PROSLAVLJEN BLAGDAN SVETOG FRANJE ASIŠKOG U MEĐUGORJU

Blagdan svetog Franje proslavljen je u Međugorju svečanom svetom Misom u 18 sati koju je predslavio fra Ivan Hrkač, župni vikar i voditelj Franjevačke mladeži (FRAMA) u Međugorju u koncelebraciji s fra Zvonimirom Pavičićem, župnikom i voditeljem Franjevačkog svjetovnog reda (FSR-a) i fra Jurom Barišićem, župnim vikarom u župi Međugorje te uz veliki broj ostalih svećenika. Krunicu prije svete Mise predmolio je fra Slavko Soldo zajedno s članovima Franjevačkog svjetovnog reda. Svetu Misu svojim pjevanjem uzveličala je Franjevačka mladež (FRAMA) iz Međugorja.

Na početku svete Mise fra Ivan je okupljene rekao kako “Crkva danas slavi jednog velikog sveca svete Crkve a to je sveti Franjo Asiški. On se toliko suobličio Kristu patniku da je za života zadobio Božju milost te postao toliko sličan Kristu da je zadobio na svome tijelu biljege ili rane našega Gospodina, Isusa Krista. Mi kao vjernici, pozvani smo se u svome kršćanskom životu suobličiti Kristu” i pozvao na kajanje grijeha i preispitivanje svega onoga što nije dostojno Gospodina.

U svojoj propovijedi fra Ivan Hrkač je uputio ohrabrujuće i poticajne riječi koje možete pročitati u nastavku:

“Braćo i sestre, danas se spominjemo svetoga Franje Asiškog koji je živio i bio najveći siromah, koji je ostavio sve poradi Krista. Jedan francuski književnik napisao je: „Svetost je najdublja i najljepša istina Crkve i svakog pojedinog kršćanina. A postoji jedna i   jedina istina u kršćanskom životu a to je ne postati svet.” Crkva nam daje i stavlja pred oči svece kroz dvije tisuće godina. Stavljam nam ih kao uzor i zagovornike u našem životu. Često se mi vjernici obaziremo samo na ovu drugu stvarnost, da su oni koji nas zagovaraju pred Gospodinom i dobro je moliti se svecima, i dobro je tražiti zagovor svetaca i mnogima su i molitve uslišane pred Gospodinom. Ali možda još važnija svrha svetaca jest to da su oni uzori vjere, uzori života i uzori smrti u kršćanskom životu. I često je ova prva zadaća puno teža, puno dalja, a sve ovisi o nama, o našem srcu, o našoj spremnosti da ja budem uzoran kršćanin, da ja u svom životu ne budem trgovac s Bogom. Izmoliti ću ovoliko da mi dadneš toliko. Gospodin želi naša srca. Gospodin želi i hoće nas cjelovito. Ne samo nas kad nas teške tegobe životne susretnu. Želi nas u našim radostima, u našim veseljima.

Sveti Franjo slovi kao jedan svetac, kao jedan od najveselijih svetaca. O svetom Franji imaju tolike zgode, tolike priče, tolike milosti iz njegovog života i to se ne može staviti ili strpati u jednu propovijed. Ono što bih želio večeras da prođemo ukratko Franjin život kroz Franjine oči. Gledajući u Franjine oči da pogledamo u svoj život i u svoje oči. Počet ćemo od njegovog rođenja, da je rođen u bogatoj obitelji, da je rođen u obitelji trgovca, trgovca tkaninom, bogatog trgovca i da je sveti Franjo tj. njegove oči odmalena su gledale bogatstvo, novac, imanje, mogućnosti raznorazne. Imao je sve što mu srce poželi. Njegove su oči vidjele kako je biti bogat na zemlji, biti bogat materijalno. Njegove oči su na to navikle i zato je i htio postati vitez. Opet nešto što je lijepo na oči. Lijepo zbog odijela koje vitezovi imaju, lijepo zbog hrabrog srca koje vitezovi imaju. I baš zbog te želje njegovog srca da bude vitez, da ima hrabro srce, da će se svidjeti drugima Bog u tome vidi viteza, viteza ljudi. Bog u svakom pojedinom vremenu rađa svece, daje nam svece kao što je okupio učenike koji su bili ribari, načinio ih je ribarima ljudi. Danas u našem životu pogledajmo što smo i tu se Bog želi proslaviti. Franjo je želio biti vitez, vitez koji osvaja druge gradove i države, vitez koji je slavan i popularan i ne znamo da je tako završio njegov život koliko bi ostao slavan i popularan. A gledajući ono što ono što je Bog učinio od njegovog života kad je Franjo otvorio svoje oči, kad je otvorio oči svoga srca učinio ga je vitezom o kojem se i danas priča, o kojem i danas mnogi govore, mnogi pišu, mnogi pjevaju, kojega danas mnogi nasljeduju u tri franjevačka reda. To je sveti Franjo koji je dopustio Bogu i Božjoj riječi da mu uđe u život i prepustio joj se potpuno, bez zadrške.

