SVETAC DANA – SV. PETAR ALKANTARSKI

Sveti Petar od Alcantare (1499. -1562.) bio je primjer duha obnove i reforme koju je poduzela Katolička crkva 1500-ih. Čak i među katolicima može postojati preopćenito mišljenje da je u Crkvi u to vrijeme bilo mnogo zloporaba i da su reforme poduzete samo kao sredstvo pokretanja protuofenzive, nazvane protureformacija. Kao što uvijek biva, život i povijest su složeniji. Sveti Petar od Alcantare rođen je kao sin Petra Garavite, upravitelja palače. Majka mu je bila članica plemićke obitelji Sanabia.

Sveti Petar od Alcantare bio je suvremenik svetog Ignacija Loyole i svetog Ivana od Križa, a bio je i ispovjednik svete Terezije Avilske. Njegov život bio je po uzoru na svetog Franju Asiškog. Mladić, iz dobrostojeće i društveno ugledne obitelji, ne samo da se pridružio franjevcima, nego je vodio pokret bosonogih franjevaca, sa strožim pravilom redovničkog života. Bio je nadaren propovjednik, administrator i vođa koji nije bio iznad pranja suđa ili cijepanja drva.

Dok se Španjolska širila u Novom svijetu u zlatnom stoljeću (El Siglo de Oro), postojao je snažan pokret za obnovu kršćanskog života. Naravno, povijest Španjolske bila je vrlo različita od povijesti ostatka Europe. Španjolsku su osvojili Mauri 700-ih godina, a Reconquista (Reconquista) kršćanskih kraljevstava bila je upravo završena 1492. Španjolska je gradila na 700-godišnjem arapskom i židovskom nasljeđu koje je bilo usredotočeno na učenje i asketizam. Kalifat (maurska vladina organizacija sa sjedištem u Cordobi) ujedinio je i vjeru i državu pod islamom i stvorio kulturu ogromnog bogatstva i znanja.

Sveti Petar iz Alcantare i njegovi suvremenici imali su vrlo malo zajedničkog s kontroverzama koje su obavile sjevernu Europu. Razumljivo, njihove živote oblikovali su različiti problemi i sile. 1500-te bile su vrijeme kršćanskog oživljavanja u Iberiji i širenja u inozemstvo. Duhovni procvat Španjolske dogodio se u pozadini golemih promjena i nametanja uniformnosti od strane države i inkvizicije.

Ipak, sveti Petar Alcantara i njegovi suvremenici predvodili su veliki pokret obnove i reforme koji je bio više nego konformistički. Njihov pokret dat će velik dio poticaja za reformu katolicizma koja će trajati 400 godina.

Sada kada su reformacija i protureformacija formalno završile, bilo bi dobro da malo bolje pogledamo svetog Petra Alcantaru i njegove suvremenike. Poput njih, mi stojimo na pragu nove ere. Ostavljamo 300 godina koje su umanjile mistično naslijeđe zapadnog kršćanstva kao “kombinaciju magle i raskola”. Sveti Petar Alcantara bio je mistik i čovjek od akcije. On i drugi duhovni vođe španjolskog Zlatnog stoljeća predstavljaju nam zlatnu priliku da imamo viziju izvan imperijalizma i reakcionizma dok se suočavamo s izazovima našeg vremena.

Umro je 18. listopada 1562. prirodnom smrću, a svetim ga je 28. travnja 1669. proglasio papa Klement IX.

SVETAC DANA – SV. LUKA EVANĐELIST

Sveti Luka došao je iz Antiohije, bio je praktičan liječnik kad ga je sveti Pavao obratio. Vezao se uz apostola i pratio ga na većini njegovih misionarskih putovanja i još uvijek je bio s njim u Rimu dok je sveti Pavao čekao smrt u zatvoru. Poslije toga više ne čujemo o njemu i ništa se ne zna o njegovim posljednjim godinama.

