Isuse Kriste, koji si nam zapovjedio da od Tvog srca naučimo blagost i poniznost, zahvaljujem ti što si u Crkvi proslavio svoju poniznu službenicu svetu Maravillas od Isusa. Tako, Gospodine, pokazuješ da si joj u Nebu dao nagradu zasluženu vjernošću kojom ti je služila na zemlji. Učini da primjer njenih kreposti probudi u mnogim dušama želju da slijede pravi Put, Istinu i Život koji si samo Ti. Udostoj se, Gospodine, po njezinu zagovoru uslišiti moju molitvu (navedi nakanu). Amen.
MATERICE – PUČKI OBIČAJ KOJEMU SE POSEBNO RADUJU DJECA
Tradicija Crkve kod Hrvata obiluje raznovrsnim lijepim crkvenim običajima čijim se održavanjem čuva i identitet naroda. Posebnost su svakako adventski i božićni običaji koje donose radost. Za božićne dane prate nas lijepi narodni običaji, iako neki polako odlaze u zaborav. Za razliku od mnogih mjesta i krajeva, u Hercegovini se još uvijek se čuvaju i njeguju običaji obiteljske prisnosti i zajedništva. Jedan od tih trenutaka su i Materice koje se obilježavaju danas, 11. prosinca. Ovaj narodni i crkveni običaj poznat je među Hrvatima, ujedno je i crkveni blagdan i slavi se na početku Treće nedjelje došašća. Za blagdan Materica običaj je da muškarci čestitaju blagdan ženama, djeca majkama, bakama, tetkama i ostalim rođakinjama, pa i susjedama. Nakon čestitanja dobivali bi darove, kao što su: orasi, lješnjaci, jabuke, smokve, rakija, vunene čarape, terluke i dr., a danas i slatkiši.
Cijeli taj običaj prate prigodne pjesme, kao neizostavni dio vremena došašća u našem kraju. Tako su, na primjer, čestitari za Materice znali zapjevati:
‘Hvaljen Isus, gazdarice! Čestitam ti materice. Ja sam doša da znaš, da mi nešto daš. Ja sam stigo priko mora, da mi dadeš koji ora.` Doša san ti priko lokve, da mi dadeš dvi -tri smokve. Snašla me je velka muka, ajde daj mi i jabuka. Ja sam doša priko strane, da mi dadeš malo hrane. Vidio sam i ovaca, da mi date i novaca. Prišli smo priko kapije, da nam date malo rakije. Na polju je zdravo zima, molim jednu čašu vina. Ja sam doša priko polja, da mi bude bolja volja. A i sira kad bi dala, reko bi ti puno fala, Jer su danas materice, moja draga gazdarice!’
Novo je vrijeme i novi pogledi na život i običaje, pa ako ne bude tih darova majke će sigurno podariti svoju djecu i druge pokojim novčićem i drugim darovima.
Osim što bi se običaj Materica obilježavao po kućama i selima, valja istaknuti kako se redovito slavio i u crkvama kada se na svetim misama molilo za nazočne i sve druge majke, što je lijep pokazatelj povezanosti liturgijskog i narodnog života
Koliko je mjesta, toliko je i različitih načina proslave. Međutim, svim proslavama je zajedničko to što na Materice majke daruju djecu, kako svoju tako i tuđu. Tjedan dana poslije, odnosno u nedjelju 19. prosinca, sličan je običaj kada se na četvrtu nedjelju došašća slave Očići – dan koji je posvećen očevima.
Maravillas od Isusa rođena je u Madridu 4. studenog 1891. godine. Njezini roditelji, markizi Pidal, pripadali su španjolskoj aristokraciji. Markiz Luis Pidal, njezin otac, u trenutku kada je rođena Maravillas bio je španjolski veleposlanik pri Svetoj Stolici, a potom ministar razvoja. Njegov je rad u korist Crkve neizmjeran. On je onaj koji je 1910. spasio Španjolsku od prekida veza sa Svetom Stolicom.
Majkajojje bila jedna pobožna, mudra i šutljiva žena koja je svojim primjerom usađivala u srce malene Maravillas sjeme duboke pobožnosti. Važna uloga u njezinu djetinjstvu svakako pripada i baki Patriciji koja je unatoč visokom socijalnom statusu, kojemu je pripadala, živjela poput madridskih siromaha, dijeleći tijekom čitavog života svoj novac potrebitim samostanima.
Može se reći da je Maravillas od svojih prvih godina života zapravo poučena onome što je jedino bitno – ljubavi prema bližnjima i vjeri u Boga.
Kako je u to vrijeme među obiteljima visokog socijalnog i ekonomskog statusa bio običaj, Maravillas nikada nije pohađala školu. Njezini su joj roditelji dovodili kući profesorice francuskog i engleskog jezika te profesora glazbene kulture, pa je Maravillas izvrsno pričala ta dva jezika i vrlo vješto svirala klavir. Maravillas je puno voljela životinje pa kada bi boravili na obiteljskom imanju, ona je uvijek bila pastirica. Imala je i svog malenog psića.
Dok su se ostala djeca pretvarala da su kraljevi i markizi, Maravillas se sa svojom braćom pretvarala da su siromasi. Toliko je voljela siromahe da bi se tijekom praznika u San Sebastianu ona i brat prerušavali u siromahe te bi tako odlazili na ulicu. Sav novac koji su joj roditelji davali za mjesečne troškove odlazio je za siromahe kojima je uvijek pomagala provodeći u jednom predgrađu Madrida veći dio dana. Unatoč tome što su njezini roditelji pripadali španjolskoj aristokraciji, Maravillas to nikada ništa nije predstavljalo, nego li sredstvo kojim je mogla pomagati siromasima. Sve svoje malene prijateljice učila je moliti i činiti pokoru.
