Author

FMteam

Browsing

Prefekt Dikasterija za nauk vjere o Međugorju

Prefekt Dikasterija za nauk vjere kardinal Victor Manuel Fernández je na predstavljanju novih normi za razlučivanje ukazanja i drugih nadnaravnih fenomena, u petak 17. svibnja 2024., među ostalim odgovorio i na pitanja novinara o Međugorju, objavio je “L’Osservatore Romano”.


“O Međugorju još nije ništa zaključeno, ali s ovim normama mislimo da ćemo lakše ići prema naprijed i doći do zaključka”, rekao je kardinal Fernández. Također će “u drugim slučajevima koji su u Dikasteriju dugi niz godina, s ovim normama biti lakše doći do razboritog zaključka”, nastavio je.

“U mnogim slučajevima, ti su se fenomeni razvijali dobro i redovitim tijekom. Nekada se fenomenom lako može upravljati, nema problema, ima pozitivnih plodova: tako se dogodilo u većini svetišta. Mnoga svetišta koja posjećuju vjernici izvorno su imala slično iskustvo. Nikada nije bilo deklaracije, ni od biskupa ni od Dikasterija, ni od koga i one su rasle redovitim tijekom bez ikakvih problema kao pučka pobožnost. Ukratko, da bi neka dobra pojava rasla, nije potrebna deklaracija o nadnaravnosti. U slučaju Lurda, Fátime, Guadalupea, ogromni rast nije ovisio o deklaraciji nadnaravnosti”, objasnio je kardinal.

Potom je odgovorio na drugo pitanje. “Da, vidimo Međugorje. Jer, na primjer, nisam čitao dokumente u Dikasteriju, znam neke detalje, ali moramo to početi proučavati da bismo došli do zaključka s ovim novim normama. Imajte na umu da se pojava može smatrati dobrom, nije opasna u samom početku, no može imati problema u kasnijem razvoju. Stoga ponekad deklaracija mora razjasniti ove različite faze: to je razlika koju treba uzeti u obzir. A onda čak i ako pretpostavimo da je postojalo odobrenje, nihil obstat, u isto vrijeme možda će se morati razjasniti da se neki detalji ne uzimaju za ozbiljno. Jer ako se dobro sjećam, vjerujem da je Gospa i ondje dala neke naredbe, određujući vrijeme, mjesto, što biskup mora učiniti itd. To će se morati razjasniti.”

Štoviše, glasovi i svjedočanstva ljudi odanih Madoni (Gospođi, Gospi, na hrvatskom) najsnažniji su narativ, koji traje gotovo 43 godine međugorskog “fenomena”. Sve do 24. lipnja 1981. ime tog malog sela u Bosni i Hercegovini (tada u komunističkoj Jugoslaviji), u Mostarsko-duvanjskoj biskupiji, znali su samo oni koji su živjeli u tom kraju. Danas je to duhovna referentna točka, ali i mjesto hodočašća velikog broja ljudi.

Dvije djevojke od 15 i 16 godina, Ivanka Ivanković i Mirjana Dragičević, ispripovjedile su da su 24. lipnja 1981. godine, šetajući kamenitim brdom Podbrdom, u 16 sati vidjele ženski lik na malom oblaku. Nedugo zatim dvjema se djevojkama pridružila i Vicka Ivanković, Ivankina sestrična. Sve tri su rekle da su ponovno vidjeli tajanstveni lik, no toga puta s djetetom u naručju, i odmah su ga prepoznali kao Djevicu Mariju. Ivan Dragičević, Jakov Čolo i Marija Pavlović troje su još vrlo mladih ljudi koji su činili skupinu ljudi koje nazivamo “vidiocima”. Šestero djece razgovaralo je o ukazanjima Marije koja će se predstaviti kao “Kraljica mira” s porukom koja je u osnovi poziv na pomirenje i obraćenje.

Počevši od tog poslijepodneva i od tih priča – u zabačenom komadiću zemlje koji će uskoro doživjeti krvavi rat – započela je priča koja ostavlja traga u životu Crkve, dopirući, na različite načine, do milijuna ljudi: između pristupanja i obraćenja – s dugim redovima pred ispovjedaonicama i izvanrednim sudjelovanjem u euharistijskom klanjanju – ali i između snažnog skepticizma i žestokog protivljenja.

Upravo s obzirom na porast iskustava vezanih uz Međugorje, 1991. godine biskupi Biskupske konferencije Jugoslavije u tzv. “Zadarskoj izjavi” ustvrdili su da, na temelju do tada provedenih istraživanja, nije moguće potvrditi da se radilo o ukazanjima i nadnaravnim pojavama.

Radi rasvjetljavanja događaja u Međugorju, Benedikt XVI. je 17. ožujka 2010. osnovao međunarodno istražno povjerenstvo pri tadašnjoj Kongregaciji za nauk vjere. Komisija, kojom je predsjedao kardinal Camillo Ruini, prikupila je i ispitala, na 17 sjednica, “sav materijal” o tom pitanju i predstavila “detaljno izvješće” Papi, s relativnim glasovanjem o “nadnaravnosti ili nenadnaravnosti” ukazanja. Naznačujući pritom najprikladnija “pastoralna rješenja”. Za donošenje zaključaka Komisija je pregledala svu dokumentaciju pohranjenu u Vatikanu, u župi Međugorje, ali i u arhivima tajnih službi bivše Jugoslavije. Komisija je saslušala navodne “vidioce” i svjedoke. Nadalje, u travnju 2012. izvršila je i inspekcijski nadzor u Međugorju.

Taj rad se nastavio tijekom četiri godine, do 17. siječnja 2014. godine. Konačno izvješće predano je papi Franji.

U vezi s Međugorjem, odgovarajući na pitanje tijekom konferencije za novinare u zrakoplovu na povratku s apostolskog putovanja u Fátimu, 13. svibnja 2017., papa Franjo je podsjetio da “sva ukazanja ili navodna ukazanja pripadaju privatnoj sferi, nisu dio redovnog javnog učiteljstva Crkve”.

Osvrnuo se posebno na rad Istražne komisije, razlikujući tri aspekta. “O prvim ukazanjima, kada su [vidioci] bili djeca, izvješće više-manje kaže da moramo nastaviti s istraživanjem. Što se tiče navodnih trenutnih ukazanja, izvješće ima svoje sumnje” i “treće – stvarna srž odnosa prema Ruiniju: duhovna činjenica, pastoralna činjenica, ljudi koji tamo odlaze i obraćaju se, ljudi koji susreću Boga, koji se mijenjaju život. Za to nema čarobnog štapića i ta se duhovno-pastoralna činjenica ne može poreći.”

S tom sviješću Papa je 11. veljače 2017. poljskom nadbiskupu Henryku Hoseru odlučio povjeriti misiju “posebnog izaslanika Svete Stolice” da “stekne dublje znanje o pastoralnoj situaciji” u Međugorju i, “prije svega o potrebama vjernika koji onamo dolaze na hodočašće” da bi “predložio moguće pastoralne inicijative za budućnost”. Misija, dakle, “isključivo pastoralnog karaktera”.

Dana 31. svibnja 2018. papa Franjo je – ne ulazeći u konkretna pitanja vezana uz navodna ukazanja – imenovao nadbiskupa Hosera apostolskim vizitatorom s posebnom ulogom za župu Međugorje, na neodređeno vrijeme i ad nutum Sanctae Sedis. Zadaća je uvijek bila “isključivo pastoralna” i u skladu s misijom posebnog izaslanika Svete Stolice koja je i izvršena. “Misija apostolskog vizitatora – priopćio je Tiskovni ured Svete Stolice – ima za cilj osigurati stabilnu i kontinuiranu pratnju međugorske župne zajednice i vjernika koji tamo idu na hodočašće, a čije potrebe zahtijevaju posebnu pozornost.”

U razgovoru za Vatican News, mons. Hoser je objasnio da hodočasnici iz cijelog svijeta dolaze u Međugorje “susresti Krista i njegovu Majku”. “Marijanski put je najizvjesniji i najsigurniji” jer vodi do Isusa, odnosno, vjernici imaju “u središtu svetu misu, klanjanje Presvetom Sakramentu, masovni pristup sakramentu pokore.” Za nadbiskupa je to bio pravi “kristocentrični” kult, življen u blizini Djevice Marije, štovane s imenom “Kraljica mira”.

Također u tom smislu, 12. svibnja 2019. mons. Hoser i apostolski nuncij u Bosni i Hercegovini nadbiskup Luigi Pezzuto, objavili su odluku pape Franje o dopuštenju hodočašća u Međugorje, koja od tada mogu službeno organizirati biskupije i župe i više se neće organizirati samo u “privatnom” obliku kako je do tog trenutka naznačila Kongregacija za nauk vjere.

S tim u vezi, tadašnji “ad interim” ravnatelj Tiskovnog ureda Svete Stolice, Alessandro Gisotti, precizirao je da Papino odobrenje mora biti popraćeno “pažnjom da se izbjegne da se ova hodočašća tumače kao potvrda autentičnosti dobro poznatih događaja i koji još zahtijevaju ispitivanje od strane Crkve. Stoga se mora izbjeći da takva hodočašća stvaraju zbrku ili dvosmislenost s doktrinarnog gledišta. To se također odnosi i na župnike svih redova i stupnjeva koji namjeravaju otići u Međugorje i ondje slaviti ili koncelebrirati misu, makar i na svečan način.”

Gisotti je također istaknuo da je, “s obzirom na značajan protok ljudi i obilne plodove milosti koji su iz toga proizašli, ta odredba dio posebne pastoralne pozornosti koju je Sveti Otac namjeravao posvetiti toj stvarnosti, s ciljem poticanja i promičući dobre plodove.” Tako će apostolski vizitator “lakše uspostavljati odnose sa svećenicima koji su zaduženi za organizaciju hodočašća u Međugorje, kao sigurnim i dobro pripremljenim osobama, dajući im informacije i naznake kako bi mogli plodonosno voditi takva hodočašća”.

Dana 27. studenoga 2021. Papa je imenovao nadbiskupa Alda Cavallija kao nasljednika nadbiskupa Hosera koji je preminuo 13. kolovoza, kao apostolskog vizitatora, ovisnog o Svetoj Stolici, zaduženog za pastoralnu skrb hodočasnika koji putuju na molitvu u Međugorje.

Izvor: hkm.hr

Na današnji dan rođen je sv. Ivan Pavao II.

U napuštenoj austrijskoj vojarni u mjestu Wadowice, nedaleko od Krakowa 18. svibnja 1920. rođeno je dijete koje će svojom ljubavi, vjerom i nadom uvelike promijeniti svijet.


Budući papa Ivan Pavao II., građanskim imenom Karol Jozef Wojtyla bio je običan dječak. U mladosti se bavio sportom i poput mnogih rado je pohađao u mjesnu crkvu. Iako je razmišljao o pozivu svećenika, upisao je studij filozofije i amaterski se bavio glumom.

Kada su 1939. Nijemci umarširali u Poljsku, Wojtyla je propagirao mirni otpor okupatorima. Nakon očeve smrti 1942. upisao je sjemenište i zaredio se. Ubrzo je doktorirao u Vatikanu nakon čega se vratio u tada komunističku Poljsku.

Krakovskim biskupom postao je 1959. a pet godina poslije i nadbiskupom. Kada je 1967. dobio kardinalski šešir bio je najmlađi u Zboru kardinala. Kardinalska konklava Karola Wojtylu izabrala je za papu (264. po redu) 16. listopada 1978. godine. Bilo je to prvi puta nakon 456 godina, da papa nije bio Talijan.

 “Ne bojte se! Štoviše, širom otvorite vrata Kristu. Otvorite Njegovoj spasiteljskoj vlasti granice država, gospodarske i političke sustave, široka područja kulture, uljudbe, razvitka. Ne bojte se! Krist zna što je u čovjeku. Samo On to zna!” – poručio je Ivan Pavao II. Odmah je posjetio rodnu Poljsku u kojoj se rađala “Solidarnost” što je bio početak urušavanja komunizma u Istočnoj Europi.

