Author

FMteam

Browsing

MOLITVE SVETOJ KATARINI ALEKSANDRIJSKOJ

Svevišnji te obdari ljepotom,

Sveta Katarina Aleksandrijska

divna bješe u licu i stasu,

plemenita roda, čak princeza

po tom nisi za vazda na glasu.

Svevišnji te ispuni mudrošću,

čvrste vjere vezana uz Krista,

za Nj ti odbi i kraljevsku krunu

stog ti ime u sve vijeke blista.

Kristu Kralju ostala si vjerna,

te prezrela poganske bogove,

Duhom Svetim silno nadahnuta,

ti posrami tobožnje umove.


***

Slavna sveta Katarino, djevice i mučenice, pomozi mi nasljedovati tvoju ljubav i čistoću. Daj mi snage i hrabrosti u borbi s napastima svijeta. Pomozi mi iskreno ljubiti Boga svim srcem i umom i njemu služiti. O slavna sveta Katarino, po svojem slavnom mučeništvu, za ljubav Kristovu, pomozi mi da budem vjeran svojoj vjeri i svome Bogu dok živim. Amen.

Bože, koji si uresio svetu Katarinu, djevicu i mučenicu, darom velike mudrosti i kreposti te pobjedničkom borbom s neprijateljima vjere, daj nam, molimo te po njezinu zagovoru, postojanost u vjeri i njenu mudrost da možemo srcem i umom služiti Tebi. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.



SVETAC DANA – SV. KATARINA ALEKSANDRIJSKA

Sveta Katarina Aleksandrijska je zaštitnica studenata filozofije jer je išla rame uz rame s najvećim umovima svog doba, te ih obratila na kršćanstvo u dobi od osamnaest godina.

Sveta Katarina živjela je u Aleksandriji, u Egiptu, tijekom četvrtog stoljeća nove ere. Rođena je u poganskoj rimskoj obitelji iz više klase. Bila je blagoslovljena intelektualnim genijem i žestokom glađu za učenjem, kao i zapanjujućom ljepotom, ali koliko god bila privlačna, više je voljela učenje i filozofiju nego brak.

Dvije su glavne legende o Katarininu obraćenju na kršćanstvo. Prema prvoj, Blažena se Majka ukazala jednom pustinjaku u egipatskoj pustinji. Pustinjak je otišao do Katarine i pokazao joj sliku Gospe i djeteta Krista što je dovelo do njezinog trenutačnog obraćenja u dobi od osamnaest godina. I ne samo to, bila je “mistički udana” za Krista, a dijete Krist joj je stavilo prsten na prst. Prema drugoj verziji, dijete Krist i Blažena Majka ukazali su joj se izravno.

Kasnije je Katarina propovijedala o Isusu i evanđelju po cijeloj Aleksandriji u vrijeme kada je car Maksencije provodio progon kršćana. U hrabrom i odvažnom potezu, Katarina je prišla caru, prekorila ga zbog njegovog progona i iznijela snažne argumente protiv poganskih rimskih bogova. Car nije mogao podnijeti njezinoj mudrosti pa je okupio pedeset vodećih poganskih filozofa da raspravljaju s njom. Ne samo da je Katarina pobijedila u raspravi, već su se svi obratili na kršćanstvo. Razjaren, car je dao spaliti svih pedeset, ali je poštedio Katarinu jer je žudio za njom.

Maksencije je bio oduševljen Katarininom ljepotom i pokušao ju je zavesti, iako je bio oženjen čovjek s kraljicom. Otišao je toliko daleko da je obećao Katarini da će je okruniti za svoju novu kraljicu. Katarina je odlučno zanijekala njegova ugovaranja. Odbačen i ponižen, bijesni car dao je pretući Katarinu i baciti je u tamnicu.

Zaintrigirani Katarinom, i kraljica i vojni general otišli su potajno posjetiti Katarinu u zatvoru. Zbog njezine izuzetne vjere obratili su se i carica, general i dvije stotine tamničara. Maksencije je pobjesnio i dao ih sve pogubiti.

Car je odlučio mučiti Katarinino čedno tijelo rastežući ga preko velikog kotača s šiljcima s visokim vrhovima na površini i oštrom oštricom sa strane. Čudesno, prije nego što je mučenje počelo, njezini su okovi olabavljeni i kotač se razbio, navodno od strane anđela. Napokon su joj odrubili glavu. Tada su, prema legendi, njezino tijelo anđeli odnijeli do planine Sinaj gdje je i pokopana.

Sveta Katarina Aleksandrijska zaštitnica je filozofa, knjižničara, studenata, mladih žena, propovjednika, apologeta, odvjetnika, bilježnika i kolara. Također je štovana kao jedna od Četrnaest svetih pomoćnika, skupine svetaca za koje se smatra da imaju posebnu zagovorničku moć.