Zbog svoje bliskosti sa svetim Pavlom, Luka je podatke o životu ranokršćanskih zajednica koje je zabilježio u Djelima apostolskim dobio iz učenja svetog Pavla i proučavanja svih predaja iz života našega Gospodina. Luka je napisao treće evanđelje koje je sveti Jeronim nazvao “Pavlovo evanđelje”. Evanđelju po svetom Luki dugujemo najveći dio našeg znanja o Kristovu djetinjstvu i neke dragocjene pojedinosti o Gospi. Također je sačuvao neke od najdirljivijih prispodoba našega Gospodina, na primjer one o izgubljenoj ovci i izgubljenom sinu. Dante ga naziva “povjesničarom Kristove blagosti”.

Među četiri životinje iz Ezekiolove lvizije, vol predstavlja svetog Luku jer početak njegova Evanđelja spominje Zaharijevo svećeništvo i jer su volovi bili žrtvovani u Starom zakonu. Vol iz Ezekiolove vizije, kojeg kršćanska umjetnost uzima kao simbol trećeg evanđelista, podsjeća nas na betlehemsku štalicu i pojedinosti skrivenog života o kojem je Marija razmišljala u svom srcu, a Luka nam ga otkriva u svom Evanđelju.

Evanđelje po svetom Luki prvenstveno se bavi spasenjem i milosrđem; u njoj su sačuvane neke od najdirljivijih prispodoba našega Gospodina, poput onih o izgubljenoj ovci i izgubljenom sinu. Dante svetog Luku naziva “povjesničarem krotkosti Kristove”. Sveti Luka je također taj koji nam govori najveći dio onoga što znamo o djetinjstvu našega Gospodina.

„Prema tradiciji bio je umjetnik, ali i književnik; s dušom živom za sva najtananija nadahnuća, posvetio je svoju olovku najsvetijoj upotrebi i predao nam crte Majke Božje. .. Bila je to ilustracija dostojna Evanđelja koja se odnosi na božansko djetinjstvo; i donijela je umjetniku novi naslov u znak zahvalnosti onih koji nikada nisu vidjeli Isusa i Mariju u tijelu. Stoga je sveti Luka zaštitnik kršćanske umjetnosti .”

Sveti Luka nije osobno poznavao našega Gospodina, a poput svetog Marka, autora drugog evanđelja, nije uvršten među apostole. Iz tog razloga Evanđelje odabrano za njihovu gozbu je izvještaj o slanju sedamdeset i dva učenika. Prema svetom Jeronimu, sveti Luka je umro u Ahaji (Grčka) u dobi od 84 godine, a ne zna se je li umro mučeničkom smrću. Njegovo ime znači “donositelj svjetla” (= Luka).

Njegov spomendan slavi se 18. listopada.

SVETAC DANA – SV. IGNACIJE ANTIOHIJSKI

Sveti Ignacije Antiohijski, zvan i Teofor, odnosno onaj koji nosi Boga, živio je u prvom stoljeću Crkve. Bio je učenik apostola, osobito svetoga Ivana; oni su ga krstili, a zatim i zaredili za biskupa Antiohijske crkve koja je imala čast da ju je utemeljio apostol sveti Petar i kao mjesto gdje su učenici Isusa Krista prvi put nazvani kršćanima.

Sveti Ignacije Antiohijski preuzeo je upravljanje ovom crkvom nakon smrti Evodija, nasljednika svetog Petra, koja se dogodila godine Gospodnje 69. Naš je svetac upravljao svojim stadom s takvim žarom da su ga sve crkve u Siriji konzultirale kao proročište. U Domicijanovu progonu morao je mnogo trpjeti i truditi se, riskirajući život, za očuvanje vjere, potičući svoje stado na vjernost do smrti. Sveti Ignacije Antiohijski čeznuo je za slavom mučeništva, često govoreći da se ne može uvjeriti u svoju ljubav prema Kristu dok je ne posvjedoči svojom krvlju.

Nakon Domicijanove smrti 96. godine, oluja se smirila pod Nervom, njegovim nasljednikom. Ali tijekom tog vremena heretici nisu prestali smetati Crkvi; To je razlog zašto je svetac, pišući vjernicima u Smirni, preporučio da ne komuniciraju s njima: “Zadovoljite se”, rekao im je, “samo molitvom Bogu za one koji se uzdržavaju od Euharistije, jer oni poriču da je to tijelo Isusa Krista, koji je umro za naše grijehe.”