Takav papa smetao je mnogima. Na njega je pucao Turčin Ali Agca kojemu je Sveti Otac oprostio zločin.

Ivan Pavao II. zauzimao se za ekumenizam, dijalog i toleranciju među narodima, religijama i kulturama. Bio je prvi papa koji je ušao u sinagogu i džamiju. Osobito je volio mlade kojima je poručivao: “Vi ste nada Crkve i svijeta.”

Papa putnik, kako su ga zvali od milja, zemaljsku je kuglu obišao tridesetak puta a Hrvatsku je posjetio čak tri puta. Život tog velikog čovjeka i humanista ugasio se 2. travnja 2005. u 84. godini a naslijedio ga je kardinal Joseph Ratzinger, odnosno papa Benedikt XVI. koji je 2011. Ivana Pavla II. proglasio blaženim. Papa Benedikt XVI. ujedno je odredio 22. listopada kao njegov spomendan-blagdan jer je toga dana Ivan Pavao II. održao prvu sv. misu kao papa.

Ivan Pavao II. proglašen je 27. travnja 2014. svetim. Isti dan papa Franjo svetim je progasio i papu Ivana XXIII.

“Proglašavamo svetima blaženog Ivana XXIII. i Ivana Pavla II., pribrajamo ih popisu svetih i određujemo da se u cijeloj Crkvi mogu pobožno štovati kao sveci”, rekao je svečano papa Franjo uz oduševljene povike vjernika dok su zvona odjekivala čitavim Rimom.

SVETAC DANA – SV. IVAN I., PAPA

Papa Ivan I., koji se od davnine štuje kao mučenik, bio je rodom iz Toskane, sin nekoga Konstansa. Na papinskom prijestolju naslijedio je 13. kolovoza 523. godine papu Hormizdu.


Velikim dijelom Italije, s prijestolnicom u Raveni tada je vladao istočnogotski kralj Teodorik. On je prijekim okom gledao dobre odnose između pape i bizantskoga cara Justina. Prva žrtva napete situacije bio je filozof Ivan Boecije, koji je na kraljevskom dvoru dugo vremena bio obasut najvišim častima i odlikovanjima. Optužen je zbog tobožnje veleizdaje i pogubljen godine 524. Pod isti mlinski kamen političkih sukoba bio je uvučen i papa Ivan I.

Na Istoku je, naime, bizantski car Justin htio u svome carstvu silom iskorijeniti arijanstvo. Zato je izdao ukaz kojim se tražilo da se arijancima oduzmu sve crkve, a oni da prijeđu na katolicizam. Smatrajući se zaštitnikom arijanaca, kralj Teodorik je pozvao k sebi u Ravenu papu Ivana I., i prisilio ga da s poslanstvom otputuje u Carigrad. Poslanstvo su, uz papu, sačinjavali senatori i biskupi, među njima i ravenski biskup Ecclesio. Zadaća je poslanstva bila posredovati kod cara Justina, da povuče svoje dekrete protiv arijanaca. Papa je u Carigradu baš na sam Božić primljen s najvećim počastima. Bizantski kler i puk postupao je s njime kao s “Petrom”, te u sav glas davao oduška svojoj radosti što se u njihovoj sredini nalaze rimski biskupi i papa.

Papa Ivan I. je ostao u Carigradu sve do Uskrsa pa je u crkvi sv. Sofije latinskim jezikom odslužio svečano blagdansko bogoslužje. Car Justin je čak htio da po drugi put bude okrunjen carskom krunom, i to ovaj put od samoga Pape. Za uzvrat je obećao vratiti arijancima njihove crkve. Vrativši se u Ravenu, Papa je naišao na neprijateljski stav prema sebi. Kralj Teodorik nije bio nikako zadovoljan njegovim poslanstvom, pa ga je bacio u tamnicu. Ljetopisac knjige Liber pontificalis piše da je Papa u zatvoru brzo umro, a on ga smatra mučenikom. Smrt se zbila 18. svibnja 526. g.

Prema onome što propovijeda ravenski biskup Maksim, Papa je bio uz prisutnost brojnog klera i puka svečano sahranjen, a za vrijeme sprovoda jedan je opsjednuti, dotaknuvši se Papina tijela, bio oslobođen od đavla. Četiri godine kasnije Papino je tijelo 27. svibnja preneseno u Rim i sahranjeno u predvorju bazilike svetog Petra. Na grob su mu postavili mramorni natpis na kojem piše: “Gospodnji vrhovni svećenik koji pade kao Kristova žrtva.”

Za vrijeme svoga kratkog pontifikata (523.-526.), papa Ivan I. je obnovio velike rimske bazilike, groblja mučenika Nereja i Ahila na Ardeatinskoj cesti, te groblje sv. Feliksa i Adaukta na Ostijskoj cesti. On je uveo i novu brojidbu godina po Kristu, koju je sastavio monah Dionizije Mali. Blagdan mu se prije reforme kalendara slavio 27. svibnja, na dan prijenosa njegova tijela iz Ravene u Rim, a danas se slavi na smrtni dan, 18. svibnja.

Izvor: Bitno.net

MISNA ČITANJA – 18. SVIBNJA 2024.

Ovo je učenik što ovo napisa i njegovo je svjedočanstvo istinito.

VII. vazmeni tjedan

Subota, 18. 05. 2024.

Svagdan ‘ili: Sv. Ivan I., papa i mučenik

ČITANJA:
Dj 28,16-20.30-31; Ps 11,4-5.7; Iv 21,20-25

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
bijela

IMENDANI:
Ivan, Venancije, Feliks Solinski, Feliks Kantalicijski, Srećko, Erik, Blandina

Prvo čitanje:

Dj 28, 16-20.30-31

Osta u Rimu propovijedajući kraljevstvo Božje.

Čitanje Djela apostolskih

Kad uđosmo u Rim, Pavlu su dopustili stanovati zasebno, zajedno s vojnikom koji ga je čuvao.

Nakon tri dana sazva on židovske prvake. Kad se sabraše, reče im: »Ja, braćo, ne učinih ništa protiv naroda ni običaja otačkih, a ipak me okovana u Jeruzalemu predadoše u ruke Rimljana. Oni me nakon istrage htjedoše pustiti jer nije na meni bilo ništa čime bih zaslužio smrt. Kako se Židovi tome opriješe, bio sam prisiljen prizvati se na cara; ne dakle stoga što bih imao bilo za što tužiti svoj narod. S toga dakle razloga zamolih vidjeti vas i obratiti vam se jer zbog nade Izraelove nosim ove verige.«

Pavao osta pune dvije godine u svom unajmljenom stanu gdje je primao sve koji su dolazili k njemu, propovijedao kraljevstvo Božje i naučavao o Gospodinu Isusu Kristu sa svom slobodom, nesmetano.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 11, 4-5.7

Pripjev:

Čestiti će gledati lice tvoje, Gospodine.

Gospodin je u svom svetom Hramu,
Gospodin na nebeskom sjedi prijestolju.
Oči njegove motre,
vjeđama proniče sinove ljudske.
Gospodin proniče pravedna i nepravedna,
iz dna duše mrzi silnika.
Pravedan je Gospodin i pravednost ljubi,
čestiti će gledat lice njegovo.

Evanđelje:

Iv 21,20-25

Ovo je učenik što ovo napisa i njegovo je svjedočanstvo istinito.

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

U ono vrijeme: Petar se okrene i opazi da ga slijedi onaj učenik kojega je Isus ljubio i koji se za večere bijaše privio Isusu uz prsa i upitao ga: »Gospodine, tko će te to izdati?« Vidjevši ga, Petar kaže Isusu: »Gospodine, a što s ovim?« Odgovori mu Isus: »Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga? Ti idi za mnom!« Stoga se pronese među braćom glas da onaj učenik neće umrijeti. No Isus nije rekao: »Neće umrijeti«, nego: »Ako hoću da on ostane dok ne dođem, što je tebi do toga?«

Taj učenik za ovo svjedoči i ovo napisa. I znamo da je istinito svjedočanstvo njegovo. A ima još mnogo toga što učini Isus i kad bi se sve redom popisalo, sav svijet, mislim, ne bi obuhvatio knjiga koje bi se napisale.

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Devetnica sv. Filipu Neriju

Devetnica sv. Filipu Neriju: “Dobri Filip”, kako su ga zvali, bio je čudesno prožet ognjem Duha Svetoga, neumorno je propovijedao i posjećivao najsiromašnije četvrti, najzapuštenije bolnice…, posvuda pronoseći svjetlo tople kršćanske ljubavi. Po njemu je Bog učinio mnoga čudesa (ozdravljenja, uskrsnuća mrtvih…)

Umro je s 80 godina, nakon što je ujutro 25. svibnja 1595. slavio svetu misu kličući i pjevajući od radosti. Nitko osim njega nije slutio da će brzo umrijeti. Već sljedeće noći liječnici su, pregledavajući njegovo tijelo, pronašli srčani mišić veći no uobičajeno, dok su se dva rebra bila povukla kako bi dala prostora otkucajima toga srca prepuna ljubavi za Boga i bližnjega. Nebeski je zaštitnik mladih.


Devetnica sv. Filipu Neriju

17. svibnja – Filipova poniznost

Kada bi sv. Filip čuo da je netko počinio neki zločin, odmah bi rekao: „Hvala Bogu da ja nisam nešto gore napravio.“

Tijekom ispovijedi bi prolio tolike suze i rekao bi: „Nikada nisam napravio dobro djelo.“

Kada bi pokajnik rekao kako ne može podnijeti grubosti koje su neki ljudi iskazivali prema Filipu, a bili su mu dužni poradi puno različitih stvari, on bi samo rekao: „Da sam ponizan, Bog mi to ne bi poslao.“

Kada mu je jedno od njegove duhovne djece reklo: „Oče, želio bih imati nešto vaše za štovanje, jer znam da ste sveti“, on bi se okrenuo, lica punog ljutnje i rekao bi: „Odlazi mi s time! Ja sam Sotona, a ne svetac!“

Nekome drugom koji bi mu rekao: „Oče, došla mi je napast i mislim da niste ono što svijet misli da jeste, a on bi mu rekao: „Budi siguran u to da sam ja čovjek kao i moji susjedi, i ništa više od toga!“

Kada bi čuo za neke koji su o njemu imali dobro mišljenje, običavao je reći: „Jadan ja! Koliko jadnih djevojaka će biti veće u raju od mene samoga!“

Izbjegavao je sve znakove štovanja. Nije mogao podnijeti da primi ikakav znak poštivanja. Kada su ljudi htjeli dotaknuti njegovu odjeću ili pak kleknuti dok je on prolazio, on bi rekao: „Ustanite! Sklonite mi se s puta!“ Nije volio kada bi mu ljudi poljubili ruku, iako bi im nekada dopuštao da to učine samo da ne bi povrijedio njihove osjećaje.

Bio je neprijatelj svakom rivalstvu i zadovoljstvu. Sve što bi mu bilo rečeno on je primao u dobroj namjeri. Nije mu se sviđalo naglašavanje ni isticanje, niti u govoru, niti u oblačenju, a ni u čemu drugome.

Nije mogao podnijeti dvolične ljude, niti lažljivce i stalno je upozoravao svoju duhovnu djecu da ih izbjegavaju kao da su sama kuga.

Uvijek je tražio savjet, čak i u pitanjima od manjeg značaja. Njegov neprestani savjet svima koji su kod njega dolazili na ispovijed je bio da nikada ne vjeruju sami sebi nego da uvijek pitaju druge za savjet, te da zatraže što je više moguće molitava.

Uživao je u tome da ga se malo poštuje, čak je volio da je radije prezren.

Imao je najugodniji mogući način poslovanja s drugima, iznimnu slatkoću u razgovoru i ophođenju, te je bio pun suosjećanja i obzira.

