Fra Petar Ljubičić: Veliki četvrtak – Misa Večere Gospodnje

Danas je Veliki Četvrtak – dan ljubavi. Isus je na Posljednjoj večeri ustanovio svetu Misu, a time i svetu Pričest.

On nam dariva samoga sebe, u kruhu i vinu, kao hranu za život vječni pozivajući i nas da isto to činimo njemu na spomen. Danas je dan svećenika, jer je Isus na Posljednjoj večeri ustanovio svećenički red. Zahvalimo Gospodinu za dar svećeništva i molimo ga da našem vremenu podari brojna duhovna zvanja. Ostavio nam je zapovijed ljubavi, kako bismo ljubili jedni druge onako kako je on nas ljubio.

Ovo je tijelo moje koje se za vas predaje… ovo je moja krv koja se za vas prolijeva. Ovo su riječi našega Božanskog Spasitelja u predvečerje njegove muke, u prvi osvit kršćanstva. Sv. Pavao piše: Gospodin Isus one noći kad je bio izdan uze kruh te zahvali, razlomi ga i reče: Ovo je tijelo moje, koje je za vas. Ovo činite meni na spomen. Isto tako uze i kalež, poslije večere i reče: Ovo je kalež moje krvi…

Otada do danas – svaki dan, svaki trenutak ponavljaju se ove riječi i ovaj davni trenutak: svaka sveta misa ponavlja, posadašnjuje veliki četvrtak – posljednju Isusovu večeru. Milijune i milijarde puta izgovorene čudesne riječi ljubavi Gospodinove – milijuni i milijarde puta ponovljeno čudo posljednje večere…

Da se ne zaboravi ta nenadmašiva ljubav, Gospodin nam na našim oltarima ostavlja veliku tajnu naše vjere – sv. Misu, sv. Pričest… Sveta Misa ili Euharistija jedna je od najuzvišenijih tajna naše vjere, sakrament nad sakramentima – tajna nad tajnama. Ona je najspasonosniji sakrament koji nas čisti od grijeha, povećava krjeposti i dušu napunja obiljem svih duhovnih darova.

Euharistija je najveća dragocjenost koju je Bog mogao darovati nama – svojim ljubljenim bićima. Priznajmo iskreno da je sveta Misa najdivnije i najsilnije čudo Božje ljubavi prema čovjeku kojega Bog od iskona beskrajno ljubi i želi učiniti vječno blaženim i sretnim. Zar se uopće može zamisliti veća dragocjenost od neprestana Božjega darivanja pod prilikama kruha i vina svima koji Ga trebaju, traže i čeznu za Njim?!

Zar i sam Bog može učiniti veće čudo svoje ljubavi od onoga koje čini kada pretvara kruh u svoje tijelo i vino u svoju krv kako bi duhovno nahranio i napojio svoje prijatelje?!

S pravom možemo reći da je euharistija kruh s Očeva stola i iz Očeve ruke. Bog nam u euharistiji izravno dariva svoga Sina. Zato bi ona trebala biti najvažnija u životu svakoga čovjeka, ono najljepše i najsvetije. U njoj se čovjeku daruje (dariva) sam

Bog obdarujući ga svojim božanskim životom i dajući mu jamstvo besmrtnosti i životne punine. Stoga je opravdano pitanje ima li što primarnije u ljudskome životu od postizanja toga cilja.

Za slavljenje Euharistije trebalo bi uvijek pronaći dovoljno vremena. Euharistija je nebeski kruh, mistična, duhovna hrana našim dušama – duhovna mana. U njoj je oslobođenje, ozdravljenje, spasenje, radost i vječna sreća! Ona je „lijek besmrtnosti, protuotrov protiv smrti, hrana vječnoga života u Isusu Kristu“ (sv. Ignacije). Bez euharistije nema duhovnoga života, životne sreće i vječnoga spasenja.

Sveta misna Žrtva najveća je i najsavršenija, najmoćnija i najjača prosidbena molitva koja nadmašuje sve ostale molitve, pokore i svako dobro djelo. “Ljubeći svoje iskaza im ljubav do vrhunca!”

Na ovu večer kad nam Gospodin ostavi sebe u kruhu i vinu na stolu oltara, Božja svemoć i ljubav dođoše do krajnjih granica. Iste večeri jedan ga učenik izdaje i prodaje, drugi ga se odriče, svi ga napuštaju, narod će ga njegov izrugati, prokleti i na križ poslati… A Isus zločince nagrađuje praštanjem, ljubavlju i darom života… Juda je s Isusom bio tri godine. Pričestio se, Isus mu je oprao noge, kao i drugim apostolima… On odlazi od Isusa i izdaje ga… Tu je njegova muka što je bio odijeljen od Boga. Juda je iskusio tu muku i zato je postao nesretan čovjek… Dati svoj život za druge, podnijeti i smrt da bi donio život ljudima.

