SVETAC DANA – SV. PADRE PIO IZ PIETRELCINE

Slušajući u crkvi propovijed o svetom Mihaelu, Francesco je osjetio Božji poziv, ali nikome nije ništa rekao. Bilo mu je tada oko deset godina. Ali godine 1898. Francesco će izraziti svoju namjeru: „Želim postati redovnik!” Tako je u samostanu Morconea 22. siječnja 1903. obukao redovničko odijelo i dobio novo ime – fra Pio. Bilo mu je 16 godina.

Padre Pio (Francesco Forgione) rođen je u obitelji Giuseppe i Grazia Forgionea u malom seoskom gradiću Pietrelcina u Italiji 25. svibnja 1887. Iako su Forgionesi bili siromašni materijalnim dobrima, svakako su bili bogati u svom vjerničkom životu i ljubavi od Boga.

Još kao dječak, Francesco je već pokazivao znakove izvanrednih darova milosti. U dobi od pet godina posvetio je svoj život Bogu. Od ranog djetinjstva pokazivao je izvanrednu sabranost duha i ljubav prema redovničkom životu. Majka ga je opisala kao mirno dijete koje je od najranijih godina voljelo ići u Crkvu i moliti se. Kao dječak, mogao je vidjeti i komunicirati sa svojim anđelom čuvarom. U dvojoj jednostavnosti, Francesco je pretpostavio da svi imaju ista iskustva. Jednim ga je žena koja je primijetila njegovu pobožnost upitala: “Kada si posvetio svoj život Bogu? Je li to bilo na vašoj prvoj svetoj Pričesti?”, a on je odgovorio: “Uvijek, kćeri, uvijek.”

Kada je Francescu bilo petnaest godina, primljen je u novicijat Kapucinskog reda Manje braće u Marconeu u Italiji. Divili su se njegovi kolege studenti kao i njegovi nadređeni zbog njegova uzornog ponašanja i duboke duhovnosti. Jedan je od novaka izjavio: “Postojalo je nešto što ga je razlikovalo od ostalih učenika. Kad god sam ga vidio, uvijek je bio skroman, pribran i šutljiv. Ono što me se najviše dojmilo kod brata Pija bila je njegova ljubav prema molitvi.”

Dana 10. kolovoza 1920., u dobi od dvadeset i tri godine, Padre Pio je zaređen za svećenika. Sveta misa bila je za Padre Pija središte njegove duhovnosti. Zbog dugih stanki kontemplativne šutnje u koje je ulazio u raznim dijelovima svete žrtve, njegova je Misa ponekad znala trajati i nekoliko sati. Sve na njemu je govorilo koliko je intenzivno proživljavao Kristovu muku. Župnik u Pietrelcini nazvao je misu Padre Pija “nedokučivom tajnom”. Kad su ga zamolili da skrati svoju Misu, Padre Pio je odgovorio: “Bog zna da želim služiti misu kao i svaki drugi svećenik, ali ne mogu to učiniti.”

Njegovi župljani bili su duboko impresionirani njegovom pobožnošću i jedan po jedan počeli su dolaziti k njemu, tražeći njegov savjet. Mnogima se čak nekoliko trenutaka u njegovoj prisutnosti pokazalo kao iskustvo koje im je promijenilo život. Kako su godine prolazile, počele su mu dolaziti tisuće hodočasnika iz svih krajeva svijeta , privučeni duhovnim bogatstvom koje je tako slobodno proizlazilo iz njegove izvanredne službe. Svojoj duhovnoj djeci rekao bi: “Čini mi se da Isus nema druge brige osim posvećenja vaše duše.”

Padre Pio se prije svega shvaća kao čovjek molitve. Prije nego što je napunio trideset godina već je dosegnuo vrhunac duhovnog života kao “unitivni put” preobrazbe jedinstva s Bogom. Molio se gotovo neprekidno. Njegove su molitve obično bile vrlo jednostavne. Volio je moliti krunicu i preporučivao ju drugima. Nekome tko ga je pitao kakvu baštinu želi ostaviti svojoj duhovnoj djecu, kratko je odgovorio: “Dijete moje, krunicu.” Imao je posebno poslanje za duše u Čistilištu i poticao je sve da mole za njih. Govorio je: “Moram isprazniti čistilište svojim molitvama.” Otac Agostino Daniele, njegov ispovjednik, ravnatelj i voljeni prijatelj rekao je: “Čovjek se divi Padre Piju, njegovom uobičajenom jedinstvu s Bogom. Kada on govori ili mu se obraćaju.”

