150. OBLJETNICA DOLASKA SESTARA MILOSRDNICA U BANJA LUKU

Milosrdnice Provincije Majke Divne – Sarajevo su na Misijsku nedjelju 23. listopada misom i akademskim činom u banjolučkoj župnoj crkvi Pohoda Blažene Djevice Marije, koja se nalazi pokraj njihovoga samostana u središtu grada, proslavile 150. obljetnicu dolaska svojih sestara u grad na Vrbasu i njihova djelovanja u službi milosrdne ljubavi slijedeći karizmu svog utemeljitelja sv. Vinka Paulskoga, izvijestila je KTA.

Slavlju je prethodila prigodna trodnevnica, a misna slavlja predvodili su župnik iz Bosanske Gradiške trapist o. Zvonko Topić, gvardijan i župnik s Petrićevca fra Domagoj Šimić i nekadašnji generalni vikar Banjolučke biskupije mons. Anto Orlovac.

Milosrdnicima, koje su pristigle iz cijele Provincije predvođene provincijalnom poglavaricom s. M. Vinkom Bilješko i kućnom poglavaricom M. Mirelom Majdandžić, pridružile su se i sestre Zagrebačke provincije predvođene vrhovnom poglavaricom Družbe s. M. s. Miroslavom Bradicom. Među njima je bio veći broj onih koje su rodom s područja Banjolučke biskupije. Proslavi su se pridružile i sestre drugih redovničkih zajednica koje djeluju u Banjoj Luci kao i župljani ove i drugih župa. Tu su bili i pojedini predstavnici vlasti i diplomacije među kojima i generalni konzul Republike Hrvatske u Banjoj Luci Zoran Piličić. Pojedine sestre milosrdnice obukle su milosrdničku odjeću iz prijašnjih vremena kako bi pokazale promjene koje su se događale u načinu njihova odijevanja kroz povijest. Sve zajedno su do obližnje župne crkve došle u procesiji od svoga samostana Blažene Djevice Marije od Čudotvorne medaljice koji im je bio oduzet nakon Drugog svjetskog rata te 2000. vraćen na korištenje.

Euharistijsko slavlje predvodio je banjolučki biskup Franjo Komarica u zajedništvu s pomoćnim biskupom Markom Semrenom te uz koncelebraciju župnika i banjolučkog dekana preč. Žarka Vladislava Ošapa i još nekoliko redovničkih i dijecezanskih svećenika.

Na početku propovijedi biskup Komarica je kazao da su se „u ovoj župnoj crkvi, najstarijoj bogomolji u našem gradu i kraju, već više od 130 godina okupljali Kristovi vjernici, predvođeni svojim duhovnim pastirima, na sakramentalni i molitveni susret s Trojedinim Bogom“. „Ne samo ova naša generacija, nego i prijašnje generacije redovnica milosrdnih sestara sv. Vinka, osjećale su svoj redovnički poziv kao poslanje, kao misiju. Bile su spremne poći onamo kamo ih je slala Crkva po njihovom redovničkim poglavarima. Tako su došle k nama, u Bosnu i Hercegovinu i u ovaj naš grad, iz drugih sredina, krajeva, pa i naroda, još dok je u ovoj zemlji bila otomanska, tj. azijska vlast, a s njom i adekvatna kultura, civilizacija. Sestre su svojom vjerom, nadom i ljubavlju, svojom molitvom žrtvom i radom, vođene i pomagane svjetlom i snagom Duha Svetoga, tijekom 15 desetljeća svoga življenja i djelovanja u ovom gradu, kraju i biskupiji, zajedno s drugim Bogu posvećenim osobama, redovnicama, redovnicima i svećenima te Kristovim vjernicima laicima nesebično izgrađivale civilizaciju ljubavi… Bezbrojnim svojim žrtvama, svojim samozatajnim radom, velikom ljubavlju i brojnim djelima milosrđa – tijekom mnogih desetljeća one su se bile osobito posvetile odgoju i obrazovanju djece i mladih, te stručnom, profesionalnom radu u ovdašnjoj bolnici, te u župnom katehetskom i pastoralno-liturgijskom angažiranju“, kazao je biskup Komarica.

