Na mnogim mostovima, osobito srednje Europe, pa i u našim krajevima, nalazi se često jedan svetački kip. Koga prikazuje? Svećenika u reverendi, roketi, s biretom na glavi, koji drži prst na ustima. Kao da sebi i prolaznicima želi naglasiti vrijednost šutnje, dužnost čuvanja povjerene tajne. To je kip sveca mostova i mučenika ispovjedne tajne svetog Ivana Nepomuka.
Sveti Ivan rodio se u Pomuku, staro ime za današnji Nepomuk, u zapadnoj Češkoj, negdje između g. 1340-1350. Prve sigurne povijesne podatke o svecu imamo iz g. 1370., kad je kao praški klerik obavljao već službu javnog bilježnika. Za svećenika je zaređen oko g. 1380., a još iste godine imenovanjem čak iz Rima postavljen za župnika Sv. Gala u Pragu. U isto vrijeme obavljao je i službu tajnika i bilježnika nadbiskupa Ivana Jenštejna. Sve to govori da je bio izvanredna ličnost, kad je već kao mlad svećenik mogao obavljati tolike dužnosti.
Najvažnija i najodgovornija služba koju je u životu obavljao bila je da je postao generalni vikar energičnoga i pobožnoga nadbiskupa Jenštejna. Bilo je to baš u rujnu 1389. kad se razmahala tragična borba između nadbiskupa i despotskog kralja Vjenceslava IV., koji je nasilno želio prisvojiti crkvena dobra i postati potpuni gospodar Crkve u Češkoj. Kada je protiv kraljeve volje Ivan potvrdio izbor novog opata, razljućeni ga je kralj skupa s drugim svećenicima dao mučiti. Svi su oni bili podvrgnuti mučenju u kojem je sudjelovao sam kralj s bakljom u ruci. Ipak su pušteni na slobodu pošto su prije morali prisegnuti da će o svojoj torturi šutjeti. Iznimka je bila s Ivanom Nepomukom. On se kralju, valjda zbog svoga velikog ugleda, činio najopasnijim. Zato ga je kralj u noći s glasovitog mosta Karla IV. dao baciti u Vltavu i tako je Ivan poginuo kao mučenik. Tijelo mu je pronađeno te sahranjeno najprije u crkvi svetog Križa uz rijeku, a kasnije preneseno u katedralu sv. Vida u Pragu. Posjetitelji te divne gotske katedrale u njezinoj desnoj lađi mogu još i danas vidjeti mučenikov grob na kojem piše: Iohannes de Pomuk. U vezi Ivanove smrti postoji i legenda koja govori da je Ivan bio ispovjednik kraljeve žene koju je savjetovao da strpljivo podnosi teški karakter svoga supruga. Kralj je želio znati što kraljica govori za vrijeme ispovijedi, no sv. Ivan Nepomuk je uporno to odbijao, jer kao svećenik ne smije odati ispovjednu tajnu. Papa Benedikt XIII. proglasio je 19. ožujka 1729. u Lateranskoj bazilici Ivana Nepomuka svecem i to mučenikom ispovjedne tajne.
Svetog Ivana Nepomuka smatraju zaštitnikom ispovjednika, zaštitnikom dobroga glasa. Kao takav naročito se štovao u Družbi Isusovoj u XVIII. stoljeću, jer je Družba tada bila mnogo klevetana. Ona je sv. Ivana Nepomuka dugo vremena častila kao svoga drugotnoga zaštitnika.
Sveca zazivaju u pomoć i protiv poplava, a u nekim su se brdskim krajevima na njegov blagdan održavale procesije s Presvetim sakramentom. One bi išle do njegovih kipova na mostovima, gdje se molilo za njegovu svetačku zaštitu. Iz solidarnosti s njegovom zemaljskom domovinom Češkom, gdje se Crkva nalazi u veoma teškim prilikama, molimo svetoga Ivana Nepomuka, zaštitnika Češke, da svojom zaštitom bdije nad svojom domovinom.
U samostanima karmelićanskoga reda slavi se 16. svibnja sveti Šimun Stock, koji je zbog karmelskoga škapulara, odnosno viđenja o tome škapularu, postao veoma popularan među onima koji s pobožnošću nose škapular.
Sveti je Šimun rođen u grofoviji Kent u Engleskoj, oko 1165. godine, a umro je u jednom samostanu u francuskom Bordeauxu 16. svibnja 1265. Zbog svojeg engleskog podrijetla također je zvan i Šimun Anglus.
Sveti Šimun Stock je ušao u karmelski red koji je upravo stigao u Englesku. Najprije je kao karmelićanin otišao u Rim, odakle je dalje nastavio do Gore Karmela, gdje je proveo nekoliko godina. Jedino što je povijesno sigurno jest da je 1247. izabran za šestog Generala karmelskog reda, kao nasljednik Alana. Usprkos svojim visokim godinama pokazao je zavidnu energiju te je učinio mnogo za dobrobit Reda, pa je opravdano prihvaćan kao najslavljeniji General. Za njegovoga mandata Red se jako proširio po južnoj i zapadnoj Europi, posebno po Engleskoj. Povrh svega uspio je osnovati kuće u sveučilišnim gradovima onoga doba. U Cambridgeu 1248., Oxfordu 1253., Parizu i Bologni 1260. Ovi su poduhvati bili važni kako za rast reda tako i za poduku mlađih članova. Šimun je također dobio od Inocenta IV. privremeno odobrenje za Pravilo prilagođeno europskim uvjetima. No ipak je Red bio jako potiskivan, te se svugdje borio za svoju prihvaćenost, bilo da dobije pristanak dijecezanskog klera ili, pak, tolerantnost drugih redova. U tim poteškoćama, Guilelmus de Senvico (malo poslije 1291.) povezuje molitve redovnika sa zaštitnicom Reda Blaženom Djevicom Marijom. „Te je Djevica Marija otkrila njihovom Prioru da se hrabro obrati papi Inocentu zato što će od njega dobiti učinkovito rješenje svojih nevolja.“ Prior je slijedio Djevičin savjet, te je Red dobio od Inocenta IV. bulu ili pismo zaštite protiv uznemiravanja. Povijesno je dokazano da je Inocent IV. izdao ovo papinsko pismo karmelićanima dana 13. siječnja 1252. u Perugi.
