FMteam, Author at Feel Medjugorje

PAPA U BAHREINU: RAT JE MONSTRUZNA ZBILJA; NEKA POSVUDA ZAŠUTI ORUŽJE

Prvo javno obraćanje pape Franje na bahreinskom tlu bilo je na susretu s predstavnicima vlasti, civilnoga društva i diplomatskog zbora u Kraljevskoj palači Sakhir, 3. studenog

Pozdravljajući najprije riječima “as-salamu alaikum”, papa Franjo je izrazio zahvalnost kralju zbog poziva i dobrodošlice u Bahreinu.

U Kraljevini Bahrein, „gdje vode mora okružuju pijesak pustinje, a zadivljujući se neboderi uzdižu uz tradicionalne istočnjačke tržnice”, spajaju se vrlo različite stvarnosti, primijetio je Papa. Stapa se staro i moderno, mješavina tradicije i napretka, a prije svega ljudi iz različitih sredina „stvaraju osebujan mozaik života”.

Kao nadahnuće za svoj govor papa Franjo je uzeo jedan „znak vitalnosti” Bahreina, tzv. „Drvo života” (Shajarat-al-Hayat): 10 metara visoko drvo staro 400 godina na neplodnome dijelu Arapske pustinje. Po mnogima, tajna je njegovog preživljavanja u tim uvjetima u korijenju koje se proteže desecima metara ispod zemlje crpeći iz podzemnih naslaga vode.

Govoreći stoga o važnosti korijena, Papa je istaknuo kako je država posvećena istraživanju i vrjednovanju prošlosti. Mjesto je to koje ima dugu povijest, kamo su ljudi dolazili privučeni ljepotom kraja i izvorima slatke vode. Zemljopisni položaj Bahreina, talenti i komercijalne sposobnosti njegovih ljudi, zajedno s povijesnim događajima, omogućili su da poprimi oblik raskrižja međusobnog bogaćenja među narodima, istaknuo je Sveti Otac, dodajući: „Jedna stvar ističe se u povijesti ove zemlje: ona je oduvijek bila mjesto susreta različitih naroda”.

Najveće bogatstvo Bahreina očituje se u njezinoj etničkoj i kulturnoj raznolikosti te u mirnom suživotu i tradicionalnoj gostoljubivosti njezinih ljudi, rekao je papa Franjo. „Na ovim otocima možemo se diviti složenom, multietničkom i multireligijskom društvu, sposobnom prevladati rizik izolacije. To je tako važno u naše vrijeme, kada tendencija da se okrenemo isključivo sebi i svojim posebnim interesima sprječava uvažavanje bitne važnosti veće cjeline”. Brojne skupine u Bahreinu svjedoče da „možemo i moramo” živjeti zajedno u svijetu koji je postao „globalno selo”.

„Doista, iako je globalizacija uhvatila korijena, na mnoge načine još uvijek nam nedostaje ‘duh sela’”, kazao je Papa. Svjedočimo masovnom širenju ravnodušnosti i međusobnog nepovjerenja, bujanju rivalstava i sukoba za koje smo se nadali da su stvar prošlosti, te oblicima populizma, ekstremizma i imperijalizma koji ugrožavaju sigurnost svih. „Unatoč napretku i tolikim oblicima društvenih i znanstvenih dostignuća, kulturološke se razlike među različitim dijelovima svijeta povećavaju, a destruktivni stavovi sukoba preferiraju se pred korisnim prilikama za plodonosne susrete”.

U „sasušenu pustinju ljudskog suživota” potrebno je donijeti „vodu bratstva”, napomenuo je Sveti Otac. „Ovdje sam, u ovoj zemlji Drveta života, kao sijač mira, kako bih doživio ove dane susreta i sudjelovao na forumu dijaloga Istoka i Zapada za miroljubivi ljudski suživot. Zahvaljujem i sada svojim suputnicima, posebno vjerskim predstavnicima. Ovi dani obilježavaju dragocjenu etapu na putu prijateljstva koje se posljednjih godina intenziviralo s raznim islamskim vjerskim vođama, riječ je o bratskom putu koji, ispod pogleda neba, nastoji njegovati mir na zemlji”.

Izražavajući zahvalnost za međunarodne konferencije i mogućnosti susreta koje Bahrein organizira i promiče, Papa je kazao kako su teme poštovanja, tolerancije i vjerske slobode temeljne teme prepoznate i u Ustavu Kraljevine. Prije svega, to su „obveze koje treba stalno provoditi u djelo” kako bi vjerska sloboda bila potpuna te kako bi dostojanstvo i jednake mogućnosti bile konkretno priznate za svaku skupinu i za svakog pojedinca, da se temeljna ljudska prava ne krše, već promiču. „Mislim prije svega na pravo na život, na potrebu da se to pravo uvijek jamči, pa tako i onima koji su kažnjeni, kojima život ne bi trebao biti oduzet”.

Tijekom vremena brojne grane „Drveta života” dale su obilno lišće, čime se stablo povećalo u visinu i širinu. Tako je i doprinos tolikog broja pojedinaca iz različitih naroda omogućio značajan porast produktivnosti u Bahreinu. Zemlja ima jednu od najviših razina useljavanja u svijetu – oko polovice domaćeg stanovništva su stranci, primijetio je Papa. „U isto vrijeme, moramo priznati da je u našem svijetu razina nezaposlenosti i dalje previsoka, a mnogo rada je zapravo dehumanizirajuće. To ne podrazumijeva samo veliki rizik od socijalne nestabilnosti, već predstavlja i prijetnju ljudskom dostojanstvu”. Rad je pravo, istaknuo je Papa, neophodno za cjeloviti vlastiti razvoj i oblikovanje istinski humanog društva.

