SVETAC DANA – SV. VINKO PAULSKI
“Ako deset puta na dan pohodiš jednog bolesnika, ti si deset puta susreo Boga.” (sv. Vinko Paulski)
Rodio se 1581. godine u Francuskoj, u siromašnoj seljačkoj obitelji. Unatoč siromaštvu, roditelji su ga školovali, nadajući se da će, ako postane svećenik, potpomagati obitelj.
Vinko je doista izabrao svećenički poziv i zaređen je za svećenika 1600. godine.
Osnivanje misionara lazarista
Nakon nekog vremena sv. Vinko postao je župnik u Clichyju. Ako je do tada sv. Vinko i imao kakvih nejasnoća o svećeničkom životu ili kakvih nezdravih ambicija, ovdje su one potpuno nestale. Suočen s bijedom i vjerskom zapuštenošću svojih župljana, sv. Vinko se potpuno posvetio pastoralu među tim siromašnim ljudima.
Nakon toga, sv. Vinko postaje duhovnik obitelji de Gondi. Kako je već prije vršio službu kraljičina milostinjara, nije mu boravak u uglednoj obitelji bio nepoznanica. A i ambicije su netragom nestale. Znajući u kakvoj zapuštenosti i bijedi, duhovnoj i materijalnoj, žive obični ljudi tog vremena, sv. Vinko započinje s pučkim misijama na njihovim imanjima koje su dovele do osnivanja misionara lazarista. Pučke su se misije sastojale od propovijedanja i dijeljenja sakramenata, s posebnim naglaskom na životnu ispovijed kojoj je pristupao velik broj ljudi. Budući da su pučke misije bile sve uspješnije i masovnije, sv. Vinku je bila potrebna pomoć. Pridružilo mu se nekoliko svećenika koji su po mjestu sv. Lazara nazvani lazaristi.
Godinom osnutka misionara lazarista smatra se 1626. kad su se sv. Vinku pridružila trojica svećenika. Lazaristi su poznati i po odgoju svećeničkih pripravnika i po održavanju duhovnih vježba za svećenike.
Bratovštine kršćanske ljubavi
Ono po čemu je sv. Vinko najpoznatiji su bratovštine kršćanske ljubavi.
Naime, nakon službe u obitelji de Gondi, sv. Vinko postaje župnik u mjestu Chatillon les Dombes. Jedne nedjelje, kad se spremao za sv. misu, rekli su mu župljani da su u tom mjestu bolesni svi članovi jedne siromašne obitelji. Svetac je za vrijeme propovijedi potaknuo vjernike da im pomognu, a i sam je pošao posjetiti tu obitelj. Toliko se ljudi odazvalo Vinkovu pozivu te se činilo da onamo kreće procesija.
Sveti Vinko je tada shvatio da pomoć siromasima mora biti organizirana, stalna, a ne jednokratna. Ta je nedjelja bila sudbonosna ne samo za Vinkov život nego i za život ondašnje i današnje Crkve. Otuda su, naime, potekle bratovštine kršćanske ljubavi – danas bismo rekli udruge – koje su zbrinjavale siromahe.
Isprva su to bile udruge pobožnih žena, bogatih žena koje su iz svojih sredstava pomagale siromasima u hrani, odjeći i lijekovima. No, osobne usluge siromasima: kao što su hranjenje, presvlačenje, osobna higijena – na to bogate gospođe nisu bile spremne. Osim toga, one su nerijetko bile spriječene osobno otići siromasima, pa su tamo slale svoje sluškinje. Tako je ova blistava Vinkova zamisao lagano tamnjela u taštom i mondenom francuskom društvu.
No Božja providnost stavila mu je na put dvije žene: Margaretu Naseau i Lujzu de Marillac.