Kasniji karmelski pisci donose više detalja ovoga ukazanja i objave. Johannes Grossi je napisao svoj „Viridarium“ oko 1430., te u njemu pripovijeda da se Majka Božja ukazala Šimunu Stocku sa škapularom reda u svojim rukama. Ovaj je škapular ona dala Šimunu riječima: „Hoc erit tibi et cunctis Carmelitis privilegium, in hoc habitu moriens salvabitur“ (Ovo će biti povlastica za tebe i za sve karmelićane da tko god umire s ovime bit će spašen). Zbog ove velike povlastice mnogi su ugledni Englezi, kao npr. kralj Edward II., Henry, Vojvoda od Lancastera i mnogi drugi, tajno nosili karmelski škapular, te i umrli noseći ga. U Grossijevom pripovijedanju škapular se mora shvatiti kao habit (stil oblačenja) karmelićana, a ne samo kao mali škapular koji se nosi ispod odjeće. Kao što je bio običaj srednjovjekovlja među drugim redovima, i karmelićani su također davali svoj habit, ili samo škapular, svojim dobročiniteljima i prijateljima visokog ranga, kako bi i oni imali dijela u povlasticama povezanima s habitom ili škapularom Blažene Djevice Marije. Karmelićani su stoga također mogli svjetovnjacima podjeljivati škapular. Kasnije, najvjerojatnije ne prije 16. stoljeća, umjesto velikoga škapulara podjeljuje se mali škapular kao oznakapripadnosti bratstvu. Danas bratstvo smatra svojom najvećom povlasticom to, a tu povlasticu zahvaljuje svetom Šimunu Stocku, da bilo tko umire noseći ovaj škapular neće biti izgubljen za vječnost. Ovim je putom glavna povlastica i cjelokupna povijest malog karmelskog škapulara povezana s imenom svetog Šimuna Stocka. Nema poteškoće u prihvaćanju tvrdnje da su, prije ispričan, Grossijev prikaz i karmelska tradicija vjerodostojni, premda nema potpune povijesne potkrepe.
Sveti je Šimun bio poznat po posebnom štovanju i ljubavi prema BDM, što je pokazao u svojim antifonama „Flos Carmeli» i «Ave Stella Matutina“, te koje su uključene u Karmelski brevijar. Prvi se biografski spomen svetog Šimuna javlja još 1430., no nije potpuno siguran. Još se nije u to vrijeme javno slavio kao svetac, sve dok se nije njegovo slavlje uvrstilo u knjigu korala samostan iz Bordeauxa 1435. Kasnije je, 1458., uveden u Irskoj, te najvjerojatnije iste godine i u Engleskoj. Godine 1564. Uredbom je zapovijeđeno njegovo slavlje za cijeli Red.
Kult štovanja svetoga Šimuna Stocka i škapularske pobožnosti se naglo proširio tijekom 15. i 16. stoljeća, te je nevjerojatno velik broj vjernika laika primio škapular i nosio ga. Umjetnici širom svijeta su oslikavali viđenje u kojem Blažena Djevica Marija daje škapular svetome Šimunu, ti se primjeri mogu naći diljem karmelskih crkvi.
Nakon njegove smrti počela su se događati čuda onima koji su posjećivali njegov grob, te se, tijekom 14. stoljeća, u Bordeauxu razvio lokalni kult.
Oko 1400. godine, u zemljama Beneluksa pojavila se legenda da je sveti Šimun imao viđenje Naše Gospe u kojem mu je ona dala škapular. Tada mu je obećala da je to povlastica koju daje njemu i njegovoj braći, te da će svi koji umru noseći škapular biti spašeni. Unutar nekoliko godina, dva su se dokaza pojavila u prilog da je sveti Šimun stvarno imao viđenje Naše Gospe. Svi ti razni dokazi viđenja brzo su doveli do iscrpnog, no dijelom i izmišljenog, svečevog životopisa. Tako se na primjer spominje da je nakon rođenja u Kentu (Engleska), nekoliko godina živio u izdubljenom deblu drveta kao pustinjak, te mu se, k tome, pripisivalo autorstvo prelijepe karmelske himne Našoj Gospi Flos Carmeli (koja je, u stvari, pronađena u 14. stoljeću)
U 16. stoljeću slavljenje blagdana Svetog Šimuna Stocka je uvršteno u liturgijski kalendar cijeloga Reda, te se njegov blagdan obično slavio 16. svibnja. Blagdan je izostavljen u nedavnim preradama liturgijskog kalendara nakon II. vatikanskog koncila, ali se sada nanovo uvodi.
Iako je povijesna utemeljenost viđenja u kojem je dobiven škapular neodrživa, škapular je sam po sebi ostao za sve karmelićane simbol Marijine majčinske zaštite, te osobno opredjeljenje da se slijedi Isus stopama njegove Majke, savršenog i najboljeg Njegovog sljedbenika.
Otac vas ljubi jer vi ste mene ljubili i vjerovali u mene.
Subota, 16. 5. 2026.
Svagdan
VI. vazmeni tjedan
2. tjedan psaltira
Misna čitanja:
Dj 18,23-28; Ps 47,2-3.8-10; Iv 16,23b-28
Boja liturgijskog ruha:
bijela
Imendani:
Ivan Nepomuk, Florencije, Cvjetko, Adam, Nenad
Prvo čitanje:
Dj 18,23-28
Apolon je iz Pisama pokazivao da Isus jest Krist.
Čitanje Djela apostolskih Pošto se Pavao zadrža neko vrijeme u Antiohiji, ode i zareda galacijskim područjem i Frigijom utvrđujući sve učenike. Uto neki Židov imenom Apolon, rodom Aleksandrijac, čovjek rječit i upućen u Pisma, stiže u Efez. On bijaše upućen u Put Gospodnji pa je vatrene duše govorio i naučavao pomno o Isusu, premda je znao samo za Ivanovo krštenje. Poče on tako smjelo govoriti u sinagogi. Čuše ga Priscila i Akvila, uzeše ga k sebi i pomnije mu izložiše Put Božji. A kad je nakanio otići u Ahaju, ohrabriše ga braća i napišu učenicima da ga prime. Kad je stigao onamo, uvelike je koristio vjernicima po milosti jer je snažno pobijao Židove javno pokazujući iz Pisama da Isus jest Krist. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 47,2-3.8-10
Gospodin je kralj nad zemljom svom.
