SVETAC DANA – SV. IGNACIJE ANTIOHIJSKI

Sveti Ignacije Antiohijski, zvan i Teofor, odnosno onaj koji nosi Boga, živio je u prvom stoljeću Crkve. Bio je učenik apostola, osobito svetoga Ivana; oni su ga krstili, a zatim i zaredili za biskupa Antiohijske crkve koja je imala čast da ju je utemeljio apostol sveti Petar i kao mjesto gdje su učenici Isusa Krista prvi put nazvani kršćanima.

Sveti Ignacije Antiohijski preuzeo je upravljanje ovom crkvom nakon smrti Evodija, nasljednika svetog Petra, koja se dogodila godine Gospodnje 69. Naš je svetac upravljao svojim stadom s takvim žarom da su ga sve crkve u Siriji konzultirale kao proročište. U Domicijanovu progonu morao je mnogo trpjeti i truditi se, riskirajući život, za očuvanje vjere, potičući svoje stado na vjernost do smrti. Sveti Ignacije Antiohijski čeznuo je za slavom mučeništva, često govoreći da se ne može uvjeriti u svoju ljubav prema Kristu dok je ne posvjedoči svojom krvlju.

Nakon Domicijanove smrti 96. godine, oluja se smirila pod Nervom, njegovim nasljednikom. Ali tijekom tog vremena heretici nisu prestali smetati Crkvi; To je razlog zašto je svetac, pišući vjernicima u Smirni, preporučio da ne komuniciraju s njima: “Zadovoljite se”, rekao im je, “samo molitvom Bogu za one koji se uzdržavaju od Euharistije, jer oni poriču da je to tijelo Isusa Krista, koji je umro za naše grijehe.”

Godine 105. progon je obnovio car Trajan. Ovaj knez je nakon osvajanja Skita i Dačana objavio edikt kojim je sve obvezivao da pod prijetnjom smrti prinesu žrtvu bogovima.

Krenuvši nakon toga protiv Parta, stigao je u Antiohiju; i, čuvši s koliko revnosti i uspjeha sveti Ignacije propagira kršćansku vjeru, pozvao ga je k sebi i ovako se obratio svetom Ignaciju Antiohijskom: “Jesi li ti onaj zli demon zvani Teofor, koji uživa u kršenju našeg edikta o žrtvovanju bogove, i nastavljaš zavoditi stanovnike ovog grada propovijedajući Kristov zakon?”

Sveti Ignacije odgovori: “Da, kneže, zovem se Teofor; ni od koga se Teofora ne može nazvati demonom, jer đavoli lete od slugu Božjih. Ako me nazivaš đavlom zato što nastojim pobijediti đavolske spletke, zaslužujem to ime.”

Trajan je pitao svetog Ignacija značenje pojma Teofor; svetac je odgovorio: “To označava ‘nositelja Boga’.”

Car odgovori: “Ti nosiš Boga u srcu; i mi, nismo li i sami u sebi bogovi koji nam pomažu? Sveti Ignacije Antiohijski je s oduševljenjem odgovorio: “To je pogreška, o kneže! Imenovati demone bogovima koje obožavaš: samo je jedan pravi Bog, Stvoritelj neba i zemlje, i Isus Krist, Njegov jedinorođeni Sin.”

Car je odgovorio: “Govoriš li o Onome koji je bio razapet pod Poncijem Pilatom?”

“Da”, odgovori svetac, “govorim o Onome koji je posramio zlobu đavola i stavio ih pod noge onih kršćana koji nose Boga u svojim srcima.” Sveti Ignacije Antiohijski je dodao da bi Trajan bio sretniji, a njegovo carstvo naprednije ako bi vjerovao u Gospodina Isusa; ali car je, ne obazirući se na te opomene, ponudio da ga učini Jupiterovim svećenikom i članom senata ako prinese žrtvu bogovima. Svetac je odgovorio da je zadovoljan biti svećenikom Isusa Krista, za kojega žarko želi proliti svoju krv.

