GOSPA OD GUADALUPE

Originalna tilma sv. Juana Diega. Visi iznad oltara u Bazilici Svete Marije Guadalupske u Ciudad de Mexicu. Zaštićena pancirnim staklom. Naša Gospa od Guadalupe (španj.: Nuestra Señora de Guadalupe) – naziv je Djevice Marije kao dio marijanske pobožnosti podrijetlom iz Meksika. Od milja je zovu i Virgen Morena (Tamnoputa Djevica). Guadalupe – Cuatlaxupeh na jeziku Nahuatl znači: «Ona koja satire glavu zmiji». Blagdan Gospe od Guadalupe u katoličkom kalendaru slavi se 12. prosinca. Zaštitnica je Mexico Cityja (proglašena 1737.), građana grada Ponce, Puerto Rico (1757.), Nove Španjolske (1746.) (Vatikan potvrđuje taj naslov 1754. preko pape Benedikta XIV), Meksika (1895.), Latinske Amerike (papa Pio X.), Peruanskih studenata (papa Pio XII. 1951.), Kraljica Meksika i Carica obiju Amerika (papa Ivan Pavao II. 2000.)

Povijest ukazanja

Pobožnost potječe od ukazanja Djevice Marije domorodcu Juanu Diegu – Cuauhtlatoatzinu (Orao koji govori) na brdu Tepeyacu sjeverno od Mexico Cityja od 9. do 12. prosinca 1531. godine. Obratila mu se četiri puta na njegovom asteškom jeziku nahuatlu i tražila da se na tom mjestu sagradi i posveti crkva u njenu čast.

U izvoru Nican mopohua zapisano je da je Gospa Juanu Diegu rekla i sljedeće: “Znaj, najmanji moj sine, da sam ja vazda djevica, presveta Marija, majka najistinitijeg i jedinoga Boga, po kojemu sve opstoji, koji je stvoritelj života i ljudi, gospodar neba i zemlje. Žarko želim da se na ovom mjestu sagradi moj mali sveti dom, crkva u kojoj ću puku iz ljubavi na vidljiv način iskazati milosrđe, pomoć i zaštitu. Jer ja sam zbilja vaša milostiva mati: tvoja, svih onih koji zajedno nastavaju ovu zemlju i svih onih koji me ljube, zazivaju, obraćaju i potpuno se u mene pouzdavaju. Ovdje ću slušati vaš plač i jadikovke. Bit ćete mi u srcu i brinut ću se da vam pomognem u svim vašim brojnim brigama, patnjama i bolestima.”

To je obznanio prvom meksičkom biskupu franjevcu Juan de Zumarragi, koji je pri tom susretu bio nepovjerljiv. Vidiocu se nakon povratka kući, istog dana i na istom mjestu, drugi put ukazala Gospa, koja mu je zapovijedila da sutradan ponovno zamoli biskupa. Sutradan, u nedjelju 10. prosinca 1531. Juan Diego biskupu ponovno prenosi Gospinu želju koji tada traži neki dokaz da se uvjeri u vjerodostojnost ukazanja. Juan Diego na povratku kući ponovno ugleda Gospu, koja mu obećaje dati biskupu znak koji traži. Zbog stričeve bolesti u ponedjeljak, 11. prosinca 1531., ostaje kod kuće. Sutradan, u utorak, 12. prosinca 1531., žurno odlazi potražiti ispovjednika za umirućeg strica, a na putu mu se ponovno ukazuje Gospa.

Uvjerava ga da mu stric tom prigodom neće umrijeti i šalje ga na prvobitno mjesto ukazanja gdje će ga čekati znak koji biskup očekuje. Na ogoljenom polupustinjskom brdašcu, u zimsko doba, ugledao je prekrasne kastiljanske ruže koje su biskupu i svim Španjolcima trebale poslužiti kao očigledan dokaz za istinitost čuda. Jaun Diego ih bere i stavlja u tilmu (na Nahuatlu naziv za asteški izvanjski ogrtač, vrstu deke ili ponča, koriste ga siromašni Indijanci, veže se na ramenu) i iznova odlazi biskupu. Kada je pred biskupom otvorio svoju tilmu na ogrtaču se ugledala Gospina slika.

Juan Diego je nakon povratka kući našao potpuno zdrava strica Juan Bernardina, koji mu je potvrdio da se i njemu ukazala Gospa, da ga je ona ozdravila i da je njen naziv, kojim će biti čašćena na slici, prema njezinim riječima, Uvijek Djevica sveta Marija Guadalupska.

