SVETAC DANA – SV. ANDRIJA, APOSTOL

Sveti Andrija, ribar velikog srca koji postaje odvažni apostol Gospodnji. Andrija je bio ribar iz Betsaide u sjevernom Izraelu. Živio je na obalama Galilejskog jezera, koje je zapravo jezero, gdje su se dogodila mnoga Isusova čuda. Isus je za svoje učenike izabrao uglavnom ribare i male poljoprivrednike, možda zato što u tim profesijama čovjek može planirati, znojiti se i kalkulirati, a ipak na kraju doživjeti neuspjeh. Uspjeh se ne cijeni osim ako neuspjeh nije opcija. Poljoprivrednici i ribari moraju ovisiti o Božjoj providnosti za uspjeh. Nikakve pripreme ne mogu natjerati da se oblaci otvore i kiša pljušti, a nikakva količina pažljivog planiranja neće dovesti do pucanja mreža od ribe. Poljoprivrednici i ribari marljivi su, oprezni, promišljeni, a opet u potpunosti ovisni o vremenu i drugim čimbenicima izvan njihove kontrole. Moraju jednako raditi, moliti i vjerovati Bogu. Moraju imati stegu vjere.

Andrija je najprije bio učenik Ivana Krstitelja. Andrija je bio uz Ivana kad je prošao čovjek kojeg je Ivan nedavno krstio. “Gle, ovdje je Jaganjac Božji”, uzviknuo je Ivan (Iv 1,36 ). Andrija je bio znatiželjan i, zajedno s nekolicinom drugih Ivanovih učenika, slijedio je tajanstvenog čovjeka. Sljedeći dan Andrija je bez daha rekao svom bratu Šimunu “Našli smo Mesiju” ( Iv 1,41 ).) i doveli ga Isusu, koji je Šimuna preimenovao u Petra. Od tog trenutka nadalje, Andrija je postao jedan od Isusovih najpouzdanijih apostola, vođa među dvanaestoricom čije se ime uvijek iznova ponavlja u evanđeljima. Postoje različite tradicije o tome gdje je Andrija evangelizirao nakon uzašašća Gospodinova, a većina se usredotočuje na Grčku, Tursku i sjeverno od Crnog mora. Nema sigurnih činjenica o njegovom načinu smrti, iako različiti apokrifi navode da je bio vezan za križ u obliku slova x i zatim propovijedao s te visoke propovjedaonice danima sve dok nije umro.

Sveti Andrija sjedio je za stolom Posljednje večere, osjetio vreli dah Duha Svetoga na svojim obrazima na Pedesetnicu, vlastitim očima vidio blistavo tijelo uskrslog Gospodina i podnosio fizičke poteškoće dok je nosio novu vjeru u staru zemlje. Možemo pretpostaviti da je on, poput mnogih apostola, bio zadovoljan svojim načinom života prije nego što je susreo Gospodina. Pecanje na mirnim vodama jezera, dijeljenje dnevnih obroka sa svojom proširenom obitelji, čavrljanje navečer sa starim prijateljima ispred vatre. Apostoli nisu napustili svoje živote kako bi slijedili Isusa jer su im životi bili jadni. Bilo je pitanje više. Više značenja. Više istine. Više ispunjenja. Više izazova. Odvažniji. Nema ništa loše u dobrom životu, ali postoji nešto bolje u dobrom životu.

Apostoli su uglavnom bili jednostavni, inteligentni, vrijedni ljudi čije su istaknute osobine bile hrabrost i odvažnost. Mnogi ljudi koji su mogli slijediti Gospodina nisu. Bogati mladić otišao je tužan jer je imao mnogo imetka. Možda je najveća stvar koju je mladić imao bila njegova mladost. Andrija i Petar i Ivan i Šimun i svi ostali također su bili mladi. Ipak, nisu otišli tužni. Ostali su, slijedili su, bili izazvani i zadovoljni. Andrija se odrekao oca, čamca, mreža i svega poznatog i ugodnog. Zamijenio je ono što je bilo dobro za ono što je bilo bolje. I po toj velikodušnosti i odvažnosti sjećamo ga se danas, toliko stoljeća kasnije. On je pripadao onom naraštaju koji je krčio staze koji su posijali sjeme čije su žetve današnji kršćani požnjeli i uživali u njima.

