Crkva se 30. lipnja spominje svetih prvomučenika Rimske Crkve koji su mučeni i ubijeni za vrijeme vladavine cara Nerona.
Zbog požara koji je Neron dao podmetnuti 64. u Rimu, nastalo je veliko nezadovoljstvo i povika na cara, a on je u strahu za svoju kožu, kao palikuće i uzrokovatelje požara prikazao kršćane. Time je gnjev Rimljana svalio na kršćane, te ih je davao vješati, raspinjati na križeve, mučiti u arenama i na različite načine ubijati.
Rimski povjesničar Tacit u svojim Analima (Ljetopisima), u 15. poglavlju, govori o „velikom broju“ kršćana koji su tada bili stavljeni na muke. Jedne su od njih bacali pred divlje zvijeri, a drugi su gorjeli kao žive baklje u Neronovim vrtovima, dok se on sa svojim ulizicama zabavljao i iživljavao u razvratu.
O rimskim mučenicima u Neronovo doba krajem I. stoljeća piše sveti papa Klement I. u svojoj poslanici Korinćanima.
Štovanje se rimskih prvomučenika razvilo zajedno sa štovanjem apostolskih prvaka Petra i Pavla, koji su također bili žrtve istoga progonstva. To je štovanje u Rimu još i danas veoma živo, o čemu svjedoče jedna kapela i jedna župna crkva. Kapela maloga sjemeništa rimske biskupije posvećena je rimskim prvomučenicima, isto tako župna crkva na staroj Aurelijevoj cesti. Prva je podignuta 1933., a druga 1964. Mali sjemeništarci i budući pastiri Vječnoga grada mogu, doista, u rimskim prvomučenicima gledati savršene uzore vjernosti. Oni su izdržali i najteže muke, pokazali se vjernima i u najvećim kušnjama.
Čitanje Knjige proroka Amosa Počujte, sinovi Izraelovi, ovu riječ koju Gospodin zbori protiv vas, protiv svakoga roda što ga izvedoh iz zemlje egipatske: Među svim plemenima zemaljskim samo vas poznah, zato ću vas kazniti za sve grijehe vaše. Idu li dvojica zajedno da se ne dogovore? Riče li lav u šumi ako plijena nema? Reži li lavić u brlogu ako ništa ne ulovi? Pada l’ ptica na zemlju ako na njoj zamke nema? Diže li se mreža sa zemlje ako se ništa ne uhvati? Trubi li truba po gradu da se narod ne uzbuni? Hoće li kob pogoditi grad ako je Gospodin ne pošalje? Ništa ne čini Gospodin Bog a da osnove svoje ne otkrije slugama svojim prorocima. Lav riče: tko da se ne prestravi? Gospodin Bog govori: tko da ne prorokuje? Obarah vas ko što Bog obori Sodomu i Gomoru, bijaste ko glavnja iz ognja istrgnuta, pa ipak se ne obratiste k meni — riječ je Gospodnja. Stog ću, Izraele, ovako s tobom postupiti, i jer ću tako s tobom postupiti, pripravi se, Izraele, da susretneš Boga svoga! Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 5,4b-8
Gospodine, u svojoj me pravdi vodi!
Zorom ti već lijem molitve u nadi čekajuć, jer ti nisi Bog kom je nepravda mila: zlobniku nema boravka s tobom, opaki ne mogu opstati pred tvojim pogledom.
Mrziš sve koji čine bezakonje i uništavaš lažljivce. Krvopija i varalica Gospodinu se gadi.
A ja ću po velikoj dobroti tvojoj unići u Dom tvoj; past ću ničice pred svetim Duhom tvojim, Gospodine, prepun poštovanja.
Evanđelje:
Mt 8,23-27
Ustade, zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Kad Isus uđe u lađu, pođoše za njim njegovi učenici. I gle, žestok vihor nasta na moru tako da lađu prekrivahu valovi. A on je spavao. Oni pristupiše i probudiše ga govoreći: »Gospodine, spasi, pogibosmo!« Kaže im: »Što ste plašljivi, malovjerni?« Tada ustade i zaprijeti vjetrovima i moru te nasta velika utiha. A ljudi se u čudu pitali: »Tko je taj da mu se i vjetrovi i more pokoravaju?« Riječ Gospodnja.
Sveti Petar i Pavao: Danas slavimo Apostolske prvake čija su se dva glasa pretvorila u moćnu jeku navještaja Božje istine koja je od samih početaka širenja radosne vijesti počela ispunjati cijeli svijet.
Već od najstarijih vremena Crkva je na isti dan slavila svetkovinu svetih Petra i Pavla koji su za Neronova progona položili u Rimu svoj život za Krista Isusa. Premda je među njima bila toliko razlika, ista ih je vjera u Sina Božjega spojila u jedno, te su razlike pretvorili u raznolikosti koje su postale bogatstvo cijele Crkve. Njihova dva glasa su se pretvorila u moćnu jeku navještaja Božje istine koja je od samih početaka širenja radosne vijesti počela ispunjati cijeli svijet. Zato će sveti Augustin i reći propovijedajući na svetkovini proslave njihova mučeničkog svjedočanstva:
Današnji je dan posvećen mučeništvom blaženih apostola Petra i Pavla. Ne govorimo o nekim nepoznatim mučenicima. „Po svoj zemlji razliježe se jeka, riječi njihove sve do nakraj svijeta“ (Rim 10,18). Ovi su mučenici vidjeli ono što su propovijedali. Slijedili su pravednost, ispovijedali istinu i za nju umrli.
