SVETAC DANA – SV. ELIZABETA OD PRESVETOG TROJSTVA

Sveta Elizabeta od Presvetog Trojstva (Élisabeth de la Trinité), francuska bosonoga karmelićanka, mističarka, rođena je kao Élisabeth Catez 18. srpnja 1880. u vojnoj bazi Avord (Farges-en-Septaine) nedaleko Bourgesa (departman Cher, središnja Francuska). Obitelj je 1892. preselila u Dijon. Njezin otac Joseph Catez, časnik francuske vojske, iznenada je preminuo 1887. pa se majka Marie Rolland sama morala brinuti za odgoj dviju kćeri. Elizabeta je bila ljupka djevojčica dobrog srca, ali izuzetno živahna, svojeglava i naprasita. Bila je glazbeno nadarena, svirala je glasovir i s trinaest godina osvojila prvu nagradu na konzervatoriju u Dijonu. Godinu dana kasnije, 1894, nakon jedne svete pričesti, Elizabeta je osjetila da ju Gospodin zove u karmelićanske redove i zavjetovala se na trajno djevičanstvo. Njezina majka zatražila je od nje da na odlazak u samostan pričeka do punoljetnosti. Omiljena u društvu, s majkom i sestrom Marguerite sudjelovala je u brojnim aktivnostima: izleti, ples, tenis, sviranje glasovira, more, planine, prijateljstva, rad u župi, pjevanje u crkvenom zboru, posjeti bolesnicima, poučavanje vjeronauka i skrb o radničkoj djeci. Iznad svega i prije svega za nju je značila molitva. Napisala je: “Iako usred svijeta, možemo slušati Boga u tišini srca koje želi jedino Njega… Nakon svih tih okupljanja i slavlja, moja je utjeha sabrati se i radovati se u Tvojoj prisutnosti.” Bila je posebno sretna kad je otkrila otajstvo Presvetog Trojstva u svoj njegovoj punini pa je njemu u čast izabrala i svoje redovničko ime. Protivno majčinim savjetima, stupila je 2. kolovoza 1901. u karmelićanski samostan u Dijonu, 200 metara udaljen od njezinog doma, a svečane zavjete položila je 11. siječnja 1903. Odmah je osvojila ostale sestre svojom sabranošću i susretljivošću. Dragog Boga tražila je i pronalazila u radu i molitvi, iako je povremeno doživljavala krize i tonula u mrak. Na dan polaganja zavjeta osjetila je neizmjernu svjetlost. Ostavila je za sobom 342 pisma, dnevnik, 17 intimnih bilješki, 122 pjesme i 4 duhovna traktata. Njima nam Elizabeta šalje svoju jednostavnu i duboku poruku. Zašto ići daleko i tražiti iskustvo božanskoga, kad je Bog, koji je sama Ljubav, prisutan u najdubljem dijelu našega srca? Svi smo ljubljeni, svi smo djeca Božja, svi smo pozvani euharistijskom stolu, svi se možemo predati Ljubavi.