Maravillas je od malena živjela životom molitve. Već s pet godina položila je svoj doživotni zavjet čistoće te je sanjala o tome da bude poput svetica o kojima joj je čitavog života pričala njezina baka. Uvijek je tvrdila da je milost redovničkog poziva dobila istog trenutka kada je počela rasuđivati.
Kada je napunila deset godina, primila je prvu sv. pričest i pronašla je duhovnika koji ju je duhovno savjetovao sve do njezina ulaska u Karmel. Tada je započela i s čitanjem djela sv. Ivana od Križa i sv. Terezije od Isusa, koje je toliko voljela, da nije mogla misliti na ništa nego na to da će jednom biti karmelićanka. Budući da je Maravillas otvoreno odbijala bračne ponude, počelo se pričati da će biti redovnica. „Napokon su uvidjeli, ono za čim žudim čitavog životaˮ, rekla je Maravillas. Kada je imala 22 godine njezin je otac teško obolio i u vrlo kratko vremena preminuo. Poslije očeve smrti njezin joj je duhovnik rekao da sada nije vrijeme za ući u samostan jer je potrebna svojoj majci. Saznavši sve to, unatoč tome sto je živjela kreposno, majka je bila protiv toga da Maravillas bude redovnica. Međutim, kada je Maravillas oboljela od smrtonosne gripe koja je tada harala Europom, srce njezine majke je smekšalo. Shvatila je da njezina kći mora slijediti volju Božju. Dala joj je dopuštenje za ulazak u samostan, a Maravillas je 12. listopada 1919. stupila u Karmel u Escorialu (Madridu).
Nakon nekoliko godina u samostanu, dok je još bila novakinja, Presveto Srce Isusovo zatražilo ju je da u Cerro de los Angelesu (u Madridu) osnuje Karmel. Na tom mjestu kralj Alfonso XIII. posvetio je čitavu Španjolsku Presvetom Srcu Isusovu. Tamo se nalazio i veliki spomenik Presvetog Srca Isusova koji je „predstavljaoˮ srce čitavog španjolskog naroda i njihovu posvetu onome koji ih nikada nije iznevjerio. Vidjevši jasno volju Božju, uz dopuštenje madridskog nadbiskupa i Svetog Oca, unatoč velikim patnjama i problemima koje je morala podnositi, nije čekala ni trenutka. Izišla je iz samostana u Escorialu s još tri redovnice uzdajući se u Božju providnost. Kada je č. s. Maravillas izišla za osnutak u Cerro de los Angeles, nije joj ni na kraj pameti bilo ono što je Gospodin pripremio za nju. Ona mu se željela posvetiti skrivena, zaboravljena, željela je biti posljednja od svih, a Gospodin je želio nešto drugačije. Odmah nakon osnutka tog samostana, slijedio je osnutak Karmela u Indiji, a potom i još 9 Karmela samostana u njezinoj rodnoj Španjolskoj.
Toliko je voljela karmelski Red i Reformu sv. Terezije od Isusa da je čitav svoj život posvetila tome da se u njezinim samostanima živi autentičan život koji je svojim kćerima ostavila sv. Terezija od Isusa. U svojoj poniznosti, kada su joj njezine kćeri govorile da im ostavi nešto napisano, odgovarala je da je sv. Terezija napisala sve ono što je bilo potrebno. Njezina je misija bila osnovati tipično terezijanske Karmele koji se pridržavaju prvotnog Pravila, ali i Konstitucija, koje je ostavila napisane svojim kćerima sv. Terezija.
Sveta Maravillas od Isusa kao karmelićanka je živjela 55 godina, a više od 50 godina bila je poglavarica. U svemu tome neizmjerno je trpjela jer je smatrala da ona nema poziv poglavarice, već taj da bude posljednja od svih sestara. Bila je to kušnja koja ju je pratila do zadnjeg dana dugog života. Popularno su je zvali poglavarica „in aeternumˮ.
No ni to nije bilo sve. Veliki je dio svog redovničkog života proživjela u jednoj velikoj, dubokoj tamnoj noći. Prema svemu je imala veliko gađenje, prema molitvi, pokori, baš svemu. Međutim, nije posustala već je postala jedna od duša koja se veoma isticala u molitvi i pokori koja je uistinu bila prevelika. Čitav je svoj život spavala odjevena u habit sjedeći na podu u svojoj ćeliji, a spavala bi svega nekoliko sati. Uvijek je postila. Kada bi jela, bilo je to vrlo malo hrane, a pritom bi u ustima držala pelin da ne osjeti okus namirnica. Neprestano je nosila kostrijet. Bičevala se nekoliko puta dnevno. Izjavila je da „samo Bog zna koliku odbojnost ima prema svemu tome i da sve to čini samo jer ju je Gospodin to tražioˮ.
Njezino je zdravlje, kao posljedica tolikih pokora i duševnih patnji, znatno bilo narušeno te je 11. prosinca 1974. godine preminula u svojoj ćeliji u Karmelu u Aldehueli, posljednjem koji je osnovala. Njezine su posljednje riječi bile: „O kakva je radost umrijeti kao karmelićanka!ˮ
Do konca svoga života bila je vjerna misteriju koji je Bog od nje zahtijevao.