A istina za koju su umrli bila je istina Isusova božanstva poradi koje je Petar dobio svoje ime Stijena, a na kojoj su i jedan i drugi bili utemeljeni. I dok su jedan i drugi složno naviještali ovu istinu, Crkva nikad nije izgubila iz vida da ju je Petar prvi od apostola ispovjedio, radi čega ga je Krist počastio božanskim atributom davši mu naziv stijene, kako tumači sveti Augustin:
Blaženi Petar, prvi među apostolima, žarko je ljubio Krista. Zaslužio je čuti: „A ja ti kažem: Ti si Petar“ (Mt 16,18). On je, naime, bio izjavio: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga“ (Mt 16,16). A Krist njemu: „A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju“ (Mt 16,18). Na toj ću stijeni sagraditi vjeru koju ispovijedaš. Nad tim što si rekao: „Ti si Krist-Pomazanik, Sin živoga Boga“ sagradit ću svoju Crkvu. Ti si, naime, Petar. Ime Petar dolazi od riječi ‘stijena’ (petra), a ne dolazi od Petra riječ ‘stijena’. Tako Petar dolazi od riječi ‘stijena’ kao što i riječ kršćanin dolazi od imena Krist.
Tako je Petar dobio ime po Kristu – Stijeni našega spasenja, kako bi na njemu bila sagrađena i uglavljena u jedinstvu vjera svih vjernika. Premda ni Pavlova čvrstoća navještaja i svjedočenja nije bila manja od Petrove, ipak je samo Petar dobio povlasticu da predstavlja općenitost i jedinstvo cijele Crkve, što je veliko otajstvo koje sveti Augustin ne može zanemariti dok predočuje svojim vjernicima lik Prvaka apostolskoga:
Gospodin Isus Krist, kako znate, prije muke odabra svoje učenike i nazva ih apostolima. Među njima samo je Petar zavrijedio da gotovo posvuda predstavlja lik cijele Crkve. A zbog toga lika kojim je sam predstavljao Crkvu zaslužio je čuti: „Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga“ (Mt 16,19). Te ključeve primala je zajednica Crkve, a ne jedan čovjek. Odatle se razabire Petrova odlučnost jer onda kad je bilo rečeno „Tebi ću dati“ – to je bilo predano svima – on je predstavljao tu općenitost i jedinstvo Crkve.
Isto vrijedi i za ljubav prema Gospodinu i za pastirsku zadaću koju su primili od njega. Očito je Gospodin s razlogom Petru na poseban način istaknuo zadaću da pase njegove ovce i janjce, premda su svi apostoli naviještali radosnu vijest s istim ciljem, a i sam Pavao koji je evangelizirao cijelu Malu Aziju i Grčku, pa i šire. Od svih se apostola očekivalo da ljube Gospodina, a Pavao je od svih i napisao najljepše stranice posvećene ljubavi Božjoj, no Krist je htio na poseban način u Petru ražariti potrebu i svijest ljubavi koja je najveća pastirska vrlina i snaga. O tome će sveti Augustin reći sljedeće:
Isto je tako s pravom Gospodin nakon uskrsnuća povjerio upravo Petru pasenje svojih ovaca. Nije on jedini među učenicima zaslužio da pase Gospodnje ovce, nego kada Krist govori jednome, to se povjerava svima, i to Petru na prvome mjestu, jer je Petar među apostolima prvi. Apostole, ne budi tužan: odgovori prvi put, odgovori drugi put, odgovori treći put. Neka ispovijedanje triput pobijedi u ljubavi jer je i preuzetnost bila triput u strahu nadjačana. Triput moraš razriješiti što si triput svezao. Ljubav razriješi što si iz straha svezao. Jer i Gospodin je jednom, pa drugi i opet treći put povjerio svoje ovce Petru.
Kako vidimo Petar je imao posebnu zadaću u Crkvi, ali su obojica trčali istu trku vjere i primili isti vijenac pravednosti kojim ih je ovjenčao Gospodin. Zato njih obojica ostavljaju jedinstveno svjedočanstvo i poticaj Crkvu i vjernike svih vremena. Ne trebamo se bojati ići tragom njihova svjedočanstva, napose putem vjere i ispovijesti božanstva Gospodinova, ali isto tako ne smijemo zaboraviti svjedočiti ljubav koja ih je vodila i dala im snage da polože svoj život i proliju krv kako bismo mi mogli imati čvrste temelje vjere, to jest kako bismo mogli biti utemeljeni na Stijeni koja je Krist. U tom duhu se ni sveti Augustin nije ustručavao pozivati svoje vjernike da štovanje ove dvojice velikana vjere ne bude samo ivanjska proslava, nego i prigoda da ih se nasljeduje: Jedan je dan mučeništva za oba apostola. Ali su i njih dvojica bili jedno. Iako su trpjeli u različite dane, bili su jedno. Prvi je išao Petar, za njim je slijedio Pavao. Proslavljajmo svečani dan koji nam je posvetila krv apostola. Ljubimo vjeru, život, napore, patnje, priznavanja, propovijedi.