„Više generacija sestara je doživjelo i brojne trenutke patnje, obespravljenosti, totalnog osiromašenja oduzimanjem od strane protuvjerske vlasti skoro cjelokupne njihove imovne; – dokidanje njihovih djelatnosti i sprječavanje da čine djela milosrđa i ljubavi, što je bio njihov životni poziv i program. Osobito dramatičan vremenski period za tadašnju generaciju sestara bile su godine zadnjeg rata, koje smo i mi mnogi, zajedno s njima, proživljavali. Pri kraju rata su one – kao i skoro svi drugi, ovdašnji katolici, te druge redovnice i svećenici, bile prisiljene napustili svoj stoljetni samostan, koji je bio nakon toga ostavljen na milost i nemilost, te konačno onesposobljen za daljnji život u njemu. Nakon rata i povratka prvih sestara, samostan se morao graditi iz temelja. Hvala Bogu, opet je sagrađen i predan svojoj prvotnoj svrsi. Jedna od sestara, koja je pripadala ovdašnjoj samostanskoj zajednici, sestra Cecilija Grgić je – zajedno sa župnikom susjedne župe Presnače u toj župi – iz mržnje na vjeru – pod kraj rata bila mučena, ubijena i spaljena, zajedno sa spaljivanjem župne kuće i rušenjem župne i hodočasničke crkve“, rekao je pastir Crkve banjolučke te protumačio saslušane svetopisamske odlomke.

„Zahvaljujemo Bogu za postojanost i vjernost u izvršavanju evanđeoskih savjeta i redovničkih svojih obećanja – zavjeta brojnih generacija vaših susestara, redovnica milosrdnica u ovdašnjem vašem samostanu. Njihova postojanost i vjernost urodile su brojnim dragocjenim plodovima duhovnih i tjelesnih djela milosrđa velikom broju naših sugrađana… S velikim poštovanjem i iskrenom zahvalnošću Bogu i Vama redovnicama milosrdnicama sadašnje generacije i svih ranijih generacije u ovom gradu, biskupiji i zemlji, želim Vas svojom usrdnom molitvom Gospodinu Bogu poduprijeti da ostanete postojane u ispunjavanju svojih redovničkih zavjeta, te da s radošću svakodnevno prihvaćate svoje – od Krista – u Njegovoj Crkvi – dobiveno zvanje duhovnog majčinstva… Vi ste se, drage sestre milosrdnice, već tijekom prošle godine – jubilarne za vaš dolazak u ovu našu zemlju, tada izrazito misijsku – podsjećale odnosno proučavale brojne zapisane riječi vaših svetih utemeljitelja, ali i brojnih sestara ranijih generacija, koje su zapisivale barem manji dio od onoga, što su – poticane Božjim Duhom –doživljavale u proživljavanju svoje uloge i svoga redovničkog zvanja u Crkvi naše zemlje, naše biskupije pa i ovoga grada… Zajedno s vama zahvaljujem dobrom Bogu za sva njegova dobročinstva, koja su dobile sve ranije generacije ovdašnjih i svih drugih članica vaše Družbe“, poručio je biskup Komarica u svojoj propovijedi.

Nakon Misnog slavlja uslijedio je prigodni program koji je moderirao župnik Ošap.

Riječi pozdrava i dobrodošlice svima uputila je provincijalna poglavarica s. M. Vinka Bilješko. „U Crkvi i svijetu duh sv. Vinka Paulskog, duh milosrdne ljubavi koja osvaja svijet, prisutan je već više od 400 godina, a prije 151-u godinu počeo se širiti našom dragom zemljom BiH po Družbi zagrebačkih milosrdnica“, kazala je s. Vinka te poimence i zajednički pozdravila sve uzvanike i uputila riječi zahvale. „Providnost dopušta da živimo i djelujemo u ovom vremenu. Sestre milosrdnice vjerne svome poslanju i duhu sv. Vinka Paulskoga u svakom vremenu i u svim društvenim sistemima i previranjima nastoje biti i jesu osobe koje će u život djeteta, mladića i djevojke, oca i majke, djeda i bake, u život svih onih koje providnost stavlja na naše životne puteve, unijeti svjetlo Božje ljubavi i toplinu srca majke i sestre, to je naše poslanje. Drage sestre pod okriljem Majke Divne, predane karizmi naših utemeljitelja, ohrabrene promjerom naših svetih i na mučeništvo spremnih sestara, zakoračimo smireno i odvažno u budućnost koja već danas započinje. Neka je s pomoću Božjom sretno i blagoslovljeno“, poručila je s. Vinka.

