Fra Tomislav Pervan o 45. obljetnici Gospinih ukazanja
Da čovjek ne povjeruje: Iza nas je četrdeset i pet godina od početaka međugorsko-bijakovskih zbivanja. Onodobni tinejdžeri–vidioci danas su odrasle osobe sa svojim obiteljima, zašli su već u šezdesete godine, djedovi i bake; doskora će vidjeti i sinove svojih sinova i svojim unucima pripovijedati o onim prvim sudbinskim danima. Sudbinskim i sudbotvornim za njih osobno, za cijelo mjesto, hrvatski puk i ovdje i diljem svijeta, ali i za cijelu Crkvu te cijeli svijet. Nitko nije u samim početcima mogao slutiti do kojih će se razmjera proširiti ona prva vijest koja je odjeknula s Crnice i Podbrda. Vijest je izazvala potres na svim stranama. I nakon te vijesti ništa nije ostalo isto. Nastupili su tektonski poremećaji, potresi i preslagivanja na svakom području života i rada. Sa svom silinom provalila je voda života s Crnice-Podbrda te ne prestaje do danas napajati milijune vjernika i hodočasnika.
Ti događaji od prije 45 godina bijahu nešto kao jerihonske trublje koje su oglasile skorašnje urušavanje Crvenoga Zmaja – komunističkoga zločinačkoga sustava koji je skoro četrdeset i pet godina držao narode zlosretne države u okovima, a istočni blok skoro sedamdeset godina. Bijahu to trublje slobode ali i nenasilnoga urušavanja jerihonskih, komunističkih zidina i utvrda. Sjetimo se, kad su Izraelci prešli Jordan i unišli u Obećanu zemlju, pred njima se ispriječio utvrđeni grad Jerihon. Bijaše nemoguće osvojiti ga vojnom silom, pa su Izraelci šest dana obilazili oko grada u molitvenim mimohodima, sa Zavjetnim kovčegom – znamenom Božje prisutnosti među narodom – a sedmoga su dana sedam puta obišli jerihonske zidine koje su se na zvuk trublja urušile.
Svi neposredni svjedoci onodobnih zbivanja danas su ušli u treću životnu dob. Svjedoci smo kako je među nama Gospodin izveo silna djela, kako je Gospodin pohodio svoj narod po svojoj Majci. Svjedoci smo kako se punih četrdeset i pet godina sliježu – u međugorsku župu – milijuni hodočasnika, desetci tisuća svećenika iz cijeloga svijeta. Kako, zašto, s kojim ciljem, nakanom? Koji je smisao dolazaka u Međugorje? Radoznalost, žudnja za neobičnim, za senzacijama, ili te ljude ipak nešto iznutra duboko pokreće?
Rekao bih: Ljudi su poput ptica selica koje traže toplinu doma kad zastudi, toplinu i ugodu za vlastito nemirno srce. A gdje je najljepše? Pa uvijek pored Majčina srca – pored Marije i uz Mariju. Iskustvo topline, blizine, Boga, sili vjernike i bogotražitelje na zapućivanje u Međugorje.
Kako je sve započelo? Svjedočanstvom preplašenih šestero mladih iz zaseoka Podbrdo u Bijakovićima, kako su na Crnici – na obronku brda – ugledali prelijepu Gospođu koja ih je pozivala i željela razgovor s njima. Bili su zaprepašteni i iznenađeni te su gotovo pobjegli, ali su se drugoga dana, 25. lipnja 1981. ipak osmjelili, tjerani nutarnjom silom, te su se uspeli do mjesta gdje su vidjeli prethodnoga dana prelijepu Gospođu. I na njihovu radost, ona se ponovno ukazala hrabreći ih da se ne boje. Predstavila se kao Blažena Djevica Marija – i prve riječi bijahu: Ovdje sam da vam kažem kako Bog postoji, da Bog jest. Boga ima.