Padre Pio je cijelog života patio od lošeg zdravlja, jednom je rekao da mu je zdravlje opadalo od njegove devete godine. Nakon svećeničkog ređenja ostao je u svom rodnom gradu Pietrelcini i zbog lošeg zdravlja bio je više od pet godina odvojen od svoje redovničke zajednice. Iako je uzrok njegovih dugotrajnih i iscrpljujućih bolesti ostao tajna njegovim liječnicima, Padre Pio se nije obeshrabrio. Sve svoje tjelesne patnje prinio je Bogu kao žrtvu, za obraćenje duša. Proživio je i mnoge duhovne patnje: “Potpuno sam uvjeren da moja bolest posljedica Božjeg dopuštenja”, rekao je.

Nedugo nakon ređenje napisao pismo svom duhovnom upravitelju, ocu Benedettu Nardelli, u kojem je tražio dopuštenje da žrtvuje svoj život za grešnike. Napisao je: “Već dugo osjećam u sebi potrebu da se ponudim Gospodinu kao žrtva za jadne grešnike i za duše u Čistilištu. Ta je želja neprestano rasla u mom srcu tako da je sada postala ono što bih nazvao snažnom strašću… Čini mi se da Isusu to želi.” Oznake stigmi, Kristove rane, pojavile su se na tijelu Padre Pija u petak, 20. rujna 1918., dok je molio pred raspelom i zahvaljivao nakon mise. Imao je trideset i jednu godinu i postao prvi stigmatizirani svećenik u povijesti Crkve. S rezignacijom i spokojstvom nosio je bolne rane na rukama i nogama.

Osim toga, Bog je obdario Padre Pija mnogim izvanrednim duhovnim darovima i karizmama uključujući dar iscjeljivanja, bilokacije, proroštva čuda, razlikovanja duhova, sposobnost čitanja srca, dar jezika (sposobnost govora i razumijevanja jezika koje on nikada nije proučavao), dar obraćenja, milost da se vide anđeoska bića u obliku i miris koji je izlazio iz njegovih rana i koji je često najavljivao njegovu nevidljivu prisutnost. Kad ga je prijatelj jednom ispitivao o tim karizmama, Padre Pio je rekao: “Znaš, one su meni zagonetka.” Iako je primio više od svog udjela duhovnih darova, nikada ih nije tražio, nikada ih se nije osjećao vrijednim. Nikada nije stavljao darove ispred Darovatelja. Uvijek je ostao skroman, stalno na raspolaganju Svemogućem Bogu.

Dan mu je počinjao u 2:30 ujutro kada bi ustao da započne svoje molitve i da se pripremi za Misu. Mogao je nastaviti užurban apostolat sa samo nekoliko sati sna svake noći i količinom hrane koja je bila toliko mala (300 – 400 kalorija dnevno) da su njegovi kolege svećenici izjavili da to nije dovoljno hrane ni za održavanje malog djeteta na životu. Između Mise i ispovjedi njegov radni dan je trajao 19 sati. Vrlo rijetko je napuštao samostan i nije uzeo niti jedan dan odmora iz svog napornog rasporeda u 51 godinu. Nikada nije čitao novine niti slušao radio. Upozoravao je svoju duhovnu djecu da ne gledaju televiziju.

U svom samostanu u San Giovanni Rotondo živio je franjevački duh siromaštva s odvojenošću od sebe, od imovine i udobnosti. Uvijek je jako volio krepost čistoće, a ponašanje mu je bilo skromno u svim situacijama i sa svim ljudima. Tijekom svog života, Padre Pio je pomirio tisuće muškaraca i žena natrag u njihovu vjeru.

Molitvene skupine koje je osnovao Padre Pio sada su se proširile po cijelom svijetu. Dao je novi duh bolnicama osnivanjem jedne koju je nazvao “Dom za ublažavanje patnje“. U siromasima, patnicima i bolesnima gledao je Kristov lik i davao se posebno njima. Jednom je rekao: “Donesi Boga svima onima koji su bolesni. Ovo će im pomoći više nego bilo koji drugi lijek.”