Sve je pjesmom pratio zbor sestara iz Provincije i djevojaka iz Doma s. Cecilije u sklopu sestarskog samostana u Banjoj Luci.

Iscrpan povijesni prikaz o djelovanju sestara milosrdnica u Banjoj Luci tijekom proteklih godina iznijela je s. M. Julijana Djaković. „Prisjećamo se kako su prije 150 godina u Banju Luku stigle prve tri sestre milosrdnice u pratnji superiora Fidelisa Hoeppergera. Bile su to: s. Borgija Stiksa, s. Pulherija Benda i s. Gregorija Jerše. Božjom ljubavlju prožete, Isusovim poslanjem nadahnute i apostolskim žarom nošene, zanemarivši granice voljenog zavičaja, odgovorile su na zov potrebnih… Sestre su u Banju Luku došle posredovanjem o. Franje Pfannera osnivača trapističkog samostana ‘Marija Zvijezda’. On je dobro poznavao rad sestara milosrdnica po zagrebačkim školama, jer je tri godine (od 1859. do 1862.) bio njihov duhovnik i ispovjednik. Dopro je do njega glas i o uspješnom radu sestara milosrdnica u Sarajevu koje je biskup fra Paškal Vujičić doveo 1871. godine. Zato je smatrao da sestre trebaju započeti svoje djelovanje i u Banjoj Luci. Tu bi se mogle posvetiti onome što ocima trapistima nije bilo pristupačno, a to je odgoj ženske mladeži. Da bi doveo sestre u Banja Luku o. Pfanner je morao dobiti dozvolu od biskupa Vujičića. I dobio ju je, ali uz jedan vrlo važan uvjet, a to je da se za otvaranje škole, kao i za izdržavanje i sestara i škole brine trapistički samostan. Prihvatio je ovaj uvjet trapistički prior i uspio dovesti sestre 20. listopada 1872. g. Stan im je osigurao u austrougarskom konzulatu, a školu u kući ‘Putnik’ u Jukićevoj ulici“, podsjetila je s. Julijana napominjući da su svoj rad u Banjoj Luci sestre počinju s jednim razredom djevojčica, a već sljedeće godine u školi je 80 učenika: 40 dječaka i 40 djevojčica o čemu je izvješće 1874. godine izvješće napisao banjolučki vicekonzul.

„U vrijeme Drugog svjetskog rata sestre su proživjele strašna bombardiranja… U toj velikoj nevolji osobitu su im ljubav iskazale sestre Klanjateljice Krvi Kristove pruživši im zaklon u svojoj kući zvanoj Nazaret… Dolaskom komunističke vlasti 1945. godine u arhivu Družbe nižu se dokumenti koji govore o ukidanju sestarske škole u Banjoj Luci i o preuzimanju njezinih prostorija i inventara. Uredbom br. 706/1945 dokidaju se sve privatne škole u cijeloj BiH: osnovne, građanske, stručne i srednje koje su držale časne sestre različitih Družbi, franjevci i isusovci. Tad je sestrama milosrdnicama oduzeto svih 12 škola, odnosno Zavoda koje su imale na području BiH, a u kojima je u to vrijeme radilo čak 166 sestara. Istom Uredbom prosvjetne su se vlasti imale pravo koristiti ne samo prostorijama i inventarom nego i njihovim arhivom… Godine 1946. nove vlasti su naredile da se sestre moraju iseliti iz bolničkih prostorija. A da bi mogle nastaviti rad u bolnici, morale su redovničko odijelo zamijeniti civilnim“, kazala je s. Julijana.

