Benedikt XVI., Zapis o pobožnoj smrti: Ostavio je u naslijeđe istine vjere

Lijes s posmrtnim ostatcima Pape emeritusa jučer je zatvoren, zajedno s nekoliko znakova papinskoga dostojanstva te tekstom koji ukratko podsjeća na povijest života i službe Josepha Ratzingera

Nakon što je tri dana bilo u središtu neprekidnoga hodočašća u vatikansku baziliku više od 200.000 ljudi, tijelo Benedikta XVI. jučer je zatvoreno u lijes od čempresa, u koji su položeni palij, kovanice i medalje iskovane tijekom njegova pontifikata te Rogito, dokument koji se čuva u metalnom cilindru, a koji podsjeća na istaknute trenutke života i službe Pape emeritusa, od rođenja do njegovih posljednjih dana. Tekst dokumenta pročitao je ravnatelj papinskih bogoslužnih obreda mons. Diego Ravelli. Nakon pogrebnih obreda koje predvodi papa Franjo, lijes od čempresa bit će položen u pocinčanu oblogu, a potom u lijes od drveta kako na kraju bio pokopan u vatikanskoj kripti.

Donosimo cjeloviti tekst dokumenta o pobožnoj smrti.

ZAPIS (ROGITO) O POBOŽNOJ SMRTI

NJEGOVE SVETOSTI BENEDIKTA XVI., PAPE EMERITUSA

OBITUS, DEPOSITIO ET TUMULATIO

BENEDICTI PP XVI SANCTAE MEMORIAE

U svjetlu Krista uskrslog od mrtvih, 31. prosinca godine Gospodnje 2022., u 9.34 ujutro, dok su otkucavali posljednji sati kalendarske godine, a mi se spremali otpjevati Te Deum za mnogostruka dobročinstva Gospodinova, ljubljeni pastir emeritus Crkve, Benedikt XVI., prešao je s ovoga svijeta k Ocu. Cijela Crkva zajedno sa Svetim Ocem Franjom pratila je molitvom njegov odlazak Ocu.

Benedikt XVI. bio je 265. papa. Sjećanje na njega ostaje u srcu Crkve i cijeloga čovječanstva.

Joseph Aloisius Ratzinger, izabran za papu 19. travnja 2005., rođen je u Marktl am Innu, na području Biskupije Passau (Njemačka), 16. travnja 1927. Otac mu je bio policijski komesar i potjecao je iz obitelji zemljoradnika u Donjoj Bavarskoj, prilično skromnih materijalnih uvjeta. Majka je dolazila iz obitelji obrtnikâ iz Rimstinga, na jezeru Chiem, a prije udaje radila je kao kuharica u više hotela.

Djetinjstvo i mladost proveo je u Traunsteinu, gradiću uz granicu s Austrijom, tridesetak kilometara od Salzburga, gdje je stekao kršćansku, duhovnu i kulturnu formaciju.

Njegova mladost nije bila laka. Vjera i obiteljski odgoj pripremili su ga na suočavanje s teškim iskustvom tih vremena, kad je nacistički režim održavao ozračje snažnoga neprijateljstva prema Katoličkoj Crkvi. U toj složenoj situaciji otkrio je ljepotu i istinu vjere u Krista.

Od 1946. do 1951. godine studirao je filozofiju i teologiju na Filozofsko-teološkoj visokoj školi u Freisingu i na Münchenskom sveučilištu u Bavarskoj. Za svećenika je zaređen 29. lipnja 1951. Godinu dana kasnije započeo je s poučavanjem na istoj Visokoj školi u Freisingu. Potom je bio predavač u Bonnu, Münsteru, Tübingenu i Regensburgu.

Godine 1962. postao je službeni ekspert Drugog vatikanskog sabora, kao savjetnik kardinala Josepha Fringsa. Papa Pavao VI. imenovao ga je 25. ožujka 1977. nadbiskupom Münchena i Freisinga, a za biskupa je zaređen 28. svibnja iste godine. Izabrao je biskupsko geslo „Cooperatores Veritatis“, “Suradnik istine”.

Na Konzistoriju održanom 27. lipnja 1977. papa Montini imenovao ga je kardinalom s naslovnom crkvom Santa Maria Consolatrice al Tiburtino.