POMOLIMO SE:
Bože, tvoj je Sin blaženom Petru udijelio ključeve kraljevstva nebeskog, a po svetom Pavlu proširio svoju Radosnu vijest širom svijeta; molimo te, zaštiti narod svoj koji se pouzdaje u zagovor tvojih apostola svetog Petra i Pavla. Sačuvaj ga, ojači vjerom, utješi nadom, obaspi ljubavlju i obranom vječnom. Po Kristu, Gospodinu našemu. Amen.
Ti si Petar-Stijena! Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga.
Ponedjeljak, 29. 6. 2026.
Svetkovina
SV. PETAR I PAVAO, apostoli
XIII. tjedan kroz godinu
1. tjedan psaltira
Misna čitanja:
Dj 12,1-11; Ps 34,2-9; 2Tim 4,6-8.17-18; Mt 16,13-19
Boja liturgijskog ruha:
crvena
Imendani:
Petar, Pavao, Paula, Krešimir, Krešo
Prvo čitanje:
Dj 12,1-11
Sad uistinu znam da me Gospodin izbavio iz Herodove ruke.
Čitanje Djela apostolskih U one dane: Uze Herod zlostavljati neke od Crkve. Mačem pogubi Jakova, brata Ivanova. Kad vidje da je to drago Židovima, uhvati i Petra (bijahu upravo Dani beskvasnih kruhova). Uhiti ga, baci u tamnicu i dade da ga čuvaju četiri četverostraže vojničke, nakan izvesti ga nakon Pashe pred narod. Petra su dakle čuvali u tamnici, a Crkva se svesrdno moljaše Bogu za njega. One noći kad ga je Herod kanio privesti, spavao je Petar između dva vojnika, okovan dvojim verigama, a stražari pred vratima čuvahu stražu. Kad eto: pojavi se anđeo Gospodnji te svjetlost obasja ćeliju. Anđeo udari Petra u rebra, probudi ga i reče: »Ustaj brzo!« I spadoše mu verige s ruku. Anđeo mu reče: »Opaši se i priveži obuću!« On učini tako. Onda će mu anđeo: »Zaogrni se i hajde za mnom!« Petar izađe, pođe za njim, a nije znao da je zbilja što se događa po anđelu: činilo mu se da gleda viđenje. Prošavši prvu stražu, i drugu, dođoše do željeznih vrata koja vode u grad. Ona im se sama otvore te oni izađu, prođu jednu ulicu, a onda anđeo odjednom odstupi od njega. Petar pak, došavši k sebi, reče: »Sad uistinu znam da je Gospodin poslao anđela svoga i izbavio me iz Herodove ruke i od svega što je očekivao židovski narod.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 34,2-9
Anđeo Gospodnji izbavlja štovatelje Božje.
Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba, njegova će mi hvala biti svagda na ustima! Nek se Gospodinom duša moja hvali, nek čuju ponizni i nek se raduju!
Veličajte sa mnom Gospodina, uzvisujmo ime njegovo zajedno! Tražio sam Gospodina i on me usliša, izbavi me od straha svakoga.
U njega gledajte i razveselite se da se ne postide lica vaša. Eto, jadnik vapi, i Gospodin ga čuje, izbavlja ga iz svih tjeskoba.
Anđeo Gospodnji tabor podiže oko njegovih štovalaca da ih spasi. Kušajte i vidite kako je dobar Gospodin: blago čovjeku koji se njemu utječe!
Drugo čitanje:
2Tim 4,6-8.17-18
Čeka me vijenac pravednosti.
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju Predragi! Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj Dan uzvratiti Gospodin, pravedni sudac; ne samo meni, nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak. Gospodin je stajao uza me, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi Poruka te je čuju svi narodi; i izbavljen sam iz usta lavljih. Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo. Njemu slava u vijeke vjekova! Amen! Riječ Gospodnja.
Evanđelje:
Mt 16,13-19
Ti si Petar-Stijena! Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Dođe Isus u krajeve Cezareje Filipove i upita učenike: »Što govore ljudi, tko je Sin Čovječji?« Oni rekoše: »Jedni da je Ivan Krstitelj; drugi da je Ilija; treći opet da je Jeremija ili koji od proroka.« Kaže im: »A vi, što vi kažete, tko sam ja?« Šimun Petar prihvati i reče: »Ti si Krist-Pomazanik, Sin Boga živoga.« Nato Isus reče njemu: »Blago tebi, Šimune, sine Jonin, jer ti to ne objavi tijelo i krv, nego Otac moj, koji je na nebesima. A ja tebi kažem: Ti si Petar-Stijena i na toj stijeni sagradit ću Crkvu svoju i vrata paklena neće je nadvladati. Tebi ću dati ključeve kraljevstva nebeskoga, pa što god svežeš na zemlji, bit će svezano na nebesima; a što god odriješiš na zemlji, bit će odriješeno na nebesima.« Riječ Gospodnja.
Crkva slavi 28. lipnja spomendan Sv. Ireneja Lyonskog, biskupa i crkvenoga oca koji je bio najvažniji teolog u drugom stoljeću.
Porijeklom iz Male Azije, vjerojatno iz Smirne, Sv. Irenej je u mladosti upoznao Sv. Polikarpa, biskupa i učenika evanđeliste Ivana. Zahvaljujući njemu Irenej je temeljio svoje naučavanje i djelovanje na apostolskoj predaji postavši tako njezinim gorljivim zagovornikom i boreći se protiv bilo kakva zastranjenja.