„Poslije sedamdesetih godina pružila se prilika zaposlenja časnih sestara u bolnici u redovničkom odijelu. U Sarajevu se zapošljava nekoliko naših sestara, a to biva moguće i u Banjoj Luci… Uz već prikazani rad sestara u školi i bolnici, sestre su od 5. lipnja 1972. godine ponovno uključene i u župni apostolat u župi Pohoda BDM. Na temelju sklopljenog ugovora između župe i samostana sestre prihvaćaju obvezu u vođenju domaćinstva, te u potrebama vezanim uz crkvu. Vrše službu katehistice i orguljašice. I ta djelatnost prestaje u vrijeme Domovinskog rata… Kad je samostan u Banjoj Luci u veoma ruševnom stanju ustrajnim zalaganjem biskupa Franje Komarice, kojemu dugujemo veliku zahvalnost, vraćen sestrama, toliko je bio oštećen da je morao biti srušen i iz temelja nanovo podignut… Već 11. svibnja 2005. biskup Franjo Komarica je blagoslovio kapelicu, oltar, svetohranište kao i cijeli samostan, te Dom sestre Cecilije koji nosi ime po ubijenoj, a zatim spaljenoj sestri Ceciliji Grgić. I školska zgrada koja nam je prije skoro 60 godina oduzeta, velikim zalaganjem biskupa Franje i naše s. M. Vitomire Biljaka, vraćena nam je na korištenje 30. lipnja 2004. godine. I ona je zahtijevala temeljitu obnovu. Preuređena je po suvremenim standardima u modernu gimnaziju koja je s radom počela 12. rujna 2005. U njoj je ponovno oživjela odgojno-prosvjetna djelatnost. Osnovan je Katolički školski centar ‘Blaženi Ivan Merz’ koji djeluje pod pokroviteljstvom banjolučkog Biskupskog ordinarijata“, kazala je s. Julijana zaključujući da današnje sestre milosrdnice izražavaju duboku zahvalnost Bogu za svako milosrdničko zvanje.

Uslijedilo je predstavljanje knjige prof. dr. Nevenke Nekić pod naslovom: „Naša klecala i baklje“. U knjizi je riječ o djelovanju, stradanju i mučeništvu sestara milosrdnica sv. Vinka Paulskoga u Drugom svjetskom ratu i poraću. U knjizi su govorili biskup Komarica, autorica Nevenka Nekić i vrhovna poglavarica s. Miroslava Bradica.

U ime Grada Banje Luke nazočna je bila savjetnica gradonačelnika za društvene djelatnosti Milada Šukalo koja je čestitala jubilej sestrama milosrdnicama.

Preuzeto s ika.hkm.hr

PAPA FRANJO: ČUVAJMO SE DUHOVNE OHOLOSTI

Papin nagovor uz molitvu Anđeo Gospodnji u nedjelju, 23. listopada 2022.

Draga braćo i sestre, dobar dan!

Evanđelje današnje liturgije stavlja nam pred oči prispodobu koja ima dva glavna lika, farizeja i carinika (usp. Lk 18, 9-14), odnosno religioznog čovjeka i deklariranog grešnika. I jedan i drugi uzlaze u Hram na molitvu, ali jedino se carinik istinski uzdiže do Boga, jer ponizno silazi u istinu o sebi samom i predstavlja se onakvim kakav jest, bez maski, sa svojim bijedama. Mogli bismo, dakle, reći da se ta prispodoba proteže između dva pokreta, izražena s dva glagola: uzići i sići.

Prvi pokret je uzići. Tekst, naime, započinje riječima: „Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik“ (r. 10). Ovaj vid doziva u pamet mnoge zgode iz Biblije, gdje se za susret s Gospodinom uzlazi prema gori njegove prisutnosti: Abraham se uspinje na brdo da prinese žrtvu; Mojsije uzlazi na Sinaj da primi zapovijedi; Isus uzlazi na goru, gdje se događa njegovo preobraženje. Uspinjanje, dakle, izražava potrebu srca da se odvoji od nizine života i pođe u visine kako bi susrelo Gospodina; da se izdigne iz ravnica svoga „ja“ kako bi uzišlo prema Bogu – osloboditi se vlastitog „ja“; da sakupi ono što živimo u dolini i donese to pred lice Gospodnje. To znači „uzići“ i kad molimo mi uzlazimo.