Nikada mu se nije sviđalo kada se pričalo o njemu. Fraze: „Ja sam rekao“, „Ja sam učinio“, su se rijetko mogle čuti iz njegovih usta.

Opominjao je druge da nikada ne ističu sebe, naročito ne u onim stvarima koje su bile njihova zasluga, bilo da su to zaradili ili im je to bila neka vrsta jarma.

Kao što je sv. Ivan Evanđelist u svojoj starosti često govorio: „Dječice, volite jedni druge“, tako je i Filip ponavljao njegovu omiljenu pouku: „Budite ponizni, imajte malo mišljenje o sebi samima!“

Rekao je da ako učinimo dobro djelo, a netko drugi uzme zasluge za to, moramo se radovati i zahvaljivati Bogu. Rekao je da nitko ne bi trebao reći: „Ah, neću pasti, neću počiniti grijeh“, jer je to bio očit znak da će pasti. Bio je jako razočaran s onima koji su tražili opravdanja i izgovore za sebe i takve je nazivao „moja dama Eva“, jer se Eva branila umjesto da je bila ponizna.

Molitva

Filipe, moj slavni zaštitniče, koji si činio djela i odbacivao sve zasluge, čak i dobro poštivanje ljudi, izmoli i meni također, od mog Boga i Spasitelja, ovakvu krepost svojim zagovorom. Kako su ohole moje misli, kako su moje riječi omalovažavajuće, kako su ambiciozna moja djela. Izmoli mi nisko samopoštivanje, kojim si ti obilato bio obdaren, izmoli mi da budem svjestan svoje ništavnosti, te da se mogu radovati kada me preziru, te uvijek težiti da budem velik samo u očima moga Boga i Sudca.

18. svibnja – Filipova pobožnost

Unutarnja vatra Filipove pobožnosti i predanosti je bila tako intenzivna da je on nekada padao u nesvijest kao posljedica te predanosti ili bi pak završio na krevetu, bolestan od Božanske ljubavi.

Dok je bio mlad, osjećao je taj Božanski zanos tako silovito i intenzivno da ga više ne bi mogao izdržati i podnijeti i znao je pasti na pod u agoniji i plakati govoreći: „Ne više, Gospodine, ne više!“

Ono što sv. Pavao kaže za sebe, ostvarivalo se u Filipu: „Ispunjen sam tješenjem, ja prepun radosti.“

Ipak, iako je uživao slatkoću, znao bi reći da je htio služiti Bogu, ne iz interesa, niti iz zadovoljstva, nego iz čiste ljubavi, iako nije osjećao zadovoljstvo u toj ljubavi.

Dok je bio laik, bio je povezan s Bogom svako jutro preko svete pričesti, a u svojoj starosti je imao česte ekstaze za vrijeme svojih misa.

Uobičajeno je da se Filip prikazuje na slikama u crvenoj misnoj odjeći kako bi se prikazala njegova goruća želja da prolije svoju krv za ljubav Krista. Bio je tako predan svome Bogu i Spasitelju da je uvijek izgovarao ime Isus s neizrecivom slatkoćom. Imao je nevjerojatno zadovoljstvo svaki put kada bi molio Vjerovanje, a tako mu je draga bila molitva „Oče naš“ da bi se zadržavao na svakom zazivu na način da je izgledalo da ih nikada neće stići dokraja ni izreći.

Imao je takvu pobožnost prema Presvetom Sakramentu da tijekom svoje bolesti ne bi mogao zaspati dok ne bi primio svetu pričest.

Kada bi čitao ili meditirao o Muci Kristovoj postajao bi blijed kao pepeo, a oči bi mu bile pune suza.

Jednom dok je bio bolestan, donijeli su mu nešto za piće. Uzeo je čašu u ruku, te je neposredno prije no što ju je stavio na usta, počeo jako plakati. Zavapio je i rekao: „Ti, moj Kriste, Ti si bio žedan na križu, a nisu ti ništa doli žuči i octa za piće dali, a ja, ja sam u krevetu, okružen tolikom udobnošću, i tolike osobe mi služe.“

Iako Filip nije pridavao preveliku pozornost takvom toplom i izraženom izričaju emocija, jer bi uvijek govorio da Osjećaji nisu Pobožnost,te da suze nisu bile znak milosti Božje, niti možemo pretpostaviti da je čovjek svet samo zato što plače kada priča o vjeri.

Filip je bio tako odan Blaženoj Djevici Mariji da mu je Njezino ime bilo uvijek u ustima. Imao je dva poklika Njoj u čast: „Djevice Marijo, Majko Božja, moli Isusa za mene.“ Drugi je bio samo „Djevice Marijo“, jer je smatrao da su u te dvije riječi sve moguće molitve i zazivi Mariji bili sadržani.

Imao je i neobičnu pobožnost prema sv. Mariji Magdaleni, na čiju uočnicu spomendana se rodio, te apostolima sv. Jakovu i sv. Filipu, sv. Pavlu apostolu, te sv. Tomi Akvinskom, Doktoru Crkve.

Molitva

Filipe, moj slavni zaštitniče, izmoli mi djelić dara kojeg si imao u velikom izobilju. Tvoje srce je gorjelo od ljubavi, a moje je zamrznuto prema Bogu a živo je samo za ljude. Volim svijet, a nikada me ne može učiniti sretnom, a najveća mi je želja da mi ovdje dolje bude dobro. O moj Bože, kada ću naučiti da ne volim ništa više osim Tebe? Izmoli mi, dragi Filipe, čista ljubavi, jaku i djelotvornu ljubav, da ljubljeni Bože, ovdje nakon zemlje, mogu uživati u Njegovoj prisutnosti zajedno s tobom i svim svetima, uvijek i navijek u raju.

19. svibnja – Filipova molitva

Od ranog dječaštva, ovaj Božji sluga se predao molitvi dok nije stekao takvu naviku da je mogao biti na raznim mjestima, a njegov um je uvijek bio uzdignut ka nebeskim stvarima.

Nekada bi zaboravio jesti, nekada bi odlutao dok bi se oblačio i njegove misli o raju bi ga odvukle, a oči su mu ostajale otvorene, a bio bi u potpunosti isključen od stvari oko njega.

Za Filipa je bilo lakše misliti o Bogu, nego što je za ljude ovog svijeta bilo da misle o svijetu.

Ako bi netko iznenada ušao u njegovu sobu, našao bi ga udubljenog u molitvu i ako bi ga nešto upitali on ne bi uopće dao pravi odgovor i trebao bi prohodati par puta gore-dolje prije no što dođe k sebi kako treba.

Prije no što bi zaključio neki posao, bez obzira kako trivijalan bio, on bi se uvijek molio. Kada bi ga netko upitao nešto, ne bi odgovarao prije no što bi se potpuno sabrao.

Počinjao bi moliti kada bi odlazio u krevet i odmah čim bi se ustajao, a nije nikada spavao dulje od četiri, nekada najviše pet sati.

Nekada, ako bi netko pokazao kako je primijetio da Filip odlazi kasno u krevet, a ustaje rano radi molitve, on bi odgovorio: „Raj nije načinjen za lijenčine.“

Više no uobičajeno bi bivao uronjen u molitvu tijekom svetkovina ili u vrijeme hitnih duhovnih potreba, a najviše tijekom Velikog tjedna.

Bilo je onih koji nisu mogli provesti dugo vremena u meditaciji, a on ih je savjetovao da stalno uzdižu svoje misli k Bogu s uzvicima: „Isuse, uvećaj moju vjeru“, ili „Isuse, ne daj da te ikada uvrijedim!“

Filip je uveo obiteljsku molitvu u mnoge vodeće domove u Rimu.

Kada ga je jedan od njegovih pokajnika upitao da ga nauči kako moliti, on je odgovorio: „Budi ponizan i poslušan, Duh Sveti će te naučiti kako!“

Imao je posebnu pobožnost Trećoj Božanskoj Osobi, te mu je svaki dan žarko prinosio molitve za darove i milosti.

Jednom, dok je provodio noć u molitvi u katakombama, dogodilo se veliko čudo Božanske prisutnosti Duha Svetoga koji je sišao na njega u obliku vatrene lopte, ušao u njegova usta, te se spustio na njegova prsa, i otada je imao nadnaravno lupanje srca.

Običavao je reći da kada su nam molitve na putu da budu uslišane, da ne smijemo stati niti prestati moliti, nego moliti još revnije nego prije.

Početnicima je posebice preporučivao da meditiraju o četiri posljednje stvari, te je znao reći da oni koji to ne rade u svojim mislima i boje se da će završiti u paklu tijekom svog života, obično tamo i dospiju nakon što umru.

Kada je želio pokazati nužnost molitve, rekao bi da je čovjek bez molitve životinja bez razuma.

Mnogi od njegovih sljedbenika su se jako poboljšali u toj vježbi, ne samo religiozne osobe, nego i svjetovne, zanatlije, trgovci, liječnici, odvjetnici, te su postali takvi ljudi koji su primali nadnaravne darove od Boga.

Molitva

Filipe, moj sveti zaštitniče, pouči me svojim primjerom i izmoli mi svojim zagovorom, da tražim svog Gospodina u svako vrijeme i na svakom mjestu, da živim u Njegovoj prisutnosti, te u svetom odnosu s Njime. Kao što djeca ovog svijeta gledaju u bogataše da im daju usluge koje su im potrebne, molim te da ja uvijek dižem svoje oči i ruke prema raju, te krenem ka Izvoru svega dobra poradi dobara koja su mi potrebna. Kao što djeca ovog svijeta razgovaraju sa svojim prijateljima i nalaze svoje zadovoljstvo u njima, udijeli mi da uvijek budem u zajedništvu sa Svetima i Anđelima, s Blaženom Djevicom Marijom, Majkom Božjom. Moli sa mnom, o Filipe, kao što si molio sa svojim pokajnicima na ovom svijetu, i onda će mi molitva postati slatka i draga, baš kao i njima.

20. svibnja – Filipova čistoća

Filip je dobro poznavao zadovoljstvo koje Bog ima u čistoći srca te je vrlo brzo dospio u godine razboritosti, te je imao moć razlikovanja između dobra i zla, te je stalno ratovao protiv zla i prijedloga svojih neprijatelja i nikada se ne bi smirio dok ne bi pobijedio u toj borbi. Stoga, usprkos tomu što je živio u svijetu u vrijeme svoje mladosti, sretao razne osobe, uspio je sačuvati svoje djevičanstvo neokaljano u tim opasnim godinama svog života.

Nijedna riječ koja bi uvrijedila najstrožu skromnost se nikada nije mogla čuti s njegovih usana, te je u svom odijevanju i svojoj pojavi uvijek izražavao najljepše vrline.

Jednog dana, dok je još bio laik, neke raskalašene osobe su ga kušale da zgriješi. Kada je vidio da ih ne može izbjeći i uteći im, on je počeo pričati o grozoti grijeha i tome što grijeh čini našem Bogu. On je sve to uradio s očitom duševnom boli, ozbiljnošću i takvim žarom, da su njegove riječi odmah probole njihova srca kao mač, i ne samo da ih je uvjerio da se ostave svojih strašnih namisli, nego ih je odvratio s njihovih zlih putova.

Drugom prilikom, neki loši ljudi koji su uvriježeno mislili da nitko nije bolji od njih, su ga pozvali pod izlikom u svoj dom, vjerujući da on nije ono što svijet za njega misli da jeste. Onda su ga doveli u veliko iskušenje. Filip, u toj stupici, vidjevši da su vrata zaključana, samo je kleknuo i počeo se moliti Bogu s takvim zadivljujućim žarom i nebeskom rječitošću koja je bila evidentna, da tih dvoje jadnika koji su bili u sobi nisu ni pomislili da ijednu riječ izgovore, te su ga napokon ostavili i dopustili mu da ode.

Njegova djevičanska čistoća je isijavala iz njegove pojave. Oči su mu bile tako čiste i bistre, čak i do zadnjih dana njegova života, da niti jedan slikar nikada nije uspio u potpunom preslikavanju njegova odraza. Nikome nije bilo lako gledati ga dugo jer su njegove oči isijavale kao da ih gleda sam nebeski anđeo.