Napustivši Malu Aziju preselio je u Lyon upravo u vrijeme kad je Marko Aurelije pokrenuo veliki progon. Irenej nije pao kao njegova žrtva samo iz činjenice što je odmah poslan u Rim kao savjetnik za pitanje montanističkog krivovjerja, koji nije nijekao vjerske istine, ali je odbijao crkvenu predaju i hijerarhiju.
Žrtvom progona je pao biskup Potin kojega je 178. zamijenio Irenej.
Nakon što je u Rimu okončan sukob s montanistima u Lyonu se razbuktala polemika s gnostičkim krivovjerjem protiv koga se on borio ljubavlju i pisanjem.
Ostao je biskupom sve do 200. godine. Nije poznato je li preminuo prirodnom smrću ili kao mučenik, što je u to doba za velikodostojnike kršćanstva bila gotovo redovita i “normalna” pojava.
Njegovo je djelovanje i utjecaj prelazilo granice biskupije te je postao nadaleko poznat i priznat kao Grk koji je naučio “barbarski” jezik kako bi evangelizirao francuske narode u ključnom razdoblju obilježenom progonima i vjerskim zabludama.
Ime mu dolazi iz grčkog jezika i znači mir ili miroljubiv.
Čitanje Druge knjige o Kraljevima Jednoga je dana Elizej prolazio kroz Šunam. A živjela ondje ugledna žena i ona ga pozva k stolu. Odonda, kad god prolazaše onuda, uvratio bi se k njoj na jelo. Ona reče svome mužu: »Evo, znam i vidim da je svet onaj čovjek Božji što prolazi ovuda. Načinimo mu sobicu na krovu, stavimo mu ondje postelju, stol, stolicu i svjetiljku: kad dođe k nama, povući će se onamo.« Jednoga dana dođe on onamo, povuče se u gornju sobu i počinu ondje. Onda upita svoga slugu: »Dakle, što da učinimo za nju?« A on reče: »Eto, nema sina, a muž joj je vremešan.« A on reče: »Pozovi je!« Pozva je, a ona stade kod ulaza. »Dogodine u ovo doba«, reče joj, »zagrlit ćeš sina u naručju.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 89,2-3.16-19
O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka.
O ljubavi Gospodnjoj pjevat ću dovijeka, od pokoljenja do pokoljenja usta će moja obznanjivati tvoju vjernost. Ti reče: »Zavijeke je sazdana ljubav moja!« U nebu utemelji vjernost svoju.
Blago narodu vičnu svetom klicanju, on hodi u sjaju lica tvojega, Gospodine, u tvom se imenu raduje svagda i tvojom se pravdom ponosi.
Jer ti si ures moći njegove, po tvojoj milosti raste snaga naša. Jer Gospodin je štit naš, Svetac Izraelov kralj je naš.
Drugo čitanje:
Rim 6,3-4.8-11
Krštenjem smo zajedno s njime ukopani, hodimo u novosti života.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima Braćo! Koji smo god kršteni u Krista Isusa, u smrt smo njegovu kršteni. Krštenjem smo dakle zajedno s njime ukopani u smrt da kao što Krist slavom Očevom bî uskrišen od mrtvih, i mi tako hodimo u novosti života. Pa ako umrijesmo s Kristom, vjerujemo da ćemo i živjeti zajedno s njime. Znamo doista: Krist, uskrišen od mrtvih, više ne umire, smrt njime više ne gospoduje. Što umrije, umrije grijehu jednom zauvijek; a što živi, živi Bogu. Tako i vi: smatrajte sebe mrtvima grijehu, a živima Bogu u Kristu Isusu! Riječ Gospodnja.
Evanđelje:
Mt 10,37-42
Tko ne uzme križa, nije mene dostojan. Tko vas prima, mene prima.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Reče Isus svojim apostolima: »Tko ljubi oca ili majku više nego mene, nije mene dostojan. Tko ljubi sina ili kćer više nego mene, nije mene dostojan. Tko ne uzme svoga križa i ne pođe za mnom, nije mene dostojan. Tko nađe život svoj, izgubit će ga, a tko izgubi svoj život poradi mene, naći će ga. Tko vas prima, mene prima; a tko prima mene, prima onoga koji je mene poslao. Tko prima proroka jer je prorok, primit će plaću proročku; tko prima pravednika jer je pravednik, primit će plaću pravedničku. Tko napoji jednoga od ovih najmanjih samo čašom hladne vode zato što je moj učenik, zaista, kažem vam, neće mu propasti plaća.« Riječ Gospodnja.
Ćiril Aleksandrijski, posljednji veliki predstavnik aleksandrijske škole i grčko-kršćanske književnosti u Egiptu.