U ljeto 1425. mlada francuska djevojka po imenu Ivana, stojeći u vrtu svojih roditelja, zagledala se u maglu koja ju je tijesno obavijala i vidjela nešto. Bio je to sveti Mihael Arkanđeo i dvije žene s bogatim krunama. Jedna od tih žena bila je sveta Katarina Aleksandrijska. Katarina je slatko i nježno razgovarala s mladom Joan, govoreći da će ona biti Ivanin savjetnik, vodič i zaštitnik. Čak je obećala da će jednog dana odvesti Ivanu u raj. Godinama kasnije, kada se Ivana dobro opravdala kada su je ispitivali teolozi, baš kao što je Katarina učinila kada su je ispitivali filozofi, građani su rekli da je Ivana Orleanska bila ništa drugo do Sveta Katarina Aleksandrijska koja je ponovno sišla na zemlju.

Sveta Katarina Aleksandrijska, zaštitnice studenata i kršćanskih filozofa – moli za nas!

***

Sveta Katarino Aleksandrijska, tvoja inteligencija i odanost doveli su te do otvorenog zalaganja za Krista. Zagovaraj u ime svih kršćana, čineći ih neustrašivima u njihovom zagovaranju i obrani istina naše vjere, čak do smrti.

MISNA ČITANJA – 25. STUDENOGA 2022.

Kad vidite da to biva, znajte: približilo se Kraljevstvo Božje!

XXXIV. tjedan kroz godinu

Petak, 25. 11. 2022.

ili: Sv. Katarina Aleksandrijska, djevica i mučenica

Svagdan

ČITANJA:
Otk 20,1-4.11 – 21,2; Ps 84,3-6a.8a; Lk 21,29-33

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
zelena

IMENDANI:
Katarina, Katja, Kata, Katica; Mojsije; Beatrice

NAPOMENA:
▪ Gdje se sv. Katarina, djevica i mučenica, slavi kao svetkovina (naslov crkve, zaštitnica župe), misni obrazac i čitanja uzimaju se iz Vlastitoga misala Zagrebačke nadbiskupije, str. 234.

Prvo čitanje:

Otk 20,1-4.11-21,2

Mrtvi bijahu suđeni po djelima svojim. Novi Jeruzalem vidjeh kako silazi s neba.

Čitanje Knjige Otkrivenja svetog Ivana apostola

Ja, Ivan, vidjeh anđela:

siđe s neba s ključima Bezdana

i s velikim okovima u ruci.

Zgrabi Zmaja, Staru zmiju,

to jest Đavla, Sotonu,

i okova ga za tisuću godina.

Baci ga u Bezdan

koji nad njim zatvori i zapečati

da više ne zavodi narode

dok se ne navrši tisuću godina.

Nakon toga ima biti odriješen

za malo vremena.

I vidjeh prijestolja

— onima što sjedoše na njih

dano je suditi —

i duše pogubljenih

zbog svjedočanstva Isusova

i zbog Riječi Božje

i sve koji se ne pokloniše Zvijeri

ni kipu njezinu

te ne primiše žiga na čela svoja

ni na ruke.

Oni oživješe

i zakraljevaše s Kristom

tisuću godina.

I vidjeli veliko bijelo prijestolje

i Onoga što sjede na nj:

pred licem njegovim pobježe

zemlja i nebo;

ni mjesta im se više ne nađe.

I vidjeli mrtve,

velike i male:

stoje pred prijestoljem,

a knjige se otvoriše.

I otvori se jedna druga knjiga,

knjiga života.

I mrtvi bijahu suđeni po onome

što stoji napisano u knjigama,

po djelima svojim.

More predade svoje mrtvace,

a Smrt i Podzemlje svoje:

i svaki bi suđen po djelima svojim.

A Smrt i Podzemlje bili su bačeni

u jezero ognjeno.

Jezero ognjeno — to je druga smrt:

tko se god ne nađe zapisan u knjizi života,

bio je bačen u jezero ognjeno.

I vidjeh novo nebo i novu zemlju

jer — prvo nebo i prva zemlja uminu;

ni mora više nema.

I Sveti grad,

novi Jeruzalem, vidjeh:

silazi s neba od Boga,

opremljen kao zaručnica

nakićena za svoga muža.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 84, 3-6a.8a

Pripjev:

Evo šatora Božjeg s ljudima!

Duša mi gine i čezne
za dvorima Gospodnjim.
Srce moje i moje tijelo
kliču Bogu živomu.

I vrabac sebi log nalazi,
i lastavica gnjezdašce
gdje će položiti mlade svoje:
a ja žrtvenike tvoje, Gospodine nad Vojskama,
Kralju moj i Bože moj!

Blaženi koji prebivaju u Domu tvome
slaveć te bez prestanka!
Blaženi kojima je pomoć u tebi,
snaga im raste od časa do časa.

Evanđelje:

Lk 21, 29-33

Kad vidite da to biva, znajte: približilo se Kraljevstvo Božje!