U srednjem vijeku osobito je štovan u Bizantu, Rusiji i Škotskoj. Zazivaju ga kod kostobolje i grlobolje, a zaštitnik je Škotske (njegov križ nalazi se od 1385. na škotskoj nacionalnoj zastavi), Grčke, Rusije, Ukrajine, Rumunjske, Sicilije, Prusije, ribiča, ribara, trgovaca ribom, djevojaka, neudatih žena, žena koje žele postati majke, pjevača, golfera, umjetnika, užara te mnogih biskupija, naselja, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva.

***

Sveti Andrija, molimo tvoj zagovor kao apostola u nebu da učiniš da svi kršćani velikodušnije odgovore na Gospodinov poziv da ga slijede. Ohrabri nas da dijelimo vjeru sa svojim obiteljima, kao što si učinio sa svojim bratom Šimunom Petrom, i da budemo otvoreni u svojim uvjerenjima.

SVETAC DANA – SV. KATARINA LABOURÉ

Bog u srcima poniznih

Čovjek biva zatečen stvarnošću kada ograničenost njegova uma ispuni neograničena Božja prisutnost. Nebo se otvorilo, nježni glas poput lahora zatitrao je u dubokoj tišini noći. Mili glas poput strune što osvaja dušu, šapatom se zaustavio u jednoj obitelji. Bog si uvijek izabire malene, slabe i ponizne duše da po njima učini velika djela. Izabrao si je tako Joakima i Anu podarivši im svoju ljepotu i nježnost u sićušnoj kćeri Mariji. Ne bijaše nikada svetijeg braka od ovoga. Sretan je bio trenutak njezina začeća. Bio je to početak sveopćeg spasenja. U mračnom svijetu zasjala je svjetlost kao zvijezda jedne ljetne noći. Bog u svom djelovanju htio je učiniti nešto jedinstveno i svijetu sakriveno. Začeće Marijino bijaše skrovito jer Bogu se tako svidjelo. Radost anđela razlijevala se nebom. Nešto žuđeno rodilo se na zemlji. Netko koga Bog posebno ljubi. Rođenje Marije počelo je prave radosti jer tada je nikla mladica s koje je imao procvjetati cvijet za kojim željno žuđaše kraljevi i proroci od davnina. Čuvana bijaše posebnom milošću kako ju nikakav grijeh ne bi okaljao.

Blažena Djevica Marija od vječnosti bijaše u ljubavi Božjoj. Njeno tijelo Duhom Svetim ispunjeno nije ostavljalo niti najmanji prostor grijehu. Oganj božanske ljubavi gorio je u njenoj mladenačkoj duši. Kad spoznaše Boga neizmjerno ga ljubljaše. Ovozemaljske stvari postaju joj nevažne. Povučena u osamu, provodi dane i noći u samoći. Ono što ju je srećom ispunjalo bijaše izvršiti volju Božju. I kad je anđeo Božji sa «Zdravo Marijo…» pozdravljaše njeno nježno biće poput lista na vjetru zatitra. «Ne boj se Marijo! Ta našla si milost u Boga. Evo začet ćeš i roditi Sina i nadjenut ćeš mu ime Isus. On će biti velik i zvat će se Sin Svevišnjega.» Lk 1,30-32. Njena duša s ljubavlju progovori: »Evo službenice Gospodnje neka mi bude po tvojoj riječi! » Lk 1,38. Ponizne riječi ovaj put izgovorene još i danas odzvanjaju u poniznim srcima ljudi koji žele volju Božju iznad svega ispuniti. Posredništvom Marije započelo je spasenje svijeta. Njezinim pristankom utjelovila se druga Božanska osoba, Bog i Čovjek Isus Krist. Marija je postala Suotkupiteljica ljudskog roda. Samo njoj pripada ova čast po volji Božjoj, po volji njezina Sina, po patnji i smrti svoga Sina i suradnji u stvarnom mučeništvu i mi budemo na Kalvariji otkupljeni od grijeha. Marija je Suotkupiteljica i posrednica svih milosti Božjih.