I danas, nastavljajući naš itinerarij koji slijedi tragove crkvenih Otaca, nailazimo na veliki lik: na sv. Ćirila Aleksandrijskoga. Povezan s kristološkom raspravom koja je dovela do koncila u Efezu 431. i posljednji istaknuti predstavnik aleksandrijske tradicije, na grčkome Istoku Ćiril je kasnije nazvan “čuvarem točnosti” – što treba shvatiti kao čuvar prave vjere – i čak “pečatom Otaca”. Ti drevni izrazi dobro ističu činjenicu koja je karakteristična za Ćirila, to jest stalnu upućenost aleksandrijskoga biskupa na prethodne crkvene autore (među njima nadasve Atanazija) s ciljem da pokaže kontinuitet svoje teologije s tradicijom. On se hotimično izričito ubraja u tradiciju Crkve, u kojoj prepoznaje jamstvo kontinuiteta s apostolima i sa samim Kristom. Ćirila – čašćenoga kao sveca kako na Istoku tako i na Zapadu – crkvenim je naučiteljem godine 1882. proglasio papa Lav XIII., koji je istodobno isti naslov pripisao i jednome drugome istaknutom predstavniku grčke patristike – sv. Ćirilu Jeruzalemskom. Tako je otkrivena i pažnja i ljubav za istočne kršćanske tradicije toga pape koji je kasnije naučiteljem Crkve proglasio i sv. Ivana Damaščanskoga, pokazujući tako da i istočna i zapadna tradicija očituju naučavanje jedine Kristove Crkve.
Jako je malo informacija o Ćirilovu životu prije njegova izbora na važno sjedište u Aleksandriji . Ćiril, nećak Teofila – koji je čvrstom rukom i prestižno vodio aleksandrijsku biskupiju kao biskup od 385. godine – vjerojatno se rodio u toj egipatskoj metropoli između 370. i 380. godine i vrlo je brzo upućen u crkveni život te je primio dobar odgoj i teološko i kulturno obrazovanje. Godine 403. u pratnji je moćnoga strica u Carigradu, i tamo je sudjelovao na sinodi nazvanoj “hrastova”, koja je smijenila biskupa toga grada, Ivana (kasnije nazvanoga Zlatousti), obilježavajući na taj način trijumf aleksandrijske nad onom – tradicionalno rivalskom – carigradskom, gdje je svoje sjedište imao i car. Po smrti strica Teofila, još mladi Ćiril 412. godine izabran je za biskupa utjecajne Crkve u Aleksandriji kojom je upravljao velikom snagom kroz 32 godine, nastojeći uvijek potvrditi njezin primat na cijelome Istoku, osnažen i tradicionalnim vezama s Rimom.
Dvije ili tri godine kasnije, 417. ili 418., aleksandrijski biskup pokazao se realistom u uspostavljanju prekinutih odnosa zajedništva s Carigradom, koje je bilo prekinuto od 406. godine kao posljedica smjenjivanja Zlatoustoga. No, stari se sukob s carigradskom stolicom ponovno zapalio desetak godina kasnije, kada je 428. tamo izabran Nestorije, autoritativan i strog monah antiohijske tradicije. Novi je biskup Carigrada, zapravo, vrlo brzo prouzročio protivljenje jer je u svojem propovijedanju za Mariju više volio naziv “Majka Kristova” (Christotokos) umjesto naziva koji je već bio vrlo drag pučkoj pobožnosti – “Majka Božja” (Theotokos). Razlog toga izbora biskupa Nestorija bilo je njegovo prianjanje uz kristologiju antiohijskoga tipa koja je išla dotle da je, kako bi očuvala važnost Kristova čovještva, ustvrdila da je ono odijeljeno od božanskoga. I tako više nije postojalo pravo jedinstvo između Boga i čovjeka u Kristu te se, naravno, više nije moglo govoriti o “Majci Božjoj”.
Ćirilova reakcija – a tada je on bio najviši predstavnik aleksandrijske kristologije, koja je pak namjeravala snažno isticati jedinstvo Kristove osobe – bila je gotovo neposredna te se širila svim sredstvima već od 429. godine, obraćajući se i nekim pismima samome Nestoriju. U drugome pismu (PG 77,44-49) što mu ga je uputio u veljači 430. čitamo jasnu tvrdnju o dužnosti Pastira da očuvaju vjeru Božjega naroda. To je bio njegov kriterij, koji vrijedi i danas: vjera Božjeg naroda je izraz tradicije, jamstvo zdravoga nauka. Nestoriju piše ovako: “Narodu se treba izložiti naučavanje i tumačenje vjere na potpuno besprijekoran način i sjetiti se da će onaj koji skandalizira i jednoga od najmanjih koji vjeruju u Krista doživjeti nepodnošljivu kaznu”.
U samome pismu Nestoriju – pismu što će ga kasnije, 451. godine, odobriti četvrti ekumenski, Kalcedonski koncil – Ćiril s jasnoćom opisuje svoju kristološku vjeru: “Tako tvrdimo da su različite naravi koje su se ujedinile u pravo jedinstvo, no rezultat obje je samo jedan Krist i Sin, ne zato što bi zbog jedinstva bila izbrisana različitost naravi, već prije svega zbog toga što su božanstvo i čovještvo, sjedinjene u neizrecivo i neopisivo jedinstvo, za nas proizvele samo Gospodina i Krista i Sina”. A ovo je važno: pravo čovještvo i pravo božanstvo stvarno se ujedinjuju u samo jednoj Osobi, našem Gospodinu Isusu Kristu. Stoga, nastavlja biskup iz Aleksandrije, “ispovijedat ćemo samo Krista i Gospodina, ne u smislu da častimo čovjeka zajedno s Logosom, kako se ne bi insinuirala zamisao o odvojenosti kada se kaže ‘zajedno’ već u smislu da častimo samo jednoga i istoga, jer izvan Logosa nije njegovo tijelo, s kojim se nalazi i uz svoga Oca, ne kao da bi kraj njega sjedila dva sina, već samo jedan ujedinjen s vlastitim tijelom”.
