FMteam, Author at Feel Medjugorje

PAPA FRANJO SE ZAHVALIO GOSPI ZA ZAVRŠENO APOSTOLSKO PUTOVANJE U KAZAHSTAN

Papa Franjo je, prema tradiciji, otišao pomoliti se u baziliku svete Marije Velike i zahvaliti Gospi za upravo završeno apostolsko putovanje u Kazahstan

Vrativši se s apostolskoga putovanja u Kazahstan, papa Franjo je jutros otišao u baziliku svete Marije Velike kako bi se pomolio pred slikom Majke Božje Salus Populi Romani (Spasa rimskoga puka). Nakon toga se vratio u Vatikan.

Već je postao ustaljeni običaj posjet poradi zahvale Majci Božjoj, na koji papa Franjo odlazi uoči i nakon svakog apostolskog putovanja. Tako je i povodom upravo završenoga putovanja u Kazahstan, 38. apostolskog putovanja u inozemstvo, želio izraziti zahvalnost Gospi, koju Rimljani tradicionalno štuju, za plodove koje će to putovanje, obilježeno sudjelovanjem Svetoga Oca na VII. kongresu poglavara svjetskih i tradicionalnih religija, donijeti u budućnosti.

Od samoga početka papinstva, u ožujku 2013. godine, papa Franjo se, prije i nakon svakog putovanja u inozemstvo, na nekoliko minuta sabere u molitvi pred Gospinom slikom koja se čuva u Kapeli Borghese, vrlo dragoj Rimljanima. Od tada je više od 90 puta posjetio baziliku svete Marije Velike na rimskom brežuljku Eskvilinu.

Preuzeto s Vatican News

In Vijesti iz Crkve

PAPA FRANJO STIGAO IZ KAZAHSTANA NAKON TRODNEVNOG POSJETA

PAPA FRANJO STIGAO IZ KAZAHSTANA NAKON TRODNEVNOG POSJETA

Na povratku u Rim iz Kazahstana, papa Franjo se u sklopu uobičajene konferencije za novinare u zrakoplovu osvrnuo među ostalim na rat u Ukrajini, dijalog i stanje Zapada.

Uvijek moramo razgovarati. Na povratku u Rim u četvrtak, papa Franjo odgovarao je na pitanja novinara koji su ga pratili u Kazahstan, govoreći o ratu u Ukrajini, pravu nacije na samoobranu i trgovini oružjem. Govorio je i o ulozi politike i Zapada koji se nalazi u krizi vrijednosti koja prijeti generiranjem populizma. Odgovarajući na pitanje o Crkvi u Europi, papa Franjo objasnio je da Crkva treba pastire, a ne pastoralne planove. Papa je na početku konferencije za novinare čestitao rođendan novinarki dnevnika Avvenire Stefaniji Falasca, a potom je u čast poslužio tortu, kako prenosi portal Vatican News.

Dijalog se uvijek mora voditi

Odgovarajući na pitanje poljske novinarke o aktualnom ratu u Ukrajini i dijalogu s Moskvom, Papa je napomenuo da je uvijek teško razgovarati s državama koje su započele rat, no nije i beznadno. Uvijek treba držati otvorenom mogućnost dijaloga sa svima, jer dijalog daje mogućnost promjene, nuđenja drugačijeg mišljenja.

Ne isključujem dijalog ni s jednom silom – bilo da se našla u ratu, bilo da je agresor. Mora se razgovarati, poručio je Papa. U suprotnom, zatvaramo jedina razumna vrata miru. Dijalog se uvijek mora voditi, barem nuditi, a to je dobro za one koji ga nude; pomaže im da dišu.

Samoobrana

Na pitanje njemačkoga novinara je li ispravno opskrbiti Ukrajinu oružjem, Papa je odgovorio da je to politička odluka, no ima važne moralne implikacije. Nemoralna je ako iza nje stoji namjera poticati rat, zarađivati na prodaji oružja ili se rješavati zastarjelog. Dakle, motivacija je ono što određuje moralni karakter takve odluke. No, braniti se od napada nije samo dopušteno već je i izraz ljubavi prema domovini, pojasnio je Papa, pozivajući na intenzivnije promišljanje o pojmu „pravednog rata“.

Dijalog s Kinom

Sveti Otac istaknuo je spremnost i na dijalog s Kinom. Spomenuo je rad vatikansko-kineskoga povjerenstva, ocjenjujući da radi „dobro, ali sporo“. Kineski je narod beskrajno strpljiv. Nije lako razumjeti kineski mentalitet, ali mora ga se poštovati, rekao je Papa.

Stanje Zapada

Upitan o stanju Zapadu, Papa je ocijenio da nije u najboljem stanju, nije na najvišoj razini uzornosti. Zapad je krenuo krivim putevima; mislimo na primjer o društvenoj nepravdi koja je među nama, kazao je Papa, dodavši: postoje neke zemlje koje su se malo dalje razvile u pogledu socijalne pravde, ali mislim na svoj kontinent, Latinsku Ameriku, koji je Zapad. Mislimo i na Mediteran, koji je Zapad: on je danas najveće groblje, ne Europe, nego čovječanstva. Istaknuo je kao problem što je Zapad „zaboravio prihvatiti“ migrante, unatoč tomu što su potrebni ljudi, posebno zbog „demografske zime“.

Upozorio je i na „opasnost populizma“ te potrebe da se Zapad vrati vrijednostima Europe, vrijednostima „velikana“, utemeljitelja koji su osnovali Europsku uniju.

Nikaragva

Među brojnim drugim pitanjima, Papa je o pitanju eutanazije rekao: ubijanje nije ljudski i točka. Ako ubijate s motivacijom, na kraju ćete ubijati sve više i više. Prepustimo ubijanje zvijerima. Osvrnuo se i na stanje u Nikaragvi. Postoji dijalog i potrebno je rješavati probleme. Sveti Otac izrazio je očekivanje da će se barem dopustiti sestrama Majke Terezije da se vrate u zemlju. Ni s kim ne ratuju. Naprotiv, svi trebamo te žene. To (njihovo protjerivanje) je čin koje je teško razumjeti… Ali nadamo se da će se vratiti, kazao je Papa.

Papa je ponovno izrazio nadu da će u veljači uspjeti posjetiti Južni Sudan i Kongo, putovanja koja je morao odgoditi, a razmišlja i o posjetu Bahreinu.

Crkva u Europi

Govoreći o stanju Crkve u Europi, Papa je kazao kako u suočavanju s duhom sekularizma i relativizma u nekom društvu najvažnije je dosljedno živjeti vjeru. Crkva kojoj prioritet nije dušobrižništvo ne privlači vjernike. Možda ga treba modernizirati, ali to uvijek mora biti u rukama pastira, poručio je.

Gostoljubivost Kazahstana

Sveti Otac također je posebno pohvalio gostoljubivost domaćina u Kazahstanu, dodavši kako ga je iznenadila njihova volja za napretkom, ne samo na gospodarskom već i kulturalnom području. O „dalekovidnosti“ tamošnjih vlasti govori i činjenica da se već dva desetljeća zauzimaju za međureligijski dijalog.

Papa Franjo vratio se u Rim sa svoga 38. apostolskog putovanja u inozemstvo.

Na kraju svog trodnevnog apostolskog putovanja u Republiku Kazahstan, papa Franjo otputovao je iz srednjoazijske države u četvrtak poslijepodne, papinskim zrakoplovom koji je poletio iz međunarodne zračne luke Nur-Sultan oko 17:17 po lokalnom vremenu. U rimsku zračnu luku Fiumicino stigao je u 20:01 po srednjoeuropskome vremenu.

Papinom odlasku prethodio je svečani ispraćaj u zračnoj luci, gdje ga je službeno ispratio kazahstanski predsjednik Kassym-Jomart Tokayev.

Sveti je Otac posljednja tri dana boravio u glavnom gradu Kazahstana, gdje se od 14. do 15. rujna održao 7. Kongres poglavara svjetskih i tradicionalnih religija.

Papa je sudjelovao na Međureligijskom kongresu i obratio se sudionicima tijekom uvodne i plenarne sjednice u srijedu i završne sjednice u četvrtak.

Putovanje je Papi također pružilo priliku za susret s kazahstanskim vlastima, članovima klera i vjernicima.