Spokojan i dobro pripremljen, preminuo je 23. rujna 1968. godine u osamdeset prvoj godini života. Umro je kao što je i živio, s krunicom u rukama. Njegove posljednje riječi bile su Gesu, Marija – Isus, Marija – koje je ponavljao iznova i iznova dok nije izdahnuo. Često je izjavljivao: “Nakon moje smrti učinit ću više. Moja prava misija započet će nakon moje smrti.”

Godine 1971. papa Ivan Pavao II., obraćajući se poglavarima kapucinskog reda, rekao je o Padre Piju: “Kakvu je slavu imao. Koliko pratitelja iz cijeloga svijeta. Zašto? Je li to zato što je bio filozof, učenjak ili zato što je imao sredstva na raspolaganju? Ne, jer je ponizno služio Misu, ispovijedao od jutra do mraka i bio izraziti predstavnik stigmi našeg Gospodina. On je uistinu bio čovjek molitve i patnje.”

U jednoj od najvećih liturgija u povijesti Vatikana, papa Ivan Pavao II. proglasio je svetim Padre Pija 16. lipnja 2022. Tijekom svoje propovijedi, papa Ivan Pavao II, podsjetio je kako je 1947. godine kao mladi svećenik otputovao iz Poljske kako bi obavio svoju ispovijed u Padre Pija. “Molitva i milosrđe – to je najkonkretnija sinteza učenja Padre Pija”, rekao je papa.

Privlačeći otprilike osam milijuna hodočasnika svake godine, San Giovanni Rotondo, gdje je sv. Pio živio i sada je pokopan, nalazi se na drugom mjestu po broju godišnjih posjeta, iza svetišta Naše Gospe od Guadalupe u Meksiku.

***

“Radujem se sada dok u patnjama za vas dopunjujem u svojem tijelu ono što nedostaje od muka Kristovih za Tijelo njegovo – koje je Crkva.”(Kol 1, 24)

SVETAC DANA – SV. TOMA IZ VILLANUEVE

Kad bismo htjeli sažeti život ovoga sveca, onda bismo rekli da je bio izvanredan u milosrdnoj ljubavi prema bližnjemu i u skromnosti i poniznosti. Te tri vrline se naročito sjaje u njegovu liku.

Toma se rodio god. 1486. u Fuenillani u Španjolskoj. Otac mu je bio mlinar i sa svojom je suprugom pomagao siromašne, dijeleći im brašno koje je samljeo prethodni dan. Slijedeći primjer svojih roditelja i Toma je često svoj doručak poklanjao siromasima, a dijelio im je i komade svoje odjeće. Ubrzo se preselio u Villanuevu de los Infantes, pa je po tom gradu ušao i u povijest.

Toma je bio natprosječno nadaren dječak, pa je već u osnovnoj školi stekao prilično znanje. Kad mu je bilo 15 godina, pošao je na studij na sveučilište Alcala de Henares, baš u vrijeme kad je slavni kardinal Cisneros stvarao to sveučilište, koje će postati veoma glasovito. Dvije godine kasnije, Tomi je umro otac ostavivši mu kuću i nešto novaca. Toma se vratio kući, novac podijelio siromasima, a kuću uz majčin pristanak, pretvorio u bolnicu. Tada je opet pošao na sveučilište i upisao se na teologiju. U dobi od 26 godina bio je već profesor filozofije i teologije, a slovio je kao odličan predavač. No njega je srce vuklo u samostan; zato je ostavio sveučilište, posao u Salamanci, te ondje ušao u red augustinaca. Novicijat je počeo 21. studenoga 1516. g., a već 25. studenoga naredne godine, položio je redovničke zavjete.

Za svećenika je zaređen 1518. g., i odmah određen da predaje teologiju u kući formacije svoga reda. Godinu dana kasnije imenovan je i propovjednikom. Uz to mu je, protiv njegove volje, povjerena poglavarska služba koju je morao obavljati gotovo cijeli život. Bio je poglavar u Salamanci, Burgosu, Valladolidu. Obavljao je i druge visoke i odgovorne službe u redu koje mu je povjerio otac general. Dva puta je bio i provincijal. Kako je njegova krepost i sposobnost bila opće poznata, imenovan je god. 1544. nadbiskupom u Valenciji. Kao natpastir nadahnjivao se slikom Dobroga Pastira, naučavanjem sv. Pavla, primjerima velikih biskupa kršćanske starine, osobito sv. Ambrozija, sv. Augustina, sv. Grgura Velikoga. Njihovim se duhovnim, teološkim i pastoralnim spisima neprestano hranio. Očuvana pisana ostavština pokazuje da je Toma bio u prvom redu teolog pastorala. Njegov je nauk o Majci Božjoj i o božanskoj ljubavi imao na kršćanski život silan utjecaj, tako da ga čak nazivaju “španjolskim sv. Bernardom”.