Štoviše, njegovo tijelo, čak i u poznoj dobi, zračilo je mirisom koji je usprkos njegovim godinama, uvijek osvježavao one pored kojih je prolazio, a mnogi su svjedočili da su osjećali pobožnost koja u njih ulazi samo preko pukog mirisanja njegovih ruku.

Sve to nasuprot porocima i opačinama grijeha prostitucije i homoseksualnosti koje je on mogao namirisati po bolesnom mirisu. To njemu nije bila samo stilska figura u govoru, nego doista stvarnost. Mogao je osjetiti čije su duše bile zaražene tim grijesima i znao je govoriti da ništa na svijetu ne može biti jednako tom grijehu, ništa osim samog Zloga. Prije no što bi pokajnici počinjali svoje ispovijedi pred njim, on bi nekada znao reći: „O moj sinko, ja već poznajem tvoje grijehe.“

Mnogi su priznali da bi se smjesta očistili i oslobodili od grijeha samo kada bi on položio ruke na njihove glave. Samo spominjanje njegova imena je imalo moć da istjera Sotonu iz onih koji su bili probodeni zlim i prljavim strelicama.

Opominjao je ljude da nikada ne vjeruju sebi, bez obzira na iskustvo koje imaju o sebi ili bez obzira na trajanje njihovih navika kreposti, nikada da ne vjeruju sebi.

Običavao je reći da je poniznost bila istinska čuvarica čistoće, i da kada nemamo suosjećanja za druge u sličnim situacijama, to je predznak brzog pada nas samih. Kada bi pronašao prekritičnog čovjeka, sigurnog u sebe, bez straha, odricao bi ga se i smatrao ga izgubljenim.

Molitva

Filipe, moj slavni zaštitniče, koji si zauvijek čistim održao bijeli ljiljan svoje čistoće, tako ga ljubomorno čuvajući da je veličina ove pravedne kreposti sjala iz tvojih očiju, zračila iz tvojih ruku, bila mirisna u tvom dahu, molim te, podaj mi dar Svetog Duha, da niti riječi a niti primjer grešnika nikada ne budu uzor mojoj duši. I, budući da izbjegavajući grijeh, molitvom, i svojim radom, te čestim hranjenjem sakramentima, mogu savladati svog opakog neprijatelja, izmoli mi milost da ustrajem u svim tim nužnim nastojanjima.

21. svibnja – Filipova nježnost srca

Filip nije mogao podnijeti ni pomisao a ni pogled na trpljenje, te iako je zazirao od bogatstava, uvijek je želio imati novac kako bi ga udijelio u milodaru onima kojima je bilo potrebno.

Nije mogao podnijeti da vidi djecu koja su bila oskudno odjevena i trudio se na bilo koji način omogućiti im pristojnu odjeću.

Oni nevini koji su bili potlačeni i koji su patili posebno su ga brinuli. Kada je rimski gospodin lažno optužen da je skrivio nečiju smrt, te je uhićen, Filip je otišao tako daleko da je njegov slučaj iznio pred samim Papom i uspio dobiti njegovo oslobođenje.

Jednog svećenika su neki moćnici optužili i izgledalo je kako će on doista biti optužen. Filip je uzeo njegov slučaj s takvom toplinom i nježnošću i ustvrdio njegovu nevinost pred širom javnošću.

Drugom prilikom, nakon što je čuo da su neki Cigani nepravedno osuđeni na teški rad, on je otišao pred Papu i izmolio njihovu slobodu. Tako jako je ljubio pravdu a time imao toliko nježnosti i suosjećanja za sve koji su bili u potrebi.

Malo nakon što se zaredio, dogodila se velika glad u Rimu i jednom prilikom je dobio šest kruhova na dar. Znao je da u istoj kući ima jedan jadni stranac koji je patio jer nije imao ništa za jesti, on mu je dao sve te kruhove i odmah prvog dana nije imao ništa osim par maslina za pojesti.

Filip je imao posebnu nježnost za zanatlije, te za one koji su teško prodavali svoj stečeni rad. Jednom su bila dva urara, jako vješte zanatlije, ali su bili stari i imali su velike obitelji o kojima su se morali skrbiti. Dao im je veliku narudžbu za satove i uspio je sve te satove prodati među prijateljima.

Njegov žar i sloboda su bili jako izraženi prema djevojkama. On se skrbio za njih kada nije bilo nikoga tko bi im pomogao. Za neke od njih je čak pronašao i svadbene miraze, a ostalima je davao ono što bi bilo dovoljno da budu primljene u samostane.

Bio je posebice dobar prema zatvorenicima i slao bi im novce nekoliko puta tjedno.

Nije imao granica milosrđa ni prema onima koji su bili plahi i uski siromasi, te je bio još darežljiviji u svojim milodarima prema njima.

Siromašni studenti su isto bili njegova briga, davao im je ne samo hranu i odjeću, nego i knjige za studije. Kako bi pomogao jednom od njih, Filip je prodao sve svoje knjige.

Bio je jako zahvalan za svu dobrotu i ljubaznost koju su njemu ljudi iskazivali, da je jedan od njegovih prijatelja rekao: „Ne možeš Filipa darovati niti jednim darom, a da odmah ne primiš drugi od njega i to dvostruko veće vrijednosti!“

Bio je također osjetljiv prema svakoj okrutnosti prema životinjama. Kada bi vidio nekoga da gazi na guštera, odmah bi zavapio: „Okrutni stvore! Što ti je ta jadna životinja uradila?“

Ako bi vidio da mesar ranjava psa sa svojim nožem, ne bi se mogao suzdržati i bilo bi mu jako teško ostati miran na takve okrutnosti.

Nije mogao podnijeti niti najmanju okrutnost prema životinjama ni pod kakvom izlikom. Ako bi ptica uletjela u sobu, on bi odmah otvarao prozor kako je nitko ne bi uhvatio.

Molitva

Filipe, moj slavni Zagovorniče, nauči me da gledam na sve oko sebe kao na Božja stvorenja po tvom primjeru i uzoru. Daj da nikada ne zaboravim da je isti Bog koji je stvorio mene, stvorio i čitav svijet, sve ljude i sve životinje u njemu. Udijeli mi milost da volim sva Božja stvorenja radi Boga, sve ljude radi moga Gospodina i Spasitelja koji ih je sve otkupio na križu. A posebice mi udijeli da budem nježan i suosjećajan, te da volim sve kršćane kao moje najbliže otkupljene u milosti. A ti, koji si bio tako nježan dok si živio na ovom svijetu prema svima, budi posebice blag prema meni, ostani s nama u svim nevoljama i izmoli nam od Boga s kojim počivaš u blaženom svjetlu, sve pomoći nužne da sigurno dođemo k Njemu i k tebi.

22. svibnja – Filipova radost

Filip je sve koji su mu dolazili na razgovor i radi savjeta dočekivao s neobičnom dobrohotnošću, te iako su bili stranci, on ih je primao tako srdačno, kao da su bili gosti koje je on dugo očekivao. Kada bi osjetio da treba biti radostan, on se radovao, kada bi osjećao da im treba pružiti suosjećanje, on je to činio.

Nekada bi ostavljao molitvu i išao se igrati s mladićima, te bi svojom slatkoćom, razumijevanjem i razigranim razgovorom osvajao njihove duše.

Nije mogao podnijeti nikoga tko je bio turoban ili neraspoložen, jer to uvijek nagriza duhovnost, ali kada bi vidio nekoga da je tužan ili da očajava, uvijek bi govorio: „Raduj se!“ Bio je naklonjen i povezan posebice s radosnim osobama.

Istodobno je bio neprijatelj svemu što je bilo posprdnost ili neljubaznost, jer je govorio da duh lakrdijaša ne napreduje u vjeri, štoviše zakopava ono dobra što je već tamo.

Jednog dana je vratio radost Ocu Francescu Bernardiju, članu Zajednice, i to tako da ga je pozvao da trči s njime, jednostavno mu je rekao: „Hajde, dođi da se utrkujemo!“

Njegovi pokajnici bi osjećali radost samim boravkom u njegovoj sobi te bi govorili kako njegova soba nije soba, nego zemaljski Raj.

Drugima pak, samo da stoje na vratima njegove sobe, bez ulaska unutra bi bilo oslobađanje od njihovih problema. Ostali su otkrivali njihov izgubljeni mir tako da bi pogledali Filipa u lice. Sanjati o njemu je bila dovoljna utjeha mnogima. Jednom riječju, Filip je bio neprestano osvježenje svima koji su bili u nedoumici i tuzi.

Nitko ga nikada nije vidio melankoličnog, oni koji bi njemu odlazili bi uvijek nalazili njega u postojanom i radosnom stanju.

Tijekom svoje bolesti, ne bi primao koliko bi davao utjehe. Nikada nije promijenio svoj glas, što oni koji su bolesni obično urade, ali je govorio jednakim zvučnim tonom kao i kada bi bio zdrav. Jednom, kada su ga liječnici predali u ruke Božje, zapjevao je sa psalmistom: „Spreman sam, nisam uzrujan!“.  Primio je bolesničko pomazanje četiri puta, a svaki put s jednakim mirom i radosnim licem.

Molitva

Filipe, moj slavni Zagovorniče, koji si uvijek slijedio pravila i primjer sv. Pavla Apostola, tako da si se radovao uvijek i u svim stvarima, izmoli mi milost savršenog prihvaćanja Božje volje, ravnodušnosti stvarima iz ovog svijeta, te neprestani pogled na Raj, tako da nikada ne budem razočaran Božanskim proviđenjem, nikada da ne očajavam, niti budem tužan, niti uplašen. Izmoli mi da moje lice uvijek bude otvoreno i radosno, a moje riječi blage i ugodne, te da postanemo oni koji, bez obzira na stanje u kojem se nalaze, imaju najveća od svih dobara, Božju blizinu i radovanje skoroj vječnosti.

23. svibnja – Filipovo strpljenje

Filip je godinama bio predmet podsmijeha i uvreda svih onih koji su živjeli u velikim i čuvenim rimskim plemićkim palačama. Govorili su samo ružne stvari kojih bi se dosjetili o njemu jer nisu željeli vidjeti tog savjesnog čovjeka punog vrlina.

Ti sarkastični govori o njemu su trajali godinama i godinama i Rim je bio prepun odvratnih priča o njemu, do te mjere da su u svim gostionicama i svim trgovinama besposličari i lašci samo ismijavali Filipa.

Kada bi osmislili neku klevetu o njemu, on to ni najmanje ne bi uzeo k srcu, nego bi se s najvećom smirenošću samo nasmiješio na to.

Jednom ga je sluga jednog gospodara počeo tako bezočno vrijeđati, da je jedna obzirna osoba koja je svjedočila tom vrijeđanju, htjela čak i udariti, ali kada je vidjela nježnost i radost s kojom je Filip to prihvatio, odmah se suzdržao i otada je zauvijek smatrao Filipa svecem.

Nekada bi njegova duhovna djeca, te čak i oni koji su mu bili dužni zbog mnogih stvari, tretirali Filipa kao da je bio nepristojan i luckast, ali on nije pokazao nikakvu ozlojeđenost poradi toga.

Jednom, dok je bio predstojnik Zajednice, jedan od njegovih podređenih mu je istrgao pismo iz ruke, ali je svetac primio tu uvredu s takvom blagošću, i niti pogledom, niti riječju, niti ijednom gestom on nije pokazao ni najmanji osjećaj uvrede.