Vrhunac njegova posjeta bilo je misno slavlje koju je u srijedu predvodio Sveti Otac u Expo Grounds, kako prenosi Vatican News.

In Vjera

BLAGDAN RANA SVETOG FRANJE

BLAGDAN RANA SVETOG FRANJE

Katolička Crkva danas, 17. rujna, slavi blagdan Rana svetog Franje. Alverna (danas La Verna) je gora u srednjim Apeninima i nalazi se u području biskupije Arezzo. Tu je planinu sv. Franji 8. svibnja 1213. godine darovao grof Orlando iz mjesta Chiusi. Franjo se tamo rado povlačio u molitvu i kontemplaciju. Sv. Franjo je na La Verni 1224. obilježen Isusovim ranama (stigmama).

***

“… Kad se približavao blagdan svetog Križa u mjesecu rujnu, došao brat Leon na određeno mjesto i u određeno vrijeme da moli sa svetim Franjom Jutarnju. Zaustavio se, po običaju, ispred mosta i rekao: “Gospodine, otvori moje usne.” Premda sveti Franjo nije odgovorio, brat se Leon ne vrati nazad, kako mu je bilo naređeno, već on, u dobroj i svetoj namjeri, prijeđe preko mosta i uđe tiho u njegovu ćeliju. Kako ga ne nađe, pomisli da moli u šumi. Izađe, dakle, iz ćelije. A kako je bila mjesečina, tražio ga je po šumi. Konačno začuje glas svetoga Franje i, približivši se, ugleda ga kako kleči moleći, lica i ruku uzdignutih prema nebu, i neprestano ponavlja: “Tko si ti, preslatki moj Bože? Tko sam ja, najgadniji crv i beskorisni tvoj sluga?” Osim ovih riječi ništa drugo nije govorio.

Čudeći se tome, brat Leon digne oči i stade promatrati nebo. Tada ugleda kako s neba dolazi vatrena buktinja, prekrasna i presjajna. Kada je sišla, spusti se na glavu svetog Franje, a iz tog plamena čuo je glas koji je govorio sa svetim Franjom. No, brat Leon nije razumio ni riječi. Kad je to vidio, povukao se neprimjetno natrag te je samo izdaleka promatrao događaj i čekao dok se to ne dovrši. A tako je postupio, jer se smatrao nedostojnim stajati na tako svetom mjestu na kojem se dešava čudo, a i bojao se da ne uvrijedi svetog Franju ili da ga ne smete u njegovu razmatranju, kad bi primijetio da se on nalazi ovdje. A kako je pozorno promatrao, vidio je da je sveti Franjo tri puta pružao ruke prema plamenu. Konačno, nakon dužeg vremena, vidio je kako se plamen vraća u nebo. Veseo zbog viđenja i siguran u čudo krene u svoju kolibicu. No budući da je brat Leon bio odviše uzbuđen, bio je neoprezan, i sveti Franjo začu kako pod njegovim nogama šušti lišće te mu zapovjedi da stane i da ga pričeka.

Brat Leon poslušno stade i pričeka ga s tolikim strahom da bi mu bilo draže taj čas – pripovijedao je kasnije braći – da ga je na onom mjestu zemlja progutala, nego da dočeka svetog Franju. Mislio je da se sveti Franjo rasrdio, iako se on vrlo pažljivo čuvao da ne uvrijedi njegovo očinstvo, i da ga ne bi zbog njegove krivnje sveti Franjo udaljio iz svog društva. Stigavši do njega, upita ga sveti Franjo: “Tko si ti?” Brat Leon odgovori, dršćući cijelim tijelom: “Ja sam brat Leon, oče moj.” Sveti mu Franjo reče: “Zašto si došao ovamo, brate ovčice? Nisam li ti rekao da me ne smiješ promatrati? Reci mi, u ime svete poslušnosti, jesi li išta čuo ili vidio?” Brat Leon odgovori: “Čuo sam te, oče, kako govoriš i kako si više puta ponovio: Tko si ti preslatki Bože? Tko sam ja, najgadniji crv i beskorisni tvoj sluga?” Nato brat Leon klekne pred svetog Franju i prizna svoj grijeh neposlušnosti koji je učinio protiv njegove zapovijedi i, gorko plačući, zamoli ga za oproštenje. Zatim ga zamoli s poštovanjem da mu protumači one riječi što ih je čuo i da mu kaže ono što nije razumio. Kad je sveti Franjo vidio da je Bog bratu Leonu, zbog njegove prostodušnosti i čistoće duše, otkrio ili dopustio da čuje i vidi djela milosti, pristane da mu otkrije i razloži ono što je želio saznati, pa mu reče: “Znaj, brate, ovčice Božja, kada sam govorio one riječi koje si čuo, pokazala su mi se dva svjetla: jedno u kojem sam spoznao samoga sebe, a drugo u kojem sam spoznao Stvoritelja. Kada sam govorio: ‘Tko si ti, preslatki moj Bože’, tada sam bio u svjetlu u kojem sam vidio bezdan Božje dobrote, mudrosti i sile, a kad sam govorio: ‘Tko sam ja…’ bio sam u svjetlu u kojem sam vidio suznu dolinu svoje grešnosti i bijede, pa sam zato govorio: ‘Tko si ti, neizmjerno veliki, dobri i mudri Gospodine, da se udostojiš pohoditi mene, neuglednoga i odvratnog crva?’ A u onom plamenu što si ga vidio bio je sam Bog. On mi je govorio u tom liku, kao što je nekoć govorio Mojsiju. Među ostalim što mi je govorio, zatražio je od mene da mu poklonim tri dara. Odgovorio sam mu: ‘Moj Bože, znaš dobro da sam sav tvoj. Ti znaš dobro da nemam ništa osim haljine, pojasa i hlača koje griju moje noge, a i to pripada tebi. Što, dakle, mogu pokloniti tvomu Veličanstvu?’ Tada mi Bog reče: ‘Pogledaj u svoje krilo i prikaži mi što nađeš.’ Kad sam u nj pogledao, našao sam zlatnu kuglu i pokazao je Bogu. Tako sam učinio tri puta, kako mi je Bog naložio. Nato sam kleknuo tri puta, blagoslivljao i zahvaljivao Bogu koji mi je dao što da mu prikažem. Tada sam odmah razumio da su ona tri dara značila svetu poslušnost, najdublje siromaštvo i presjajnu čistoću, što mi je Bog dopustio, po svojoj milosti, da ih tako savršeno obdržavam, te mi savjest nije bila ničim opterećena. Kad si gledao da sam stavljao ruke u svoje krilo i prinosio Bogu te tri kreposti, koje su predstavljale one zlatne kugle što ih je Bog stavio u moje krilo, slavio sam ga i zahvaljivao mu na milosti i dobroti i što mi je jačao dušu. To su bile one riječi što si ih čuo kad sam tri puta dignuo ruke, kako si vidio. Ali čuvaj se, brate ovčice, i ne idi više za mnom i ne promatraj me. Vrati se sada u svoju kolibicu, vodi brigu o meni, jer će za nekoliko dana Bog na ovom brdu učiniti tako velike i tako čudesne stvari da će se cijeli svijet tome diviti. On će, naime, učiniti takvo djelo, kakvo do sada nije još učinio nijednom stvorenju na ovom svijetu.” Kad je to rekao, sveti Franjo zamoli da mu donese sveto Evanđelje, jer mu je Bog u duši otkrio da će, kad bude tri puta otvorio knjigu Evanđelja, saznati što Bog s njime namjerava. Kad mu je donio knjigu, sveti se Franjo pomolio. A kad je završio molitvu, dade knjigu bratu Leonu da je on tri puta svojim rukama otvori u ime Presvetoga Trojstva. I, kako se to Bogu svidjelo, u sva tri puta radilo se o muci Isusovoj. Time mu je bilo dano do znanja da, kao što je u svemu slijedio Isusa Krista, tako treba da ga slijedi i da mu bude posve sličan u patnjama, bolima i u muci, prije nego pođe s ovoga svijeta. Od toga časa počeo je sveti Franjo osjećati ugodnost u promatranju Boga i još više je uživao u njegovim pohodima. Među tim pohodima jedan je bio takve naravi, da ga je neposredno pripremio za primanje svetih rana.

