Upoznajte fra Placida Cortesea – creskog Maksimilijana Kolbea
Fra Placido Cortese rođen je početkom 20. stoljeća u Cresu, na istoimenom otoku, gdje se nalazi stari samostan sv. Frane, u kojemu je zajednica franjevaca konventualaca. U samostanu sv. Frane možda je živio njegov ujak. Vjerojatno je baš to privuklo mladoga Miku da ministrira i potom poželi postati fratar iste obitelji, koja će u to vrijeme pripadati padovanskoj Provinciji sv. Antuna. Tako bismo mogli dobiti jedan od odgovora kome dječak duguje i dio zahvalnosti za svoje zvanje.
Krajem 2003. u Trstu je završen biskupijski proces kauze za beatifikaciju creskoga franjevca konventualca fra Placida Cortesea, mučenika kršćanske ljubavi, pisao je fra Ljudevit Maračić u Veritasu 2005. o ovom rođenom Cresaninu za kojega je Sveti Otac Franjo u ponedjeljak 30. kolovoza odobrio proglašenje dekreta o herojskim krepostima. Time je završen dio postupka za proglašenje blaženim i svetim, kojim je dokazano da je živio evanđeoske vrijednosti na herojski način. Njegovo promišljanje prenosimo u cijelosti.
Tragom jedne prijave
Priznat ćete: nije baš običaj životnu priču o jednom fratru početi otmicom, i to pravom, dobro smišljenom i majstorski izvedenom otmicom, pred jednom od najposjećenijih i najpoznatijih katoličkih bazilika na svijetu. Zbilo se to u Padovi, 8. listopada 1944., baš kad se bio rasplamsao sav bijes jednoga bespoštednoga krvoprolića.
Dan kasnije, rektor papinske bazilike sv. Antuna u Padovi dostavio je prijavu o nestanku sjedištu gradske kvesture, koja je formalno bila u rukama talijanske policije, dok su stvarno sve konce u rukama držali njemački kontraobavještajci.
Padova, 9. listopada 1944. Nižepotpisani rektor papinske bazilike sv. Antuna izvješćuje ovu poštovanu kvesturu da je u prvim popodnevnim satima jučer iz posve nepoznatih razloga iz našeg samostana sv. Antuna nestao o. Placido Cortese, redovnik i svećenik našeg Reda. S obzirom na njegov izgled, ističemo: bio je čovjek srednjeg uzrasta, podosta krhka i vižljasta stasa, iskrivljenih nižih udova, poduljeg lica, plavkaste kose, plavih očiju s naočalama na krakove, šepava koraka.
Moram, osim toga, istaknuti da su jučer, oko 13 sati, dva nepoznata čovjeka spomenutoga fratra tražila s grubom upornošću. S obzirom na opis ovih pojedinaca, mogu reći da je jedan bio srednje visine, okruglasta lica, tamnopute kože, u tamnoj smeđoj jakni. Drugi, povišeg stasa, mršav i bez desne ruke, u kišnom ogrtaču, držao se po strani. Oko 13.35 istog popodneva spomenutog je fratra vidio jedan od naše subraće kako izlazi kroz središnji ulaza našeg samostana i kreće, usporena koraka i zabrinuta izgleda, prema lijevom izlazu iz ograde koja zatvara trijem Bazilike, a kada ga je prešao, usmjerio se prema Gradskom muzeju. Spomenuti redovnik ostao je čekajući na trgu sv. Antuna oko dva sata i nije ga vidio da se vraća.
Od 19 sati jučer navečer dao sam pažljivo pregledati unutarnjost samostana, ali sve do ovog trenutka spomenuti fratar nije pronađen. Moram još istaknuti da je u njegovoj sobi sve u redu; uz to se na svom mjestu nalaze šešir i časoslov. Izdvajam ovaj detalj jer je fratar viđen kako samostan napušta bez šešira. Toplo se preporučam vašoj uljudnoj brizi da poduzme dužne korake i pomnjive pretrage.