Trajan, ispunjen gnjevom, tada je izrekao kaznu svecu – da ga u okovima odvedu u Rim, i da ga divlje zvijeri prožderu na javnim igrama.

Sveti Ignacije Antiohijski, čuvši rečenicu, podiže oči prema nebu i uzviknu: “Zahvaljujem Ti, Gospodine, što si me udostojio učiniti dostojnim da Ti dam dokaz svoje ljubavi žrtvujući svoj život za Tvoj vjera; Želim, Gospodine, da me zvijeri požure proždrijeti, da Ti prinesem samoga sebe žrtvu.”

Sveti Ignacije Antiohijski tada je ispružio ruke da ga okovaju, ljubeći okove dok su ga vezivali; i sa suzama preporučivši svoju crkvu Bogu, vojnici su ga odveli u Seleukiju, a odatle u Smynu, u pratnji dvojice njegovih đakona, Filona i Agatopoda, za koje se vjeruje da su autori njegovih djela.

Gdje god je svetac prolazio, nije prestajao poticati vjernike da ustraju u vjeri i molitvi, da budu zaljubljeni u nebeska bogatstva, a da preziru ovozemaljska bogatstva.

Kršćani su u velikom broju dolazili susresti svetog Ignacija Antiohijskog i primiti njegov blagoslov, osobito biskupi i svećenici azijskih crkava, koji su, dok su ga doživljavali kako radosno odlazi u mučeništvo, plakali od nježnosti.

Stigavši ​​u Smirnu, zagrli svetog Polikarpa i međusobno se tješe; odatle je pisao crkvama u Efezu, Magneziji i Traliji. Među ostalim, Efežanima kaže: “Nosim okove svoje za Krista, koji su za mene duhovni biseri, cjenjeniji od svih blaga svijeta.”

Znajući da su iz Smirne neki Efežani morali ići u Rim kraćim putem od njegova, sveti Ignacije Antiohijski je preko njih prenio svoje slavno pismo Rimljanima; pismo je dugo, ali nekoliko je odlomaka osobito vrijedno prepisivanja; oni su sljedeći:

„Dopustite da budem hrana divljim zvijerima, čime mogu doći do Boga. Ja sam Božja pšenica i treba me samljeti zubima divljih zvijeri, kako bih se mogao naći kao čisti kruh Kristov…Želim divlje zvijeri koje su pripremljene za mene, za koje od srca želim da mogu uskoro me otpremi; Ja ću ih namamiti da me potpuno i iznenada prožderu, da me ne poštede kao što imaju druge koje su se bojali dotaknuti; ali, ako se ne žele petljati sa mnom, čak ću ih prisiliti na to.

Bolje mi je umrijeti za Isusa Krista, nego vladati do kraja svijeta… Oprostite mi, braćo; ne budi mi prepreka u postizanju života, jer Isus Krist je život vjernika; dok želim pripadati Bogu, ne predajte me natrag svijetu…

Dopusti mi da nasljedujem Muku Krista Boga moga; neka mi nitko od vas koji ste prisutni ne pokušava pomoći – radije budite na mojoj, to jest na Božjoj strani; ne zabavljajte se željama svijeta; imajući Isusa Krista u svojim ustima, neka zavist ne nađe mjesta u vašim grudima. Čak i kad bih vas osobno molio, kada ste prisutni, nemojte me poslušati, nego radije vjerujte onome što vam sada označavam pismom…

Moja ljubav je razapeta!…

Ne uživam u hrani pokvarenosti, niti u uživanju u ovom životu. Želim kruh Božji, koji je tijelo Isusa Krista, i piti njegovu krv…

Moli za mene, da mogu posjedovati Boga. Ako izvršim svoju žrtvu, to će biti znak da ste dali svoj pristanak i da me istinski volite.”

Zatim je stigao u Troadu, odakle je napisao poslanice crkvama u Filadelfiji i Smirni, te svom prijatelju svetom Polikarpu, kojemu je preporučio crkvu u Antiohiji. Vojnici su se bojali da će prekasno stići u Rim, jer su javne igre bile pri kraju, požurili su svoj marš, na veliko zadovoljstvo svetog mučenika, koji je žarko želio biti na mjestu pogubljenja.