Prve milosrdnice
Tijekom jednih misija, dok su Vinkovi misionari pripovijedali kako se u Parizu pomaže siromasima, približila se jedna djevojka – Margareta i ponudila se za službu siromasima. Bilo je to pravo i jedino rješenje – osobe koje će se potpuno posvetiti službi siromasima. To je bila potpuna novost u tadašnjem društvu i Crkvi. Margareta Naseau se s tolikom revnošću posvetila služenju siromasima da je ubrzo umrla. No ona je utrla put mnogima i broj službenica siromaha počeo se povećavati.
Te su djevojke bile povjerene Vinkovoj suradnici, sv. Lujzi de Marillac. Ona ih je pripremala za službu siromasima, odgajala ih i kasnije koordinirala njihov rad. Godina 1633. smatra se godinom osnutka Kćeri kršćanske ljubavi.
Te su djevojke činile kao neku zasebnu bratovštinu, no bile su raspršene po svim dijelovima Pariza. Sv. Vinko se nije usuđivao okupiti ih u zajednicu niti zatražiti odobrenje nove zajednice od Kongregacije za redovnike jer bi to neminovno značilo klauzuru.
Djelovanje prvih milosrdnica
Bolesnici i siromasi
Prvotna Vinkova zamisao o stalnom i organiziranom pomaganju siromasima umalo je propala jer su bogate gospođe htjele pomagati siromasima samo „izdaleka“, dati milostinju: novac ili hranu i – otići. No za istinsko služenje i djelotvorno pomaganje trebalo je mnogo više: trebalo je po cijelom gradu na leđima nositi lonac s juhom i dijeliti je po kućama. Trebalo je zalaziti u prljave i opasne gradske četvrti, pronalaziti siromahe, previti im rane, urediti ih, dati lijek, nahraniti… to je zahtijevalo cijelu osobu i to požrtvovnu i hrabru osobu. Takve su bile prve milosrdnice.
Galijaši i kažnjenici
Osuđenici na strašnu kaznu veslanja na galiji nerijetko su bili i nevino osuđeni jer nisu imali pravo na dokazni postupak i obranu u današnjem smislu.
Uvjeti života osuđenika na galiju danas su nezamislivi. Svakodnevno izloženi fizičkom zlostavljanju, bičevani, batinani, gladni, prikovani danju i noću, u strašnim nehigijenskim uvjetima – sve je to galije učinilo vrlo opasnim i neugodnim mjestom. No sv. Vinko se tu usudio poslati svoje sestre. Oni bi im pripremale i donosile hranu, lijekove, odjeću. Teško je i zamisliti kako su to činile – kako se jedna bespomoćna žena usudila doći među stotine ljudi očajnih i spremnih na sve. Morala je to biti osobita Božja milost koja je zbližila ove dvije krajnosti: službenice siromaha i galijaše, no bila je to zacijelo i dobrota i jednostavnost ovih junakinja koje su jednostavnim gestama dobrote budile čovjeka u onih koji su to davno prestali biti.
Napuštena djeca
Ni s napuštenom djecom nije bilo lako. Takvih je u Vinkovo doba bilo na tisuće: donosili bi ih u kuću zvanu la Couche (kolijevka). Smrtnost te djece bila je upravo nevjerojatna. Osoblje se vrlo nemarno, zapravo okrutno odnosilo prema djeci. Djeca su tu živjela bez ikakve zaštite i njege. Nije bilo dovoljno sredstava za hranu, dojilje su slabo plaćali, jedna dojilja trebala je prehraniti četvero ili petero djece, a o zdravstvenoj skrbi nije bilo ni govora. Nerijetko bi djecu prodavali prosjacima koji bi djecu unakazili i tjerali ih da prose te bi i opet, na kraju, umirala od gladi.
Bilo je teško skloniti dame iz visokog društva da pomognu ovoj djeci. Ta svi su ih smatrali „djecom grijeha“, zazirali su od njih.
Dame iz visokog društva pomogle su i ovoga puta – „izdaleka“ – dale bi novčani prilog. A službenice siromaha bile su ovoj djeci i zamjena za majku, i odgajateljice, i učiteljice, i hraniteljice. S ovim je pothvatom uvijek išlo najteže, uvijek je bio izvor problema i za sv. Vinka i za sv. Lujzu što zbog financijskih, što zbog organizacijskih razloga. No nikad nisu napustili one koji su već jednom bili napušteni.