Ali da bismo doživjeli susret s njim i da bi nas molitva preobrazila, da bismo se uzdigli k Bogu, potreban nam je drugi pokret – sići. Kako to? Što to znači? Da bismo se uzdigli prema njemu, moramo sići u svoju nutrinu: gajiti iskrenost i poniznost srca, koji nam daju ispravan pogled na naše slabosti i unutarnja siromaštva. U poniznosti, naime, postajemo sposobni donijeti Bogu, bez prijetvornostî, ono što stvarno jesmo, ograničenja i rane, grijehe, bijede koje opterećuju naše srce, te zazvati njegovo milosrđe da nas iscijeli, da nas ozdravi i iznova pridigne. On je taj koji će nas pridići, a ne mi sami svojim silama. Što se mi više ponizimo, to nas Bog više uzdiže.

Naime, carinik iz te prispodobe, stojeći ponizno izdaleka (usp. r. 13) – ne približava se, srami se – traži oproštenje i Gospodin ga pridiže. Farizej se, naprotiv, uzvisuje, siguran u sebe, uvjeren u svoju ispravnost: uspravan, počinje govoriti Gospodinu samo o sebi, hvaliti se, nabrajati sva svoja dobra pobožna djela koje je učinio, a druge prezire: „Nisam kao ovaj tamo…“ Jer to je ono što čini duhovna oholost. – „Ali, oče, zašto nam govorite o duhovnoj oholosti?“ Zato što smo svi u opasnosti da u to upadnemo. – Ona te vodi do toga da sebe smatraš čestitim, a druge osuđuješ. To je duhovna oholost: „Ja sam dobar, bolji sam od drugih: ovaj je ovakav, ovaj onakav…“ I tako, a da toga nisi niti svjestan, klanjaš se svojem egu i precrtavaš svoga Boga. To znači vrtjeti se u krug oko vlastitoga „ja“. To je molitva bez poniznosti.

Braćo i sestre, farizej i carinik usko nas se tiču. Razmišljajući o njima, zagledajmo se u sebe same: preispitajmo se postoji li u nama, kao kod tog farizeja, „pouzdavanje u sebe da smo pravednici“ (usp. r. 9) koje nas dovodi do toga da preziremo druge. To se događa, na primjer, kad tražimo pohvale na svoj račun i neprestano pravimo popis svojih zasluga i svojih dobrih djela, kad se više brinemo oko svoje vanjštine, nego oko onoga što i kakvi jesmo, kad dopustimo da padnemo u klopku narcizma i egzibicionizma. Čuvajmo se budno narcisoidnosti i egzibicionizma, utemeljenih na taštini, koji vode i nas kršćane, nas svećenike, nas biskupe do toga da uvijek imamo na usnama riječ „ja“: „Ja sam to učinio, ja sam to napisao, ja sam to rekao, ja sam to shvatio“ i tako dalje. Gdje je previše toga „ja“, malo je Boga. Kod nas, u mojoj zemlji, ta se osoba naziva „ja, ja i samo ja“, tako se naziva te ljude. Svojedobno se pričalo o nekom svećeniku koji je bio takav, pa su ljudi u šali govorili: „Taj kad kadi, kreće se natraške, pa kadi samoga sebe“. I tako ispadneš čak i smiješan.

Utječimo se zagovoru Presvete Marije, ponizne službenice Gospodnje, žive slike onoga što Gospodin voli činiti, zbacujući silne s prijestolja i uzvisujući ponizne (usp. Lk 1, 52).

Nakon Angelusa

Draga braćo i sestre!

Danas se slavi Svjetski dan misija koji ima za temu „Bit ćete mi svjedoci“. Važna je to prigoda da se u svim krštenicima probudi želju da sudjeluju u sveopćem poslanju Crkve, svjedočenjem i naviještanjem evanđelja. Potičem sve da misionare podupiru svojom molitvom i konkretnom solidarnošću kako bi u čitavome svijetu mogli nastaviti djelo evangelizacije i promicanja čovjeka.

Danas se otvaraju upisi za Svjetski dan mladih koji će se održati u Lisabonu u kolovozu 2023. Pozvao sam dvoje mladih iz Portugala da budu ovdje sa mnom dok se i ja upisujem kao hodočasnik. Učinit ću to sada… (dodiruje tablet). Evo, upisao sam se. A ti, jesi li se ti upisala? Učini to… A ti, jesi li se upisala? Učini to… Eto, ostanite ovdje. Dragi mladi, pozivam vas da se upišete na ovaj susret na kojem ćemo, nakon dugog razdoblja u kojem smo bili daleko jedni od drugih, ponovno naći radost bratskog zagrljaja među narodima i generacijama, koji nam je toliko potreban!