Narodi svi, plješćite rukama, kličite Bogu glasom radosnim. Jer Gospodin je to — svevišnji, strašan, kralj velik nad zemljom svom.
Da, on je kralj nad zemljom svom, pjevajte Bogu, pjevači vrsni! Bog kraljuje nad narodima, stoluje Bog na svetom prijestolju.
Prvaci se pribiru poganski k narodu Boga Abrahamova. Božji su svi vlastodršci zemlje, nad svima on je uzvišen.
Evanđelje:
Iv 16,23b-28
Otac vas ljubi jer vi ste mene ljubili i vjerovali u me.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, zaista, kažem vam: što god zaištete u Oca, dat će vam u moje ime. Dosad niste iskali ništa u moje ime. Ištite i primit ćete da radost vaša bude potpuna! To sam vam govorio u poredbama. Dolazi čas kad vam više neću govoriti u poredbama, nego ću vam otvoreno naviještati Oca. U onaj dan iskat ćete u moje ime i ne velim vam da ću ja moliti Oca za vas. Ta sam vas Otac ljubi jer vi ste mene ljubili i vjerovali da sam ja od Boga izišao. Izišao sam od Oca i došao na svijet. Opet ostavljam svijet i odlazim Ocu.« Riječ Gospodnja.
Kći poganskog irskog poglavice (kralja) Damona, Dimfna je bila prelijepa kršćanka odana vjeri. Njeno je ime do nas došlo predajom. Još je poznata kao: Dymphna, Dympna, Dimpna.
Kao djevojčici na pragu djevojaštva umire joj majka. Otac luta zapadnim svijetom tražeći zamjenu za Dimfinu majku, no ne nalazi ženu koja bi mu odgovarala. Vrativši se kući, nalazi kćer jednako lijepu kao što je bila njena majka. Pomračenog uma od žalosti, pokušava zavesti kćer. Dimfna mu se odupire i bježi u Belgiju u pratnji dvojice ljudi i svoga ispovjednika, sv. Gerebernusa, obiteljskog prijatelja, starijeg svećenika. Bogu je zavjetovala svoje djevičanstvo. Da bi izbjegla zamkama kojima je bila izložena u vlastitome domu, odlazi u Antwerp i za mjesto trajnog boravka odabire mjestašce u Brabantu, desetak milja udaljeno od Antwerpa. Povukavši se od svijeta, tamo služi Bogu ustrajnim molitvama. Sv. Gerebernusa, Dimfna i dva pratioca građe kapelicu u seocu blizu Amsterdama, gdje žive kao pustinjaci.
Dimfnin Otac daje se u potragu za njima i trag ga je odveo u Belgiju. Damon je tada koncentrirao potragu na to područje te ih pronašao. Neki gostioničar je odbio primiti njegov novac znajući da je teško zamijeniti stranu valutu. To je za Damona bio znak da mu se kći nalazi negdje u blizini: naime, bilo mu je neobično da običan gostioničar znade tako mnogo o stranom novcu. Njegovo prepoznavanje irskog novca otkrilo mu je da ga je nedavno imao priliku vidjeti. Daje odrubiti glavu Gerebernusu i stade zahtijevati od Dimfne da mu se preda. Ona odbije i otac ju u bijesu ubije. Biva progonjena, otkrivena i umorena od onih koji bijahu neprijatelji njene kreposti, jer nije priistala na njihovu životinjsku strast.
Mjesto na kojem je umrla sveta Dimfna poznato je po čudesnim izlječenjima mentalno oboljelih i opsjednutih
Njezine je relikvije svečano uzvisio kambrajski biskup (Cambray ili Cambrai) 15. svibnja i taj se datum od tada časti kao spomcndan na svetu Dimfnu.
Relikvije se čuvaju i štuju u raskošnom svetištu u thelu. Sveta je Dimfna živjela i „cvala“ u sedmom stoljeću. Mjesto na kome je umrla poznato je po čudesnim izlječenjima mentalno oboljelih i opsjednutih. Danas se tamo nalazi čuveni sanatorij za liječenje duševnih bolesti, a izvješća govore da njene relikvije liječe od mentalnih bolesti i epilepsije. Kad su u 13. stoljeću tijela otkrivena, zabilježena su mnoga izlječenja od epilepsije, opsjednuća i mentalnih oboljenja. Dokaz je svetičina posredovanja sućut koju mještani pokazuju prema bolesnicima i veliki trud koji su uložili, pa čak i u vrijeme kad su takvi bolesnici bili općenito zanemareni, zapušteni, ili se s njima postupalo neprijateljski.
Sveta Dimfna zaštitnica je oboljelih od epilepsije (padavice), oboljelih od mentalnih (psihičkih) duševnih bolesti, onih koji pate zbog gubitka roditelja, oboljelih od živčanih poremećaja i oboljelih od od neuroloških poremećaja. Također, zaštitnica je obiteljske sreće, žrtava incesta, mučenika, psihijatrijskih ustanova (bolnica, klinika, zavoda i sl.) i osoba koje se brinu o psihičkim bolesnicima – profesionalno i neprofesionalno, mentalno oboljelih osoba, opsjednutih, kraljevni, psihijatara, terapeuta, žrtava silovanja, bjegunaca i mjesečara.
Molitva za zagovor sv. Dimfne
Gospodine Bože, koji si milostivo odabrao svetu Dimfnu za zaštitnicu onih s duševnim teškoćama, i koji si učinio da bude inspiracija i simbol milosrđa tisućama koje mole za njen zagovor, udijeli po molitvama ove mlade mučenice olakšanje i utjehu svima koji trpe takve poremećaje, a posebice onima za koje sada molimo ______________ (spomeni njihovo ime).
Gospodine Bože, molimo te, primi i usliši molitve svete Dimfne kojima se zalaže za nas. Udijeli onima koje smo ti posebno preporučili milost strpljenja u njihon trpljenja i prepuštanja tvojoj božanskoj volji. Ispuni ih nadom i ako je to u skladu s tvojim božanskim planom, daruj im ozdravljenje za kojim toliko čeznu. Podari im ove milosti po Kristu našem Gospodinu. Amen.