Ističući globalnu krizu rada, Sveti je Otac ponovio kako je rad dragocjen, te pozvao na jamčenje da radni uvjeti budu svuda sigurni i dostojanstveni, da potiču, a ne da ometaju kulturni i duhovni rast ljudi, da služe unapređenju društvene kohezije, na dobrobit zajedničkog života i razvoja svake zemlje. Bahrein, kazao je, „može biti ponosan na svoje značajne doprinose u tom pogledu”, ističući među ostalim prvu školu za žene u Zaljevu i ukidanje ropstva.

Na koncu, Papa je istaknuo dva ključna područja koja su napose izazov za odgovorne u služenju općem dobru. Najprije je to pitanje okoliša. „Radimo neumorno u suočavanju s ovom dramatičnom krizom i donosimo konkretne i dalekovidne odluke nadahnute brigom za generacije koje dolaze, prije nego što bude prekasno i njihova budućnost bude ugrožena! Neka Konferencija Ujedinjenih naroda o klimatskim promjenama (COP27), koja će se održati u Egiptu za nekoliko dana, označi korak naprijed u tom pogledu!”

Drugo je pitanje poziv svakog muškarca i žene da život cvjeta. Međutim, danas se svjedoči smrtonosnim pothvatima i prijetnjama. „Posebno mislim na monstruoznu i besmislenu zbilju rata koji posvuda sije destrukciju i ruši nadu. Rat izvlači ono najgore iz čovjeka: sebičnost, nasilje i nepoštenje. Jer rat, svaki rat, za sobom nosi smrt istine. Odbacimo logiku oružja i promijenimo smjer, preusmjeravajući goleme vojne izdatke u ulaganja u borbu protiv gladi i nedostatka zdravstvene zaštite i obrazovanja. Duboko žalim zbog svih ovih sukoba”. Pozdravljajući zemlje Arapskog poluotoka, Papa je na poseban način istaknuo Jemen, „razdiran zaboravljenim ratom”. „Posebno u svojim molitvama nosim civile, djecu, starije i bolesne. I molim: Neka prestane zveket oružja! Budimo posvećeni, posvuda i konkretno, izgradnji mira!”

„Danas sam ovdje kao vjernik, kao kršćanin, kao čovjek i kao hodočasnik mira, jer smo danas, više nego ikad, pozvani, posvuda, ozbiljno se zauzeti za mirotvorstvo”, kazao je Papa na kraju svog prvog javnog obraćanja u Bahreinu.

Preuzeto s Vatican News

In Vijesti iz Crkve

SVETI OTAC DOPUTOVAO U BAHREIN

SVETI OTAC DOPUTOVAO U BAHREIN

Trideset deveto apostolsko putovanje pape Franje u inozemstvo započelo je slijetanjem Papinog zrakoplova u zračnu luku Sakhir u središnjem gradu Kraljevine Bahreina Awaliju

Po dolasku u Bahrein Sveti je Otac pošao u kurtoazni posjet bahreinskom kralju Hamadu bin Isa Al Khalifi u kraljevskoj palači Sakhir nakon kojega je uslijedio susret s lokalnim vlastima, predstavnicima civilnog društva i članovima diplomatskog zbora.

Papa Franjo boravit će Kraljevini Bahrein od 3. do 6. studenog.

Predviđeno je obraćanje Svetog Oca na Bahreinskom forumu za dijalog, konferenciji usredotočenoj na temu „ljudskog suživota Istoka i Zapada“.

Konferencija će početi 3. a završiti 4. studenog i predviđeno je sudjelovanje više od 200 vjerskih vođa iz cijelog svijeta.

U nastavku četverodnevnog apostolskog putovanja papa Franjo će se bilateralno susresti s velikim imamom Al-Azhara, održati će audijenciju za članove Muslimanskog vijeća starješina i prisustvovat će ekumenskom susretu i molitvi za mir u katedrali Gospe od Arabije.

Također, u sklopu posjet Kraljevini Bahreinu obuhvaća i mise s katoličkim stanovništvom i mladima na kojima će prisustvovati Sveti Otac, kao i susrete s lokalnim biskupima, svećenicima, sjemeništarcima i pastoralnim djelatnicima.

Papin povratak u Rim očekuje se u nedjelju, 6. studenog.

Vatican News

Preuzeto s Vatican News

In Vijesti iz Crkve

PAPA: EVANĐELJE JE JASNO; SIROMAŠNE TREBA VOLJETI I SLUŽITI IM BEZ KOMPROMISA

PAPA: EVANĐELJE JE JASNO; SIROMAŠNE TREBA VOLJETI I SLUŽITI IM BEZ KOMPROMISA

Papa je, 2. studenog, kada se spominjemo i molimo za sve pokojne, u bazilici svetoga Petra, kao svake godine, slavio misu za kardinale i biskupe koji su preminuli u posljednjih godinu dana. Ako smo u životu milosrdni prema odbačenima, susret će s Bogom za nas biti slavlje

Iščekivanje i iznenađenje – riječi su koje je papa Franjo istaknuo komentirajući čitanja današnje liturgije. Živimo u iščekivanju susreta s Bogom – rekao je – nadajući se da ćemo toga dana osjetiti kako nam griju srce Isusove riječi „Dođite, blagoslovljeni od Oca mojega“.

