FMteam, Author at Feel Medjugorje

DEVETNICA ZA DUŠE U ČISTILIŠTU

Još u Starom zavjetu je zapisano da je sveti i spasonosni običaj moliti za pokojne. Isus nije mogao zadržati suze na Lazarovom grobu, a Crkva koja poznaje Isusa ne prestaje hrabriti svoju djecu da mole za pokojne i da za njih čine djela ljubavi prema bližnjima. Toma Akvinski je rekao: “Od svih molitava koje se Bogu najviše sviđaju jesu molitve za pokojne, jer u sebi uljkučuju duhovna i tjelesna djela milosrđa.” Veliki teolozi poput sv. Alfonza Liguorija, Roberta Bellarmina i Frenje Saureza potvrđuju: “Može se, štoviše, treba se u čvrstom uvjerenju zazivati duše u čistilištu i moliti za njihov zagovor kako bismo od Boga primili milosti koje su čovjeku potrebni za dušu i tijelo.” Sv Robert Bellarmin kaže: “Siromašne duše mole Boga da njihovim zagovornicima oprosti sve grijehe koje su počinili, da im pomogne nadvladati napasti te im udjeli milosti koje su im potrebne.”

Sv. Katarina Bolonjska svojim je susestrama kazala: “Ako želim primiti bilo koju milost, tada molim siromašne duše da u moje ime za to mole i po njihovu zagovoru uvijek primim ono što želim.” Sveta crkvena naučiteljica terezija Avilska jamči da je primila sve ono što je molila po zagovoru siromašnih duša.
U objavama svete Brigite Ševdske zapisano je slijedeće: Jednog dana anđeo ju je odveo u čistilište i čula je kako neka duša, kojoj je udjeljena velika pomoć rekla: “Gospodine nagradi one koji nam pomažu u našim nevoljama, uzvrati stostruko onima koji nam pomažu i uvedi nas gore u svjetlo svoje božanske slave”.
Sveti Arški župnik jedno je rekao jednom svećeniku: “Kad bismo znali koju moć imaju siromašne duše, ne bismo ih zaboravili. Molimo za njih kako bi one molile za nas!” Kada u nebu gledaju Boga kako se tek onda siromašne duše trude moliti na nakane onih koji su ih molitvama oslobodili čistilišta.
Osobitu pobožnost prema siromašnim dušama imala je sv. Margareta Alacoque. Četo ej od božanskog Srca Isusova primala nalog da trpi za duše u čistilištu. Ako pokazujemo istinsku ljubav prema bližnjima, iskreno milosrđe rema siromašnim dušama sigurno nećemo biti razočarani u svojim očekivanjima. Kada smo u teškoćama, pokušajmo pridobiti naklonost moleći za siromašne duše! One će nam svoju zahvalnost pokazati time što će naše molbe iznijeti pred nebeskog Oca.

DEVETNICA ZA DUŠE U ČISTILIŠTU

Ova devetnica može se moliti devet uzastponih dana, počevši bilo kojega dana u godini. Moli se s namjerom za određenu milost od Gospodina po zagovoru siromašnih duša izbavljenih iz čistilišta ili kako bismo zahvalili za već primljene milosti.

Jedini traženi uvjet kako bi ova devetnica bila “važeća” jest da se moli bez prestanka devet uzastopnih dana. (Ako se jedan dan preskoči, potrebno ju je započeti iznova; ne zbog toga što je riječ o magijskoj formuli, nego kako bismo se vježbali u postojanosti i vjernosti u molitvi.)

SAVJET: Kako uči sveta majka Crkva, duhovni život i vježbe pobožnosti usko su povezani sa sakramentalnim životom te su to učinkovitije i plodonosnije što više odgovaraju milosti Gospodnjoj. Stoga je za vrijeme devetnice poželjno primiti sakrament pomirenja i pokore (ispovjediti se) kako bi se od Boga zadobilo oproštenje vlastitih grijeha: poželjno je i svakodnevno sudjelovanje u svetoj misi (ako je moguće) i primanje svete pričesti, izvora i vrhunca svega kršćanskog života.

Devetnica doista je vrlo učinkovita tko čvrsto vjeruje. Moli se kako bismo nadišli trenutke trpljenja, bolesti, tjeskobe, moralne propasti, obiteljskih nesreća; kako bismo bili prosvijetljeni u najtežim odlukama koje treba donijeti; kako bismo bilo ozdravljeni, utješeni te kako bismo mogli zatražiti pomoć u velikim i malim poteškoćama svakoga dana; ali također se moliti kako bismo zahvalili za neizmjerne milosti koje neprestano primamo od Gospodina.

PRVI DAN

Molitva

Neka po cijelim svijetu bude ljubljeno presveto Srce Isusovo! Od sada do vijeka!
Naša draga Gospo od presvetog Srca Isusova moli za nas!

Čin vjere: Moj Bože, vjerujem u tebe, jer Ti si istina. Vjerujem i u Tvoju istinu koju si očitovao svojoj svetoj Crkvi.
Čin nade: Moj Bože, vjerujem u Tebe, jer ispunjavaš svoja obećanja.
Čin ljubavi: Moj Bože, ja te ljubim od sveg srca i iznad svega. Radi Tebe ljubim svoje bližnje kao sebe samog.

Razmatranje

Postoji mjesto pokore koje se zove čistilište gdje pravednici dovršavaju svoje čišćenje prije nego smiju ući u nebo. Sveta Crkva poučava me u ovoj istini. Moj Bože, čvrsto vjerujem u tu istinu! Gledam Tvoju svetost, pravednost i blagost u čistilišnom plamenu. Tko će uzići na Goru Jahvinu, tko će stajati na svetom mjestu njegovu? Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno: duša mu se ne predaje ispraznosti, i ne kune se varavo. (Ps 24, 3-4). Ništa nečisto ne može ući u kraljevstvo, jer Ti si svet, svet, svet, o Bože!
Ulij mi odvratnost prema grijehu i udijeli mi milost da, još u svijetu, okajem ono što sam sagriješio.
“Znadem, o Jahve, da su Ti sudovi pravedni”(Ps 119,75). Reći ću Bogu: Nemoj me osudit! Kaži mi zašto se na me obaraš!” (Job 12,2). “Tebi, samom Tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred Tobom” (Ps 51,6). Zaslužujem vječne kazne, ali Tvoje me milosrđe prati. Ti si me dostigao, bijah već u sjeni smrtnoj i Ti si me poštedio.
“O vatro koja čistiš, kraljevstvo nade. U Tebi možemo s prorocima klicati: U mojoj nevolji ispunio si moje srce! Kad ti ne bi postojala, kud bi tolike ravnodušne i nepokorne duše?”
“Blagoslovlljen Bog i Otac Gospodina našega Isusa Krista, Otac milosrđa i Bog svake utjehe! (2 Kor 1,3).

Odluka

– Molimo presveto Srce Isusovo da zapali srca vjernika žarkom ljubavlju prema siromašnim dušama.
– Neka ne prođe ni jedan dan, a da nismo upravili nekoliko molitava i dobrih djela za oslobođenje siromašnih duša.

Molitva

Gospodine, molimo te, neka naš ponizni vapaj bude na korist tvojim slugama i službenicama. Oslobodi ih svih grijeha i učini ih sudionicima tvog otkupljenja. Ti koji živiš!

De Profundis – Molitva iz dubine (Psalam 130)

Iz dubine, Gospodine, vapijem tebi:
Gospodine čuj glas moj!
Neka pazi uho tvoje
Na glas moga vapaja!
Ako se Gospodine, grijeha budeš spominjao,
Gospodine tko će opstati?
Al u tebe je praštanje,
Da bi te se bojali.
U Jahvu ja se uzdam,
Duša moja čeka Gospodina
Više no zoru straža noćna
Nek Izrael čeka Jahvu.
Jer je u Jahve milosrđe
I obilno je u njega otkupljenje;
On će otkupit Izraela od svih grijeha njegovih.

Molitva za pokojne roditelje

Ti si nam, Bože, naložio da poštujemo svoga oca i majku. Imaj samilosti prema mome ocu i majci; oslobodi ih patnje koju su zaslužili zbog svojih grijeha i daj da te jednog dana smiju opet gledati u nebeskom veličanstvu. Po Gospodinu našem Isusu Kristu. Amen.
Pokoj vječni daruj im Gospodine i svjetlost vječna svjetlila im! Počivali u miru! Amen.

DRUGI DAN

Molitva

Neka po cijelim svijetu bude ljubljeno presveto Srce Isusovo! Od sada do vijeka!
Naša draga Gospo od presvetog Srca Isusova moli za nas!

Čin vjere: Moj Bože, vjerujem u tebe, jer Ti si istina. Vjerujem i u Tvoju istinu koju si očitovao svojoj svetoj Crkvi.
Čin nade: Moj Bože, vjerujem u Tebe, jer ispunjavaš svoja obećanja.
Čin ljubavi: Moj Bože, ja te ljubim od sveg srca i iznad svega. Radi Tebe ljubim svoje bližnje kao sebe samog.

Razmatranje

Prenesimo se, u duhu, u čistilište gdje Bog, u svojoj pravednosti, čisti duše prije nego uđu u nebo. Tamo susrećemo svoje rođake i prijatelje! Kad bi čistilište imalo samo jedan cilj – da ne zaboravimo svoje rođake i prijatelje, morali bismo zbog toga biti zahvalni.

O, moj Oče, o moja majko, moja braćo, moje sestre, moji prijatelji, ja vas vidim! Vi uzdišete, trpite, zazivate moju pomoć! A ja sam vas zaboravio! Što sve morate trpjeti, mili moji i što mogu učiniti da vas oslobodim tih muka?

“Naše muke ne mogu se izreći”, reći će oni. “Odvojeni od svog tijela, ugledali smo Boga u njegovu svjetlu, spoznali smo jedino i najveće dobro, svoju najveću sreću, bezdan savršenosti. Žurimo Bogu! Njegova pravednost nas tjera od sebe. Njegova moćna desnica nas drži daleko. Vi u svijetu ne možete si predočiti bol udaljenosti od Boga. Vaša patnja, žalost, briga, samo su sjena naše nevolje. Ali to je naša krivnja. Kad bismo se samo mogli vratiti dolje na zemlju da popravimo svoje krivnje! Vi, prijatelji naši, bar vi možete ganuti Božje Srce i ublažiti njegovu pravdu. Pomozite nam da ubrzo dođemo u nebo gdje ćemo vam biti zahvalni čitavu vječnost!”

Odluka

Potrudimo se iskoristiti milosna sredstva Crkve za oslobođenje siromašnih duša! Pitajmo se kod večernjeg ispita savjesti: Što sam danas učinio za oslobođenje svojih pokojnih prijatelja i poznanika?

De Profundis – Molitva iz dubine (Psalam 130)

Molitva za naše pokojne dobročinitelje i prijatelje

O Bože, Ti nam želiš oprostiti i spasiti nas.
Utječemo se Tvome milosrđu po zagovoru presvete Djevice Marije i svih svetaca, da duše naših dragih i dobročinitelja koji su napustili ovaj svijet, dospiju u posjed vječnog blaženstva. Po Gospodinu našem Isusu Kristu. Amen.
Pokoj vječni daruj im Gospodine i svjetlost vječna svijetlila im. Počivali u miru Božjem.
Amen.

TREĆI DAN

Molitva

Neka po cijelim svijetu bude ljubljeno presveto Srce Isusovo! Od sada do vijeka!
Naša draga Gospo od presvetog Srca Isusova moli za nas!

