SVETAC DANA – SV. TEREZIJA OD DJETETA ISUSA
THÉRÈSE MARTIN rođena je u Alençonu, Francuska, 2. siječnja 1873. Dva dana kasnije, krštena je kao Marie Frances Thérèse u crkvi Notre Dame. Roditelji su joj bili Louis Martin i Zélie Guérin. Nakon smrti njezine majke 28. kolovoza 1877., Thérèse i njezina obitelj preselili su se u Lisieux.
Potkraj 1879. prvi je put otišla na ispovijed. Na blagdan Duhova 1883. primila je posebnu milost ozdravljenja od teške bolesti po zagovoru Gospe od Pobjede. Poučena od benediktinki iz Lisieuxa i nakon intenzivne neposredne pripreme koja je kulminirala u živopisnom iskustvu intimnog jedinstva s Kristom, primila je prvu svetu pričest 8. svibnja 1884. Nekoliko tjedana kasnije, 14. lipnja iste godine, primila je sakrament krizme, potpuno svjesna prihvaćanja dara Duha Svetoga kao osobnog sudjelovanja u milosti Pedesetnice.
Željela je prigrliti kontemplativni život, kao što su to učinile njezine sestre Pauline i Marie u karmelu u Lisieuxu, ali ju je u tome spriječila njezina mladost. Tijekom posjeta Italiji, nakon što je posjetila Kuću Loreto i sveta mjesta Vječnoga Grada, tijekom audijencije koju je 20. studenoga 1887. papa Leon XIII. dao hodočasnicima iz Lisieuxa, s djetinjom je odvažnošću zamolila Svetog Oca da bude mogao ući u Karmel s petnaest godina.
Dana 9. travnja 1888. ušla je u Karmel u Lisieuxu. Habit je primila 10. siječnja iduće godine, a redovničke zavjete položila je 8. rujna 1890. na svetkovinu Rođenja Blažene Djevice Marije.
U Karmelu je prigrlila put savršenstva koji je zacrtala Utemeljiteljica, sveta Terezija od Isusa, ispunjavajući istinskim žarom i vjernošću različite društvene odgovornosti koje su joj bile povjerene.
Njezina je vjera bila na kušnji zbog bolesti njezina voljenog oca, Louisa Martina, koji je umro 29. srpnja 1894. Terezija je ipak rasla u svetosti, prosvijetljena Božjom Riječi i nadahnuta Evanđeljem da ljubav stavi u središte svega.
U svojim autobiografskim rukopisima ostavila nam je ne samo svoja sjećanja na djetinjstvo i mladost nego i portret svoje duše, opis svojih najintimnijih iskustava. Otkrila je mali put duhovnog djetinjstva i njime poučavala novakinje koje su joj bile povjerene. Smatrala je posebnim darom primiti zaduženje da molitvom i žrtvom prati dvojicu “braće misionara”. Obuzeta ljubavlju Krista, svoga jedinog Zaručnika, sve je dublje prodirala u otajstvo Crkve i postajala sve svjesnija svog apostolskog i misionarskog poziva da privuče svakoga na svoj put.
Dana 9. lipnja 1895., na svetkovinu Presvetog Trojstva, prinijela je samu sebe kao žrtvu milosrdnoj ljubavi Božjoj. U to je vrijeme napisala svoj prvi autobiografski rukopis, koji je poklonila majci Agnes za njezin rođendan 21. siječnja 1896.
Nekoliko mjeseci kasnije, 3. travnja, u noći između Velikog četvrtka i Velikog petka, doživjela je hemoptizu, prvi znak bolesti koja će je dovesti do smrti; pozdravila je ovaj događaj kao tajanstvenu posjetu Božanskog Zaručnika. Od ove točke nadalje, ušla je u kušnju vjere koja će trajati do njezine smrti; ona daje neodoljivo svjedočanstvo o tome u svojim spisima. U rujnu je dovršila rukopis B; ovaj tekst daje zapanjujuće dokaze o duhovnoj zrelosti koju je postigla, osobito o otkriću svog poziva u srcu Crkve.
Dok joj je zdravlje opadalo i vrijeme suđenja se nastavljalo, u mjesecu lipnju počela je raditi na rukopisu C, posvećenom Majci Marie de Gonzague. Nove milosti dovele su je do višeg savršenstva i otkrila je nove spoznaje za širenje svoje poruke u Crkvi, za dobrobit duša koje će slijediti njezin put. U ambulantu je prebačena 8. srpnja. Njezine su sestre i druge redovnice skupljale njezine izreke. U međuvremenu su se njezine patnje i kušnje pojačale. Strpljivo ih je prihvaćala sve do svoje smrti u poslijepodnevnim satima 30. rujna 1897. “Ja ne umirem, ja ulazim u život”, napisala je svom duhovnom bratu misionaru, ocu M. Bellieru. Njezine posljednje riječi, “Bože moj…, volim te!”, zapečatile su život koji se ugasio na zemlji u dvadeset i četvrtoj godini; tako je počelo, kao što je i bila njena želja.
Svetim ju je proglasio papa Pio XI. 17. svibnja 1925. Isti ju je Papa 14. prosinca 1927. proglasio univerzalnom zaštitnicom misija, uz svetog Franju Ksaverskog.
Njezin nauk i primjer svetosti primljeni su s velikim entuzijazmom od svih slojeva vjernika tijekom ovog stoljeća, kao i od ljudi izvan Katoličke Crkve i izvan kršćanstva.
U povodu stote obljetnice njezine smrti, mnoge su biskupske konferencije zamolile Papu da je proglasi crkvenom naučiteljicom, s obzirom na čvrstoću njezine duhovne mudrosti nadahnute Evanđeljem, izvornost njezinih teoloških intuicija ispunjenih uzvišenim učenjem, te univerzalno prihvaćanje njezine duhovne poruke, koja je pozdravljena diljem svijeta i raširena prijevodima njezinih djela na više od pedeset jezika.
Imajući na umu ove zahtjeve, Njegova Svetost Papa Ivan Pavao II. zamolio je Kongregaciju za kauze svetaca, koja je nadležna za ovo područje, u dogovoru s Kongregacijom za nauk vjere u pogledu njezinog uzvišenog učenja, da prouči prikladnost proglasivši je crkvenom naučiteljicom.
Dana 24. kolovoza, na kraju euharistijskog slavlja na dvanaestom Svjetskom danu mladih u Parizu, u nazočnosti stotina biskupa i pred golemim mnoštvom mladih iz cijeloga svijeta, papa Ivan Pavao II. obznanio je svoju namjeru proglasiti Tereziju Djeteta Isusa i Svetoga Lica doktor sveopće Crkve u nedjelju Svjetskih misija, 19. listopada 1997.
Godine 2015. Thérèseine roditelje, svece Louisa Martina i Marie-Azélie Guérin, proglasio je svetima papa Franjo I.; bili su prvi supružnici koji su zajedno proglašeni svetima kao par.
***
“Bog ne gleda na veličinu naših djela, nego samo na ljubav s kojom se ona obavljaju.”