Nemojmo gubiti iz vida ono što je uistinu važno

Nalazimo se u čekaonici svijeta za ulazak u raj – primijetio je rimski biskup te dodao – iščekivanje koje valja njegovati vježbanjem u želji za nebom.

Dobro nam je upitati se danas imaju li naše želje kakve veze s nebom. Jer, riskiramo da neprestano težimo stvarima koje prolaze, da miješamo želje s potrebama, da očekivanja svijeta stavljamo ispred iščekivanja Boga. Ali, gubiti iz vida ono što je važno kako bismo išli za vjetrom bila bi najveća pogreška u životu. Gledajmo prema gore, jer na putu smo prema visini, dok stvari odavde neće ići gore: najbolje karijere, najveći uspjesi, najprestižnije titule i nagrade, nagomilana bogatstva i zemaljski dobitci, sve će to nestati u trenu – istaknuo je Papa.

Unatoč tomu, koliko vremena i koliko energije trošimo brinući se o tim stvarima – primijetio je – dopuštajući da oslabi težnja prema nebeskom domu i gubeći iz vida odredište putovanja. Stoga je potaknuo sve da se upitamo o svojoj vjeri u riječima koje izgovaramo u Vjerovanju – uskrsnuće mrtvih i život budućega svijeta – te je li u našem životu važno ono bitno ili dopuštamo da nas rastresu suvišne stvari.

Iznenađenje pred Gospodinom

Druga riječ, ‘iznenađenje’, proizlazi iz Matejeva Evanđelja, 25. poglavlja; iznenađenje koje je slično onomu koje izražavaju likovi iz odlomka, koji pitaju Gospodina „kada“ su mu pomogli u brojnim oblicima materijalnoga i duhovnoga milosrđa proživljenih u životu. Ma kada? Tako se izražava iznenađenje sviju, čuđenje pravednih i zaprepaštenje nepravednih – napomenuo je Papa.

Ma kada? Mogli bismo to i mi reći: očekivali bismo da će sud o životu i o svijetu doći u znaku pravednosti, pred rješavajućim sudom koji, razmotrivši svaki element, zauvijek razjašnjava situacije i namjere. Međutim, na božanskom sudu, jedina je zasluga milosrđe prema siromašnima i odbačenima. “Sve što učiniste jednome od ove moje najmanje braće, meni učiniste”, kaže Isus. Čini se da se Svevišnji nalazi u najmanjima, Onaj koji boravi u nebesima prebiva među onima koji su najbeznačajniji za svijet. Kakvo iznenađenje!

Već znamo koje će biti Božje mjerilo

Ipak, sud će biti takav jer će ga izreći Isus, Bog ponizne ljubavi – napomenuo je. Znamo, dakle, što nam je činiti kako bismo se pripremili za taj trenutak, odnosno ljubiti besplatno i bespovratno, dajući onima koji nam ne mogu uzvratiti. Nemojmo dopustiti da se i mi iznenadimo. Pazimo da ne zasladimo okus evanđelja – upozorio je Papa te objasnio:

Jer često smo, zbog koristi ili komoditeta, skloni ublažiti Isusovu poruku, razvodniti njegove riječi. Priznajmo, postali smo prilično dobri u kompromisima s evanđeljem. Nahraniti gladne da, ali pitanje gladi je slojevito, sigurno ga ne mogu ja riješiti! Pomoći siromašnima, ali nepravde se trebaju rješavati na određeni način te je onda bolje pričekati (…) Biti blizu bolesnima i zatvorenicima, ali na prvim stranicama novina i na društvenim mrežama postoje drugi hitniji problemi, zašto se stoga upravo ja moram zanimati za njih? Prihvatiti migrante doista treba, ali to je opće vrlo slojevito pitanje, tiče se politike. (…) Sve ‘da’, ali na kraju, sve ‘ne’. (…) Često smo muškarci i žene od „ali“, međutim, ustrajući u tomu, od života činimo kompromis s evanđeljem.

Majstori zamršenosti

Od jednostavnih Učiteljevih učenika postajemo majstori zamršenosti koji mnogo zaključuju, ali čine malo, koji ni jednoga siromaha ne poznaju po imenu, koji nikoga ne posjećuju, ne oblače i ne hrane – odlučno je rekao Papa. Na pitanje koje su pravednici i nepravedni uputili Gospodinu – „kada?“, postoji samo jedan mogući odgovor.

Odgovor je samo jedan: to „kada“ je sada, danas, nakon odlaska s ove euharistije. On je u našim rukama, u našim djelima milosrđa; ne u pojašnjenjima i profinjenim analizama, ne u pojedinačnim ili društvenim opravdanjima. On je u našim rukama i mi smo odgovorni. Danas nas Gospodin podsjeća da smrt dolazi otkriti istinu o životu i uklanja sve izlike za nečinjenje milosrđa.

Ne možemo reći da ne znamo; evanđelje nam kaže da iščekivanje susreta s Bogom treba živjeti ljubeći i da će konačno iznenađenje biti radosno za nas ako sada dopustimo da nas iznenadi prisutnost Boga koji nas čeka među siromašnima i ranjenima svijeta – istaknuo je na kraju papa Franjo.