Nakon ukazanja, milijuni Meksikanaca postali su katolici. Svetište je jedno od najposjećenijih katoličkih svetišta na svijetu. Priznato je od Katoličke Crkve. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Ivana Diega svetim 2002. u bazilici Gospe od Guadalupe.

Gospa Guadalupska po izgledu je Bogorodica iz Otkrivenja koju sv. Ivan opisuje kao ženu obasjanu suncem, trudnu i s mjesecom pod nogama (Otk 12,1).

Zrake: Djevica je okružena zlatnim zrakama koje oblikuju auru. Poruka je: ona je Majka svjetlosti, djeteta Sunca i pravoga Boga.

Kosa: Kosa joj je spuštena, što je među Aztecima znak djevičanstva. To je Djevica i Majka.

Trudnoća: Trudnoća je prikazana povećanim abdomenom, u kojoj se više ističe duljina nego širina, što odgovara trudnoći u posljednjoj fazi.

Lice: Lice je tamnoputo, ovalno i u položaju duboke molitve. Nježno je, svježe, odražava ljubav, nježnost i veliku snagu. Ima lik mestike, a to znači da je španjolske i indijanske krvi, lice nove rase i naroda koji je nastao tek nakon njezina ukazanja kad su se u kratko vrijeme pokrstili milijuni indiosa i kroz desetljeća i stoljeća kasnije miješali sa Španjolcima. Tamnoputa Djevica je tako postala simbol latinoameričkog identiteta.

Plašt: Ukrašen zvijezdama za koje je dr. Juan Homero Hernández Illescas utvrdio da prikazuju stanje glavnih konstelacija zvijezda za zimskog solsticija 1531. godine koji se poklopio sa danom prvog Gospinog ukazanja Juan Diegu. Utvrđeno je i da su prikazi zvijezda istovjetni sa onima kakvi su se te godine u to doba mogli vidjeti iz doline Anahuaca. Na slici su prikazane i neke zvijezde koje nisu bile poznate u doba ukazanja. Za tadašnje mezoameričke civilizacije zimski je solsticij označavao Sunce na umoru koje obnavlja snagu, rođenje novog Sunca te povratak života.

Traka: Tamnoljubičasta vrpca, stisnuta poviše struka, kod Asteka je bila znak materinstva.

Mjesec: Djevica od Guadalupea stoji posred mjeseca. Riječ Meksiko (Metz – xic – co) na nahuatlu znači – U središtu mjeseca. Također je simbol plodnosti, rađanja, života. Označava cikluse ženske plodnosti. Tamni polumjesec je i jedna od brojnih manifestacija Quetzalcoatla, božanstva kojemu su Asteci u vremenu prije Cortesa prinosili ogavne žrtve među kojima je i vađenje srca živim ljudskim žrtvama. Anđeo u podnožju slike djeluje kao da je upravo poletio. Krila su mu kao orlova, asimetrična, boja sličnih meksičkoj ptici tzinitzcan koja se oglasila uoči prvog ukazanja Gospe Juanu Diegu. Lijevom rukom drži Djevičinu tuniku a desnom plašt koji je tirkizno plave boje, boje asteških kraljeva.

Starost: Prikazuje je u mladoj dobi, oko 18 do 20 godina.

Visina: Visina Djevice je 1,43 cm. Neobjašnjive činjenice Tilma Juana Diega na kojoj je čudesno nastao otisak slike Gospe, izrađena je od slabo kvalitetne tkanine izrađene od vlakana agave. Takvo platno je posve neprikladno kao podloga za slikanje i u prirodnim uvjetima propada nakon 20-30 godina. Prvih 116 godina bila je bez zaštite izložena rukama hodočasnika, svjetlu i dimu voštanica. Godine 1791. jedan je radnik nehotice, čisteći okvir, po slici prolio dušikovu kiselinu. Unatoč svemu tome, nakon gotovo pet stoljeća postojanja još uvijek djeluje netaknuta, dok znanost ne može objasniti zašto se materijal ne raspada.

Slika je po prvi puta stručno istraživana od sedam uglednih slikara godine 1751., a o tomu je Miguel Cabrera, znameniti meksički umjetnik kolonijalnog doba, objavio 1756. god. knjigu Maravilla americana (Američko čudo). Cabrera je zaključio da je slika naslikana na čudesan način i da je njezino podrijetlo nadnaravno. Sliku na platnu takvog sastava prije 18. stoljeća nije se moglo izraditi.