Pismo je potpisao o. Lino Brentari, rektor Bazilike sv. Antuna u Padovi. Rektor poznate padovanske bazilike sv. Antuna u ovoj prijavi gradskoj policiji spominje ime i iznosi osnovne podatke o izvanjskom izgledu nestalog fratra. Za prvi tren nije ni trebalo drugih detalja, čak ni to koliko mu je godina, niti gdje je rođen, pa čak ni čime se bavi. To je tek trebalo dopuniti dodatnim istraživanjem, ako se ukaže potreba. Uostalom, rektor je dobro slutio da na policiji dobro, jako dobro, znaju o kome se radi.
Ipak, odgovor je izostao. Zapravo, rečeno je da im nije poznato o čemu se radi. Tako to obično čini policija u svim totalitarnim režimima, a gestapovci su bili oni koji su svime dirigirali. Oteti fratar otpremljen je na sigurno mjesto, najprije na dugotrajna ispitivanja, popraćena krvoločnim prijetnjama, potom na teške muke sve do krvave smrti.
A potom, kao da je zaborav legao na cijeli slučaj. Damnatio memoriae, prokletstvo zaborava. Više od pola stoljeća, dok se napokon nije probudilo zanimanje i dok slučaj nije krenuo prema punom razjašnjenju i zasluženom priznanju.
Budući da je o. Placido u Trstu završio svoj mukotrpni život, pokretanje biskupijskog procesa za njegovu beatifikaciju spadalo je na tamošnjeg biskupa. I biskup Eugenio Ravignani 29. siječnja 2002. oglasio se svojim proglasom na talijanskom, slovenskom i hrvatskom jeziku: “U bolnim i strašnim vremenima posljednjega svjetskog rata, usred razaranja, mržnje i nasilja, Bog je dao da izniknu velike duše koje su, žrtvom svojega života, posvjedočile prevlast ljubavi. Jedan od takvih likova bio je o. Placido Cortese, rođen u Cresu (istarskom gradiću, koji je tada pripadao Austro-Ugarskoj Monarhiji, danas u Republici Hrvatskoj), 7. ožujka 1907., dobivši na krštenju ime Nikola.
Kao mladić, u Red franjevaca konventualaca ušao je u antunovskom sjemeništu Camposampiero (Padova). Godinu novicijata proveo je pri Bazilici sv. Antuna u Padovi, gdje je 4. listopada 1924. položio prve zavjete, uzevši ime fra Placido. Studije je dovršio licencijatom iz teologije pri fakultetu Reda u Rimu, gdje je i zaređen 6. srpnja 1930. Prve svećeničke godine proveo je u novoj pučkoj župi Bezgrešnog Začeća u Milanu, a potom je bio na službi u Bazilici sv. Antuna u Padovi. U veljači 1937. imenovan je direktorom revije ‘Messaggero di S. Antonio’, gdje je šest godina ima priliku pokazati svoju osposobljenost i zauzetost, pišući članke i pisma pretplatnicima, udvostručivši broj pretplatnika ove antunovske revije i sagradivši, 1939., novu tiskaru.
Messaggerova tiskara koju je sagradio o. Placido
Za bolje upoznavanje naših čitatelja s doista izuzetnim likom ovoga “creskoga Kolbea”, a u povodu skore 100. obljetnice njegova rođenja (1907.), objavljujemo podulji serijal o životu, djelovanju i smrti fra Placida. To je zapravo prošireni i dopunjeni životopis koji je pisac ovih redaka objavio pred nekoliko godina pod nazivom “Heroj i mučenik”, pa čitatelje koji to žele, upućujemo na spomenutu biografiju koju mogu naručiti u Upravi “Veritasa”.
