BLAGDAN GOSPE OD ZDRAVLJA U ŽUPI VELJACI – LJUBUŠKI
Na blagdan Gospe od Zdravlja posjetili smo župu sv. Ilije u Veljacima u Ljubuškom koja svake godine svečano proslavlja blagdan Gospe od Zdravlja. Župna crkva je posvećena Gospi od Zdravlja. Župljani su se pripremali za ovaj blagdan trodnevnicom, a svete mise na sam blagdan slavljene su u 9, 11 i 17 sati.
***
Opći pregled
Župu Veljaci danas čine sela Veljaci, Grab, Vašarovići i Orahovlje, smještena u zapadnome dijelu Ljubuškoga polja. Tlo je vrlo plodno, s mnogo sunca i obiljem vode, pogodno za uzgoj povrća, žitarica i duhana. Osobito velike zasluge za melioraciju polja bogatoga vodom (rijeke Mladi i Vrioštica) pripadaju nekadašnjemu gospodaru Hercegovine Ali-paši Rizvanbegoviću, koji je na polju Rastokama započeo sa sijanjem riže (1841.). Već je ranije austrijski car dao veliki novčani prilog za čišćenje korita rijeke Mladi i podizanje nasipa. Tako je polje, dijelom sušno kada je trebalo vodu, dijelom puno vode kada ne treba, a s njom i nepristupačnoga zemljišta i mnoštva komaraca, preuređeno u obradivu površinu izvanredne kvalitete. I danas se brojni bave poljoprivredom, ponajprije povrtlarstvom i svoje obrađene posjede po želji navodnjavaju kanalima provedenima do svake zemljišne čestice. Ime Veljaka spominje se vrlo davno, prvi put 26. travnja 1395. u darovnici bosanskoga kralja Stjepana Dabiše, koji Veljake daruje svojoj kćeri Stani u trajan posjed. Nakon njezine smrti posjed je trebao pripasti Staninoj kćeri Vlatki, supruzi plemića Jurja Jurjevića. U prigodi 600. obljetnice prvoga spomena Veljaka 1995. organiziran je znanstveni simpozij, a radovi s njega objavljeni sljedeće godine u zborniku Ljubuški kraj, ljudi i vrijeme. Ne bi se reklo da je područje u najstarijim razdobljima bilo pretjerano naseljeno, što i ne čudi ako imamo na umu da je riječ bila o zemljištu s nereguliranom vodom koja je bila izvor života, ali i raznih zaraza. Iz pretpovijesti je u arheološkoj literaturi zabilježeno postojanje gradina na Gračinama u Orahovlju i tumula u Gaju ili Gomilama u Grabu (dvije manje kamene gomile) i u Guvninama u Grabu, dok su Rimljani svoja naselja s utvrdama (gradove) imali u Gračinama i Samogradu u Grabu, dok su pojedinačni nalazi iz rimskoga razdoblja pronađeni u Grabu i Veljacima (rimski novac). Osobito je zanimljiv nalaz srednovjekovnoga grada u Grabu (Visoka): na kraškoj grudi raspoznaju se znatni ostatci omanjega grada. Po terasiranome terenu i građevnome materijalu mogu se zapaziti i tragovi maloga podgrađa. Nekropole stećaka nalaze se u Veljacima: u Drinovoj dragi (22 stećka u obliku ploča i sanduka); u Grabu: Gaj – Gomile (5 stećaka u obliku ploča i sanduka), Guvnine (6 stećaka u obliku ploča i sanduka), Lazine (34 stećka u obliku ploča i sanduka), Tepin greb (2 velika stećka u obliku ploča). Većina je stećaka urešena, od kojih neki vrlo lijepo.