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Kaza Isus svojim učenicima prispodobu: »Pogledajte smokvu i sva stabla. Kad već propupaju, i sami vidite i znate: blizu je već ljeto. Tako i vi kad vidite da se to zbiva, znajte: blizu je kraljevstvo Božje. Zaista, kažem vam, ne, neće uminuti naraštaj ovaj dok se sve ne zbude. Nebo će i zemlja uminuti, ali moje riječi ne, neće uminuti.«

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

HOMILIJA FRA MARINKA ŠAKOTE NA 22. OBLJETNICU SMRTI FRA SLAVKA BARBARIĆA

Danas, 24. studenog 2022. godine, na 22. obljetnicu smrti fra Slavka Barbarića misno slavlje u crkvi svetog Jakova u Međugorju predvodio je bivši međugorski župnik fra Marinko Šakota. Njegovu homiliju pročitajte u cijelosti:

Draga braćo i sestre,

pred nama večeras stoji jedan lik, a to je fra Slavko Barbarić. Pred nama stoji svjedok. Svjedok Božje ljubavi. Svjedok Gospine ljubavi. Svjedok evanđelja. Tko je on bio? Što možemo o njemu u ovih nekoliko minuta reći? Fra Slavko je išao na studij, poslijediplomski studij u Freiburgu u Njemačkoj i kad je završio studij došao je u Međugorje, to je bilo 1982. u veljači. Dakle, 1981. Gospa se ukazala a on je došao u veljači 1982. i tada je on šest mjeseci bio s vidiocima, od veljače do osmog mjeseca. Šest mjeseci je proveo s njima, gledao gledao ih, proučavao, istraživao i kad se uvjerio da je to istina, da  se Gospa njima ukazuje on se potpuno predao Međugorju. On se potpuno predao Gospi. to je jedna od njegovih osobina. To je jedna od njegovih osobina koja je za nas važna, koju možemo mi isti tako usvojiti. Fra Slavko se potpuno dao, potpuno živio za Međugorje, za Gospu. Potpuno, bez pridržaja, bez rezerve, cijelim svojim bićem i to je on bio. On je bio franjevac, svećenik koji je živio srcem, sve što je činio, molio srcem , klanjao se Isusu srcem, hodočasnicima se davao srcem. Sve što je činio bilo je potpuno, potpuno srcem dalje, što bih želio istaknuti što se tiče njegovih osobina je otvoreno srce. On je imao otvoreno srce prema Bogu i Božjoj Riječi. On je osluškivao, on je učio. Gospa je rekla „Međugorje je izvor, a vi ste posude milosti“. To je fra Slavko, za njega možemo to reći. Za njega je postojao izvor a on je bio posuda. Izvor je za njega bila Euharistija, tu se on napajao, tu se on hranio. Klanjanje Isusu, molitva pred Križem, Božja Riječ, tu se on hranio i on je duboko studirao. On je išao u dubine i učio, upoznavao Božju ljubav. Bio je potpuno otvoren Gospodinu. Osluškivao poticaje Duha. Što Bog želi u njegovu životu, što Bog želi preko njega? I bio je otvoren prema potrebama ljudi. On je osluškivao potrebe ljudi, potrebe hodočasnika. Zato je onda sve činio da na te potrebe odgovori. Zato je išao po svijetu jer je to bila potreba da budu ljudi povezani s Međugorjem, da se tim ljudima koji ne mogu doći u Međugorje donese poruka Gospina, donese evanđelje. Zato je organizirao seminare, zbog potreba jer svećenicima je potrebna duhovna obnova zato je uveo tu duhovnu obnovu za svećenike, jer mladima je potrebna duhovna obnova zato je uveo Mladifest, jer bračnim parovima je potrebna duhovna obnova zato je uveo tu duhovnu obnovu, jer organizatorima hodočašća je isto tako potrebna duhovna obnova. On je osluškivao potrebe zato je počeo s izgradnjom Majčinog sela, potrebe djece, potrebe mladih, potrebe osoba koje su upadale u ovisnosti droge, alkohola. On je osluškivao to i zato je borio njima da osigura te kuće, to Majčino selo, zajednicu Milosrdnog Oca. To je bio on. Čovjek otvorena srca prema Bogu i prema Božjoj poruci, Božjoj Riječi, Božjoj želji i čovjek koji ima otvoreno srce prema ljudima u potrebi.

