SVETAC DANA – SV. HUBERT
Plemenitost, svetost, apostolski žar i dar čuda učinili su ovog velikana jednim od najslavnijih prelata prvih stoljeća francuske monarhije. Sin nekršćanskog plemića iz Akvitanije (jugozapadna Francuska), odgojen je na dvoru Thierryja III., sina Clovisa II., i tamo je bio cijenjen zbog svoje čestitosti i razboritosti. Ipak je ostao svjetski čovjek, čija je vrlina, neokrznuta opasnostima dvora u vrijeme nevolja, bila prirodna, a ne nadnaravna; on još nije znao što su duh mrtvljenja, molitve i temeljne poniznosti kršćanina. Oženio je kćer grofa od Louvaina, koja je bila čestita i preporučljiva zbog svojih iznimnih kvaliteta.
Sveti Hubert je strastveno volio lov, i po toj strasti Bog ga je, smilujući se njegovoj duši, zaustavio jednog dana usred lova, da bi od njega učinio revnog apostola sposobnog da donese svjetlo Evanđelja iste regije koje su bile kazalište njegovih ispraznih zabava. Jedne nedjelje Hubert je otišao u lov u šumu Ardena. Prekrasan jelen kojeg je progonio iznenada je stajao pred njim, i na njegovo čuđenje ugledao je raspelo usred njegovih rogova i čuo glas koji mu je govorio, Huberte, Huberte, dokle će te ova uzaludna strast tjerati da zaboraviš spasenje svoje duše? Zar ne znate da ste na zemlji da biste poznavali i voljeli svog Stvoritelja i na taj način ga posjedovali na nebu? Ako se ne okreneš Gospodinu i ne živiš svetim životom, past ćeš u dubine pakla. Ovaj glas i ovaj prizor ispunili su ga čuđenjem i strahom; skočio je sa svog konja, ničice se spustio na zemlju, poklonio se križu svoga Učitelja pred sobom i prosvjedovao da će napustiti svijet i u potpunosti se posvetiti vjeri.
Otišao je Saint Lambertu, biskupu Maestrichta po poduku i pod njegovim je vodstvom napredovao na Božjim putovima. Začeo je želju za savršenijim životom. U to vrijeme umrla mu je voljena žena rađajući sina Floriberta, koji će kasnije naslijediti oca kao biskup Liegea. Odrekao se svih svojih dostojanstava, vojnih dužnosti i vojvodstva Akvitanije koje je naslijedio očevom smrću 688. godine, prepustivši svoja prava bratu i povjerivši mu svog trogodišnjeg sina. Sve što je posjedovao razdijelio je siromasima, hrabro odoljevajući klevetama i uvredama svijeta kojemu je predugo služio. Godine 689. otišao je u samoću šume Ardena blizu samostana; tamo je nekoliko godina živio vrlo skromnim životom, podvrgavajući se nasilnim napadima drevnog neprijatelja, koji ga nije prestajao podsjećati na njegov nekadašnji lagodan život. Njegova duboka poniznost pomogla mu je da pobijedi nad tim lukavstvima i postane vrlo svjestan prisutnosti svetih anđela i Boga, koji mu pomažu u svakom trenutku.
Sveti Lambert je želio da u njegovo ime hodočasti na grobove apostola u Rimu, i sveti Hubert je poslušao; dok je ondje bio, njegov biskup je ubijen, a njega samog papa je čudesno odredio za svog nasljednika. Papa je sanjao da bi mu trebao dati pastoralni štap preminulog svetog Lamberta, i našao je taj štap kraj sebe kad se ujutro probudio; nije mogao sumnjati u stvarnost opomene. Dodatni nadnaravni zahvati uvjerili su samog svetog Huberta u imenovanje i on je bio dužan poslušati.
Kad se svetac vratio u Maestricht u posjedu papinskih odora svoga prethodnika, koje su mu čudesno bile donesene, i narod je bio dužan priznati svog novog biskupa. Pokazao se poniznim, trijeznim, čednim, budnim, skromnim, marljivim u molitvi, gorljivim, strpljivim i velikim prijateljem Križa. Postao je utočištem siromaha i nevoljnika; svi su nesretnici bili dobrodošli k njemu. Primao ih je kao svoju djecu, i pomagao im na sve moguće načine. Donio je netaknute ostatke svetog Lamberta u Liege i tamo sagradio veličanstvenu crkvu posvećenu Blaženoj Djevici i svetom Lambertu, da primi njegovu grobnicu; u taj je grad prenio i sjedište biskupije, koja je kasnije postala veliki grad. Mnoga su čudesa učinjena njegovim molitvama, i poučio je svoj narod da pribjegne procesijama, noseći relikvije svetaca kako bi se dobila kiša, kako bi se polja očistila od destruktivnih insekata i za druge javne potrebe. Poniznost svetog Huberta nikada se nije smanjila kroz ove božanske milosti darovane njegovoj službi; nego je njegov žar iz dana u dan rastao.
Sveti Hubert umro je nakon posvete crkve, unatoč svojoj dubokoj dobi, na zahtjev svoje pastve; uhvatila ga je groznica koja je postala silovita. Nakon što se oprostio od sina i svetom vodicom otjerao zloduha koji bi ga strašio groznim utvarama, sveti biskup je 30. svibnja 727. umro i pokopan u crkvi svetog Petra u Liegeu. Godine 743. njegovo je tijelo pronađeno netaknuto i ispušta fini miris, kada je grobnica otvorena 3. studenoga ; njegov je blagdan Crkva odredila za ovaj datum. Godine 825. tijelo je još uvijek bilo identično sačuvano kada je njegova grobnica ponovno otvorena, a on je prebačen u samostan u Andageu, koji je grad preimenovan u St. Hubert.