Bijaše to u vremenu olovno teškoga komunizma, nakon smrti zlikovca i milijunskoga ubojice, kad je država pucala po svojim šavovima, kad su centrifugalne sile u državi bile na djelu. Tu državu nije moglo očuvati na okupu nikakvo ljepilo, nikakva sila, ni vojna ni tajne policije. Bijaše to vrijeme bezboštva, teške nevjere, kad je među nama bilo oko dva milijuna onih s partijskom knjižicom, s udarenim žigom Zvijeri, bezbožnom crvenom zvijezdom. Komunisti zbijali redove, kleli se na vjernost svomu putu, s kojega ni pod koju cijenu ne žele skrenuti, a s druge strane Nebo šalje posve druge signale. Ono se ne da isključiti. I vjernici prepoznaju i čitaju znakove Neba.
Ono što je tih dana tako neznatno započelo, odmah je odjeknulo u župi, u cijeloj okolici, i ljudi su počeli dolaziti u veliku broju. Već na Petrovdan, 29. lipnja, bilo je više od 15 tisuća osoba na Podbrdu-Crnici. Bijaše to međugorski Bing Bang,”Veliki prasak” koji je odjeknuo u cijelom svijetu.
Taj je prasak odjeknuo i potresao same vrhove komunističke partije; uslijedile su odmazde i represije, progoni i zatvori, prijetnje vidiocima, odvođenje u podne i pola noći u milicijsku stanicu u Čitluk, liječnicima u Čitluk i Mostar, prijetnje mještanima, uhićenje njih nekoliko; nervoza u partijskim krugovima, strahovita medijska kampanja, sustavne zabrane. Svi mediji ustali protiv Međugorja, zazivlju duhove prošlosti, kao i danas ‘ustašku zmiju’, slavi se bezbožna partija i revolucija, na sve strane ozloglašuju vidioce, župljane, župnika, fratre, hrvatski ‘ustaški’, katolički puk.
Međugorje je proglašeno restricted area, stavljeno u prisilnu karantenu, nitko nije mogao unići ni izići neregistriran, dvije godine nitko se nije smio uspinjati na Križevac i Brdo ukazanja. Ali ništa ne pomaže! Svijet ne vjeruje sinovima Lašca i Ubojice ljudi od početka, kako je Sotonu imenovao sam Isus. Sve vuče srce Majci i Isusu u Međugorje, gdje doživljavamo upravo proljeće i procvat vjere. Za komuniste to je kontrarevolucija, za vjernike Božja revolucija, nutarnji prevrat i obraćenje prema Bogu.
Večernje mise prepune, crkva pretijesna, svi se kupaju u znoju (klimatizacija bijaše daleki san!), dugi redovi pred ispovjednicima što je bio znak da se urušava carstvo Sotone. Padaju jerihonski zidovi komunizma, na molitvene trublje i zazive. Gospa se uključuje aktivno u rušenje bezbožnoga komunizma koji pada 1989. Sve su to povijesne ali i metapovijesne činjenice koje su duboko zasjekle u tkivo i biće svijeta i Crkve.
Moleća Crkva, ona na koljenima, koja Boga traži, ne da se smesti. Dolazi i ne prestaje dolaziti, svim prijetnjama i progonima unatoč. Ljudi su ponosni što su mogli nešto pretrpjeti za Isusa i Gospu. Kad bi sve to bilo djelo samo njih nekolicine mladih, vidjelaca, koji odonda nemaju privatnoga života, onda bi to bilo ravno nadljudskome čudu. Ali ne, Nebo se njima samo poslužilo da budu protok poruka, svjedoci nadnaravne zbiljnosti.
Međugorje ima od samoga početka svoje gorljive pobornike i vatrene protivnike. Do dana današnjega. Žao nam je zbog embarga koji visi nad Međugorjem što se tiče crkvenoga tiska na ovim ozemljima, makar imamo vatikanski Nihil obstat. Međugorje se zaobilazi, prešućuje ili ignorira, velika okupljanja su također prešućena u crkvenoj javnosti, primjerice, svećeničke duhovne vježbe, velika okupljanja mladih također. Malo koji hrvatski biskup navrati u Međugorje. Mogu se prste jedne ruke nabrojiti. Ono u službenoj Crkvi nema pravo javnosti, a vjernici su istodobno neumorni u dolaženju i traganju za smislom i istinom. Djevica dolazi kako bi nas podsjetila na istine evanđelja koje mogu i danas biti vrelom nade u svijetu bez nade i ljubavi, bešćutnom i sve protubožnijem te trajno nesnošljivijem prema vjernicima.