Posebno je imao otvoreno srce prema Gospi. On je osluškivao što Gospa želi, što je Gospina namjera ovdje i on je svim srcem nastojao ostvarivati ono što Gospa želi. Sve je činio za to. On je bio čovjek u kojem je bila ljubav. U njemu je bila velika ljubav prema Bogu, velika ljubav prema Isusu, velika ljubav prema Gospi. sjećam se jednom kako je poslije poslije ponoći, prošla je ponoć, on ide na Brdo Ukazanja jer taj dan nije išao na Brdo Ukazanja. Inače je išao svako jutro ili na Križevac ili na Brdo Ukazanja. To su bili njegovi trenutci njegove osobne molitve kada se on napajao. To je taj izvor, Euharistija, klanjanje, Brda kada je on molio i to je, braćo i sestre, nešto što on nikada nije dovodio u pitanje. Nitko i ništa nije smjelo biti prepreka tome izvoru. On je to u svome životu imao kao strogo pravilo  – molitva, molitva i zato je on nalazio vremena. Nadalje, što bih istaknuo u fra Slavka, to je sloboda. Sloboda čovjeka koji se potpuno u slobodi opredijelio za Međugorje, za Gospu, za Isusa, za hodočasnike. Bio je potpuno slobodan od svega a on je slobodu stjecao u molitvi, učeći od Isusa i stjecao je slobodu u postu. Postio je jako strogo i vodio je seminare posta. On je u postu učio što je to bitno u životu a što nije bitno i znao je to razlikovati i znao je ostavljati sve što je nepotrebno, sve što je nebitno. Davao je drugima velikodušno a za sebe ostavljao samo ono najnužnije jer je bio slobodan, slobodan čovjek od svega. Slobodan da bi mogao služiti. Ne samo slobodan da bude slobodan, nego slobodan da može što više služiti Bogu i ljudima. I znao je razlikovati što je to zaista bitno i za što treba zaista energiju ulagati a što je nebitno. To je kod njega se posebno moglo vidjeti. On je svoj život potpuno posvetio bitnim stvarima, bitnim stvarima. Nije nalazio prostora za nebitno u njegovu životu. Evo, braćo i sestre, nekoliko, samo nekoliko tih osobina sam naveo.

Fra Slavko je bio poseban čovjek, poseban svećenik, poseban franjevac. O njemu bi se moglo još mnogo govoriti ali evo nekoliko samo stvari sam htio staviti pred nas da učimo od njega i to je ono što je sada najvažnije za nas da učimo od njega. Zato ga stavljamo pred naše oči da gledamo kako je on činio, što je on činio i da i mi u svom životu se potpuno predamo, svim srcem predamo Gospodinu, svim srcem predamo Gospi dragoj koja je nas izabrala, koja vjeruje u nas, koja vjeruje da mi možemo puno dobroga učiniti i da ne proigramo tu šansu, da ne proigramo tu posebnu milost i prigodu koju nam daje u ovom vremenu i to nama i to danas, nama koji sada živimo. Evo, da se potpuno srcem, koliko god možemo dadnemo i da budemo Gospin glas, Gospine ruke, Gospini apostoli mira u svijetu. Isto tako, da budemo otvorena srca. Otvorena srca prema Bogu i Božjoj Riječi, do ozbiljno osluškujemo što Bog želi čitajući Božju Riječ, sudjelujući u Euharistiji., klanjajući se Isusu, moleći pred Križem i da osluškujemo potrebe ljudi oko nas kako ne bismo ostali sebični, samo za sebe da živimo što nije dostojno čovjeka a posebno nije dostojno kršćanina jer kršćanin je onaj koji živi po Kristovu primjeru za druge. „Kao što mene posla Otac i ja šaljem vas da idete drugima“ i to je ono što i Gospa želi od nas da imao otvoreno srce, da osluškujemo potrebe ljudi oko sebe. Potrebe u svakom smislu, i u materijalnom i u duhovnom i  da budemo hrabri otići tamo gdje je potrebno., da budemo hrabri i s ljubavlju otići ako negdje nered, nemir, sukob ili ako je neko siromaštvo, da imamo hrabrosti napraviti prvi mi korak i pomognemo na neki način. I još nešto, da budemo slobodni, da učimo od fra Slavka biti slobodni ljudi, da postimo kako bismo se mogli usmjeriti na bitno u životu, kako bismo mogli razlikovati što je to nebitno, nepotrebno, što zaista nije vrijedno da trošimo energiju na to, što zaista nije vrijedno da vrijeme posvećujemo tome. Danas nam se nudi puno toga što nam oduzima vrijeme. Oduzima nam vrijeme a kad nemamo vremena onda smo mi u velikoj kušnji da Sotona pronađe prostor u našem životu, da  nas odvede na krive puteve. Kad nema vremena za Boga, za molitvu, kad nemam vremena za članove svoje obitelji, za razgovor, za prijatelje, za tišinu. Kada to nemam, ja sam onda izložen mnogim ponudama koje danas itekako vladaju. Zato je važno znam razlikovati bitno od nebitnoga a to možemo posebno kroz post. Evo, draga braćo i sestre, neka nam fra Slavko naš, s kojim smo živjeli, kojega su mnogi od nas evo poznavali, neka nam on bude danas zvijezda vodilja, svjetionik na našim putovima, putokaz u našim vremenima. Amen.

***

“Draga djeco! Danas kad vam je nebo na poseban način blizu pozivam vas na molitvu da preko molitve stavite Boga na prvo mjesto. Dječice, danas sam vam blizu i blagoslivljem svakog od vas svojim majčinskim blagoslovom da imate snage i ljubavi za sve ljude koje susrećete u vašem zemaljskom životu i da možete davati Božju ljubav. Radujem se s vama i želim vam reći da se vaš brat Slavko rodio u nebo i da zagovara za vas. Hvala vam što ste se odazvali mom pozivu.

(Gospina poruka, 25. studeni 2000.)