U vrijeme posljednjega rata tadašnji apostolski nuncij u Italiji, mons. Francesco Borgoncini Duca, i ministar provincijal, o. Andrea Eccher, zadužili su ga da se posveti Židovima i slavenskim zatvorenicima u koncentracijskom logoru na periferiji Padove. On se tome odazvao hrabro i velikodušno. U svojim pothvatima, osobito nakon pada fašizma, on se predano žrtvovao u ‘spašavanju’ onih koje su nacifašisti tražili.
Premda je osjećao da ga prate, o. Placido je, s odanošću, iz ljubavi prema Bogu, nastavio pomagati, ne vodeći brigu o opasnostima, podržan vjerom. Iako je mogao izbjeći ovu pogibelj premještajem u drugi samostan, on je molio svojeg poglavara da može nastaviti sa svojim služenjem progonjenoj braći.
8. listopada 1944. na prijevaru su ga izvukla dvojica nepoznatih i od onog dana gube mu se tragovi. Iz svjedočanstva vrijednih pažnje doznalo se, kasnije, da je odveden u Trst, u sjedište gestapovaca (njemačkih esesovaca), gdje je mučen do smrti…” O. Placida su, dakle, nepoznata dvojica izvukla iz samostana i odvela prema tragičnom skončanju ovozemnog života. Otac Cortese je bio previše inteligentan da ne bi slutio kako njegova tajna djelatnost ne bi prije ili kasnije došla na vidjelo, bio je previše iskusan da bi mogao zamišljati kako će fašistička ili nacistička policija zažmiriti kad se radi o fratru, bio je i previše oprezan da ne bi mogao očekivati kako će se među onima kojima iskazuje dobrotu naći i takvih koji će ga izdati.
Cres je rekorder što se tiče povijesti franjevaca konventualaca!
Ipak, unatoč svemu, upustio se u ovu svetu avanturu. I upotpunio galeriju svećenika koji su u mraku ratnog ludila ukazivali na svijetle izlaze, kako će i poznati talijanski svećenik i pisac Primo Mazzolari istaknuti u svojoj knjizi “I svećenici umiju umirati”, opisujući brojne životne priče svećenika koje je nacistički i komunistički fanatizam otpremio u bolji život. Različiti slučajevi, uvijek s jednakim rezultatom: mučeništvom. Ili herojstvom, za one koji ne vole da se rabi kršćanski izraz svjedočenja.
Pred nama je tako jedan uzbudljivi triler, tipični krimić s vrlo krvavim svršetkom, koji se pak u očima vjernika pretvara u istinsku apoteozu uskrsnog jutra. Pravi vazmeni ‘Exultet’ s radosnom ‘Alelujom’. A do tog stupnja trebalo je ipak proći uskim i strmim usponom života. Taj ćemo put pratiti od početka do kraja, s ponešto povijesnih nadopuna i korisnih objašnjenja, koja bi trebala ovu napetu priču približiti običnom čitatelju.
Svojevrsni rekorder
Fra Placido Cortese rođen je početkom 20. stoljeća u Cresu, na istoimenom otoku, gdje se nalazi stari samostan sv. Frane, u kojemu je zajednica franjevaca konventualaca. Ovdje počinje uzbudljiva priča najavljena u uvodnom prikazu.
Malo otočko mjesto, Cres, u kvarnerskom arhipelagu, otvoreno svojim divnim zaljevom, kao zagrljajem, prema plominskom dijelu istarskog poluotoka, za opću, a ni narodnu povijest, ne predstavlja osobiti predmet zanimanja, ako se u posljednje vrijeme izuzmu turistički apetiti koji ovdje susreću još uvijek nepatvorenu mediteransku sredinu, još uvijek nenagrđenu hotelskim zdanjima i apartmanskim naseljima, koje susrećemo na sve četiri strane svijeta koje okružuju ovaj izduženi otok. Pa ipak, Cres je svojevrsni rekorder što se tiče povijesti Reda franjevaca konventualaca. Evo i obrazloženja.