Dan prije svetkovine svetoga Križa u mjesecu rujnu, dok je sveti Franjo skrovito molio u svojoj ćeliji, ukazao mu se Božji anđeo i rekao mu: “U ime Božje opominjem te da se pripremiš svom strpljivošću i poniznošću i da podneseš ono što Bog želi učiniti s tobom.” Sveti Franjo odgovori: “Spreman sam strpljivo podnijeti sve ono što bude htio učiniti moj Gospodin.” Nakon toga anđela nestade. Slijedećeg dana, na blagdan svetoga Križa, počeo je sveti Franjo već u praskozorje moliti. Molio je ispred svoje ćelije, licem okrenutim prema istoku, a molio je ovim riječima: “O, Gospodine moj, molim te da mi udijeliš dvije milosti prije nego što umrem. Prva je da za svoga života osjetim u svojoj duši i na svome tijelu, koliko je to moguće, onu neizmjernu ljubav kojom si ti, Sine Božji, gorio da dragovoljno podneseš toliku muku za nas grešnike.” A kako se duže vremena tako molio, shvatio je da će njegovu veliku želju Bog uslišati i, koliko je to moguće jednostavnom stvorenju, bit će mu to dopušteno osjetiti, i to u najkraće vrijeme. Kad je sveti Franjo dobio to obećanje, počeo je pobožno razmatrati Isusovu muku i njegovu neizmjernu ljubav. U njemu je toliko rastao žar pobožnosti da se sav preobražavao u Isusa po ljubavi i sućuti. I kako je, sav u žaru, cijelo to jutro proveo u takvu razmatranju, odjednom ugleda kako s neba silazi Seraf sa šest sjajnih, ognjenih krila te mu se u brzom letu približava, a mogao je raspoznati i jasno vidjeti u njemu lik raspetoga čovjeka. Krila su na njemu bila tako raspoređena da su dva bila iznad glave, dva su služila za let, a dva su prekrivala sve tijelo. Ugledavši ovo, sveti se Franjo užasno prepade. Bio je u isto vrijeme neizrecivo zadivljen, i osjećao je silnu bol. Vrlo se obradovao ljupkom liku Kristovu, koji mu se ukazao tako ljubezno i pohodio ga tako prijazno. S druge opet strane, osjetio je samilost i neizmjernu bol, gledajući ga razapeta na križu. Čudio se, zatim, tako neobičnom i čudnovatom viđenju, znajući dobro da je bol muke u suprotnosti s besmrtnošću serafskog duha. I dok se divio, bi mu objavljeno da mu je ovo viđenje pokazano u takvu obliku zato da bi shvatio kako on treba ne tjelesnim mučeništvom već žarom duha biti sav preobražen i suobličen s raspetim Kristom. Za vrijeme toga čudesnog ukazanja, činilo se kao da cijela gora Alverna gori presjajnim ognjem, koji je obasjavao i osvjetljavao sva brda i doline naokolo, kao da je sunce sišlo na zemlju. A pastiri koji su bdjeli i čuvali stada u tom kraju, videći svu goru u plamenu i toliko svjetlo oko nje, vrlo su se uplašili i, kako su poslije pripovijedali braći, uvjeravali su ih da se onaj oganj nad gorom Alvernom mogao vidjeti više od jednog sata. Slično se tako desilo i goničima mazga. Njih je probudio sjaj toga svjetla, koji je sjao kroz prozore njihovih noćišta. Zato ustadoše i pođoše prema Romanji, misleći da je izišlo pravo sunce. I dok su išli, vidjeli su kako ono svjetlo prestaje, a pojavljuje se prirodno sunce. U ovom ukazanju Serafa Isus Krist je objavio svetom Franji neke tajne i uzvišene istine, koje sveti Franjo nije htio otkriti za svoga života. Tek ih je poslije svoje smrti na čudesan način saopćio, kako će se pokazati kasnije. Isus Krist mu je rekao: “Znaš li što sam ti učinio? Dao sam ti rane, znakove svoje muke, kako bi mogao biti moj zastavnik. Pa kao što sam ja na dan svoje smrti sišao u pretpakao i sve sam duše, koje sam ondje zatekao, odanle oslobodio snagom svojih rana, tako dopuštam i tebi da svake godine na dan svoje smrti siđeš u čistilište i da sve duše iz svojih triju Redova – to jest: manju braću, sestre i članove Trećeg Reda – a i one koji će te mnogo štovati, a ti ih ondje nađeš, izvedeš odanle snagom svojih rana i povedeš ih u rajsku domovinu. Tako ćeš biti sličan meni u smrti, kao što si bio i za života.

Kad je, dakle, nestalo toga čudesnog viđenja, nakon duga vremena proteklog u razgovoru, ostade u srcu svetog Franje neizmjeran žar i plamen Božje ljubavi, a Krist je ostavio na njegovu tijelu čudesnu sliku i trag svoje muke. Odmah su se na rukama i nogama svetog Franje pojavili znakovi čavala, i to onako kako ih je vidio na tijelu Isusa Krista Raspetoga, koji mu se ukazao u liku Serafa. Ruke i noge izgledale su kao da su prikovane po sredini čavlima. Glave čavala bile su na dlanovima ruku i nogu izvan mesa, a vrhovi su im izlazili s druge strane i na tabanima. Oni su bili tako savijeni i zakovani da se moglo između zakova i zavoja, koji su bili sasvim izvan mesa, lako staviti prst ruke kao u neki prsten, a glave čavala bile su zatupljene i tamne. Slično tome, između rebara pokazala se rana od uboda kopljem, i to nezacijeljena, rumena i krvava. Ta je rana kasnije više puta krvarila i svetom je Franji znala okrvariti odjeću i hlače. Po svemu tome braća su, i prije nego što su saznala od njega što se to s njim dogodilo, pa i bez obzira na to što on nikada nije otkrivao svoje noge ni ruke i što nije mogao stati na svoje tabane, mogla jasno spoznati da je on imao na rukama, nogama i među rebrima jasno utisnut lik Gospodina Isusa Krista Raspetoga, jer su pronašla da su njegova donja odjeća i hlače krvave kada su bile na pranju. Koliko god je sveti Franjo nastojao sakriti i zatajiti slavne rane, koje su bile posve jasno utisnute na njegovu tijelu, uvidio je da ih ne može sakriti pred svojim najbližim drugovima. Usprkos tomu, bojao se govoriti o Božjoj tajni te je upao u veliku neodlučnost da li da otkrije Serafovo ukazanje i utisnute svete rane ili da o tome šuti. Konačno je, ponukan savješću, pozvao k sebi nekoliko najodanije braće te im izložio svoju teškoću govoreći općenito, ne rekavši im izravno što se dogodilo, te ih upita za savjet. Među pozvanom braćom bio je jedan vrlo svet, koji se zvao brat Iluminat. Taj je uistinu bio Bogom prosvijetljen, kako već i samo njegovo ime kaže, te je shvatio da je sveti Franjo morao vidjeti čudesne stvari. Stoga mu je rekao ovo: “Brate Franjo, znaj da ti Bog koji puta očituje svoje tajne ne samo za samoga tebe, nego i za druge. Stoga se s pravom moraš bojati da ne bi zavrijedio prijekor, ako zatajiš ono što ti je Bog objavio na korist drugih.” Tada je sveti Franjo, potaknut tim riječima, s velikim strahopoštovanjem, ispripovijedao braći sve o gore spomenutom viđenju, dodavši da mu je Krist kad mu se ukazao rekao neke stvari koje on ne bi nikad kazao dokle god bude živ.