MOLIMO SA FRA SLAVKOM BARBARIĆEM

Molimo sa fra Slavkom Barbarićem: Spontana molitva fra Slavka, izgovorena točno 24. studenoga 2000. nekoliko sati prije smrti

Gospodine Bože,Stvoritelju neba i zemlje,Stvoritelju našeg života!

U ime tvoga Sina Isusa Krista, Kralja i Bezgrešne Djevice Marije, Kraljice mira, molimo: oslobodi naša srca od svega onoga što sprečava da Ti budeš na prvom mjestu u našem životu!

Odričemo se svake sebičnost i svakog samoobožavanja, lažnih idola ili drugih osoba. Odričemo se svega što tebe, Oče sprječava, da ti, sa svojim Sinom, Isusom Kristom, budeš na prvom mjestu u našem životu!

Prikazujemo ti sve one koji su se okrenuli od tebe,i one koji su se izgubili u svome egoizmuili one koji se oslanjaju na osobe ili materijalne stvari: oslobodi ih, Gospodine, da oni kao tvoja slobodna djeca, mogu živjeti i stvarati istinske odnose sa samima sobom i sa drugima!

Molimo za sve kršćane koji se sami tako nazivaju,ali ne žive i ne slijede put koji si ti pokazao u svom Sinu Isusu Kristu. Blagoslovi sve klice obnove u Crkvi i u svijetu, tako da mogu, svaka na svoj način, živjeti odgovorno u svjetlu Krista, našeg Kralja, koji živi i kraljuje u vijeke vjekova!

Amen.

(Molitva skinuta i prevedena s originalnog tonskog zapisa fra Slavka)

IN MEMORIAM: FRA SLAVKO BARBARIĆ

Fra Slavko Barbarić umro je 24. studenoga 2000. u 15h30. Nakon završene pobožnosti Križnoga puta, kojega je svakoga petka obično predvodio na Križevcu za župljane i hodočasnike, osjetio je bolove. Sjeo je na kamen, ubrzo legao na zemlju, izgubio svijest i dušu predao Gospodinu.

Fra Slavko Barbarić rođen je 11. ožujka 1946. u obitelji Marka i Luce r. Stojić u Dragićini (župa Čerin). Osmogodišnju školu pohađao je u Čerinu, a gimnaziju u Dubrovniku. U franjevački red je stupio na Humcu 14. srpnja 1965. Svečane zavjete je položio 17. rujna 1971. Za svećenika je zaređen 19. prosinca 1971. Studirao je Sarajevu, Grazu i Freiburgu. Studije je završio u Grazu (Austrija) postigavši magistrat. Nakon 5 godina pastoralnog djelovanja u Hercegovačkoj provinciji, u župi Čapljina, 1978. je otišao na daljnje studije u Freiburg gdje je 1982. godine postigao doktorat iz područja religiozne pedagogije i titulu psihoterapeuta.

Kao svećenik-franjevac djelovao je u Čapljini od 1973. do 1978. Od proljeća 1982. do rujna 1984. djelovao je u Mostaru kao vjeroučitelj za studente, vodio molitvene seminare kod časnih sestara u Bijelom Polju kod Mostara. Zbog plodonosnoga rada s mladima i zbog molitvenih tečajeva, koje su studenti izvanredno prihvatili, ondašnja komunistička vlast započela je progoniti fra Slavka. U tim teškim trenucima uzoriti kardinal Franjo Kuharić zaštitio je fra Slavka Barbarića u njegovu djelovanju.

Zbog poznavanja glavnih europskih jezika, i pored obveza u župama u kojima je djelovao, fra Slavko je s hodočasnicima u Međugorju radio neumorno zapravo već od svoga povratka sa studija 1982. godine. U Međugorje je službeno premješten 1983. Na zahtjev biskupa Žanića 1985. premješten je u župu Blagaj, a 1988. na Humac gdje je obnašao mjesto kapelana i pomoćnog učitelja novaka.

Početkom rata u Bosni i Hercegovini, kad su svi stariji fratri otišli u Tučepe kao prognanici, na usmeno odobrenje + fra Drage Tolja, ondašnjeg provincijala, fra Slavko je ostao u Međugorju.