Čitanje Djela apostolskih Kad je Pavao bio u Korintu, reče mu Gospodin jedne noći u viđenju: »Ne boj se, nego govori i ne daj se ušutkati!« Ta ja sam s tobom i nitko se neće usuditi da ti naudi. Jer mnogo je naroda mojega u ovome gradu.« Tako se zadrža godinu i šest mjeseci naučavajući među njima riječ Božju. Ali dok je Galion bio prokonzul Ahaje, navališe Židovi jednodušno na Pavla, dovukoše ga u sudnicu i rekoše: »Ovaj potiče ljude da protiv zakona štuju Boga.« Pavao samo što nije zaustio kadli Galion reče Židovima: »Da je posrijedi zločin kakav ili nedjelo opako, saslušao bih vas, Židovi, kako je pravo; je li pak raspra o riječi i imenima i nekom vašem zakonu, proviđajte sami; u tome ja ne želim biti sudac.« I otpremi ih iz sudnice. A oni svi pograbiše nadstojnika sinagoge Sostena i stadoše ga šibati pred sudnicom. Galion nije za to ništa mario. Pavao osta još podosta vremena, a onda se oprosti s braćom pa pošto se u Kenhreji ošiša jer imaše zavjet, zaplovi prema Siriji, a s njime i Priscila i Akvila. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 47,2-7
Gospodin je kralj nad zemljom svom.
Narodi svi, plješćite rukama, kličite Bogu glasom radosnim. Jer Gospodin je to — svevišnji, strašan, kralj velik nad zemljom svom.
Narode je nama podložio, pogane stavio pod noge naše, baštinu nam odabrao — ponos Jakova, svoga ljubimca.
Uzlazi Bog uz klicanje, Gospodin uza zvuke trublje. Pjevajte Bogu, pjevajte, pjevajte kralju našemu, pjevajte!
Evanđelje:
Iv 16,20-23a
Radosti vaše nitko vam oteti neće!
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Zaista, zaista, kažem vam: vi ćete plakati i jaukati, a svijet će se veseliti. Vi ćete se žalostiti, ali žalost će se vaša okrenuti u radost. Žena kad rađa, žalosna je jer je došao njezin čas; ali kad rodi djetešce, ne spominje se više muke od radosti što se čovjek rodio na svijet. Tako dakle i vi: sad ste u žalosti, no ja ću vas opet vidjeti; i srce će vam se radovati i radosti vaše nitko vam oteti neće. U onaj me dan nećete ništa više pitati.« Riječ Gospodnja.
Fra Petar Ljubičić: UZAŠAŠĆE Gospodina našega Isusa Krista
Svake godine, četrdeset dana nakon Uskrsa, slavimo Blagdan Uzašašća Gospodinova na nebo.
Blagdan Uzašašća je blagdan radosti i kršćanske nade. Isus je došao k nama, trpio i umro za nas na križu i treći dan uskrsnuo i potom nakon četrdest dana okupio je svoje učenike, podigao ruke da ih blagoslovi, ojača u vjeri, učvrsti u nadi i raspali u ljubavi i uzašao na nebo. I tako se žalost učenika zbog rastanka pretvorila u radost i utjehu.
I ove godine želimo se sjetiti obećanja dana apostolima kako će taj isti Isus koji je na današnji dan uznesen na nebo isto tako doći kao što je otišao. Taj njegov dolazak zbit će se na kraju svih vremena. Ali dan koji će biti posljednji nije nama, niti ikome, poznat. Naše iščekivanje Isusova povratka još traje. Nakon što se četrdeset dana ukazivao svojim učenicima i uvjeravao ih u činjenicu uskrsnuća, Isus je prešao u slavu Očevu. Isus je govorio svojim učenicima prije svoga odlaska kako trebaju biti njegovi svjedoci i propovijedati Radosnu vijest svima.
“Uzašao je na nebo”. Vratio se k Ocu, ali nije ostavio nas: s nama je, među nama je – po-ruka je svetkovine UZAŠAŠĆA. Krist je doduše uzašao na nebo ali nas nije ostavio. On nas je spasio. Rekao je: “Ja sam s vama u sve dane do svršetka svijeta…!”
Pokazao nam je tko smo, što smo i kamo idemo? Tko s Bogom živi, s Bogom će biti u vječnosti i radovati se i uživati… Koliko budemo svojim životom Kristu sličniji, toliko će i naš uspon prema nebu biti lakši. Uzašašće je Isusovo potvrdilo i opravdalo naš kršćanski optimizam. Živimo radosno u svojoj vjeri, jer ne ostajemo na zemlji. Ovdje smo kratko.
Događaj uzašašća jedna je od temeljnih istina našega kršćanstva jedan od stupova-nosača našega života.
Prije svoga Uzašašća na nebo rekao je Isus svojim učenicima: “Ja idem k Ocu da vam pripravim mjesto. A kad odem i za vas mjesto pripravim, opet ću doći i vas uzeti k sebi da i vi budete gdje sam ja” (Iv 14,2). Kolike li utjehe u ovim riječima Isusovim?! Isus je uzašao na nebo, ne samo zato jer je nebo njegov pravi stan, nego i radi nas, da i nama pripravi mjesto na nebu gdje ćemo otpočinuti nakon dugoga i napornog puta po ovoj dolini suza.
“Dom, domovina, zavičaj, nebo”, – to su riječi koje tako snažno pokreću i diraju ljudsko srce, kao malo koja druga riječ u ljudskom govoru. Jedva da ima još koji drugi osjećaj koji tako bolno razdire srce i dušu kao bol za domom, domovinom, zemaljskom, a još više nebeskom. Mnogi sveci toliko su čeznuli za nebeskom domovinom da bi od tog bola gotovo mogli i umrijeti.
Gdje je nebo? Riječ nebo ima dva značenja. Nebo je materijalno, a stan Boga je duhovan, jer je Bog duh. Dakle stan Božji nije materijalan, vidljiv, opipljiv. Bog je duhovno posvuda, posebno u srcu čovjeka, stvorena na njegovu sliku. U tom smislu je slavni učenjak Fabre izjavio: “Ja ne vjerujemu Boga, ja ga vidim!” Nije pronašao Boga svojim tjelesnim očima nego ga je upoznao zahvaljujući svjetlu vjere. Upoznao je njegovu nazočnost i njegovo djelovanje.