Premda su mu presvete rane koje mu je utisnuo Isus Krist unosile u srce preveliku radost, ipak su one njegovu tijelu i tjelesnim osjetilima zadavale nesnosne boli. Zato je, zbog tih svojih novih muka, izabrao između ostale braće samo Leona, čovjeka bezazlena i nedužna, kome sve otkri i dopusti da se dotiče svetih rana te ih omata vunenom tkaninom, da bi se tako ublažila bol i zaustavljalo krvarenje. Dao je da mu mijenja vunene ovoje često, pa čak i dnevno, kad je bio bolestan, ali nikada od četvrtka navečer do subote ujutro. Nije, naime, htio da mu u to vrijeme bilo kakvo ljudsko sredstvo ili lijek i najmanje ublažuje Kristove boli koje je osjećao na svom tijelu, jer je upravo u to vrijeme naš Spasitelj Isus Krist bio za nas uhvaćen, razapet, umro i pokopan. Jednom se dogodilo, kad je brat Leon mijenjao svetom Franji zavoj na rani ispod rebara, da je sveti Franjo zbog bolova, što ih je osjećao kod trganja okrvavljenog zavoja, položio ruku na prsa brata Leona. Od tog dodira posvećenih ruku osjetio je brat Leon takvu milinu pobožnosti u svom srcu da umalo nije pao onesviješten na zemlju. I konačno, što se tiče trećeg razmatranja, kad je sveti Franjo završio četrdesetdnevni post na čast svetom Mihaelu Arkanđelu, spremio se, prema Božjoj objavi, da se vrati u Svetu Mariju Anđeosku. Tada pozove k sebi brata Masea i brata Anđela i, nakon mnogih razgovora i svetih pouka, povjeri im svetu goru, rekavši im da se mora zajedno s bratom Leonom vratiti u Svetu Mariju Anđeosku. Kad je to rekao, oprosti se s njima i blagoslovi ih u ime Isusa Razapetoga. Preporuči im se u molitve i pruži im svoje posvećene ruke, urešene slavnim presvetim ranama, da ih vide, opipaju i poljube. Ostavivši ih utješene, rastane se od njih i siđe sa svete gore.“

In Svetac dana

SVETAC DANA – SV. HILDEGARDA IZ BINGENA

SVETAC DANA – SV. HILDEGARDA IZ BINGENA

Sveta Hildegarda, također zvana Hildegarda od Bingena ili Hildegard von Bingen, pod imenom Sibila od Rajne (1098. – 17. rujna 1179., kanonizirana 10. svibnja 2012., spomendan 17. rujna.) njemačka opatica, mističarka, skladateljica, umjetnica, farmaceutkinja.

Hildegarda je rođena od plemićkih roditelja, a školovala ju je u benediktinskom kalustru Disibodenberg, Jutta, isposnica (religiozna pustinjakinja) i sestra grofa od Spanheima. Hildegarda je imala 15 godina kada je počela nositi benediktinski habit i nastaviti redovnički život. Naslijedila je Juttu na mjestu priorice 1136. godine. Budući da je odmalena imala vizije, u dobi od 43 godine posavjetovala se sa svojim ispovjednikom, koji je o tome izvijestio nadbiskupa Mainza. Povjerenstvo teologa naknadno je potvrdilo autentičnost Hildegardnih vizija, a redovnik je imenovan da joj pomogne da ih zapiše u pisanom obliku. Gotov rad, Scivias (1141. – 1152.), sastoji se od 26 vizija koje su proročanske i apokaliptične po obliku i po svom tretmanu tema poput crkve, odnosa Boga i čovječanstva i otkupljenja. Oko 1147. Hildegarda je s nekoliko časnih sestara napustila Disibodenberg kako bi osnovala novi samostan u Rupersbergu, gdje je nastavila vježbati dar proroštva i pisati svoje vizije.

Talentirana pjesnikinja i skladateljica, Hildegard je u Symphonia armonie celestium revelationum sakupila 77 svojih lirskih pjesama, od kojih svaka ima glazbeni okvir koji je sama skladala. Njezini brojni drugi spisi uključivali su živote svetaca, dvije rasprave o medici i prirodnoj povijesti, koje održavaju kvalitetu znanstvenog promatranja rijetkog u tom razdoblju, i opsežna korespondencija, u kojoj se nalaze daljnja proročanstva i alegorijske rasprave. Također je iz zabave smislila vlastiti jezik. Mnogo je putovala po Njemačkoj, evangelizirajući velikim skupinama ljudi o svojim vizijama i vjerskim uvidima.

Njezin prvi životopisac proglasio ju je sveticom, a zabilježena su čuda za njezina života i na grobu. Međutim, službeno je proglašena svetom tek 2012., kada ju je papa Benedikt XVI. proglasio svetom postupkom “ekvivalentna kanonizacija”, papinska objava kanonizacije utemeljena na tradiciji pučkog štovanja. Kasnije te godine Benedikt je Hildegardu proglasio crkvenom učiteljicom, jednom od samo četiri žene koje su tako nazvane. Zaštitnica je glazbenika i pisaca.

Kao jedna od rijetkih istaknutih žena u srednjovjekovnoj crkvenoj povijest, Hildegarda je postala predmet sve većeg interesa u drugoj polovici 20. stoljeća. Njezini su spisi naširoko prevođeni na engleski: dostupno je nekoliko snimaka njezine glazbe i djela uključujući The Journal of Hildegard of Bingen (1993) Barbare Lachman i Scarlet Music: A Life of Hildegard of bingen (1997) Joan Ohanneson.

***

“Uvijek zazivajmo Duha Svetoga, kako bi on u Crkvi mogao nadahnuti svete i hrabre žene poput svete Hildegarde iz Bingena koje, razvijajući svoje darove koje su primile od Boga, čine svoje posebne i vrijedan doprinos duhovnom razvoju maših zajednica i Crkve u našem vremenu.”(papa Benedikt XVI:)

In Misna čitanja

MISNA ČITANJA – 17. RUJNA 2022.

MISNA ČITANJA – 17. RUJNA 2022.

Oni ostaviše sve i pođoše za njim.

XXIV. tjedan kroz godinu

Subota, 17. 09. 2022.

Bogoslužje kvatri (za svećenička i redovnička zvanja)

Svagdan

ČITANJA:
iz Prigodnih čitanja, str. 10-27: Fil 3,8-14; Ps 40,2.4ab.7-10.12; Lk 5,1-11

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
zelena

IMENDANI:
Robert, Lambert, Hildegarda, Kerubina

Prvo čitanje:

Fil 3, 8-14

Sve izgubih da Krista steknem.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima

Braćo: Sve gubitkom smatram zbog onoga najizvrsnijeg, zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega, radi kojega sve izgubih i otpadom smatram: da Krista steknem i u njemu se nađem – ne svojom pravednošću, onom od Zakona, nego pravednošću po vjeri u Krista, onom od Boga, na vjeri utemeljenoj – da upoznam njega i snagu uskrsnuća njegova i zajedništvo u patnjama njegovim, ne bih li kako, suobličen smrti njegovoj, prispio k uskrsnuću od mrtvih. Ne kao da sam već postigao ili dopro do savršenstva, nego – hitim ne bih li kako dohvatio jer sam i zahvaćen od Krista. Braćo, ja nipošto ne smatram da sam već dohvatio. Jedno samo: što je za mnom, zaboravljam, za onim što je preda mnom, prežem, k cilju hitim, k nagradi višnjeg poziva Božjeg u Kristu Isusu.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 40, 2.4ab.7-10.12

Pripjev:

Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!

Uzdah se u Gospodina uzdanjem silnim
i on se k meni prignu i usliša vapaj moj.
U usta mi stavi pjesmu novu,
slavopoj Bogu našemu.

Žrtva i prinosi ne mile ti se,
nego si mi uši otvorio;
paljenicâ ni okajnicâ ne tražiš.
Tada rekoh: »Evo dolazim!

U svitku knjige piše za mene:
Milje mi je, Bože moj, vršiti volju tvoju,
Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.«

Pravdu ću naviještat u zboru velikom,
i usta svojih zatvoriti neću,
Gospodine, sve ti je znano.

Gospodine, milosrđa mi svog ne krati,
dobrota tvoja i vjernost neka me svagda čuvaju.

Evanđelje:

Lk 5, 1-11

Oni ostaviše sve i pođoše za njim

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Dok se oko Isusa gurao narod da čuje riječ Božju, stajaše on pokraj Genezaretskog jezera. Spazi dvije lađe gdje stoje uz obalu; ribari bili izašli iz njih i ispirali mreže. Uđe u jednu od tih lađa; bila je Šimunova, pa ga zamoli da malo otisne od kraja. Sjedne te iz lađe poučavaše mnoštvo.