Godine 1921., anarhistički aktivist sakrio je visoko razornu bombu u cvjetnom aranžmanu, i stavio je u podnožje tilme koja je bila pod zvonom od običnoga stakla. Snaga eksplozije je bila tolika da je savila veliko metalno Raspelo, razorila sve okolo, osim tilme koja je ostala netaknuta.

Detalj slike

Godine 1936., ravnatelj kemijskog odjela Kaiser-Wilhelm Instituta u Heidelbergu, dr. Richard Kuhn, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1938., proučavao je dva vlakna, crveno i žuto, iz komadića Diegove tilme, vjerojatno odrezanih 1777. kako bi se stari ogrtač prilagodio okviru, a potom sačuvani kao relikvije. Učinke ispitivanja, izvršenih tada najsofisticiranijim načinima, dr. Kuhn zaključuje riječima: “U dva vlakna, jednom crvenom i jednom žutom, ne postoje boje biljnog, životinjskog ili mineralnog porijekla.” Analiza dr. Kuhna dokazala je da slika sa tilme nije učinjena konvencionalnim postupcima slikarstva.

1. američki znanstvenici, suradnici NASA-e, dr. Philip Serna Callahan, profesor biofizičar Sveučilišta u Kanzasu i i profesor Jody Brant Smith, “Master of Arts” Sveučilišta u Miamiju te profesor filozofije znanosti na Sveučilištu u Pensacoli ispitivali su sliku infracrvenim zrakama i utvrdili da nema tragova nanošenja boje i da tkanina nije obrađivana nikakvom tehnikom. U svojoj knjizi “The Tilma Under Infrared Radiation” (Washington: CARA, 1981.) dr. Philip Serna Callahan izlaže znanstveno izvješće o autentičnosti Slika Guadalupe. Callahan zaključuje kako je izvorni lik na tilmi Ivana Diega neobjašnjivog podrijetla.

S udaljenosti od 8-10 cm od slike, okom se mogu vidjeti samo vlakna građe maguey kaktusa: boje iščezavaju. NASA-ini znanstvenici potvrđuju da građa boje ne pripada niti jednom poznatom elementu na zemlji.

Prilikom ispitivanja materijala pod laserskim zrakama, pokazalo se da nije bilo nikakve boje na prednjem ili stražnjem djelu tkanine, i da boje lebde na udaljenosti od 0.25 mm iznad tkanine, bez da je dodiruju.

Temperatura tilme održava stalnu razinu od 37 ° C, istu kao u živom ljudskom tijelu.

Sliku se ne može vjerno reproducirati.

Treba spomenuti i podudarnost kako se je 12. prosinca 1531. Halleyjev komet približio svom zenitu.

Oči

Alfonso Marcué, službeni fotograf bazilike u Guadalupeu u Ciudad de Mexico, otkrio je 1929. nešto što je nalikovalo na sliku bradatog čovjeka reflektiranu u Djevičinom desnom oku.

1. meksički liječnik Javier Torroella Bueno učinio je prvu oftalmološku studiju na Marijinim očima na slici koja je otkrila da se prilikom izlaganja oka svjetlosti, zjenica skuplja, a kada se svjetlost povuče, ona se vrati u prvobitno stanje, upravo na način kako se događa sa živim okom. Otkrio je i da Marijine oči imaju tri refraktivne (lomne) karakteristike ljudskog oka, poznate i kao efekt Purkinje-Samson.

2. dr. José Aste Tönsmann, stručnjak računalnih sustava, započeo je s istraživanjem slike procesom digitalizacije fotografije. Proučavao ju je više od dvadeset godina. Uvećavši sliku zjenice u Marijinim je očima otkrio dva različita odraza sa ukupno trinaest ljudskih figura. U prvom je prikaz trenutka gdje sv. Ivan Diego pokazuje unutrašnjost tilme biskupu i ostalim četvero prisutnih. Drugi odraz prikazuje sedam članova indijanske obitelji. Iste scene ponavljaju se u oba oka. Veličina scena u prirodnoj veličini je jedna četvrtina milimetra. Do danas nijedan umjetnik nikakvom klasičnom slikarskom tehnikom ne bi bio u stanju učiniti nešto slično.