Preuzeto s Vatican News

In Svetac dana

SVETAC DANA – SLUGA BOŽJI PLACIDO CORTESE

SVETAC DANA – SLUGA BOŽJI PLACIDO CORTESE

Sluga Božji Placido Cortese, talijanski i hrvatski franjevac konventualac, mučenik, rođen je 7. ožujka 1907. u Cresu na istoimenom otoku kao Nicolò Matteo (Nikola Matej, zvani Miko) Cortese, sin Talijana Mattea Cortesea i Hrvatice Antonije Bataja. U obitelji je ukupno bilo četvero djece. Mali Miko pohađao je pučku školu na Cresu do kraja I. svjetskog rata, 1918, kada je škola ukinuta. Ušao je 1920. u sjemenište franjevaca konventualaca u Camposampieru (provincija Padova, Veneto). Godinu novicijata proveo je 1923. u bazilici svetog Antuna u Padovi, gdje je 10. listopada 1924. položio prve zavjete i uzeo redovničko ime Placido. Vječne zavjete položio je 4. listopada 1928. Filozofiju je studirao u Cresu od 1925. do 1927, a teologiju u Rimu od 1927. do 1931. Za svećenika je zaređen 6. srpnja 1930. u Lateranskoj bazilici u Rimu. Mladu misu služio je iste godine na Cresu. Službovao je od 1931. do 1933. u Padovi kao ispovjednik u glasovitoj bazilici svetog Antuna Padovanskog. Zatim je od 1933. do 1937. djelovao u župi Bezgrešnog Začeća u Milanu. Pisao je brojne tekstove za katoličke listove pa je u siječnju 1937. imenovan direktorom „Glasnika svetog Antuna“ („Messaggero di sant’Antonio“) i na tom mjestu djelovao do srpnja 1943. Uspio je podići nakladu glasnika s 300 tisuća na 800 tisuća primjeraka, a 1939. sagradio i novu tiskaru. Ostao je uvijek povezan sa svojom domovinom, osobito s članovima obitelji, sestrom i rodbinom u rodnom Cresu. Blag, jednostavan i osjetljiv za potrebe bližnjih, u vrijeme rata postao je idealna osoba za pomoć izbjeglicama, prognanicima, interniranim i zatvorenim osobama na području Veneta. S mrežom suradnika organizirao je i pomagao u spašavanju prognanih Hrvata, Slovenaca, Čeha, Slovaka, Židova, zarobljenih savezničkih pilota i drugih osoba kojima je bila potrebna pomoć u bijegu pred nacističkim progonom. Zdušno je pomagao izbjeglicama u fašističkom logoru Chiesanuova kod Padove, u kojem je bilo i Hrvata. Premda je osjećao da ga prate, otac Placido je nastavio pomagati, ne vodeći brigu o opasnostima, podržan snažnom vjerom. Iako je mogao izbjeći pogibelj premještajem u drugi samostan, on je molio svojeg poglavara da smije nastaviti svojim služenjem progonjenoj braći. Nizak i mršav, malo je spavao, a svjedoci vremena tvrde da je „otac Placido bio anđeo, jedno veliko srce“. Vodio je tajnu spasavalačku mrežu iz svoje ispovjedaonice u bazilici. Služio se kodiranim izrazima i pojmovima. Tako je rečenica „Trebam pet jaja“ značila da su petorici nevoljnika potrebni dokumenti za bijeg u Švicarsku, a rečenica „Trebamo tri kilograma brašna“ da trojica prognanika trebaju skrovište u Padovi. Zbog spašavanja Židova zamjerio se Gestapu.

Dvojica suradnika izdala su ga i predala nacistima 8. listopada 1944. Od tada mu se izgubio svaki trag. Tek poslije nekoliko desetljeća istraživanja otkriveno je da je odveden u Trst u sjedište Gestapa. Pater Placido nije zločincima ništa odao pa je skončao život u mukama. Prema svjedočenju onih koji su ga vidjeli u Trstu, mučitelji su mu iskopali oči i odrezali jezik, a umorili su ga vjerojatno 3. studenoga 1944. u Trstu. Tijelo mu je vjerojatno spaljeno u obližnjem krematoriju Risiera di San Sabba. Ne zna se gdje je pokopan. Postupak za proglašenje Placida Cortesea blaženim službeno je počeo u Trstu godine 2002. Kongregacija za proglašenje blaženih i svetih objavila je 30. kolovoza 2021. dekrete o njegovim herojskim krepostima i proglasila ga časnim slugom Božjim. Često ga uspoređuju sa svetim Maksimilijanom Kolbeom, jer su obojica pripadali franjevcima konventualcima, bili izvrsni urednici u katoličkom tisku i mučenici nacizma, žrtve II. svjetskog rata. Zbog toga je fra Placido prozvan „creskim Kolbeom“. Grad Padova nazvao je 1951. jednu ulicu njegovim imenom, a ispred knjižare u bazilici svetog Antuna u Padovi postavljeno je 2004. njegovo poprsje. U rodnom Cresu otkriven je 2007. pred samostanom svetog Franje njegov kip, rad Marijana Glavnika, a od 2008. u Cresu postoji Ulica fra Placida Cortesea. O fra Placidu na hrvatskom jeziku objavljena je 2019. knjiga „Creski Kolbe“ fra Ljudevita Antona Maračića, u izdanju Veritasa.