Čin vjere: Moj Bože, vjerujem u tebe, jer Ti si istina. Vjerujem i u Tvoju istinu koju si očitovao svojoj svetoj Crkvi.
Čin nade: Moj Bože, vjerujem u Tebe, jer ispunjavaš svoja obećanja.
Čin ljubavi: Moj Bože, ja te ljubim od sveg srca i iznad svega. Radi Tebe ljubim svoje bližnje kao sebe samog.

Razmatranje

“Na obalama rijeka babilonskih sjeđasmo i plakasmo, spominjući se Siona” (Ps 137,1)

Kako opisati bolni jauk siromašnih duša koje čeznu za radostima nebeske domovine? Oni, doduše slute sjaj svjetla i blaženstva, no budući da su u svijetu bili previše skloni zemaljskim dobrima, još za neko vrijeme isključeni su iz neba. Pred njima se uzdižu svi grijesi njihova života poput ogromnih zapreka pred vratima kraljevstva. koliko su žalosni i koliku grižnju savjesti imaju! Jer, umjesto najveće sreće dali su prednost prolaznim radostima. Stoga ove siromašne duše s Davidom mogu govoriti: “Peccatum meum contra me est semper – Grijeh je moj svagda preda mnom.” (Ps 51, 2-5)

Ne odbijmo prezirno mogućnost koju nam Bog daje te svojim djelima i zaslugama isplatimo krivicu siromašnih duša. Za velikodušnog čovjeka radost je pomagati siromasima i tješiti žalosne, biti otac sirota i obitelji, koju je pohodio, vratiti mir i radost! Molitva za siromašne duše daje ove utjehe jer omogućuje oslobođenje tužnih duša iz njihovog zatvora i otvaranje vrata blažene vječnosti.

“Što god ste učinili jednome od moje najmanje braće, meni ste učinili”, kaže naš Gospodin. Dok pomažemo siromašnim dušama, možemo i sami biti sigurni u Božju pomoć. “Kad je neka duša vašim trudom oslobođena”, reče Isus jednom sv. Gertrudi, “osjećam istu radost kao da su i mene oslobodili iz zatvora i neću zaboraviti, u dato vrijeme, dati vam naknadu za to.”

Odluka

Danas učinimo neko mrtvljenje ili odricanje i prikažimo to za siromašne duše.

Ne omalovažavajmo ni najmanje stvari i prikažimo ih za spas siromašnih duša i na slavu Božju.

De Profundis – Molitva iz dubine (Psalam 130)

Molitva za pokojne biskupe i svećenike

Bože, udostojao si se svojim službenicima udijeliti biskupsko i svećeničko dostojanstvo. Udijeli nam milost da s njima iskusimo vječnu sreću. Po Gospodinu našem Isusu Kristu. Amen.

Pokoj vječni daruj im Gospodine i svjetlost vječna svijetlila im. Počivali u miru Božjem! Amen.

ČETVRTI DAN

Molitva

Neka po cijelom svijetu bude ljubljeno presveto Srce Isusovo! Od sada do vijeka!
Naša draga Gospo od presvetog Srca Isusova moli za nas!

Razmatranje

Siromašne duše trpe u vatri koja uništava grijehe, koja čisti. to je doduše vjerski obrazac, ali je i mišljenje svih crkvenih naučitelja. Stoga bilo bi nepristojno ne uvažavati njihovo mišljenje. Sv. Augustin ide čak tako daleko da kaže kako se čistilišna vatra razlikuje od paklene samo po trajanju. A sv. Toma Akvinski kaže: “Ognjena lomača na koju su bili osuđeni mučenici nije ništa doli sjena u usporedbi s plamenom koji muči siromašne duše.”
Osjećamo li nelagodu zbog riječi vatra? A biti sav u vatri koja prožima potpuno i prodire i do najnutarnijeg bića, kojeg li okrutnog mučeništva! Tko bi mogao samo jednu minutu u ruci držati užareno ugljevlje? A pročišćujuća vatra čistilišta djeluje na samu dušu, ona dohvaća razum, sjećanje, osjećaje. Pogođena je i zahvaćena cjelokupna duševna moć. Anima tota punitur – cijela duša trpi kaznu.
Vatra ovog svijeta nije ništa u usporedbi s vatrom čistilišta. Jer su to pročišćavajući plamenovi koje je zapalila bož. Pravednost da očisti duše a da ih ne uništi. Kad izbije požar, svi tada pokušavaju i žele pomoći i spasiti ljude koje je vatra ugrozila. Kako onda ostati nedirnut sudbinom mnogih duša koje vapiju za našom pomoći? Crucior in hac flamma! Trpim u ovim mukama! (Lk 16,19)!

Odluka

Molimo danas Gospodina da onim dušama koje su zbog svoje krivnje u čistilištu, oprosti po zaslugama koje je Isus stekao na križu kad je ožednio.
Obdržavajmo crkvene zapovijedi u onom što se odnosi na post i odricanja.

De Profundis – Molitva iz dubine (Psalam 130)

Molitva za pokojnike

Gospodine, čuj molitve koje upravljamo Tvome milosrđu i uzmi dušu Tvoga sluge . . . kojega si pozvao s ovoga svijeta, primi u puninu svjetla i mira i zajedništva svetih! Po Gospodinu našem Isusu Kristu. Amen.
Pokoj vječni daruj im Gospodine i svjetlost vječna svijetlila njima! Počivali u miru. Amen.

PETI DAN

Molitva

Neka po cijelom svijetu bude ljubljeno presveto Srce Isusovo! Od sada do vijeka!
Naša draga Gospo od presvetog Srca Isusova moli za nas!

Čin vjere: Moj Bože, vjerujem u tebe, jer Ti si istina. Vjerujem i u Tvoju istinu koju si očitovao svojoj svetoj Crkvi.
Čin nade: Moj Bože, vjerujem u Tebe, jer ispunjavaš svoja obećanja.
Čin ljubavi: Moj Bože, ja te ljubim od sveg srca i iznad svega. Radi Tebe ljubim svoje bližnje kao sebe samog.

Razmatranje

Mi ne znamo kako dugo traje okajavanje u čistilištu. Nekom je dušama Bog dopustio upoznati čas oslobađanja svojih dobročinitelja, ali to su rijetke iznimke. Nemamo razloga žaliti zbog svog neznanja. Naprotiv, to nas potiče da ne prestajemo moliti za oslobođenje siromašnih duša. Čovjek se brzo umara u molitvi za pokojnike! U trenutku kad se opraštamo od svojih pokojnika plačemo i žalimo. Naša žalost možda traje mjesec dana, godinu, ali nakon toga je nadvladamo. Pretpostavljamo da su naši pokojnici već u nebu i da im naše molitve nisu više potrebne.
Kad bismo razmišljali o tome kako čista mora biti jedna duša prije nego smije gledati Boga, ne bismo tako malo pokore činili za svoje teške grijehe koje smo ispovjedili. Na posljednjem sudu sve će naše krivice biti upisane u jednu knjigu: Liber scriptus proferetur in quo totum continetur. Tamo će se od nas tražiti sve do posljednjeg novčića. Tako se olako damo zavesti lakomislenim grijesima da gubimo zanimanje za one kojima je naša pomoć tako jako potrebna. sveci su drukčije razmišljali i postupali. Više od dvadeset godina poslije smrti svoje majke Monike, sv. Augustin je još uvijek molio za nju. Sv. Ambrozije se javno obvezao da će cijeli život moliti za dušu Teodozija Velikoga.

I kad su duše naših rođaka i prijatelja oslobođene, ne moramo li, unatoč tomu, i dalje moliti za pokojne? Ima duša koje već dugo uzdišu i samo čekaju dobrostivu ruku koja će ih izvući iz vrućeg žara. Sv. kardinal Bellarmin reče: “Čistilište bi za neke duše moglo potrajati sve do posljednjeg suda kad im u pomoć ne bi pritekla Crkva”. Stoga je ona dopustila da se trajno uvede misa na spomen duša u čistilištu.

Odluka

Dobro bi bilo s rođacima i prijateljima osnovati molitveni vijenac za siromašne duše. Tako bi sedam osoba između sebe moglo razdijeliti molitvu i pokoru za siromašne duše svakog radnog dana, tako da se neprekidno za njih mole i žrtvuju.
Uvijek kad čujemo otkucaj sata mislimo na pokojne i kažimo: Requiescant in pace! Počivali u miru!

De Profundis – Molitva iz dubine (Psalam 130)

Molitva za pokojne

Utječemo se Tebi, o Gospodine, imaj samilosti sa svojim slugama i udijeli im, po mojem nastojanju da se danas očuvam od grijeha, vječni spas, Po Gospodinu našem Isusu Kristu. Amen.

ŠESTI DAN

Molitva

Neka po cijelom svijetu bude ljubljeno presveto Srce Isusovo! Od sada do vijeka!
Naša draga Gospo od presvetog Srca Isusova moli za nas!

Čin vjere: Moj Bože, vjerujem u tebe, jer Ti si istina. Vjerujem i u Tvoju istinu koju si očitovao svojoj svetoj Crkvi.
Čin nade: Moj Bože, vjerujem u Tebe, jer ispunjavaš svoja obećanja.
Čin ljubavi: Moj Bože, ja te ljubim od sveg srca i iznad svega. Radi Tebe ljubim svoje bližnje kao sebe samog.

Razmatranje

Siromašne se duše ne mogu same osloboditi iz čistilišta. To je glavni razlog da im pomognemo svojim molitvama. Jer, nakon smrti svršava vrijeme milosrđa, a počinje sud. Jednom kad duša ostavi ovaj svijet ne može sticati daljnje zasluge jer više nema slobodan izbor između dobra i zla. Patnja u čistilištu je neplodna. To je jednostavno podmirivanje krivice, okrutna patnja koja možda traje stoljećima. Ova neutješenost još više povećava muke siromašnih duša.
Ne bismo li nekome koji je bez svijesti, koji je žrtva prometne nesreće, pritekli u pomoć i pobrinuli se da dođe u bolnicu? U svojim rukama imamo ključ zatvora u kojem zatočenici vapiju za svojom slobodom. Zar ćemo ih ostaviti da čame u tom mračnom zatvoru?
Božje beskonačno milosrđe predalo nam je ključeve čistilišta. Moć naše molitve doseže do zatvora gdje su zatvorene one duše koje još nisu namirile svoju krivicu prema bož. Pravednosti. Da, mi smo pomoć pokojnicima, mi smo njihovi anđeli osloboditelji, mi smo kadri pomoći im da dođu do vječne sreće. Crkveni nauk glasi: Zagovori živih koriste pokojnicima. U istoj mjeri kako se naše molitve uzdižu k nebu, Božje milosrđe dolazi u čistilište. O našoj molitvi ovisi kako će skoro naši pokojni rođaci postići oslobođenje. I ako ne vršimo ovu pomoć, postajemo sukrivci. Ako svoje “ovlaštenje za oprost koji smo dobili od Crkve” ne upotrijebimo, počinjamo grijeh propusta.

Odluka

Sv. Ivan Krizostom preporuča ovaj pobožni običaj: “Stavite u svojoj kući na vidljivo mjesto škrabicu gdje svatko može ubaciti milodar za pokojne. S tim prilozima u novcu može se služiti misa za vaše pokojne.
Izmolimo na današnji dan molitvu za napuštene duše.”

De Profundis – Molitva iz dubine (Psalam 130)

Molitva za oproštenje grijeha

Molimo te Gospodine, oslobodi duše svojih slugu njihovih okova da se u nebeskoj slavi sjedine s Tvojim svetima i izabranicima. Po Gospodinu našem Isusu Kristu. Amen.
Pokoj vječni daruj im Gospodine, svjetlost vječna svijetlila im. Amen.

