Blažena Djevica Marija Lurdska i Dan bolesnika

11. veljače Crkva slavi spomendan Blažene Djevice Marije Lurdske, a tada se posebno prisjećamo onoga dana davne 1858. god. kada se Gospa ukazala neukoj i siromašnoj djevojčici – sv. Bernardici, i objavila se kao Bezgrješno začeće. Dan je to i kada se prisjećamo svih bolesnih i njihovih obitelji i molimo zagovor Gospe Lurdske za sve njih, a posebno da ih uvijek osnažuje istinskim strpljenjem i dubokom vjerom.

Sveta Bernardica Soubirous rođena je 7. siječnja 1844. god. u malom francuskom gradu Lourdesu (Lurd), i to kao najstarije dijete siromašnih roditelja, oca mlinara i majke pralje. Bila je neuka i boležljiva, ali vrlo jednostavna i ponizna. Kad je jednom prigodom išla s još dvije djevojčice skupljati drva za ogrjev, u blizini rijeke Gave, ukazala joj se Blažena Djevica Marija u špilji de Massabielle. Bilo je to 11. veljače 1858., a Bernardica je tada imala 14 godina. U njezinu Pismu ocu Gondrandu, iz 1861. god., čitamo kako o tom događaju ovako svjedoči:

Jednog dana pođoh k obali rijeke Gave brati drva s dvije djevojčice, kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, na svakoj nozi imala je žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica.

Kada to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Turnuh ruku u krilo svoje haljine, i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se na čelu prekrižiti ali ne mogoh podići ruku k čelu, i ona spadne. A pošto se ona Gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke; napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu: Gospođa je prebirala zrnca krunice ali nije micala usnama. Kad završih krunicu, viđenja odmah nestade.

Pitala sam stoga one dvije djevojčice jesu li štogod primijetile. Rekoše da nisu, nego me samo zapitaše što im to imam otkriti. Dadoh im na znanje kako sam vidjela Gospođu odjevenu u bijele haljine ali ne znam tko je; upozorih ih da o tome šute. One me zatim potakoše da se onamo ne vratim, ali sam to odbila. Navratih zato u nedjelju, jer sam osjećala kako me iznutra nešto poziva.

Ona mi je Gospođa progovorila tek treći put i zapitala hoću li k njoj dolaziti kroz petnaest dana. Odgovorih da hoću. Ona doda kako treba da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu; nato naredi da se napijem iz izvora. Kako nisam vidjela nikakva izvora, uputih se k rijeci Gavi, ali mi ona dade znak da ne govori o rijeci, i prstom mi pokaza izvor. Pošto mu pristupih, nađoh tu samo malo ustajale vode. Primakoh ruku, ali nisam mogla zagrabiti; nato uzeh dupsti i, kad mi pođe za rukom malo zahvatiti, tri sam je puta bacila tako da sam četvrti put mogla piti. Viđenje se nato povuče i ja odstupih.

Vraćala sam se onamo kroz petnaest dana. Ona mi se Gospođa ukazivala svaki dan, osim jednog ponedjeljka i petka, naređivala mi je da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu, da pođem k izvoru umiti se i da molim za obraćenje grešnika. Više sam je puta pitala tko je, a ona se blago smiješila; napokon podigavši ruke i uprijevši oči u nebo reče mi: Ja sam Bezgrešno Začeće.

Tih mi je petnaest dana otkrila i one tri tajne, i zabranila mi da to ikome kazujem, što sam dosad vjerno poslušala (Časosolov rimskog obreda, III, Kršćanska sadašnjost, Zagreb 1997., str. 1055-1056).

Ukazanje Blažene Djevice Marije svetoj Bernardici i njezino predstavljanje kao Bezgrješno začeće shvaćeno je vrlo znakovito, jer je svega četiri godine ranije, odnosno 8. prosinca 1854. god., papa Pio IX. apostolskom konstitucijom Ineffabilis Deus, proglasio dogmu o Marijinu bezgrješnomu začeću. Ta je dogma izazvala određene prijepore u Rimu, pa se ovakva objava, koju neuka pastirica nije mogla izmisliti, smatrala izravnom potvrdom donesene dogme.

Deset godina nakon ukazanja, Bernardica je ušla u samostan sestara Božje ljubavi u Neversu i na takav način posvetila svoj život Bogu. U samostanu je morala raditi različite teške poslove, kako bi ostala ponizna i blaga. Od djetinjstva je bila boležljiva, a u samostanu su joj se još više razvili astma, tuberkuloza i osteoporoza, tako da je umrla sa svega 35 godina. Bilo je to 16. travnja 1879. god. Na smrtnoj postelji, a na zahtjev pape Pia IX. i lurdskoga biskupa, morala je još jedanput pod prisegom ponoviti svoje svjedočanstvo, što je i učinila. Svetom ju je proglasio papa Pio XI. 8. prosinca 1933. god., a kao potvrda njezine svetosti obično se ističe i činjenica što joj se tijelo do današnjega dana nije raspalo. Čuva se u staklenomu lijesu u samostanu u Neversu. Potvrdu autentičnosti ukazanja, Sveta je Stolica dala 18. siječnja 1862. godine.

Pozivi Blažene Djevice Marije da se moli i vrši pokora za obraćenje grješnika, da se sagradi crkva i da ljudi dolaze piti iz izvora koji je otkrila Bernardici, provedeni su u djelo, a Lourdes je postao jedno od najpoznatijih marijanskih svetišta na svijetu. Ondje posebno hodočaste bolesnici, a kako su brojna svjedočanstva o njihovim ozdravljenjima, razumljivo je da je toga dana proglašen i Svjetski dan bolesnika. Njega je utemeljio papa Ivan Pavao II. 1992. god., imajući na umu svu ljepotu pobožnosti prema Blaženoj Djevici Mariji Lurdskoj, onoj koja se objavila kako bi majčinski pomagala svoju djecu koja joj se iskrena srca obraćaju.