U Madridu su jučer proglašeni blaženima Vincenzo Nicasio Renuncio Toribio i jedanaest drugova iz Kongregacije Presvetog Otkupitelja, ubijenih iz mržnje prema vjeri 1936. godine u Španjolskoj. Neka nam primjer tih Kristovih svjedoka, sve do prolijevanja krvi, potakne da budemo dosljedni i hrabri; neka njihov zagovor podupre sve one koji ulažu danas napore u širenje evanđelja u svijetu. Pljesak novim blaženicima!

Pratim sa zebnjom stalnu konfliktnu situaciju u Etiopiji. Još jednom usrdno ponavljam da nasilje ne rješava nesloge, već samo povećava njihove tragične posljedice. Apeliram na sve one koji imaju političku odgovornost da se zaustave patnje nenaoružanog stanovništva i pronađu pravedna rješenja za trajni mir u čitavoj zemlji. Neka napori koje sve strane ulažu oko dijaloga i traženje općeg dobra dovedu do konkretnog puta pomirenja. Neka braći i sestrama iz Etiopije, koji su na tako teškoj kušnji, ne uzmanjkaju naše molitve, naša solidarnost i potrebna humanitarna pomoć.

Ožalošćen sam zbog poplava koje pogađaju razne afričke zemlje i koje su izazvale smrt i razaranje. Molim za žrtve i izražavam blizinu milijunima raseljenih osoba i nadam se većem zajedničkom naporu oko sprječavanja tih nepogoda.

I pozdravljam sve vas, Rimljane i hodočasnike iz raznih zemalja. Posebno pozdravljam svećenike i redovnike iz Indonezije koji žive u Rimu; peruansku zajednicu koja slavi blagdan Señor de los Milagros; predstavnike Rimskog akademskog centra Fundación i skupinu vjernika iz poljske biskupije Tarnow. Pozdravljam vjernike iz San Donà di Piavea, Padove, Pontederea i Molfette; krizmanike iz Piacenze, skupinu „Tiberiade“ iz Carrobbio degli Angelija i članove Pokreta nenasilja iz Verone. Danas, na početku nove vlade, molimo za jedinstvo i mir u Italiji.

Preksutra, u utorak 25. listopada poći ću na Kolosej moliti za mir u Ukrajini i svijetu, zajedno s predstavnicima kršćanskih crkava i zajednica i svjetskih religija, okupljenih u Rimu na susretu „Vapaj mira“. Pozivam vas da se u duhu pridružite ovoj velikoj molitvi Bogu: molitva je snaga mira. Molimo, nastavimo moliti za Ukrajinu, koja trpi mučeništvo.

Svima želim ugodnu nedjelju. Ne zaboravite, molim vas, moliti za mene. Dobar tek i doviđenja!

Preuzeto s ika.hkm.hr

PAPA FRANJO: CRKVA I DRŽAVA IMAJU BITI BLIZU RODITELJIMA

Govoreći članovima Papinskoga teološkog instituta Ivan Pavao II. za studij braka i obitelji, koje je primio u audijenciju, Papa je istaknuo potrebnu razradu kršćanskoga viđenja koje se ne zaustavlja na bračnoj vezi, nego razmišlja o roditeljstvu, sinovstvu i bratstvu obiteljskoga iskustva cijele ljudske zajednice. Obitelj ostaje i dalje nezamjenjiva „antropološka gramatika“ temeljnih ljudskih osjećaja

Kvaliteta braka i obitelji ovisi o kvaliteti ljubavi pojedine osobe i o vezama same ljudske zajednice. Stoga je odgovornost i države i Crkve da slušaju obitelji, u vidiku srdačne, solidarne i djelotvorne blizine – tim je riječima papa Franjo, govoreći akademskoj zajednici Papinskoga teološkog instituta Ivan Pavao II. za studij braka i obitelji, koju je primio u audijenciju, potaknuo građanske i crkvene institucije da brinu o obiteljima. Zatražio je također da ojačaju svoj poziv u svrhu ljudskijega, odnosno solidarnijega i bratskijega svijeta. Osim toga, potaknuo ih je da čuvaju obitelj, ali da ju ne zatvaraju, da joj daju da raste te upozorio da se valja čuvati ideologija koje se miješaju kako bi obitelj tumačile s ideološkoga stajališta.