SEDMI DAN

Molitva

Neka po cijelom svijetu bude ljubljeno presveto Srce Isusovo! Od sada do vijeka!
Naša draga Gospo od presvetog Srca Isusova moli za nas!

Čin vjere: Moj Bože, vjerujem u tebe, jer Ti si istina. Vjerujem i u Tvoju istinu koju si očitovao svojoj svetoj Crkvi.
Čin nade: Moj Bože, vjerujem u Tebe, jer ispunjavaš svoja obećanja.
Čin ljubavi: Moj Bože, ja te ljubim od sveg srca i iznad svega. Radi Tebe ljubim svoje bližnje kao sebe samog.

Razmatranje

U jednoj usporedbi Gospodin je kritizirao hladnoću bogatog rasipnika koji je uskraćivao mrvice kruha siromašnom prosjaku iako je živio u lasti i slasti. Oni koji na patnje siromašnih duša ostaju neganuti, nisu li isto tako okrutni poput bogataša? To čak nisu ni stranci koji traže našu sućut. To su naši roditelji i dobročinitelji. Zapravo, njih se stalno moramo sjećati – zbog kuće u kojoj stanujemo, imena kojega nosimo, dobara kojima raspolažemo. Ali mi ih zaboravljamo! Oni bi s Jobom mogli reći: “Nestade bližnjih mojih i znanaca, gosti doma moga zaboraviše me.” (Job 19,14)

Zaboraviti pokojne težak je prekršaj. Često svečano obećavamo umirućem ocu ili majci da ih nikad nećemo zaboraviti. Ali, tek što su pokopani, već nas zaokupe druge brige i jedva još mislimo na njih, iako im dugujemo zahvalnost zbog života.
Mislite li možda ovako: mislim na svoje rođake i prijatelje, ne zaboravljam ih!… Ali gdje je dokaz da ih se sjećamo? Što pokojniku koristi naša naklonost ako je ne izrazimo djelima? Često čujemo nekoga kako gorko žali gubitak roditelja: “Bili su tako dobri! Majko moja! Ne mogu na nju misliti a da mi srce ne krvari…!” Takva žalost je beskorisna. Radije svjedočimo svojom djelotvornom ljubavlju, tako da za njih damo služiti svetu misu i prinesemo žrtvu. Tada su žalost i bol vjerodostojni.
Oni koji zaboravljaju svoje pokojne bit će s njihove strane napušteni. “Mjerom kojom mjerite, mjerit će vam se zauzvrat” (Mt 7,2).

Odluka

Kao dar za siromašne duše pridodajmo još anđeoskom pozdravu navečer De Profundis ili Oče naš i Zdravo Marijo.
Ne zadovoljavam se onim što sam mogao učiniti za siromašne duše nego se trudim osvojiti i druge za samaritansku službu siromašnim dušama.

De Profundis – Molitva iz dubine (Psalam 130)

Molitva

Gospodine, daj da naše molitve budu korisne Tvojim slugama i službenicima. Oprosti im njihove grijehe da mogu sudjelovati u plodovima otkupljenja. Po gospodinu našem Isusu Kristu. Amen.
Pokoj vječni daruj im Gospodine, svjetlost vječna svijetlila im. Amen.

OSMI DAN

Molitva

Neka po cijelom svijetu bude ljubljeno presveto Srce Isusovo! Od sada do vijeka!
Naša draga Gospo od presvetog Srca Isusova moli za nas!

Čin vjere: Moj Bože, vjerujem u tebe, jer Ti si istina. Vjerujem i u Tvoju istinu koju si očitovao svojoj svetoj Crkvi.
Čin nade: Moj Bože, vjerujem u Tebe, jer ispunjavaš svoja obećanja.
Čin ljubavi: Moj Bože, ja te ljubim od sveg srca i iznad svega. Radi Tebe ljubim svoje bližnje kao sebe samog.

Razmatranje

Istina o zajedništvu svetih predivna je i utješna. Zadivljujuća je ovo slika: putujuća Crkva pruža ruku pomoćnicu trpećoj Crkvi, a drugom rukom hvata se ruke proslavljene Crkve. Vjerujem u svetu Crkvu na zemlji, u čistilištu i na nebu…
Ako trpi samo jedan ud, ne bi li se tada svi drugi udovi trebali požuriti da mu pomognu? Da, mi smo dužnici samom Bogu koji ljubi siromašne duše kao svoju ljubljenu djecu. On im usrdno želi otvoriti nebeska vrata. Ipak, tome se protivi njegova pravednost. On se obraća nama i moli nas da umjesto njih učinimo zadovoljštinu. Mi smo dužnici tim siromašnim prognanicima. Više nego nametnuta dužnost, na pomoć nas treba poticati ljubav prema bližnjima i uzajamno milosrđe.
U čistilištu ima duša koje su od svih napuštene, na koje nitko više ne misli, ni rođaci, ni prijatelji. Kamo god pogledaju, primijećuju da su ih napustili. Cijeli njihov život je ugašen i nijednom ih se riječju više ne spominje. Njihova imena se više ne izgovaraju, njihov grob se više ne posjećuje i za njih se više ne moli. Njihovu smrt neće nitko oplakivati i nitko nema namjeru ublažiti njihove muke poslije smrti. Potpuno zaboravljena bića! To isključenje nanosi im još više boli. Oni si mogu prisvojiti riječi psalmiste: “Nestalo me ko mrtvaca iz sjećanja ljudi, postadoh ko razbijena posuda”(Ps 31,13).

Odluka

Često prikažimo svoje molitve i dobra djela za napuštene duše. Budimo im otac, majka, brat, sestra i prijatelj.
Danas prikažimo Isusovu napuštenost na križu za najnapuštenije duše u čistilištu.

De Profundis – Molitva iz dubine (Psalam 130)

Molitva za mrtve na groblju

Bože, po svom milosrđu, po kojem Tvoji povjerenici počivaju u miru, udijeli slugama svojim i svima koji ovdje počivaju u Kristu, oproštenje grijeha, oslobođenje od njihovih muka i daj im vječnu radost! Po Gospodinu našem Isusu Kristu. Amen.
Pokoj vječni daruj im Gospodine i svjetlost vječna svijetlila im. Amen.

DEVETI DAN

Molitva

Neka po cijelom svijetu bude ljubljeno presveto Srce Isusovo! Od sada do vijeka!
Naša draga Gospo od presvetog Srca Isusova moli za nas!

Čin vjere: Moj Bože, vjerujem u tebe, jer Ti si istina. Vjerujem i u Tvoju istinu koju si očitovao svojoj svetoj Crkvi.
Čin nade: Moj Bože, vjerujem u Tebe, jer ispunjavaš svoja obećanja.
Čin ljubavi: Moj Bože, ja te ljubim od sveg srca i iznad svega. Radi Tebe ljubim svoje bližnje kao sebe samog.

Razmatranje

Naša devetnica bliži se kraju. Jesmo li shvatili milosti i utjehe koje nas pomoću molitve, povezuju sa siromašnim dušama? ili su potrebni još drugi razlozi kako bi se u nama raspirio žar ljubavi prema bližnjima? Razmislimo o tome da ništa više ne veliča Svevišnjeg i ne slavi njegovo ime, ne raduje njegovo srce; ništa bolje ne potvrđuje njegovu volju dostojnu klanjanja, nego oslobođenje siromašnih duša.
Otvoriti nebo siromašnim dušama, znači iskazati Bogu, svome Ocu veliku radost da primi svoju djecu u svoje veličanstvo i da ih okruni. Križ našeg Otkupitelja još sjajnije blista a Gospodinove patnje dobivaju još jednu pobjedu.
Kako drago Srcu Isusovu mora biti naše zauzimanje za siromašne duše! Ta On ih je otkupio svojom krvlju. Kod svake svete misne žrtve koju je ostavio svojoj Crkvi, Isus nas iznova otkupljuje. Stoga se u euharistijskom slavlju također, posve osobito, spominju siromašne duše.
Naša draga Gospa od Presvetog Srca Isusova kraljica je čistilišta. Ona u čistilištu posjećuje izabrane duše, određene da jednom okruže njezino prijestolje. I svaki put se pobjednički vraća s nekoliko siromašnih duša u nebo. Možemo, dakle, biti sigurni da razveseljujemo našu dobri Majku svaki put kad pridonosimo za oslobođenje siromašnih duša.
Sveti Josip, zaštitnik sretne smrti, rado iznosi naše molitve onome kojega se udostojao zvati nas svojim sinovima. On će nam, zasigurno, uzvratiti zahvalnošću za ono što činimo za oslobađanje siromašnih duša.
Kad se otvori nebo i kad se jedna duša, otpuštena iz čistilišta prima u mnoštvo svetih, radost je beskonačna. Anđeo čuvar i zaštitnik imena radosno dočekuje dušu. Tada vlada velika radost u nebu. Sveci znaju tko je toj duši pomogao i njihova nam je zahvalnost osigurana. Koliko su siromašne duše zahvalne svojim dobročiniteljima već smo govorili. One nas ne zaboravljaju! Pune pažljivosti brinu se za naše potrebe i bdiju nad nama poput anđela čuvara. To je dragocjeno pouzdanje u teškoćama, bolima i opasnostima, a jednom, u našoj smrtnoj tjeskobi iskazat će nam utjehu i podršku. Na posljednjem sudu one su naši zagovornici. I kad bi dospjeli u čistilište, posjećivat će nas i tješiti dok se, zajedno s njima, ne sjedinimo u sjaju vječne slave.

Odluka

Svoj novac iskoristite tako što ćete povećati milodar da si pred Bogom zajamčite zagovor duša u čistilištu poslije vaše smrti. Novac ne možete uzeti sa sobom u drugi život, ali dobra djela svakako. Vaši nebeski prijatelji pratit će vas u nebesku Domovinu!
Blago onima, koji umiru u Gospodinu.
Neću propustiti ni jednu priliku da pomognem siromašnim dušama.

De Profundis – Molitva iz dubine (Psalam 130)

Molitva za pokojne vjernike

Bože, Stvoritelju i Otkupitelju ljudi, otpusti svojim pokojnim slugama i službenicama njihove grijehe da oni, našom prošnjom, postignu onu blagonaklonost kojoj su se uvijek nadali. Ti koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova Amen.
Pokoj vječni daruj im Gospodine, i svjetlost vječna svijetlila im. Počivali u miru Božjem!
Amen.

MOLITVA SPASITELJU OKRUNJENOM TRNOVOM KRUNOM

Isuse Kriste, radi boli koje si podnio u smrtnom strahu u Maslinskom vrtu, bičevanju, krunjenju trnovom krunom, na putu prema Golgoti, razapinjanju i svom umiranju, smiluj se siromašnim dušama u čistilištu, naročito onima koje su najviše zaboravljene. Oslobodi ih iz njihovih gorkih muka, pozovi ih k sebi i zagrli ih s ljubavlju u nebu! (Djelomični oprost)

Litanije za duše u čistilištu

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!
Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!
Duše Sveti Bože, smiluj nam se!
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!

Sveta Marijo, moli za njih!
Sveta Bogorodice, moli za njih!
Sveti Mihaele, moli za njih!
Svi sveti anđeli i arkanđeli, molite za njih!
Sveti Ivane Krstitelju, moli za njih!
Sveti Josipe, moli za njih!
Svi sveti patrijarsi i proroci, molite za njih!
Sveti Petre i Pavle, molite za njih!
Svi sveti apostoli i evanđelisti, molite za njih!
Sveti Stjepane, moli za njih!
Sveti Lovro, moli za njih!
Svi sveti mučenici, molite za njih!
Sveti Grgure i Augustine, molite za njiih!
Svi sveti naučitelji, pape i ispovjedaoci, molite za njih!
Svi sveti redovnici i pustinjaci, molite za njih!
Sveta Katarino, moli za njih!
Sve svete djevice, molite za njih!
Sveta Majko Ano i sve svete udovice, molite za njih!
Svi sveci i svetice Božje, molite za njih!