Već kralj David toliko je čeznuo za nebom da je govorio: “Kad ću doći i lice tvoje gledati?” Sveti Pavao bolno je uzdisao: “Tko će me osloboditi od ovoga smrtnoga tijela? Želim se rastaviti i biti s Kristom.” Sveti Franjo izgarao je od želje da smije poći kući, u nebo, i zato je često govorio: “Gadi mi se zemlja kad mislim na nebo.”
Biskup Sailer pripovijeda o jednom malom prvopričesniku koji je Djetetu Isusu napisao pismo i postavio ga iza tabernakula. Sadržaj pisma bio je: “Dragi Isuse, na ovom svijetu nije više lijepo. Meni se ovdje više ništa ne sviđa. Ja bih htio kući, kući u nebo!” Četrnaest dana iza toga mališan je već zaista bio kod kuće, u nebu. Svakoga dana za 24 sata bliže smo svome izbavljenju, bliže svojoj domovini, bliže nebu, bliže vječnoj Ljubavi, bliže vječnoj sreći!
Isusu pred svetohraništem možemo i mi reći: i mi bismo htjeli kući, k tebi! U divno nebo! Bol za nebom veoma je teška! Jer gore kod tebe čeka nas ona sreća i blaženstvo o kojoj govori Sveto pismo: „Niti je oko vidjelo, niti uho čulo, niti srce ljudsko osjetilo što je Bog pripravio onima koji njega ljube!” I nemirno je srce naše. I nemirno ostaje srce naše tako dugo, dokle god ne počine, dokle god se ne smiri kod kuće – u nebu u Bogu svome!
Naša nebeska Majka Marija došla je k nama da nam pomogne doći u nebo. Kada nas zove da se svaki dan obraćamo, da čvrsto u Boga vjerujemo, da mu se klanjamo i molimo mu se srcem, želi nam reći da je to najsigurniji put koji vodi u raj. Koje iznenađenje za sve naas!? Koja će to radost biti, možemo samo slutiti. Isplati se danas biti katolik. Zahvalimo se Bogu što nam je Mariju poslao da nas pouči i povede u raj.
Isus je otišao da se vrati… Sva je mudrost našega života: biti spreman, dočekati ga. Biti spreman – spremati se.
Zanimljiv je razgovor jednoga misionara s jednim Indijcem. Pitao je misionara: “Vjerujete li, da će doista Krist opet doći?” – “Da, ja to vjerujem!” – A onda će Indijac: “Svakoga jutra prije nego odem na posao ja molim: Gospodine, daj da tako živim – da mogu stati preda Te, ako Ti danas dođeš!” Evo, što nam je činiti!!!
– Zato nas ne zavaravaju izjave nevjernika. Jedan ruski kozmonaut izjavio je: „Išao sam na nebo i tamo Boga nigdje ne nađoh!“ Jedan svećenik iz Moskve odgovorio mu je: „Ako nisi Boga sreo na zemlji, nećeš ga nikada sresti na nebu!“
– Bog djeluje u svijetu u i našim srcima… Sjetimo se svetoga Stjepana kako umire gledajući otvorena nebesa i Sina Božjega… svetoga Pavla koji se obraća pred Damaskom… i onoga razbojnika s Isusove desne strane… Na njegove riječi: “Sjeti me se kad dođeš u svoje kraljevstvo!” Isus mu odgovara: “Još danas ćeš biti sa mnom u raju”.
Nebo je dakle u nama i u drugima. Trebalo bi ga samo otkriti. Nemojmo zamišljati Boga i njegova Sina kao onoga koji stanuje na oblacima. Bog je posvuda, nebo je posvuda za one koji ga ljube: “Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ, pa će i moj otac ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti!”
Za lansiranje rakete u svemir potrebno je snažno i skupo gorivo. Da se sjedinimo s Bogom i da druge sjedinimo s njim, dovoljno je ljubiti i iz ljubavi živjeti. Ne zaboravimo na dan svoga uzašašća svima nam je Isus otvorio vrata u nebo – u vječni, sretni život. Budimo pozorni da ih ne zatvorimo opakom grješnom rukom. Nastojmo živjeti tako da budemo spremni stati pred Krista i poći, ako on danas dođe. Blago svakome onome tko tako bude živio.
Bogataš i nebo
Doznao sam, gdje se nalazi nebo?
Neki je župnik na blagdan Uzašašća zanosno propovijedao o nebu – raju. Kad je izišao iz crkve, pristupi k njemu jedan bogati čovjek i veli mu: “Velečasni, vi ste danas vrlo lijepo govorili o nebu, ali niste nam rekli gdje se nebo nalazi?”
Svećenik će mu na to: “Odmah ću vam pokazati. Gore u onoj kući, na zadnjem katu nalazi se siromašna udovica sa svoja dva sinčića. Svi su bolesni, gladni, nalaze se u velikoj bijedi. Pošaljite nekoga da ih posjeti i dajte im hrane, drva i odjeće. Zatim uzmite Sv. pismo i pročitajte poglavlje 25. Matejeva evanđelja, gdje Krist govori o sudnjem danu. Ja sam uvjeren da ćete odmah doznati gdje je nebo. Ako ne doznate, dođite k meni i ja ću vam pokazati!” Bogati gospodin posluša župnika. Istoga dana posjeti bolesnicu i obilato je nadari. Vrativši se župniku veli mu: “Velečasni, ne samo da sam doznao gdje je nebo, nego sam u nj i ušao. Ne mogu vam kazati što u duši osjećam, nikada nisam bio tako sretan.”
Bogu služiti najveća je čast “Kristu služiti – to je nad sve časti; Njega Ijubiti – nema veće slasti; Njega slijediti – to je veličina; Sve drugo je varka i taština!”
“Čim sam povjerovao da postoji Bog, shvatio sam da ne mogu drukčije nego živjeti samo za njega.”