Preuzeto s zupajastrebarsko.hr

In Svetac dana

SVETAC DANA – SV. HUBERT

SVETAC DANA – SV. HUBERT

Plemenitost, svetost, apostolski žar i dar čuda učinili su ovog velikana jednim od najslavnijih prelata prvih stoljeća francuske monarhije. Sin nekršćanskog plemića iz Akvitanije (jugozapadna Francuska), odgojen je na dvoru Thierryja III., sina Clovisa II., i tamo je bio cijenjen zbog svoje čestitosti i razboritosti. Ipak je ostao svjetski čovjek, čija je vrlina, neokrznuta opasnostima dvora u vrijeme nevolja, bila prirodna, a ne nadnaravna; on još nije znao što su duh mrtvljenja, molitve i temeljne poniznosti kršćanina. Oženio je kćer grofa od Louvaina, koja je bila čestita i preporučljiva zbog svojih iznimnih kvaliteta.

Sveti Hubert je strastveno volio lov, i po toj strasti Bog ga je, smilujući se njegovoj duši, zaustavio jednog dana usred lova, da bi od njega učinio revnog apostola sposobnog da donese svjetlo Evanđelja iste regije koje su bile kazalište njegovih ispraznih zabava. Jedne nedjelje Hubert je otišao u lov u šumu Ardena. Prekrasan jelen kojeg je progonio iznenada je stajao pred njim, i na njegovo čuđenje ugledao je raspelo usred njegovih rogova i čuo glas koji mu je govorio, Huberte, Huberte, dokle će te ova uzaludna strast tjerati da zaboraviš spasenje svoje duše? Zar ne znate da ste na zemlji da biste poznavali i voljeli svog Stvoritelja i na taj način ga posjedovali na nebu? Ako se ne okreneš Gospodinu i ne živiš svetim životom, past ćeš u dubine pakla. Ovaj glas i ovaj prizor ispunili su ga čuđenjem i strahom; skočio je sa svog konja, ničice se spustio na zemlju, poklonio se križu svoga Učitelja pred sobom i prosvjedovao da će napustiti svijet i u potpunosti se posvetiti vjeri.

Otišao je Saint Lambertu, biskupu Maestrichta po poduku i pod njegovim je vodstvom napredovao na Božjim putovima. Začeo je želju za savršenijim životom. U to vrijeme umrla mu je voljena žena rađajući sina Floriberta, koji će kasnije naslijediti oca kao biskup Liegea. Odrekao se svih svojih dostojanstava, vojnih dužnosti i vojvodstva Akvitanije koje je naslijedio očevom smrću 688. godine, prepustivši svoja prava bratu i povjerivši mu svog trogodišnjeg sina. Sve što je posjedovao razdijelio je siromasima, hrabro odoljevajući klevetama i uvredama svijeta kojemu je predugo služio. Godine 689. otišao je u samoću šume Ardena blizu samostana; tamo je nekoliko godina živio vrlo skromnim životom, podvrgavajući se nasilnim napadima drevnog neprijatelja, koji ga nije prestajao podsjećati na njegov nekadašnji lagodan život. Njegova duboka poniznost pomogla mu je da pobijedi nad tim lukavstvima i postane vrlo svjestan prisutnosti svetih anđela i Boga, koji mu pomažu u svakom trenutku.

Sveti Lambert je želio da u njegovo ime hodočasti na grobove apostola u Rimu, i sveti Hubert je poslušao; dok je ondje bio, njegov biskup je ubijen, a njega samog papa je čudesno odredio za svog nasljednika. Papa je sanjao da bi mu trebao dati pastoralni štap preminulog svetog Lamberta, i našao je taj štap kraj sebe kad se ujutro probudio; nije mogao sumnjati u stvarnost opomene. Dodatni nadnaravni zahvati uvjerili su samog svetog Huberta u imenovanje i on je bio dužan poslušati.

Kad se svetac vratio u Maestricht u posjedu papinskih odora svoga prethodnika, koje su mu čudesno bile donesene, i narod je bio dužan priznati svog novog biskupa. Pokazao se poniznim, trijeznim, čednim, budnim, skromnim, marljivim u molitvi, gorljivim, strpljivim i velikim prijateljem Križa. Postao je utočištem siromaha i nevoljnika; svi su nesretnici bili dobrodošli k njemu. Primao ih je kao svoju djecu, i pomagao im na sve moguće načine. Donio je netaknute ostatke svetog Lamberta u Liege i tamo sagradio veličanstvenu crkvu posvećenu Blaženoj Djevici i svetom Lambertu, da primi njegovu grobnicu; u taj je grad prenio i sjedište biskupije, koja je kasnije postala veliki grad. Mnoga su čudesa učinjena njegovim molitvama, i poučio je svoj narod da pribjegne procesijama, noseći relikvije svetaca kako bi se dobila kiša, kako bi se polja očistila od destruktivnih insekata i za druge javne potrebe. Poniznost svetog Huberta nikada se nije smanjila kroz ove božanske milosti darovane njegovoj službi; nego je njegov žar iz dana u dan rastao.

Sveti Hubert umro je nakon posvete crkve, unatoč svojoj dubokoj dobi, na zahtjev svoje pastve; uhvatila ga je groznica koja je postala silovita. Nakon što se oprostio od sina i svetom vodicom otjerao zloduha koji bi ga strašio groznim utvarama, sveti biskup je 30. svibnja 727. umro i pokopan u crkvi svetog Petra u Liegeu. Godine 743. njegovo je tijelo pronađeno netaknuto i ispušta fini miris, kada je grobnica otvorena 3. studenoga ; njegov je blagdan Crkva odredila za ovaj datum. Godine 825. tijelo je još uvijek bilo identično sačuvano kada je njegova grobnica ponovno otvorena, a on je prebačen u samostan u Andageu, koji je grad preimenovan u St. Hubert.