Godine 105. progon je obnovio car Trajan. Ovaj knez je nakon osvajanja Skita i Dačana objavio edikt kojim je sve obvezivao da pod prijetnjom smrti prinesu žrtvu bogovima.

Krenuvši nakon toga protiv Parta, stigao je u Antiohiju; i, čuvši s koliko revnosti i uspjeha sveti Ignacije propagira kršćansku vjeru, pozvao ga je k sebi i ovako se obratio svetom Ignaciju Antiohijskom: “Jesi li ti onaj zli demon zvani Teofor, koji uživa u kršenju našeg edikta o žrtvovanju bogove, i nastavljaš zavoditi stanovnike ovog grada propovijedajući Kristov zakon?”

Sveti Ignacije odgovori: “Da, kneže, zovem se Teofor; ni od koga se Teofora ne može nazvati demonom, jer đavoli lete od slugu Božjih. Ako me nazivaš đavlom zato što nastojim pobijediti đavolske spletke, zaslužujem to ime.”

Trajan je pitao svetog Ignacija značenje pojma Teofor; svetac je odgovorio: “To označava ‘nositelja Boga’.”

Car odgovori: “Ti nosiš Boga u srcu; i mi, nismo li i sami u sebi bogovi koji nam pomažu? Sveti Ignacije Antiohijski je s oduševljenjem odgovorio: “To je pogreška, o kneže! Imenovati demone bogovima koje obožavaš: samo je jedan pravi Bog, Stvoritelj neba i zemlje, i Isus Krist, Njegov jedinorođeni Sin.”

Car je odgovorio: “Govoriš li o Onome koji je bio razapet pod Poncijem Pilatom?”

“Da”, odgovori svetac, “govorim o Onome koji je posramio zlobu đavola i stavio ih pod noge onih kršćana koji nose Boga u svojim srcima.” Sveti Ignacije Antiohijski je dodao da bi Trajan bio sretniji, a njegovo carstvo naprednije ako bi vjerovao u Gospodina Isusa; ali car je, ne obazirući se na te opomene, ponudio da ga učini Jupiterovim svećenikom i članom senata ako prinese žrtvu bogovima. Svetac je odgovorio da je zadovoljan biti svećenikom Isusa Krista, za kojega žarko želi proliti svoju krv.

Trajan, ispunjen gnjevom, tada je izrekao kaznu svecu – da ga u okovima odvedu u Rim, i da ga divlje zvijeri prožderu na javnim igrama.

Sveti Ignacije Antiohijski, čuvši rečenicu, podiže oči prema nebu i uzviknu: “Zahvaljujem Ti, Gospodine, što si me udostojio učiniti dostojnim da Ti dam dokaz svoje ljubavi žrtvujući svoj život za Tvoj vjera; Želim, Gospodine, da me zvijeri požure proždrijeti, da Ti prinesem samoga sebe žrtvu.”

Sveti Ignacije Antiohijski tada je ispružio ruke da ga okovaju, ljubeći okove dok su ga vezivali; i sa suzama preporučivši svoju crkvu Bogu, vojnici su ga odveli u Seleukiju, a odatle u Smynu, u pratnji dvojice njegovih đakona, Filona i Agatopoda, za koje se vjeruje da su autori njegovih djela.

Gdje god je svetac prolazio, nije prestajao poticati vjernike da ustraju u vjeri i molitvi, da budu zaljubljeni u nebeska bogatstva, a da preziru ovozemaljska bogatstva.

Kršćani su u velikom broju dolazili susresti svetog Ignacija Antiohijskog i primiti njegov blagoslov, osobito biskupi i svećenici azijskih crkava, koji su, dok su ga doživljavali kako radosno odlazi u mučeništvo, plakali od nježnosti.

Stigavši ​​u Smirnu, zagrli svetog Polikarpa i međusobno se tješe; odatle je pisao crkvama u Efezu, Magneziji i Traliji. Među ostalim, Efežanima kaže: “Nosim okove svoje za Krista, koji su za mene duhovni biseri, cjenjeniji od svih blaga svijeta.”