Molitva

Filipe, moj sveti Zaštitniče, koji si izdržavao progone i klevete, boli i bolesti, s takvim strpljenjem vrijednim divljenja, izmoli mi milost istinske hrabrosti za vrijeme svih kušnji ovog života. Ah, kako mi je strpljivost potrebna! I najmanja nepogodnost me pokoleba, a razbolim se i od najsitnije nezgode. I najsitnije razmirice me razbjesne, a ljutit sam i plašim se i najmanjih trpljenja moga tijela. Izmoli mi milost da uđem srdačno i dobre volje u sve slične križeve koje ću primiti iz dana u dan od mog Nebeskog Oca. Daj mi da te slijedim i pratim tvoj primjer, baš kao što si ti slijedio mog Gospodina i Spasitelja, tako da kao što si ti zaslužio nebo svojim strpljivim i blagim podnošenjem tjelesnih i duhovnih patnja, daj da i ja mognem zadobiti zasluge strpljenja i zasluge vječnog života.

24. svibnja – Filipova briga za spasenje duša

Dok je bio mladi svećenik i okupio oko sebe niz duhovnih osoba, njegova prva želja je bila poći s njima kako bi propovijedao evanđelje neznabošcima u Indiji, tamo gdje je sv. Franjo Ksaverski tako zdušno djelovao. On se odrekao te svoje želje i plana, samo jer je želio biti poslušan svetim ljudima s kojima se oko toga konzultirao.

On je imao goruću želju da se spase svi kršćani, posebice oni koji su posrnuli i to do te mjere da bi plakao za njihovim grijesima kao da su bili njegovi vlastiti.

Dok je bio laik, tijekom samo jedne propovijedi je obratio trideset raskalašenih duša.

Bio je uspješan, sve poradi Božje milosti, i uspio je vratiti nebrojeni broj grešnika na put svetosti. Mnogi bi u smrtnom času zavapili i rekli: „Blagoslovljen dan kad sam upoznao Oca Filipa!“, a drugi bi rekli: „Otac Filip privlači duše k sebi kao što magnet privlači željezo.“

Kako bi ispunio ono što je smatrao svojom posebnom misijom, on se potpuno posvetio ispovijedanju i to je bilo izvan svih drugih poslova. Prije izlaska sunca, on bi već ispovjedio dobar broj pokajnika u svojoj sobi. Na početku dana bi odlazio u crkvu i ne bi odlazio prije podneva, osim samo kada bi držao svetu misu. Ako ne bi došao nitko za ispovijed, ostao bi blizu svoje ispovjedaonice, čitajući ili moleći krunicu. Ako bi bio u molitvi, ili za vrijeme jela, odmah bi prekidao s time ako bi itko došao za ispovijed.

Nikada nije prekidao ispovijed zbog bolesti, osim ako mu to liječnik ne bi zabranio. Iz istog razloga je ostavljao vrata svoje sobe otvorenima, pa bi bio izložen pogledima svih koji bi prolazili.

Posebice je bio zabrinut za dječake i mladiće. Htio je da uvijek budu nečim zaokupljeni, jer je znao da je besposličarenje početak svakog zla. Nekada bi on njima našao posao, kada nije bilo baš nikakvog posla za njih.

Čak bi im dopuštao da viču i rade buku oko njega ako bi to značilo da će oni tijekom toga biti dalje od napasti koje su ih okruživale. Kada ga je prijatelj pokušavao nagovoriti da im ne bi trebao toliko toga dozvoljavati, jer su ga ometali, on je rekao: „Sve dok ne griješe, mogu i drva cijepati na mojim leđima!“

Jednom su mu očevi dominikanci dopustili da odvede njihove sjemeništarce na rekreaciju. Radovao bi se kada bi ih vidio da uživaju u hrani koju im je servirao za odmora. Rekao bi: „Jedite, moji sinovi, ne ustručavajte se, ja se debljam dok vas gledam!“, a kada bi večera završila, zamolio bi ih da sjednu u krugu oko njega i govorio bi im tajne njihovih srdaca, davao im dobre savjete i nagovarao ih na krepost i vrline.

Imao je izvanrednu moć tješenja bolesnih, te izbavljanja iz kušnji u koje bi ih Sotona dovodio.

Kako bi ostao vjeran svojoj službi obraćanja duša, Filip je uvijek vježbao djela milosrđa. Posjećivao bi bolesne u bolnicama, pružao im sve ono što im je bilo potrebno, spremao im krevete, brisao pod oko njih i davao im jela.

Molitva

Filipe, moj sveti Zaštitniče, koji si se tako brinuo za duše svih koji su te okruživali, posebice duše tvog vlastitog naroda dok si bio na zemlji. Nemoj ih zapustiti u svojoj brizi sada dok si na Nebu. Budi s nama koji smo tvoja djeca  i tvoje sluge, i s tvojom velikom moći kod Boga, te bliskim uvidom u naše potrebe i opasnosti, vodi nas do puta koji vodi Bogu i tebi. Budi nam dobar otac, učini naše svećenike bez ljage grijeha, iznad svih prigovora i skandala, učini svoju djecu poslušnom, naše mlade razboritima i čistima, naše glave obitelji mudrima i nježnima, naše starije radosnima i žarkima, te nas izgradi svojim moćnim zagovorom u vjeri, nadi, darežljivosti i svim drugim krepostima.

25. svibnja – Filipovi čudesni darovi

Filipovi velike i čvrste kreposti okrunjene su i urešene od Boga s mnogim različitim i nevjerojatnim darovima, a on je sve to pokušavao sakriti na svaki mogući način.

Bog mu je dozvolio da prodre u Njegova neopisiva otajstva te da sazna o Njegovim divnim providnostima putem ekstaza, zanosa i vizija koje su se često događale tijekom njegova cijelog života.

Jedan njegov prijatelj mu je išao jednog jutra na ispovijed i dok je nježno otvarao vrata njegove sobe, vidio ga je u zanosu molitve, odignutog od zemlje kako gleda prema Nebu raširenih i otvorenih ruku. Nakratko ga je promatrao i onda mu se pošao približiti nešto mu govoreći, ali svetac uopće nije bio svjestan njegove prisutnosti. Ovo stanje odsutnosti se nastavilo još osam minuta i onda je on došao k sebi.

Imao je dar da vidi kako duše mnogih, posebice njegovih prijatelja i pokajnika, odlaze u Nebo. Doista, svi oni koji su bili bliski s njim su smatrali da nijedno od njegove duhovne djece ne umire a da on ne potvrdi stanje njihove duše.

Filip, svojom svetošću i iskustvom, mogao je razlikovati prave od lažnih vizija. Jako se trudio da upozori ljude od toga da budu zavedeni, što je lako moguće i vjerojatno.

Filip je bio posebice istaknut, čak i među svecima, zbog svojih darova proricanja budućnosti i čitanja srdaca. Primjeri ovih darova ispunili bi mnoge knjige. Pretkazao je smrt nekih, oporavak nekih drugih, pretkazao budućnost nekima, rođenje djece onima koji nisu mogli imati djecu. Znao je tko će biti izabran za Papu prije samog izbora, imao je dar da iz daljine vidi stvari i znao je što se odigrava u glavama njegovih pokajnika i svih drugih oko njega.

Znao je bi li njegovi pokajnici molili i koliko dugo su molili. Mnogi od njih dok bi razgovarali zajedno, ili dok bi počeli pričati o nekoj potencijalno opasnoj tematici bi znali reći: „Moramo prestati, sv. Filip će saznati!“

Jednom mu je žena došla na ispovijed, a u biti je došla poradi milostinje. Rekao joj je: „Za ime Božje, dobra ženo, odlazi, nema kruha za tebe“, i ništa ga nije moglo uvjeriti da je ispovjedi.

Jedan čovjek koji se došao ispovjediti kod njega nije govorio, samo se počeo tresti i kada ga je upitao što mu je, on je samo rekao „Stidim se“, jer je počinio najtužniji od svih grijeha. A Filip mu je samo nježno rekao: „Ne boj se, reći ću ti što je to bilo“, i na zaprepaštenje tog pokajnika, on mu je to i rekao.

Takvih primjera ima nebrojeno mnogo. Nije postojala nijedna osoba koja je bila bliska s Filipom koja nije potvrdila da je on znao sve tajne srca.

Bio je izvanredan u svojoj moći da iscijeli i vrati zdravlje bolesnima. Oslobađao bi ljude boli samo dodirom i znakom križa. Na isti način je trenutno iscjeljivao ljude od bolesti, nekada molitvom, a nekada bi bolestima zapovjedio da odu.

Dar je bio tako poznat da su ga bolesni htjeli dotaknuti, njegovu odjeću, njegove cipele, vrhove kose, i Bog bi ih po tome odmah ozdravljao.

Molitva

Filipe, moj sveti Zaštitniče, rane i bolesti moje duše veće su od mojih tjelesnih bolesti, i ne mogu se izliječiti ni nadnaravnim moćima. Znam da Svemogući Bog čuva u Svojim rukama oporavak duše od smrti i ozdravljenje od svih bolesti. Ali ti možeš više učiniti za naše duše svojim molitvama, moj dragi Sveče, nego što si učinio za tjelesa svih onih koji su se tebi utjecali dok si bio ovdje na zemlji. Moli za mene, da Božanski Liječnik duša, Koji sam čita moje srce u potpunosti, da ga očisti temeljito i da ja i svi moji dragi možemo biti očišćeni od naših grijeha. Budući da moramo umrijeti, jedan i svi, da možemo umrijeti kao što si ti umro, u milosti i ljubavi Božjoj i s istom sigurnošću u vječni život koju si ti imao.

Molitva svetom Filipu Neriju

O moj dragi i ljubljeni sveti Filipe, Ti koji si upoznao nevolje života i slabost ljudske naravi; Ti koji znaš kako je slabo i krhko ljudsko srce, budi mi blizu u borbama i trenutcima iskušenja. Ti koji si volio mlade i nježno suosjećao s njima, pomozi i meni da budem svima prijatelj, simpatičan, spokojan, jednostavan i radostan. Izmoli mi svojim moćnim zagovorom snagu kojom ću se boriti za svoju vjeru, da bih svjedočio Boga svima. Daj mi volju da nadiđem sebe u ljubavi, radost da marljivo obavljam svoje svakodnevne dužnosti, mir onoga koji se predaje Bogu u molitvi, osmijeh onoga koji ima Isusa u srcu. Sveti Filipe Neri, moli za nas!

Litanije svetom Filipu Neriju

Gospodine, smiluj se!
Kriste, smiluj se!
Gospodine, smiluj se!

Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Oče nebeski, Bože, smiluj nam se!
Sine, Otkupitelju svijeta, Bože, smiluj nam se!
Duše Sveti, Bože, smiluj nam se!
Sveto Trojstvo, jedan Bože, smiluj nam se!

Sveta Marijo, moli za nas!
Sveta Bogorodice, moli za nas!
Sveta Djevo djevica, moli za nas!

Sveti Filipe, moli za nas!
Posudo Duha Svetoga, moli za nas!
Čedo Marijino, moli za nas!
Apostole Rima, moli za nas!
Savjetniče papa, moli za nas!
Proročki glase, moli za nas!
Čovječe prvotnih vremena, moli za nas!
Omiljeni sveče, moli za nas!
Skriveni junače, moli za nas!
Ljubezni oče, moli za nas!
Cvijete čistoće, moli za nas!
Mučeniče milosrđa, moli za nas!
Plamteće srce, moli za nas!
Razlučitelju duhova, moli za nas!
Bisere svećeništva, moli za nas!
Zrcalo božanskoga života, moli za nas!
Uzore poniznosti, moli za nas!
Pravilo jednostavnosti, moli za nas!
Svjetlo svete radosti, moli za nas!
Sliko djetinjstva, moli za nas!
Izglede starosti, moli za nas!
Voditelju duša, moli za nas!
Ribaru kolebljivih, moli za nas!
Upravitelju siročadi, moli za nas!
Zaštitničke svih svojih, moli za nas!