Kad je bio blizu Rima, kršćani su došli u velikom broju da ga dočekaju i pozdrave. Mislili su, kako Fleury pripovijeda, ‘navesti ljude da traže njegov oprost, ali svetac je ponovio ono što je naveo u svojim pismima i spriječio svako uplitanje.‘

Pri ulasku u Rim kleknuo je s ostalim kršćanima da se prinese Bogu i usrdno se molio da se mir ponovno uspostavi u Crkvi.

Sveti Ignacije Antiohijski je zatim odveden u amfiteatar, gdje se okupio ogroman broj; i, čuvši urlanje divljih zvijeri, ponovio je nezaboravne riječi iz poslanice Rimljanima: “Ja sam Božja pšenica i treba me samljeti zubima divljih zvijeri, da se nađem čisti kruh Kristov.”

Svetog Ignacija Antiohijskog odmah su proždrijeli lavovi, kao što je i želio biti, au trenutku smrti čuli su ga kako zaziva ljupko ime Isusovo.

Ostale su samo veće kosti njegova tijela; njih su skupila i donijela u Antiohiju njegova dva đakona, kojima se sljedeće noći ukazao sveti Ignacije Antiohijski, obasjan slavom. Njegovo mučeništvo dogodilo se 20. prosinca 107. godine. Nakon što su Saraceni razorili Antiohiju, njegove su relikvije prenesene u Rim i položene u crkvu svetog Klementa gdje se i danas štuju s velikom pobožnošću. Njegovo je ime uvršteno u misni kanon.

(Priča kako ju je napisao sv. Alfonz de Liguori)

SVETAC DANA – SV. MARIJA MARGARETA ALACOQUE

Sveta Margareta Marija Alacoque rođena je 1647. godine u Janotsu, gradiću u Burgundiji, kao peto od sedmero djece Claudea i Philiberte Alacoque. Njezin je otac bio uspješan bilježnik; obitelj je posjedovala ladanjsku kuću i poljoprivredno zemljište, a imala je i neke aristokratske veze. Margaretina kuma bila je susjeda, grofica od Corchevala. Kao malo dijete Margareta je provodila mnogo vremena s njom, ali ti su posjeti iznenada prekinuti grofičinom smrću. Otac je preminuo od upale pluća kada je Margaret imala oko osam godina, a to je za nju bio još jedan težak šok. Claude je jako volio svoju obitelj, ali je bio kratkovidan i ekstravagantan i njegova smrt ih je dovela u teške nevolje. Međutim, Margaret su poslali u školu kod sestara urbanistkinja u Charollesu. Voljela je mir i red samostanskog života,(obično oko 12. godine) . Reumatska bolest prikovala ju je za krevet četiri godine. Za to vrijeme je vraćena kući, gdje su se doselili neki očevi rođaci i preuzeli vođenje farme i domaćinstva. Nju i njezinu majku tretirale su gotovo kao sluškinje. Ova bolna situacija postala je akutnija nakon Margaretinog oporavka, jer je rodbina nastojala regulirati sve njezine dolaske i odlaske. Pošto joj nije bilo dopušteno da ide u crkvu onoliko često koliko je htjela, mlada djevojka je ponekad viđena kako plače i moli u kutu vrta. Duboko ju je ražalostilo što nije mogla olakšati stvari svojoj majci. Punoljetnost njezina najstarijeg brata spasila je stvar, jer je vlasništvo sada vraćeno njemu, a obitelj je ponovno imala neosporan posjed svoje kuće.

Philiberte je izrazio nadu da će se Margaret udati; djevojka je razmišljala o tome, ali je u dobi od dvadeset godina, nadahnuta jednom vizijom, odbacila sve takve misli i odlučila ući u samostan. Dok je čekala prijem, pokušavala je pomoći i podučavati pojedinu nezbrinutu djecu sela. S dvadeset dvije godine zavjetovala se u samostanu Pohoda u Paray-le-Monialu. Redovnice Reda Pohoda, koji je početkom sedamnaestog stoljeća osnovao sveti Franjo Saleški, bile su poznate po svojoj poniznosti i nesebičnosti. Kao novakinja Margareta se isticala u tim vrlinama. Kad se zavjetovala, dodano je ime Marija i nazvana je Margareta Marija. Započela je put mrtvljenja i pokore koji su se trebali nastaviti, s više ili manje intenziteta, sve dok je živa.