U Cresu već iz vremena vrlo bliskih osnivaču franjevačkog reda, sv. Franji Asiškom, postoji franjevački samostan i istoimena crkva koji se ponose imenom svetog utemeljitelja. Prvotno građeni u stilu skromne franjevačke gotike, kao i mnogi obližnji samostani u Istri i na kvarnerskim otocima, crkva i samostan su tijekom vremena dograđivani, i svako im je stoljeće utiskivalo značajke svojeg stila i razdoblja. Danas ni crkva ni samostan ne pružaju dokaz jedinstvene cjeline, što možda ne ostavlja prvorazredni umjetnički doživljaj, ali i crkva i samostan, unatoč brojnim krparenjima vremena, nude topli i obiteljski ugođaj, pa nije čudno što ta mjesta vole ne samo domaći ljudi, već i svi oni koji ovamo dolaze i prožive u njima neko vrijeme. (…)
Da bi se što cjelovitije uočilo okružje u kojemu je izniklo i dozrelo ovo tiho redovničko zvanje, korisno je utrošiti nekoliko riječi na opis sredine koja je usmjerila mladoga Mika prema oltaru, prema žrtvi života. Baš u godini njegova rođenja, u Rimu je potpisan dokument razdruživanja Provincije sv. Jeronima i one sv. Antuna, koje su osamdesetak godina provele u zajedničkom hodu, ujedinjene oko istih poglavara i odgojnih ustanova.
U Cresu tog vremena, u samostanu sv. Frane, možda je živio njegov ujak!
Do ujedinjenja je došlo uglavnom zbog tadašnjega političkog stanja, kada je uslijed brojnih pritisaka osjetno bio smanjen broj samostana i ograničen broj fratara, pa se logičnim postavilo rješenje ujedinjenja dviju susjednih provincija koje su tada bile povezane jednom političkom upravom, kojoj je sjedište bilo u Beču. No, kako je u drugoj polovici 19. stoljeća došlo do stvaranja ujedinjene kraljevine Italije, pod koju je potpala i Padova, dotad ujedinjena provincija razdvojena je sada dvjema državama.
Ova politička razdvojenost oslabila je dotadašnje veze među fratrima ujedinjene provincije i otežala komunikacije s austrijske na talijansku stranu i obratno. Slabljenje jedinstva, kako dobro uočava jedan od sudionika konačnog razdruživanja, fra Jeronim Granić, još je više poraslo kao posljedica buđenja nacionalnog osjećaja koji se svugdje očitovao, s obje strane, “te se stoga danas pokazuje sve naglašenijim nedostatak povjerenja i simpatije među Talijanima i Hrvatima”.
U Cresu tog vremena, u samostanu sv. Frane, možda je živio njegov ujak. Vjerojatno je baš to privuklo mladoga Miku da ministrira i potom poželi postati fratar iste obitelji, koja će u to vrijeme pripadati padovanskoj Provinciji sv. Antuna. Tako bismo mogli dobiti jedan od odgovora kome dječak duguje i dio zahvalnosti za svoje zvanje.
Ne ulazeći ovdje u analizu iznijetih stavova i mišljenja, valja konstatirati da je 17. listopada 1907. vrhovna uprava u Rimu odredila da se obje provincije, i ona sv. Jeronima u Dalmaciji i Istri, i ona sv. Antuna u venetskom dijelu Italije, vrate na početno stanje i svaka od njih nastavi samostalni život i put, pa je tako, nakon osamdesetak godina zajedničkog života i hoda (1827. – 1907.), došlo do konačnog razdvajanja dviju sjedinjenih provincija, koje do danas samostalno i neovisno djeluju u bratskom razumijevanju i solidarnom pomaganju, makar će jedan događaj na kraju Prvoga svjetskog rata ozbiljno zaprijetiti da se pogoršaju i opasno zatruju uzajamni odnosi.