Koji si čistoću u mladosti očuvao, moli za nas!
Koji si pod Božjim vodstvom u Rim išao, moli za nas!
Koji si dugo proboravio u katakombama, moli za nas!
Koji si Duha Svetoga u srce primio, moli za nas!
Koji si čudesne ekstaze iskusio, moli za nas!
Koji si najmanjima ljubezno služio, moli za nas!
Koji si hodočasnicima noge prao, moli za nas!
Koji si gorućom željom za mučeništvom žeđao, moli za nas!
Koji si dnevice riječi Božjoj poučavao, moli za nas!
Koji si tolika srca Bogu obratio, moli za nas!
Koji si slatko s Marijom razgovarao, moli za nas!
Koji si mrtva na život podigao, moli za nas!
Koji si svoje kuće po svim krajevima osnivao, moli za nas!

Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, oprosti nam Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, usliši nas Gospodine!
Jaganjče Božji koji oduzimaš grijehe svijeta, smiluj nam se Gospodine!

Kriste, čuj nas!
Kriste, usliši nas!

Sjeti se zajednice svoje,
koju si otpočetka posjedovao!

Pomolimo se:
Bože koji si blaženoga Filipa, ispovjedatelja svojega, u slavu svojih svetih uzdigao, podaj milostivo, da mi koji se radujemo njegovu spomenu, napredujemo primjerom njegovih krjeposti. Po Kristu, našem Gospodinu. Amen.

SVETAC DANA – SV. PAŠKAL BAJLONSKI

Presveto Euharistijsko otajstvo od Velikog četvrtka pa sve do danas uvijek imala svojih velikih poštovalaca, klanjalaca i zaljubljenika. Jedan je od njih bio i ponizni franjevački brat Sveti Paškal. Njegova je ljubav prema Euharistiji bila tako žarka da ga nazivaju “serafom Euharistije”. Stoga se i ne čudimo da je između dva rata i na hrvatskom jeziku u Euharistijskom glasniku izlazio u nastavcima njegov životopis koji sam u djetinjstvu s velikim zanimanjem čitao. Već tada me osvojio taj mili svetac.Sveti Paškal je bio sin Martina Baylóna i Izabele, rođ. Jubera. Rodio se baš na veliki duhovski blagdan 16. svibnja 1540. u Torre Hermosa, u Aragonskom kraljevstvu, današnjoj Španjolskoj.

Već od ranog djetinjstva pokaza izvanrednu ljubav prema molitvi i pobožnost prema Euharistiji. Ta velika tajna naše vjere privlačila ga je poput snažnog magneta sve više k sebi.Prvi posao koji je obavljao mali Paškal bilo je čuvanje domaćega stada. Nalazeći se na livadama u otvorenoj Božjoj prirodi, dao je oduška svojoj sklonosti prema molitvi te mnogo molio, razmatrao, ali i činio pokoru. Postio je i bičevao se. Sve su to bila sredstva koja su mu pomagala na putu svetosti. On je od malena dobro znao da se do svetosti ne dolazi jeftino, već skupo, i zato se nije nimalo štedio. Junaštvo duha bilo je uvijek njegova velika odlika.Kad je Svetom Paškalu bilo 18 godina, u njemu je dozrela odluka da se Bogu sasma daruje i posveti u redovničkome zvanju. Zato je pokucao na vrata samostana   Svete Marije Loretske, koji je pripadao reformiranim franjevcima, po sv. Petru da Alcantara zvanima alkantarincima. Tada je bilo mnogo zvanja pa su redovnici pravili veći izbor i nisu na laku ruku primali one koji bi se javljali za samostan. Tako su i Paškala odbili rekavši mu da jedno vrijeme još pričeka pa će ga onda primiti u red.Sveti Paškal je, u želji da bude u blizini spomenutoga samostana, našao zaposlenje kao pastir stada kod nekoga bogata gospodara po imenu Martin Garcia.

Taj je tako zavolio mladoga pastira da ga je htio posiniti i učiniti baštinikom svoga bogatstva. No Paškalovo je srce davalo prednost evanđeoskom siromaštvu, u kojem je želio živjeti u reformiranom franjevačkom redu. Siromaštvo je bilo njegovo blago pa mu je u njemu bilo i srce.Sveti Paškal je brzo izišao na glas svetosti pa ga franjevci napokon primiše u svoju zajednicu. I sada nitko sretniji od njega. U loretskome samostanu položio je 2. veljače, na blagdan Isusova prikazanja u hramu, svečane redovničke zavjete, prikazavši se sav Gospodinu. Poglavari su mu ponudili da postane svećenik, ali on je tu ponudu iz poniznosti otklonio. Želio je ostati ponizan i jednostavan brat, pa je kao takav vjerno služio Gospodinu i braći u samostanima u Jativi i Valenciji. Uz poniznost resila ga je i izvanredna blagost pa je bio mio i drag svima.Iako je bio bez naobrazbe, često je pitan za savjet, jer je bio pun mudrosti, što dolazi odozgora. Bio je obdaren raznim mističnim milostima, darom čudesa i ulivenoga znanja.

Zato ga je g. 1576. španjolski provincijal poslao generalu reda Cheffontainesu, koji se tada nalazio u Parizu, a radilo se o jednoj veoma hitnoj i važnoj stvari. Za brata Paškala, koji je putovao u franjevačkom habitu, bilo je to opasno putovanje, jer je posvuda po Francuskoj bilo fanatičnih kalvina – hugenota, upravo bjesomučnih na sve ono što je bilo katoličko. Oni su ga napadali, izazivali, rugali mu se, a i zlostavljali ga. Jednom jedva umaknu smrti kamenovanjem. Bilo je to kad je s kalvinima raspravljao o Euharistiji, braneći svim srcem to uzvišeno otajstvo, a za koje bi spreman proliti i svoju krv. Ipak je sretno umaknuo svim zasjedama i stigao u Pariz te generalu reda predao važna pisma.

Vrativši se kući s toga opasnoga putovanja, sastavio je knjižicu u kojoj su bile skupljene izreke što su dokazivale Isusovu stvarnu prisutnost u Euharistiji i vlast danu od Isusa rimskome biskupu. Bile su to baš one istine koje su kalvini tada najviše napadali. Izmučen velikim pokorama, svetac je u 53. godini života osjetio da mu se bliži kraj. Umro je kao što se i rodio baš na blagdan Duhova 17. svibnja 1592. u Villa Real, nedaleko od Valencije. Sprovod se poniznoga brata pretvorio u pravi trijumf. Ljudi su onim tajanstvenim kršćanskim osjetilom osjećali da je umro pravi svetac i stoga su se natjecali da mu iskažu što veću počast. A milostivi je Bog svetost svoga poniznoga i vjernoga sluge potvrdio mnogim znakovima i čudesima.

Crkva je po svojim rimskim prvosvećenicima izrekla o njemu također svoj sud. Papa Pavao V. 29. listopada 1618. proglasio je Svetog Paškala Baylóna blaženim, a 16. listopada 1690. papa Aleksandar VIII. svetim. Papa Leon XIII. proglasio je sveca Euharistije 28. studenoga 1897. zaštitnikom svih euharistijskih djela i društava, a nešto kasnije zaštitnikom međunarodnih euharistijskih kongresa, tih najvećih katoličkih manifestacija našega stoljeća.Za vrijeme građanskoga rata u Španjolskoj (1936-1939), kad je “u ime slobode” bjesnila slijepa mržnja na sve što je bilo katoličko, svečevo tijelo najvećom pobožnošću poštivano u Villa Real, bilo je obeščašćeno i djelomično uništeno. Dijelovi koji ostadoše s najvećom su počašću g. 1952. vraćeni na svoje staro mjesto u Villa Real. Kadgod se dogode takva nemila oskvrnuća, naše je vjerničko srce uvijek duboko povrijeđeno. Takav postupak vrijedan je osude tkogod ga učinio.Od Sv. Paškala ostade i dvadesetak malih duhovnih rasprava. One nisu izvorne, već povađene iz raznih knjiga kojima se svetac sebi za pobudu služio.

Uz tuđe misli svetac je nizao i vlastite refleksije i molitve koje nam otkrivaju njegovu dušu. Iz tih se spisa ipak vidi koliko je Paškal imao teološkoga znanja o euharistijskom misteriju. Sve te spise izdao je g. 1911. u jednoj knjizi otac Jakov Sala. Ona nosi naslov Djelca sv. Paškala Baylóna, izvađena iz bilježnica pisanih njegovom rukom, poredana, popraćena bilješkama i proviđena bibliografskim uvodom. Prvi svečev životopis malo poslije njegove smrti napisao je na španjolskom jeziku g. 1598. te izdao u Valenciji g. 1600. otac Ivan Ximenéz, njegov prijatelj i poglavar. On sam je bio očevidac činjenica što ih opisuje, zato je njegova knjiga izvanredne vrijednosti. Kasnije su o svecu napisane brojne knjige i studije, a svojim kistom proslavili su ga i mnogi slikari. Najljepša je svečeva slika što je oko godine 1769. za franjevački samostan Sv. Paškala u Aranjuezu naslikao Ivan Krstitelj Tiepolo.Mnogo je molio, postio i bičevao se. Tako je on kroz 17 godina čuvao tuđa stada.

Posejdovao je veliku pobožnost prema Majci Božjoj. Nedaleko njegova rodnog seoceta bijaše svetište posvećeno Blaženoj Djevici Sierskoj. Mladi Baylon odlazio je onamo mnogo puta moliti pred čudotovrnom slikom. On se nevoljko udaljio od ove crkve. Ali je morao žrtvovati i ovu sovju svetu želju. Što onda da učini? Nožićem bi izradio mali križ od drveta. A na debljem kraju svoga štapa izrezbario što je bolje znao lik drage Nebeske Majke.  I tako je zabio svoj štasp u zemlju i u ruke uzeo mali križ i tako na koljenima molio pred novim oltarom.

Vrlo često je Paškal bio okružen drugim pastirima. Njihovo društvo iskoristio je da im udahne ljubav prema Isus i Mariji. Znao bi im pokloniti krunice. koje je on sam načinio svojim rukama s  uzlovima od uzice te ih poučavao u moljenju krunice.         Kao pastir nije znao čitati i pisati, jer je bio iz siromašne obitelji  te nije bilo mogućnosti da ide u školu.  Zaželio je naučiti čitati kao bi mogao recitirati Gospin časoslov.  Nabavivši časoslov Majke Božje zamoli plemenite ljude za najnužniju pouku. Svojom čvrstom i upornom voljom  naučio je čtati pa je svojom knjižicom pjevao hvale Gospe.  I  više puta na dan  molio je krunicu. Običavao je govoriti da su Zdravomarije bijele ruže koje se prinosi Gospi, a da su Očenaši ruže umočene u Predragocijenjenu Krv Isusovu.

Njegov gospodar bi učinio najveće zadovoljstvo Paškalu kada bi ga puštao da prisustvuje Svetoj Misi. No to nije bilo moguće svakodnevno.  Kada Paškalu ne bi moguće da bude na Svetoj Misi, ili se služila u drugo vrijeme, on bi na znak zvona za Podizanje  pokleknuo i poklonio se  Dolasku Gospodina.

Jednoga dana dok se Sv. Paškal klanjao okrenut prema crkvi u času Podizanja, ukaže mu se mnogo Anđela koji su nosili zlatnu pokaznicu sa presvetim Oltarskim Sakramentom. Sveti Paškal nije vjerovao da je to posebna milost koja je samo njemu darovana. On pozove druge pastire s riječima:  “Dođite hitro i samnom se poklonite Gospodinu! Anđeli donose Njega nama. Presveti Sakramenat je stavljen pred nas!” Pastiri poslušaju njegov poziv, ali oni baš ništa ne vidješe što bijaše dano samo Paškalu.  Dok se Sveti Paškal klanjao – ostali su bili svjesni da su prisutni čudu koje doživljava i skrenii pobožni njihov prijatelj.  Sveti Paškal je imao bezgraničnu ljubav prema Presvetom Sakramentu. Kad nije mogao ići na Misu često mu se ukazivao Anđeo i donosio mu Svetu Hostiju kojom je pričestio Svetog Paškala. Koliko mu je dopuštala služba – žurio bi pred Svetohranište.  Često ga je žar molitve izdizao iznad tla.