Prošlo je tiho nekoliko godina u samostanu, a onda je Margareta Marija počela doživljavati iskustva za koja se činilo da su nadnaravnog podrijetla. Prvi od njih dogodio se 27. prosinca 1673., kada je klečala na rešetki u kapeli. Osjećala se prožeta Božanskom prisutnošću i čula je kako je Gospodin poziva da zauzme mjesto koje je sveti Ivan zauzeo na Posljednjoj večeri. Gospodin joj je rekao da se ljubav njegova srca mora širiti i očitovati ljudima, a On će preko nje otkriti njezine milosti. Ovo je bio početak niza otkrića koja su pokrivala razdoblje od osamnaest mjeseci. Kad je Margareta Marija otišla poglavarici, Majci de Saumaise, s izvještajem o tim mističnim iskustvima, tvrdeći da je ona, skromna redovnica, izabrana za prenositeljicu nove pobožnosti Presvetom Srcu, bila je ukorena zbog svoje preuzetnosti. Ozbiljno iscrpljena, Margaret Marija je pala u kolaps i teško se razboljela. Majka predstojnica je pomislila da je možda pogriješila prezirući priču časne sestre i zavjetovala se da će, ako njezin život bude pošteđen, to shvatiti kao znak da su vizije i poruke doista od Boga. Kad se Margareta Marija oporavila, poglavar je pozvao neke teologe koji su se zatekli u gradu – među njima su bili isusovac i benediktinac – da čuju priču. Ovi su svećenici saslušali i prosudili mladu časnu sestru kao žrtvu zabluda. Njihov pregled bio je pravo mučenje za Margaret Mariju. Kasnije je isusovac, otac Claude de la Columbiere, razgovarao s njom i bio potpuno uvjeren u istinitost otkrića.

Dugi niz godina, Margaret Mary je patila od očaja, od samokaznjavanja, a također i od omalovažavanja i prijezira onih oko nje. Godine 1681. otac Claude vratio se u samostan i ondje umro sljedeće godine. Margaretu Mary nova je predstojnica, koja joj je bila naklonjenija, imenovala pomoćnicom i novakinjom. Godine 1683. protivljenje u zajednici prestalo je nakon što je u blagovaonici naglas pročitan izvještaj o vizijama Margarete Marije iz spisa koje je ostavio otac Claude, koji je preuzeo na sebe obznaniti svijetu izvanredna iskustva časne sestre. Majka Melin izabrana je za poglavaricu i imenovala je Margaret Mary svojom pomoćnicom. Nije joj bilo važno to što je konačno opravdana. Kasnije je postala novakinja, vidjela je kako samostan privatno slavi svetkovinu Srca Isusova počevši od 1686. a dvije godine kasnije, kapelica je sagrađena u Paray-le-Monialu u čast Presvetog Srca; uskoro se svetkovanje blagdana Srca Isusova proširilo i na druge samostane Pohođenja. Kada je imala četrdeset tri godine, dok je služila drugi mandat kao pomoćnica poglavarice, Margaret Marija se razboljela. Brzo tonući, primila je posljednje sakramente, rekavši: “Ne trebam ništa osim Boga i da se izgubim u srcu Isusovu.” Margareta Marija umrla je u Paray-le-Monialu 17. listopada 1690. Margareta Marija je kanonizirana kao svetica 1920. Ona, sveti Ivan Eudes i blaženi Claude La Colombiere nazivaju se “Svecima Presvetog Srca”; pobožnost je službeno priznao i odobrio papa Klement XIII. 1765. godine, sedamdeset pet godina nakon njezine smrti. Njezin se blagdan slavi 16. listopada.