Obitelj nije ideologija, ona je stvarnost – objasnio je. Obitelj raste s vitalnošću stvarnosti. (…) Postoji obitelj koja ima tu milost muškarca i žene koji se vole i stvaraju, te za razumijevanje obitelji trebamo uvijek ići na konkretno, a ne na ideologije. Ideologije uništavaju, ideologije se upliću kako bi otvorile put uništenja. Čuvajte se ideologija – upozorio je Papa.

Uloga Papinskoga teološkog instituta Ivan Pavao II.

Pet godina nakon njegova apostolskog pisma u obliku motuproprija Summa familiae cura kojim je uspostavio novu pravnu strukturu papinskoga instituta koji je utemeljio papa Wojtyla, papa Franjo je podsjetio da je tom tijelu Lateranskog sveučilišta želio dati novu snagu i širi razvoj, kako bi odgovorilo na izazove koji se pojavljuju na početku trećeg tisućljeća, ali i kako bi imalo potrebne sposobnosti za razlučivanje vrijednosti odnosā u obitelji.

Pozornost prema obiteljskom iskustvu kršćanske zajednice

Što se tiče onoga što je Crkva pozvana učiniti za obitelj, Papa je objasnio, prije svega, da teologija treba razraditi kršćansko viđenje roditeljstva, sinovstva, bratstva – dakle, ne samo bračne veze – koje odgovara obiteljskom iskustvu, unutar cijele kršćanske zajednice. Kultura vjere je, naime, pozvana mjeriti se, bez naivnosti i podložnosti, s promjenama koje obilježavaju sadašnju svijest o odnosima između muškarca i žene, između ljubavi i naraštaja, između obitelji i zajednice.

U tom smislu Papa je pojasnio da, upravo zato što je papinski, Teološki institut Ivan Pavao II. treba služiti Crkvi na tragu Petrove službe, te ponovno istaknuo potrebno sagledavanje sadašnje obiteljske stvarnosti. Poslanje Crkve potiče hitnu integraciju teologije bračne veze s konkretnijom teologijom obitelji. Do sada neviđene turbulencije, koje u ovom vremenu stavljaju na kušnju sve obiteljske veze, zahtijevaju pozorno razlučivanje kako bismo dokučili znakove Božje mudrosti i milosrđa.

Obitelj – „antropološka gramatika“ temeljnih ljudskih osjećaja

Razmatrajući, dakle, razloge krize – rekao je Papa – ne smiju se nikada izgubiti iz vida i utješni, katkada dirljivi znakovi sposobnosti koje obiteljske veze i dalje pokazuju u korist vjerske zajednice, građanskoga društva, i ljudskoga suživota, ponajviše u trenutcima ranjivosti i ograničenja. Obitelj ostaje nezamjenjiva „antropološka gramatika“ temeljnih ljudskih osjećaja. Snaga svih veza solidarnosti i ljubavi, svoje tajne uči upravo u obitelji. Kada se ta gramatika zanemari ili poremeti, cijeli poredak ljudskih i društvenih odnosa trpi zbog tih ranā. Katkada su to duboke, vrlo duboke rane – istaknuo je rimski biskup.

Predajte Bogu svoju nesavršenost

Preporučio je potom da ne čekamo da obitelj bude savršena kako bismo brinuli o njezinu pozivu i poticali njezino poslanje, te objasnio da će brak i obitelj uvijek imati nesavršenosti sve dok ne budemo u nebu. Ponovno je potaknuo parove da se pomire nakon svađe, jer se na taj način prevladavaju teškoće i pomaže da svoju nesavršenost predaju Gospodinu.

Ponovno otkriti radost obiteljske pustolovine

Papa Franjo je na kraju primijetio kako u ovom društvu punom pukotina, mnogo ovisi o ponovnom otkrivanju radosti obiteljske pustolovine nadahnute Bogom, te svoj govor završio zazivajući Gospodina da prati zanos vjere i strogost inteligencije onih koji rade na Teološkom institutu Ivan Pavao II., u zadaći podupiranja, brige i veselja obitelji.

Preuzeto s Vatican News