Već za njezina života svjedočilo se o mnogim čudima, no njezina je smrt to daleko više pokazala. Odmah po smrti, započela je sv. Maravillas svoju misiju pomaganja braći i sestrama. Počela su se umnažati tolika čudesa da su redovnice odlučile pokrenuti proces za proglašenje svetom. Napokon, sv. Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 1998., a svetom 2003. godine.
Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?
III. tjedan došašća
Nedjelja, 11. 12. 2022.
TREĆA NEDJELJA DOŠAŠĆA
Svagdan
ČITANJA: Iz 35,1-6a.10; Ps 146,6c-10; Jak 5,7-10; Mt 11,2-11
BOJA LITURGIJSKOG RUHA: ljubičasta ili ružičasta
IMENDANI: Damaz, Danijel, Hugolin
NAPOMENA: ▪ Danas, na nedjelju »Gaudete«, u liturgijskim se slavljima mogu koristiti glazbala, a umjesto ljubičastog može se koristiti ruho ružičaste boje.
Prvo čitanje:
Iz 35, 1-6a.10
Bog sam hita da nas spasi.
Čitanje Knjige proroka Izaije
Nek se uzraduje pustinja i zemlja sasušena, neka kliče stepa i kao ljiljan procvjeta! Nek bujno cvatom cvate, neka od veselja kliče i nek se raduje. Dana joj je slava Libanona, divota Karmela i Šarona; oni će vidjeti slavu Gospodnju, divotu Boga našega.Ukrijepite ruke klonule, učvrstite koljena klecava! Recite preplašenim srcima: »Budite jaki, ne bojte se! Evo Boga vašega, odmazda dolazi, Božja naplata, on sam hita da vas spasi!« Sljepačke će oči tad progledati, uši se gluhih otvoriti, tad će hromi skakati ko jelen, njemákov će jezik klicati, vraćati se otkupljenici Gospodnji. Doći će u Sion kličuć od radosti, s veseljem vječnim na čelima; pratit će ih radost i veselje, pobjeći će bol i jauci.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 146, 6c-10
Pripjev:
Dođi, Gospodine, da nas spasiš!
Gospodin ostaje vjeran dovijeka, potlačenima vraća pravicu, a gladnima kruha daje. Gospodin oslobađa sužnje.
Sirote i udovice podupire, a grešnicima mrsi putove. Gospodin će kraljevati dovijeka, tvoj Bog, Sione, od koljena do koljena.
Drugo čitanje:
Jak 5, 7-10
Očvrsnite srca jer se dolazak Gospodnji približio!
Čitanje Poslanice svetoga Jakova apostola
Strpite se, braćo, do dolaska Gospodnjega! Evo: ratar iščekuje dragocjeni urod zemlje, strpljiv je s njime dok ne dobije kišu ranu i kasnu. Strpite se i vi, očvrsnite srca jer se dolazak Gospodnji približio! Ne tužite se jedni na druge da ne budete osuđeni! Evo: sudac stoji pred vratima! Za uzor strpljivosti i podnošenja zala uzmite, braćo, proroke koji su govorili u ime Gospodnje.
Riječ Gospodnja.
Evanđelje:
Mt 11, 2-11
Jesi li ti onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?
Čitanje svetoga evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Kad Ivan u tamnici doču za djela Kristova, posla svoje učenike da ga upitaju: »Jesi li ti Onaj koji ima doći ili drugoga da čekamo?« Isus im odgovori: »Pođite i javite Ivanu što ste čuli i vidjeli: Slijepi proglédaju, hromi hode,
gubavi se čiste, gluhi čuju, mrtvi ustaju, siromasima se navješćuje Evanđelje.
I blago onom tko se ne sablazni o mene.«
Kad oni odoše, poče Isus govoriti mnoštvu o Ivanu: »Što ste izišli u pustinju gledati? Trsku koju vjetar ljulja? Ili što ste izišli vidjeti? Čovjeka u mekušasto odjevena? Eno, oni što se mekušasto nose po kraljevskim su dvorima. Ili što ste izišli? Vidjeti proroka? Da, kažem vam, i više nego proroka. On je onaj o kome je pisano:
‘Evo, ja šaljem glasnika svoga pred licem tvojim da pripravi put pred tobom.’
Zaista, kažem vam, između rođenih od žene ne usta veći od Ivana Krstitelja. A ipak, i najmanji u kraljevstvu nebeskom veći je od njega!«
DEVET SRDAČNIH BLAGOSLOVA PRESVETOJ DJEVICI MARIJI
Ovi srdačni blagoslovi molit će se Presvetoj Djevici Mariji svake subote u došašću i devet dana uoči rođenja sina Božjega, Gospodina našega Isusa Krista.
1. O, Presveta Djevice Marijo! Neka je tisuću puta blagoslovljena tvoja prečista utroba, u kojoj je devet mjeseci boravio Sin Božji koji postade čovjekom da podari zdravlje mojoj duši.
Zdravomarijo…
2. O, Presveta Djevice Marijo! Neka su tisuću puta blagoslovljene tvoje djevičanske grudi, čijim se mlijekom hranio Sin Božji koji postade čovjekom da podari zdravlje mojoj duši.
Zdravomarijo…
3. O, Presveta Djevice Marijo! Neka je tisuću puta blagoslovljeno tvoje majčinsko krilo, u kojemu je ležao i slatko spavao Sin Božji koji postade čovjekom da podari zdravlje mojoj duši.
Zdravomarijo…
4. O, Presveta Djevice Marijo! Neka su tisuću puta blagoslovljene tvoje presvete ruke, koje su nosile, grlile i nježno privijale Sina Božjega koji postade čovjekom da podari zdravlje mojoj duši.