I ubrzo je biskup Aleksandrije, zahvaljujući domišljatim savezima, postigao da Nestorije bude opetovano osuđen: sa strane Rimske stolice, potom nizom od dvanaest anatema koje je sastavio on sam te, na kraju, od Trećega ekumenskoga koncila koji je održan u Efezu 431. godine. Skupština, koja je održana uz izmjenične i burne događaje, završila je prvim velikim trijumfom pobožnosti Mariji i progonstvom carigradskoga biskupa koji nije htio priznati Djevici naslov “Majka Božja” zbog pogrešne kristologije koja je nosila razdijeljenost u samome Kristu. Nakon što je tako nadvladao nad suparnikom i njegovim naučavanjem, Ćiril je ipak znao – već 433. godine – doći do teološke formule kompromisa i pomirenja s Antiohijcima. A i to je vrlo znakovito: s jedne je strane jasnoća vjerskoga nauka, ali s druge također i snažno traženje jedinstva i pomirenja. Sljedećih godina posvetio se na sve načine obrani i pojašnjavanju svoga teološkoga stajališta sve do smrti 27. lipnja 444. godine.
Ćirilovi spisi – koji su bili doista brojni i prošireni na sve strane i preko različitih latinskih i istočnih prijevoda već u tijeku njegova života, što svjedoči o njihovome neposrednom uspjehu – od prvotne su važnosti za povijest kršćanstva. Važni su njegovi komentari na brojne starozavjetne knjige i Novi zavjet, među kojima je cijelo Petoknjižje, Izaija, Psalmi te Ivanovo i Lukino evanđelje. Također su važna i doktrinalna djela u kojima se nalazi učestala obrana trojstvene vjere protiv arijanskih teza i protiv Nestorijevih teza. Osnova Ćirilova naučavanja je crkvena tradicija, a osobito – kako je već spomenuto – spisi Atanazija koji je bio njegov veliki prethodnik na aleksandrijskoj stolici. Među ostalim Ćirilovim spisima na kraju treba podsjetiti na knjige Protiv Julijana, posljednji veliki odgovor na protukršćanske polemike, što ju je biskup Aleksandrije diktirao vjerojatno u posljednjim godinama svoga života kako bi replicirao na djelo Protiv Galileia što ga je puno godina ranije, 363. godine, napisao car koji je nazvan Apostata jer je napustio kršćanstvo u kojemu je bio odgojen.
Kršćanska je vjera nadasve susret s Isusom, “Osobom koja životu daje novo obzorje” (encikl. Deus caritas est, 1). Sv. Ćiril Aleksandrijski bio je neumorni i ustrajni svjedok Isusa Krista, utjelovljene Riječi Božje, ističući nadasve jedinstvo u njemu, kao što ponavlja 433. godine u prvome pismu (PG 77,228-237) biskupu Sukcensu: “Jedan je Sin, jedan je Gospodin Isus Krist, kako prije utjelovljenja tako i poslije utjelovljenja. Naime, ne bijaše jedan Sin Logos rođen od Oca, a drugi onaj rođen od svete Djevice; već vjerujemo da je upravo On koji je prije vremena rođen i po tijelu od jedne žene”. Ova tvrdnja, bez obzira na njezino doktrinalno značenje, pokazuje da je vjera u Isusa Logosa rođenoga od Oca također ukorijenjena u povijest jer, kako tvrdi sveti Ćiril, taj isti Isus došao je u vremenu rođenjem od Marije, Theotokos, i bit će – prema svome obećanju – uvijek s nama. I to je važno: Bog je vječan, rođen je od jedne žene i ostaje s nama svaki dan. U tom pouzdanju živimo, u tome povjerenju nalazimo put našega života.
Mnogi s istoka i sa zapada doći će i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom.
Subota, 27. 6. 2026.
Svagdan
ili Sv. Ćiril Aleksandrijski (†444.), biskup i crkveni naučitelj
XII. tjedan kroz godinu
4. tjedan psaltira
Misna čitanja:
Tuž 2,2.10-14.18-19; Ps 74,1-7.20-21; Mt 8,5-17
Boja liturgijskog ruha:
bijela
Imendani:
Ćiril, Ladislav, Kristofor, Vlatko, Ljudevit
Prvo čitanje:
Tuž 2,2.10-14.18-19
Vikahu Gospodinu nad zidovima Kćeri sionske.