Kada dovrši pouku, reče Šimunu: »Izvezi na pučinu, i bacite mreže za lov.« Odgovori Šimun: »Učitelju, svu smo se noć trudili i ništa ne ulovismo, ali na tvoju riječ bacit ću mreže.« Učiniše tako te uhvatiše veoma mnogo riba; mreže im se gotovo razdirale. Mahnuše drugovima na drugoj lađi da im dođu pomoći. Oni dođoše i napuniše obje lađe, umalo im ne potonuše.

Vidjevši to, Šimun Petar pade do nogu Isusovih govoreći: »Idi od mene! Grešan sam čovjek, Gospodine!« Doista, zbog lovine riba što ih uloviše bijaše se prenerazio on i svi koji bijahu s njime, a tako i Jakov i Ivan, Zebedejevi sinovi, drugovi Šimunovi. Isus reče Šimunu: »Ne boj se! Odsada ćeš ljude loviti!« Oni izvukoše lađe na kopno, ostaviše sve i pođoše za njim.

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

In Molitve

SVE JE U DRVO TVOJEGA KRIŽA UREZANO

SVE JE U DRVO TVOJEGA KRIŽA UREZANO

Prvi plač i koraci. Prve riječi i radosti.
Zanosi, samoće, ljubav.
Patnja i umor. Trud svakidašnji.
Zahvalnost i nada. Posrtanje i padanje. Hod zauvijek.
Svjetlost. Svjetlost u nebrojenim oblicima i izričajima.
Blizina.
Život – i tvoj i moj.

Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Bez njega, svaki je rukopis nečitak, svaki put neprohodan.
Bez njega valovi noći uzalud traže obalu zore,
uzalud se vraćaju pučini sunca.
Bez njega – na što će se razapeti jedra ljudske duše?
Bez njega – kako da čovjek dopre do čovjeka?
Kako da premosti sebe?

Sve je u drvo tvojega križa urezano.
Tek što se neki urezi jasnije očitavaju očima onih
koji se u njega zagledaju.
Tako u tvojemu križu svatko iščitava svoje ime, svoj lik.
U tvojem križu svatko nalazi križ po mjeri svojega srca.
Netko će ponijeti križ posve nevidljiv očima i srcima mnogih.
I tvoj će blagoslov bdjeti nad njim,
a da to gotovo svakome ostane skriveno.

Sve je u drvo tvojega križa urezano.

Jer tvoj križ ne mjeri. Tvoj križ ljubi.

(Stjepan Lice)

In Međugorje

FRA SVETOZAR KRALJEVIĆ: KADA VAM DRAGI BOG ŽELI NEŠTO POSEBNO DAROVATI ONDA VAM DARUJE SVETI SUSRET

FRA SVETOZAR KRALJEVIĆ: KADA VAM DRAGI BOG ŽELI NEŠTO POSEBNO DAROVATI ONDA VAM DARUJE SVETI SUSRET

Večeras (16. rujna) svetu Misu s početkom u 18 sati na vanjskom oltaru crkve sv. Jakova u Međugorju , predvodio je fra Svetozar Kraljević, župni vikar i pomoćni odgojitelj postulanata u franjevačkoj crkvi i samostanu sv. Petra i Pavla u Mostaru. Posebno je snažne riječi uputio na početku svete Mise rekavši kako je je svatko od nas najljepši dar koji je Bog mogao dati ovome svijetu.

“Dragi brate i sestro! Kada je dragi Bog tebe pozvao u postojanje onda je imao poseban plan. S tobom je želio darovati najljepši dar ovome svijetu, najljepši dar tvojoj zemlji, tvojoj naciji , tvojoj obitelji, svima. Najljepše je darovao kada je tebe darovao ovoj zemlji, To je Božji plan. Zahvaljujemo, uistinu zahvaljujemo kada se nešto u nama ostvari od toga Božjeg plana. Kada uspijemo biti dar Božji ovome svijetu.”

Posebno lijepe i dirljive riječi fra Svetozar je uputio u svojoj propovijedi u kojoj je istaknuo kako je svaki susret Božji dar i prilika za milost. Propovijed fra Svetozara Kraljevića pročitajte u nastavku:

“Draga braćo i sestre! Današnje sveto Evanđelje govori o svetim ljudima i svetim susretima koji su postali čudesni izvor Božje milosti i spasenja. Marija Magdalena susreće Gospodina i postade sveta. Sveti susreti su, ustvari, oni milosni trenutci kada Bog čini čudesa. Kada vam dragi Bog želi nešto posebno darovati onda vam daruje sveti susret. Dovede vam u život prijatelja. Iz toga susreta poteći će rijeka milosti. Susreti nisu slučajni. Svaki susret je Božji dar i prigoda za izljev milosti. U susretima, ustvari, postali smo ono što jesmo. Bog Stvoritelj trajno nas stvara u našim susretima. Susreti su uvijek stvoriteljski.

Jučer smo slavili svetkovinu Blažene Djevice Marije, Gospe od Žalosti. Gospa, Božja ponizna i poslušna službenica u trajnom je susretu sa svojim Sinom, Isusom Kristom. Ona je u trajnom susretu sa svetom Crkvom, s vjernim Božjim narodom, sa svima koji hode Božjim putovima. U susretima događaju se i materijalna i duhovna dobra. Bog izabire prijatelje i šalje ih u susret s nama. Na taj način stvara novi svijet. U susretima stvaraju se obitelji, čudesna prijateljstva, poslovni i partnerski, prijateljski i duhovni i materijalni dogovori. U susretima Bog čovjeku daruje sve darove, nebeske i zemaljske. U susretima otvara nam nova vrata i nove milosti po kojima naše živote gradi. U susretima tješi, liječi, podučava, štiti i svaki oblik milosti nam iskazuje da dođe do ljudi, da ga čuju i da ga dotaknu, da ih On nanovo stvori.

Ovdje želim spomenuti nekoliko zanimljivih tih događaja u susretima. Razmišljajući o jučerašnjoj svetkovini Gospe Žalosne sjetih se jednoga susreta koji je sličan susretu Marije i Isusa na Križnom putu. To je jedna od onih Žalosti. Godine 1993. u New Yorku, došli pokojni Ante i Danica Primorac iz Metkovića. Došli u posjetu sinu Ranku. Zbog nesretnih političkih okolnosti sin Ranko je nepravedno osuđen na duge godine zatvora. Ante i Danica stanovali su kod nas u župnom uredu i od nas odlazili u posjetu kod sina Ranka. I došao zadnji dan. Oni obadvoje stari i bolesni idu sina vidjeti posljednji put. Znaju, više ga nikad neće vidjeti. I sin Ranko sam bolestan. Na ovom zemaljskom putu ovo je bio njihov posljednji susret, sin njihov, jedinac Ranko. I nakon toga susreta, Ante i Danica vratiše se u Metković i brzo oboje su umrli. Ranko je došao u domovinu tek nakon desetak godina . I on je brzo umro. Draga braćo i sestre, ova draga imena s dubokim poštovanjem spominjem i želio bih da ove spomen riječi budu mali spomenik velikoj ljubavi i žrtvi ovih pokojnih dragih ljudi, spomen na njihove svete susrete na križnom putu naše povijesti kojim su hrabro i s ljubavlju hodili. Neka im Gospodin daruje nagradu i pokoj. U svakom susretu kojega čovjeku podari dragi Bog, dragi Bog želi činiti čudesa. Želi da iz svakoga susreta teku rijeke Božje milosti.

Priča čovjek kako je išao u prodavaonicu nešto kupiti. Vraća se i razmišlja da li poći lijevom ili desnom ulicom. Dvije su ulice bile. I bez nekog osobitog razloga pošao je desnom ulico, a mogao je i lijevom. I upravo tu, na toj ulici kojom je sasvim slučajno pošao susreće djevojku koja će kasnije postati njegova supruga i majka njihovih sedmero djece. Put kojim je pošao, susret koji se dogodio odredio je život tolikih. Jedan susret vodi u bezbroj, u bezbroj novih susreta. Jedna milost vodi u bezbroj novih milosti.