Kad mu je bilo 18 godina pokucao je na vrata franjevačkog samostana Svete Marije Loretske. Odbilai su ga na neodređeno vrijeme, da pričeka. Blizu samostana vršio je službu pastira. Svojim uzornim životom bio je vrlo cijenjen. Konačno je bio primljen u samsotan i obukao redovničko odijelo  na marijanski blagdan Svijećnicu 2. veljače 1564. Kao samostanski vratar činio je tisuće koraka od Svetohraništa do samostanske vratarnice i od vratarnice do Sveteohraništa.

Kao vratar u franjevačkom samostanu imao je dužnost da dijeli milostinju siromasima. Ali jednog dana se skupili siromasi na samostanskim vratima, a brat Paškal nije imao ništa da im udijli. Pa što je uradio? Otišao je u samostanski vrt i donio cvijeća, ruža, tulipana i ljiljana i rekao siromasima: “Braćo, danas nemam ništa da vam dadem. Zato svakome po jedan cvijet, da ne idete praznih ruku iz samostana.”

Jednom zgodom je Sveti Paškal rekao: “Sakramenat Ispovijedi oslobađa nas od grijeha, a Sakramenat Svete Pričesti oslobađa nas od volje da griješimo.” Prije nego je pristupao Svetoj Pričesti molio je Nebesku Majku da mu Ona poveća pobožnost i žar kao bi mogao dostojno primiti Boga.  Gospini i Gospodinovi blagdani ispinavali su ga rajskom radošću i na te blagdane se spremao devetnicama i drugim djelima kršćanske pobožnosti.

Kratko pred svoju smrt rekao je jednom bratu koji ga je u bolesti posluživao: “Iz sveg srca služite Gospodinu; siromahe ljubite. Imajte veliku pobožnost prema Presvetom Sakramentu. Nikad je zaboravite Bogorodicu. Buite revni u opslužavanju svetog Pravila. I vi ćete doći u Nebo!” Dok je Sv. Paškal ležao bolestan na blagdan Duhova 17. svibnja 1592. pitao je da li zvona zvone na svečanu Misu. Kad su mu odgovrili potrvdno, bolesnik stisne na grudi raspelo i krunicu.  Kad su zvona najavila Podizanje, Sveti Paškal se nasmješi, ponovi dva puta sveto ime Isus i izdahnu.

Za vrijeme spovodne Svete Mise tijelo Svetog Paškala stavili  su u crkvu sa otvorenim sandukom. Za vrijeme Podizanja – dok se podizala posvećena Hostija  – pokojnikove oči su se otvorile da pozdravi Spasitelja pa se zatvoriše. To su mnogi primjetili, I druge upozorili na to čudo. To se ponovilo i kod  Podizanja Presvete Krvi Kristove. Pokojnikove oči se otvoriše i pozdravivši Spasitelja zatvoriše se. Papa Pavao V je 29.10.1618. uvrstio brata Paškala među blaženike, a Papa Aleksandar VIII . 16.10. 1690. u popis  Svetaca.  Papa Lav XIII. imenovao je Svetog Paškala  Svecem Euharistije – zaštitnikom svih euharistijskih djela, društava i kongresa. Značajne su riječi istog Pape: Među svima, čiji je žar pobožnosti prema ovom uzvišenom Otajstvu vjere poznat, Sveti Paškal Baylon zauzima prvo mjesto.” Već od ranog djetinjstva pokazao ljubav prema molitvi. Prvi posao koji je obaljao mali Paškal je čuvanje domaćeg stada.

Preuzeto s sveci.net

MISNA ČITANJA – 17. SVIBNJA 2024.

Pasi jaganjce moje, pasi ovce moje!

VII. vazmeni tjedan

Petak, 17. 05. 2024.

Svagdan

ČITANJA:
Dj 25,13-21; Ps 103,1-2.11-12.19-20ab; Iv 21,15-19

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
bijela

IMENDANI:
Paškal, Paško, Gizela, Heraklije, Bruno

Prvo čitanje:

Dj 25, 13-21

Isus je umro, a Pavao tvrdi da je živ.

Čitanje Djela apostolskih

U one dane: Dođu kralj Agripa i Berenika u Cezareju da pozdrave Festa. Kako se ondje zadržaše nekoliko dana, izloži Fest kralju ono o Pavlu: »Ima neki čovjek, reče, što ga je Feliks ostavio uznikom. Kad bijah u Jeruzalemu, izniješe veliki svećenici i starješine protiv njega tužbu i zatražiše osudu. Odgovorili im da u Rimljana nije običaj izručivati nekoga čovjeka prije negoli se, optužen, suoči s tužiteljima i dobije prigodu da se brani od optužbe. Pošto zajedno dođosmo ovamo, bez ikakva odgađanja sjedoh ja sutradan na sudačku stolicu i zapovjedih dovesti toga čovjeka. Tužitelji ga okružiše, ali ne izniješe tužbe ni za jedno od zlodjela koja sam ja naslućivao, nego su protiv njega imali nešto prijeporno o svojoj vjeri i o nekom Isusu koji je umro, a Pavao tvrdi da je živ. Ne snalazeći se u takvoj raspravi, upitah bi li htio u Jeruzalem da mu se ondje za to sudi. Budući da se Pavao prizivom podložio presudi njegova Veličanstva, zapovjedih da ga čuvaju dok ga ne pošaljem caru.«

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 103, 1-2.11-12.19-20ab

Pripjev:

Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje!

Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina,
i sve što je u meni, sveto ime njegovo!
Blagoslivljaj, dušo moja, Gospodina,
i ne zaboravi dobročinstva njegovih!

Jer kako je nebo visoko nad zemljom,
dobrota je njegova s onima koji ga se boje.
Kako je istok daleko od zapada,
tako udaljuje od nas bezakonja naša.

Gospodin u nebu postavi prijestolje svoje,
i kraljevska vlast svemir mu obuhvaća.
Blagoslivljajte Gospodina, svi anđeli njegovi,
vi jaki u sili, što izvršujete naredbe njegove.

Evanđelje:

Iv 21,15-19

Pasi jaganjce moje, pasi ovce moje!

Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu

Kad se Isus ukazao svojim učenicima, nakon doručka upita Šimuna Petra: »Šimune Ivanov, ljubiš li me više nego ovi?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim.« Kaže mu: »Pasi jaganjce moje!« Upita ga po drugi put: »Šimune Ivanov, ljubiš li me?« Odgovori mu: »Da, Gospodine, ti znaš da te volim!« Kaže mu: »Pasi ovce moje!« Upita ga treći put: »Šimune Ivanov, voliš li me?« Ražalosti se Petar što ga upita treći put: »Voliš li me?« pa mu odgovori: »Gospodine, ti sve znaš! Tebi je poznato da te volim.« Kaže mu Isus: »Pasi ovce moje!«

»Zaista, zaista, kažem ti:

Dok si bio mlađi,

sam si se opasivao

i hodio kamo si htio;

ali kad ostariš,

raširit ćeš ruke

i drugi će te opasivati

i voditi kamo nećeš.«

A to mu reče nagovješćujući kakvom će smrću proslaviti Boga. Rekavši to doda: »Idi za mnom!«

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Pobožnost 15 četvrtaka svetoj Riti – svetici nemogućeg – (petnaesti četvrtak)

Petnaest četvrtaka svetoj Riti nastali su iz pučke pobožnosti u spomen na 15 godina svetičine stigmatiziranosti, tijekom kojih je svetica na čelu nosila stigmu Kristova trna. Pobožnost započinje u veljači i traje do 22. svibnja, kada je svetkovina sv. Rite.

Sveta Rita poznata je kao svetica nemogućeg i zagovornica u bespomoćnim i beznadnim slučajevima. Petnaest četvrtaka priprave za svetkovinu sv. Rite nastali su iz pučke pobožnosti u spomen na 15 godina svetičine stigmatiziranosti, tijekom kojih je svetica na čelu nosila stigmu Kristova trna. Ta se pobožnost osobito proširila Italijom i u inozemstvu nakon što je papa Lav XIII. 24. svibnja 1900. proglasio Ritu sveticom.

U ovoj pučkoj pobožnosti, ističe se vrijednost evangelizacije i rasta u kršćanskom životu. Ta pobožnost uključuje duhovni put koji počinje u veljači i iz tjedna u tjedan traje do 22. svibnja, kada je svetkovina sv. Rite. Svakog četvrtka u tijeku obavljanja pobožnosti preporučuje se:

  • sudjelovati na svetoj misi
  • moliti se sam ili u zajednici prema ovdje navedenim molitvama
  • provoditi tjedno djelo obraćenja
  • ispovijedati se, po mogućnosti jednom mjesečno.

PETNAESTI ČETVRTAK (16. svibnja)

Život poslije smrti

U ime Oca i Sina i Duha Svetog. Amen.

IZ BIBLIJE

Mi znamo da smo iz smrti prešli u život jer ljubimo braću; tko ne ljubi, ostaje u smrti. Bog nam je dao život vječni; taj je život u Sinu Njegovu. Tko ima sina, ima život; tko nema Sina Božjega, nema života. To napisah vama koji vjerujete u ime Sina Božjega da znate da imate život vječni. (1 Iv 3,14; 5,11-13)

HIMAN DUHU SVETOM

O dođi, Stvorče, Duše Svet,
pohodi duše vjernika,
poteci višnjom milosti,
u grudi štono stvori ih.

Ti nazivaš se Tješitelj,
blagodat Boga Svevišnjeg,
studenac živi, ljubav, plam
i pomazanje duhovno!

Darova sedam razdaješ,
Ti, prste desne Očeve,
od vječnog Oca obećan,
Ti puniš usta besjedom!

Zapali svjetlo u srcu,
zadahni dušu ljubavlju,
u nemoćima tjelesnim
potkrepljuj nas bez prestanka!

Dušmana od nas otjeraj
i postojani mir nam daj,
ispred nas idi, vodi nas,
da svakog zla se klonimo!

Daj Oca da upoznamo,
i Krista, Sina njegova,
i u Te Duha njihova,
da vjerujemo sveudilj!

Sva slava Ocu vječnomu,
i uskrslomu Sinu mu,
s Tješiteljem presvetim
nek’ bude sad i uvijeke. Amen.

IZ ŽIVOTA SVETE RITE

Sv. Rita se često susretala sa zbiljom smrti. Roditelji su joj umrli odmah nakon vjenčanja. Muž Paolo je umro nasilnom smrću nakon 15 godina braka. Sinovi su joj još kao djeca umrli od bolesti. Na razmišljanje nas osobito potiče činjenica da joj je draža bila smrt djece nego da ih vidi ukaljane smrtnim grijehom ubojstva. Sv Rita nas poučava čvrstoj vjeri u zagrobni život, sigurnoj nadi u obećanja besmrtnosti, uskrsnuća i vječnoga života koja nam je dao Gospodin Isus. Poziva svu svoju duhovnu djecu da nadvladaju svaku sumnju te da se stoga bespoštedno bore protiv smrtnoga grijeha, to jest, protiv takvih izbora s kojima umire Božji život u nama i koji nas vode u vječnu smrt. Sv je Rita umrla u dobi od 76 godina, najvjerojatnije 22. svibnja 1457.god. Pošla je radosno u susret smrti, kao na dugo očekivani susret s ljubljenim Isusom, svojim zaručnikom. Ona nas uči kako nadvladati strah od smrti provodeći život u molitvi, ljubavi, dobrim djelima i izvršavanjem svojih svakodnevnih obveza.

MOLITVA SV. RITI

Pozdravljam te sv. Rito, posudo ljubavi,
ženo mira i uzore svih kreposti, vjerna Isusova učenice.
Svetice obitelji i oprosta
Pomozi nam vjerovati da je Bogu sve moguće
I priteci nam u pomoć u svakoj potrebi. Amen.