Budi im milosrdan, Gospodine!
Ne kazni ih, Gospodine!

Od njihovih muka, oslobodi ih Isuse!
Po svom utjelovljenju i rođenju, oslobodi ih Isuse!
Po svom preslatkom imenu, oslobodi ih Isuse!
Po svom beskrajnom milosrđu, oslobodi ih Isuse!
Po svojoj blagosti i ustrpljivosti, oslobodi ih Isuse!
Po krštenju i svetom postu svojem, oslobodi ih Isuse!
Po smrtnoj muci i gorkim patnjama svojim, oslobodi ih Isuse!
Po krvavom bičevanju i okrutnom krunjenju svojem, oslobodi ih Isuse!
Po teškom križnom putu i razapeću svojem, oslobodi ih Isuse!
Po presvetim ranama svojim, oslobodi ih Isuse!
Po božanskoj Krvi svojoj, oslobodi ih Isuse!
Po pogrdnoj smrti svojoj na križu, oslobodi ih Isuse!
Po bolovima božanskoga Srca svoga, oslobodi ih Isuse!
Po bolovima Marije, svoje predrage Majke, oslobodi ih Isuse!
Po uskrsnuću svojem, oslobodi ih Isuse!
Po uzašašću svojem, oslobodi ih Isuse!
Po poslanju Duha Svetoga, oslobodi ih Isuse!
Na slavu Božanskoga Srca svoga, oslobodi ih Isuse!
Po zaslugama i zagovoru Marijinu, oslobodi ih Isuse!
Po zagovoru svetih aoslobodi ih Isuse!nđela, oslobodi ih Isuse!
Po molitvi vjernika,

Mi grešnici, tebe molimo usliši nas!
Da dušama u čistilištu oprostiš, tebe molimo usliši nas!
Da im milostivo olakšaš kazne, tebe molimo usliši nas!
Da ih iz čistilišnih muka izbaviš, tebe molimo usliši nas!
Da im u susret pošalješ njihove svete anđele, tebe molimo usliši nas!
Da ih svojim izabranima u rajskoj slavi pridružiš, tebe molimo usliši nas!
Da im dopustiš da Te gledaju licem u lice, tebe molimo usliši nas!
Da im vječni mir podijeliš, tebe molimo usliši nas!

Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti im, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj im se, Gospodine!
Jaganjče Božji, koji oduzimaš grijehe svijeta, daj im vječni mir, Gospodine!

Pomolimo se: Gospodine Isuse Kriste, Kralju slave, oslobodi duše svih vjernih mrtvih iz njihovih muka; neka ih pred lice Tvoje dovede Mihael, arkanđeo, te ih primi u vječno veselje, koje si obećao! Koji živiš i kraljuješ u vijeke vjekova. Amen.

R. Pokoj vječni daruj im, Gospodine!
O. I svjetlost vječna svijetlila njima!
R. Počivali u miru!
O. Amen!

In Vijesti iz Crkve

PREDSJEDNIK PAPINSKE MEĐUNARODNE MARIJANSKE AKADEMIJE O. STEFANO CECCHIN »Međugorje je postalo mjesto vjere, molitve i obraćenja«

PREDSJEDNIK PAPINSKE MEĐUNARODNE MARIJANSKE AKADEMIJE O. STEFANO CECCHIN »Međugorje je postalo mjesto vjere, molitve i obraćenja«

»Dolaze ljudi iz cijeloga svijeta. (…) U velikom broju dolaze i vraćaju se jer tu pronalaze milost obraćenja. (…) Zato Papa želi da se ta stvarnost pastoralno prati, a i da se nastavi. Jer plodovi su očiti«

Prvi predavač na nedavno održanu 14. mariološko-marijanskom nacionalnom kongresu u Međugorju bio je predsjednik Papinske međunarodne marijanske akademije o. Stefano Cecchin. Talijanski je franjevac rado prihvatio poziv da bude gost u intervjuu za Glas Koncila, a pitanja koja su mu postavljena uglavnom su odjek događanja na kongresu.

Možete li, za početak, naše čitatelje upoznati s Papinskom međunarodnom marijanskom akademijom?

Temelje Papinskoj međunarodnoj marijanskoj akademiji (PAMI) udario je u godinama 1946. i 1947. o. Karlo Balić, hrvatski franjevac koji je živio u Rimu i koji je pri današnjem Papinskom sveučilištu »Antonianumu« pokrenuo najprije osnivanje Franjevačke marijanske komisije, koja se imala baviti franjevačkim doprinosom mariologiji, koji je tijekom povijesti bio uistinu velik. O. Balić snažno se u tim godinama, od 1947. do 1950., zauzeo u organiziranju takozvanih asumpcionističkih kongresa, imajući pred očima još jednu marijansku dogmu, onu o uznesenju Marijinu. Kongresi su u početku okupljali uglavnom franjevce, no tada se pokazala potreba za okupljanjem svih teologa. O. Balića je papa Pio XII. pozvao u komisiju za proglašenje spomenute dogme. Jedan od ključnih problema kojim se komisija bavila bilo je pitanje oko kojega su teolozi bili podijeljeni: Je li Marija prije uznesenja umrla ili nije umrla? Papa je, vidjevši da među teolozima nema jedinstva po tom pitanju, smatrao da mora odustati od proglašenja dogme. Upravo je o. Balić sugerirao papi da je dogmu moguće formulirati tako da to pitanje ostane otvoreno, da je moguće reći: »Nakon što je završila svoj zemaljski život, Marija je dušom i tijelom uznesena na nebo.« Takva je formulacija naposljetku prihvaćena. Čini se da je o. Balić također bio jedan od pisaca apostolske konstitucije »Munificentissimus deus«, kojom je 1. studenoga 1950. papa Pio XII. proglasio dogmu.

Ukratko, kao svojevrsni plod spomenutih kongresa prije proglašenja dogme utemeljena je najprije Marijanska akademija, koja je potom dobila status međunarodnoga tijela, a 1959. godine i naslov »papinska«. Zadaća joj je koordinirati rad svih njegovatelja marijanske pobožnosti, proučavatelja i ljubitelja Marije po svem svijetu. Činimo to surađujući s nacionalnim marijanskim i mariološkim društvima kao što je Hrvatski mariološki institut ovdje u Hrvatskoj.

Na Mariološko-marijanskom kongresu o međugorskom fenomenu kao doprinosu novoj evangelizaciji govorili ste o trajnoj Marijinoj prisutnosti u Crkvi. Biste li iznijeli neke naglaske svojega promišljanja?

Tko je žena u biblijskoj tradiciji? Bog kaže: »Nije dobro da čovjek bude sam.« Stoga stvara ženu kao »čovjekov dom«, jer hebrejski izvornik o Božjem stvaranju žene od Adamova rebra upotrebljava izraz koji se upotrebljava za izgradnju kuće, doma. Svi se rađamo od žene. I prva zapovijed koju Bog daje čovjeku glasi: »Plodite se i množite!« Bez žene taj je temeljni ljudski poziv nemoguće izvršiti. Tu je i teološki simbolizam evanđelista Ivana koji se oslanja na starozavjetnu sliku izraelskoga naroda kao Božje zaručnice, dakle opet kao žene, te Jeruzalema kao majke koja će okupiti svu Božju djecu.

Ivan se, opisujući prizor raspeća, vraća toj simbolici te predstavlja Mariju kao Crkvu, kao Majku Crkvu: završava Kristovo zemaljsko poslanje, a započinje vrijeme Crkve – Crkve žene i majke. Eto zašto se Marija i dalje, do dana današnjega, brine za Crkvu.

Stoga nije čudo da u vrijeme teškoća Crkva uvijek zaziva Mariju. Najstarija molitva Mariji, poslije »Zdravo Marijo«, jest »Pod obranu se tvoju utječemo«. Smatra se da je izvorni tekst nastao još za vrijeme progona kršćana u Rimskom Carstvu: već su tada u nevolji kršćani zazivali Marijinu zaštitu. To će se uvijek ponavljati u teškim trenutcima u povijesti Crkve.

S druge strane vidimo da i Marija na poseban način manifestira svoju prisutnost upravo u teškim trenutcima. Govore nam o tome velika i svima poznata ukazanja, kao što je ono u Guadalupeu, u Lurdu ili u Fatimi, ali i mnoga koja nisu toliko poznata. I na taj se način manifestira Marijina skrb za Crkvu i vjernike. To je, naime, njezin poziv.

Na skupu ste, među ostalim, doveli u odnos pobožnost prema Mariji i očuvanje vjere…

Prije svega se to odnosilo na redovničke zajednice. U zajednicama u kojima se održala zdrava pobožnost Mariji ima i novih zvanja. U drugima, u kojima je ta pobožnost iščeznula, to nije slučaj. Postoji marijansko-teološka tradicija, posebno u ruskoj pravoslavnoj duhovnosti, koja, pozivajući se na poznati evanđeoski izvještaj o svadbi u Kani, kaže: gdje je Marija prisutna, ne će ponestati dobroga vina, vino se ne će iskvariti. Znamo da je vino slika Duha Svetoga i ljubavi. Slično se i danas može reći za Latinsku Ameriku u kojoj svjedočimo neviđenoj ekspanziji takozvanih slobodnih crkvenih zajednica protestantske provenijencije. U zonama gdje živi zdrava marijanska pobožnost katolici su postojani.

Ovdje mi pada na pamet misao velikoga humanista Erazma Roterdamskoga. Budući da Crkvu svojega vremena nije štedio kritika, Luther se nadao da će se Erazmo pridružiti protestantima. On je u jednom od svojih glasovitih pisama napisao: ‘Da, ja kritiziram Crkvu, ali to činim zato što je ljubim.’ A činjenicu da su protestanti odbacivali Mariju te su njezine kipove i slike izbacivali iz crkava komentirao je riječima koje je stavio Mariji u usta: »Ja sam Marija, Djevica. Ja sam nemoćna. Želite li me izbaciti iz crkava, možete to učiniti. No ne zaboravite: ako izbacite mene, izbacujete i Dijete koje držim u naručju. Stoga, želite li Crkvu bez Krista, izbacite Mariju.«

Što je ključno za zdravu marijansku pobožnost?

Ključne točke nalazimo nadasve u dokumentu nekadašnje Kongregacije za katolički odgoj, »Djevica Marija u intelektualnoj i duhovnoj formaciji«, iz 1988. godine, gdje su kao tri izvora te pobožnosti navedeni Sveto pismo, tradicija Crkve i papinsko učiteljstvo. No prvi je Sveto pismo. Zanimljivo je proučavati Mariju u svjetlu hebrejske starozavjetne tradicije, ženu koja je začevši i rodivši Sina Božjega spojila nebo i zemlju. Marija je čudesna žena! Uzmimo samo evanđeoski izvještaj o navještenju u Lukinu evanđelju i njegovo značenje za novu evangelizaciju. Anđeo kaže Mariji: »Raduj se!« Zašto? Zato što je ona »keharitomene«, milosti puna; zato što je ljubljena! To je bit kerigme, temeljnoga navještaja, to je evanđelje, radosna vijest: Bog nas ljubi unatoč svim našim stranputicama. S vremenom smo stvorili dojam da je naša vjera zatvoreni skup zapovijedi, zabrana, grijeha. No temelj svega je Božja ljubav. I tek kad osoba shvati da je od Boga ljubljena, razumije da istom tom ljubavlju mora ljubiti druge, drugim riječima da se mora kloniti grijeha, da mora moralno živjeti. Osim toga, Bog nam daje snagu da dobro i ispravno živimo. Nismo budisti. Budisti vjeruju da čovjek vlastitom vježbom i askezom postaje savršen. Naše savršenstvo, naša svetost prije svega je Božji dar.