I kao nadbiskup bio je veliki prijatelj sirotinje i svih onih koji su trebali njegovu bilo duhovnu, bilo materijalnu pomoć. Novi nadbiskup Valencije, na zaprepaštenje svih kanonika, nosio je i dalje skroman, iznošen redovnički habit. Oni stoga skupiše 4000 kruna, poklone mu da si nabavi odjeću i uredi stan, koji će odgovarati dostojanstvu njegova staleža. Zahvalivši se toplo za dar svojim dobrotvorima, posla ga u bolnicu. Na sve primjedbe na svoj račun, nadbiskup bi odgovorio: “Što hoćete? Ja sam vam veoma zahvalan za vašu brigu oko moje osobe, no vi znate, ipak, da moj položaj i moje dužnosti ne ovise o mojoj odjeći. Ja se jedino moram brinuti za duše koje su mi povjerene.”

Dakako da je savjesno obilazio sve župe svoje nadbiskupije. Posvuda je propovijedao. Kao propovjednik uvrštavao se među najbolje propovjednike Španjolske onoga vremena. Za propovijed se spremao naročito molitvom. I on je općenito po naravi više bio čovjek molitve i unutarnjega života nego akcije.

Sveti je biskup umro na Malu Gospu 1555. godine. Blaženim ga je proglasio 1618. g. papa Pavao V., a svetim na samu svetkovinu Sviju svetih 1658. g., papa Aleksandar VII., posvetivši mu župu u Castelgandolfu.

U ikonografiji najčešće ga prikazuju kako dijeli milostinju siromasima ili čini koje drugo djelo milosrđa.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. MATEJ, APOSTOL I EVANĐELIST

Prema Evanđeljima, sveti Matej bio je carinik i pripadao skupini ljudi koji su bili neumoljivi i često korumpirani, te od ostalih Židova smatrani i obredno nečistima. Promijenio se nakon što ga je osobno Isus posjetio i blagovao u njegovoj kući.

Evanđeoski tekstovi i Djela apostolska navode Mateja na svim popisima dvanaestorice Isusovih učenika.

Prema Evanđeljima, bio je carinik, sakupljač poreza na putu koji je kod Kafarnauma prelazio iz Galileje u Siriju, te je pripadao skupini ljudi, koji su bili neumoljivi i često korumpirani, te od ostalih Židova smatrani i obredno nečistima.

Promijenio se nakon što ga je osobno Isus posjetio i blagovao u njegovoj kući. Spremno se odazvao pozivu, da slijedi Isusa, a prije no što je to učinio, priredio je svečanu gozbu za rođake i prijatelje.

“Odlazeći odande, ugleda Isus čovjeka zvanog Matej gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pođe za njim. Dok je Isus bio u kući za stolom, gle, mnogi carinici i grešnici dođoše za stol s njime i njegovim učenicima. Vidjevši to, farizeji stanu govoriti: »Zašto vaš učitelj jede s carinicima i grešnicima?« A on, čuvši to, reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima. Hajdete i proučite što znači: Milosrđe mi je milo, a ne žrtva. Ta ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.« (Mt 9,9-13).

O sv. Mateju, u puku veoma popularnom svecu, osim onoga u Evanđelju ne znamo mnogo. Od onoga malo što znamo važan je izvještaj crkvenog povjesničara Euzebija, koji kaže da je Matej prije svog polaska na daleko misijsko putovanje propovijedao najprije Hebrejima te im je, prije nego ih ostavi, napisao Evanđelje u njihovu jeziku. Bio je to aramejski jezik, kojim su tada Židovi u Palestini govorili. Euzebije se u svome izvještaju oslanja na stariju vijest u spisima svećenika Papije, koji je kao istraživač veoma pouzdan. On poistovjećuje apostola Mateja s piscem Matejeva evanđelja. Izvornik Matejeva evanđelja nije sačuvan, već samo grčki prijevod. Najstarija svjedočanstva i predaja Crkve pretpostavljaju da je prijevod u potpunosti vjeran izvorniku. Istovjetnost je potvrdila i Papinska biblijska komisija 19. lipnja 19 11.godine.