“Ako je naša vjera istina, ako je Evanđelje Božja riječ, mi smo dužni vjerovati i nasljedovati je!” (Charles de Foucauld)
Početak Djela apostolskih Prvu sam knjigu, Teofile, sastavio o svemu što je Isus činio i učio do dana kad je uznesen pošto je dao upute apostolima koje je izabrao po Duhu Svetome. Njima je poslije svoje muke mnogim dokazima pokazao da je živ, četrdeset im se dana ukazivao i govorio o kraljevstvu Božjem. I dok je jednom s njima blagovao, zapovjedi im da ne napuštaju Jeruzalema, nego neka čekaju obećanje Očevo »koje čuste od mene: Ivan je krstio vodom, a vi ćete naskoro nakon ovih dana biti kršteni Duhom Svetim«. Nato ga sabrani upitaše: »Gospodine, hoćeš li u ovo vrijeme Izraelu opet uspostaviti kraljevstvo?« On im odgovori: »Nije vaše znati vremena i zgode koje je Otac podredio svojoj vlasti. Nego primit ćete snagu Duha Svetoga koji će sići na vas i bit ćete mi svjedoci u Jeruzalemu, po svoj Judeji i Samariji i sve do kraja zemlje.« Kada to reče, bî uzdignut njima naočigled i oblak ga ote njihovim očima. I dok su netremice gledali kako on odlazi na nebo, gle, dva čovjeka stadoše kraj njih u bijeloj odjeći i rekoše im: »Galilejci, što stojite i gledate u nebo? Ovaj Isus koji je od vas uznesen na nebo isto će tako doći kao što ste vidjeli da odlazi na nebo.« Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 47,2-3.6-9
Uzlazi Bog uz klicanje, Gospodin uza zvuke trublje!
Narodi svi, plješćite rukama, kličite Bogu glasom radosnim. Jer Gospodin je to – svevišnji, strašan, kralj velik nad zemljom svom.
Uzlazi Bog uz klicanje, Gospodin uza zvuke trublje. Pjevajte Bogu, pjevajte, pjevajte kralju našemu, pjevajte!
Jer on je kralj nad zemljom svom, pjevajte Bogu, pjevači vrsni! Bog kraljuje nad narodima, stoluje Bog na svetom prijestolju.
Drugo čitanje:
Ef 1,17-23 (ili: Ef 4,1-13)
Posjede ga sebi zdesna na nebesima.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima Braćo: Bog Gospodina našega Isusa Krista, Otac slave, dao vam Duha mudrosti i objave kojom ćete ga spoznati; prosvijetlio vam oči srca da upoznate koje li nade u pozivu njegovu, koje li bogate slave u baštini njegovoj među svetima i koje li prekomjerne veličine u moći njegovoj prema nama koji vjerujemo: ona je primjerena djelotvornosti sile i snage njegove koju na djelu pokaza u Kristu, kad ga uskrisi od mrtvih i posjede sebi zdesna na nebesima iznad svakog vrhovništva i vlasti i moći i gospodstva i svakog imena imenovana ne samo na ovom svijetu nego i u budućemu. Sve mu podloži pod noge, a njega postavi – nad svime – glavom Crkvi, koja je tijelo njegovo, punina Onoga koji sve u svima ispunja. Riječ Gospodnja.
ili po volji Do mjere uzrasta punine Kristove.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Efežanima Braćo: Zaklinjem vas ja, sužanj u Gospodinu: sa svojom poniznošću i blagošću, sa strpljivošću živite dostojno poziva kojim ste pozvani! Podnosite jedni druge u ljubavi; trudite se sačuvati jedinstvo Duha svezom mira! Jedno tijelo i jedan Duh – kao što ste i pozvani na jednu nadu svoj poziva! Jedan Gospodin! Jedna vjera! Jedan krst! Jedan Bog i Otac sviju, nad svima i po svima i u svima! A svakomu je od nas dana milost po mjeri dara Kristova. Zato veli: »Na visinu uzađe vodeći sužnje, dade dare ljudima.« Ono »uzađe« – što drugo znači doli to da i siđe u donje krajeve, na zemlju? Koji siđe, isti je onaj koji i uzađe ponad svih nebesa da sve ispuni. On i »dade« jedne za apostole, druge za proroke, jedne opet za evanđeliste, a druge za pastire i učitelje da opremi svete za djelo služenja, za izgrađivanje Tijela Kristova dok svi ne prispijemo do jedinstva vjere i spoznaje Sina Božjega, do čovjeka savršena, do mjere uzrasta punine Kristove. Riječ Gospodnja.
Evanđelje:
Mt 28,16-20
Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji.
Svršetak svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Jedanaestorica pođoše u Galileju na goru kamo im je naredio Isus. Kad ga ugledaše, padoše ničice preda nj. A neki posumnjaše. Isus im pristupi i prozbori: »Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.« Riječ Gospodnja.
Povijest fatimskog svetišta počinje 13. svibnja 1917. Usred razaranja Prvog svjetskog rata, u mjestu Cova da Iria u blizini portugalske Fatime, Blažena Djevica Marija ukazala se malim pastirima Luciji, Franji i Jacinti Marto.
Marija se djeci ukazivala idućih pet mjeseci, uvijek 13. u mjesecu. Posljednjem ukazanju, 13. listopada 1917, nazočilo je 70 000 ljudi.
Kasnije se Gospa još dva puta ukazala Luciji, koja je u međuvremenu postala redovnica, zapovjedivši joj slavljenje pet prvih subota u mjesecu. Godine 1919. gradi se kapela ukazanja, a bazilika se počinje graditi 1928. Posvećena je 7. listopada 1953.
Fatima postupno dobiva službenu crkvenu potvrdu kao marijansko svetište svjetskih razmjera: 1930. mjesni biskup potvrđuje autentičnost ukazanja, a 1931. portugalski biskupi posvećuju Portugal Bezgrešnom Srcu Marijinu.
Papa Pio XII. posvetio je 1942. Bezgrešnom Srcu cijeli svijet, a 1951. u Fatimi je završena Sveta jubilarna godina. Papa Pavao VI. hodočastio je u Fatimu na 50. obljetnicu ukazanja, 13. svibnja 1967., a Ivan Pavao II. došao je zahvaliti Fatimskoj Gospi za preživjeli atentat 13. svibnja 1982. i 1991.