S obzirom na neke izjave i rasprave na skupu, možda bi imalo smisla da u nekoliko riječi sažmete međugorski fenomen i njegov status…

S jedne strane čekamo da iziđe novi direktorij, nove upute Kongregacije za nauk vjere o tome kako postupati s ukazanjima. Norme o tome postoje, no već su pomalo zastarjele: svijet se promijenio. Činjenica jest da imamo mnogo prijavljenih ukazanja po cijelom svijetu. Jednako je tako činjenica da je većina tih ukazanja problematična.

Što se tiče Međugorja, fenomen je, kao što je dobro poznato, započeo 1981. godine s ukazanjima. Počeli su dolaziti ljudi. Po normama, mjesni biskup mora pokrenuti proces vrjednovanja fenomena, što je u slučaju Međugorja biskup i učinio. Potom su se pojavili problemi te je stvar došla do Rima. Ima ih koji kažu da se upravo zahvaljujući negativnomu stajalištu mjesnoga biskupa glas o ukazanjima toliko proširio, tj. da fenomen ne bi poprimio te dimenzije da je biskup bio suzdržaniji. U svakom slučaju, godine 2010. papa Benedikt XVI. osnovao je komisiju za Međugorje, često zvanu »Komisija Ruini« po njezinu predsjedniku kardinalu Camillu Ruiniju. Komisija je prestala s radom 2014. godine i njezini su zaključci predani papi Franji. Nakon toga je u Vatikanu došlo do trenutka zastoja i teškoće zbog pokušaja manipulacije izvještajem komisije. Da bi razjasnio stvar, Papa je imenovao još jednoga savjetnika, o. Salvatorea Perellu, koji je vrhunski poznavatelj mariofanija. O. Perella je potvrdio ocjene »Komisije Ruini«. Nakon toga dogodilo se ono što je svima poznato: Papa je imenovao apostolskoga vizitatora za župu Međugorje, najprije u osobi nadbiskupa Henryka Hosera, a potom nadbiskupa Alda Cavallija.

Pritom je potrebno istaknuti da ukazanja nisu priznata, ni prvih sedam ni kasnija. Razlog je, prije svega, što ukazanja još nisu završila. Fenomen mora biti zaokružen, mora završiti. Dok se to ne dogodi, teško da će se bilo što definitivno reći. No rekao bih da je glede ukazanja, za sada, nagnuće takozvane »vatikanske politike« pozitivno. Činjenica da je imenovan apostolski administrator i da je Papa triput slao poruke za »Mladifest« nije, istina, priznanje autentičnosti ukazanja, ali ipak nešto govori.

No fenomen Međugorja ima i drugi aspekt, a to je činjenica Međugorja kao stvarnosti koja je poprimila svjetske razmjere: ovamo dolaze ljudi iz cijeloga svijeta. Dvojica vizitatora, nadbiskupi Hoser i sada Cavalli, jasni su glede toga. Posebno nadbiskup Cavalli nema nikakve sumnje. Po njemu, ovdje na poseban način djeluje milost; ljudi u velikom broju dolaze ovamo i vraćaju se jer tu pronalaze milost obraćenja. S toga stajališta uopće nije presudna autentičnost ukazanja. Međugorje je postalo mjesto vjere, molitve i obraćenja. Zato Papa želi da se ta stvarnost pastoralno prati, a i da se nastavi. Jer plodovi su očiti.

Koji bi, prema Vašim spoznajama i iskustvu, bio temeljni kriterij autentičnosti ukazanja? Koji bi »plodovi« bili presudni?

Pseudoukazanja stvaraju strah. Govore o kraju svijeta, o Božjim kaznama. Često pritom slijede marketinšku logiku: strah stvara potrebu; potrebno je učiniti to i to da bismo se spasili. Krajnji je ishod često bogaćenje navodnih vidjelaca, iscjelitelja, skupine, a ne dobro osoba ni zdravo ozračje u zajednici. Plodovi autentičnih ukazanja su mir, oslobođenje od svih oblika ropstava, spoznaja da je Isus moj Spasitelj te da Bog koji umire na križu kako bi otkupio grješnike ne može biti Bog koji kažnjava. Prava Majka Božja ne može doći kako bi predstavila srdito Božje lice. Govoreći o Međugorju, potrebno je postaviti si pitanje: U ovom teškom trenutku za Crkvu i za svijet, što je Međugorje? Nije li poziv na obraćenje, na povratak vjeri? Glede moje Italije postavio bih, primjerice, pitanje: Koliko je skupina i pojedinaca iz Italije ondje ponovno pronašlo vjeru i dalo svoj obol oživljavanju mnogih stvarnosti u Crkvi? Jasno, pravno-autokratski mentalitet nekih u Crkvi uvijek će reći samo »ne«.

Mariološko-marijanski kongres promatra fenomen Međugorja u svjetlu nove evangelizacije. Vi ste se o tome, govoreći o plodovima, podosta plastično izrazili istaknuvši da Međugorje suočava svećenike i pastoralne djelatnike također s nekim pitanjima…

Da, pozivam na suočavanje s pitanjem: Zašto ljudi ovamo dolaze? Zašto ne dolaze u moju ili tvoju crkvu? Zašto je moja crkva prazna? Zašto je Međugorje puno? Jesu li uistinu svi koji ovamo dolaze ludi? Moramo si postaviti slična pitanja. Međugorje je poziv da se zapitamo kakav je naš pastoral, kakva su naša liturgijska slavlja, zašto naše crkve snažnije ne privlače ljude. Međugorje nas izaziva, poziva nas na ispit savjesti.

U naslov svojega izlaganja također ste stavili pojam »sinodnost«. Na koji je način međugorski fenomen povezan sa sinodnošću?

Pojam sinodnosti na kojem Papa ustraje usko je povezan s »Crkvom u izlasku«, s Crkvom koja je otvorena svijetu. Ako se zadržimo samo na pojavnosti, vidimo da je ovdje u Međugorju sve uvijek otvoreno i svatko može doći. Potom bogoslužje. Često se u svetištima koja imaju međunarodni značaj slavi više bogoslužja, svako na svojem jeziku. Ovdje je drugačije. Svakodnevno središnje slavlje slavi se na hrvatskom, ali ga zahvaljujući suvremenim tehnologijama svatko može pratiti na svom jeziku. Svi okupljeni za istim euharistijskim stolom, a opet svatko na svom jeziku. Za mene je to Pedesetnica, Duhovi, sinodnost.

Već se nakon fatimskih ukazanja počelo govoriti, a kasnije je to posebno naglasio veliki teolog Karl Rahner, da su takvi fenomeni dio proroštva proročkoga Božjega naroda. Tu je od temeljne važnosti novo vrjednovanje sakramenta krštenja na koje je uputio Drugi vatikanski koncil: svi smo kršteni, dakle svi smo svećenici, proroci i kraljevi. Te dimenzije ne smiju ostati u rukama samo jedne skupine, nego svi zajedno hodimo prema punini istine. Dakle, kad govorimo o sinodnosti i međugorskom fenomenu, pitanje glasi: Hoćemo li se pitati što nam govore i što misle svi ti ljudi koji ovamo dolaze, ili je važno samo što kaže biskup, hijerarhija, što kažu dokumenti Crkve, tradicije iz prošlosti. Smatram da u razlučivanju istine o Međugorju moramo uzeti u obzir sve koji ovamo dolaze. Crkva je to već činila, a tipičan su primjer sinodnosti proglašenja dviju marijanskih dogma, o Bezgrešnoj i Uznesenoj. Prije nego što su ih proglasili, pape Pio IX. i Pio XII. pitali su sve biskupe što o Mariji vjeruje vjerni Božji narod.

Oduševilo me kad sam čuo da nadbiskup Cavalli, odjeven kao obični svećenik, obilazi punktove u Međugorju, sjeda u ispovjedaonice kao ispovjednik, razgovara s ljudima i sluša ih. Na taj način dolazi do vrijednosnoga suda koji je sinodski.

Činjenica jest da je međugorski fenomen krenuo odozdol, od vjernika koji su se ustrajno okupljali, usprkos kako nekadašnjoj komunističkoj policiji tako i crkvenim ograničenjima. Govori li nam i to štogod?

Govori nam možda o još jednom problemu, o takozvanoj mariološkoj krizi koja je nastupila nakon Drugoga vatikanskoga koncila, a koja još nije posve prevladana. Prije Koncila imali smo takozvanu »mariologiju slave« s proglašavanjem dogma, s izraženom marijanskom pobožnošću. Nakon Koncila mnogi su počeli dovoditi u pitanje sve istine, a posebno Marijin lik. Prije Koncila smo, primjerice, učili ljude da, budući da nisu razumjeli latinski, za vrijeme mise mole krunicu. Potom su odjednom, u nekim sredinama, svećenici doslovno počeli kidati krunice, micati iz crkava kipove, uključujući i Marijine. Jasno je da je uslijedila reakcija naroda. Papa Pavao VI. shvatio je problem pa je počeo reagirati, odraz čega je i njegova apostolska pobudnica »Marialis cultus« iz 1974. godine. Potom je papa Ivan Pavao II. vratio Mariju u sve aspekte crkvenoga života.

No kriza još nije posve prevladana. Na crkvenim učilištima u Italiji, primjerice, kao i na papinskim učilištima, nema posebnih marioloških kolegija. Prije misa se, istina, u mnogim crkvama moli krunica, ali je uglavnom ne predvodi župnik. Još imamo dobar dio klera koji Mariju ili zaobilazi ili je svodi na sladunjavu pobožnost drugotne važnosti.

S druge strane, Marija je i dalje prisutna među vjernicima. Kako to da se već dugo vremena Marija ukazuje gotovo isključivo laicima? Kako to da progovara nepismenoj djeci, kao što je bio slučaj u Fatimi? Nije li to evanđeoska dimenzija Boga koji se objavljuje malenima, posljednjima, a ne onima koji misle da imaju vlast? Eto zašto papa Franjo govori o sinodnosti, a ne o autoritarnosti. Budućnost Crkve nezamisliva je bez laika. To pak sa sobom nosi veliku odgojnu zadaću, jer laike je potrebno formirati, kao i zadaću razvijanja zajedništva između svih sastavnica Božjega naroda.

BIOGRAFIJA O. Stefano Cecchin, OFM, rođen je 1964. godine u Gallieri Veneti u blizini Padove. Godine 1995. stekao je magisterij, a potom 1999. i doktorat iz teologije sa specijalizacijom iz mariologije na Papinskom teološkom fakultetu »Marianum« u Rimu. Godine 1921. počasni mu je doktorat dodijelilo Međunarodno sveučilište »Generalisimo Sebastian Francisco de Miranda«. Na Papinskom sveučilištu »Antonianumu« počeo je predavati 1999. godine, a od 2011. je izvanredni profesor. Iste je godine imenovan i tajnikom Papinske međunarodne marijanske akademije (PAMI). Predsjednikom PAMI-ja imenovao ga je papa Franjo 2017. godine, a u veljači ove godine na toj je funkciji potvrđen za drugi mandat. Osim teologije i mariologije interesi su mu dijalog među religijama i kulturama te holistička medicina.