EGZORCIST PATER LEONARDI: ‘ĐAVAO SE BOJI MEĐUGORJA, NA SAMO IME ŠKRGUĆE ZUBIMA‘

Giovanni Maria Leonardi je 82-godišnji kapucinski svećenik. Rođen u Pesaru u Italiji, ušao je u novicijat kapucina u Camerinu s petnaest godina, nekoliko je godina bio regionalni voditelj skupine Obnove Duha. Ali otac Leonardi također je bio poznati egzorcist.

U knjizi “Kako se vrši molitva oslobođenja”, autor Don Marcello Stanzione intervjuira ovog svećenika.

“Moja služba egzorcista bila je prilično posebna. Budući da sam tih godina bio odgovoran za skupine Obnove u duhu i da su mi se događali neki posebni slučajevi, nekoliko puta sam se osobno predstavio nekim biskupima u regiji izražavajući se manje-više ovako: “Posjedujete oružje za borbu protiv neprijatelja. Želim biti… naoružan i branjen ”.

Služba egzorcista

Biskupi koji su bili najpažljiviji prema službi egzorcista, obično su mi dodijelili tu zadaću. Međutim, nisam nikome dao do znanja da mi je dana ta vlast. Čekao sam pravi trenutak da djelujem s onom vlašću koju su mi dali pastiri Crkve. Tijekom tog vremena prisustvovao sam raznim sastancima egzorcista, kako u zemlji tako i u inozemstvu. Bile su to prve konferencije koje su organizirali neki egzorcisti. Bilo je to osamdesetih i devedesetih godina prošlog stoljeća, dakle prije velikog jubileja 2000. godine. Još smo morali izabrati upravitelja egzorcista na međunarodnoj razini koji bi nas službeno zastupao pred cijelom Crkvom”.

Epizode đavolske prisutnosti

Prije velikog jubileja 2000. godine, “kada je don Dino Foglio još organizirao ljetne susrete za mlade Obnove u Duhu, svećenik iz Marke vršio je službu egzorcista na jednom od tih skupova.

“Dobro se sjećam te djevojke (ime joj nisam zaboravio do danas) koja se srušila na pod usred skupa. Činilo se da joj se od silovitosti pada, glava razbija na komadiće. Toliko se čulo! Umjesto toga, nije se dogodilo ništa!

Čovjek koji se, provocirajući, pridružio našoj maloj skupini za molitvu oslobođenja, iznenada je osjetio napad đavla: duh zla je prešao s nje na njega. Užasnut, čovjek je kriknuo od straha. Ponižen u svojoj drskosti, ubrzo je oslobođen milosrdnom Božjom rukom”.

Pjevanje Gospodinu

Drugi put, tijekom molitvenog sastanka, “neprijatelj se oslobodio s očitim znakovima protiv jedne žene. Sve je uhvatio strah. Mirno sam zamolio prisutne da ne odlaze. Naprotiv, predložio sam da se odmah uzdigne pjesma u jezicima Gospodinu. Ta jadna žena, opsjednuta, polako se srušila na zemlju kao iscrpljena”.

Vrag i Međugorje

Otac Leonardi kaže da nikada nije trpio nikakvu đavolsku “podvalu”. “Bog brani svoje propovjednike. Jednom sam, iako sam znao da je taj čovjek zbog đavolske prisutnosti… opasan, lijepo ga dočekao, jer je htio da mu se služi sveta misa.

Uveo sam ga u sakristiju. U tom sam trenutku osjetio želju da ga na jedan način izazovem: izgovorio sam samo ime. Međugorje. U taj čas počeo je strašno šgrgutati zubima. Dugo je škrgutao zubima na tu riječ! Zatim, kad smo opet bili kod oltara gdje je tabernakul, htio sam ga pozdraviti jednostavnim znakom križa preko njega. Čim sam podigao ruku, duh zla se oslobodio.”

„Hvala Bogu“, prisjeća se egzorcist, „između mene i tog opsjednutog čovjeka stvorila se neka barijera. S silinom kojom je opsjednut đavlom, pokušao me dohvatiti, ali nije mogao, nije mogao ništa osmiš škrgutati. Imao sam osjećaj kao da grebe po nelomljivom staklu. Zatim se, iscrpljen, srušio na tlo.”

Tko ne vjeruje u vraga

Naposljetku, svećenik kaže don Marcellu Stanzioneu da “onaj tko ne vjeruje u postojanje đavla, ne samo da ne vjeruje u Isusa i njegovo Evanđelje, nego nema ispravnu percepciju stvarnosti, što je – dodaje – često još uvijek pod vlašću princa zla.”