U Francuskoj u sedamnaestom stoljeću vjera naroda bila je jako uzdrmana; bilo je pobuna protiv Crkve i zanemarivanja njezina učenja; uspon protestantizma i širenje hereze jansenizma imali su udjela u slabljenju strukture građene kroz stoljeća. No, kako svaka prijetnja nosi svoj odgovor, tako su se sada pojavile svježe, snažne snage da se suprotstave ovim trendovima. Trojica poznatih redovnika, koji se danas štuju kao sveci, bili su posebno djelotvorni: sveti Ivan Eudes i blaženi Claude de la Columbiere bili su francuski isusovački svećenici i pisci; Sveta Margareta Marija Alacoque bila je jednostavna redovnica iz reda Pohoda. Poseban im je rad bio popularizirati pobožnost Presvetom Srcu Isusovu. Iako se pobožnost Presvetom Srcu Isusovu prakticirala i prije toga vremena, sada je dobio snažan novi poticaj kroz rad oca Johna Eudesa i spise oca Claudea. Presveto Srce se smatra „simbolom one bezgranične ljubavi koja je potaknula Riječ da utjelovi, da ustanovi Svetu Euharistiju, da uzme naše grijehe na sebe i, umirući na križu, ponudi sebe kao žrtvu i žrtvu vječni Otac.”

Pobožnost Presvetom Srcu najprije je postala popularna u Francuskoj, zatim se proširila u Poljsku i druge zemlje, uključujući kasnije i Sjedinjene Države. Prva peticija Svetoj Stolici za uspostavljanje blagdana bila je od kraljice Marije, supruge Jakova II. od Engleske. Za ovu pobožnost određen je mjesec lipanj, a od 1929. godine svetkovina je jedna od najviših i slavi se u petak nakon svetkovine Tijela i Krvi Kristove.

SVETAC DANA – SV. TEREZIJA AVILSKA

Crkva 15. listopada slavi španjolsku karmelsku reformatoricu i mističarku svetu Tereziju Avilsku, čiji je život molitve obogatio Crkvu tijekom protureformacije u 16. stoljeću.

Teresa Sanchez Cepeda Davila y Ahumada rođena je u kastiljanskom gradu Avili tijekom 1515. godine, kao treće dijete u obitelji koja potječe od židovskih trgovaca koji su prešli na kršćanstvo za vrijeme vladavine kralja Ferdinanda i kraljice Izabele. Njezin otac Alfonz postao je gorljivi katolik, sa zbirkom duhovnih knjiga kakvu će njegova kći kasnije sama sastaviti.

Kao dijete, Terezija je bila opčinjena mišlju o vječnosti i viziji Boga darovanoj svetima na nebu. Ona i njezin mlađi brat Rodrigo jednom su pokušali pobjeći od kuće kako bi umrli kao mučenici u muslimanskoj zemlji, iako su ubrzo naletjeli na rođaka koji ih je poslao natrag njihovoj majci Beatrice.

Iako bi Terezijini duhovni upravitelji u kasnijoj životnoj dobi ocijenili ove mane relativno malima, one su ipak predstavljale primjetan gubitak njezine revnosti za Boga iz djetinjstva. Alfonz je odlučio da njegovoj kćeri tinejdžerici treba promijeniti okolinu i poslao ju je na školovanje u samostan augustinskih časnih sestara. Terezija je u početku smatrala da je njihov život dosadan, ali je ubrzo došla do određenog razumijevanja njegovih duhovnih prednosti.

Bolest ju je prisilila da napusti samostan tijekom druge godine. Ali utjecaj njezina pobožnog ujaka Petra, zajedno s njezinim čitanjem pisama redovnika i crkvenog oca svetog Jeronima, uvjerili su Tereziju da najsigurniji put do spasenja leži u potpunom napuštanju braka, imovine i svjetovnih užitaka. Protiv volje svoga oca, koji je želio da odgodi odluku, pristupila je karmelskom redu.