Preuzeto s Glas koncila

In Svetac dana

SVETAC DANA – SV. ANTUN MARIJA CLARET

SVETAC DANA – SV. ANTUN MARIJA CLARET

Sveti Antun Marija Claret rođen je 1807. od Juana i Josephine Claret, peto od dvanaestero djece. Dok je odrastao bio je vrlo dobar u školi, ali ako je izostao na igrici s prijateljima znali su da ga mogu pronaći u crkvi. Sveti Antun je još kao dječak želio postati svećenik, ali je njegov otac vidjevši njegove sposobnosti za dizajn i mehaniku želio da ga slijedi u obiteljskom poslu tkanja. Učinio je ono što je njegov otac tražio od njega čak do te mjere da je postao šef trgovine koju je njegov otac posjedovao.

S radnicama u trgovini sv. Antun bi molio krunicu i često s njima odlazio na dnevnu misu. S 18 godina otac mu je dopustio da ide u školu u Barcelonu kako bi naučio naprednije načine tkanja. U Barceloni je počeo razmišljati o svom svećeničkom pozivu. Pod vodstvom otaca oratorijanaca počeo je učiti latinski, au 21. godini počeo je učiti za svećenika.

Sveti Antun je od mladosti imao jaku pobožnost prema Gospi. “Blažena Gospa je moja Majka, moja Zaštitnica, moja Gospodarica, moja Ravnateljica i – poslije Isusa – moje Sve!” Gospu je vidio nekoliko puta tijekom svog života. Često je dolazila kad mu je trebala njezina pomoć. Zbog toga je slatko ime Marija dio njegova imena.

S 28 godina sv. Antun je zaređen za svećenika. Proveo je nekoliko godina u Španjolskoj ispunjavajući svoj svećenički poziv, ali 1839. primijetivši da Španjolska ima mnogo svećenika zatražio je dopuštenje da bude poslan kao misionar negdje drugdje. Skoro se pridružio isusovcima, ali je ubrzo shvatio da to nije put kojim ga Gospa vodi. Otišao je na biskupov poziv na Kanarske otoke gdje je njegov apostolat bio vrlo plodan. Kasnije se vratio u Španjolsku i obratio tisuće zbog svoje revnosti.

Nakon povratka u Španjolsku posebno se zauzeo za pouku djece i odraslih u vjeri. Napisao je četiri katehetske knjige za različite dobne skupine. Silno je želio da sva djeca i odrasli, čak i oni najmanji, potpuno razumiju svoju vjeru. Sveti Antun je također osnovao tri različite vjerske ustanove i pomogao ženama kojima je bio onemogućen ulazak u redovnički život da uđu.

Godine 1849. sveti Antun imenovan je nadbiskupom Kube. Znao je da je ova biskupija polje misionarskog djelovanja. Uspio je reformirati njihovo sjemenište iu vrijeme dok je on bio nadbiskup zaređeno je preko 200 muškaraca, a prije toga je prošlo 30 godina od ređenja. Bio je u stanju pronaći kršćansko rješenje za svaki izazov s kojim se suočavao. Potpuno je zadobio povjerenje naroda. Iako su ga mnogi voljeli, uvijek ih ima nekoliko koji svece vide kao prijetnju, a bio je i ubojica koji mu se dovoljno približio da ga zasiječe nožem, ali nijedna rana nije bila ozbiljna.

Kraljica Izabela II. 1856. zamolila je sv. Antuna da se vrati u Španjolsku kako bi joj bio osobni ispovjednik. Nije želio živjeti na dvoru, ali papa Pio IX. izričito ga je zamolio da ode pa je poslušao. Dok je bio na dvoru nuđeno mu je mnogo mita jer je bio blizak kraljici i drugi su mislili da može utjecati na nju, ali on nije prihvatio ni jedno. Htio je dati ostavku, ali je ponovno poslušan Svetom Ocu ostao u Španjolskoj sve do progonstva 1869.

Dok je bio na španjolskom dvoru, osim svojih dužnosti na terenu radio je i mnoge druge stvari. Pisao je, propovijedao i poučavao. Također je organizirao mnoge klubove za sve ljude, te je bio predsjednik Escoriala koji je bio obrazovna institucija. Znao je da se u to vrijeme misionari nisu mogli slati posvuda pa im je želio poslati dobre knjige kako bi ljudi mogli sami sebi misionari.

Nakon što je prognan iz Španjolske odlazi u Rim kako bi sudjelovao na Vatikanskom saboru. Dok je bio tamo, imao je velik utjecaj u pomaganju drugima da razumiju nauk o papinoj nepogrešivosti, što je bila glavna briga sabora u to vrijeme.

Sveti Antun Marije Klaret umro je 24. listopada 1870. u progonstvu iz Španjolske u cistercitskom samostanu. Blaženim je proglašen 1934., a svetim 1950. godine.

In Misna čitanja

MISNA ČITANJA – 24. LISTOPADA 2022.

MISNA ČITANJA – 24. LISTOPADA 2022.

Nije li ovu kćer Abrahamovu trebalo odriješiti od spona u dan subotnji?

XXX. tjedan kroz godinu

Ponedjeljak, 24. 10. 2022.

ili: Sv. Antun Marija Claret, biskup

Svagdan

ČITANJA:
Ef 4,32–5,8; Ps 1,1-4.6; Lk 13,10-17

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
zelena

IMENDANI:
Antun Marija, Proklo Carigradski

Prvo čitanje:

Ef 4, 32 – 5, 8

Hodite u ljubavi kao i Krist.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima

Braćo!

Budite jedni drugima dobrostivi, milosrdni; praštajte jedni drugima kao što i Bog u Kristu nama oprosti.

Budite dakle nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena i hodite u ljubavi kao što je i Krist ljubio vas i sebe predao za nas kao prinos i žrtvu Bogu na ugodan miris. A bludnost i svaka nečistoća ili pohlepa neka se i ne spominje među vama, kako dolikuje svetima! Ni prostota, ni ludorija, ni dvosmislica, što se ne priliči, nego radije zahvaljivanje! Jer dobro znajte ovo: nijedan bludnik, ili bestidnik, ili pohlepnik — taj idolopoklonik — nema baštine u kraljevstvu Kristovu i Božjemu. Nitko neka vas ispraznim riječima ne zavarava: Zbog toga dolazi gnjev Božji na sinove neposlušne. Nemajte dakle ništa s njima! Da, nekoć bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: kao djeca svjetlosti hodite.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 1, 1-4.6

Pripjev:

Budimo nasljedovatelji Božji kao djeca ljubljena!

Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih,
ne staje na putu grešničkom,
i ne sjeda u zbor podrugljivaca,
već uživa u Zakonu Gospodnjem,
o Zakonu njegovu misli dan i noć.

On je ko stablo zasađeno
pokraj voda tekućica
što u svoje vrijeme plod donosi;
lišće mu nikad ne vene,
sve što radi dobrim urodi.

Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi!
Oni su ko pljeva što je vjetar raznosi.
Jer Gospodin zna put pravednih,
a propast će put opakih.

Evanđelje:

Lk 13, 10-17

Nije li ovu kćer Abrahamovu trebalo odriješiti od spona u dan subotni?

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

Jedne je subote naučavao Isus u nekoj sinagogi. Kad eto žene koja je osamnaest godina imala duha bolesti. Bila je zgrbljena i nikako se nije mogla uspraviti. Kad je Isus opazi, dozva je i reče joj: »Ženo, oslobođena si svoje bolesti!« I položi na nju ruke, a ona se umah uspravi i poče slaviti Boga.

Nadstojnik sinagoge — ozlovoljen što je Isus u subotu izliječio — govoraše mnoštvu: »Šest je dana u koje treba raditi! U te dakle dane dolazite i liječite se, a ne u dan subotni!« Odgovori mu Gospodin: »Licemjeri! Ne driješi li svaki od vas u subotu svoga vola ili magarca od jasala da ga vodi na vodu? Nije li dakle i ovu kćer Abrahamovu, koju sotona sveza evo osamnaest je već godina, trebalo odriješiti od tih spona u dan subotni?« Na te njegove riječi postidješe se svi protivnici njegovi, a sav se narod radovaše zbog svega čime se on proslavio.

Riječ Gospodnja.

In Molitve

VEČERNJA MOLITVA MISIONARA OCA ANTE GABRIĆA: ‘KAKO LI SAM SRETAN, ISUSE…’

VEČERNJA MOLITVA MISIONARA OCA ANTE GABRIĆA: ‘KAKO LI SAM SRETAN, ISUSE…’

Isuse, sjedim evo sam samcat pred zemljanim oltarom ove male seoske kapelice. Svjetlo uljane svjetiljke titra i poigrava se na slamnatom stropu.

Već sam mnogo dana na pohodu mojih udaljenih sela. Umoran sam i gladan danas. I groznica me trese.

Isuse, uhvatila me želja za čašom hladne vode,za jednom narančom, da si utišam žeđ. Ljudska slabost, Spasitelju. Oprosti mi!

Mala svjetiljka kao da je jače zasjala. Pogled mi pade na tvoj križ, na tvoje probodeno srce,na tvoje probodene ruke. Tvoje ruke uvijek raširene, da nas sve zagrliš.I neka se sreća proli mojim bićem.

I groznica, glad, žeđ i komarci kao da to sve nestaje.Kako li sam sretan, Isuse! Kako je divno klečati pred tvojim oltarom sam samcat u ovoj tihoj noći.

Titrati i gorjeti, i na koncu za tebe izgorjeti, kao ona mala uljana lampa na oltaru. Na svemu ti, Isuse, danas hvala! Hvala ti od srca na ovom svetom zvanju!

In Molitve

MOLITVA ZA MISIONARE

MOLITVA ZA MISIONARE

Dragi moj Isuse!

Molim te za sve misionare svijeta, za one koji to već jesu i one koje ti zoveš. Prosvijetli ih svojom vjerom, uresi ih tvojom naravi, zaogrni ih svojom dobrotom, obasjaj ih svojom milošću, blagoslovi ih svojom poniznošću, obdari ih svojom snagom da blagog i odlučnoga srca idu stazama milosrđa, da po tebi budu nositelji božanske Ljubavi i svjetlosti siromašnima, bolesnima i usamljenima. Čuvaj ih od Zloga, zaštiti ih i daj im hrabrosti i snage.

Molim te pomozi nama i našim obiteljima da postanemo dio tvog plana, da i mi budemo misionari ljubavi i da svojim molitvama i darom pomažemo misonare u širenju i utvrđivanju tvoga Kraljevstva na zemlji.

Amen.

In Vijesti iz Crkve

PAPA FRANJO »BIT ĆETE MI SVJEDOCI« – POZIV SVIH KRŠĆANA SVJEDOČITI KRISTA

PAPA FRANJO »BIT ĆETE MI SVJEDOCI« – POZIV SVIH KRŠĆANA SVJEDOČITI KRISTA

Te je riječi Uskrsli Isus izrekao u posljednjem razgovoru sa svojim učenicima, prije njegova uzašašća na nebo, opisanom u Djelima apostolskim (Dj 1, 8). To je ujedno i tema Svjetskog dana misija 2022. koji nam, kao i uvijek, pomaže posvijestiti činjenicu da je Crkva po svojoj naravi misijska. To je središnja točka, bît učenja koje je Isus predao učenicima u pogledu njihova poslanja u svijetu. Svi će učenici biti Isusovi svjedoci po Duhu Svetome kojega će primiti: to će postati po milosti. Ma gdje išli, ma gdje bili. Kao što je Krist prvi poslan od Oca (usp. Iv 20, 21), tako je i svaki kršćanin pozvan biti Kristov misionar i svjedok. A Crkva, kao zajednica Kristovih učenika, nema drugog poslanja nego evangelizirati svijet, dajući svjedočanstvo za Krista. Identitet Crkve je evangelizirati. Svaki krštenik pozvan je na poslanje u Crkvi i po nalogu Crkve. Korištenjem množine naglašava se zajednički i crkveni značaj misijskog poziva učenikâ: poslanje se stoga provodi zajedno, a ne pojedinačno, u zajedništvu sa crkvenim zajednicama, a ne na vlastitu inicijativu.