Oboljela je u vrijeme korizme 1905, od tada neizlječive Addisonove bolesti, rijetke kronične bolesti koja nastaje kao posljedica obostranog razaranja kore nadbubrežnih žlijezdi. Prebačena je u proljeće 1906. u bolnicu i sve više nestajala u Bogu. “San mi je preobraziti se u Isusa Raspetoga i to mi daje toliku snagu u trpljenju… Shvaćam kako je bol objava ljubavi…” O Uzašašću čula je u dubini duše ove riječi: “Ako me tko ljubi… i Otac moj će ljubiti njega i k njemu će doći i kod njega se nastaniti”. Elizabeti su se objavile tri osobe Presvetoga Trojstva i njihova nazočnost više se nikada u njoj neće izbrisati. Njezine posljednje razumljive riječi zvučale su poput pjesme: “Idem u svjetlost, u ljubav, u život…” Pred kraj života počela je nazivati samu sebe “Laudem Gloriae” (“pohvalom slave”). Njezina duhovnost podsjeća na njezinu suvremenicu i sunarodnjakinju, karmelićanku iz Lisieuxa, svetu Tereziju od Djeteta Isusa. Elizabeta je konačno utonula u Presveto Trojstvo na današnji dan, 9. studenoga 1906, u Dijonu (departman Côte-d’Or, Burgundija). Blaženom ju je proglasio 25. studenoga 1984. papa Ivan Pavao II. Predstavio ju je tada kao “novo svjetlo koje nam svijetli, novu pouzdanu i sigurnu vodilju.” Rekao je tom prilikom: “Evo mlade kršćanke iznimno revna srca, koja može progovoriti mladima, kao i svim tragateljima za apsolutnim… Otkrit ću vam i njenu tajnu. To je ona unutarnja prisnost s Bogom, koja poput divnoga sunca osvjetljuje i moj život.” Svetom ju je 16. listopada 2016. proglasio papa Franjo. Svetu Elizabetu zazivaju kod smrti roditelja i tjelesnih boli, a zaštitnica je bolesnika.

Preuzeto s zupajastrebarsko.hr

SVETAC DANA – BLAŽENI GRACIJE KOTOSKI

Redovnik augustinac, pustinjak (Muo u Boki Kotorskoj, 27. XI. 1438. – Venecija, 9. XI. 1508.) svetac euharistije, pomiritelj ljudi i zaštitnik ribara, radnika, neženja, vrtlara, pokornika, pomoraca.

U malome ribarskom mjestu Muo, u Boki kotorskoj, rođeno je 27. studenoga 1438. dijete, kome su roditelji Benedikt i Dobre (Bona) Krilovića na krštenju dali ime Pavao. Obitelj bl. Gracija bijaše skromna, ali poznata po poštenju i pobožnosti. Bilo je to u vrijeme pontifikata Eugena IV. kada je Boka bila u sastavu Mletačke Republike. Vrijeme i obiteljsko porijeklo odredilo je Gracijev životni put ribara i mornara kao i drugih stanovnika ovih primorskih krajeva toga vremena, tj. da se izdržava ribolovom i plovi morima. Ulaskom u augustinski red Pavao (Krilović) uzima ime Gracija (Milost). Nije lako razlučiti koje je ime snažnije označilo cijeli njegov život ribara i mornara, redovnika i sveca. Duh Svetog Pavla apostola, revnoga promicatelja Evanđelja Isusa Krista, njegovoga krsnog zaštitnika i Gracija (Milost) koju označavaju tri oblika plemenitosti – davanje, primanje i uzvraćanje darova ili dobročinstava – milost je svetište ljubavi, milina, dražest, ljupkost i sve to zajedno, kao njegovo redovničko ime, snažno je oblikovalo lik i život „našega sveca“.

Kao dijete siromašne ribarske obitelji, prvu je mladost proživio zajedno sa svojim roditeljima kao ribar i težak na škrtoj zemlji nasuprot Kotoru podno brda Vrmca. U svojim tridesetim godinama postao je mornar na mletačkom trgovačkom brodu. Na svojim putovanjima po Jadranskom moru od rodne Boke do Venecije, vrijedan i pobožan mornar tražio je uz materijalnu dobit i ono još važnije, duhovno dobro. U ljeto godine 1468., dok je brod bio usidren u venecijanskoj luci, Gracija je imao priliku slušati nadahnutoga propovjednika bl. Šimuna iz Camerina, augustinca. Riječi slavnoga pučkoga misionara onoga doba bile su lijek i utjeha duši, ali i dobro sjeme zasijano u Gracijino srce, koje je uskoro donijelo ploda. Gracija je donio životnu odluku, napustiti dotadašnji način života i potpuno se posvetiti Bogu.