Ovo je zanimljiva priča poslovnog čovjeka koji ovako govori: Naša firma imala je oko 60 zaposlenih ljudi. Bavili smo se proizvodnjom vatrogasnih odjela i opreme. Došla čuvena kriza godine 2007. Nemamo nikakva izlaza. Dugovi veliki i nitko nam ne želi dati materijal s kojim bismo nastavili proizvodnju. Imali smo nešto proizvodnog materijala i pošao sam u Italiju na jedan velesajam gdje ćemo pokušati prodati to što imamo i tako će naša firma završiti i nas 60 ide na burzu rada. Dok sam tu na velesajmu u Italiji sjedio pokraj štanda, u jednom trenutku dolazi jedan stariji gospodin i na engleskom nešto pita. Pokušavam ga razumjeti i odgovoriti. Vidim da pita važna pitanja. Da skratim priču, upravo taj čovjek iz Teksasa kao da ga je Gospodin poslao s nebesa, dao nam je sav materijal za proizvodnju. Reče ako nekada platite bit će dobro, ako ne platite isto bit će dobro. Sljedećih dvije godine udvostručili smo proizvodnju, udvostručili broj radnika, sve dugove platili. Sada naša firma je stabilna i sigurna. Ne uspijevamo proizvoditi koliko je potražnja. Ovaj čovjek je došao iz Teksasa, kaže ovaj čovjek, ali meni, nama on je došao s Neba jer mi sami ništa ne bismo mogli učiniti.

Po svemu sudeći sveta Crkva s dubokim poštovanjem gleda što se dogodi onog čudesnoga dana 25. lipnja 1981. godine tu na Podbrdu. Pobojaše se države i čitavi komunistički sistemi i svijet od one dječice na Podbrdu. Iz onog čudesnog susreta nastade milijuni susreta u svetim sakramentima, u svetim ispovijedima, u svetoj Euharistiji, u svetim druženjima, u kršćanskim kućama ovog Božjeg naroda ove izabrane župe. Prebrojiti ne bi mogli koliki su se ovdje susreli i koliko dobra se dogodilo u tim svetim susretima. Koliki su ovdje dobili ljudsku, duhovnu, materijalnu, prijateljsku, poslovnu milost. Koliko je onih koji se susretoše na ovim svetim stijenama Podbrda i Križevca. Koliko je onih koji su iz ovih svetih stijena, iz ovih ispovjedaonica ovdje, s ovog oltara čuli Božju riječ i od tada sve je postalo drugačije. Sveti susreti uvijek su Božji dar s kojim Bog čini sve novo, baš kao i u Marije Magdalene.

Danas Crkva slavi svetog Kornelija koji je izabran za papu 251. godine. U ono vrijeme u silnim progonima kršćana, straha i slabosti neki su podlegli kušnjama i odrekli se vjere. Mnogi kasnije su se pokajali i željeli su se vratiti Crkvi i zamolili su da ih sve prime. Papa Kornelije prima sve koji se žele vratiti. Znati iskazati dobrodošlicu onomu koji se vraća. Božje milosrđe jače je od svega.

Netko je rekao da sve što se dogodilo u povijesti dogodilo se u susretima. Neka dragi Bog blagoslovi sve ove naše svete susrete. U svetim susretima Gospodin čovjeku iskazuje i daruje neizrecive svete darove po onima koji dolaze u tvoj život i po tebi koji dolaziš u život drugih ljudi Bog želi učiniti, ponavljam ponovno velike i čudesne stvari. Neka danas nama svima dođu Božji darovi u ovom svetom susretu ovog svetog slavlja svete Mise. Neka dođu Božju darovi i na večeru koju ćete kasnije imati sa svojim dragim prijateljima, i na kavi koju ćeš kasnije s prijateljima piti, i na sladoledu kojeg ćeš s prijateljima jesti. I vi kao i Gospodin Isus idite hrabro u rizik susreta s ljudima, kažite im dobru i plemenitu riječ i milosrdnu riječ. Neka svi naši susreti budu uistinu uvijek u Božje ime. Amen.”

***

“Molite dječice i budite hrabri svjedoci radosne vijesti u svakoj situaciji. Samo tako Bog će vas blagosloviti i dati vam sve što od Njega u vjeri tražite.“

In Crkva u Hrvata

SUSRET HRVATSKE KATOLIČKE MLADEŽI 2022. U BJELOVARU

SUSRET HRVATSKE KATOLIČKE MLADEŽI 2022. U BJELOVARU

Susret katoličke mladeži održati će se 17. rujna 2022. u Bjelovaru, sjedištu Bjelovarsko – križevačke biskupije pod geslom “Gore srca”. Susret je zamišljen kao jednodnevno okupljanje koje će započeti prigodnim programom i ručkom u župama Bjelovarsko – križevačke biskupije, odakle će se mladi uputiti u Bjelovar. Ondje će biti organizirana procesija kroz grad prema stadionu na kojem će biti središnje euharistijsko slavlje.

Logo je nadahnut geslom Susreta koje je preuzeto iz slavlja Mise, odnosno dijaloga koji se odvija između svećenika i naroda u predslovlju. Kako nam i tumači o. Jeremy Driscoll, OSB u svojoj knjizi „Što se događa u Misi?“ svećenik u tom trenutku „autoritativnim glasom, ali također pun uzbuđenja i ljubavi prema onome što će se dogoditi, zapovijeda svom narodu: „Podignite svoja srca“. Na latinskom Sursum corda – ova je fraza poput krika, doslovno: „Gore srca!“. A Krist, glava, govori svom tijelu kamo ide i da ide brzo, zato se potrebno probuditi i ići dalje. Idemo u nebo, gdje Krist sjedi zdesna Ocu. Sve što će se dogoditi tamo se događa. Kao odgovor na to, tijelo kaže svojoj glavi: „Imamo kod Gospodina“; to jest, naša su srca tamo gdje si rekao da trebaju biti. Znamo zašto nas zoveš i upravo to želimo biti s tobom. Uistinu, ovaj poziv uvodi nas u cjelokupnost Kristova uskrsnuća, u Njegov sada, gdje su sadašnjost i prošlost sada prisutni, tako da već sada možemo biti na onom mjestu koje je za nas namijenjeno za cijelu vječnost, – kako prenosi shkm.hr

HIMNA SUSRETA

Podno križa s majkom Tvojom otajstvu se poklanjam

Jedno srce probodeno je da bi moje iscijelilo svijetu se razdijelilo.

U lomljenju kruha vidim odraz tvog lica, predanje oku neshvatljivo,

Jedno srce raspeto je da bi iskru zapalilo, Crkvu izgradilo

Gore srca dozivaš nas, gore srca Ti ih ispunjaš,

pjesmu slave pjevajmo u jedan glas, s vjerom kličimo: ˝Ti si naš spas!˝ 2x

Isuse tu si u sestri i bratu molimo, nauči nas ljubiti u susretu ovom to nam je čežnja i zato složno uzdignimo:

Gore srca dozivaš nas, gore srca Ti ih ispunjaš,

pjesmu slave pjevajmo u jedan glas, s vjerom kličimo: ˝Ti si naš spas!˝ 2x

Dođi Duše Gospodnji, gorljivo srce stvori mi,

Dođi Duše Svetosti ražari oganj svoje ljubavi :/ 2x

Gore srca dozivaš nas, gore srca Ti ih ispunjaš,

pjesmu slave pjevajmo u jedan glas, s vjerom kličimo: ˝Ti si naš spas!˝ 2x

Isus je spas! Isus je spas!

www.youtube.com/c/NovaEva

In Međugorje

SJEĆANJE NA FRA JOZU VASILJA

SJEĆANJE NA FRA JOZU VASILJA

Danas se spominjemo obljetnice smrti, rođenja za nebo fra Joze Vasilja (1943. – 2007.). Fra Jozo je bio član hercegovačke franjevačke provincije, svećenik, provincijal, odgojitelj novaka, misionar, sveučilišni profesor.

Povodom njegove obljetnice rođenja za nebo donosimo vam riječi koje je zapisao 1. listopada 2007. godine fra Tomislav Pervan u sjećanje na svog neumornog subrata fra Jozu Vasilja:

“Na jednom mjestu naš sveti Franjo opisuje koja bi svojstva, koje kvalitete morao imati jedan franjevac. Pa nabraja: “savršenu ljubav prema siromaštvu brata Bernarda; jednostavnost i čistoću srca brata Leona; ljubaznost brata Anđela; vedrinu, naravno ophođenje te pobožno izražavanje brata Maseja; duh zanesenosti i kontemplacije brata Egidija; ustrajnost u molitvi brata Rufina koji je i u snu molio; strpljivost brata Junipera; duhovnu i tjelesnu snagu brata Ivana; ljubav brata Ruđera; ljubav prema samoći brata Lucida”, a onda poglavito poniznost i čistoću srca i pogleda.