Čitanje Knjige Tužaljki Bez milosti Gospod satrije sve stanove Jakovljeve, u svom gnjevu razori tvrđave Kćeri Judine; sa zemljom je sravnio i prokleo kraljevstvo i njegove knezove. Starješine Kćeri sionske na zemlji sjede i šute, posiplju glavu prašinom, kostrijet pripasuju. K zemlji glave obaraju djevice jeruzalemske. Smalaksale mi oči od suza, utroba moja ustreptala, jetra mi se na zemlju prosula zbog sloma kćeri naroda mojega, jer djeca i dojenčad umiru po trgovima Grada. Govore majkama svojim: »Gdje je žito i vino?« dok obamiru kao ranjeni po trgovima Grada, dok ispuštaju dušu svoju na grudima matera svojih. S čime da te prispodobim? Na koga si nalik, Kćeri jeruzalemska? S kime da te usporedim, kako utješim, djevice, Kćeri sionska? Jer kao more tvoja je nesreća neizmjerna. Tko će te iscijeliti? Viđenja tvojih proroka bijahu varka i laž, oni nisu objavili krivnju tvoju da te od prognanstva odvrate. Varali su te utvarama lažnim i zamamnim. U sav glas viči Gospodu, jecaj, Kćeri sionska! Neka ko potok teku tvoje suze danju i noću. Ne daj počinka sebi, neka se zjenica oka tvoga ne odmori. Ustani, viči noću za svake promjene straže. Ko vodu izlij srce pred licem Gospodnjim, k njemu podiži ruke i traži milost za svoju nejačad koja od glada obamire po uglovima ulica. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 74,1-7.20-21
Život svojih siromaha ne zaboravi zauvijek!
Zašto si, Bože, posve zabacio, zašto kiptiš gnjevom na ovce paše svoje: Sjeti se zajednice koju si davno stekao, plemena koja namače kao svoju baštinu i brda Siona gdje si šator svoj udario!
Korakni k ruševinama vječnim — sve je u Svetištu opustošio neprijatelj. Protivnici tvoji rikahu posred skupštine tvoje, znakove svoje postaviše ko pobjedne znakove.
Bijahu kao oni koji mašu sjekirom po guštari, sjekirom i maljem vrata mu razbijali. Ognju predadoše Svetište tvoje, do zemlje oskvrnuše Prebivalište tvoga imena.
Pogledaj na Savez svoj, jer svi su zakuci zemlje puni tmina i nasilja. Ne daj da jadnik otiđe postiđen: neka siromah i ubog hvale ime tvoje!
Evanđelje:
Mt 8,5-17
Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Kad Isus uđe u Kafarnaum, pristupi mu satnik pa ga zamoli: »Gospodine, sluga mi leži kod kuće uzet, u strašnim mukama.« Kaže mu: »Ja ću doći izliječiti ga.« Odgovori satnik: »Gospodine, nisam dostojan da uđeš pod krov moj, nego samo reci riječ i izliječen će biti sluga moj. Ta i ja, premda sam čovjek pod vlašću, imam pod sobom vojnike pa reknem jednomu: ‘Idi!’ — i ode, drugomu: ‘Dođi!’ — i dođe, a sluzi svomu: ‘Učini to’ — i učini.« Čuvši to, zadivi se Isus i reče onima koji su išli za njim: »Zaista, kažem vam, ni u koga u Izraelu ne nađoh tolike vjere. A kažem vam: Mnogi će s istoka i zapada doći i sjesti za stol s Abrahamom, Izakom i Jakovom u kraljevstvu nebeskom, a sinovi će kraljevstva biti izbačeni van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.« I reče Isus satniku: »Idi, neka ti bude kako si vjerovao!« I ozdravi sluga u taj čas. Ušavši u kuću Petrovu, Isus ugleda njegovu punicu koja ležaše u ognjici. Dotače joj se ruke i pusti je ognjica. Ona ustade i posluživaše mu. A uvečer mu doniješe mnoge opsjednute. On izagna duhove riječju i sve bolesnike ozdravi — da se ispuni što je rečeno po Izaiji proroku: On slabosti naše uze i boli ponese. Riječ Gospodnja.
Godišnje Gospino ukazanje Ivanki – 25. lipnja 2026.
Vidjelica Ivanka Ivanković Elez imala je redovito godišnje ukazanje 25. lipnja 2025. Prigodom posljednjeg svakodnevnog ukazanja 7. svibnja 1985. Gospa je Ivanki, povjerivši joj posljednju, 10. tajnu, kazala da će tijekom cijelog svog života imati ukazanje jedanput u godini i to na obljetnicu ukazanja. Tako je bilo i ove godine. Ukazanje, koje je trajalo 4 minute (18:35h -18:39h) , Ivanka je imala u svojoj obiteljskoj kući. Ukazanju je bila nazočna samo Ivankina obitelj. Nakon ukazanja vidjelica Ivanka je rekla: Gospa je dala slijedeću poruku: “Draga djeco, nosite mir i ljubav moga Sina u svako srce. Molite za mir, mir, mir.”
“S Neba ću vam moći bolje pomagati”, sveti Josemaria nam je rekao na kraju svoga života i istovremeno nas je tražio da se molimo da može “preskočiti preko” čistilišta. Radeći s tim svecem više od 20 godina, otkrio sam da je bio u pravu…
Sveci žive svoj život na ovome svijetu kako bi voljeli Boga i druge ljude, oponašajući Isusa Krista, koji je “išao svijetom čineći dobro”. Ali kada dođu u Nebo, Katekizam Katoličke Crkve (br. 2683) kaže nam da oni “konstantno brinu za one koje su ostavili na zemlji (…) Njihov zagovor je njihova najuzvišenija služba u Božjem planu. Mi možemo i trebamo tražiti njihov zagovor za nas i za cijeli svijet”. Izgleda zaista da im na Nebu Bog daruje mogućnost da nastave misiju koju su vršili ovdje dolje, ali još plodonosnije.