Na putu ostvarenja poziva na koji ga je Gospodin pozvao, mladi je Bokelj dobivši pristanak roditelja, pokucao na vrata samostana pustinjaka sv. Augustina i dobivši ime Gracija (Milost), počeo je živjeti kao redovnik u siromašnom samostanu na brdu Ortone, nedaleko Padove. Svima je, još za vrijeme njegovoga novicijata, bilo jasno da se novi redovnik iz Boke odlikuje skromnošću i postojanošću, osobito vrlinama koje zrače svetošću, brzo je učio i poslušno prihvaćao pravila savršenoga redovničkog života.

U to vrijeme vjernici su velikom pokorom nastojali pojačati svoju molitvu. Kao redovnik i Gracija je pošao tim putem, nosio je kostrijet, bičevao se i strogo postio. Kostrijet je pokornički pojas ili tkanje od vrlo oštre (kozje ili konjske) dlake, koji se oblačio pod košulju na kožu. I danas se u crkvi na Mulu čuva relikvija s dijelom kostrijeti od grubog tkanja koju je nosio bl. Gracija. Osim duboke molitve i velike pokore, bl. Gracija se istakao velikom poniznošću. O njegovome molitvenom životu zabilježili su njegovi suvremenici da je pokazivao znakove mističnih doživljaja. Svim je bićem bio uronjen u molitvu, a na osobit je način štovao presvetu Euharistiju. Noćna su bdijenja bila njegova osobita ljubav, a redovnici bi često bili svjedoci da se noću diže čudesno svjetlo iznad sobe u kojoj je boravio Gracija. Kad god je radi službe bio izvan crkve, njegove su misli bile kod Gospodina Isusa u Presvetom oltarskom sakramentu. Iako daleko od rodne Boke, bl. Gracija je bio pravi Bokelj, kao i svi Bokelji cijeloga je života ostao istinski štovatelj Blažene Djevice Marije, Majke svojega Gospodina.

Bl. Gracija nikada nije postao svećenik, nego je kao brat redovnik vršio službu ministranta i sakristana u samostanskoj crkvi. Svoju je službu vršio predano i poslušno na radost cijele zajednice. Jednog je dana po nalogu samostanskoga poglavara bio raspoređen za rad u vrtu. Tada se dogodilo čudo viđenja koje mu je Bog podario kao svome vjernom sluzi. Dok je Gracija u vrtu kopao, a svećenici u crkvi slavili svete mise kod svakoga podizanja, on bi pokleknuo pred presvetim iako je bio izvan crkve. U svojoj dubokoj pobožnosti i mističnoj povezanosti s euharistijskim Isusom doživio je kako se u tome času zid crkve samostana Blažene Djevice Marije pred njim otvara da može vidjeti svećenika kako u rukama drži dijete Isusa obasjanoga čudesnim sjajem. Ovaj je mistični doživljaj toliko utjecao na Graciju da je postao za sve ljude u potrebi milosno protočan. Gotovo da više nije bilo pomoći, koju preko njega Bog ne bi dijelio ljudima u potrebama. Za ono što mu je Bog učinio Gracija je iz dana u dan sve više zahvaljivao molitvom i postom. Sve ovo pročulo se nadaleko te se, oko do tada mirnog samostana, neprestano stvarala gužva i galama mnoštva naroda koji je tražio da bude primljen i saslušan. Da bi riješili ovaj problem, poglavari su odlučili Graciju premjestiti. To je bio razlog da je nakon 15 godina pokorničkoga, isposničkog i svetog života iz Ortone došao u samostan na otočiću sv. Kristofora kod Venecije. Tamo je proveo sve ostale godine svoga života do 9. 11. 1508. godine kada je sveto preminuo u svojoj 70. godini. Njegova popularnost na otočiću nije se nimalo smanjila iako ga nije salijetalo onoliko mnoštvo naroda kao na brdu Ortone. I ovdje Gracija živi primjernim monaškim životom trapeći se i odričući svake ugode. Nosio je grubo tkano odijelo i uvijek hodao bos. U svojoj ćeliji nije imao nikakvoga namještaja osim daske na kojoj je spavao. Cijelog je dana izvršavao svoje redovničke dužnosti uz koru kruha i gutljaj vode jer meso nikada nije jeo. Takav život mu je bio izvor snage i ljubavi prema prisutnome Gospodinu da je sate i sate, osobito noću provodio u molitvi pred Presvetim. Gracijinim posredovanjem događala su se čudesna ozdravljenja i u Veneciji. Ozdravljali su bolesni, gladni primali hranu, goli odjeću i osobito oni u nemiru i svađi odlazili bi nakon susreta s Gracijom pomireni i sretni. Imao je dar proricanja i savjetovanja, a njegovo posredovanje u pomirenju sukobljenih strana bilo u braku, bilo u gradu toliko je postalo poznato i djelotvorno da su Mlečani otoku sv. Kristofora dodali ime „od mira“. Bog je po monahu Graciji liječio bolesti duha i tijela. Bolest duha je mržnja i nedostatak ljubavi, a milost Božja gotovo jedini lijek. Taj lijek svojoj je djeci nebeski Otac odlučio obilnije dijeliti po monahu Graciji.