Godišnje se u fatimskom svetištu okupi oko četiri milijuna hodočasnika. Ukazanja usred ratnih razaranja, Gospino obećanje da će se Rusija obratiti, posvećenje svijeta Marijinu Srcu, činjenica da je Ivan Pavao II. odabrao upravo Fatimu kako bi zahvalio za život nakon izljeva mržnje – sve to govori kako Fatimu treba promatrati kao veliku poruku mira.
▪ PROSNI DAN – Liturgija prosnih dana (rogationes), u našoj Crkvi obnovljena odlukom BKJ god. 1983., uobičajeno je molitveno bogoslužje uoči Uzašašća Gospodnjeg. Prosni su se dani, prvotno nastali kao dani prošnje i molitve za zaštitu od nevolja, kroz povijest razvili kao proljetni molitveni ophodi za uspjeh u poljodjelskim poslovima. Stoga su u seosko-ratarskim sredinama oni i danas pastoralno valjani, a u gradskim sredinama mogu biti dobra prilika za kršćansko vrjednovanje ljudskoga rada i za razvijanje solidarnosti s braćom u nevoljama. Gdje je moguće i pastoralno prikladno, mogu se liturgijski obilježiti tri dana uoči Uzašašća (ponedjeljak, utorak i srijeda), a obvezatno se slavi samo srijeda.
Prvo čitanje:
Dj 17,15.22 — 18,1
Što ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem.
Čitanje Djela apostolskih U one dane: Pratioci dovedoše Pavla do Atene pa se vratiše noseći Sili i Timoteju zapovijed da što prije dođu k njemu. Tada Pavao stade posred Areopaga i reče: »Atenjani! U svemu ste, vidim, nekako veoma bogoljubni. Doista, prolazeći i promatrajući vaše svetinje, nađoh i žrtvenik s natpisom: Nepoznatom Bogu. Što dakle ne poznajete, a štujete, to vam ja navješćujem.« »Bog koji stvori svijet i sve na njemu, on, neba i zemlje Gospodar, ne prebiva u rukotvorenim hramovima; i ne poslužuju ga ljudske ruke, kao da bi što trebao, on koji svima daje život, dah i — sve. Od jednoga sazda cijeli ljudski rod da prebiva po svem licu zemlje; ustanovi određena vremena i međe prebivanja njihova da traže Boga, ne bi li ga kako napipali i našli. Ta nije daleko ni od koga od nas. U njemu doista živimo, mičemo se i jesmo, kao što i neki od vaših pjesnika rekoše: Njegov smo čak i rod!« »Ako smo dakle rod Božji, ne smijemo smatrati da je božanstvo slično zlatu, srebru ili kamenu, liku isklesanu umijećem i maštom ljudskom.« »I ne obazirući se na vremena neznanja, nutka sada Bog ljude da se svi i posvuda obrate jer ustanovi Dan u koji će suditi svijetu po pravdi, po Čovjeku kojega odredi, pred svima ovjerovi uskrisivši ga od mrtvih.« Kad čuše »uskrsnuće od mrtvih«, jedni se stadoše rugati, a drugi rekoše: »Još ćemo te o tom slušati!« Tako se Pavao povuče od njih. Neki su ipak prionuli uza nj i povjerovali; među njima i Dionizije Areopagit, neka žena imenom Damara i drugi S njima. Nakon toga napusti Pavao Atenu i ode u Korint. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 148,1-2.11-14
Puna su nebesa i zemlja slave tvoje!
Hvalite Gospodina s nebesa, hvalite ga u visinama! Hvalite ga, svi anđeli njegovi, hvalite ga, sve vojske njegove!
Zemaljski kraljevi i svi narodi, knezovi i suci zemaljski! Mladići i djevojke, starci s djecom zajedno.
Nek svi hvale ime Gospodnje, jer jedino je njegovo ime uzvišeno! Njegovo veličanstvo zemlju i nebo nadvisuje, on podiže snagu svom narodu.
On proslavlja pobožnike svoje, sinove Izraelove — narod njemu blizak.
Evanđelje:
Iv 16,12-15
Duh Istine upućivat će vas u svu istinu.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Još vam mnogo imam kazati, ali sada ne možete nositi. No kada dođe on — Duh Istine — upućivat će vas u svu istinu; jer neće govoriti sam od sebe, nego će govoriti što čuje i navješćivat će vam ono što dolazi. On će mene proslavljati jer će od mojega uzimati i navješćivati vama. Sve što ima Otac, moje je. Zbog toga vam rekoh: od mojega uzima i — navješćivat će vama.« Riječ Gospodnja.
Sveti Leopold Mandić u svome bi “salonu uljudnosti” (kako su nazivali njegovu ispovjedaonicu zbog blaga i ljubazna načina s kojime je ovaj ponizni kapucin primao i pratio svoje pokajnike) sve primao s velikim poštovanjem: “Izvolite, gospodine, uđite!”- govorio bi Leopold, a ispovijed bi često zaključivao riječima: “Vratite se, bit ćemo prijatelji!”
Sveti Leopold Mandić – zvali su ga apostolom ispovjedaonice, jer je veliki dio svoga života proveo slušajući, odrješujući, savjetujući sve koji bi mu dolazili, privučeni njegovom dobrotom i poniznom mudrošću vjerodostojna svjedoka ljubavi Božje.
Boravio je u Padovi, u kapucinskom samostanu, nedaleko bazilike svetoga Antuna, živeći jednostavno i skrovito. Oko njega, koji je bio niske građe, prognanik, te krhkog zdravlja, nikada se nije podizala nikakva buka.
Iako je dobar dio života proveo u Padovi, sveti je Leopold po rođenju Dalmatinac. Rođen je 12. svibnja 1866.g., u Herceg Novom, u Kotorskome zaljevu, koji danas pripada Crnoj Gori.
Rođen je u siromašnoj obitelji, bogato jedino djecom te je, kao osmo dijete među njima, na krštenju primio ime Bogdan. Proveo je sretno djetinjstvo, obilježeno duhovnim životom neobičnim za tako ranu dob, ali i jednostavno (kakav će biti i ostatak njegova života), u kojemu je Isus uvijek zauzimao važno i odlučno mjesto. Stoga nimalo ne čudi njegova odluka nasljedovati Ga do kraja.