U ovom vremenu dok se duhovna kriza poput zmije ovija pred oči dolazi borba između Žene i Zmaja već davno prorečena u knjizi Postanaka a opisana u knjizi Otkrivenja: »I znamenje veliko pokaza se na nebu: Žena odjevena suncem, mjesec joj pod nogama, a na glavi vijenac od dvanaest zvijezda. Trudna viče u porođajnim bolima i mukama rađanja. I pokaza se drugo znamenje na nebu; gle, Zmaj velik, ognjen, sa sedam glava i deset rogova; na glavama mu sedam kruna, a rep mu povlači trećinu zvijezda nebeskih – i obori ih na zemlju. Zmaj stade pred Ženu koja imaše roditi da joj, čim rodi, proždere Dijete.» Otkr.12,1-4. Bog je Mariju odabrao da satre glavu Zmije stoga u knjizi Postanka stoji zapisano: »Neprijateljstvo ja zamećem između tebe i žene, između roda tvojeg i roda njezina: on će ti glavu satirati a ti ćeš mu vrebati petu.» Post. 3,15. O ulozi Bezgrešne sv. Ljudevit Grignon napisa: »Bog je odredio samo jedno neprijateljstvo koje je nepomirljivo i ono će trajati i rasti sve do kraja: između Marije, Njegove zaslužene Majke i Lucifera, između djece – slugu Blažene Djevice i djece i oruđa Luciferova.» Bog je svojoj Majci dao takvu moć nad sotonom, kaže sveti Ljudevit, da se on više boji Nje od samoga Boga. Sotona je ohol pa više trpi što će biti smrvljen i svladan od ponizne službenice Gospodnje. Njezina poniznost pričinja mu tešku bol i ponižava ga više od same Božanske moći. Promatrajući našu povijest možemo zapaziti da je izvješće o borbi između našeg Gospodina Isusa Krista te njegove i naše Majke Blažene Djevice Marije i sotone, borba za osvajanje duša. Neprijatelj naš nastoji nas privući u mjesto muka, dubine pakla, a Bezgrešna nas želi povesti sa sobom u Nebo pripravljeno za one koji Boga ljube. Ona je velika i moćna Posrednica milosti. Posredovanje započinje jedne tihe noći u samostanu sestara sv. Vinka Paulskog u Parizu 1830. godine.

U dubokoj tišini noći ukazala se Blažena Djevica Marija svetoj Katarini Laboure. U ovoj noći zasjalo je sunce Njene prisutnosti pred poniznom redovnicom sv. Katarinom podarivši joj dar – Čudotvornu medaljicu. Bio je to dar Bezgrešne.

Djetinjstvo malene Katarine

Bog iz ljubavi stvara život. Dragocjenost je to koja nema cijene. Dijete je dar poput svjetla što tamnu rasvjetljuje noć i obitelj radošću ispunja. Kao zvijezda Katarina je zasjala u obitelji Laboureovih 2. svibnja 1806. godine. Nije bila osamljena. Okružena sedmoricom braće i jednom sestricom ušla je u vjenčić radosti oca Petra i majke Lujze Magdalene. Brižljivi roditelji već drugi dan žele imati dijete Božje stoga je nose na krštenje gdje dobiva ime Katarina. To ime bit će zlatnim slovima urezano u Knjigu Života vječnoga. Od prvog dana majka ulijeva svoju dobrotu i ljubav u dušu svoje djece. Brine se za djecu kako bi upoznali vječnu Ljubav i rasli u iskrenosti i čistoći srca. Nije dugo živjela zemaljski život sa svojom djecom. Već u devetoj godini Katarina je osjetila veliku bol rastanaka. Srce brižne majke prestalo je kucati. Jedanaestero djece neutješeno suze lije jer se ugasila ljubav njihova doma. Tko će dalje brigu o njima voditi? Sićušna Katarina kao mala djevojčica traži novu ljubav. Ima li tko će joj darovati sigurnost i ljubav majke? Usmjeri svoj nježni pogled prema ormariću i ugleda kip Majke Božje. Čvrsto ga svojim ručicama privija na grudi i u vjeri reče: »Ti si moja Mama!» Uistinu, bila je to njena «nova Majka» koja će joj s neba objaviti svoje želje.

Narodna je uzrečica: »Vrijeme liječi rane». Došao je trenutak ispunjen radošću kada je u svetištu crkve u prvoj svetoj pričesti primila Isusa. Katarina raste u milosti Božjoj. Župnik u biskupiji Sens napisao je o njoj: »Već od djetinjstva, sestra Katarina bila je ljubazna i mila prema družicama, uvijek spremna da ih izmiri kadgod bi među njima izbila kakva prepirka. Ako bi se pojavio kakav siromah, odmah se žurila da mu ponudi svoje slatkiše, a kada bi je roditelji poveli u crkvu, toliko je bila sabrana i revna da bi izgledala kao anđeo». U dobi od osamnaest godina Katarina je dobila ponudu za brak. No ona je mirno odgovarala: “Već odavno sam zaručena za Isusa, ne želim drugoga zaručnika”.