Jedne je sušne godine samostanski bunar presušio te se cijeli samostan našao u pogibeljnoj nestašici pitke vode. Tada su po Gracijinom savjetu u bunar ulili kablić mora. Dok je on usrdno molio, bunar se u trenu napunio pitkom vodom i od tad obilno davao da je bilo dovoljno i za susjedni otok sv. Mihovila. Mnogi bi po njegovom zagovoru od tad pronalazili pitku vodu koja na otocima i kršnim predjelima osobito život znači. Tamo gdje bi se pojavio Gracija i gdje bi se njemu za pomoć molilo, dogodila bi se ljubav. On je i danas liječnik ljubavi o čemu govore brojne srebrne zavjetne pločice u obliku gorućih srca koje krase svetište bl. Gracije.

Nakon smrti tijelo mu je bilo najprije pokopano u zajednički grob, ali vrlo brzo je preneseno u crkvu te položeno u novi mramorni sarkofag i bilo izloženo štovanju vjernika. Mnogi su tvrdili da su dobili brojne milosti po njegovu zagovoru. Danju se oko sarkofaga širi ugodan miris, a noću svjetlo. Kad su nakon deset godina odlučili sarkofag otvoriti, našli su neraspadnuto tijelo bl. Gracije od kojega se širio ugodan miris. Narod je i dalje dolazio s molitvama, uljem za svjetlo i cvijećem zahvalno štujući sveca. Čuda su se i dalje događala, a kult bl. Gracije raširio se po svijetu. Tristo godina tijelo je čuvano i štovano u samostanskoj crkvi sv. Kristofora od Mira sve dok otočić nije postao plijenom Napoleonove vojske. Redovnici su, napuštajući otok godine 1806. tijelo bl. Gracija kao osobito vrijednu i svetu relikviju ponijeli sa sobom u grad Veneciju. U vihoru ratnih stradanja odlučili su tijelo bl. Gracije pokloniti njegovoj rodnoj župi Muo u Boki Kotorskoj na daljnje čuvanje.

Zauzimanjem pomorca Antuna Jankovića iz Mula, Gracijino tijelo biva preneseno iz Venecije u rodni Muo kod Kotora. To se dogodilo na veliku radost puka Boke 1810. godine. Od tada narod je moći najvećega sina svoga primorskog mjestanca brižno čuvao i častio na oltaru svoje župne crkve sv. Kuzme i Damjana na padini Vrmca u blizini ostataka rodne kuće bl. Gracije, sve dok svojim marom nisu sagradili novu župnu crkvu u sredini mjesta uz more 1864. Gdje se i danas čuva i časti s istom ljubavlju kao i prije 500 godina na otočiću sv. Kristofora. Papa Leon XIII. potvrdio je i odobrio trajno štovanje skromnoga redovnika i Graciju 1889. godine nazvao blaženim. Ovaj je događaj još više rasplamsao njegovo štovanje u rodnoj mu Boki i svijetu. Blaženikovo tijelo izloženo je u srebrnome sarkofagu na posebno podignutom oltaru u župnoj crkvi Pomoćnice kršćana. Kao zahvalnost za potvrdu poblaženja na mjestu gdje se od davnine po vjernome svjedočanstvu čuvaju ostaci rodne kuće bl. Gracije, dvjesto metara iznad sadašnjega mjesta Mula, podignuta je 1888. godine crkva njemu u čast. U toj se crkvi časti drvena skulptura koja predstavlja blaženikov lik oko kojega se narod okuplja na dan njegova rođenja 27. studenoga u 15 sati svake godine. Svake se godine ponavlja svečanost puna ushita i radosti koju sumještani blaženikovi pripremaju 9. studenoga. Ponos i radost kojom je Svevišnji obdario Boku i njen narod po Graciji ne jenjava kroz sva ova stoljeća. I u najteža vremena ratova i neslaganja Graciji za milosti koje po njemu od Boga primaju, zahvaljuju pravoslavni i katolici, a u svakoj župnoj crkvi Kotorske biskupije časti se slika bl. Gracija.