Sveti Pavao VI. u apostolskoj pobudnici Evangelii nuntiandi, piše: „evangeliziranje ni za koga nije nekakvo usamljeno djelovanje pojedinca nego je to duboko crkve- ni čin. Dok neki neznani propovjednik, kateheta ili Pastir u nekom najudaljenijem kraju propovijeda Evanđelje, ok- uplja svoju malu zajednicu ili podjeljuje neki sakrament, čak i osamljen on čini djelo Crkve i njegov rad sigurno se dovezuje, preko institucionalnih odnosa ali i po nevidljivoj povezanosti i po tajnim žilama milosnog reda, na evan- gelizacijsko djelovanje cijele Crkve“ (br. 60). Doista, nije slučajno što je Gospodin slao svoje učenike po dvojicu. Svjedočenje kršćana za Krista po svom je značaju zajedničko. Otud bitna važnost prisutnosti zajednice, ma koliko mala bila, u ispunjavanju poslanja.

Nadalje, učenici su pozvani živjeti svoj osobni život u duhu poslanja: Isus ih je poslao u svijet ne samo vršiti poslanje, nego također i nadasve živjeti poslanje koje im je povjereno; ne samo dati svjedočanstvo, nego također i iznad svega biti Kristovi svjedoci. Bît poslanja je svjedočiti Krista, to jest njegov život, muku, smrt i uskrsnuće iz ljubavi prema Ocu i ljudskome rodu. Krista, i to Krista uskrslog, nam je svjedočiti i s njim život dijeliti. Kristovi misionari nisu poslani obznanjivati same sebe, pokazivati svoje odlike i sposobnosti uvjeravanja ili svo- je vještine upravljanja. Oni, naprotiv, imaju najveću čast, svojim riječima i djelima, donositi svima Krista, radosno i otvoreno navješćujući Radosnu vijest njegova spasenja, po uzoru na prve apostole. Stoga, u konačnici, pravi svjedok je “mučenik”, onaj koji daje život za Krista, uzvraćajući mu na daru kojim nam je On dao samoga sebe.

»Prvi je razlog za evangeliziranje Isusova ljubav koju smo primili, iskustvo spasenja koje nas potiče da ga sve više ljubimo« (Evan- gelii gaudium, 264). To potpuno, dosljedno i radosno svjedočenje Krista zasigurno će biti pokretna sila za rast Crkve i u trećem tisućljeću. Stoga pozivam sve da povrate hrabrost, iskrenost, onu pareziju (grč. parrhesía) prvih kršćana, kako bi svjedočili Krista riječima i djelima, na svim područjima života.

In Vijesti iz Međugorja

ŽUPNE OBAVIJESTI – 23. LISTOPADA 2022.

ŽUPNE OBAVIJESTI – 23. LISTOPADA 2022.

Nedjeljom na Podbrdu molimo krunicu u 14 sati, a u petak je križni put na Križevcu u isto vrijeme.

Svete mise u iduću nedjelju u 7, 8, 9:30, 11 i 18 sati. U područnim crkvama, u Miletini, Vionici i Šurmancima u 9 sati.

U utorak 25. u mjesecu, i kao što je uobičajeno, imat ćemo zajedničko klanjanje od 19 do 20 sati, a nakon toga Presveto će biti izloženo u crkvi do 7 sati ujutro.

In Crkva u Hrvata

ĐAKONSKO REĐENJE U MOSTARU

ĐAKONSKO REĐENJE U MOSTARU

Mostarsko-duvanjski biskup mons. Petar Palić predvodio je na liturgijski spomendan sv. Ivana Pavla II., u subotu 22. listopada 2022. u mostarskoj katedrali svečano euharistijsko slavlje na kojem je za đakone zaredio petoricu kandidata.

Sveti red đakonata primili su za Mostarsko-duvanjsku biskupiju don Zvonimir Rezo, a za Hercegovačku franjevačku provinciju Uznesenja BDM: fra Ivan Crnogorac, fra Fran Ćorić, fra Venancije Malić i fra Marin Mikulić.

Uz biskupa bili su vikar provincije fra Miro Šego, generalni vikar don Nikola Menalo, župnici ređenika i trideset svećenika. Kandidate za red đakonata predstavio je generalni vikar, nakon čega su jedan dijecezanski i četvorica redovničkih kandidata izrekli svoj “Evo me!”

Biskup Palić uputio je novoređenicima prigodnu homiliju koju donosimo u cijelosti.

Homilija:

„Dragi kandidati za primanje Sv. Reda đakonata,

Braćo svećenici,

Draga braćo i sestre!

Danas smo okupljeni u ovoj našoj katedrali Marije Majke Crkve kako bismo podijelili Sveti red đakonata petorici mladića: Zvonimiru, fra Ivanu, fra Franu, fra Venanciju i fra Marinu. Zanimljivo, oni svi žele raditi za Crkvu. Proces odgoja, formacije, razlučivanja je završen. Izrazili su svoju želju, poglavari, odnosno Crkva je rekla da ih prihvaća i rečeno rječnikom ovoga svijeta – dobili su posao.

Prije nekoliko trenutaka, ovi mladići su se izjasnili da žele raditi za Crkvu rekavši “Evo me!” Taj odgovor „Evo me!“ znači da su nazočni, ne samo u smislu da su danas fizički nazočni u ovoj katedrali, nego nazočni pred Gospodinom i za Gospodina i za ovu mjesnu Crkvu, nazočni vama i meni, i svima koji se raduju svojoj službi i svom daljnjem putu do oltara. I kao što su apostoli pozvali sedmoricu muškaraca na dobru glasu da budu prvi đakoni, tako su sada ova petorica muškaraca na dobru glasu pozvani pomagati u službi ove partikularne Mostarsko-duvanjske Crkve. Stoga sve vas, draga braćo i sestre, potičem da intenzivno molite za ove ljude koje ćemo danas zarediti za službu đakona. Nakon primanja svetog reda đakonata, ovi će mladići biti poslani s točno određenom zadaćom i postati trajni radnici u vinogradu Gospodnjem i na njivi Gospodnjoj. Dragi kandidati za sveti red đakonata, želim vam danas jasno poručiti: Rad za Gospodina nije puno plaćen, ali mirovinski planovi nadilaze granice ovoga svijeta, kao što smo čuli u današnjem Evanđelju.

Đakonat i svećeništvo nisu puki posao. To je poziv. To je putovanje obavijeno tajnom, dramom i iznenađenjem.

Pozivam vas da se sada, u duhu, svi zajedno uputimo u drugo stoljeće Crkve i zaustavimo svoj pogled na tolikim osobama koje su vjerno i revno radile za Crkvu Božju i izgarale za Gospodina. Usmjerimo pogled na jednoga od njih, sv. Ignacija Antiohijskog, čiji smo spomendan proslavili prije nekoliko dana.

Ignacije je bio treći biskup u Antiohiji, u jednome od glavnih središta kršćanskog Istoka. Uz to što se kao biskup morao neprestano boriti protiv gnostika, koji su širili svoje dualističke zablude, Ignacije je sa svojim stadom bio na udaru Domicijanova i kasnije i Trajanova progonstva. Za vrijeme toga progonstva između 110. i 115. godine, pozvan je na odgovornost zbog kršćanske vjere. Kako je biskup Ignacije u vjeri ostao tvrd i nepokolebljiv, okovali su ga u lance te pod strogom vojničkom stražom, brodom uputili u Rim gdje je bio osuđen da bude predan divljim zvijerima.

Brod koji ga je vozio u Rim pristajao je u mnogim lukama, pa su kršćani Smirne sa svojim biskupom Polikarpom, ali i kršćani Efeza, Magnezije i drugih gradova izlazili pozdraviti biskupa mučenika. Ignacije je iskoristio malo dulji boravak u Smirni, pa je uputio divna pisma i poruke kršćanima tih zajednica.

Iz tih poslanica je posebno važno svjedočanstvo svetog Ignacija Antiohijskog, prema kojemu kršćanska zajednica živi pod vlašću biskupa, okružena svećenicima i đakonima: „Samo je jedna Euharistija, jedno tijelo Gospodnje, jedan jedini kalež. Samo jedan oltar, kao što postoji i samo jedan biskup s kolegijem prezbitera i đakona, suslužitelja” (Ad Philad., 4,1). U Ignacijevim poslanicama đakoni se uvijek spominju kao niži stupanj u službenoj hijerarhiji: đakona se hvali jer je “bio podložan biskupu prema milosti Božjoj i prezbiteru prema zakonu Isusa Krista” ( Ad Magnes., 2). Međutim, Ignacije ističe veličinu đakonske službe, jer je to “služba Isusa Krista koji je bio s Ocem prije vjekova i objavio se na kraju vremena” (Ad Magnes., 6,1). Kao “službenici otajstava Isusa Krista”, potrebno je da đakoni “u svakom pogledu budu prihvatljivi svima” (Ad Trall., 2,3). Kad Ignacije preporučuje kršćanima poslušnost biskupu i svećenicima, dodaje: “Poštujte đakone kao Božju zapovijed” (Ad Smyrn., 8,1).

Dragi Zvonimire, fra Ivane, fra Frane, fra Venancije i fra Marine! Za nekoliko trenutaka javno ćete izreći svoju odluku da svjesno i slobodno preuzimate službu đakonata i da želite biti posvećeni za službu Crkve po polaganju mojih ruku i daru Duha Svetoga.

Javno ćete se pred Bogom i okupljenom zajednicom vjernika obvezati ispunjavati sve ono što Crkva pri preuzimanju ove službe traži i očekuje od vas.

Na kraju ćete svoje sklopljene ruke staviti u moje ruke i obećati poslušnost meni i mojim nasljednicima, odnosno svome poglavaru i dijecezanskim biskupima. U biti, draga braćo, svi vi obećavate da ćete biti ljudi zajedništva i da ćete staviti potrebe drugih ispred svojih.

Ovo putovanje, međutim, nije ono na koje idete sami. Danas gledamo mnoge muškarce i žene koji su bili dio vaše formacije, vašega odgoja do ovoga svetog čina danas, ponajprije vaše roditelje i članove vaših obitelji.

Obitelj ostaje prva Crkva i rasadnik zvanja. Gledamo i župe koje su vas odgajale i pomogle u vašoj formaciji, gledamo vaše odgojitelje i profesore.

Svima koji su sudjelovali u vašem odgoju dugujemo zahvalnost za njihovo služenje Crkvi, kojim su vas pratili i pomagali u vašem rastu. Neka se ta služba i pratnja nastave dok postajete trajni djelatnici Crkve s nadom da ćete jednoga dana postati svećenici Isusa Krista.

Dragi kandidati za Sveti red đakonata, htio bih vam, uz ono što ste obećali, na srce staviti i četiri osnovne dužnosti koje proizlaze iz službe za koju ćete uskoro biti zaređeni, a koje smo čuli u današnjoj poslanici sv. Petra apostola.

Prva vaša dužnost kao đakona je MOLITVA. Dok prihvaćate ovaj stil života, molitva mora biti temelj svega što jeste i čemu težite. Molitva je više od funkcije. To je način postojanja u odnosu s Bogom – Ocem, Sinom i Duhom Svetim.