Podsjetimo, don Ambrogio Villa, također egzorcist govori što je đavao izvijestio o Međugorju tijekom egzorcizma. “Ona plače za svojom djecom. Voli svoju djecu. A to mjesto je naš pakao na zemlji.”

Naime, nakon više sati molitve u egzorcizmu, on je odlučio pustiti pjesmu posvećenu Kraljici mira u Međugorju:

“Tijekom egzorcizama, svećenik oslobađa u ime Božje snagom Kristove krvi i snagom Marije. Đavao se boji Marije, mrzi je, ali je se boji na nevjerojatan način. Molio sam se, ovaj egzorcizam je trajao 3 sata i demon nije otišao jer je vjerovao da je moćniji.

I tako sam pustio pjesmu “Gospa Majka Moja” (himna Međugorja) na mobitelu. Nakon dva retka čuje se: “tamo nema nikoga”. Demon govori kroz glas opsjednute osobe. Pa mu ja mirno kažem: “kako si ti varalica, znači da tu nešto ima”. A on, potpuno se promijenivši, kaže: “Ona plače za svojom djecom. Ona voli svoju djecu. A to mjesto je naš pakao na zemlji.”

U drugoj epizodi, isti egzorcist na glavu opsjednutog čovjeka prislonio je vrećicu u kojoj je bila zemlja s Podbrda, mjesta ukazanja. Demon je žestoko reagirao i rekao: “Makni tu zemlju”. Upitao sam zašto: “Jer je blagoslovljena!” Ali opsjednute osobe ne znaju što se nalazi u vrećici, ne znaju da je unutra to kamenje i odakle dolazi“, posvjedočio je egzorcist Villa.

Preuzeto s vjera.hr

DJEČAK DVA PUTA OŽIVIO PO ZAGOVORU SV. MARAVILLAS OD ISUSA

Mnogi će se sjećati čuda koje je Bog učinio malom Manuelu Vilaru nakon što je 1998. godine tada osamnaestomjesečni Manuel pao i ugušio se u bazenu ustajale vode. Bio je u bazenu 20 minuta. Kada ga je vidjela njegova majka da pluta na površini vode, pozvala je ukućane da ga pokušaju reanimirati. S obzirom na to da Manuel nije pokazivao vitalne znakove života, njegova majka Alicia počela se moliti bl. Maravillas. Dječak je odjednom počeo pokazivati određene vitalne znakove, no liječnici koji su ga tada vidjeli prognozirali su da će Manuel imati teška oštećenja mozga ili će biti u trajno vegetirajućem stanju, budući da je pod vodom proveo više od 20 minuta bez kisika. Smješten je u bolnici, a njegovoj su majci liječnici prognozirali da nisu sigurni hoće li preživjeti noć. Alicia je tada osjetila da joj bl. Maravillas kaže da će se dječak probuditi nakon 19 sati. U 5 sati ujutro, točno nakon 19 sati, Manuel se probudio i izgledao je kao da mu se ništa nije dogodilo. Kući je otišao bez ikakvih zdravstvenih poteškoća.

Odobrenje tog čuda od strane Kongregacije za kauze svetaca otvorilo je vrata kanonizaciji (tada) blažene Maravillas od Isusa koja se zbila 4. svibnja 2003. godine u Madridu, a koju je predvodio papa Ivan Pavao II.

Jedanaest godina nakon tog čuda sveta Maravillas i dalje pokazuje svoju prisutnost u Argentini te jednu posebnu zaštitu prema Manuelu Vilaru.

Dana 22. kolovoza 2009. godine Manuel je, kao gotovo svake subote, odlazio s prijateljima i jednom gospođom koja ih je pratila u vjerski centar Don Orione gdje bi se igrali i bavili sportom. Tog je dana Manuel sa sobom ponio letećeg zmaja kako bi ga s prijateljima puštao na vjetru.

Zmaja je napravio Manuelov prijatelj koji je na konopac igračke prikvačio žicu, s namjerom da konopac bude što duži. Nakon što su se jedno vrijeme igrali sa zmajem, dječaci su ga zavezali za stablo. Kada su ga ponovno htjeli uzeti, Manuel je potrčao ispred drugog dječaka te je počeo odmotavati konopac. U tom je trenutku zadobio strašan električni udar budući da se zmaj zapetljao za visokonaponski kabel. Preko žice, koja je bila prikačena na zmaja, u Manuelovo tijelo ušlo je oko 380 kilovolti struje.