Od početka njegova djelovanja u Međugorju počeo bavio se spisateljskim radom pišući knjige duhovnoga sadržaja: Molite srcem, Daj mi svoje ranjeno srce, Slavite misu srcem, U školi ljubavi, Klanjajte se mome Sinu srcem, S Isusom i Marijom uz Golgotu prema Uskrsnuću, Molite zajedno radosna srca, Majko vodi nas miru, Slijedi me srcem, Razgovori i Postite srcem koja iz tiska izlazi ovih dana. Knjige fra Slavka Barbarića prevedene su na dvadesetak jezika i tiskane u preko 20 milijuna primjeraka diljem svijeta. Osim knjiga objavljivao je članke u različitim revijama. Uređivao je Bilten sv. Franje u Čapljini, surađivao u Kršnom zavičaju, Glasu mira i na Radiopostaji “Mir” Međugorje Uz spisateljski rad neumorno je govorio hodočasnicima, vodio euharistijska klanjanja, molitve pred križem, molitvu krunice na Podbrdu i pobožnost Križnog puta na Križevcu gdje je i završio svoj ovozemaljski život. Vodio je posebne godišnje susrete za svećenike i mlade, u provincijskoj kući “Domus pacis” vodio je seminare posta i molitve. Zbog velikih stradanja u ratu utemeljio je i vodio ustanovu za odgoj i skrb “Majčino selo” u kojoj već sada živi preko 60 osoba (ratne siročadi, djece razorenih obitelji, djevojaka – majki, te starih nezbrinutih osoba i bolesne djece). Ako je itko znao voljeti djecu onda je to znao fra Slavko. I maleni su voljeli njega: uvijek su oko njega bili i on ih je uvijek na neki način znao oko sebe okupiti – baš kao i Isus! Njegova psihoterapeutska izobrazba i odgoj omogućili su mu rad s ovisnicima o drogama u zajednici “Cenacolo” koju je utemeljila s. Elvira i to poglavito u njihovoj kući u Međugorju “Campo della Vita”. Pomoć dobročinitelja iz cijeloga svijeta trudio se usmjeriti i u dva fonda: “Fond djeci poginulih branitelja u Domovinskom ratu” i “Fond prijatelji talenata” – za pomoć mladim studentima

Teško je izdvojiti bilo što iz života ovoga velikoga i nesvakidašnjega čovjeka. No, ako bi ipak to kušali učiniti bilo bi to zasigurno razdoblje njegova života u Međugorju. Fra Slavko Barbarić prokrstario je svijetom šireći Gospinu poruku mira i pomirenja. Bio je duša i srce pokreta mira koji se u Međugorju rodio prije 19 i pol godina. Krasile su ga izvanredne osobine: poznavanje jezika, lakoća komuniciranja s ljudima, naobrazba, jednostavnost, briga i skrb za čovjeka u potrebi, nepresušna energija za koju je čak bilo teško i vjerovati da je jedan čovjek može posjedovati, marljivost, a iznad svega pobožnost, poniznost i ljubav. Mnogo je molio i postio, a Gospu je ljubio djetinjom ljubavlju. To je zapravo bila i srž njegova života: molitvom i postom ljudske duše dovoditi Bogu po Mariji – Kraljici mira.

Živjeti pored njega činilo se ponekad nestvarnim – on je naime, bio tu u svijetu, a istovremeno tako izvan njega. U njegovoj blizini riječi Isusove velikosvećeničke molitve pretvarale su se u zbilju: “…Oni ne pripadaju svijetu, kao što ni ja ne pripadam svijetu. Posveti ih istinom; tvoja je riječ istina. Kao što ti mene posla u svijet, i ja njih poslah u svijet. Ja sebe samog posvećujem za njih da i oni budu posvećeni istinom…” (Iv 17, 16-19).

Preuzeto s medjugorje.hr

SVETAC DANA – SV. ANDRIJA DUNG – LAC I VIJETNAMSKI MUČENICI

Danas, 24. studenog, je spomendan svetog Andrije Dung-Laca i vijetnamskih mučenika.

Rođen 1795. u tonkinskom gradu Bac-Nihh u Sjevernom Vijetnamu, Tran An Dung bio je sin poganskih roditelja. U potrazi za poslom za sebe 1807. njegovi roditelji su se preselili u drevnu citadelu Hanoi. Ovdje je njihova dvanaestogodišnjeg sina čuvao kateheta i tri godine poučavao u katoličkoj vjeri. Kršten u Vinh-Triju, na krštenju je primio kršćansko ime Andrija (Anrê) te je nastavio učiti kineski i latinski i sam postao kateheta. Odabran je za daljnji studij teologije i zaređen za svećenika 15. ožujka 1823. godine.

Uzoran svećenik, Andrija je bio gorljiv i neumoran u propovijedanju, često je postio i svojim jednostavnim i moralnim životom mnoge je privukao vjeri. Kao dokaz ljubavi koju je njegova zajednica gajila prema njemu, 1835. godine, kada je bio zatvoren tijekom progona anamskog cara Minh-Manga, njegova je sloboda otkupljena isključivo donacijama njegovih župljana. Vijetnamski su kršćani u to vrijeme neizrecivo patili.

Počevši od 1832. Minh-Mang je protjerao sve strane misionare i naredio svim vijetnamskim kršćanima da pokažu svoje odricanje od katoličke vjere gaženjem raspela. Crkve su uništene; vjeronauk je bio zabranjen. Kršćani su žigosani na licu riječima ta dao (lažna vjera), a kršćanske obitelji i sela su izbrisani. Mnogi su izdržali ekstremna oskudica i teškoće; mnogo više ih je ubijeno zbog svoje vjernosti vjeri.

Kako bi izbjegao daljnji progon od strane vlasti, Andrija Dung promijenio je ime u Lac i preselio se u drugu regiju.