Ono što je danas vrijedno pažnje je da ne obećavate samo da ćete biti čovjek molitve, već i čovjek koji moli za druge. Neka vam molitva bude izvorom snage, nade i mira kao i trenutak gdje uvijek iznova pokazujete svoju ljubav prema Bogu i jedni drugima. Ako se ne molite redovito, vaša će služba biti slaba i plitka, što će veoma brzo biti vidljivo.

Druga dužnost đakona je GOSTOLJUBIVOST. Draga braćo, bit ćete ne samo čovjek molitve nego i čovjek Crkve. Uskoro ćete biti javna osoba koja predstavlja Crkvu. Kao đakon, bit ćete pozvani otvarati vrata i pozivati ljude ne samo u crkvenu zgradu, već u dublji odnos s Bogom i Crkvom. Kako nas poziva papa Franjo, „skinite svoje sandale pred svetim tlom drugoga“ i vježbajte umijeće slušanja. Prava gostoljubivost i pratnja nikada nisu namijenjeni prosuđivanju, a još manje osuđivanju.

Treća dužnost đakona je PROPOVIJEDANJE. Kao đakoni, bit ćete ovlašteni propovijedati radost Evanđelja. Jedan je duhovni otac definirao propovijedanje kao “uklanjanje ljuskica s očiju ljudi kako bi mogli vidjeti”.

To djelo može biti učinkovito samo u onoj mjeri u kojoj propovjednik nastoji redovito uklanjati najprije ljuske s vlastitih očiju. Štoviše, papa Franjo kaže: „Svaki onaj tko želi propovijedati, mora najprije biti spreman dopustiti da ga Riječ duboko dotakne i da se utjelovi u njegovu konkretnom životu.“ (EG 150)

Draga braćo, vi danas težite postati ne samo čovjekom molitve i čovjekom Crkve nego i čovjekom Božje riječi. Gledajte tu Riječ i čuvajte tu Riječ! Ne zaboravite da ambon pripada Bogu. Nije namijenjen da bude istaknuto mjesto za zabavu ili nečiji osobni plan.

Četvrta đakonska dužnost je SLUŽENJE. U ovom svetom obredu obećavate da ćete postati čovjek suosjećajnog srca sluge koji, poput Krista, ne dolazi da bude služen, nego da služi. Također, imajte na umu da nijedan sluga ne može služiti dvojici gospodara.

Draga braćo, krenite i budite veliki tako što ćete biti najmanji – najmanji i najniži od svih. I zapamtite, svaka naša služba, i svećenička i đakonska, nepotpuna je bez radosti. A kada zadnji dan dođete Gospodinu u susret, ali i svi mi, blago nama ako ga čujemo kako nam kaže: „Valjaš slugo dobri i vjerni. Uđi u radost Gospodara svoga.” (Mt 25,21) Dao Bog da tako bude. Amen!”

Na misnom slavlju koncelebrirali su generalni i sudski vikar don Nikola Menalo, provincijski vikar fra Miro Šego, kancelar don Stipe Gale, odgajatelji ređenika te brojni svećenici.

Na kraju misnoga slavlja prigodnu čestitku Biskupu, provincijskom vikaru, đakonima i njihovih rodbini izrekao je generalni vikar don Nikola Menalo.

Nakon misnoga slavlja druženje je nastavljeno u katedralnoj dvorani i u crkvenome dvorištu.

Preuzeto s Hercegovačka franjevačka provincija Uznesenja BDM

In Svetac dana

SVETAC DANA – SV. IVAN KAPISTRAN

SVETAC DANA – SV. IVAN KAPISTRAN

Potkraj četrnaestog stoljeća Napuljsko kraljevstvo bilo je poprište mnogih ratova. Među onima koji su bili unovačeni da služe u vojsci bio je njemački vitez – drugi kažu da je došao iz Francuske – koji se oženio mladom ženom velike pobožnosti u Kapistranu i zatim se ondje nastanio. Sveti Ivan Kapistran rođen je od tih roditelja 24. lipnja 1385., a kasnije je identificiran kao Kapistran, iz mjesta njegova rođenja iz Kapistrana.

Nakon što je sveti Ivan Kapistranski završio studij prava na Sveučilištu u Perugi, postao je odvjetnik u Napulju, gdje je stekao toliko divljenja vrijedan ugled zbog svog poštenja i sposobnosti da ga je kralj Ladislav često zvao za savjet.

Ivan još nije imao trideset godina kad ga je kralj postavio za namjesnika Perugie. Nakon što je okusio sreću ovoga svijeta, uskoro će iskusiti i njegovu nestabilnost. Otišao je u susjedni grad, gdje je izbio rat, kako bi dogovorio mirno naselje. Izdajnički je uhvaćen, nabijen teškim lancima i bačen u tamnicu. Nitko se nije potrudio oko njegovog oslobađanja. Tada mu se, sasvim neobično, ukazao franjevac okružen svjetlom i pozvao ga da napusti ovaj nestabilni svijet i stupi u njegov red.

Sveti Ivan Kapistranski je odgovorio: “Nikad nisam razmišljao o tome da prihvatim takav život; ipak, ako Bog tako želi, poslušat ću.”

Uz veliku cijenu sada je dobio svoju slobodu i molio za prijem u samostan franjevaca u Perugi. Nakon stroge kušnje njegove poniznosti, primio je sveti habit 4. listopada 1416. Od samog početka bio je ozbiljno naumljen odbaciti starog čovjeka i obući novoga u pravdi i svetosti. Zbog izvanrednih okolnosti vezanih uz njegov poziv u redovnički život, često je bio izvrgnut teškim kušnjama; ali njegova vrlina i božanski poziv uvijek su blistali sve većim sjajem.

Rigorozno mrtvljenje, savršena poslušnost i žarka odanost gorkoj Kristovoj muci istaknuli su ga među njegovom braćom. Sveti Ivan Kapistranski također je bio pobožni klijent naše Blažene Gospe i bio je uvjeren da bez njezine pomoći ne bi mogao dobiti palmu pobjede.

Kad je nedugo nakon izrečenih zavjeta započeo studij teologije kod svetog Bernardina Sijenskog , činilo se da je tu svetu znanost stekao više božanskim nadahnućem nego ljudskim razmišljanjem, pa je njegov sveti učitelj jednom rekao: „Ivan postiže više u snu nego drugi koji uče dan i noć.”

Dok je još bio đakon, sveti Ivan Kapistranski poslan je propovijedati 1420. godine; ali tek 1425. započeo je svoju apostolsku službu. Počeo je u Italiji borbom protiv poroka. Njegov nekadašnji položaj u svijetu upoznao ga je s golemošću zla, protiv kojeg je sada ustao kao drugi Elias. Njegove goruće riječi, njegov žarki žar i svetost njegova života uzrokovali su prava čuda obraćenja. Ljudi su dolazili sa svih strana da ga čuju; uskoro nijedna crkva nije bila dovoljno velika da primi mnoštvo.

Ponekad bi se 50.000, 80.000, pa čak i više od 100.000 ljudi okupilo oko njegove propovjedaonice na javnim trgovima i širokim poljanama da slušaju njegove propovijedi. Sama njegova pojava dirnula im je srca.

Sveti je govornik mogao prikazati slavu Božju i njegovu pravdu, izopačenost poroka i ljepotu kreposti, Kristovu muku, snagu imena Isusova i milosrđe naše Blažene Gospe tako divno da su i najtvrdokorniji grješnici su se obratili, dok su se otpadnici i nevjernici obratili Bogu i Crkvi. Svuda se tražila njegova nazočnost, a primljen je poput anđela s neba. Ali usred demonstracija časti, sluga Božji bi uvijek govorio: “Ne nama, Gospodine, ne nama, nego imenu svome daj slavu.”

Papa je jednom povjerio svetom Ivanu Kapistranskom misiju protiv određene heretičke sekte, a izvanredan uspjeh njegova rada prouzročio je da ga pape Martin V., Eugen IV., Nikola V. i Kalist III. pošalju kao apostolskog nuncija u sjevernu i južnu Italiju, na Siciliju i druge zemlje, da propovijeda protiv neprijatelja Crkve.

Posljednjih pet godina svog aktivnog života posvetio je misionarskom radu u Njemačkoj. Car Fridrik III. molio je 1451. Svetog Oca da mu pošalje glasovitog misionara da zaustavi skandalozno napredovanje heretičkih husita. Sveti Ivan Kapistran krenuo je preko Koruške i Štajerske do Beča. Odatle ga je njegov napredak vodio u Češku, Moravsku, Šlesku, Bavarsku i Tiringiju; a zatim opet natrag u Poljsku, Transilvaniju i Rusiju.

Najčudesnija čuda potvrdila su njegove riječi. Sveti Ivan Kapistranski izliječio je bezbrojne bolesnike, oživio mrtve i samo s plaštom rasprostrtim po vodama prelazio rijeke s nekoliko drugova. Vidjevši ta čuda, neki od najtvrdokornijih heretika obratili su se, a stotine mladih ljudi zatražilo je prijem u red.

Tijekom ove misije protiv neprijatelja Crkve kod kuće, pojavile su se velike opasnosti u inozemstvu, prijeteći samom kršćanskom svijetu. Muhamed II. je zauzeo Carigrad 1453. i bio je odlučan prisiliti sve kršćane na Zapadu da se pokore muhamedanstvu.

Prvi cilj svetog Ivana Kapistrana u to je vrijeme bila Njemačka. Već je bio stigao do Ugarske i napredovao prema beogradskoj tvrđavi. Činilo se da su male šanse da se spasi; činilo se da jedina nada za spas leži u rukama svetog Ivana Kapistrana. Morao bi pobuditi knezove i narod na križarski rat protiv Turaka. Papa Kalist III. proglasio je križarski rat i imenovao Kapistrana da ga propovijeda.

Premda je sveti Ivan Kapistranski sada imao sedamdeset godina, i toliko smanjen radom i strogošću da se činilo da je samo koža i kost, svetac je poput letećeg Kristova glasnika kakav je bio, hrlio po Njemačkoj i Mađarskoj, pozivajući dobrovoljci za rat protiv neprijatelja krsnoga imena. S trupama koje je okupio, požurio je u Beograd u pomoć hrabrom ratniku Johnu Hunyadiju.Pred tvrđavom je bila utaborena vojska od nekoliko tisuća Turaka, ali Kapistran nije dopustio da ga to uplaši. Ispunjen pouzdanjem u sveto ime Isusovo, koje je vojnicima dano kao zastavu, i držeći visoko podignuti križ sa stijegom na kojem je bilo ispisano sveto ime, često zazivajući sveto ime jakim glasom, poveo je čete protiv neprijatelja, koji su bili barem deset puta jači od kršćana. Ali moć Gospoda nad vojskama i djelotvornost svetog imena trebali su se čudesno očitovati. U napadu oduševljenih Kristovih ratnika pobijeno je više Turaka nego kršćanskih vojnika, a ostali se u panici razbježaše. Još jednom je kršćanska Europa spašena.

Ova slavna pobjeda na blagdan svete Marije Magdalene 1456. bila je određena da bude kruna Ivanova djelovanja. Sveti Ivan Kapistranski ubrzo se razbolio i umro u franjevačkom samostanu u Iloku 23. listopada. Proslavljen od Boga nakon smrti brojnim čudesima, svetog Ivana Kapistrana proglasio je svetim papa Aleksandar VIII. 1690. godine.

***

“Sveti Ivane Kapistranski, molimo tvoj zagovor da ohrabri sve propovjednike da iznose istine katolicizma u svoj njihovoj punini i snazi i da to propovijedanje podupre besprijekornim životom u kreposti i apostolskim djelovanjem.”