“S Neba ću vam moći bolje pomagati”, sveti Josemaria nam je rekao na kraju svoga života i istovremeno nas je tražio da se molimo da može “preskočiti preko” čistilišta. Radeći s tim svecem više od 20 godina, otkrio sam da je bio u pravu. Pomoć koju je davao svima oko sebe bila je ogromna, kao i pomoć koju je davao milijunima ljudi kroz svoje knjige. Ali od trenutka kada je prešao u Nebo, njegova se pomoć umnožila i dospio je do ogromnog broja ljudi kroz svoj zagovor pred Bogom za njihove velike i male potrebe. A najznačajnija stvar od svega je ta: da je ako je, na primjer, posredovao za djevojku da pronađe kontaktne leće koje je izgubila u autobusu, u isto vrijeme dotaknuo njezino srce da prihvati Isusa Krista.
Aspekt koji me najsnažnije pogodio je da milosti dobivene po zagovoru svetog Josemarije gotovo uvijek imaju dvije strane. One nisu samo rješavanje problema, nego i ostavljaju svjetlo, duhovni rezultat u ljudima koji ga zazivaju.
Novo značenje nečega dobro poznatog
Misija koju je Bog povjerio svetom Josemariji Escrivi 2. listopada 1928., bila je da osnuje Opus Dei, put svetosti kroz svakodnevni rad i ispunjavanje svakodnevnih kršćanskih dužnosti. S Isusom Kristom dobro poznata panorama svakodnevnog života dobiva neočekivano novo značenje, nesumnjivu veličinu, biva obasjana izbaviteljskom ljubavlju našega Gospodina. Čitajući pisma koja govore o milostima dobivenima po zagovoru svetog Josemarije, nalazimo nevjerojatno raznolike situacije: od kućanica koje se bore s nekim malim kućnim problemima, do ovisnika o drogama i ljudi sklonih samoubojstvu. Neka pisma govore o groznim pričama naizgled bezizlaznih uništenih života. Druga govore o borbama s bolesti ili ljudima koji su dobili posao ili pronašli nešto što su izgubili… Uz to, većina njih priča o povratku Bogu, ponekad nakon života kojega su živjeli jako daleko od vjere.
Obične milosti
Što ove ispovijedi milosti dobivenih kroz zagovor svetog Josemarije imaju zajedničko? Nekoliko stvari. Na prvom mjestu, nešto je “čudesno” u vezi njih: ona ne uključuju iznimne ili paranormalne fenomene, iako među njima ima svakako događaja koja su znanstveno neobjašnjivi. One uključuju, posebno, iznimna izlječenja koja su dokazana i verificirana, ispovijesti koje su skupljene i objavljene u drugoj knjizi. Ali generalno, kao sto kažem, milosti pripisane svetom Josemariji su vrlo “obične”.
Pobožnost da; praznovjerje ne
To spada u poruku i način života svetog Josemarije, osnivača Opusa Dei, koji je bio pravi “apostol svakodnevnog običnog života”. On je rekao za sebe da on nije “željan čuda” i da izbjegava bilo što što bi zvučalo kao “čudesno” ili “čudo”. U Putu, svojoj najpopularnijoj knjizi, napisao je: “Ja nisam za čuda. Rekao sam ti da u Evanđelju mogu naći više nego dovoljno da potvrdim svoju vjeru” (no. 583). Vjerovao je iznad svega u dnevna čuda Euharistije, sakramenata i milosrđe. I s neba je nastavio učiti ljude kako da otkriju Isusa Krista u svakodnevnom životu, kako nitko ne bi brzopleto pretpostavio da će Bog intervenirati da ga spasi od nevolja. “Čuda”, rekao je u homiliji, “znak su spasonosne Božje snage, ne lijek za nekompetenciju niti lagani način da se izbjegne napor. Čudo koje Bog traži od vas je da ustrajete u svom kršćanskom i božanskom poslanju, posvećujući svakodnevni posao: čudo pretvaranja pripovijesti svakodnevnog života u herojsku poeziju ljubavlju koju stavljate u svoj uobičajeni rad. Tu Bog čeka na vas. On očekuje da budete odgovorna osoba, s gorljivošću apostola i kompetencijom dobroga radnika” (Susret s Kristom, 50). To je druga stvar koja ga je karakterizirala: jedinstvo njegova života i njegovo vjere. Smatrao je da je besmisleno da se neki obraćaju svecima za rješavanje problema, dok vode život odvojen od Boga, bez i najmanje namjere da se poprave. Takav stav, nažalost, dovodi neke ljude da brkaju pobožnost s praznovjerjem.
Sveci su “Kristove ruke”
Naš Bog nikada ne ignorira naše potrebe: on uvijek pruža svoje ruke prema nama. Prema popularnoj priči, u jednoj crkvi u Njemačkoj je veliko raspelo. Crkva je bila bombardirana i figura Krista je izgubila ruke. Natpis je naknadno dodan na Križ: “Nemam ruku osim tvojih”. Sveci su ruke koje Krist koristi da bi nam pomagao.
mons. Joaquin Alonso
(iz predgovora knjige “Favores que pedimos a los santos” koju je napisao Mons. Flavio Capucci, Madrid: Palabra, 2012.) Mons. Alonso bio je teološki konzultant Kongregacije za kauze svetaca. Mnogo godina bio je jedan od najbližih suradnika svetog Josemarije u vođenju Opusa Dei.