Dok je posjećivao kolegu svećenika, kako bi se ispovjedio, Dung-Lac je uhićen s ocem Peterom Thijem 10. studenoga 1839. U zamjenu za novčanu otkupninu plaćenu njihovim otmičarima, dvojica svećenika su oslobođena, ali je njihova sloboda bila kratkog vijeka. Nedugo zatim ponovno uhićeni, odvedeni su u Hanoi i teško mučeni. Odrubljene su im glave neposredno prije Božića 21. prosinca 1839. godine.

Svećenike, Andriju Dung-Laca i Petera Thija, proglasio je blaženima 27. svibnja 1900. papa Lav XIII. i činili su dio skupine vijetnamskih mučenika koji su toga dana zajedno proglašeni blaženima.

Druga skupina, svi dominikanci, proglašena je blaženom 20. svibnja 1906., a treća 2. svibnja 1909., obje od strane svetog pape Pija X. Četvrtu skupinu, koja je uključivala dva španjolska biskupa, beatificirao je 29. travnja 1951. papa Pio XII. Svih 117 mučenika kanonizirani su u Rimu 19. lipnja 1988. od strane svetog pape Ivana Pavla II.

Ovih 117 mučenika umrlo je tijekom nekoliko progona kršćana koji su zahvatili vijetnamski poluotok između 1625. i 1886. godine.

Približno 300.000 dalo je svoje živote za katoličku vjeru i mogu se očekivati ​​daljnje beatifikacije među njihovim slavnim redovima. Među 117 proglašenih svetima bilo je 96 vijetnamskih i 21 strani misionar.

Od vijetnamske skupine 37 svećenika i 59 laika, među kojima su bili katehete i trećoredci. Jedna od njih bila je žena, majka šestero djece. Od misionara 11 su bili Španjolci: 6 biskupa i 5 svećenika, svi dominikanci i 10 bili su Francuzi, 2 biskupa i 8 svećenika iz Société des Missions Etrangères u Parizu.

Mučenja koja su ovi mučenici podnijeli bila su među najgorima u povijesti kršćanskog mučeništva. Sredstva su uključivala odsijecanje udova zglob po zglob, paranje živih tijela užarenim kliještima i korištenje droga za porobljavanje umova žrtava.

Među 117 vijetnamskih mučenika, 76 ih je odrubljeno, 21 ugušeno, 6 živo spaljeno, 5 osakaćeno i 9 umrlo u zatvoru od posljedica mučenja.

***

Vijetnamski mučenici, svojom postojanošću i hrabrošću pomozite svim kršćanima koji se bore i sumnjaju na bilo koji način da ustraju u svojim zvanjima, da svaki dan pobijede u malim bitkama nad samim sobom, kako bi mogli uživati ​​u životu s Bogom i Njegovim svecima jednog dana u nebo.

MISNA ČITANJA – 24. STUDENOGA 2022.

Jeruzalem će gaziti pogani sve dok se ne navrše vremena poganâ.

XXXIV. tjedan kroz godinu

Četvrtak, 24. 11. 2022.

Sv. Andrija Dung-Lac, prezbiter, i drugovi, mučenici

Spomendan

ČITANJA:
od dana: Otk 18,1-2.21-23; 19,1-3.9a; Ps 100,1b-5; Lk 21,20-28

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
crvena

IMENDANI:
Andrija, Krizogon, Krševan

Prvo čitanje:

Otk 18,1-2.21-23; 19,1-3.9a

Pade Babilon veliki.

Čitanje Knjige Otkrivenja svetog Ivana apostola

Ja, Ivan, vidjeh:

jedan drugi anđeo silazi s neba

s moći velikom!

Sva se zemlja zasvijetlila od sjaja njegova.

On povika iza glasa:

»Pade, pade Babilon veliki — Bludnica —

i postade prebivalištem zloduhâ,

nastambom svih duhova nečistih,

nastambom svih ptica nečistih mrskih.«

I jedan snažan anđeo uze kamen,

velik poput mlinskog kamena,

i baci ga u more govoreći:

»Tako će silovito biti strovaljen Babilon,

grad veliki,

i nikada ga više biti neće!

Glas citraša i pjevača

i svirača i trubača

u tebi se više neće čuti!

Obrtnik vješt kojem god umijeću

u tebi se više neće naći!

Klopot žrvnja

u tebi se više neće čuti!

Svjetlost svjetiljke

u tebi više neće sjati!

Glas zaručnika i zaručnice

u tebi se više neće čuti!

Jer trgovci tvoji bijahu velikaši zemlje

i čaranja tvoja zavedoše sve narode.

Nakon toga začujem

kao jak glas silnoga mnoštva na nebu:

»Aleluja!

Spasenje i slava i moć Bogu našemu!

Doista, istiniti su i pravedni

sudovi njegovi

jer osudi veliku Bludnicu,

što pokvari zemlju bludom svojim,

i osveti na njoj krv slugu svojih!«

I ponove:

»Aleluja! Dim njezin suklja u vijeke vjekova!«

Tada mi anđeo reče:

»Piši!

Blago onima koji su pozvani

na svadbenu gozbu Jaganjčevu!«

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 100, 1b-5

Pripjev:

Blago onima koji su pozvani na gozbu Jaganjčevu!