Tako je god. 1882. u kapucinskome sjemeništu u Udinama započeo pripravu za redovnički i svećenički život, koji je završen 20. rujna 1890.g., u Veneciji svećeničkim ređenjem.
Nepovoljne mu okolnosti nisu dopustile vratiti se u domovinu i ondje proslaviti Mladu Misu, pa se tako njegova obitelj morala zadovoljiti tek fotografijom, kao spomendan na taj svečani čin. On je, pak, tu žrtvu podnio sa strpljenjem obilježenom radošću.
Ispovjedaonica je smjesta postala poljem njegova apostolata: prvo u Veneciji, pa Zadru, Bassanu del Grappa, Kopru, Thieneu te od 1909. u Padovi.
Gdje god bi poglavari ocijenili korisnim njegovu prisutnost, on bi odlazio, zadovoljan poslušnošću volji Božjoj. Pred njegovom su se ispovjedaonicom brzo stali stvarati redovi. Onaj tko bi se kod njega jednom ispovjedio, gotovo bi se redovito vraćao, privučen njegovom dobrotom, poniznošću, odmjerenim riječima, smirenošću, pouzdanošću, kao i snažnim duhovnim iskustvom, prožeti ljubavlju Božjom, odanošću Majci Božjoj, te hranjenim svetom Euharistijom.
Ispovijedajući tako sklapao je prijateljstva, koja su trajala dugo i bila dragocjena, nezamjenjiva. Prijatelji oca Leopolda pripadali su najrazličitijim društvenim staležima: bili su tu bogati i siromašni, sveučilišni profesori i jednostavni “obični” ljudi, dobre duše kojima je bilo potrebno samo ohrabrenje kako bi nastavile putem savršenosti, kao i one nešto složenije, s kojima je valjalo “zavrnuti rukave” i početi ispočetka.
Znao je prodrijeti u svačije srce, pravom riječju, koja je potjecala iz njegove osjećajnosti, no također tražena od Duha Svetoga kroz molitvu i razmatranje. Kada su, dakle, poglavari god. 1923. sv. Leopolda poslali u Rijeku, bilo je neizbježno da ga velika ljubav njegovih padovanskih prijatelja vrati natrag. Upravo je jedan od takvih upornih prijatelja ispovjedaonicu oca Leopolda nazvao “salonom uljudnosti”, zahvaljujući blagu i ljubaznu načinu s kojime je ovaj ponizni kapucin primao i pratio svoje pokajnike. O njegovu svetu subratu, koji je također veliki dio vremena provodio iza rešetaka ispovjedaonice u samostanu u San Giovanni Rotondu, padre Piu, pamte se i neke katkad teške shvatljive grubosti (Gospodnji su putevi čudnovati) prema pokajnicima.
Ocu Leopoldu su, međutim, predbacivali prekomjernu dobrotu. On bi odgovarao pokazujući na raspelo: “A što je tek s Njime, koji je umro za nas?” U svome bi “salonu” sve primao s velikim poštovanjem: “Izvolite, gospodine, uđite!”- govorio bi.
Jednoga je dana netko, slabo upoznat s načinom ispovijedanja, sjeo na njegovu stolicu, mjesto da klekne na klecalo. Kako ga ne bi doveo u neugodnost, otac Leopold je zauzeo njegovo mjesto na klecalu. Sakrament pomirenja često bi zaključivao riječima: “Vratite se, bit ćemo prijatelji!”
Kada je, kao što smo rekli, bio poslan u Rijeku, otac je Leopold pomislio kako ce napokon moći ostvariti san sto ga je njegovao još od ulaska u sjemenište u Udinama: biti misionar u svojoj zemlji, oduvijek razdiranoj vjerskim napetostima, kako bi u krilo Katoličke Crkve vratio sve koji su se iz nje bili udaljili. Nakon što su ga vratili u Padovu, u ispovjedaonicu, zadovoljio se biti misionar duhom, po uzoru na sv. Malu Tereziju, prikazujući na tu nakanu svete mise i molitve, a – kada su mu bolesti stale otežavati dane – mirno ih podnoseći u zajedništvu s patnjama i otkupiteljskom smrću Kristovom.
Kao misionar u srcu, otac Leopold proživio je ostatak svojih dana unutar zidina samostana, u svome “salonu”, dok mu je život bio obilježen jednostavnim, ali i nekim izvanrednim stvarima: jednostavnima, jer bijahu proživljene u svakodnevlju, a izvanrednima jer bijahu obilježene milosrdnom ljubavlju Boga, koji je po njemu vršio čudesna obraćenja. Tako je bilo sve do kraja, koji je nastupio 30. srpnja 1942. g., u 7 sati ujutro. Već se neko vrijeme nije osjećao dobro, pa ipak je prethodni dan, kao i obično, već od jutra proboravio na svome “radnome mjestu”, saslušavši kakvih 15-ak ispovjedi. Iako mu je bilo loše, nitko nije slutio tako skori kraj.
Dok se oblačio za sv. misu, pozlilo mu je, kraj je nastupio brzo. Preminuo je moleći Zdravo Kraljice, posljednji pozdrav Blagoslovljenoj Gospodarici – kako ju je običavao nazivati – koja je, zajedno s Blagoslovljenim Gospodarom, bila ljubav njegova života.
Njegovu je pogrebu nazočio čitav grad. Svatko je, usred rata, imao što zamoliti toga svetoga redovnika, koji je s neba mogao pružiti svoj zagovor. Njegov je grob na mjesnome groblju ubrzo postao metom snažne i sve veće pobožnosti, koja se umnožila nakon što je, 14. svibnja 1944., među ruševinama bombardirana samostana njegova ispovjedaonica pronađena netaknuta, kao mjesto na kojemu je čitava života svjedočio milosrdnu ljubav Božju.
Kada je započeta kauza za beatifikaciju, njegovi su posmrtni ostaci vraćeni u kapucinski samostan, gdje i danas počivaju, u kapeli podignutoj nedaleko ćelije u kojoj je ispovijedao. Njegovo je svetište postalo još jednim nezaobilaznim ciljem hodočasnika, koji odlaze u Padovu istaknuti štovanje Sv. Antunu, također franjevačkome redovniku, samo konventualcu. Oca Leopolda Bogdana Mandića svetim je proglasio papa Ivan Pavao II., 16. listopada 1983. g.