Zdravomarijo…
5. O, Presveta Djevice Marijo! Neka su tisuću puta blagoslovljene tvoje predivne ruke, koje su milovale i brižno služile Sina Božjega koji postade čovjekom da podari zdravlje mojoj duši.
Zdravomarijo…
6. O, Presveta Djevice Marijo! Neka su tisuću puta blagoslovljene tvoje djevičanske oči, koje su s tolikim oduševljenjem promatrale lijepo lice Sina Božjega koji postade čovjekom da podari zdravlje mojoj duši.
Zdravomarijo…
7. O, Presveta Djevice Marijo! Neka su tisuću puta blagoslovljene tvoje prečasne uši, koje su učestalo slušale slatko majčino ime iz usta Sina Božjega koji postade čovjekom da podari zdravlje mojoj duši.
Zdravomarijo…
8. O, Presveta Djevice Marijo! Neka su tisuću puta blagoslovljene tvoje prečiste usne, koje su s neopisivom radošću utisnule nježne poljupce Sinu Božjemu koji postade čovjekom da podari zdravlje mojoj duši.
Zdravomarijo…
9. O, Presveta Djevice Marijo! Neka je tisuću puta blagoslovljen tvoj anđeoski jezik, koji je neprestano hvalio svoga dragog Sina i zvao ga Sinom Božjim koji postade čovjekom da podari zdravlje mojoj duši.
CRKVA SV. ANTUNA PADOVANSKOGA UZDIGNUTA NA ČAST MANJE BAZILIKE
Crkva sv. Antuna Padovanskoga na zagrebačkom Svetom Duhu uzdignuta je u četvrtak 8. prosinca 2022. godine na čast manje bazilike.
Svečano euharistijsko slavlje predvodio je zagrebački nadbiskup kardinal Josip Bozanić. Koncelebrirali su apostolski nuncij u Republici Hrvatskoj mons. Giorgio Lingua, ministar Hrvatske provincije svetog Jeronima franjevaca konventualaca fra Miljenko Hontić i rektor bazilike sv. Antuna Padovanskoga fra Ivan Marija Lotar te brojni svećenici. Među vjernicima, na misi su sudjelovali i predstavnici drugih kršćanskih konfesija i religija, kao i predstavnici civilnih vlasti.
Prije početka misnoga slavlja, kardinal Bozanić je s fratrima ušao u crkvu škropeći puk blagoslovljenom vodom. Potom se u tišini pomolio pred raspelom koje su prije sto godina fratri donijeli sa sobom na Sveti Duh gdje su pronašli utočište nakon što su prognani s Cresa. Pobožni čin kardinal je zaključio molitvom sv. Antunu.
Uslijedila je misa koja je počela ulaznom procesijom, u kojoj je nošen i umbraculum s tintinabulom – znakovima bazilike. Na početku je provincijal Hontić uputio pozdrave svima prisutnima, a naročito subraći koja su tijekom proteklih godina djelovala na Svetome Duhu.
„Ova svečanost proglašenja crkve bazilikom, dolazi kao kruna i završetak velikih obljetnica koje smo mi franjevci konventualci proslavili ove godine, a to je 100 godina od dolaska s hrvatske jadranske obale ovamo u Zagreb na Sveti Duh, i 90 godina od osnivanja župe sv. Antuna Padovanskoga“, kazao je.
Sve je preporučio zagovoru Bezgrješne Djevice Marije, sv. Antuna Padovanskog i sv. Franje da uzmognu biti otvoreni poticajima Duha Svetoga kao što su to oni bili.
„Želja mi je da ovo uzdignuće naše crkve na čast bazilike, svima bude još veći poticaj da još radosnije dolazimo u ovu crkvu i tu zadobivamo obilje Božjeg milosrđa, oproštenja i njegove snage i milosti, kako bismo u današnjem svijetu, doista mogli cvjetati kao pravi antunovski ljiljani i tako mogli širiti Božji miris njegove blizine, brige i nadasve neizmjerne ljubavi prema svakom čovjeku te tako ovaj svijet činili ljepšim plemenitijim i boljim“, poručio je fra Miljenko.
Na početku homilije, zagrebački nadbiskup kazao je da „u vremenu došašća, koje nas priprema za božićno slavlje, Crkva pred nas stavlja svijetli lik svete Marije, zore Božića, zore našega spasenja, kako bismo se što bolje pripremili za susret s Isusom“.
Rekao je nadalje da je Bezgrješna proboj svjetlosti, žena bez ljage grijeha. „Današnja nas svetkovina podsjeća na činjenicu da Blažena Djevica Marija nije upoznala ono stanje što ga nazivamo istočni grijeh. Istina je da smo i mi po krštenju oslobođeni istočnoga grijeha, ali ipak nosimo u sebi njegove rane, njegov ugriz, njegovo zavođenje, njegovu zamku koja vreba petu“, poručio je predslavitelj.
Ustvrdio je zatim da na kraju sâm čovjek otvara grijehu vrata svoga srca. „Čovjek grijehu daje mjesto u svom životu“, rekao je.
Propovjednik je kazao da „po Mariji, Kćeri višnje Svjetlosti, koju Bog sačuva od ljage istočnoga grijeha, započinje u svijetu proboj svjetlosti. Ona je početak boljega svijeta. S njom se na ovoj zemlji pojavi stvorenje koje je sama dobrota, čija ruka ne udara, čija riječ ne povrjeđuje.“
Nadalje je rekao da svetkovina Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije poziva na promišljanje i o razarajućoj snazi zla u životu. „Međutim, Marija je i znak da zlu ne pripada posljednja pobjeda, da zlo nije pobjedničko.“ Dodao je da zlo može prijetiti čovječanstvu, može raniti ljude, ali da njemu pripada prošlost, a ne budućnost.