Naša nada ima svoju vodoravnu i okomitu protežnicu, i Marija uporno naglašava tu okomicu – vertikalu, odnos prema Bogu u molitvi i poniznosti. Za čovjeka je bitno biti u dodiru s Bogom, čovjek je iz Boga potekao, k njemu se vraća. To je sržna poruka svih Marijinih ukazanja kroz povijest. I zahvalni smo Mariji što smo četrdeset i pet godina u njezinoj školi. Uvijek na početku, uvijek negdje u predvorju, jer strm je put i uzak, a isto tako i tijesna vrata koja vode u život. To su vrata i dveri Isusove Radosne poruke.
U konačnici Međugorje ne zavisi od nas, od ljudskih autoriteta. Svećenici i fratri su dolazili i odlazili, nema ih ovdje više, a ono traje i raste. Ljudski autoriteti nisu ti koji su promicali ili stvorili Međugorje, nego se Međugorje samo dokazalo u Crkvi kao mjesto molitve, obraćenja, novih obzora i nade za svijet. Ono je zauzelo svoje mjesto, čvrsto i sigurno, u svijesti katoličkih vjernika. Međugorje nisu stvorili fratri ni kler, svojim umijećem ili znanjem, nego ga je stvorilo i započelo Nebo s vjernim pukom, vjerničkom bazom, laicima. Da je zavisilo o ljudskim čimbenicima, davno bi ga nestalo s lica zemlje. Svjedoci smo kako Međugorje danomice raste i zahvaća cijelu Crkvu. Nisu to mogli zanemariti ni crkveni vrhovi u Vatikanu.
To je i razlog zašto je na najvišoj crkvenoj razini uspostavljeno povjerenstvo koje je proučavalo Međugorje. Četrdeset i pet godina imamo Međugorje na pozornici ovoga svijeta, a ono je prošlo sve moguće ‘scile i haribde’, nijekanja, osporavanja, prijetnje, policijske, zapravo milicijske intervencije, zastrašivanja, ali ništa nije moglo smesti vidioce od samih početaka.
Ovih je dana preminuo kardinal Camillo Ruini, možda najistaknutija osoba u talijanskom episkopatu u posljednjih četrdeset godina. Preminuo je u dubokoj starosti, u 95. godini života. Bio je 17 godina vikar Rimske biskupije. Naime, Papa je biskup Rima, jer je nasljednik Petra apostola, a vikar umjesto Pape upravlja Rimskom Crkvom; bio je nadsvećenik Svetoga Ivana Lateranskoga punih 18 godina, a predsjednik Talijanske biskupske konferencije 15 godina. Već to govori o njegovu značenju. Premijerka Meloni je rekla kako je preminuo jedan od najbistrijih umova, a isto tako su se pozitivno izrazili i ostali političari i biskupi.
Bio je prijatelj Ivana Pavla II. i pape Benedikta. Za nas je značajan po tome što je bio Predsjednik Međunarodne komisije koja se bavila međugorskim fenomenom od 2010.-2014. Komisija je radila i on je predao papi Franji rezultate rada i glasovanja. A sam je kao rimski vikar vidio plodove Međugorja u Rimu. Nikada nije javno objavljen taj dokument, ali je nekim kanalima dospio u javnost. Na konačnom glasovanju bilo je 13 pozitivnih i dva negativna glasa, s jednim suzdržanim u korist Međugorja. Bijaše to objektivna prosudba nakon svih ispitivanja. Zaključili su da je prvih sedam dana u Međugorju autentično. Da se može govoriti o Marijinim ukazanjima. To nam je dovoljno.
Na temelju toga izdan je i onaj Nihil obstat prije dvije godine u kome se ne govori o nadnaravnosti ukazanja, nego kako nema nikakve zaprjeke da hodočasnici dolaze ovamo zajedno sa svećenicima, biskupima, pojedinačno i u grupama. To je golemi iskorak i pomak naprijed, jer je stalno nad nama ovdje visjela prijetnja da se radi nešto protiv stava Crkve, protiv nauka itd.