IZ SPISA SV. AUGUSTINA

Svi strahuju od smrti tijela, a svega nekolicina strahuje za dušu. Svi su zabrinuti za smrt tijela koja, prije ili kasnije, treba doći i čine sve ne bi li je izbjegli. Čovjek koji je predodređen umrijeti žestoko se bori za život, dok se čovjek koji je pozvan na život vječni ne trudi izbjegavati grijeh. A ipak, sve što čini da ne umre je uzalud i beskorisno. On samo uspijeva odgoditi, a ne i izbjeći je. S druge strane, ako bi se potrudio ne griješiti zadobio bi život vječni. O, kad bi barem uspjeli potaknuti ljude da zavole život vječni onoliko koliko vole ovaj prolazni!….Tko ne bi bio voljan žrtvovati i najneophodnije stvari, ako bi nastavio živjeti? Kad bi se nekome reklo “Ako ne želiš umrijeti, moraš ploviti”…Bi li slučajno odbio ovo učiniti? Bog nam naređuje odbaciti ispraznosti kako bi živjeli vječno, li mi ga odbijamo poslušati. Oni koji vole zemaljski život, a kojeg ne posjeduju ni kada ni koliko žele, za nas su stalni prijekor. Ipak, mi ne korimo jedan drugog zbog lijenosti i mlakosti u postizanju vječnog života, kojeg ćemo ako želimo, i zadobiti i više ga nećemo izgubiti. s druge strane, sva smrt od koje strahujemo, stići će nas željeli mi to ili ne. (Tumačenje Evanđelja po Ivanu)

IZ UČENJA CRKVE

Zagonetka ljudskog položaja doseže vrhunac pred licem smrti. Ne muči čovjeka samo bol i sve veći rasip tijela nego ga također, dapače još više muči strah od vječne smrti. Svi pokušaju tehnike, ma koliko bili korisni, ne mogu smiriti tjeskobu čovjeka; naime, produženje biološkog trajanja ne može mu utažiti one želje za daljnjim životom koja je neodoljivo ukorijenjena u njegovu srcu. Dok je pred smrću nemoćno svako maštanje, Crkva, poučena Božanskom objavom tvrdi da je Bog stvorio čovjeka za blaženi cilj s onu stranu zemaljske bijede. Štoviše, kršćanska vjera uči da će ta tjelesna smrt, od koje bi čovjek bio pošteđen da nije sagriješio biti jednom pobijeđena. Bog je naime pozvao i poziva čovjeka da čitavim svojim bićem prione uza nj u vječnom zajedništvu nepropadljivog božanskog života. Svakome čovjeku koji razmišlja vjera, predočena solidnim argumentima pruža odgovor, na tjeskobna pitanja o njegovoj budućoj sudbini… Nepoznato nam je vrijeme dovršenja zemlje i čovječanstva, a ne znamo ni način preobrazbe svemira. Prolazi, doduše, vanjski lik ovog svijeta, izobličen grijehom. No poučeni smo da Bog sprema novi stan i novu zemlju u kojima će vladati pravednost i gdje će blaženstvo ispuniti i nadvisiti sve želje za mirom što se rađaju u ljudskom srcu. Tada pošto smrt bude pobijeđena, sinovi će Božji biti u Kristu uskrišeni, i ono što je bilo sijano.
(Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (GS) 18,39)

MOLITVA LITANIJA

Za mir u obiteljima, sv. Rito, zagovaraj nas!
Za ozdravljenje bolesnih, sv. Rito, zagovaraj nas!
Za zaštitu djece, sv. Rito, zagovaraj nas!
Za vedrinu starosti, sv. Rito, zagovaraj nas!
Za izbore mladih, sv. Rito, zagovaraj nas!
Za vjernost bračnih drugova, sv. Rito, zagovaraj nas!
Za poslanje roditelja, sv. Rito, zagovaraj nas!
Za složnost posvećenih osoba, sv. Rito, zagovaraj nas!
Da budemo sposobni praštati, sv. Rito, zagovaraj nas!
Da budemo snažni u trpljenju, sv. Rito, zagovaraj nas!
Da dobro izvršavamo svoje obveze, sv. Rito, zagovaraj nas!
Da vjerujemo u pobjedu dobra, sv. Rito, zagovaraj nas!
Da izgradimo bolji svijet, sv. Rito, zagovaraj nas!
Da širimo Evanđelje, sv. Rito, zagovaraj nas!
Da živimo u svetosti, sv. Rito, zagovaraj nas!

Oče naš…

ZAVRŠNA MOLITVA

Slavimo Te i hvalimo, svemogući i vječni Oče, po Kristu Gospodinu našem. Primivši na sebe našu smrt, On nas je oslobodio smrti i žrtvujući svoj život otvorio nam put u besmrtan život. On je spasenje svijeta, vječni život i uskrsnuće mrtvih. On živi i kraljuje s Tobom i Duhom Svetim u vijeke vjekova. Amen.

DJELO OBRAĆENJA

Ako to već nisi napravio, daj služiti sv. misu za pokojnike u tvojoj obitelji i obiđi grobove svojih dragih. Ne prihvaćaj ponude Jehovinih svjedoka o kraju svijeta; odbaci vjerovanja u “reinkarnaciju” i sve magijske prakse zazivanja mrtvih na spiritističkim seansama, automatske zapise i sl. Znaj da je sve to osuđeno Božjom Riječju.

U ime Oca i Sina i Duha Svetog. Amen.

Pobožnost 15 četvrtaka svetoj Riti – svetici nemogućeg – (prvi četvrtak)

Pobožnost 15 četvrtaka svetoj Riti – svetici nemogućeg (drugi četvrtak)

Pobožnost 15 četvrtaka svetoj Riti – svetici nemogućeg – (treći četvrtak)

Pobožnost 15 četvrtaka svetoj Riti – svetici nemogućeg – (četvrti četvrtak)

Pobožnost 15 četvrtaka svetoj Riti – svetici nemogućeg – (peti četvrtak)

Pobožnost 15 četvrtaka svetoj Riti – svetici nemogućeg – (šesti četvrtak)

Pobožnost 15 četvrtaka svetoj Riti – svetici nemogućeg – (sedmi četvrtak)

Pobožnost 15 četvrtaka svetoj Riti – svetici nemogućeg – (osmi četvrtak)

Pobožnost 15 četvrtaka svetoj Riti – svetici nemogućeg – (deveti četvrtak)

Pobožnost 15 četvrtaka svetoj Riti – svetici nemogućeg – (deseti četvrtak)

Pobožnost 15 četvrtaka svetoj Riti – svetici nemogućeg – (jedanaesti četvrtak)

Pobožnost 15 četvrtaka svetoj Riti – svetici nemogućeg – (dvanaesti četvrtak)

Pobožnost 15 četvrtaka svetoj Riti – svetici nemogućeg – (trinaesti četvrtak)

Pobožnost 15 četvrtaka svetoj Riti – svetici nemogućeg – (četrnaesti četvrtak)

Danas se može dobiti potpuni oprost od grijeha po karmelskom škapularu

Danas možete primiti potpuni oprost od grijeha po karmelskom škapularu ako ga nosite.

Tko nosi Karmelski škapular ne zaboravite da možete dobiti potpuni oprost grijeha uz određene uvijete 16. svibnja na spomendan sv. Šimuna Stocka.

Članovi mogu primiti potpuni oprost i namjeniti ga za sebe ili pokojne u sljedeće karmelske blagdane:

1. Na svetkovinu Karmelske Gospe – 16. srpnja

2. Blagdan sv. Simona Stocka – 16. svibnja

3. Blagdan proroka Ilije – 20. srpnja.

4. Blagdan sv. Male Terezije – 1. listopada

5. Svetkovinu sv. Terezije Avilske – 15. listopada

6. Blagdan svih svetih iz Karmelskog reda 15. studenoga

7. Dušni dan preminulih članova Karmelskog reda – 16. studenoga.

8. Svetkovinu sv. Ivana od Križa 14. prosinca

9. Na dan ulaska u bratovštinu

(Uobičajeni uvjeti za primanje potpunog oprosta su: ispovijediti se, pričestiti, izmoliti Oče naš, Zdravo Marijo, Slava Ocu i Vjerovanje na nakanu Svetoga oca).

SVETAC DANA – SV. IVAN NEPOMUK

Na mnogim mostovima, osobito srednje Europe, pa i u našim krajevima, nalazi se često jedan svetački kip. Koga prikazuje? Svećenika u reverendi, roketi, s biretom na glavi, koji drži prst na ustima. Kao da sebi i prolaznicima želi naglasiti vrijednost šutnje, dužnost čuvanja povjerene tajne. To je kip sveca mostova i mučenika ispovjedne tajne svetog Ivana Nepomuka.


Sveti Ivan rodio se u Pomuku, staro ime za današnji Nepomuk, u zapadnoj Češkoj, negdje između g. 1340-1350. Prve sigurne povijesne podatke o svecu imamo iz g. 1370., kad je kao praški klerik obavljao već službu javnog bilježnika. Za svećenika je zaređen oko g. 1380., a još iste godine imenovanjem čak iz Rima postavljen za župnika Sv. Gala u Pragu. U isto vrijeme obavljao je i službu tajnika i bilježnika nadbiskupa Ivana Jenštejna. Sve to govori da je bio izvanredna ličnost, kad je već kao mlad svećenik mogao obavljati tolike dužnosti.

Najvažnija i najodgovornija služba koju je u životu obavljao bila je da je postao generalni vikar energičnoga i pobožnoga nadbiskupa Jenštejna. Bilo je to baš u rujnu 1389. kad se razmahala tragična borba između nadbiskupa i despotskog kralja Vjenceslava IV., koji je nasilno želio prisvojiti crkvena dobra i postati potpuni gospodar Crkve u Češkoj. Kada je protiv kraljeve volje Ivan potvrdio izbor novog opata, razljućeni ga je kralj skupa s drugim svećenicima dao mučiti. Svi su oni bili podvrgnuti mučenju u kojem je sudjelovao sam kralj s bakljom u ruci. Ipak su pušteni na slobodu pošto su prije morali prisegnuti da će o svojoj torturi šutjeti. Iznimka je bila s Ivanom Nepomukom. On se kralju, valjda zbog svoga velikog ugleda, činio najopasnijim. Zato ga je kralj u noći s glasovitog mosta Karla IV. dao baciti u Vltavu i tako je Ivan poginuo kao mučenik. Tijelo mu je pronađeno te sahranjeno najprije u crkvi svetog Križa uz rijeku, a kasnije preneseno u katedralu sv. Vida u Pragu. Posjetitelji te divne gotske katedrale u njezinoj desnoj lađi mogu još i danas vidjeti mučenikov grob na kojem piše: Iohannes de Pomuk.  U vezi Ivanove smrti postoji i legenda koja govori da je Ivan bio ispovjednik kraljeve žene koju je savjetovao da strpljivo podnosi teški karakter svoga supruga. Kralj je želio znati što kraljica govori za vrijeme ispovijedi, no sv. Ivan Nepomuk je uporno to odbijao, jer kao svećenik ne smije odati ispovjednu tajnu. Papa Benedikt XIII. proglasio je 19. ožujka 1729. u Lateranskoj bazilici Ivana Nepomuka svecem i to mučenikom ispovjedne tajne.

Svetog Ivana Nepomuka smatraju zaštitnikom ispovjednika, zaštitnikom dobroga glasa. Kao takav naročito se štovao u Družbi Isusovoj u XVIII. stoljeću, jer je Družba tada bila mnogo klevetana. Ona je sv. Ivana Nepomuka dugo vremena častila kao svoga drugotnoga zaštitnika.

Sveca zazivaju u pomoć i protiv poplava, a u nekim su se brdskim krajevima na njegov blagdan održavale procesije s Presvetim sakramentom. One bi išle do njegovih kipova na mostovima, gdje se molilo za njegovu svetačku zaštitu. Iz solidarnosti s njegovom zemaljskom domovinom Češkom, gdje se Crkva nalazi u veoma teškim prilikama, molimo svetoga Ivana Nepomuka, zaštitnika Češke, da svojom zaštitom bdije nad svojom domovinom.

Preuzeto s bitno.net

Pin It