Znajući da su iz Smirne neki Efežani morali ići u Rim kraćim putem od njegova, sveti Ignacije Antiohijski je preko njih prenio svoje slavno pismo Rimljanima; pismo je dugo, ali nekoliko je odlomaka osobito vrijedno prepisivanja; oni su sljedeći:

„Dopustite da budem hrana divljim zvijerima, čime mogu doći do Boga. Ja sam Božja pšenica i treba me samljeti zubima divljih zvijeri, kako bih se mogao naći kao čisti kruh Kristov…Želim divlje zvijeri koje su pripremljene za mene, za koje od srca želim da mogu uskoro me otpremi; Ja ću ih namamiti da me potpuno i iznenada prožderu, da me ne poštede kao što imaju druge koje su se bojali dotaknuti; ali, ako se ne žele petljati sa mnom, čak ću ih prisiliti na to.

Bolje mi je umrijeti za Isusa Krista, nego vladati do kraja svijeta… Oprostite mi, braćo; ne budi mi prepreka u postizanju života, jer Isus Krist je život vjernika; dok želim pripadati Bogu, ne predajte me natrag svijetu…

Dopusti mi da nasljedujem Muku Krista Boga moga; neka mi nitko od vas koji ste prisutni ne pokušava pomoći – radije budite na mojoj, to jest na Božjoj strani; ne zabavljajte se željama svijeta; imajući Isusa Krista u svojim ustima, neka zavist ne nađe mjesta u vašim grudima. Čak i kad bih vas osobno molio, kada ste prisutni, nemojte me poslušati, nego radije vjerujte onome što vam sada označavam pismom…

Moja ljubav je razapeta!…

Ne uživam u hrani pokvarenosti, niti u uživanju u ovom životu. Želim kruh Božji, koji je tijelo Isusa Krista, i piti njegovu krv…

Moli za mene, da mogu posjedovati Boga. Ako izvršim svoju žrtvu, to će biti znak da ste dali svoj pristanak i da me istinski volite.”

Zatim je stigao u Troadu, odakle je napisao poslanice crkvama u Filadelfiji i Smirni, te svom prijatelju svetom Polikarpu, kojemu je preporučio crkvu u Antiohiji. Vojnici su se bojali da će prekasno stići u Rim, jer su javne igre bile pri kraju, požurili su svoj marš, na veliko zadovoljstvo svetog mučenika, koji je žarko želio biti na mjestu pogubljenja.

Kad je bio blizu Rima, kršćani su došli u velikom broju da ga dočekaju i pozdrave. Mislili su, kako Fleury pripovijeda, ‘navesti ljude da traže njegov oprost, ali svetac je ponovio ono što je naveo u svojim pismima i spriječio svako uplitanje.‘

Pri ulasku u Rim kleknuo je s ostalim kršćanima da se prinese Bogu i usrdno se molio da se mir ponovno uspostavi u Crkvi.

Sveti Ignacije Antiohijski je zatim odveden u amfiteatar, gdje se okupio ogroman broj; i, čuvši urlanje divljih zvijeri, ponovio je nezaboravne riječi iz poslanice Rimljanima: “Ja sam Božja pšenica i treba me samljeti zubima divljih zvijeri, da se nađem čisti kruh Kristov.”

Svetog Ignacija Antiohijskog odmah su proždrijeli lavovi, kao što je i želio biti, au trenutku smrti čuli su ga kako zaziva ljupko ime Isusovo.

Ostale su samo veće kosti njegova tijela; njih su skupila i donijela u Antiohiju njegova dva đakona, kojima se sljedeće noći ukazao sveti Ignacije Antiohijski, obasjan slavom. Njegovo mučeništvo dogodilo se 20. prosinca 107. godine. Nakon što su Saraceni razorili Antiohiju, njegove su relikvije prenesene u Rim i položene u crkvu svetog Klementa gdje se i danas štuju s velikom pobožnošću. Njegovo je ime uvršteno u misni kanon.

(Priča kako ju je napisao sv. Alfonz de Liguori)