Osnutak i razvoj župe
Vrlo je teško reći kada je osnovana župa Veljaci: ona se pojavljuje i nestaje, prateći tako na neki način tešku sudbinu katoličkoga puka u Hercegovini pod turskom vladavinom. Prvi put se župa pod tim imenom spominje jako davno, već 1599. godine. U sačuvanome spisu iz te godine navode se župe pod upravom zaostroškoga samostana. Tri od njih bile su na području današnje Hercegovine: Veljaci, Čitluk (Gabela) i Međugorje. Župnik franjevac iz Veljaka je služio katolike na području današnjih općina Ljubuški i Vrgorac. Hercegovačka sela: Vojnići, Klobuk, Tihaljina, Šiljegovišta, Utvica, Vitina, Proboj i Grljevići služena su iz Veljaka, ali su grad Ljubuški te sela Bijača i Hardomilje služeni iz župe Međugorje. Ostala su sela bila pusta. Kasnije se u spisima župa naziva Ljubuški, ali nema podataka gdje joj je bilo sjedište: moguće je da je tijekom 17. st. sjedište bilo upravo u Veljacima. Svakako, s bijegom katoličkoga pučanstva tijekom Morejskoga rata (oko 1690.) pod mletačko okrilje gasi se i ljubuška župa. Zbog slaboga povratka katolika na ljubuško područje u prvoj polovini 18. st. župa Ljubuški nije obnovljena nego su malobrojne siromašne i progonjene katolike služili okolni župnici: iz Drinovaca (do 1735.) i Brotnja (od 1735. do 1742.). Biskup fra Pavo Dragićević osnovao je župu Ljubuški 1742. za vrijeme svoga pastoralnog pohoda apostolskomu vikarijatu. Zbog toga je došao u sukob s upravom provincije Bosne Srebrene i kreševskoga samostana, jer oni nisu bili voljni dati posebnoga župnika za ljubuško područje. Razlozi: mali broj i iznimno siromaštvo ljubuških katolika koji nisu mogli uzdržavati vlastitoga župnika; velik progoni katolika i svećenika upravo na ljubuškome prostoru, tako da nijedan župnik nije u župi uspio ostati više od godinu, a na kraju su župnika fra Miju Momčinovića 1757. godine Turci usmrtili bacivši ga niz neke stepenice. Stoga je župa te godine opet dokinuta. Biskup Dragićević je pak neumoljivo tražio da se opet postavi župnik u Ljubuški, a kada to nije išlo, tužio je provinciju Bosnu Srebrenu u Rim. Propaganda je krajem 1760. odredila da se mora opet poslati župnika u Ljubuški, a to je potvrdio i Papa u siječnju 1761. Otada župa Ljubuški postoji bez prekida do danas.
Materijalna izgradnja
Ljubuški župnik dugo nije imao vlastitoga stana, nego je obilazio sela svoje župe i stanovao kod župljana. Tako biskupi sve do 1779. bilježe da župnik nema ni najprostije kućice. Tek krajem 18. st. sagradili su neku kućicu u Vojnićima na mjestu koje se danas zove Župnice, pa potom u drugome dijelu sela, gdje su donedavno bili sačuvani ostatci župne kuće i čatrnje. Župnik je u Vojnićima bio 1797., gdje ga je zatekao biskup Ilijić. Potom su župnici, najkasnije od 1812., imali kuću u Šipovači koja je bila sagrađena na turskome imanju. Tu ih je zatekao biskup Miletić te godine. Konačno je župnik fra Mijo Rozić, uz veliku pomoć siromašnoga puka, 1837. kupio u Veljacima jedan zabiti dolčić i u njemu sagradio kuću pokrivenu kamenim pločama. Na tome mjestu župni se objekti nalaze do danas. U kući je jedan dio bio za boravak svećenika, a u drugome je bila mala kapela s oltarom. Golema se župa, koja od 1837. ima sjedište u Veljacima, prvi put podijelila 1855., kada je od nje odcijepljena kapelanija Humac (župom proglašena 1866.). Potom su se odcijepile sljedeće župe: Klobuk 1873., Vitina 1895., a Šipovača (selo) se najprije 1928. odcijepila od Klobuka i pripojila staroj matici Veljacima, da bi 1939. bila proglašena samostalnom župom (kojoj su kasnije pripojeni i Vojnići, od župe Klobuka, 1943. godine). Kuća