Nabrajamo to na ovom mjestu kako bismo orisali lik jednoga suvremenog franjevca koji je iznenada otišao između nas. Naime, u franjevačkom samostanu na Humcu od srčane kljenuti preminuo je dr. fra Jozo Vasilj, aktualni odgojitelj franjevačkih novaka, profesor na Hrvatskom sveučilištu u Mostaru, predavač na Katehetsko-teološkom institutu pri mostarskom Hrvatskom sveučilištu. Rodio se u župi Međugorje u ratnoj 1943., pučku školu pohađao u Međugorju, osmoljetku u Čitluku, a gimnazijsko školovanje započeo u Zadru da bi završio ispitom zrelosti god. 1962. na humanističkoj gimnaziji ‘Ruđer Bošković’ u Dubrovniku. Te godine stupio u franjevački red, obukao habit na Humcu, odslužio vojni rok, a potom nastavio sa studijem filozofije i teologije u Visokom, Sarajevu i Schwazu (Austrija). Za svećenika zaređen god. 1969., djelovao potom kao kapelan u Čapljini, a onda od 1973. studirao sociologiju na Papinskom sveučilištu ‘Gregoriana’ u Rimu, gdje je doktorirao god. 1980.

Predavač na KBF-u u Zagrebu, na isusovačkom učilištu u Zagrebu, obavljao mnoge službe među redovničkim zajednicama u bivšoj državi, izabran za provincijala hercegovačkih franjevaca 1988. Od 1989. boravi u Africi gdje je predavao gotovo sve teološke predmete te pripojio franjevački skolastikat “Ivana XIII.” papinskom sveučilištu Antonianumu u Rimu. Bio više godina rektor franjevačke bogoslovije u Kongu-Afrika, obnašao službu provincijskog vikara i provincijala u provinciji sv. Benedikta Afričkog. Iz Afrike se vratio 2001., a od 2002.boravi u Mostaru te postaje profesorom na mostarskom Hrvatskom sveučilištu. Istodobno je i župni vikar u župi sv. Petra i Pavla u Mostaru.

Od srpnja 2005. odgojitelj je franjevačkih novaka na Humcu. Smrt ga zatiče u toj službi u dan Gospodnji, 16. rujna 2007. Pokopan je na Humcu 18. rujna, uz neprebrojivi broj svećenika, redovničkih osoba i vjernoga puka. Premda je relativno malo djelovao u rodnom kraju, onolika nazočnost vjernoga puka te redovničkih osoba i svećenika bijaše vanjski izričaj zahvalnosti i poštovanja prema toj jedinstvenoj pojavi među hercegovačkim franjevcima. Duboko se usjekao svojom pojavom u biće ovoga naroda.

Kao njegov subrat i kolega od davne 1964. slobodno mogu reći kako je upravo fra Jozo posjedovao sve one gornje vrline u svojoj osobi koje sveti otac Franjo navodi da bi ih morao posjedovati mali brat. Fra Jozo je istinski bio mali brat, oličenje bogoljublja i čovjekoljublja. Teško će biti nadoknaditi taj gubitak, ali smo Gospodinu zahvalni što smo ga imali, što ga je Red imao u našem vremenu.

Živio je do kraja za Boga i za čovjeka. Služiti čovjeku za njega bijaše isto što i služiti Bogu. Dobrotom je osvajao, jednostavnošću izazivao udivljenje, u samoprijegoru i žrtvi za druge bio nenadmašiv. Istinski franjevački lik u današnjem vremenu, utjelovljenje maloga brata kakva je zamišljao serafski utemeljitelj sveti Franjo. Otišao je između nas iznenada, u naponu muževne i stvaralačke snage, plodan dobrim i svetim djelima. Za njega se može slobodno reći da je živio i proživio tri života u svome životu žrtve, nesebičnosti, izgaranja za Boga i čovjeka.

Kako je rodom iz međugorske župe uvijek mu je bilo duboko na srce sve vezano uz Gospu ovdje. Mariju je djetinje štovao još kao sjemeništarac, ljubav prema Gospi ga je uvijek resila. U predvečerje svoje smrti na Dan Gospodnji, subotom uvečer, ispovijedao je u Međugorju hodočasnike više od tri sata! Kreso. Imao je ključ za svako srce jer je svakome čovjeku pristupao kao Božjem stvorenju, u svakome je gledao i vidio otisak Božje ljepote i dobrote. Ako se veli da je sv. Franjo ukrotio Gubijskog vuka, možemo reći da je pok. fra Jozo znao razoružati svojom pojavom tolike afričke drumske razbojnike. Ne zaboravimo, živio je u veoma trusnom području nekadašnje Katange, na granici prema Ruandi i Burundiju. A znamo kakav se genocid dogodio ondje prije trinaest godina. Znao je često kao poglavar izložiti i svoj život da bi spasio braću fratre i ljude od afričke plemenske mržnje i osvete. Nitko nema veće ljubavi od ove: Položiti život svoj za braću svoju! kaže Isus u oproštajnom govoru učenicima.

Imao je ključ za svakoga čovjeka, svako ljudsko srce. Pristupao svakomu s ljubavlju, ljubavlju i neposrednošću osvajao, za njega nije bilo nerješivih zadataka. Po prirodi obdaren matematičkim talentom bio je u duši analitičar koji je u svemu otkrivao značajku dobra i ljubavi. I zato je u životu uspijevao, posvuda požnjeo blagoslov i uspjeh.

Fra Jozo je u svome životu i stjecanju mudrosti spojio franjevačku znanost križa sa znanjem ovoga svijeta, studij s pomazanjem Duha Svetoga, umovanje i pobožnost, istraživanje i divljenje, intuiciju i radost, radinost i poštovanje, znanje i ljubav, darovitost i krajnju poniznost, teologiju i Božju milost, prodornost uma i božanski nadahnutu mudrost.

Fra Jozo je prema naputku svetoga Bonaventure, našega serafskoga učitelja, kroz sav svoj život pitao „milost ne nauku, želju, ne razum, vapaj molitve, ne napor učenja, zaručnika, ne učitelja, Boga, ne čovjeka, tamu, ne jasnoću, ne svjetlost, nego vatru koja potpuno raspaljuje i izvanrednim unutarnjim pomazanjima i najžarčim osjećajima prenosi se u Boga. Taj je oganj Bog, njegovo ‘ognjište je Jeruzalem’, a Krist ga je zapalio žarom svoje plamteće muke”.

Sv. Pavao je bio krajnje obazriv i ponizan, tek bi na trenutke, prisiljen protivnicima, započinjao se hvaliti, pa nabraja čime se onda ponosi. Krajnji mu je ponos Kristov križ. Tako i pok. fra Jozo. I on je mogao svakome odgovoriti: „Hrvati su? Ja većma!

Katolici? Ja većma! Vjernici? Ja većma! Franjevci? Ja još više! Hercegovački fratar? Kao mahnit velim, svim svojim bićem!“ Nikad to nije izgovorio, ali je upravo tako živio! Do maksimuma!

Do kraja se ugradio u Božje kraljevstvo ovdje na zemlji pa stoga vjerujemo da mu je sam Gospodin plaća na nebesima. Dok mu prosimo pokoj vječni, obveza nam je ići stopama kojima je pokojni fra Jozo hodio: A to je put bogoljublja, čovjekoljublja, istinski put kojim je kročio sv. Franjo ovom zemljom. Hvala mu za sve što je učinio. Bljesnuo je kao meteor, zaparao nebom i ostavio iza sebe svijetli trag u tolikim srcima.”

15. rujna 2018. povodom 11. obljetnice njegove smrti otkrivena je spomen-ploča na zidu njegove rodne kuće koju su dali postaviti franjevci i fra Jozina obitelj, a izradio ju je klesar Mile Marić iz Čitluka.

