FRA DARIO GALIĆ: “ZA VELIKE STVARI POTREBNO JE VRIJEME”

FRA DARIO GALIĆ: “ZA VELIKE STVARI POTREBNO JE VRIJEME”

Propovijed fra Darija Galića na večernjoj svetoj Misi u Međugorju 25. listopada 2022.pročitajte u nastavku:

“Braćo i sestre! Naš Gospodin Isus u svojoj Riječi služi se jednostavnim govorom. Ali taj jednostavni govor koliko je je god jednostavan nosi u sebi snažnu poruku. Tako On služi se stvarima iz ljudskoga života. Ono što mi ljudi radimo u svojoj svakodnevici, ono što žene rade u svojim kuhinjama i preko toga poučava. Objave slike koje sam Gospodin nama donosi u sebi su jako bremenite, nose dubinu. Njima je zajedničko da to čini jedan čovjek i jedna žena. Vidite, braćo i sestre, na početku navještaja Evanđelja i okupljanja apostola, Gospodinovih učenika. Bog je taj koji je ušao u svijet i prije apostola preko Žene i vidimo da čitavo Njegovo propovijedanje okuplja ljude, apostole, kroz stoljeća kršćane tako i danas. Bog ulazi u ovaj svijet, u svoj svijet i u naš svijet preko čovjeka, preko suradnje s čovjekom i čovjekove suradnje s Bogom. Zato u prvom čitanju sveti Pavao veličanstveno piše kako je „Krist glava Crkve“. On je onaj koji nas okuplja. On je onaj koji nas sabire kao ovce raspršene. Zašto nas sabire? On nas želi za sebe. Za sebe nas je sam Bog i Gospodin stvorio, za sebe nas je otkupio i pripravio nam Vječni život. On je naša glava. On treba biti uistinu središte svega našega života. I upravo, braćo i sestre, kršćani kroz povijest nasljedujući Krista Gospodina raznijeli su Njegovu Riječ na sve četiri strane svijeta, da se spasi svijet, da se ljudi obrate i da povjeruju Radosnoj vijesti da je Bog tako ljubio svijet da je ušao u ovaj svijet i postao Čovjek, da nas rasvijetli. On koji sam sebe kaže „Ja sam svijetlo svijeta“. I upravo, braćo i sestre, preobražaj svijeta kroz stoljeća, ulazak Njegove svete Riječi, rasvjetljenje čovjeka događao se upravo preko te suradnje čovjeka i Boga, Boga i čovjeka. Oblikovala se ljudska kultura, oblikovao se naš način života, oblikovalo se jednostavno sve jer vjera je ona koja oblikuje čovjeka ujutro od kada ustane do navečer dok ne pođe na počinak. Vjera je ona koja te treba usmjeravati, ona koja ti daje smisao u svemu. Upravo, braćo i sestre, svijet moj i tvoj i naš unutarnji svijet raste. On svakodnevno raste. Samo možemo postaviti pitanje: u kojem smjeru raste? Bog traži danas suradnike. U kršćanstvu možemo se zaustaviti na nečemu što se zove divljenje i to je danas jako prisutno. Dok Krist Gospodin kroz stoljeća a tako i danas poziva na nasljedovanje možemo se kao kršćani, kao vjernici zadržati samo na divljenju. Lijepa Gospodinova Riječ, lijepo živjeli kršćani prije nas ali braćo i sestre, to neće biti dovoljno jer kultura se oblikuje življenjem. Kultura se i kršćanska civilizacije oblikovala nasljedovanjem Krista Gospodina jer oni koji ostaju na divljenju na neki način su izdajice. Oni pjevaju pjesme, oni pričaju o Isusu, oni čitaju o životima svetaca ali Krist Gospodin nije došao na svijet okuplja svijet i ljude da mu se dive nego da ga nasljeduju. I to je danas nama izazov.

Nasljedovanje Krista Gospodina u čovjeku zahtijeva žrtvu jer je čovjek taj kao što vidimo iz Riječi Božje, čovjek je taj koji surađuje ili ne surađuje s Bogom. Zato je večeras nama pitanje: što mi unosimo u svoj život, je li Krist Gospodin onaj koji sije u nama, koji oblikuje našu dušu, naše srce, naše misli ili našu nutrinu a time i život i vanjštinu ili nas oblikuje nešto sasvim drugo? Svatko od nas mora sam za sebe naći odgovor jer svatko je odgovoran. Odgovorni smo, braćo i sestre, za vrijeme u kojem živimo. Kao što su kršćani prije nas prolazili kroz različite izazove, borbe i muke svojega ljudskoga i vjerničkoga života. Prenosili vjeru s generacije na generaciju do dana današnjega ne divljenjem nego nasljedovanjem, žrtvom i predanjem. I ovaj svijet kojeg svakodnevno gledamo i slušamo jest ovakav kakav jest ali on je takav po ljudskom izboru. Mi u svojoj svakodnevnici jednostavno biramo. Kušnja nije samo nekada. Naša kušnja je ovdje svakodnevna. Dok god koračamo zemaljskom stazom mi smo u izboru. Mi smo u kušnji što ćemo dopustiti da raste u nama jer na drugom mjestu kaže Krist Gospodin „Kraljevstvo je Božje u vama“. Zato, braćo i sestre, ovaj svijet, naša kultura, mjesto gdje ti živiš jest onakvo kakvim ga ljudi, mi činimo. Ako se vjera prihvaća uistinu Krist Gospodin  i Njegov način života i ponašanja onda kršćanin treba biti spreman na žrtvu. A vidimo danas, braćo i sestre, kako čovjek ne voli žrtvu, ne voli patnju, ne voli bol. Ako je ikako moguće da to izbjegnemo, ako je ikako moguće da se toga spasimo. Ali nemamo mi drugoga puta. Ako je sam Krist Gospodin došao u ovaj svijet, izvršio svoje poslanje, sijao svoju Riječ u ljudska srca, u ljudske duše, a nakon Njega ljudi kršćani kroz stoljeća nasljedovanja Njega kroz progonstva, kroz boli i kroz žrtvu, kroz patnju i kroz muku  iz stoljeća u stoljeće, do dana današnjega nama su donijeli vjeru. Na nama je, braćo i sestre, svakodnevan izazov kako ću odgovorit i na koji način ću se postaviti jer ti si odgovoran za ono što raste u tebi. A ono što je u tebi neće se moći sakriti kaže sam Gospodin „Grad na gori ne može se sakriti, svjetiljka koja svijetli neće se moći sakrit.“