Jedne noći usnula je neobičan san. Vidjela je sebe kako stoji pored bolesničkog kreveta. Bio je tu prisutan i neki stari svećenik kojeg ona nije poznavala. Pogled joj se zaustavio. Njegovo lice sjalo je nadnaravnom svjetlošću. Pogledi im se susretnu i čuje riječi: »Kćeri moja jednoga dana i ti ćeš doći k meni! Sada si još daleko, ali Bog će te uzeti za ruku i ti ćeš doći.» Činilo joj se kao da stoji kao bolničarka uz krevet bolesnika. Probudila se oda sna. Već odavna tinjala je u njoj želja da bude uz zaručnika Krista. Vrijeme je da krene vlastitim putem. Molila je i slušala glas neba. Odluka je pala. Dolazi pred oca i hrabro izriče svoju želju. Otac je zatečen. Suprostavlja se želji kćerke jer joj se već jedna sestra nalazi u samostanu. Nastoji ju odvratiti od namjere da postane redovnica. No njegovi su pokušaji uzaludni. Šalje ju u Pariz kod brata Karla, vlasnika gostionice. Katarina teško radi i poslužuje goste. Ona, djevojka čista srca sada mora provoditi dane u gostionici. Teški trenuci poniženja i kušnje. Bog je ne napušta. Starija sestra izmolila joj je od oca dozvolu da smjesti Katarinu u zavod za djevojke višeg staleža. Malen je to bio, ali siguran korak prema cilju. U blizini se nalazila kuća sestara milosrdnica. Osjetila je veliko ushićenje u duši kada je na ulazu ugledala sliku onog starog svećenika kojeg je u snu vidjela i slušala. Zbunjena zapita jednu sestru: «Tko je ovaj svećenik?» Sestra odgovori:«Ovo je osnivatelj našeg reda, sv. Vinko». Katarina je šutjela. Bilo joj je kristalno jasno da je ovo kuća gdje ju očekuje Gospodin. U međuvremenu i ocu je omekšano srce. Promijenio se. Čuvši za bol svoje kćeri rekao joj je: “Učini što hoćeš, samo budi sretna!” U siječnju 1830. Katarina je ušla u samostan sestara sv. Vinka Paulskog, okrunivši tako svoj san koji je sanjala godinama. Dopustila je da se obistini budući naum Providnosti, na dobrobit njezinu i čitavog čovječanstva.

Predanje života

Prvi dani posvećenog života bijaše povjerena sestri Viktoriji Sejole, sestri punoj Duha Božjega koja već godinama njeguje siromašne. Kada je 1848. godine sestra Viktorija pohodila Katarinu u Parizu, povjerila je susestrama koje su imale sreću živjeti s Laboureovom: »Sestre moje, ja ću biti mrtva kada će se govoriti o sestri Katarini, ali vi, koje ćete još biti na životu, moći ćete se radovati što ste se imale priliku družiti s tom odabranicom Presvete Marije». » U samostanu su pravila bila stroga. U 4 sata buđenje, molitva, razmatranje i sv. Misa. U 11.30 ispit savjesti, ručak i rekreacija. U 14 sati duhovno štivo nakon kojeg slijedi posvemašna šutnja. U 17.30 polusatno razmatranje u kapeli. U 19 večera i rekreacija. U 20 sati čitanje teme za razmatranje idućeg dana»·. Uz ovaj dnevni raspored bilo je tu i svakodnevni posao koji je vjerno i revno cijelog svog života obavljala: briga o kuhinji, starcima i siromašnima. Bila je vratarica, brinula se o peradi…radeći sve s velikom strpljivošću. Molitva i pobožnost Mariji bile su duša njezina života. U kanonskom postupku o sestri Katarini čitamo: »Njena pobožnost prema Gospi bila je toliko velika da ju je teško opisati. Kada bi o Njoj govorila, bila je kao izvan sebe, iako je uvijek zadržavala mir i dobro je vladala sobom. Tada bi se u njenim blagim i bistrim očima pojavio kao neki plamen, poput žive svjetlosti. Govorila je vrlo malo, ali ako je bila riječ o Gospi smjesta bi se uključila u razgovor…». Jednom je bila zamoljena da govori nešto u vezi s načinom molitve. Sestra Katarina iskreno je odgovorila: »Nije teško. Kada odlazim u kapelu, stavim se u Božju prisutnost i kažem: Gospodine, evo me, daj mi ono što želiš. Ako mi nešto dadne, zadovoljna sam i zahvalna Mu. Ako mi ne da ništa, svejedno Mu zahvalim, jer niti ne zaslužujem više. Nakon toga Mu kažem sve što mi padne na pamet: preporučim mu svoje boli, svoje radosti, a potom slušam·».