Terezija je postala zavjetovana članica reda u dobi od 20 godina, ali je ubrzo oboljela od teške bolesti zbog koje se morala vratiti kući. Proživljavala je jaku bol i fizičku paralizu dvije godine, a očekivalo se da će umrijeti kada je pala u komu na četiri dana. No inzistirala je na tome da se vrati u karmelićanski samostan čim bude mogla, iako je ostala u bolnom i iscrpljenom stanju.

Sljedeće tri godine mlada je časna sestra značajno napredovala u svom duhovnom životu, razvijajući praksu pozivanja u Božju prisutnost kroz tihu kontemplaciju. Međutim, kako joj se zdravlje vraćalo, Terezija je prešla u rutinskiji molitveni život. Iako je ostala poslušna karmelićanka, nije htjela ponovno uspostaviti ovu blisku osobnu vezu s Bogom gotovo dvadeset godina.

Međutim, kada je imala gotovo 40 godina, Tereza se dramatično vratila na praksu kontemplativne mentalne molitve. Doživjela je duboke promjene u vlastitoj duši i izvanredne vizije za koje se činilo da dolaze od Boga. Pod vodstvom svojih ispovjednika, Terezija je o nekim od tih iskustava napisala autobiografiju koju je dovršila 1565. godine.

Terezija je oduvijek bila naviknuta promatrati Kristovu prisutnost u sebi nakon što ga je primila u sakramentu svete pričesti. Sada je, međutim, shvatila da prisutnost koju je primila nije jednostavno izblijedila: Bog je zapravo uvijek bio s njom i bio je sve vrijeme. Bilo je jednostavno pitanje staviti se u njegovu prisutnost, s ljubavlju i pažnjom – kao što se može učiniti u bilo kojem trenutku.

Ova revolucija u njezinom duhovnom životu omogućila je Tereziji značajnu ulogu u obnovi Crkve koja je uslijedila nakon Tridentskog sabora. Predložila je povratak karmelićana njihovom izvornom načinu života, jednostavnom i strogom obliku monaštva – utemeljenog na šutnji i samoći – koji je dobio papinsko odobrenje u 12. stoljeću i za koji se vjeruje da potječe još od starozavjetnog proroka Ilije.

Zajedno sa svojim bliskim suradnikom, svećenikom i piscem kasnije kanoniziranim kao sveti Ivan od Križa, utemeljila je ono što je danas poznato kao Red karmelićanki diskaliranih – “diskalciranih”, što znači bosih, simbolizirajući jednostavnost kojoj su se odlučili vratiti red. nakon razdoblja korupcije. Reforma je naišla na žestoko protivljenje, ali je rezultirala osnivanjem 30 samostana tijekom njezina života.

Zajedno sa svojim bliskim suradnikom, svećenikom i piscem kasnije kanoniziranim kao sveti Ivan od Križa, utemeljila je ono što je danas poznato kao Red karmelićanki diskaliranih – “diskalciranih”, što znači bosih, simbolizirajući jednostavnost kojoj su se odlučili vratiti red. nakon razdoblja korupcije. Reforma je naišla na žestoko protivljenje, ali je rezultirala osnivanjem 30 samostana tijekom njezina života.

Terezijino zdravlje posljednji put je narušeno dok je putovala kroz Salamancu 1582. Prihvatila je svoju dramatičnu posljednju bolest kao Božji odabrani način da je zauvijek pozove u svoju prisutnost.

“O moj Gospodaru i moj suprugu, sada je došao željeni čas,” rekla je. “Napokon je došao čas u kojem ću izaći iz ovog progonstva i moja će duša uživati ​​u tvom društvu za čim je tako žarko čeznula.”

Sveta Terezija Avilska umrla je 15. listopada 1582. Proglašena je svetom 22. ožujka 1622., zajedno s trojicom svojih najvećih suvremenika: svetim Ignacijem Loyolom, svetim Franjom Ksaverskim i svetim Filipom Nerijem.

Godine 1970. papa sveti Pavao VI. proglasio je svetu Tereziju jednom od prve dvije crkvene naučiteljice, uz dominikansku svetu Katarinu Sijensku iz 14. stoljeća.