In Misna čitanja

MISNA ČITANJA – 3. STUDENOG 2022.

MISNA ČITANJA – 3. STUDENOG 2022.

Na nebu će biti radost zbog jednog obraćena grešnika.

XXXI. tjedan kroz godinu

Četvrtak, 3. 11. 2022.

ili: Sv. Martin iz Porresa

Svagdan

ČITANJA:
Fil 3,3-8a; Ps 105,2-7; Lk 15,1-10

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
zelena

IMENDANI:
Martin, Martina, Silvija, Berard, Ida

Prvo čitanje:

Fil 3, 3-8a

Što mi god bijaše dobitak, to poradi Krista smatram gubitkom.

Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Filipljanima

Braćo, mi smo obrezanje,

mi koji u Duhu Božjemu obavljamo bogoslužje

i dičimo se Kristom Isusom,

a ne pouzdajemo se u tijelo,

iako bih se ja mogao pouzdati i u tijelo.

Smatra li tko drugi

da se može uzdati u tijelo,

ja još više:

obrezan osmog dana,

od roda sam Izraelova,

plemena Benjaminova,

Hebrej od Hebrejâ;

po Zakonu farizej,

po revnosti progonitelj Crkve,

po pravednosti zakonskoj besprijekoran.

Ali što mi god bijaše dobitak,

to poradi Krista smatram gubitkom.

Štoviše, čak sve gubitkom smatram

zbog onoga najizvrsnijeg,

zbog spoznanja Isusa Krista, Gospodina mojega.

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 105, 2-7

Pripjev:

Neka se raduje srce onih što traže Gospodina!

Pjevajte Gospodinu, svirajte mu,
pripovijedajte sva njegova čudesa!
Dičite se svetim imenom njegovim,
neka se raduje srce onih što traže Gospodina!

Tražite Gospodina i njegovu snagu,
tražite svagda njegovo lice!
Sjetite se čudesa koja učini,
njegovih čuda i sudova usta njegovih!

Abrahamov rod sluga je njegov,
sinovi Jakovljevi njegovi izabranici!
On je Gospodin, Bog naš;
po svoj su zemlji njegovi sudovi!

Evanđelje:

Lk 15, 1-10

Na nebu će biti radost zbog jednog obraćena grešnika.

Čitanje svetog Evanđelja po Luki

U ono vrijeme: Okupljahu se oko Isusa svi carinici i grešnici da ga slušaju. Stoga farizeji i pismoznanci mrmljahu: »Ovaj prima grešnike, i blaguje s njima.«

Nato im Isus kaza ovu prispodobu: »Tko to od vas, ako ima sto ovaca pa izgubi jednu od njih, ne ostavi onih devedeset i devet u pustinji te pođe za izgubljenom dok je ne nađe? A kad je nađe, stavi je na ramena sav radostan pa došavši kući, sazove prijatelje i susjede i rekne im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh ovcu svoju izgubljenu.’ Kažem vam, tako će na nebu biti veća radost zbog jednog obraćena grešnika negoli zbog devedeset i devet pravednika kojima ne treba obraćenja.«

»Ili koja to žena, ima li deset drahma pa izgubi jednu drahmu, ne zapali svjetiljku, pomete kuću i brižljivo pretraži dok je ne nađe? A kad je nađe, pozove prijateljice i susjede pa će im: ‘Radujte se sa mnom! Nađoh drahmu što je bijah izgubila.’ Tako, kažem vam, biva radost pred anđelima Božjim zbog jednog obraćena grešnika.«

Riječ Gospodnja.

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

In Svjedočanstva

DON IVAN FILIPOVIĆ – ČUDESNA PROPOVIJED I SVJEDOČANSTVO

DON IVAN FILIPOVIĆ – ČUDESNA PROPOVIJED I SVJEDOČANSTVO

ČUDESNA PROPOVIJED I SVJEDOČANSTVO: Isus ga je spasio iz pakla, a sada on spašava riječima i djelima

“Desetak godina sam bio na heroinu. A danas sam, Božjim čudom, svećenik…”

“Kad sam bio mladić od 15 godina, napustio sam Crkvu nakon krizme. Otišao sam svojim putem tražeći slobodu. Izgubio sam se. Mene je moj ‘đir’ doveo do toga da sam bio deset godina ovisan o heroinu. Ove danas mlade njihov ‘đir’ vodi u jednu drugu drogu koja se zove tuga, praznina, nezadovoljstvo”, rekao je don Ivan Filipović na misi u crkvi sv. Frane u Zadru. Svojim životnim putem od ovisnika do svećenika pruža primjer mladima koji su zapali u slične probleme.

Zakej – Susret s Isusom

In Vijesti iz Crkve

U PAPINIM MISLIMA PUTOVANJE U BAHREIN I APEL ZA MIR

U PAPINIM MISLIMA PUTOVANJE U BAHREIN I APEL ZA MIR

Putovanje u znaku dijaloga, tim je riječima Papa u podnevnom nagovoru opisao putovanje u Bahrein, od 3. do 6. studenog, gdje će sudjelovati na forumu za koji je kazao da obrađuje neophodnu potrebu da si Istok i Zapad idu u susret, za dobro ljudskoga suživota. Osim toga, zahvalio je, već sada, vlastima i stanovništvu, kao i svima koji već dugo rade na ostvarenju tog posjeta

Nakon molitve Anđeoskoga pozdravljenja, papa Franjo se osvrnuo na apostolsko putovanje u Kraljevinu Bahrein, na koje će poći za tri dana i gdje će se zadržati do nedjelje, 6. studenog. Pritom je zahvalio:

Već sada želim pozdraviti i od srca zahvaliti Kralju, vlastima, braći i sestrama u vjeri, te cijelom narodu u toj zemlji, osobito onima koji već dugo rade na pripremi tog posjeta.