Ivan Pavao II. imenovao ga je 25. studenoga 1981. godine prefektom Kongregacije za nauk vjere, a 15. veljače iduće godine odrekao se pastoralnog upravljanja Nadbiskupijom München i Freising.

Dana 6. studenoga 1998. imenovan je vicedekanom Kardinalskog zbora, a 30. studenoga 2002. godine postaje dekan, čemu je slijedilo i dodjeljivanje suburbikarnoga naslova Ostije.

U petak 8. travnja 2005. predvodio je misu zadušnicu za Ivana Pavla II. na Trgu sv. Petra.

Za papu je izabran na konklavi 19. travnja 2005. godine i uzeo ime Benedikt XVI. S lože blagoslovâ predstavio se kao “ponizni radnik u Gospodnjem vinogradu”. U nedjelju 24. travnja 2005. svečano je započeo svoju petrovsku službu.

Benedikt XVI. stavio je temu Boga i vjere u središte svoga pontifikata, u stalnom traganju za licem Gospodina Isusa Krista i pomažući svima da ga upoznaju, posebno objavljivanjem djela Isus iz Nazareta, u tri knjie. Urešen golemim i dubokim biblijskim i teološkim znanjem, imao je izvanrednu sposobnost elaborirati oštroumne sinteze o glavnim doktrinarnim i duhovnim temama, kao i o ključnim pitanjima života Crkve i suvremene kulture.

Uspješno je promicao dijalog s anglikancima, Židovima i predstavnicima drugih religija te je uspostavio kontakte sa svećenicima Zajednice svetog Pija X.

Tijekom Konzistorija sazvanog radi redovnog odlučivanja o trima kanonizacijama, 11. veljače 2013. ujutro, nakon glasovanja kardinalâ, Papa je pročitao sljedeću izjavu na latinskom: »Bene conscius sum hoc munus secundum suam essentiam spiritualem non solum agendo et loquendo exerceri debere, sed non minus patiendo et orando. Attamen in mundo nostri temporis rapidis mutationibus subiecto et quaestionibus magni ponderis pro vita fidei perturbato ad navem Sancti Petri gubernandam et ad annuntiandum Evangelium etiam vigor quidam corporis et animae necessarius est, qui ultimis mensibus in me modo tali minuitur, ut incapacitatem meam ad ministerium mihi commissum bene administrandum agnoscere debeam. Quapropter bene conscius ponderis huius actus plena libertate declaro me ministerio Episcopi Romae, Successoris Sancti Petri, mihi per manus Cardinalium die 19 aprilis MMV commisso renuntiare ita ut a die 28 februarii MMXIII, hora 20, sedes Romae, sedes Sancti Petri vacet et Conclave ad eligendum novum Summum Pontificem ab his quibus competit convocandum esse«

Na posljednjoj općoj audijenciji u svom pontifikatu, 27. veljače 2013., zahvalivši svima i svakom pojedinom na poštivanju i razumijevanju kojima je njegova odluka prihvaćena, zajamčio je sljedeće: »Nastavit ću pratiti Crkvu na njezinu putu molitvom i razmatranjem, onom predanošću Gospodinu i njegovoj Zaručnici u kojoj sam nastojao živjeti sve do sada svakoga dana i u kojoj želim uvijek živjeti«.

Nakon kratkog boravka u rezidenciji Castel Gandolfo, posljednje godine života proveo je u Vatikanu, u samostanu Mater Ecclesiae, posvetivši se molitvi i meditaciji.

Doktrinarno učiteljstvo Benedikta XVI. sažeto je u tri enciklike: Deus caritas est (25. prosinca 2005.), Spe salvi (30. studenog 2007.) i Caritas in veritate (29. lipnja 2009.). Crkvi je predao četiri apostolske pobudnice, brojne apostolske konstitucije, apostolska pisma, kao i kateheze održavane na općim audijenciji i govore, uključujući one izrečene tijekom svoja dvadeset i četiri apostolska putovanja po svijetu.

Suočen s nadirućim relativizmom i praktičnim ateizmom, godine 2010. motu proprijem Ubicumque et semper, osnovao je Papinsko vijeće za promicanje nove evangelizacije, na koje je u siječnju 2013. prenio nadležnost za područje kateheze.

Snažno se borio protiv zlodjela koje su predstavnici klera činili nad maloljetnicima ili ranjivima, neprestano pozivajući Crkvu na obraćenje, molitvu, pokoru i čišćenje.