„Draga braćo i sestre, sretna je okolnost što danas na svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije svečano proglašujemo da je ovoj župnoj crkvi svetog Antuna Padovanskog u gradu Zagrebu, odlukom Svete Stolice i snagom posebnih ovlasti danih od pape Franje, udijeljen naslov manje bazilike“, kazao je kardinal.
Pojasnio je da je na području pojedine biskupije glavna i prva crkva katedrala. „Pored katedrale, neke crkve, zbog važnosti − posebno bogoslužne − što ih imaju u Božjem puku, Sveta Stolica uzdiže na dostojanstvo manje bazilike. To je čast, ali i obaveza“, ustvrdio je zagrebački nadbiskup.
Potom je proglasio posebne dane potpunog oprosta u koje se može dobiti u manjoj bazilici svetog Antuna Padovanskog u Zagrebu uz redovite uobičajene uvjete: na dan posvete bazilike, 24. studenoga; na dan slavlja naslovnika bazilike, 13. lipnja; na svetkovinu svetih apostola Petra i Pavla, 29. lipnja; na godišnjicu udjeljenja naslova manje bazilike, 8. kolovoza te na svetkovinu Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije, 8. prosinca.
„Braćo i sestre, čuvajte odsada još više sakralnost ovog hrama. Neka bude ovo sveto mjesto vašeg susreta s Bogom, Ocem Gospodina našega Isusa Krista u Duhu Svetom koji nam je dân. Neka bude ovo sveto mjesto rasta vašeg crkvenog zajedništva. Neka se ovdje prinose vaše duhovne žrtve za spasenje vaše i svega svijeta“, zaključio je homiliju kardinal Bozanić.
Nakon pričesti otpjevan je himan „Tebe, Boga, hvalimo“.
Potom je zagrebački nadbiskup proglasio fra Ivana Mariju Lotara prvim rektorom bazilike sv. Antuna Padovanskoga. Kardinalov proglas imenovanja pročitao je preč. Denis Barić.
Na kraju euharistijskoga slavlja, riječi zahvale uputio je rektor Lotar. „Bog je velik! Bog je živ! To nam pokazuje iz dana u dan! Zato, na samome početku, želim zahvaliti upravo Njemu, ne samo na ovome danu i ovome slavlju, nego iznad svega, na daru života i poziva svakoga od nas ovdje“, kazao je između ostaloga.
Kardinalu Bozaniću na dar je uručena slika „Cvjetajte kao ljiljan“ u akvarel-tehnici, djelo akademskoga slikara Ante Čule, župljanina Župe sv. Antuna Padovanskoga. Apostolskom nunciju uručena je, uz sliku, krunica Blažene Djevice Marije, prigodno ručno izrađena. „Izradila ju je nevideća osoba zajedno s hrvatskim braniteljima kao dragu uspomenu na ovu svečanost“, rekao je rektor.
Zahvalio je mons. Bozaniću i provincijalu fra Miljenku za povjerenje. „Obećavam da ću revno i odgovorno vršiti povjerenu mi službu na slavu Božju, u čast svetome Antunu i na korist dušama!“, zaključio je fra Ivan Marija.
Prije svečanog završnog blagoslova, kardinal Bozanić je sažeo proslavljeno otajstvo. „Za nas ljude su vrijeme i prostor jako važni. I ova crkva, ova zgrada govori da u vremenu i prostoru Bog nas susreće – na ovomu mjestu na osobiti način. To prihvaćamo kao zadatak da se i svi mi odnosimo odgovorno i prema svojem vremenu i prema svom prostoru – svomu tijelu. Jer, to su mjesta, to je vrijeme gdje nas Bog čeka. Budimo u svom životu otvoreni Bogu“, pozvao je.
Prije otpusta otpjevana je Hrvatska himna. Liturgijsko pjevanje predvodio je župni zbor „Tomislav Talan“, pod ravnanjem Matea Narančića, uz orguljsku pratnju Milana Hibšera koji je skladao himnu bazilike „Cvjetajte kao ljiljani“ izvedenu na kraju slavlja.
Svečano proglašenje Bazilike sv. Antuna Padovanskog na Svetom Duhu
KARDINAL AMBONGO: KOLIKO ĆE JOŠ TRAJATI OVO UBIJANJE U DR KONGU?
Kongoanski kardinal Fridolin Ambongo Besungu govorio je za vatikanske medije o nasilju koje je u tijeku u DR Kongu, neuspjehu međunarodne zajednice da ga spriječi i nadolazećem posjetu pape Franje
Posljednjih dana došlo je do novog izbijanja nasilja u istočnom dijelu DR Kongo. Nadbiskup Kinshase, kardinal Fridolin Ambongo Besungu, nedavno je boravio u Vatikanu na sastanku Vijeća kardinala (također poznatom kao C-6) te govorio za vatikanske medije o situaciji u njegovoj zemlji. Ostale teme razgovora bile su vezane uz neuspjeh međunarodne zajednice da pomogne u zaustavljanju nasilja, napore kongoanskih biskupa u korist nacionalnog jedinstva i nadolazeći posjet pape Franje.