Druga stvarnost, iz današnje Riječi Božje, vidimo rast, bujanje. Za velike svari, braćo i sestre, potrebno je vrijeme. Da bi došao plod u čovjek život, u njegov rad pa i plod njegove vjere, odnosa s Kristom Gospodinom potrebno je vrijeme i vlastita strpljivost sa samim sobom, strpljivost s ljudima oko nas jer je sam Krist Gospodin bio strpljiv. I oni koji su Njegovi, slijedeći Njegov primjer neće moći drugačije. Oni će uzimati svakodnevno svoj križ i nositi ga s ljubavlju i strpljivo. Onaj, braćo i sestre, tko je spreman na nasljedovanje, on će morati biti spreman i na strpljivost. Protivštine su razne ali svijet se mijenja ako mu je Krist glava. Mi vidimo, braćo i sestre, kako današnji vjernici i kršćani, svatko od nas je pod izazovom i kako veliki broj kršćanskoga svijeta ne želi da mu Krist bude glava i da On bude onaj koji mjeri nego čovjek želi mjeriti svojim srcem. A kako da čovjek mjeri svojim srcem jer se kaže počesto da slijedimo svoje izbore i svoje srce. Kako ćeš slijediti svoje srce kada ti je srce ranjeno? Kako ćeš slijediti svoj kada ti je ograničen i svoju ljudsku palu narav koja je ograničena? Krist je sam za sebe rekao „Ja sam Put, Istina i Život“. On je glava. Crkva je Njegova, nije naša. I Riječ Božju i Crkvu Kristovu ne možemo, braćo i sestre, prilagoditi vremenu i duhu ovoga svijeta jer duh svijeta protivi se Duhu Božjem. Duh svijeta je počesto duh đavliji koji se preoblači danas u raznorazne ideologije i načine ponašanja i načine života. Tko misli pomiriti Duha Isusa Krista i duha svijeta on se vara. Krist Gospodin propovijeda Istinu, svijet reagira otporom. Tako je, braćo i sestre, i danas. Gospodin će pratiti u rastu one koji budu birali Njegovu Riječ. Ne prilagođavanje duhu ovoga svijetanego Njegovu riječ potpuno i cjelovito. Tada se uistinu i tek samo tada, događa u čovjeku rast. Što raste? Raste Kraljevstvo Božje. Raste ovo zrno kaže Gospodin „kao zrno gorušičino“, ono se razvija, ono spušta svoje žile u dubinu. Zato smo pozvani, braćo i sestre, naoružati se Riječju Božjom. Da Riječ Božja pusti svoje žile Duha Svetoga na našu svijest i podsvijest, na naše misli, na naš način života. I nismo pozvani samo da svijetlimo sebi nego kada Čovjek dopusti da Bog bude uistinu Bog u njegovom životu nosi čovjek Kraljevstvo Božje gdje god pože i u obitelj i na radno mjesto i svojim prijateljima i svojim neprijateljima.

Mi smo pozvani na rast i na strpljivost a Gospodin je taj koji će nam davati snagu jer On za sebe kaže da je došao na ovaj svijet „da život imamo u punini da ga imamo“. Ne da budemo slomljeni, tužni, tjeskobni, izgubljeni kao kakve ovce nego da budemo uistinu djeca Božja jer mi imao Boga za Kralja. Boga za Gospodara. Ovo je Njegov svijet. On sam kaže „Dođe Gospodar i dade dobra svoja.“ Sve pripada Njemu i sve je Njegovo a čovjek kao i ovoj pristodobi kao i ova žena pozvani smo na rast u strpljivosti, u žrtvi i u ljubavi. A Riječ Božja, naša osobna i zajednička molitva preko nje će nam sam Gospodin davati sebe. Ulijevati će nam snagu da se izborimo sa svakim izazovom koji nama ide u susret jer kaže sam Gospodin za sebe „Ne bojte se! Ja sam pobijedio svijet.“ Ako je Krist glava mojega života onda u meni nema straha, nema tjeskobe za moj život ni za moju smrt. Ako si uistinu, ti kao roditelj kršćanin, vjernik onda nema straha  za svoju odnosno za tvoju djecu. Ako smo mi, braćo i sestre, uistinu Kristovi onda nema straha za ovaj svijet. On je naša stijena. On je naša snaga, naše uzdanje. Zato se trsimo i borimo i pomozimo Gospodinu da iščupa iz našega sve ono što priječi Njegovom zrnu Njegove Riječi da raste u nama. Trsimo se i borimo se svakodnevno s ljubavlju tražeći vrijeme i mjesto gdje da Gospodinu iskažemo zahvalu, predanje i molitvu jer On je spreman nas pratiti na životnom putu u onoj mjeri, braćo i sestre, koliko smo mi spremni pustiti Boga da bude Bog.“

***