Kao teolog priznatog autoriteta ostavio je bogatu baštinu studijâ i istraživanjâ o temeljnim istinama vjere.

CORPUS

BENEDICTI XVI P.M.

VIXIT A. XCV M. VIII D. XV

ECCLESIÆ UNIVERSÆ PRÆFUIT A. VII M. X D. IX

A D. XIX M. APR. A. MMV AD D. XXVIII M. FEB. A. MMXIII

DECESSIT DIE XXXI M. DECEMBRIS ANNO DOMINI MMXXII

Semper in Christo vivas, Pater Sancte!

Celebrationum tumulationisque testes fuerunt

Preuzeto s vaticannews.va

Papa: U vjeri se hodi zajedno; krhkost nas čini sposobnima za nježnost

„Duhovno praćenje“ naslov je kateheze kojom se završava niz posvećen temi razlučivanja. Papa Franjo je istaknuo kako je važno da ne idemo sami u kršćanskom životu te da podijelimo s nekim to što jesmo, ne skrivajući vlastita ograničenja

U katehezi, koju je održao danas na općoj audijenciji, posljednjoj posvećenoj temi razlučivanja, papa Franjo je govorio o duhovnom praćenju, koje ga može i treba podupirati naše razlučivanje.

Tvoja riječ nozi je mojoj svjetiljka i svjetlo mojoj stazi. […] Divna su tvoja svjedočanstva, stoga ih čuva duša moja.

Nemojte se bojati podijeliti vlastitu krhkost

Papa je na početku istaknuo da je duhovno praćenje važno prije svega za poznavanje sebe, što je prijeko potreban uvjet za razlučivanje. Gledati se u ogledalo, sami, ne pomaže uvijek – dodao je – jer drugi nam kažu onu istinu koju mi možda ne vidimo. Bitno je, prije svega, dati se upoznati, čak i u vlastitim slabostima.

Krhkost je, zapravo, naše pravo bogatstvo; svi smo bogati krhkošću, istinskim bogatstvom koje moramo naučiti poštovati i prihvaćati, jer, kad se prinese Bogu, čini nas sposobnima za nježnost, milosrđe i ljubav. Jao ljudima koji se ne osjećaju slabima: strogi su, ponašaju se diktatorski. Naprotiv, osobe koje ponizno priznaju vlastite slabosti, imaju više razumijevanja za druge. Krhkost nas – mogu reći – čini ljudima. Nije slučajno da nas prva od tri Isusove napasti u pustinji – ona povezana s glađu – pokušava lišiti naše krhkosti, predstavljajući nam je kao zlo kojega se moramo riješiti, prepreku da budemo poput Boga. To je, naprotiv, naše najdragocjenije blago: naime, Bog je, da bi nas učinio sličnima sebi, htio u potpunosti podijeliti našu krhkost.

Isusovi oslobađajući razgovori

Pomoć koju daje duhovna pratnja – napomenuo je rimski biskup – jest mogućnost da razotkrijemo dvoznačnosti, čak i one ozbiljne, u našem razmatranju sebe i u odnosu s Gospodinom. Pritom je podsjetio koliko nam primjera daje Evanđelje o Isusovim razgovorima koji postaju iskustvo oslobođenja i spasenja za drugoga, kao u slučaju Samarijanke, Zakeja, žene grješnice, Nikodema i učenika iz Emausa.

Ispričati drugima ono što smo doživjeli ili za čim tragamo pomaže nam pojasniti to u sebi samima, iznoseći na vidjelo brojne misli koje su u nama, a koje nas često uznemiruju svojim ustrajnim ponavljanjima. Koliko puta nam se u mračnim trenutcima javljaju misli poput ove: „Sve sam pogriješio, potpuno sam bezvrijedan, nitko me ne razumije, nikad neću uspjeti, osuđen sam na neuspjeh”, koliko smo puta tako razmišljali. Lažne su to i otrovne misli, koje susret s drugima pomaže razotkriti, kako bismo se mogli osjećati voljenima i cijenjenima od Gospodina takvi kakvi jesmo, sposobni činiti dobra djela za njega.

Idemo naprijed ako ne hodimo sami

Papa Franjo je potom istaknuo da onaj tko prati ne zamjenjuje Gospodina, niti ne obavlja sav posao namjesto osobe koju prati, nego hoda uz nju, potičući ju da tumači ono što ima u srcu. Međutim, praćenje donosi plod ako se živi duhovno sinovstvo i duhovno bratstvo, ako nismo sami nego uključeni u zajednicu.