Povijest nasilja
Kardinal je istaknuo kako su nedavni napadi samo najnovija epizoda u dugoj povijesti sukoba na istoku zemlje, koji traju gotovo tri desetljeća. Dodao je da prema informacijama s kojima raspolaže, vlade Ruande i Ugande podupiru pobunjeničke skupine. Kardinal se osvrnuo i na pogoršanu situaciju na zapadu zemlje, što je, kako je rekao, pitanje „nedostatka države“.
„Tamo gdje nema države, postoje druge sile koje preuzimaju vlast. Razbojničke bande iskorištavaju nered da siju smrt i pustoš na tim prostorima“, te je nastavio postavljajući pitanje „koliko će još dugo trajati ovo ubijanje?“.
Kongoansko vojno osoblje prolazi pored oružarnice koju koriste pobunjenici M23
Neuspjeh međunarodne zajednice
Kardinal je iznio tužno opažanje kako je međunarodna zajednica sukrivac za situaciju na istoku zemlje, jer svi znaju što se događa, ali prave se da ne vide uz izostanak istinske podrške. Kritizirao je MONUSCO, mirovne snage Ujedinjenih naroda za stabilizaciju u DR Kongu, rekavši da su „nemoćne“ pred pobunjeničkom skupinom M23.
„MONUSCO je priznao da je nemoćan protiv M23 jer imaju sofisticiranije oružje“. Svi zajedno unutar Ujedinjenih naroda, a nemoćni protiv male skupine naoružanih ljudi. To je neshvatljivo“, istaknuo je kardinal Ambongo.
Mirovne snage Ujedinjenih naroda za stabilizaciju u DR Kongu (MONUSCO)
Biskupi Konga protiv podjela
Kardinal je govorio o opasnosti „balkanizacije“, podjeli države na manje države.
„Vjerujem da je nacija Konga u opasnosti“, rekao je. „S najnovijim izbijanjem sukoba na istoku, posebno s M23, mi (kongoanski biskupi) sada imamo jasno uvjerenje da postoje vanjske sile koje žele razbiti našu zemlju na male države“.
Napomenuo je da su, kao odgovor na tu opasnost, kongoanski biskupi nedavno objavili pismo pozivajući na nacionalno jedinstvo, koje je naišlo na ohrabrujući odgovor.
„Osobito sam sretan što mogu primijetiti da su prošle nedjelje u svim biskupijama u zemlji, u svim velikim gradovima, prosvjedovali ne samo katolici, nego i protestanti, te svi muškarci i žene dobre volje, koji su se odazvali na poziv biskupa“, istaknuo je, te dodao: „Nadamo se da će taj marš uroditi plodom i urazumiti ljude“.
Biskupi Konga
Nadolazeći posjet pape Franje
Kardinal Ambongo razgovarao je o nadolazećem posjetu pape Franje kojem će biti od 31. siječnja do 3. veljače 2023. te napomenuo da će Papin posjet biti pastoralan.
„Papa dolazi kao pastir. On dolazi utješiti narod koji pati. To je prva svrha i to je prije svega ono što ljudi žele usred ovih patnji, usred ovih nedaća“, istaknuo je kardinal.
Dodao je kako se nada da bi posjet mogao poslužiti i kao dodatna motivacija za nacionalno pomirenje.
„Također se nadamo da će posjetom i snažnim Papinim riječima, odgovorni se udobrovoljiti, umjesto da nastave ratovati“.
Tijekom posjeta Papa će se, među ostalim, susresti i s mladima. To će biti osobito značajno jer u svim sukobima „mladi su ti koji su zavedeni, koji dobivaju oružje da idu i ubijaju druge“.
Na kraju je izrazio želju da mladi u DR Kongu čuju riječi Pape, njihovog pastira i da na taj način mogu razmišljati o vlastitoj budućnosti kao i budućnosti njihove zemlje.
PAPA: SKLAPATI PRISTOJNE UGOVORE O RADU, A NE OD KOJIH SE GLADUJE
Rad prolazi razdobljem promjene koje valja pratiti i potrebno je boriti se protiv svih oblika ropstva i izrabljivanja. Istaknuo je to Papa govoreći članovima Kršćanskoga pokreta radnika, koje je danas primio u audijenciju. Potaknuo ih je da budu kvasac pravednosti i solidarnosti u talijanskom društvenom tkivu
Hvala vam za dòbro posijano ovih godina života – tim se riječima papa Franjo obratio članovima Kršćanskoga pokreta radnika s kojima se susreo u Vatikanu u okviru proslave 50 godina aktivnosti njihove organizacije, osnovane „pod blagoslovom“ pape Pavla Šestoga. Hvala vam – nastavio je papa Franjo – za predanost kojom ste se stavili u službu talijanskoga društva kroz aktivnosti formacije, klubova, pokroviteljstva, pozornosti prema svijetu rada u njegovim različitim vidicima, kao i u civilnoj službi.
Pročišćavanje i nova sjetva
Ta obljetnica, pedeset godina, može biti prigoda – napomenuo je Sveti Otac – da se pogleda vlastita povijest te nastavi ići u dva smjera: prema pročišćenju i prema novoj sjetvi.
Spremnost za obraćenje, dopustiti da se pročistimo, da promijenimo život, stil i tako dalje, znak je hrabrosti, snage, a ne slabosti; tvrdoglavost je znak slabosti. Riječ je o tomu da se prihvati novost Duha ne postavljajući prepreke: valja dopustiti mladima da nađu prostora, da se čuva i dijeli duh besplatnosti, da se ne izgubi inicijativa početaka dajući prednost umirujućim odlukama koje ne pomažu živjeti novosti vremena.