Kliči Gospodinu, sva zemljo!
Služite Gospodinu u veselju!
Pred lice mu dođite
s radosnim klicanjem!

Znajte da je Gospodin Bog:
on nas stvori, i mi smo njegovi,
njegov smo narod i ovce paše njegove.

Uđite s hvalama na vrata njegova,
u dvore njegove s hvalospjevom;
hvalite ga, ime mu blagoslivljajte!

Jer dobar je Gospodin,
dovijeka je ljubav njegova,
od koljena do koljena vjernost njegova.

Evanđelje:

Lk 21, 20-28

Jeruzalem će gaziti pogani sve dok se ne navrše vremena poganâ.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme:

Reče Isus svojim učenicima:

»Kad ugledate da vojska opkoljuje Jeruzalem,

tada znajte:

približilo se njegovo opustošenje.

Koji se tada zateknu u Judeji,

neka bježe u gore;

a koji u Gradu,

neka ga napuste;

koji pak po poljima,

neka se u nj ne vraćaju

jer to su dani odmazde,

da se ispuni sve što je pisano.«

»Jao trudnicama i dojiljama u one dane

jer bit će jad velik na zemlji

i gnjev nad ovim narodom.

Padat će od oštrice mača,

odvodit će ih kao roblje po svim narodima.

I Jeruzalem će gaziti pogani

sve dok se ne navrše vremena poganâ.«

»I bit će znaci na suncu, mjesecu i zvijezdama,

a na zemlji bezizlazna tjeskoba narodâ

zbog huke mora i valovlja.

Izdisat će ljudi

od straha i iščekivanja onoga

što prijeti svijetu.

Doista, sile će se nebeske poljuljati.

Tada će ugledati

Sina Čovječjega gdje dolazi u oblaku

s velikom moći i slavom.

Kad se sve to stane zbivati,

uspravite se i podignite glave

jer se približuje vaše otkupljenje.«

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

LIJEČNIK MISIONAR O. GIUSEPPE AMBROSOLI PROGLAŠEN BLAŽENIM

Liječio je rane tijela i duše; tim se riječima nadbiskup Luigi Bianco, apostolski nuncij u Ugandi, spomenuo oca Giuseppea Ambrosolija, tijekom beatifikacije održane u Kalongu, u Ugandi, gdje je taj liječnik misionar živio 31 godinu

Otac Giuseppe Ambrosoli

Liječnik otac Giuseppe Ambrosoli, misionar u Ugandi od 1956. do preminuća 1987. godine, proglašen je blaženim. Obred beatifikacije održan je na svetkovinu Krista Kralja svega stvorenoga, 20. studenoga 2022. u Kalongu, u Ugandi, u zemlji u kojoj je preminuo 27. ožujka 1987. godine, ostavljajući bolnicu koju je želio kao središte zdravstvene skrbi i kao prihvatni centar.

Rođen je u Italiji, u Ronagu, u pokrajini Como, gdje je jučer poslijepodne kardinal Oscar Cantoni slavio misu zahvalnicu. Obred beatifikacije je pak, prijepodne u Kalongu, predvodio apostolski nuncij u Ugandi nadbiskup Luigi Bianco. Nadbiskup je istaknuo veliku vrijednost svjedočanstva oca Ambrosolija, objašnjavajući da je odluka oca Giuseppea, danas blaženika, da prihvati svećeništvo kao liječnik, dovela do toga da je cijeloga sebe potrošio na liječenje ranā tijela i duše. Učinio je to odlaskom u Afriku.

Misionar je poput mosta

Njegov odgovor na misionarski poziv urodio je važnim plodovima u smislu bratimljenja narodā – primijetio je nuncij te govorio upravo o ulozi mosta između Crkve koja ga je poslala i Crkve koja ga je primila. Riječ je svojevrsnom bratimljenju između Ronaga, u Italiji, i Kalonga, u Ugandi, ali i između dva naroda. Doista, nuncij Bianco je govorio o „talijanskom i ugandskom blaženiku“.

Na svetkovinu Krista Kralja

Osvrnuvši se posebno na svetkovinu Krista Kralja, nadbiskup je podsjetio na značenje Kristova kraljevstva; Krista, koji je dao svoj život iz ljubavi, i nije tražio vlast. Njegovo je kraljevstvo drugačije od kraljevstava svijeta, jer Bog ne vlada da bi povećao svoju moć i uništio druge; ne vlada s vojskama i silom. Njegovo je Kraljevstvo ljubavi. Kada kaže „ja sam kralj“, Isus objašnjava da je on ‘kralj’ kraljevstva onih koji daju svoj život za spasenje drugih. Sve je to nadahnulo odluke oca Giuseppea Ambrosolija koji je svoje liječničko znanje stavio na raspolaganje području koje je u to doba bilo posebno siromašno, ne zanemarujući cjelokupnu pozornost prema čovjeku. To znači da se brinuo o bolestima, tjelesnim bolima, ali i ranama duše – objasnio je nuncij Luigi Bianco. 

Preuzeto s Katolička tiskovna agencija

Pin It