Naime, biskupijska komisija koju je osnovao mons. Pavao Žanić, mostarski biskup, imala je petnaestak članova. Na završnoj sjednici glasovali su glede međugorskih ukazanja i 13 je glasova bili protiv-kontra ukazanja, a samo dva su bila pozitivna. Upravo se suprotno dogodilo s ovom Komisijom u Rimu. Onodobno je g. 1986. biskup tražio od kard. Razingera, pročelnika Zbora za nauk vjere da se sve u Međugorju zabrani i dokine, što – jasno – razboriti Kardinal nije učinio, nego je ovlast prenio na Biskupsku konferenciju i kardinala Kuharića. Ustanovljena je nova Komisija koja je izdala svoju izjavu uoči rata, u travnju 1991. Kako se ništa nije pomicalo s mjesta s novim biskupom u Mostaru, papa Benedikt osjećao se ponukanim zadužiti kard. Ruinija da osnuje novu međunarodnu komisiju koja je podnijela svoj elaborat papi Franji. Vidjeli smo gore rezultat glasovanja te Komisije.
A ja sam ovdje prisutan od samih početaka, od Petrovdana 1981. i pratio sam pomno sve i kao župnik te mogu reći – ovo je zbilja Božje djelo! Hvala pokojnom kardinalu Ruiniju za njegov doprinos Međugorju. Ruini je bio ključna figura u toj Komisiji, čvrsti zagovornik nepromjenjivih vrijednosti Crkve, od pobačaja do eutanazije. Geslo mu je bilo – Istina će vas osloboditi! Konačnoga suda nema bez osobnoga iskoraka prema Gospodinu i bez osobnoga obraćenja.
Međugorje se u međuvremenu dokazalo kao mjesto molitve i obraćanja, mjesto temeljitih životnih zaokreta i iscjeljenja, mjesto gdje su nebrojeni pronašli put do Boga i vlastita srca. Ono je postalo škola molitve i klanjanja, poticaj da se i drugdje počne s ovdašnjom praksom. Ako je Sabor imao za cilj obnoviti Crkvu u glavi i udovima, slobodno možemo reći kako je upravo Međugorje najljepši izdanak te postkoncilske obnove. U obraćenju, na koljenima, u dubokoj predanoj molitvi pred Presvetim, u slavlju sakramenata, u navještaju Radosne vijesti koja je najbolji lijek za posrnuli i bolesni svijet. Nikome Međugorje nije naudilo, a nebrojenima je bilo od životne koristi.
Pavao je svojima poručivao: Duha ne trnite! Uvjereni smo da se ovo Marijino djelo ne će ugušiti. Jasno da treba stablo obrezivati, ponešto i okresati, čupati korov koji zna izrasti. Stoga treba prema Apostolovoj riječi Duha raspirivati, jer Gospodin nam nije dao duha bojažljivosti, strašljivosti, nego Duha svjedočenja, odvažnosti, snage, ljubavi i razbora.
Mi vjerujemo da su vidioci prije 45 godina bili samo instrument, sredstvo s kojim se Marija poslužila da upozori svijet na hitnost obraćenja, na aktualnost Evanđelja, pa i svega onoga što je poručivala u svojim ukazanjima od 1830. sv. Katarini Laboure pa do Kibeha u Ruandi (Afrika), osamdesetih godina – kad je u genocidnom ratu g. 1994. pobijeno više od milijun ljudi. Vidioci bijahu nešto kao ključ, starter koji se stavlja u bravu te se ‘pali’ motor i pokreće vozilo. Kad motor krene, ključ se mora ispustiti.
Tako je i vidiocima. Oni su bili ono inicijalno paljenje, a danas motor-zamašnjak treba naših molitava, zaziva, suza, obraćenja, da bi se pokretao naprijed. To je ‘gorivo’ za nebeski zamašnjak. Marija je visoko podignuti Znak koji nas poziva da prihvatimo ozbiljno vrijeme u kome živimo i da ne idemo kroz život bez kompasa. Ona je Zvijezda mora, ona je Zvijezda zornica – Danica koja mornaru i putniku pokazuje put. Neka i nama svijetli na našem životnom putovanju. Hvala joj za minule četrdeset i pet godina!
Fra Tomislav Pervan
Izvor: radio-medjugorje.com