Čitati znakove vremena tragom Drugoga vatikanskog koncila
Papin je poticaj, dakle, da se ponovno otkrije onaj početni zanos, uz pogled na novosti vremena.
Koncil nas je potaknuo da čitamo znakove vremena – a prije svega dao nam je primjer – stoga, svjesni društvenih promjena, možete se upitati: kako danas biti vjerni službi radnika? Kako živjeti obvezu ekološkoga obraćenja i pomirenja? Kako animirati talijansko društvo na gospodarskom, političkom i radnom području, pridonoseći razlučivanju prema mjerilima cjelovite ekologije i bratstva?
Sijači nade u teškom vremenu
Riječ je, dakle, o tomu da gledamo naprijed, da se zauzmemo za novu sjetvu koja je još potrebnija u teškom i tmurnom vremenu koje proživljavamo zbog, najprije pandemije, a potom i rata. Zbog toga ste pozvani biti sijači nade posebno što se tiče svijeta rada – napomenuo je rimski biskup te istaknuo da je važno da se radniike i njihove probleme sasluša unutar kršćanske zajednice.
Naime, rad prolazi kroz razdoblje promjene koje valja pratiti. Društvene nejednakosti, oblici ropstva i iskorištavanja, siromaštvo obitelji zbog nedostatka posla ili zbog slabo plaćenoga rada, stvarnosti su koje se u našim crkvenim sredinama trebaju saslušati. To su, više-manje, oblici iskorištavanja; nazovimo ih njihovim imenom… Potičem vas da vaš um i vaše srce budu otvoreni prema radnicima, ponajviše ako su siromašni i bespomoćni; da dadete glas onima koji ga nemaju; da se ne brinete toliko o svojim članovima, nego da budete kvasac u društvenom tkivu zemlje, kvasac pravednosti i solidarnosti.
Obnova dolazi odozdo
Papa Franjo je, osim toga, preporučio posebnu pozornost prema radu žena i mladih ljudi. To je rad za koji – kako je rekao – valja sklapati dostojanstvene ugovore, a ne one uz koje se gladuje, koji će također omogućiti vrijeme i prostor za odmor uz obitelj. Primijetio je također da se pokret poziva na socijalni nauk Crkve u čijem su središtu načela solidarnosti i supsidijarnosti, te podsjetio da su obitelji, zadruge, poduzeća i udruge, živo tkivo društva. Kao što stoji u enciklici Fratelli tutti, brojne udruge i organizacije civilnoga društva pomažu nadoknaditi slabosti međunarodne zajednice.
Treći svjetski rat koji je u tijeku čini nas svjesnima da obnova dolazi odozdo, gdje se odnosi žive u solidarnosti i povjerenju. Nemojmo dopustiti da nam se oduzme hrabrost novih početaka pomirenja i bratstva.
ČUDOTVORNA SLIKA GOSPE OD ABSAMA – ČUDESAN PRIZOR GOSPINOG LIKA
Osamnaestogodišnja Rosina Buecher tiho je šivala za obiteljskim stolom kada je osjetila iznenadni užas. Odmah joj je pao na pamet njezin otac koji je radio u rudniku soli i bojala se da je doživio strašnu nesreću. Pogledala je kroz prozor – i iznenadila se kad je ugledala nevjerojatan prizor. Slika lijepe mlade žene stvorila se na staklu prozora pokraj nje.
Pozvala je svoju majku, koja je to također vidjela, i obje su pretpostavile da je to Blažena Djevica. Pozvali su župnika i rekli su susjedima. Činilo se da se svi ljudi slažu da je slika portret Djevice Marije.
Unatoč majčinoj brizi, Rosina je mislila da je to znak da će se njezin otac i brat sigurno vratiti kući unatoč njezinom lošem predosjećaju. Stigli su sigurno i, zapanjujuće, objavili da su upravo preživjeli nesreću u rudniku soli.
Župnik je dao skinuti prozorsko staklo kako bi ga pregledali stručnjaci, koji su otkrili da je slika nestala kad je uronjena u vodu, ali se ponovno pojavila kao prije kad se osušila. Staklo je oribano i slika je nestala, ali se onda ponovno pojavila. Čak su i pokušaji da se izbrusi ili da se trajno ukloni kiselinom užasno propali. Podrijetlo slike proglašeno je neodređenim, a i svećenik i biskup proglasili su sliku čudotvornom.
Prozor je vraćen obitelji Buecher, no na zahtjev seljana (koji su tvrdili: “Gdje ostaje Sin, mora biti mjesta i za Majku”), oni su ga darovali crkvi Svetog Mihaela na štovanje. Vijest o tome brzo se proširila, a hodočasnici su počeli hrliti u Absam kako bi se molili pred slikom.
Ubrzo su se nakon molitve Gospi Absamskoj počela događati čudesna ozdravljenja. A oni koji su ozdravili darovali su crkvi slike zahvalnice s opisom i datumom događaja. Sve je to sačuvano i može se vidjeti u kapeli izvan crkve.
Staklo je nošeno u procesiji do crkve svetog Mihaela u Absamu. Čudotvorna slika Gospe od Absamske može se vidjeti u bočnom oltaru župne crkve Absamske. Staklo je samo sedam inča visoko i pet inča široko, ali se Marijino lice može jasno vidjeti. Zatvorena je u metalnom svetištu sa zlatnim zrakama, zlatnom krunom, zlatnim cvijećem i dragocjenim draguljima. Lice Djevice na slici je mlado i nježno i dolikuje najnježnijem naslovu koji obično koriste Austrijanci i Nijemci za Djevicu Mariju: “Draga Gospa” (Frau Liebe).