Gledajući dalje Franjin život završio je u tamnici zarobljen i prvi put njegove oči koje su gledale blještavilo, koje su se navikle na svijetlo dolaze u tamnicu. Ondje gdje možda nema ni prozora, ondje gdje je tama, ondje gdje ne odlučuješ što ćeš jesti nego ono što ti donesu. Preko godinu dana je boravi u tamnici dok ga nisu izbavili i tu se Franjo susreće s Bogom. U svojoj samoći. Bila mu je potrebna tamnica, samoća od svijeta, samoća od bogatstva da vidi smisao svog života. Nama je potrebna naša tamnica. Ne mora to biti slikovito tamnica ali potrebna nam je naša samoća i poziv kršćanina jest da uđe u samoću, u samoću svoga srca, da se odmakne od svega onoga što ga stalno zaokupljuje i da mu tu Gospodin progovori i da tu kršćanin vidi ide li u dobrom smjeru. Ima li njegov ovaj kratkotrajni život smisla, živimo li samo za ovo materijalno ili čekamo i živimo za ono nepropadljivo nebesko, za ono vječno. Oči svetog Franje u toj samoći mijenjaju se. Oči svetog Franje zamjećuju jednu malu crkvicu svetog Damjana koja je porušena i njegove oči dovode ga da uđe u tu crkvu. U toj crkvi nalazio se ovaj križa (pokazuje na križ iznad oltara) i danas se u toj crkvi nalazi križ svetog Damjana. Kada je sveti Franjo svoje oči upro u Gospodina koji je na križu začuo je glas „Franjo, idi i popravi moju crkvu koja se urušava.“ Tek kad naše oči usmjerimo u Gospodina, kad svoju pozornost dadnemo Gospodinu tek tada možemo čuti koja je moja zadaća u ovom životu i tu Gospodin progovara mom srcu i mojoj duši. Kad sam se odmakao od svega nepotrebnoga. Tek tada Franjine oči koje su gledale gubavce, koje su znale za bolesne tek tada primjećuje i njih. Tek tada njegove oči koje su navikle na mladenaštvo, na zabave, na moć i bogatstvo prvi put prilazi gubavcu, grli gubavca i poljubio ga je. Njegove oči prepoznaju u gubavcu Isusa Krista. Onoga koji se toliko ponizio i postao čovjekom, Isusa koji je došao u štalu, koji je došao u obitelj, koji je bježao iz mjesta u mjesto a kasnije u svom životu propovijedao Evanđelje od Galileje do Jeruzalema, a kasnije njegovi učenici nastavili to djelo. Svetog Franju njegove oči dovode do Svetog Pisma, Evanđelja. Evanđelje ga je oduševilo. To je postalo njegov broj jedan u život. Ono što želi živjeti, ono što mu ispunja srce, ono u čemu je vidio Boga. Pred nama se danas i svi mi u svojim obiteljima i kućama imamo Evanđelje ali ne znam koliko nas ono zadivljuje i koliko u Evanđelju vidimo Boga. Sveti Franjo će sve ono što je doživio u Evanđelju prenijeti u svoj život, bit će onaj koji će prvi načiniti jaslice, jasle. Uprizorio je prve jaslice, žive jaslice. Danas će mnogi i danas je običaj u svijetu da za Božić pravimo jaslice, to je on koji je čitao Sveto Pismo, koji se divio Bogu da se spustio u takvu jednostavnost, u takvu neznatnost, u siromaštvo. To ga je toliko obogatilo da je to želio postati. Ako je Bog to mogao postati, ja sam pozvan na to. Samo to treba biti moje bogatstvo, Bog i nitko više. Kod svetog Franje zadivljuje njegova rečenica: „Ne samo sebi živjet, nego i drugima koristiti.“ Uvidio je koliko ljudi samo sebi žive. I mi danas možemo vidjeti sebe, koliko samo sebi živimo, koliko bježimo od drugih.

Sveti Franjo će zadobiti i braću, prve sljedbenike i reći će „Gospodin mi dade braću“. Nisam ja sebi dao braću, nisam ja želio sebi braću, Gospodin mi ih dade. I ono što je od Gospodina to je sveto. Možda ta braća i nisu sveta i nisu najbolji primjer i nisu isti kao sveti Franjo ali oni su od Gospodina i tu vidimo oči svetog Franje koje su doživjele toliku promjenu da je vidio u svemu Gospodinov dar.

I još zadnja crtica. Sveti Franjo završio je svoj život slijep. Zadnjih godina je oslijepio i ništa nije vidio kao onda kada je bio u tamnici. To je bila prva sljepoća koja ga je preobrazila, ovo je druga sljepoća u kojoj je već bio preobražen, u kojoj je već imao biljege Tijela Isusova. I ono što je zanimljivo, u toj sljepoći Franjo ne prigovara Bogu. Franjo u toj sljepoći piše i izgovara jednu od najljepših pjesama ikada „Hvaljen budi Gospodine moj“ i hvali Gospodina i sve ono što nam je Gospodin dao i sve ono što je Gospodin stvorio naziva svojim bratom i svojom sestrom. Franjo iako ne vidi očima koje nam je Bog dao, vidi očima srca. Otvorene ima oči srca da vidi i da progleda ono gdje je boravio cijeli život u prirodi, među braćom, među ljudima i zahvaljuje Gospodinu na tome. Evo i nama je potrebna nekad naša sljepoća ali da vidimo kakvi smo. Koliko ćemo tada optužiti Gospodina ili koliko ćemo tada hvaliti Gospodina u našim životnim sljepoćama, kad smo slijepi u životnim problemima, u svemu onome što nas opterećuje. Tu možemo vidjeti koliko stavljamo Gospodina u središte ili ipak sebe stavljamo u središte. Evo završiti ćemo molitvom svetoga Franje: „Višnji i slavni Bože, rasvijetli tmine srca moga i daj mi pravu vjeru, čvrsto ufanje i savršenu ljubav. Razum i znanje Gospodine da vršim Tvoju svetu i istinitu zapovijed. Amen.“

Poslije večernje svete Mise uslijedilo je klanjanje Isusu u Presvetom Oltarskom Sakramentu kojeg je predmolio fra Francesco Rizzi.

***