pločara, koju Bakula naziva „nevoljnom seljačkom kućom“, kasnije je pretvorena u staju (a možda je neko vrijeme služila i kao škola), nakon što je fra Mijin nasljednik fra Filip Ančić podigao novu prostranu kuću s kapelicom 1844. – 1846. Godine 1970. uzemljeni je dio pretvoren u podrum, a nadzemni prepravljen u vjeronaučnu dvoranu. Služi do danas. Ta je kuća preuređena 2000., kada je župnik fra Stipan Šarić postavio novi krov na nju, kao i nove prozore i vrata. Župna kuća iz 1846. služila je župnicima sljedećih 130 godina, sve do početka 1980-ih godina. U kući je osim kapelice bilo šest udobnih soba za svećenike. Već je početkom 20. st. kuća postala ruševna i gotovo se počela rušiti. Župnik fra Ferdo Jukić, uz pomoć svojih župljana odseljenih u Ameriku, u potpunosti je godine 1909. lijepo preuredio čitavu kuću i podigao još jednu novu zgradu za ekonomiju (štalu). Ta je župna kuća 1979. do temelja porušena, a na njezinim je temeljima župnik fra Bogomir Zlopaša započeo izgradnju nove župne kuće, po nacrtu ing. fra Pija Nuića. Kuća je u potpunosti dovršena do 1981. Ima prostran podrum u koji je smješteno centralno grijanje, prizemlje sa Župnim uredom, blagovaonicom i kuhinjom te sakristijom kroz koju se prolazi u crkvu, a na katu su sobe za svećenike. Uz tu kuću već je ranije (1967.) podignuta kuća za časne sestre, koje su te godine došle u župu. Već odavno su odatle odselile. Veljaci dugo vremena nisu imali vlastitu župnu crkvu – nakon što je, vjerojatno na početku osmanske vladavine, bila porušena drevna crkvica sv. Ilije u groblju Mlade. Župnik fra Grgo Škarić započeo je 1863. gradnju župne crkve na ruševinama crkve sv. Ilije, veličine 27 x 14 lakata, uz pomoć naroda, ali ta crkva nikada nije bila dovršena. Na crkvu je trebalo čekati još gotovo sto godina! Mise su se slavile u kućnoj kapeli, a nedjeljom u drvenoj baraki u crkvenome dvorištu. Ta baraka, veličine 120 m2, podignuta je 1903., a porušena 1958. Zanimljivo je da su novac za oltar poslali veljački odseljenici u Novi Zeland 1907. godine. Zvonik je visio u dvorištu obješen o jednome hrastu. Izgradnja jedne crkve započela je u crkvenom edvorištu, prema pričanju, 1937., ali nikada nije dovršena. Ostala je u temeljima. Ti su temelju lijepo uređeni i zaštićeni u novije vrijeme (2004.), kada je župnik fra Stipan Šarić uređivao crkveno dvorište. Uređenje je započelo 2001. godine. Najprije je postavljen pločnik ispred župne crkve i crkveni prostor (Čaer) ograđen kamenim zidom. Godine 2003. dovedena je voda za potrebe dvorišta i postavljen brončani kip sv. Ilije u Čaeru, a 2004. dvorište je oplemenjeno sadnicama i travnjacima te je podignut spomenik poginulima u ratu. Konačno je 2008. postavljen pločnik i ispred župne kuće te posađen novi drvored i postavljene klupe. Župna je crkva sagrađena tek 1958. godine, a u sljedećim godinama još uređivana: bila je to prva crkva u Hercegovini, dapače Jugoslaviji, sagrađena u komunizmu. Radove je vodio poznati i dugogodišnji veljački župnik fra Zdenko Galić. Gradnja crkve veličine 24 x 13 m započela je u rujnu 1957. po planu ing. fra Pija Nuića, a ugrubo je završena za samo 64 radna dana. Crkva je sa zvonikom ozidana, pokrivena, zatvorena, popođena. A sve se radilo ručno, jer strojeva gotovo da i nije bilo. Narod je nesebično pomagao, a mnogi su besplatno radili svih 64 dana. Ukupno je udareno oko 5000 „nadnica“. Blagoslov crkve obavio je biskup Petar Čule 8. rujna 1958., točno godinu nakon početka radova. Temeljita obnova uslijedila je tridesetak godina kasnije: počeo ju je župnik fra Velimir Mandić, dovršio fra Marko Jurič (1989. –1992.). Plan obnove izradio je ing. Ivan Spajić. Obnovljena je vanjska fasada, promijenjena krovna konstrukcija i krov, nadograđen zvonik (sada visok 26 metara) te na njega postavljena kupola visoka 7 metara i križ od 3 metra. Postavljena je nova rasvjeta i ozvučenje te gromobran. Postavljena su troja ulazna vrata na crkvu, kao i troja vjetrobranska vrata. Na strop su postavljene drvene kasete, a na pod kamene ploče. Potom je preuređen prezbiterij. Uređeno je i dvorište, koje je kasnije lijepo popločano. Postavljene su nove klupe. Radove je nastavio župnik fra Stipan Šarić. U ožujku 2005. u crkvi je blagoslovljen veliki mozaik Gospe od Zdravlja (300 x 220 cm), rad akad. slikara Anđelka Mikulića, u prostoru iznad oltara, kao i „Ilijin stećak“ ispred župne crkve, rad akad. kipara Stjepana Skoke. Godine 2007. u crkvu su postavljeni vitraji (20 prozora), radovi umjetnika Stjepana Skoke i Anđelka Mikulića, a sljedeće godine novi oltar i ambon u crkvi te troja nova ulazna vrata s motivom Kalvarije. Crkva i župna kuća su klimatizirane. Župnik fra Zdenko Galić vodio je radove i na izgradnji područne crkve u Vašarovićima, posvećene sv. Stjepanu Prvomučeniku, koja je podignuta nekoliko godina nakon župne crkve. Nalazi se na mjesnome groblju. Već početkom 80-ih bila je potrebna dorada. Tako su 1980. postavljene pločice u crkvi. Godine 1985. crkva je obojena iznutra, 1983. izgrađena je čatrnja, a 1986. ožbukan je zvonik i dovršen sanitarni čvor. Godine 2000. postavljen je razglas i elektrificirano zvono, 2005. godine na crkvi je promijenjen krov i postavljena nova ulazna vrata, crkva je produžena podizanjem novoga polukružnog prezbiterija i nadstrešnice ispred crkve (grubi radovi), postavljena je nova kupola na zvonik, uređen sanitarni čvor, dovedena gradska voda i crkva klimatizirana. Pripreme za izgradnju područne crkve u selu Grabu započele su još 1977., kada je mještatnin Ivan Markotić darovao Župnomu uredu zemljište u svojoj ogradi, veličine 1010 m2, u blizini škole, za gradnju crkve. Međutim zahtjev za izgradnjom crkve, podnesen iste godine, općinske su vlasti odbile. Novi zahtjev podnio je novi župnik fra Velimir Mandić krajem 1982. Odobrenje je stiglo sljedeće godine, kada je načinjen i potpuni plan crkve (ing. Ivan Spajić). Odmah potom, u ožujku 1983., započeli su radovi na raščišćavanju zemljišta. Selo je bilo jednodušno pa su radovi napredovali ujednačenom brzinom, kako je bilo novca. Temelji su postavljeni krajem rujna 1984., podrumski dio dovršen je krajem studenoga 1984., a čitava gruba gradnja dovršena je do Božića 1985., kada je na crkvu stavljena krovna deka. Crkva je pokrivena crijepom početkom 1986. Novac su darovali župljani, ali i dobročinitelji sa strane, primjerice Matias Speicher iz Münchena koji je darovao 60000 DM. U podrumu su uređene korisne prostorijama, među njima i vjeronaučna dvorana, a crkveni prostor je veličine 234 m2. Crkva je blagoslovljena na Ivanjdan (24. lipnja) 1986. Sv. Ivan je zaštitnik crkve. Radovi na zvoniku započeli su još 1986., ali je zvonik podignut tek 1989. Godine 1991. na nj je podignuto zvono teško 300 kilograma i elektrificirano. Godine 1987. uređen je prezbiterij: postavljen je novi kameni oltar i svetohranište, a iza oltara je naslikan sv. Ivan u pustinji. Nabavljene su i postavljene hrastove klupe u crkvu. Župnik fra Stipan Šarić ogradio je i asfaltirao crkveno dvorište, postavio ozvučenje u crkvu i klimatizirao crkvu te postavio novi krov iznad sakristije i nadstrešnice ispred ulaznih vrata. Godine 2010. izvedena je nova elektrifickacija zvona (župnik fra Vlatko Soldo).