Ozračje vremena

Vrijeme označava povijesno razdoblje u kojem poput grafita ostaju upisani događaji. Svaki dan ima svoju povijest tako i vrijeme u kojem se zbivaju događaji ukazanja odražava teško društveno stanje Francuske. Karl Filip Burbonski (1757-1837) u svojoj uznositosti dao se pomazati za kralja uzevši si za moto riječi «prijestolje i oltar». Izdao je zakone koji su izazvali nemire i revoluciju 27. srpnja 1830. godine. Danima su se vodile borbe i krv se prolijevala ulicama Pariza. Morao je prepustiti prijestolje Ljudevitu Filipu Orleanskom. Bijaše to vrijeme revolucija kojemu je izvor bio veliki ateizam. «Nijekanje Boga i svega nadnaravnog, moralni pad, te nepriznavanje duhovnih vrijednosti bili su plod sustavnog razaranja u ime znanosti i filozofije što su je izmislili pobunjenički duhovi prisvojivši si isključivo pravo na znanje i civilizaciju. Razdoblje je to trijumfa materije, uzvisivanja čovjeka i prave zbrke ideja. Idealizam, matrijalizam i ateizam različitim su se putovima okomili na Boga i kršćansku vjeru na veliku sablazan jadnih bezazlenih i nepripravljenih duša»·.

Opasnosti i teškoće u životu zbližavaju ljude. Otvara se srce i raste razumijevanje. Tajne istinskog prijateljstva ostaju u dubinama srca. Povezanost sestre Katarine i ispovjednika o. Aladela posebno je zanimljiva. Otac Aladel zna sve o njoj i o njenoj lijepoj duši. No, sve to ostaje duboka tajna zavijena plaštem ispovjedi. Zahvaljujući trudu sestre Katarine čitav svijet je upoznao Čudotvornu medaljicu i milosti zadobivene po zagovoru Bezgrešne. Ostala je tajna tko je zapravo ta vidjelica i Marijina odabranica. I kada je već medaljica bila poznata po cijelom svijetu, zašto ne bi sve ona koja je milošću Božjom izabrana i sama nam sve napisala. Bilo je to 28 godina nakon prvih ukazanja.

Katarina se pokušava izvući govoreći da se dobro ne sjeća svega što je bilo. Otac Aladel je ustrajan i kaže joj: »Draga sestro, napišite mi to. Za petnaestak dana želim to imati». Katarina je poslušna. Odlazi majci poglavarici prenijeti želju svog ispovjednika. «Dobro!», bio je potvrdni odgovor poglavarice. «Možete mu poslati što želite u zatvorenoj koverti». Sestra Katarina sjela je za mali stolić i počela pisati: » Oče moj, želite da vam opišem što se dogodilo prije 28 godina. Pokušat ću to i učiniti što je jednostavnije moguće. Molim Mariju, moju dobru majku da mi u sjećanje prizove sve potankosti. O Marijo, učini da bude na još veću slavu Tvoju i Tvoga Božanskog Sina.

Stigla sam u Pariz, u novicijat 21. travnja 1830. godine, uoči prijenosa relikvija sv. Vinka. Bila sam tako sretna i zadovoljna što sam stigla na vrijeme i mogla biti tu prisutna na dan velikog blagdana. Činilo mi se kao da nogama više i ne dodirujem zemlju. Primila sam veliku milost, a to je da sam vidjela našeg Gospodina u Presvetom Sakramentu. Vidjela sam ga za čitavog trajanja novicijata, osim kada bih posumnjala. Sljedeći puta nisam vidjela više ništa, jer sam htjela produbiti otajstvo, te sam misleći da se varam, posumnjala. Dana 6. lipnja 1830. na blagdan Presvetog Trojstva, Gospodin mi se ukazao u Presvetom Sakramentu kao kralj koji na grudima nosi Križ. U jednom mi se trenutku učinilo da ga vidim bez ikakvog kraljevskog obilježja. Sve, pa i križ, bilo je palo na zemlju do njegovih nogu. Na to su me obuzele najtužnije misli. Povjerovala sam, zapravo, da će ovozemaljski kralj biti svrgnut i da će mu biti oduzeta sva kraljevska obilježja. Što se tiče nevolja koje će iz toga proizaći, obuzimaju me svakojake zamisli, koje mi je nemoguće izraziti.»·.