Matej je pisao svoje evanđelje za Židove u Palestini, koji su bili dobro upućeni u Sveto pismo Staroga zavjeta. Njima je htio dokazati da je Isus, Bogom obećani Mesija, te da se u Njemu ostvaruju i obistinjuju sva starozavjetna proročanstva i obećanja. Ta je značajka očita za Matejevo evanđelje od početka do kraja.

Rodoslovljem na početku dokazuje da je Isus Davidov potomak po tijelu. Djevičansko Isusovo začeće obistinjuje Izaijino proročanstvo, a rođenje u Betlehemu Mihejino. I tako redom.
Iako se u Evanđelju sv. Mateja može mnogo pisati, a i pisano je, ipak o njegovu životnome putu poslije razlaza apostola, ne znamo gotovo ništa. Ne zna se točno kamo je pošao naviještati Radosnu vijest, a ne zna se ni za mjesto ni vrijeme njegove smrti. Pa ipak je sigurno da se od god. 954., njegove relikvije nalaze u Salernu. Kako su onamo dospjele, nije poznato. Jedno su se vrijeme te relikvije, zbog teških prilika, čuvale sakrivene, pa su pomalo pale i u zaborav. Ponovno su pronađene oko 1080.god., i položene u crkvu podignutu njemu u čast, koju je osobno posvetio Papa Grgur VII. On je 18. rujna 1080.g., napisao pismo nadbiskupu u Salernu, sv. Alfanu, u kojem mu čestita zbog pronalaska tijela sv. Mateja. To pismo smatraju povijesno značajnim dokumentom. Pobožni puk iz Kampanije u salernitanskoj katedrali još i danas časti relikvije prvog evanđelista.

Sveti Oci uporno ističu tri značajke svetosti sv. Mateja:

1. Spremnost i radost, s kojom je odgovorio na Spasiteljev poziv;
2. Njegovu velikodušnost: ostavio je sve priredivši svečanu oproštajnu gozbu za rođake i prijatelje;
3. Njegovu poniznost, kojom se naziva ‘carinikom’ i ‘grešnikom’, opisujući gnjev farizeja zbog toga što se Isus svratio k njemu ‘grešniku’.

Matejevo je Evanđelje neka vrsta katekizma o Kraljevstvu. To je pogotovo po svojoj strukturi ― rasporedu ― od pet velikih govora: Govor na gori (gl.5-7), govor o misiji (gl.10), govor o usporedbama (gl.13), crkveni govor (gl.18) i eshatološki govor (gl.24-25). Matejevo je Evanđelje građeno na tih pet velikih govora i prema tome daje nam pouke kako se ulazi u Božje kraljevstvo, kako se ide u ostvarivanje misije, kako se ponaša u Crkvi, da nas napokon suoči s posljednjim ciljem i svršetkom vremena. U tom je smislu to Evanđelje sustavno, sređeno, te služi solidnoj katehetskoj pouci.
No, u Matejevu Evanđelju nisu grupirani samo Isusovi govori već i djela. Tako su od 8. do 10. gl. skupljena na jedno mjesto Isusova čudesa, koja se opet sama u sebi dijele na tri nutarnje grupe, kao čudesa milosrđa i moći.

Evanđelje se sv. Mateja naziva i ‘Crkvenim Evanđeljem’. A to je zato što, opisujući pet velikih govora, opisuje i pet velikih koraka u oblikovanju Božjega kraljevstva, pokazujući na taj način, naročit interes za unutarnji život Crkve. Dok, na primjer sv. Luka svojim Evanđeljem želi povezati evanđeosko iskustvo s poviješću svijeta, dotle je sv. Matej zainteresiran nadasve da izgrađuje kršćanina unutar zajednice. U tom smislu glavna mu je briga razvijanje dimenzije crkvenosti. To se očituje u nekim zgodama što ih on jedini navodi, nadasve onima u 14. glavi i dalje.
Kao primjer za potvrdu netom rečenoga, možemo navesti zgodu, kako Petar hoda po vodi, koju spominje jedino Matej.  A ona mu sluzi da čitatelja-vjernika, malo-pomalo dovede do obećanja primata baš tome Petru (gl.16-18). Jedini Matej od evanđelista govori o ‘sagradit ću Crkvu svoju’ i o vlasti vezanja i odrješivanja. Matej je, dakle, nadasve zainteresiran ovom temom: onim što Crkva čini, i onim što će se događati u crkvenoj zajednici. U tom je smislu i po prisutnosti onih elemenata koje drugi evanđelisti nemaju Matejevo Evanđelje nazvano ‘crkvenim’.