Željeni zagrljaj između Istoka i Zapada

Papa je objasnio da će sudjelovati na Forumu koji je – kako je rekao – „korisna prigoda“.

Sudjelovat ću, naime, na Forumu koji obrađuje neizostavnu potrebu da si Istok i Zapad više idu u susret za dobro ljudskoga suživota; imat ću prigodu razgovarati s vjerskim predstavnicima, posebno s muslimanima. Molim sve da me prate molitvom, kako bi svaki susret i događaj bili plodonosna prigoda za potporu, u Božje ime, bratstva i mira, koji su našem vremenu prijeko i hitno potrebni.

Apel za mir u Ukrajini

Govoreći o bratstvu i miru, papa Franjo je ponovno, bezbrojni put, potaknuo na molitvu za napaćenu Ukrajinu.

I draga braćo i sestre, molim vas, nemojmo zaboraviti napaćenu Ukrajinu; molimo za mir, molimo da bude mir u Ukrajini.

Preuzeto s Vatican News

In Vijesti iz Crkve

PAPA: BITI SVET ZNAČI NE PREPUSTITI SE LOGICI MOĆI I PREVLASTI

PAPA: BITI SVET ZNAČI NE PREPUSTITI SE LOGICI MOĆI I PREVLASTI

U podnevnom nagovoru na svetkovinu Svih svetih, Papa je govorio o blaženstvima opisanima u Matejevom Evanđelju, nazvavši ih osobnom iskaznicom svetaca. Pojasnio je da su graditelji mira oni koji se predano i strpljivo zauzimaju za slogu i sklad. Mir nije nikada nasilan ili naoružan, ne postiže se osvajanjem ili nečijim porazom, nego niče u srcu kroz djela pravednosti i milosrđa, otvarajući se Kristu. Papin nagovor donosimo u cijelosti

Draga braćo i sestre, sretan blagdan, dobar dan!

Danas slavimo svetkovinu Svih svetih. Mogli bismo steći pogrešan dojam: mogli bismo pomisliti da slavimo sestre i braću koji su u životu bili savršeni, uvijek nepogrešivi, precizni, dapače „uštogljeni“. Današnje Evanđelje, međutim, pobija tu stereotipnu viziju, tu „svetost sa svete sličice“. Naime, Isusova blaženstva (usp. Mt 5, 1-12), koja su osobna iskaznica svetaca, pokazuju upravo suprotno: govore o životu onih koji plivaju protiv struje, o revolucionarnom životu! Sveci su pravi revolucionari.

Uzmimo za primjer vrlo aktualno blaženstvo: „Blago mirotvorcima“ (r. 9) i vidjet ćemo kako se Isusov mir jako razlikuje od onoga kojega mi zamišljamo. Svi mi želimo mir, ali često ono što želimo nije pravi mir, već biti u miru, da nas se pusti na miru, nemati probleme nego mir. Isus, međutim, ne naziva blaženima mirne i spokojne, one koji su u miru, nego one koji grade mir i bore se za mir, graditelje mira, mirotvorce. Naime, mir valja graditi i, kao i svaka gradnja, zahtijeva predanost, suradnju, strpljenje. Htjeli bismo da mir padne s neba, no Biblija, naprotiv, govori o „sjemenu mira“ (usp. Zah 8, 12), jer ono klija iz tla života, iz sjemena našega srca; raste u tišini, dan za danom, kroz djela pravde pravednosti i milosrđa, kako nam pokazuju svijetli svjedoci koje danas slavimo. Skloni smo, nadalje, vjerovati da mir dolazi sa snagom i moći: za Isusa je sasvim suprotno. Njegov, i život svetaca, govori nam da sjeme mira, da bi raslo i donijelo plod, prvo mora umrijeti. Mir se ne postiže osvajanjem ili porazom nekoga, nije nikada nasilan, nije nikada naoružan. Gledao sam u emisiji „A Sua Immagine“ prilog o brojnim svetcima i sveticama koji su se borili, gradili mir, ali radom, dajući svoje živote, prinoseći svoje živote.

Kako se dakle postaje mirotvorcem? Prije svega treba razoružati srce. Upravo tako, jer svi smo opremljeni agresivnim mislima, jedni protiv drugih, oštrim riječima, i mislimo se braniti bodljikavom žicom kukanja i betonskim zidovima ravnodušja; i između kukanja i ravnodušja branimo se, ali to nije mir, to je rat. Sjeme mira traži demilitarizaciju polja srca. Kakvo ti je srce? Je li razoružano ili su u njemu te stvari, kukanje i ravnodušje, agresija? Kako se srce razoružava? Tako da se otvorimo Isusu, koji je „mir naš“ (Ef 2, 14); stojeći pred njegovim križem, koji je prijestolje mira; primajući od njega, u ispovijedi, „oproštenje i mir“. Otud se kreće, jer biti mirotvorci, biti svetci, nije naša sposobnost, to je njegov dar, to je milost.