Došao je dan kada je čitav svijet bio u žalosti. Padom Rima od strane talijanske vojske 20. rujna 1870. papa Pio IX. postao je «zarobljenikom Vatikana». Godine 1871. izbio je građanski rat, počevši u pariškoj “Općini”. Povijest kazuje da su tada među žrtvama bili i svećenici, zatim članovi vjerskih zajednica, pa i sam pariški nadbiskup, monsinjor Darvoy. Godine 1880. počeo je službeni progon vjernika. Prema Bruckovim riječima, tada je “masonska protivsvećenička stranka osvojila većinu u Vijeću, koju je otada uvijek očuvala. Služeći se svojim dominantnim položajem sustavno je provodila progresivnu dekristijanizaciju Francuske. Putem različitih zakona, prvo protiv kršćanske škole, zatim, putem rastave braka, protiv kršćanskog morala, pa protiv vjerskih redova da bi na kraju 1905. godine ukinula ugovor sa Svetom Stolicom i odvojila Crkvu od države”.

Poniznost života Katarine Labouré

Katarina Labouré obukavši redovničku odjeću 1831. godine poslana je u ubožnicu u Enghien, koja je graničila s kućom u ulici Reuilly. “Četrdeset godina u tišini – pripovijeda sestra Paola – Katarina je znala čuvati svoju tajnu da nitko nikada nije mogao opaziti da je ona sretna Marijina povjerenica”. Jedna od družica je napisala: “Nakon što sam šest godina proživjela uz sestru Katarinu, a čitavu jednu godinu radila zajedno s njom, činilo mi se da bih mogla navesti mnoštvo pojedinosti punih zanimljivosti i pobožnosti. I sama sam iznenađena što moram priznati da je život te dobre sestre bio tako jednostavan i jednoličan, da nisam u njemu nalazila ničega neobičnoga. Moram priznati i da, usprkos tvrdnji koja je kružila, da je upravo ona ‘povlaštena’ od Presvete Djevice, nisam tome povjerovala, toliko mi se njen život činio nalik na živote drugih”. A ona bijaše doista radina, aktivna ali ne i nagla, bez ičega mističkog u držanju, zadovoljna tek da se Pravilima pokorava jednostavnošću, ali i s najvećom točnošću i savršenošću. Svesrdno se zauzimala za širenje čudotvorne medaljice među svojim starcima, koje je uvijek služila s ljubavlju, i od kojih niti jedan nije umro bez svetih sakramenata. Katarina Labouré blaženo je preminula 31. prosinca 1876. godine. Bila je pokopana u kripti u Reuillyju, gdje je ostala sve do 21. ožujka 1933. godine. Nakon toga njeno tijelo bilo je ekshumirano i preneseno u Casa Madre. Toga dana, pedeset i šest godina nakon njezine smrti, sveticu su našli posve očuvanom, usprkos vlažnoj okolini. Njena koža, meso, mišići, sve je još bilo pokretljivo. Oči koje su vidjele Gospu bile su netaknute i imale su prirodnu boju. Ruke koje su se oslanjale na Marijina koljena bile su bijele i obavijene mesom. Papa Pio XI. proglasio ju je blaženom 28. svibnja 1933., a papa Pio XII. svetom 27. srpnja 1947.

Danas živimo u burnom vremenu kada su skrovitost i poniznost života postavljeni na marginu vrednota. Divlje prošlo stoljeće i vrijeme svjetskih ratova te prijetnja ateističkog komunizma razorilo je duševni mir mnogih ljudi. Kako izići iz velikih teškoća i prividno nerješivih problema? Svijetli primjer svete Katarine Laboure svjedoči nam neizbrisivi trag koji zauvijek ostaje. Život u Crkvi koju je Krist osnovao i zajednici vjernika povezanih s Bezgrešnom Djevicom Marijom otvaraju vrata srca onomu koji to želi. Ovo su vrednote koje su sveci znali kao najdragocjenije blago na zemlji čuvati, a nagradu u životu vječnom baštiniti.