Zbilo se to u pokladno vrijeme 1919. godine. Kako je raspadom Austro-Ugarske Monarhije nastalo mnogo država na njezinom dotadašnjem području, tako su i neki samostani Provincije sv. Jeronima razdvojeni novim državnim granicama, pa su tako creski i piranski samostani franjevaca konventualaca, stoljećima ugledna središta Provincije sv. Jeronima, pripojeni Provinciji sv. Antuna, jer su Istra i kvarnerski otoci odsad pripadali Kraljevini Italije. To po sebi vjerojatno i ne bi izazvalo većih trzavica, jer se uglavnom praksa pripadanja samostana poklapa s državnim granicama (sjećamo se tako da je samostan sv. Karla u Pančevu, stoljećima pripojen Transilvanskoj provinciji, stvaranjem Kraljevine SHS pripojen Provinciji sv. Jeronima), ali je sam način primopredaje više naličio izgonu, nego bratskom ispraćaju.
Na pokladni utorak, 4. ožujka 1919., iz Pirana i Cresa su hrvatski i slovenski fratri nasilno protjerani, a prognani fratri, osam svećenika, deset bogoslova, tri oblata, sklonili su se privremeno u vili jednoga slovenskog industrijalca u Crikvenici, da bi potom počelo njihovo lutanje prema sjeveru, do konačnog udomljenja na Svetom Duhu u Zagrebu. Taj izgon iz Cresa izazvao je dugotrajne traume kod hrvatske i slovenske subraće, a sjećanje na pokladni utorak 1919. postalo je svojevrsni spomendan na jedan bolni rastanak, čije su posljedice srećom urodile dobrim rezultatom: širenjem franjevaca konventualaca u kontinentalne hrvatske strane, što je bila prigoda za priljev novih zvanja i brojčano povećanje tada još malobrojne zajednice.
Valja nam se ipak vratiti k onome o kojemu pišemo ove retke. Fra Placido Cortese, jer o njemu je ipak riječ, rođen je u Cresu, kako je spomenuto, 7. ožujka 1907., malo prije nego što će se razdružiti ujedinjena provincija franjevaca konventualaca. Odredbom vrhovne uprave u Rimu, fratri su se kroz nekoliko mjeseci trebali izjasniti kojoj će provinciji pripasti, a zanimljivo je konstatirati da se podjednaki broj opredijelio za padovansku i za dalmatinsku provinciju. Među brojnim fratrima iz Cresa, gotovo svi stariji odlučili su se za Provinciju sv. Jeronima, a svi mlađi, posebno bogoslovi, opredijelili su se za Provinciju sv. Antuna.
Među onim Cresanima koji su se učlanili u dalmatinsku Provinciju sv. Jeronima, susrećemo i jedno ime, odnosno prezime, koje bi moglo imati veze s budućim fratrom o kojemu govorimo. Radi se o fra Anđelu Bataji, koji će kao sedamdesetdvogodišnji fratar u Cresu umrijeti 1922., malo poslije famoznih pokladnih zbivanja, kada su talijanski karabinjeri hrvatskim i slovenskim fratrima pokazali put prema Velebitu.
Nije nam uspjelo ustanoviti ima li fra Anđelo Bataja ikakve veze s fra Placidovom majkom, koja se zvala Antonija Bataja, ali mislimo da bi ta konstrukcija mogla biti vjerodostojna, jer u Cresu tog vremena nije baš bilo mnogo ljudi tog prezimena, a to bi mogao biti možda i jedan od magneta koji će privući mladoga Miku u crkvu sv. Frane, gdje je možda živio njegov ujak, da ministrira i potom poželi postati fratar iste obitelji, koja će u to vrijeme pripadati padovanskoj Provinciji sv. Antuna. Tako bismo mogli dobiti jedan od odgovora kome dječak duguje i dio zahvalnosti za svoje zvanje.
Više o fra Placidu Corteseu možete pročitati u arhivi Veritasa. Tekstovi su objavljeni 2005. u rubrici Uzori.
Preizeto s hkm.hr