To je i naše poslanje. Slaviti istinski Euharistiju znači sve više se tome približavati. To znači: slušati Isusovu riječ, vjerom je prihvaćati i životom svjedočiti.

Krista koji se daje nama, pozvani smo donijeti bližnjima. Zapravo, želimo dublje ostvariti njegov život u sebi. Želimo postati kao on…, postati njemu suobličeni, njegovim Duhom ispunjeni, a u svom svakidašnjem životu davati sebe za spasenje duša. Kako ćemo moći biti njegovi učenici, Krist nam je protumačio činom pranja nogu.

O ovome nam govori evanđelist Ivan. U biti, to je Ivanovo tumačenje Euharistije. Slaviti Euharistiju znači otvoriti se duhu služenja te biti spreman i noge prati drugima, što naposljetku znači: Služiti drugima, ne gledati tko je taj kome služim, je li viši ili niži, više ili manje ugledan. On je čovjek. Trebamo pristupiti čovjeku kao što nas uči Bog, trebamo se sniziti i biti spremni s ljubavlju “prati noge” bližnjima. To je temeljna poruka Euharistije. I zato, pravilno shvaćena Euharistija stvara sasvim drukčiji, novi svijet, Kristov svijet, u kojemu vlada ljubav, prijateljstvo, duboka međusobna povezanost, oduševljeno nastojanje kako drugome više dobra učiniti. A to je Kristov stav služenja. Jer ni Sin čovječji nije došao da mu služe, nego da on služi (Mt 20,28). Postoji vrlo važna veza između Posljednje večere i Isusove žrtve na križu. Na Veliki četvrtak, na svojoj Posljednjoj večeri, Isus prihvaća svoju smrt (Tijelo koje će se predati i krv koja će se proliti). To se ostvaruje u potpunom sebedarju na križu. Upravo takav treba biti i naš život.

Kada smo na Euharistiji, trebamo se u svojoj nutrini raspoložiti za ljubav prema braći, biti spremni sve učiniti za bližnje i služiti im. Krist je rekao svojima: Zapovijed vam novu dajem: ljubite jedni druge, kao što sam ja ljubio vas (Iv 1,34). Kao i u evanđeoskoj riječi za Veliki četvrtak: Ako dakle ja, Gospodin i Učitelj, vama oprah noge, treba da i vi činite kao što ja vama učinih (Iv 13,14). Ovdje dolazi naš život, svakidašnjica, osobe s kojima se svakodnevno susrećem, ista lica, koja su nam često dosadna, možda ponekad i teško podnošljiva. Tim osobama služiti, njih ljubiti – to znači pravilno shvatiti Euharistiju i iz nje svakoga dana crpsti snagu za svakidašnji mukotrpan život, u ljubavi i služenju svojoj braći. Na ovome putu trebamo svakodnevno rasti. Od jedne do druge Euharistije. Dopuštati da nas Duh Isusa Krista zahvaća. Dakle, bez duboke vjere i potpunog predanja Kristu nema ni djelotvorne Euharistije u našemu životu. A takva nas Euharistija odgaja, hrani, jača, daje da rastemo do trenutka kada ćemo se u tjelesnoj smrti, ostajući vjerni Kristu, sasvim predati Ocu, sjedinjeni s Isusom u životu i u Svetoj misnoj žrtvi.

Neka nam Sveta euharistija Večere Gospodnje pomogne da bolje spoznamo njezinu neizmjerno duboku bit ljubavi i služenja, da bi tako naše svakidašnje euharistije pomogle svakome od nas da sve više u svome životu ostvarujemo život Isusa Krista – život ljubavi i služenja. Dopustimo da nas svaki put kad slavimo svetu misu obuzme ljubav Kristova. Važno je i posvjestiti si sve zasluge Njegova života, muke, smrti i uskrsnuća. U Kristu je nebeski Otac zagrlio svijet i ljubi ga. Svakom svetom misom, tim veličanstvenim svemoćnim darom, Bog ponovno s ljubavlju grli i voli sve nas koji ga slavimo i dijeli nam svoje velike milosti. Svaka bi nas sveta misa trebala mijenjati, preobražavati; trebali bismo postajati euharistijski ljudi, novi, prosvijetljeni, svjedoci neizmjerne ljubavi Božje. Kako bi bilo divno da nam misa bude život i da život bude misa, kako to kaže naša nebeska Majka Marija. Dobro je prikazivati za vrijeme slavlja i sve svoje mile i drage: svoju obitelj, roditelje, djecu i sve one s kojima smo povezani i koje ćemo toga dana susresti. Posljednje euharistijsko čudo u Buenos Airesu koje se dogodilo 18. kolovoza 1996. uvečer oko sedam sati. Svećenik Alejandro Pezet je slavio sv. Misu. Potom mu je prišla jedna gospođa i rekla da je na svijećnjaku jedna odbačena posvećena hostija.