Želimo li još više ući u mentalitet Mateja, pisca prvog Evanđelja, onda je dobro promotriti njegovu posljednju stranicu u kojoj je opisano kako Isus šalje apostole u svijet. Ta je stranica ključ čitavoga Matejeva Evanđelja, jer prikazuje Uskrsno otajstvo, moć Krista koji je umro i Uskrsnuo, Njegovu moć u Crkvi. “Dana mi je sva vlast, nebeska i zemaljska. Zato idite i učinite sve narode učenicima mojim! Krstite ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga! Učite ih da vrše sve što sam vam zapovjedio! Ja sam s vama u sve vrijeme do svršetka svijeta” (Mt 28,18-20).
Tu je, doista, vrhunski trenutak Isusova života. On stoji između Isusove povijesti do tog trenutka, od Njegova rodoslovlja, rođenja, propovijedanja, muke, smrti i uskrsnuća, te života Crkve koja će propovijedati, naučavati i krstiti sve do konca vremena. U tom je životu Crkve najutješnija istina: “Ja sam s vama u sve vrijeme ― do svršetka svijeta.”
Od 954. godine njegove se relikvije nalaze u Salernu, u Italiji, a oko 1080.g. položene su u crkvu podignutu njemu u čast, koju je osobno posvetio papa Sv. Grgur VII. Uz njega na slikama često je anđeo koji drži pero.

Ime Matej je hebrejskoga porijekla i znači “Božji dar”.

Zaštitnik je grada Salerna i Triera (Njemačka), bankara, knjigovođa i poreznika, zaštitara.

Molitva: Bože, u neizrecivom naumu svoga milosrđa izabrao si carinika Mateja za apostola svome Sinu. Daj da i mi njegovim primjerom i zagovorom odgovorimo svome  kršćanskom pozivu i odlučno idemo za tobom. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. ANDRIJA KIM TAEGON I DRUGOVI MUČENICI

Sv. Andrija Kim Taegon čiji spomendan Crkva obilježava 20. rujna rođen je 21. kolovoza 1821. kao koreanski plemić, a umro je mučeničkom smrću 16. rujna 1846. Zajedno s još 102 koreanska mučenika proglašen je svetim 1984.

Teagon je kršten u 15. godini života te je želio postati svećenik. Zato je morao putovati oko 1 500 kilometara daleko do najbližeg sjemeništa u Macaou. Za svećenika je zaređen u Šangaju, a poslije povratka u domovinu propovijedao je diljem zemlje i krstio narod.

Za vrijeme dinastije Joseon u Koreji je izbio okrutni progon kršćana. Zato su katolici svoju vjeru morali skrivati. Službena vjera u Koreji bio je kineski konfucijanizam čiji su pripadnici progonili kršćane. Tako su Andrijinog oca, gorljivog katolika – zbog obraćenja domaći konfucijevci, a poput njega prošli su mnogi vjernici.

Jedan od više tisuća progonjenih kršćana bio je i sam Andrija. Mučen je u Seulu, a potom mu je kao 25-godišnjaku, 1846. odrubljena glava. On je prvi koreanski katolički svećenik te samim tim i prvi svećenik koji je u Koreji umro za vjeru te je tako postao predvodnik koreanskih mučenika.

Andrija Kim Taegon 1925. proglašen je blaženim, a papa Ivan Pavao II. proglasio ga je svetim 6. svibnja 1984., zajedno sa Sv. Pavlom Chong Ha-sangom i još 101 koreanskim mučenikom koji su pogubljeni u istom danu.

Sv. Andrija smatra se zaštitnikom koreanskih svećenika.

Izvor: Nedjelja.ba

SVETAC DANA – SV. JANUARIJE

Radosni i tužni događaji u tisućljetnoj povijesti toga grada isprepliću se s imenom, štovanjem i čudom krvi sv. Januarija. To se čudo spominje tamo od god. 1389.