Čuda koja su se dogodila po zagovoru bl. Gracije mogu se razvrstati u nekoliko skupina: više puta Gracija je bio pomoćnik u pomorskim nesrećama, u ozdravljenjima od raznih teških bolesti pluća, dišnih putova i grla ili drugih vitalnih organa, posrednik u pronalaženju pitke vode za sušnih vremena, pomiritelj onih u svađi i osobito liječnik bračne ljubavi. I danas se događaju i pamte čuda spasenja bilo na moru ili na kopnu, oslobođenja i ozdravljenja po zagovorniku s Mula. S osobitim ponosom pamte ribari jedno Gracijino posredništvo u ribolovu. Nakon tri dana neuspješnog pokušavanja, ribari su s molitvom bl. Graciji usprkos svake nade pošli na more i vratili se sa nezapamćenim ulovom od 6000 palamida, što se dogodilo trećega dana trodnevnog slavlja na čast blaženika i nikad prije ni poslije u Boki nije zabilježen toliki ulov te vrste ribe.

Vjerni puk je čvrsto uvjeren u istinitost staroga crkvenog predanja da su zemni ostaci svetaca spasonosni izvori iz kojih nam teku mnoga dobročinstva. Onima pak koji „imaju uši da čuju“ blaženik s oltara dovikuje: „Približite se izvoru spasa, euharistiji, pa ćete naći utjehe i lijeka svojim dušama“. Postao je primjer vrijednoga radnika koji je sav svoj trud posvećivao predanom ljubavlju i žrtvom, ne samo svojim sunarodnjacima u Boki i Hrvatskoj, već i u Italiji, Austriji, Španjolskoj i Americi kamo su njegov kult prenijeli Bokelji i subraća iz reda sv. Augustina.Osobito je gajio pobožnost prema Kristu nazočnom u presvetoj Euharistiji. Za vrijeme Mise uranjao bi u euharistijski misterij, hranio se Kristovim tijelom u sv. Pričesti i u slobodno vrijeme sate i sate provodio u klanjanju Presvetom oltarskom sakramentu. Bio je euharistijska duša i zaslužio naslov „Svetac euharistije“. Djetinje iskrena pobožnost bl. Gracije prema Mariji dala je njegovom liku onu ljupku toplinu koje su svjedoci siromasi i prosjaci, koji su mu uvijek bili na srcu kako onda dok su dolazili na samostanska vrata, tako i danas kad se nađu pred njegovim tijelom u Gospinoj crkvi u Mulu. Svakoga četvrtka narod se uz pjevanje svečanih himni „Ribaru skromni“ i „Nut slavno tijelo našeg odvjetnika“ okuplja oko njegovoga oltara i tijela gdje se slavi sveta Misa njemu na čast. Godišnja proslava u Veneciji i u rodnoj Boki slavi se 9. studenoga, a u Hrvatskoj je spomendan bl. Gracije iz Mula 8. studenoga.

Don Pavao Medač

Preuzeto s kotorskabiskupija.me