In Vijesti iz Crkve

PAPA FRANJO NA KONGRESU POGLAVARA SVJETSKIH I TRADICIONALNIH RELIGIJA: MIR IZVIRE IZ BRATSTVA

PAPA FRANJO NA KONGRESU POGLAVARA SVJETSKIH I TRADICIONALNIH RELIGIJA: MIR IZVIRE IZ BRATSTVA

Na kraju čitanja Završne deklaracije sedmog Kongresa poglavara svjetskih i tradicionalnih religija u dvorani za sastanke u Palači neovisnosti u Nur-Sultanu, papa Franjo zaključuje ponavljajući središnje točke teksta, ističući tri ključne riječi: „mir“, „žena“ i „mladi“.

„Draga braćo i sestre! Hodali smo zajedno”, početne su riječi pape Franje na zaključku sedmog Kongresa poglavara svjetskih i tradicionalnih religija, kojima ujedno sažima iskustvo proživljeno u posljednjim danima. Nakon čitanja Završne deklaracije, Papa se osvrnuo na tekst dokumenta, naglašavajući glavne točke i nudeći svoje tumačenje današnjeg svijeta i uloge religija za dobrobit čovječanstva.

Zahvala za zalaganje za mir i jedinstvo

Papa je zahvalan za postignuti napredak. Dijalog i dijeljenje još su dragocjeniji, kazao je, „u ovako teškom razdoblju koje je, osim pandemijom, opterećeno i besmislenim ludilom rata“.

„Previše je mržnje i podjela, previše je nedostatka dijaloga i razumijevanja drugoga: to je, u globaliziranom svijetu, još opasnije i skandaloznije. Ne možemo ići dalje povezani i razdvojeni, povezani i rastrgani prevelikim brojem nejednakosti. Hvala vam stoga na naporima usmjerenim na mir i jedinstvo.“

Providnost susreta

Papa se prisjetio i gesla njegova posjeta Kazahstanu: „Glasnici mira i jedinstva“. Naveo je kako je Kongres označio važnu etapu u zajedničkom putu vjerskih vođa da doprinesu „dijalogu i skladu među narodima“.

„Nakon onoga što se dogodilo 11. rujna 2001. bilo je potrebno reagirati, i to zajedno, na zapaljivu klimu koju je terorističko nasilje željelo potaknuti i koja je riskirala da religija postane čimbenik sukoba. Ali pseudoreligijski terorizam, ekstremizam, radikalizam, nacionalizam zaogrnut sakralnim i dalje potiču strahove i brige glede religije. Stoga je u ovim danima bilo providonosno pronaći jedni druge i ponovno potvrditi njihovu pravu i neizostavnu bit.“

Politika i religija: ne zabuni, ne razdvajanju

Papa Franjo ponovio je ono što se Deklaracijom potvrđuje: potpunu otuđenost vjerskog duha od fenomena ekstremizma, radikalizma i terorizma koji se „moraju odbaciti na najodlučniji mogući način“. S druge strane, međusobno se poštovanje treba smatrati bitnim za svako vjersko učenje.

Idealno mjesto susreta je Kazahstan, kazao je Papa, koji u svojoj zastavi, koja prikazuje orla na pozadini plavog neba, podsjeća na „potrebu očuvanja zdravog odnosa između politike i vjere“, čime se izbjegava zabuna uloga, ali i njihovo razdvajanje. Transcendencija je bitna za ljudsko biće koje teži beskonačnosti, istaknuo je Sveti Otac, ali transcendencija „ne smije pokleknuti pred iskušenjem da postane moć“. Dakle, ne zabuni, ali ne „i razdvojenosti između politike i transcendencije“, jer „najviša ljudska stremljenja ne mogu biti isključena iz javnog života i potisnuta samo u privatnu sferu“.

“Stoga neka uvijek i svugdje budu zaštićeni oni koji žele legitimno izraziti svoja uvjerenja. Koliko je ljudi, međutim, još uvijek progonjeno i diskriminirano zbog svoje vjere! Snažno smo pozvali vlade i relevantne međunarodne organizacije da pomognu vjerskim skupinama i etničkim zajednicama koje su pretrpjele kršenja svojih ljudskih prava i temeljnih sloboda, te nasilje od strane ekstremista i terorista, uključujući kao rezultat ratova i sukoba.“

Gledajte dobrobit običnih ljudi

Ako je Ivan Pavao II. prije 21 godinu u Kazahstanu ustvrdio da „svi putovi Crkve vode k čovjeku“ i da je čovjek „put Crkve“, papa Franjo dodaje da je danas „čovjek i put svih religija“ te je podsjetio na dužnost da se gleda dobrobit upravo toga čovjeka:

“Da, konkretno ljudsko biće, oslabljeno pandemijom, oboreno ratom, ranjeno ravnodušnošću! Čovjek, krhko i čudesno stvorenje, koje nestaje bez Stvoritelja i ne postoji bez drugih! Prije donošenja važnih odluka gledajte dobrobit čovjeka, a ne strateške i gospodarske ciljeve, nacionalne, energetske i vojne interese. Da biste donijeli izbore koji su uistinu veliki, pogledajte djecu, mlade i njihovu budućnost, starije i njihovu mudrost, obične ljude i njihove stvarne potrebe.“

Transcendencija i bratstvo

Ljudska osoba, ističe Papa, mora uvijek biti prihvaćena i nikad odbačena, a obitelj treba štititi i promicati jer se tamo formiraju „muškarci i žene sutrašnjice”. Među svim ljudskim bićima, primijetio je zatim Papa, postoji zajednička duhovna baština čiji je kamen temeljac transcendencija i bratstvo.

Milijuni i milijuni ljudi mole se svaki dan na različitim mjestima bogoslužja i molitva je „skrivena sila koja održava svijet“, rekao je papa Franjo, dok kamen temeljac bratstva podsjeća da se ne može ispovijedati istinska privrženost Stvoritelju ako osoba ne ljubi sva njegova stvorenja.

Zaključak Kongresa u Nur-Sultanu
Foto: Vatican News

Mir izvire iz bratstva

To je uvjerenje koje pokreće Završnu deklaraciju Kongresa, iz koje je papa Franjo istaknuo tri riječi: mir, žena, mladi.

Ističući hitnost mira, Papa je kazao kako svaki vojni sukob ili žarište napetosti i sukoba danas može imati samo podli „domino efekt“. Mir, koji nije samo odsutnost rata, „izvire iz bratstva, raste kroz borbu protiv nepravde i nejednakosti, gradi se pružanjem ruke drugima”.

“Mi, koji vjerujemo u Stvoritelja svega, moramo biti na čelu širenja mirnog suživota. Moramo svjedočiti, propovijedati, moliti. Deklaracija poziva svjetske čelnike da zaustave sukobe i krvoprolića posvuda te da odustanu od agresivne i destruktivne retorike. Molimo vas, u ime Boga i za dobrobit čovječanstva: založite se za mir, a ne za naoružanje! Samo služeći miru ostat će tvoje ime veliko u povijesti.“

Više odgovornosti za žene

Druga riječ je „žena“ i povezana je s mirom, jer „žena daje brigu i život svijetu: ona je put do mira”. Potrebno je, istaknuo je Papa, štititi i promicati njeno dostojanstvo i mjesto u društvu.

“Ženama se također moraju povjeriti veće uloge i odgovornosti. Koliko bi se izbora smrti izbjeglo da su žene u središtu odluka! Radimo na tome da ih učinimo više poštovanim, priznatim i uključenim.“

Gradimo svijet misleći na mlade

Mladi, treća riječ, su „glasnici mira i jedinstva danas i sutra“. No, primjećuje Papa, aktualna logika dominacije i izrabljivanja „slikaju stari svijet“, zatvoren za njihove nade.

“Misleći na nove naraštaje, ovdje je potvrđena važnost obrazovanja koje jača međusobno prihvaćanje i poštovanje suživota među religijama i kulturama (usp. br. 21). Dajmo mladima priliku za obrazovanje, a ne oružje za razaranje! I slušajmo ih, slušajmo ih, bez straha da nas ispituju. Iznad svega, izgradimo svijet misleći na njih!“

Izvanredna multireligioznost i multikulturalnost Kazahstana, zaključio je Papa, „nudi nam primjer budućnosti“. Nastavimo tako – posljednji je Papin poticaj – hodajući zajedno zemljom kao djeca Neba, tkalci nade i tvorci sklada.

Preuzeto s Vatican News