Najstariji izvor, iz kojega saznajemo nešto pouzdano o velikom napuljskom zaštitniku sv. Januariju, jest izvadak iz pisma što ga je g. 432. napisao svećenik Uranius. Iz tog pisanog dokumenta, koji je čak ušao u latinsku patrologiju, doznajemo da je sv. Januarije bio biskup i mučenik te da je proslavio crkvu u Napulju.

Prema najstarijim liturgijskim dokumentima mučeništvo se sv. Januarija i njegovih drugova zbilo 19. rujna 305. za vrijeme Dioklecijanova progonstva. Godine 432. napuljski je biskup Ivan I. otkrio kosti svetog Januarija te ih pohranio u katakombama Capodimonte. Relikvije su sv. Januarija god. 831. odnesene u Benevent.

Odande su pak god. 1154. dospjele u samostan Montevergine. I tek su god. 1497. opet vraćene u Napulj, gdje se i danas nalaze i štuju. Ime je sv. Januarija usko vezano uz povijest grada Napulja, kome je već stoljećima glavni zaštitnik. Radosni i tužni događaji u tisućljetnoj povijesti toga grada isprepliću se s imenom, štovanjem i čudom krvi sv. Januarija. To se čudo spominje tamo od god. 1389.

A ono se događa na blagdan prijenosa svečevih relikvija, tj. u subotu uoči prve nedjelje u svibnju, zatim 19. rujna i 16. prosinca ili u devetnici i osmini tih dana. Svečeva tvrdo zgrušana krv, koja se čuva u relikvijaru, najedanput provrije i poprimi tekuće stanje. O toj se pojavi mnogo pisalo i raspravljalo.

U svakom slučaju ona je veoma zanimljiva. Izreći konačan sud o njoj ne spada na nas. Jedno je u svemu tome ipak sigurno, a to je da Bog može čudesnim znacima proslaviti svoje svece. Ti nam znaci onda mogu pomoći da porastemo u vjeri u Božju svemogućnost i dobrotu.

Štuje se kao zaštitnik od kuNajstariji izvor, iz kojega saznajemo nešto pouzdano o velikom napuljskom zaštitniku sv. Januariju, jest izvadak iz pisma što ga je g. 432. napisao svećenik Uranius. Iz tog pisanog dokumenta, koji je čak ušao u latinsku patrologiju, doznajemo da je sv. Januarije bio biskup i mučenik te da je proslavio crkvu u Napulju.Prema najstarijim liturgijskim dokumentima mučeništvo se sv. Januarija i njegovih drugova zbilo 19. rujna 305. za vrijeme Dioklecijanova progonstva. Godine 432. napuljski je biskup Ivan I. otkrio kosti svetog Januarija te ih pohranio u katakombama Capodimonte. Relikvije su sv. Januarija god. 831. odnesene u Benevent.Odande su pak god. 1154. dospjele u samostan Montevergine. I tek su god. 1497. opet vraćene u Napulj, gdje se i danas nalaze i štuju. Ime je sv. Januarija usko vezano uz povijest grada Napulja, kome je već stoljećima glavni zaštitnik. Radosni i tužni događaji u tisućljetnoj povijesti toga grada isprepliću se s imenom, štovanjem i čudom krvi sv. Januarija. To se čudo spominje tamo od god. 1389.A ono se događa na blagdan prijenosa svečevih relikvija, tj. u subotu uoči prve nedjelje u svibnju, zatim 19. rujna i 16. prosinca ili u devetnici i osmini tih dana. Svečeva tvrdo zgrušana krv, koja se čuva u relikvijaru, najedanput provrije i poprimi tekuće stanje. O toj se pojavi mnogo pisalo i raspravljalo.U svakom slučaju ona je veoma zanimljiva. Izreći konačan sud o njoj ne spada na nas. Jedno je u svemu tome ipak sigurno, a to je da Bog može čudesnim znacima proslaviti svoje svece. Ti nam znaci onda mogu pomoći da porastemo u vjeri u Božju svemogućnost i dobrotu.Štuje se kao zaštitnik od kužnih i sličnih epidemija, a u južnoj Italiji, oko Napulja, smatraju ga općim zaštitnikom svih bolesti.

Izvor: Sveci.net