Preuzeto s vojska-bezgresne.com

SVETAC DANA – SV. JAKOV MARKIJSKI

Domenico (kasnije uzeo ime Jakov) je rođen u iznimno siromašnoj obitelji u Montebrandoneu (u Marche of Ancona), u središnjoj Italiji uz Jadransko more. Nažalost, njegov okrutni otac ga je zlostavljao i Jakov je kao dječak napustio dom. Dao se pod brigu stricu svećeniku. Zahvaljujući velikodušnosti svog ujaka, Domenico se školovao u obližnjim gradovima Ascoli i Offida.

Na Sveučilištu u Perugi stekao je stupanj doktora kanonskog i građanskog prava. Karijeru je započeo u Firenci kao učitelj u plemićkoj obitelji i kao sudac. Jednom prilikom, putujući u Asiz zbog posla, otišao je moliti u crkvu Porcijunkule, Svete Marije Anđeoske. Nadahnut braćom kojoj je ondje svjedočio i primjerom svetog Franje, Domenico je odlučio ući u franjevački red. Godine 1416., u dobi od 23 godine, postao je novak, uzevši redovničko ime Jakov.

Studirajući kod svetog Bernardina iz Siene (1380.-1444.), James je bio nadaleko poznat po svom govorništvu, održavajući snažne i učinkovite propovijedi i obraćajući tisuće duša. Zaređen u dobi od dvadeset sedam godina, Jakov je poslan u misije sa svetim Ivanom Kapistranom (1603.-1663.), putujući po Italiji, Njemačkoj, Češkoj, Poljskoj i Mađarskoj. Uz propovijedanje, u kojem je, uz tumačenje kršćanskih istina, naročito ukazivao na nedostatke suvremenog društva, fra Jakov je gradio bolnice i sirotišta, te činio drugo što je bilo na korist puku.

Takav jedan čovjek, kojeg su još za njegova života smatrali svetim, od generala franjevačkog reda imenovan je 1432. vizitatorom bosanskih franjevaca, te zadužen za provođenje vjerskih reformi u Bosni, gdje je već uvelike raslo krivovjerje. Fra Jakov je, barem sudeći po narodnoj predaji, za mjesto rezidiranja odabrao Deževice, a za njegovo djelovanje date su mu izvanredne ovlasti koje inače pripadaju vikaru Vikarije.

Međutim, zbog nesporazuma s kraljem Tvrtkom II., vezanih za status heretika i status fratara, fra Jakov napušta Bosnu, proglasivši i samog bosanskog kralja Tvrtka heretikom. Tvrtko se pokazao velikodušnim, pa je ponovno pozvao Jakova da dođe u Bosnu, potvrdivši mu da se može osjećati sigurnim u propovijedanju u Bosni, te da će ga primiti s najvećim počastima i ponašati se prema njemu kao prema prijatelju.

Na nagovor pape Eugena IV. (koji je i sam bio franjevac), Jakov ponovno 1435. dolazi u Bosnu, gdje uskoro biva izabran za poglavara bosanske vikarije. No, Jakov nije odustajao od reformi, pa ponovno dolazi u sukob s kraljem, vlastelom i fratrima. Napokon, kad su Turci počeli provaljivati u Bosnu i rušiti samostane, papa Eugen daje mu dopuštenje da u Ugarskoj može podignuti sedam samostana za bosanske fratre, umjesto 16 koliko su ih, na području koje su zauzeli, srušili Turci. Dopuštenje je stiglo 1437., a već iduće godine fra Jakov po drugi put napušta Bosnu. Unatoč svemu, uspomena na boravak fra Jakova u Deževicama ostala je pozitivna, trajna i jaka, pa je stoga 1899., kad je župa Deževice obnovljena, sveti Jakov Markijski proglašen pomoćnim zaštitnikom župe čiji je patron Gospa Snježna.

Nedaleko od župne crkve nalazi se Jakovljeva pećina ili u narodu poznatija voda Sv. Jakova, gdje se svakog mjeseca ljudi okupljaju i traže utjehu od ovog pobožnog franjevca i prijatelja Bosne. Inače, župu Deževice i vrelo Sv. Jakova godišnje posjeti više od 35 000 tisuća hodočasnika.