Svećenik je odmah pošao vidjeti o čemu se radi. Vidio je hostiju uprljanu pa nije mogao blagovati. Stavio ju je u posudu s vodom i pohranio u svetohraništu.

Kad je 26. kolovoza ponovo otvorio tabernakul, u čudu je ustanovio kako se hostija promijenila u mišićno tkivo, pretvorila se u tijelo i krv.

I nakon tri godine posvećena hostija nije podlegla raspadanju. Kardinal Bergogljo, dananašnji papa Franjo odredio je da se znanstveno ispita. Znastvenici su utvrdili da je ispitani uzorak dio srčanog mišića stjenke lijeve srčane komore. Mladi svećenik Donald Calloway čudesno se obratio čitajući knjigu Kraljica Mira posjećuje Međugorje. On svjedoči: „Prvi sam put u životu bio na svetoj Misi. Kad je svećenik izgovarao riječi pretvorbe: ‘Ovo je moje tijelo koje se za vas predaje’, čvrsto sam vjerovao u istinitost tih riječi. Vjerovao sam u stvarnu Isusovu prisutnost i bio neizrecivo sretan. Bio je to početak moga obraćenja. Robert Rukavina, otac sedmero djece, obavivši veliku ispovijed otišao je na Pričest. U trenutku primanja posvećene hostije osjetio je kako ta malena hostija živi Isus Krist, naš Bog i Spasitelj. Stigmatizirana Therese Neumann trideset dvije je godine živjela samo od svete Pričesti – Tereza Neumann živjela je od 1927. godine sve do svoje smrti 1962. bez ikakve hrane i pića. Njezina jedina hrana bijaše svakodnevna sveta pričest. Bunila se protiv tvrdnje da živi bez ičega. „Od ničega nema ničega“ znala bi odgovoriti. „Ja ne živim od ničega, živim od Spasitelja. On je rekao: ‘Moje je tijelo hrana’ – zašto to ne bi, ako On to želi, vrijedilo i bilo istinito i za naš tjelesni život?“ Marthe Robin živjela je pedeset tri godine bez hrane pričešćujući se samo dvaput tjedno.

Život joj je bio iznimno težak i dugačak. Sve je hrabro prikazivala Gospodinu za zadobivanje milosti zbog mnogobrojnih strašnih zločina u našem vremenu. Osim uzetosti mišića Marthe uopće više nije mogla jesti. Dobila je Isusove rane, postala je stigmatizirana. Od tada je svakoga petka u tjednu proživljavala golgotu. Zbog rana trnove krune silno je krvarila iz očiju te je oslijepila. Također se morala odreći sna; zbog posvemašnje nesanice patila je sve do svoje smrti, 6. veljače 1981.

Evo kako u Velikom tjednu možete dobiti potpuni oprost

Oprost je otpuštenje pred Bogom vremenite kazne za grijehe kojih je krivica već izbrisana; to otpuštenje vjernik, pravo raspoložen i uz određene uvjete postiže posredovanjem Crkve koja, kao poslužiteljica otkupljenja, ovlašteno dijeli i primjenjuje blago Kristovih i svetačkih zadovoljština.

Oprost može biti djelomičan ili potpun, već prema tome oslobađa li djelomično ili potpuno od vremenite kazne koja se duguje za grijehe.

Za svaki od dana vazmenog trodnevlja Crkva daje posebne mogućnosti za potpuni oprost.

Veliki četvrtak

Podjeljuje se potpuni oprost vjerniku koji:

– Ako tijekom svečanog klanjanja Presvetom Sakramentu, koje slijedi nakon Mise Večere Gospodnje, recitirate ili pjevate euharistijsku pjesmu sv. Tome Akvinskog: “Divnoj dakle”

Usta moja, uzdižite
k preslavnome Tijelu glas
i Krv dragu proslavite,
što je proli za sve nas.
Čedo majke plemenite,
Ljudskog roda Kralj i Spas.

Dan je svima smrtnicima,
Djeva nam ga porodi,
I On prođe sijuć tlima
Zrnje riječi Božijih.
A na kraju vjernicima,
Divan spomen ostavi.

Kad je s braćom večerao,
Spas na gozbi posljednjoj,
Sav je zakon obdržao
On u hrani vazmenoj
I k’o hranu tad’ je dao
Sama sebe družbi svoj.

Gospod zbori i kruh biva
Svetim tijelom Njegovim,
Likom vina krv se skriva,
Okom toga ne vidim,
Ali sama vjera živa
Kazuje bezazleno.