Sastavljena je i molitva za pomoć “Majci Mariji, našoj sestri i prijateljici vjere”.
Ovlaštenje za molitvu izdano je već u travnju 1797., kada su tirolske udruge porazile Napoleonove trupe u bitci kod Spingea, što je učvrstilo uvjerenje da je upravo ova Gospina slika poduprla Austrijance.
S vremenom se ovo mjesto razvilo u jedno od najvažnijih hodočasničkih mjesta u zapadnoj Austriji.
Crkva svetog Mihaela u kojoj se čuva ova slika uzdignuta je u rang male bazilike 2000. godine, a svjedočanstva o ozdravljenjima nisu prestala do danas.
IMAMO RAZLOGA ZAHVALJIVATI CIJELIM BIĆEM DA SE IME NAŠE PRONOSI SVIJETOM!
Piše: Dr. fra Tomislav Pervan
HVALJEN ISUS I MARIJA! Svima mir i dobro, svima radostan, blagoslovljen i sretan početak novoga dana. Deseti je dan mjeseca prosinca, od Božića nas dijeli još petnaest dana. Danas se slavi u bogoslužju liturgija kvatri, zimske kvatre, a temeljna je nakana ovoga dana ZAHVALA I ZAHVALNOST. O tome je riječ i u današnjem Evanđelju koje nam donosi zgodu s onih deset gubavaca koje je Isus na putu u Jeruzalem izliječio, poslao ih da se pokažu svećenicima, ali je samo jedan – stranac – vratio se Gospodinu, pao mu do nogu i zahvalio za milost ozdravljenja koju je iskusio na Isusovu riječ. Isus ga pita – a gdje su ostala devetorica? Kako se mi ponašamo u odnosu na Gospodina? Mi znamo uporno moliti, a onda kad dobijemo neku milost (u životu ili položimo ispit), zaboravimo na Darovatelja. Nezahvalni smo mi ljudi! Učimo zahvaljivati za sve. Od života, zraka, vode koju pijemo, zahvaljujmo i za sve što imamo i što su nam drugi namaknuli. Sve što imamo, dar je. A ako je dar, zašto se hvastamo kao da nismo primili? Treba biti ponizan i pasti na koljena i zahvaliti!
Još uvijek ne možemo vjerovati svojim očima da je Hrvatska u polufinalu nogometnoga prvenstva. Ta mala zemlja od četiri milijuna stanovnika među četiri najbolje reprezentacije svijeta. Pa to je jednostavno neshvatljivo. Brazil ima više od dvjesto milijuna stanovnika, ima više od tri milijuna nogometaša, a jedna velika Njemačka ima gotovo pet milijuna nogometaša koji su registrirani, i oni nisu među izabranicima. Pa ta FIFA ima više od dvjesto deset članica, daleko više nego Ujedinjeni narodi. Dakle, između dvjesto država koje se sve natječu na nekoj razini da bi sudjelovale na ovoj predstavi, dakle, mi smo kao Hrvati među četiri. Pa to ne ide u glavu, u mozak. Odakle to? Ta sreća, taj blagoslov? Pa tko je još čuo za Hrvatsku, osim preko nogometa i Međugorja? Imamo razloga zahvaljivati cijelim bićem da se ime naše pronosi svijetom.
Ako se sjećamo čitanja od jučer – slušali smo ondje riječ koju upućuje Bog preko Izaije: “Ja, Gospodin Bog tvoj, tvojem te dobru učim, vodim te putem kojim ti je ići. O da si pazio na zapovijedi moje, kao rijeka sreća bi tvoja bila, a prava tvoja kao morski valovi!” – Malo kada govori Biblija o sreći, a ovdje govori o sreći. Malo kada govori o uspjehu. Biblija govori u pravilu o blagoslovu. Sve zavisi je li posao blagoslovljen ili nije. Sreća je varljiva, uspjeh prolazan. Ali blagoslov ostaje, ako čovjek moli za blagoslov. Izak je blagoslovio Jakova. Kad je Ezav htio primiti blagoslov, otac mu je rekao da je podijelio mlađemu Jakovu. I on je briznuo u gorak plač. Izostao blagoslov. Ja vjerujem da smo upravo bili blagoslovljeni – i na ovaj način. Blagoslovljeni kroz cijelu povijest. Ostati na ovom prostoru, imati ovoliku obalu, imati ovoliko otoka, imati jednu Slavoniju koja može hraniti više od dvadeset milijuna stanovnika – nije li to čudo? Zašto onda iseljavamo? Zašto se ne osjećamo ovdje doma, kad oni dolje u Čileu slave s Predsjednikom pobjedu Hrvatske, kad je ondje praunuk doseljenika Hrvata predsjednik države! Molimo da se vratimo i da ovdje kujemo vlastitu budućnost.
Nije na odmet spomenuti kako su naši nogometaši pozvali župnika iz Marije Bistrice da uoči utakmice s Japanom slavi s njima svetu Misu. Nisam čitao da je netko drugi učinio slično. A bez Blagoslova nema uspjeha, nema budućnosti. Svi oni na svoj način mole da dobiju utakmicu, ali nama se Nebo nasmiješilo. Znamo li biti blagoslovljeni. Reći će netko, što ima Bog s nogometom. Sve što čovjeka usrećuje ima veze s Bogom jer on želi podariti nam svoj blagoslov. Zahvalimo Gospodinu i Gospi!