Nismo sami, ljudi smo naroda, nacije, grada u pokretu, crkve, župe, te skupine… zajednice u hodu. Gospodinu se ne ide sam; to nije dobro. Trebamo to dobro razumjeti. Kao u evanđeoskom izvještaju o uzetome čovjeku, često smo poduprti i ozdravljeni zahvaljujući vjeri nekog drugog koji nam pomaže ići naprijed (…) drugi put smo mi ti koji preuzimamo tu obvezu u odnosu na nekog brata ili sestru, te smo tako pratitelji kako bismo pomogli drugomu. Bez iskustva sinovstva i bratstva, praćenje može izazvati nerealna očekivanja, nesporazume, oblike ovisnosti koji osobu ostavljaju u nezrelom stanju. Ne; pratnja, ali kao djeca Božja i braća s nama.

Marijin primjer

Učiteljica razlučivanja je Djevica Marija – primijetio je Papa. Marija malo govori, mnogo sluša i čuva u srcu. Ona uvijek upućuje na Isusa, a njezine riječi: „Što god vam rekne, učinite!“, uputa je za sve kršćane.

Činiti ono što nam Isus govori. Takva je Gospa. Marija zna da Gospodin govori svačijem srcu i traži da se ta riječ pretoči u djela i odluke. Ona je to znala učiniti više nego itko drugi i, doista, prisutna je u glavnim trenucima Isusova života, osobito u najvećem času njegove smrti na križu.

Gospodinov nam glas govori: ne bojte se

Papa Franjo je svoje razmišljanje završio ističući da je razlučivanje umijeće koje se može naučiti kako bismo duhovno rasli, ali je ponajviše Božji dar koji imamo uvijek moliti. Gospodine, daj mi milost razlučivanja u trenutcima života, što mi je činiti, što trebam razumjeti. Daj mi milost razlučivanja, i daj mi osobu koja će mi pomoći u razlučivanju. Gospodin nas potiče i podupire – napomenuo je Papa te dodao – koliko puta u Evanđelju čitamo Isusove riječi „ne boj se“ ili „ne bojte se“.

„Ne bojte se!“, ponavlja Gospodin i nama danas: ako se uzdamo u njegovu riječ, dobro ćemo odigrati utakmicu života i moći ćemo pomoći drugima. Kao što se kaže u Psalmu, njegova je Riječ nozi našoj svjetiljka i svjetlo našoj stazi (usp. 119, 105).

Preuzeto s vaticannews.va

Opraštanje od Benedikta XVI.: Tisuće ljudi odaje počast u bazilici svetog Petra

Uoči sprovoda koji je predviđen za četvrtak, 5. siječnja, na Trgu svetog Petra, tijelo pape emeritusa Benedikta XVI. počiva u vatikanskoj bazilici ispred glavnog oltara, gdje vjernici mogu odati posljednju počast i uputiti svoje molitve za pokoj duše blagopokojnog Josepha Ratzingera

Tijelo pape emeritusa Benedikta XVI. prebačeno je u ponedjeljak ujutro, 2. siječnja, iz samostana Mater Ecclesiae u Vatikanu u baziliku svetog Petra, gdje će biti izloženo tri dana kako bi vjernici imali priliku za molitvu i odavanje posljednje počasti Papi emeritusu.

Njegovo je tijelo obučeno u tradicionalnu crvenu liturgijsku odjeću s mitrom, ali bez palija – simbola jurisdikcije koji se obično ne koristi za umirovljenog prelata.

Dugi redovi ispunjeni molitvom

Prije prenošenja u baziliku, bliski prijatelji i suradnici mogli su se zadržati kod njegova tijela u samostanu Mater Ecclesiae, gdje je Papa emeritus proveo posljednje godine svog života.

Jutros je kardinal Mauro Gambetti, nadsvećenik bazilike svetog Petra predvodio obred, koji je trajao od 7 sati i 15 minuta do 7 sati i 40 minuta, nakon prijenosa tijela Pape emeritusa iz samostana Mater Ecclesiae, koji je Joseph Ratzinger odabrao za svoj dom nakon odricanja od papinske službe 2013. godine.