Braćo i sestre, zavirimo u svoju nutrinu i upitajmo se: jesmo li graditelji mira? Tamo gdje živimo, studiramo i radimo, unosimo li napetost, riječi koje ranjavaju, ogovaranja koja truju, polemike koje dijele? Ili utiremo put miru: opraštamo li onima koji su nas uvrijedili, brinemo li se za one na rubu društva, iscjeljujemo li neku nepravdu pomažući onima koji imaju manje? To se zove graditi mir.

Može se, međutim, postaviti posljednje pitanje, koje vrijedi za svako blaženstvo: isplati li se tako živjeti? Nije li to gubitnički? Isus nam daje odgovor na to: mirotvorci „će se sinovima Božjim shvati“ (Mt 5, 9); svijetu se njihov život čini nepriličnim, jer ne popuštaju logici moći i prevlasti, no u Nebu će oni biti najbliži Bogu, najsličniji Njemu. Ali, zapravo i ovdje na zemlji, oni koji su zastranili ostaju praznih ruku, a pobjeđuju oni koji ljube sve i nikoga ne povrjeđuju: kao što kaže Psalam, „mirotvorac će imati potomstvo“ (usp. Ps 37, 37).

Neka nam Djevica Marija, Kraljica svih svetih, pomogne da budemo graditelji mira u svakodnevnom životu.

Preuzeto s Vatican News

In Vijesti iz Crkve

PAPA: ISUS JE IZVOR JEDINSTEVENE SVETOSTI SV. FRANJE

PAPA: ISUS JE IZVOR JEDINSTEVENE SVETOSTI SV. FRANJE

Sveti Otac je primio u audijenciju pripadnike Crkvene koordinacije za 800. obljetnicu smrti svetoga Franje Asiškoga koji započinju trogodišnju pripremu za slavlje koje će svoj vrhunac imati 2026. godine

U obraćanju Crkvenoj koordinaciji za 800. franjevačku obljetnicu papa Franjo je prisutnima kazao da je pri izboru svoga imena znao o popularnosti svetoga Franje Asiškog, ali i o njegovoj neshvaćenosti.

„Franjo je zapravo čovjek mira, čovjek siromaštva i čovjek koji ljubi i slavi sve stvoreno; ali koji je korijen svega toga, koji je izvor? Isus Krist. Izvor svih njegovih iskustava je vjera“, kazao je Sveti Otac. Iz tog je izvora svetac primio obilje Duha Svetoga, koji ga je poticao da nasljeduje Isusa i slijedi evanđelje.

Papa je napomenuo kako nadolazeća obljetnica neće biti puko ritualno obilježavanje ukoliko se uspije ujedno shvatiti nasljedovanje Krista i ljubav prema siromasima. To će biti moguće „zahvaljujući ozračju koje proizlazi iz raznih franjevačkih ‘mjesta’ koja će biti u središtu proslava“.

Prva etapa obuhvaća mjesto Fontecolombo, u blizini talijanskog Rietija, koji je povezan s franjevačkim Pravilom te Greccio koji se povezuje sa živim jaslicama. Ta mjesta pozivaju na ponovno otkrivanje utjelovljenja Isusa Krista kao Božjega puta, napomenuo je Papa.

Drugo franjevačko mjesto, La Verna, podsjeća na stigme koje je primio sveti Franjo, koje su sveca povezale s „raspetim Kristom” i omogućile mu da intimno uđe u „ljudski život, radikalno obilježen bolju i patnjom“.

Naposljetku, sam Asiz, gdje je sveti Franjo umro i gdje se nalaze njegovi zemni ostaci, „otkriva bit kršćanstva: nadu u vječni život”.

Papa Franjo je naglasio kako je Siromašak iz Asiza i danas misterij. Da bi se pronašao odgovor, kazao je, potrebno je „pohađati školu Siromaška, pronalazeći u njegovom evanđeoskom životu način kako slijediti Isusove stope“. Konkretno, to znači slušati, hoditi i naviještati u periferijama, istaknuo je Papa.

Sveti Franjo, pojasnio je, slušao je Isusa kako mu govori, velikodušno je odgovarao i postupno shvaćao što Gospodin od njega traži. Svetac je također bio „putnik” koji je putovao Italijom i šire, približavajući se narodu i smanjujući udaljenost između Crkve i naroda. To je, rekao je Papa, „stil kršćanske zajednice” koja se želi približiti svima, a ne povući u sebe.

„To nas uči da oni koji slijede svetog Franju moraju naučiti biti postojani i hodati: postojani u razmatranju, u molitvi; a onda naprijed, hodajući u svjedočenju, svjedočeći Krista”.

Na kraju, Sveti je Otac napomenuo da u propovijedanju periferijama postoji potreba ne samo za pravdom, nego i za povjerenjem. „Samo vjera vraća dah Duha u zatvoreni i individualistički svijet”, objasnio je. Ali s tim dahom, rekao je, moći ćemo se suočiti s „velikim aktualnim izazovima, kao što su mir, briga za zajednički dom i novi model razvoja”.

Papa Franjo je zaključio svoje obraćanje ohrabrujući nazočne da nadolazeću franjevačku obljetnicu žive „u punini“, izrazivši nadu „da se to duhovno i kulturno putovanje može spojiti s Jubilejom 2025. godine, u uvjerenju da sveti Franjo Asiški još uvijek potiče Crkvu da živi svoju vjernost Kristu i svoje poslanje u našem vremenu“.

Preuzeto s Vatican News