Sv. Vinko – osebujna pojava u povijesti Crkve
Sve ove karitativne, humanitarne pothvate sv. Vinka već smo negdje vidjeli, nije to samo sv. Vinko činio. Bogu hvala, bilo je takvih i bit će ih još.
No ono po čemu je sv. Vinko poseban jest to što je organizirao žene u jednu kongregaciju, dakle redovničku ustanovu, i omogućio im djelovanje izvan samostana. To su pokušavali mnogi sveci prije njega (sv. Franjo Asiški, sv. Franjo Saleški), no održati zajednicu žena bez klauzure i početi dotad neviđeni pothvat u Crkvi, to je prvi uspio sv. Vinko. On se i sam bojao da bi okupljanje službenica siromaha moglo završiti klauzurom i zato je poučavao svoje sestre da se ne nazivaju redovnicama. Tražio je da o sebi govore kao o siromašnim djevojkama koje pomažu siromasima. Za njegova života samo je nekoliko sestara položilo zavjete i to na godinu dana, a o vječnim zavjetima nije smjelo biti ni govora jer bi to značilo klauzuru. A onda je to djelo zaživjelo, i društvo i Crkva prepoznali su njihov rad kao neophodan i nezamjenjiv, broj se članica povećavao, a samostani su se počeli širiti i izvan granica Francuske.
Za ono doba bile su to neobične sestre. Podrijetlom bile su uglavnom sa sela. Za poslove koje su obavljale tražila se psihofizička kondicija, duhovna zrelost. One su slobodno izlazile iz kuće, dapače, bila im je to čak i dužnost – sve je bilo podređeno služenju siromasima. „Oni su naši gospodari“ govorio je sv. Vinko. Zavjeti za sveca nikad nisu bili temelj, nego posljedica i sredstvo da se očuva služenje, a klauzura je za njegove sestre bila najveći neprijatelj, jer bi uništila i onemogućila služenje siromasima.
Osim toga, Vinko nije odabirao bogate, ugledne, nije tražio miraz za ulazak u samostan, nije nudio niti neku posebnu zaštitu i sigurnost. Ono što je on mogao ponuditi bio je naporan rad, siromaštvo i radost u služenju drugima. I konačno, on nije svoje sestre obvezivao na jedno mjesto i na jednu djelatnost. One su, naprotiv, morale odgovarati potrebama vremena, njihovo se djelovanje širilo koncentrično, kako su to prilike zahtijevale: siromasi, bolesnici, napuštena djeca, galijaši.
Sv. Vinko nije dijelio općeprihvaćeno mišljenje svoga vremena da je žena osobito krhko biće, da je promašeni muškarac, da joj treba trajno skrbništvo. Mnoge su, naime, kćeri kršćanske ljubavi već u Vinkovo vrijeme djelovale kao emancipirane, hrabre žene, danas bismo rekli „spašavale živote“ gdje nitko drugi nije htio. Slijedile su tako svoga oca i utemeljitelja koji je zahvatio u ona područja Crkve i društva kamo nitko nije htio.
On je proglasio gospodarima one koji su bili najbjedniji, našom i Isusovom braćom one koji su (ne)pravedno prikovani na galiju i one bespomoćne koje su ostavili oni koji bi ih morali najviše voljeti. I to smo već negdje čuli: o siromasima, gladnima i potlačenima koji su blaženi jer…
No uvijek treba netko – poput sv. Vinka, Margarete Naseau i brojnih svetih i hrabrih milosrdnica – da nas na to iznova podsjeća.
Sv. Vinko umro je 1660. godine u Parizu. Na njega podsjećaju njegova djela, njegovi sljedbenici i sljedbenice diljem svijeta, njegov uvijek aktualni nauk, jer „uvijek ćete imati siromaha“.
Izvor: milosrdnice-zagreb.hr