Potom se održala privatna ceremonija prije otvaranja bazilike za javnost na kojoj su prisustvovali predsjednik Talijanske Republike i premijerka talijanske Vlade, odajući počast preminulom Papi emeritusu.

Dugačak red vjernika i drugih dobronamjernika već se stvorio u ponedjeljak rano ujutro prije nego li je Bazilika bila otvorena za javnost u 9 sati.

Tijelo će biti izloženo do srijede navečer. U ponedjeljak će Bazilika za vjernike biti otvorena od 9 do 19 sati, a u utorak i srijedu od 7 do 19 sati.

Posljednji ispraćaj

U četvrtak će papa Franjo postati prvi papa u modernoj povijesti koji će kao Papa predsjedati sprovodu svog prethodnika. Pogrebni obredi trebali bi se održati u četvrtak ujutro, 5. siječnja, na Trgu svetog Petra s početkom u 9 sati i 30 minuta. Na sprovodu se, kako je rekao Bruno Fratasi, rimski prefekt, očekuje prisustvo od 50 do 60 tisuća ljudi.

U skladu sa željama pokojnog Pape emeritusa, sprovod, popratni obredi i ceremonije bit će obilježeni istom jednostavnošću koja je karakterizirala život tog „poniznog sluge u vinogradu Gospodnjem“.

Preuzeto s vaticannews.va

Posljednje riječi Benedikta XVI.: “Gospodine, volim te!”

Monsinjor Gänswein ispričao je ono što je Papa emeritus rekao u noći nekoliko sati prije preminuća. Upravo je traženje Isusa, „ljubljenoga“ bilo obilježje svećeničke službe Josepha Ratzingera, kako je 2016. istaknuo papa Franjo

Posljednje riječi pape emeritusa Benedikta XVI. usred noći čuo je medicinski tehničar. Bilo je to oko 3 sata ujutro 31. prosinca, nekoliko sati prije preminuća. Ratzinger još nije ušao u agoniju, a u tom su se trenutku izmijenili njegovi suradnici i pomoćnici. S njim je u tom trenutku bio samo medicinski tehničar koji ne govori njemački. Benedikt XVI. je – s ganućem prepričava njegov tajnik, nadbiskup Georg Gänswein – tihim glasom, ali na lako prepoznatljiv način, na talijanskom rekao: ‘Gospodine, volim te!’ Nisam bio tamo u tom trenutku, ali mi je ubrzo nakon toga to ispričao medicinski tehničar. Bile su to njegove posljednje razumljive riječi, jer nakon toga više nije mogao govoriti – rekao je mons. Gänswein.

“Gospodine volim te!”, to je gotovo sažetak života Josepha Ratzingera, koji se godinama pripremao za konačni susret, licem u lice, sa Stvoriteljem. Na 65. obljetnicu svećeničkog ređenja svoga, tada već emeritus prethodnika, 28. lipnja 2016., papa Franjo je istaknuo “bitno obilježje” koje je obilježavalo dugu povijest Ratzingerova svećeništva te rekao: “U jednoj od brojnih lijepih stranica koje posvećujete svećeništvu ističete kako u trenutku Šimunova konačnog poziva, Isus, gledajući ga, zapravo pita samo jedno: ‘Ljubiš li me?’. Kako je to lijepo i istinito! Jer, kažete nam, u tom ‘voliš li me?’, Gospodin utemeljuje pastirstvo, jer samo ako ima ljubavi prema Gospodinu, On može pasti preko nas…: ‘Gospodine, ti sve znaš, ti znaš da te volim'”.

To obilježje – nastavio je papa Franjo – prevladava cijelim životom provedenim u svećeničkoj službi i teologiji, koju ste vi, ne slučajno, definirali ‘potragom za ljubljenim’; to je ono što ste uvijek svjedočili i svjedočite i danas: da je odlučujuće u našim danima – bilo sunčanim ili kišnim – jedino s čim dolazi i sve ostalo, da je Gospodin istinski prisutan, da ga želimo, da smo mu blizu u svojoj nutrini, da ga ljubimo, da uistinu duboko vjerujemo u njega i vjerujući istinski ga ljubimo. Ta ljubav istinski ispunjava naša srca, to nam vjerovanje daje da sigurno i mirno hodamo po vodi, čak i usred oluje, upravo onako kako se dogodilo Petru.

Preuzeto s vaticannews.va