Divnoj dakle Tajni ovoj
Klanjajmo se smjerno svi,
Stari zakon žrtvi novoj,
Nek se sada ukloni,
Vjera duši čovjekovoj
Nek spoznanje dopuni.

Bogu Ocu, Bogu Sinu
Hvala s pjesmom radosnom,
Slavimo im veličinu,
Častimo ih dušom svom,
K Duhu Svetom nek se vinu
Glasi s dikom jednakom. Amen.

– Ako se pola sata klanjaš svečano predanom Presvetom.

Veliki petak

Podjeljuje se potpuni oprost vjerniku koji:

– tijekom obreda Velikoga petka pobožno sudjeluje u klanjanju križu

– obavi pobožnost križnoga puta ili se pobožno pridruži dok ga moli Sveti Otac, a on ga prati putem televizije ili radija.

Velika subota

Podjeljuje se potpuni oprost vjerniku koji:

– na vazmenomu bdjenju ili na godišnjicu svojega krštenja po bilo kojoj propisno odobrenoj formuli obnovi svoja krsna obećanja.

Kao što je redovito slučaj. da bi se zadobio potpuni oprost, nužno je, osim da nema nikakve privrženosti bilo kojemu, pa i lakomu grijehu, ispuniti i tri uvjeta: biti ispovjeđen, primiti euharistijsku pričest i izmoliti molitvu na nakanu Svetoga Oca.

Podsjećamo, oprost je otpuštenje vremenite kazne za grijehe kojih je krivnja već otpuštena po sakramentu ispovijedi, odnosno, dobivanje potpunog oprosta nije zamjena za sakrament ispovijedi.

Velika srijeda

Duhovna priprava i promišljanje o Kristovoj muci i smrti na križu.

Na Veliku srijedu u Crkvi se čita odlomak iz Evanđelja po Mateju o Judinoj izdaji. Sam Juda otišao je svećeničkim glavarima i pitao ih što će mu dati ako izda Isusa. Odredili su mu cijenu od 30 srebrnjaka, a on ih je prihvatio. Potom se ponavlja događaj s Posljednje večere, kada Isus apostolima govori da će Ga jedan od njih izdati. Silno ožalošćeni, jedan za drugim su ga pitali: “Da nisam ja, Gospodine?” Uzvratio im je da će to biti onaj tko s njim umoči ruku u zdjelu i da bi tome čovjeku bilo bolje da se ni rodio nije. Kada ga je Juda upitao: “Da nisam ja, učitelju?”, Isus je odgovorio: “Ti kaza.”

Evanđeoske perikope protekla tri dana vodile su nas preispitivanju vlastitih grijeha po kojima se često udaljavamo od Božjih zapovijedi čime, moglo bi se tako reći, s Judom izdajemo Isusa. Oni su tako naš izravniji ispit savjesti i poticaj da nastojimo razumjeti silinu Božje ljubavi po kojoj se, radi nas ljudi i našega spasenja, predaje u ruke grešničke.

Crkva od svojih početaka na različite načine iskazuje kult i poštovanje prema otajstvima koja joj je Krist predao. Kroz povijest su ti načini slavljenja kršćanskih otajstava nazvani liturgija. Liturgija je djelatnost Crkve kojom se Bog veliča i ljudi posvećuju, a sastoji se od raznih molitava, pokreta, gesta, pobožnih vježbi i možda najvažnijeg dijela, pjesme i glazbe, bez koje niti jedan liturgijski čin nema svoju puninu. U rimskoj liturgiji, koja je danas prisutna u cijeloj Katoličkoj crkvi, službeno odobreno pjevanje jest gregorijansko, koje uvijek uz jednake uvjete ima prvo mjesto u liturgiji.

Od davnine se u Crkvi na Veliku srijedu pjevaju lamentacije proroka Jeremije. Ljepota poznatih Jeremijinih lamentacija, koja i u naše liturgiji nesklono vrijeme, kad dođe Veliki tjedan, privlači brojne vjernike u katoličke crkve, prema riječima filozofa Ernesta Helloa ima ovo, duboko značenje: “Ova je Jeremijina lamentacija osobito svečana jer se ponavlja ista tužaljka. Poput voda oceanskih, Jeremijine suze mogu napuniti naše poglede, a da ih ne umori. Moglo bi se pomisliti kako ovaj ocean duboke vode zbog svoje veličine prouzrokuje monotoniju. Zbiva se protivno. U oceanskim vodama je, kao i u suzama Jeremijinim, skrivena tajna da njihova druga mladost dolazi iz njihove dubine. Ono što probija kroz Jeremijinu lamentaciju jest nada jer ove suze dolaze od Boga: u dubini ovih očajavanja bljeskaju odsjevi Slavlja.”

Izvor: hkm.hr