Gospođa koja je pratila dječake u tom je trenutku začula zvuk eksplozije nalik na pirotehničke rakete. Kasnije je zbog tog događaja pretrpjela nekoliko dana u stresu i strahu. Djeca su počela vikati kako iz Manuela izlaze iskre te snažni miris paljevine. Manuel kaže da se samo sjeća jarke svjetlosti i ničeg više. Bio je u nesvjesnom stanju te je izgledalo da je pretrpio srčani udar.

Osobe koje su se zatekle u blizini svjedoče da su ostala djeca plakala i klečeći molila. Jedan se dječak molio svetoj Maravillas od Isusa za zdravlje svog prijatelja. Zahvaljujući Božjoj providnosti gospodin koji se zatekao blizu brzo je priskočio u pomoć te je izveo reanimaciju dajući Manuelu umjetno disanje i masažu srca. Nakon toga brzo ga je prevezao u bolnicu San Blas.

Bila je to ista bolnica u kojoj je Manuel bio zaprimljen nakon što se, kao malo dijete, ugušio u bazenu. Baš kao i tada, primio ga je isti liječnik La Barba te iste medicinske sestre. Poslije su ga prebacili u bolnicu San Roque u Parani.

Kada su djetetovi roditelji, Manolo i Alicia, saznali što se dogodilo, bili su u nevjerici. Javili su im da pođu u bolnicu jer se Manuelu dogodila velika nesreća. Alicia je kasnije ispričala kako je osjećala jednu vrstu unutarnjeg mira jer je znala da sveta Maravillas čuva njezina sina. Otac Manolo je samo ponavljao: „Ne, ne opet…”. Kada su stigli pred bolnicu, Alicia nije mogla smoći snage da iziđe iz automobile jer su joj se tresla koljena. No netko im je brzo viknuo da je dječak dobro. I zaista, kada su roditelji došli do njega, Manuel je bio pri svijesti i osjećao se dobro.

Ostao je na bolničkom promatranju do idućeg dana, 23. kolovoza. Priključili su mu infuziju, ali on je što prije želio otići iz bolnice te je, kad nitko nije gledao, učinio da kapi infuzije što brže protječu, kako bi što prije išao kući. Srećom, njegova je majka to brzo primijetila te je stala na kraj Manuelovu nestašluku. Dječak je na rukama i nogama imao opekotine. Struja je prošla čitavim njegovim tijelom te je izašla kroz čarape i cipele na kojima su se stvorile pukotine.

Manuel je nakon tog događaja rekao majci da samo želi biti poput ostale djece jer se vijest o njegovu ozdravljenju brzo proširila u argentinskim medijima pa se tako pojavio na televiziji i u novinama te su ga ljudi počeli zaustavljati na ulici.

U četvrtak, 27. kolovoza, liječnici iz najpoznatijeg Instituta za kardiologiju u Buenos Airesu prepoznali su ga, pregledali i potvrdili da je savršeno zdrav te da neće imati nikakvih zdravstvenih posljedica. Manuel se gotovo ničeg ne sjeća. Kaže samo da je vidio kao da mu je pred očima prošao film o njegovu životu te da je u trenu spoznao sva svoja djela, dobra i loša.

Institutu za kardiologiju liječnici nisu mogli vjerovati da je pretrpio strujni udar od 7000 kilovata. Zaključili su da ne postoji znanstveno objašnjenje kako je dječak to uspio preživjeti.

Naime, blažene Maravillas bosonoga je španjolska karmeličanka i jedna od najvećih mističarka 20. stoljeća. Nasljednica je duhovnosti male Terezije od Djeteta Isusa, a svoj poziv otkrila je s pet godina kad je odlučila živjeti apsolutnu čistoću. U Hrvatskoj djeluje zaklada na njeno ime (na kojoj možete saznati sve o njoj) i Facebook stranica koja redovno objavljuje čudesna svjedočanstva Hrvata koji se njoj utječu za zagovor i rođene i nerođene djece. Nakon njezine smrti tijelo je počelo ispuštati miris ruža a čuda, posebno vezana za djecu po njenom zagovoru samo su se umnažala diljem svijeta, sve do danas, te je upravo po čudima poznata gotovo u svim zemljama svijeta.

Preuzeto s vjera.hr