Uočivši njegovu pravovjernost, papa Sveti Martin V. imenovao ga je inkvizitorom da iskorijeni heretičke sekte koje su jačale u cijeloj Italiji. Nastavio je putovati, propovijedati, djelovati protiv krivovjerja i pokušavati pomiriti različite grane franjevačkog reda. Sudjelovao je na Firentinskom saboru 1438. marljivo radeći na pomirenju istočne i latinske crkve, s malo uspjeha.

Izabran za biskupa Milana, Jakov je ponizno odbio tu poziciju, radije nastavio svoj putujući način života, putujući, propovijedajući i potvrđujući istinitost crkvenog nauka. Sveti Jakov propovijedao je svaki dan tijekom 40 godina, počevši na dan njegova ređenja i završavajući na datum njegove smrti. Propovijedao je poruku pokore koju je i provodio u djelo. Jakov je spavao samo tri sata svake večeri i postio je devet mjeseci u godini. Tanko odjeven, uvijek u istoj otrcanoj smeđoj halji, ispod habita uvijek je nosio ili grubu kosulju ili željeznu oklopu s kratkim oštrim šiljcima. I osjetljiv na bolesti, sveti Jakov je jeo malo, dajući sve što je imao potrebitima. Kako je rastao i njegovo zdravlje počelo vidno slabiti, papa Martin V. naredio mu je da redovito jede, kao javnu uslugu, kako bi mogao nastaviti svoju službu. Dobrotvorni, sveti Jakov pokrenuo je nekolikomontes pietatis , (doslovno, “planine novca”) koji su davali zajmove s niskim kamatama svima kojima su bili potrebni.

Jakov je svoje zavjete shvatio ozbiljno. Zbog obećanja o siromaštvu, putovao je pješice kamo god je išao. Ručno je vukao mala kola u kojima je bilo sve što ima – Biblija, molitvenik, neka teološka djela, liturgijsko ruho i posuđe. Osobno je ručno kopirao većinu od nekoliko knjiga koje je posjedovao i nosio je samo svoju pohabanu haljinu. Također je vrlo ozbiljno shvatio praksu poslušnosti. Naime, jednom je prilikom od nadređenog dobio naredbu da ode u inozemstvo dok je prinosio šalicu ustima da pije. Odmah ga je spustio i otišao ne pijući, jer se bojao da će i najmanjim odgađanjem izgubiti zaslugu poslušnosti.

Pod papom Kalistom III., 1455., imenovan je sucem u spornim pitanjima između konventualaca i opservanata. Njegova je odluka objavljena 2. veljače 1456. u papinskoj buli, koja se nije svidjela nijednoj strani.

Godine 1462. Jakov je postao predmetom inkvizicije. U propovijedi je propovijedao svoje teološko mišljenje o Krvi Kristovoj, ustvrdivši da krv prolivena tijekom Kristove muke nije bila hipostatski sjedinjena s Kristovim božanstvom tijekom tri dana njegova ukopa. Slučaj je bio kontroverzan i Jakov je pozvan da se pojavi pred dominikanskim inkvizitorom, što je on odbio. Na kraju se Jakov obratio Svetoj Stolici, nakon čega je i dominikanskim inkvizitorima i franjevcima nametnuta šutnja. Nikakva odluka nikada nije donesena.

Sveti Jakov je posljednje tri godine svog života proveo u Napulju i ondje je umro 28. studenoga 1476. Njegovom sprovodu prisustvovali su papa, napuljski kralj, kraljevski dvor, mnogi kler i bezbrojni laici. Jamesovo tijelo ostalo je u franjevačkoj crkvi Santa Maria la Nova u Napulju više od pet stoljeća sve do 2001. kada je konačno prebačeno u njegovo rodno mjesto Monteprandone. Ondje njegovo neraspadnuto tijelo ostaje izloženo vjernicima na štovanje.

Papa Urban VIII. proglasio ga je blaženim 12. kolovoza 1624., a svetog Jakova iz Marke je kanonizirao 10. prosinca 1726. papa Benedikt XIII.

Općenito ga se predstavlja kao franjevca koji drži kalež i veo. Njegov amblem je kalež iz kojeg bježi zmija – aluzija na pokušaje pojedinih heretika da ga otruju. Brojna su čudesa zabilježena po njegovu zagovoru, kako dok je živio tako i nakon njegove smrti.

Jedan je od zaštitnika grada Napulja, a posvećene su mu mnoge župe, crkve i kapele u Italiji te diljem svijeta i hrvatskih krajeva (župa Grebnice u Bosanskoj Posavini, svetište Vrelo svetog Jakova u Deževicama kod Kreševa).