Smisao Svjetskoga dana bolesnika možemo gledati i u važnosti skretanja pozornosti na sve one koji boluju, a u tom smislu paleta pomaganja je višestruka. Tako smo svi u duhu Evanđelja pozvani biti na pomoć svim bolesnicima s kojima smo na neki način povezani, i to kao pojedinci, ali i kao cijele župne zajednice. Posebno se zato vjernicima preporučuje toga dana ne zaboraviti one koji su u svojoj bolesti osamljeni, nego za njih moliti, obići ih i na druge načine pokazati svoje suosjećanje, a također se preporučuje da se u euharistiji prikažu molitve za sve njih.

Toga se dana prisjećamo i važnosti dostojne medicinske skrbi za sve koji teško boluju, kao i svih onih koji su svoj privatni i(li) profesionalni život posvetili brinući se za bolesnike. Riječ je ponajprije o članovima obitelji, zatim medicinskom osoblju, ali i mnogim drugim pojedincima i skupinama koji pokazuju suosjećanje prema oboljelima i sa svoje strane im pokušavaju olakšati patnje.

No, toga se dana zapravo najviše prisjećamo samih bolesnika, moleći za njih da im Bog po zagovoru Blažene Djevice Marije, udijeli milost da mogu s vjerom nositi svoj križ i svakodnevno se suobličavati Kristu Patniku, te iz Njegova Lica crpiti snagu za svakodnevni život, razvijajući nadu u nebeski.

Samo Ti ostaješ, Gospodine!

Blaženi Alojzije Stepinac – svetac Milosrđa! Doista, zaslužuje da ga se tako zove, ne samo poradi svoga biskupskog gesla U Tebe se uzdam, Gospodine – In te Domine speravi, već i poradi djela milosrđa koja je činio, tjelesna i duhovna. Svetoj Faustini Kowalskoj Isus govori: “Ti Sam zapovijedaš mi da se vježbam u tri stupnja milosrđa. Prvo: djelo milosrđa – svake vrste; drugo: milosrdna riječ – ono što djelom ne mogu izvršiti neka se ostvari riječima; treće: molitva – što ne mogu ostvariti ni djelom ni milosrdnom riječju, to uvijek mogu molitvom.” (Dn 163) Po toj blagotvornoj poruci živio je i blaženi Alojzije Stepinac, makar nije bio poznavao objave Božjega milosrđa sv. Faustini…

Blaženikov život uvijek iznova zadivljuje. Njegove propovijedi, govori i pisma i danas su toliko aktualni da nam se čini kao da je i tjelesno prisutan ovdje na zemlji i da s nama živi naše dane. Bremenite sadržajem, jasne i razumljive, ohrabrujuće i poticajne – takve su riječi koje je govorio i pisao i ostavio nam u baštinu. Želimo li sveto živjeti svoj vremeniti život, posegnimo u bogatu riznicu misli blaženog Alojzija Stepinca, nadahnjujmo se njima i težimo biti poput njega – ispunjeni ljubavlju prema Bogu i čovjeku…

Slijediti mudrost križa…

“Moja je nakana i cilj čist: slijediti nauku križa te bez ikakva straha braniti katoličku istinu. Nositi križ ne samo strpljivo, nego radosno, s ljubavlju i žarom. To ‘pravilo života’ kao da danas biva zaboravljeno. Kao da ni kršćani više ne slijede mudrost križa. Mudrost križa je odabranje križa – i onda kad on nije jedni put i kad ga je lako zaobići. To je radosni izbor koji se ne plaši trpljenja…”

“Ako, dakle hoćemo da se ljudsko društvo uistinu obnovi, valja da se čovjek opet svim srcem vrati k Bogu. Potrebita je prije svega temeljita obnova života. Valja poučiti čovjeka da nije na svijetu zato da uživa, nego zato da provodeći život na zemlji prema načelima evanđelja, postigne jednom vječni život na nebu…. Zato, ako moderni čovjek hoće da bude sretan na ovom i na drugom svijetu, mora poći putem koji je označio Krist govoreći: Tražite najprije kraljevstvo Božje i pravdu njegovu, a sve drugo će vam se nadodati.“ (bl. Alojzije Stepinac, iz govora na Socijalnom tjednu 1938.)

“Svi danas mrmljaju, padaju štoviše u bjesnilo, da nas je Bog pohodio sa ovako teškim jadima. Ljudi postaju skrajnji pesimisti. A ipak bismo prije morali zahvaljivati Bogu što nam je dao da živimo u ovako teškim vremenima. Jer, baš u takvim prilikama mogu pojedinci da pokažu najljepša svojstva svoje duše. (…) Dakle, mladi prijatelji, ne glavu k zemlji, nego u vis! Naš Bog nije se promijenio. On je i danas onaj isti brižni otac, liječnik, koji bdije nad nama. Vjerovati u Boga i biti pesimist, to je protuslovlje. Pravi katolik mora danas biti optimist više nego ikada.“ (Iz nagovora bl. Alojzija mladeži 1944.)

“(…) Ljudski je rod baš u sadašnje vrijeme upao u duboku jamu iz koje se teško diže, nastojeći se izvući vlastitim silama umjesto da pruži ruku jedino onome, koji ga može izbaviti. Ime Gospodnje mora biti naša nada. Već na Njegov glas ima biti bezgranična naša nada. Kad On kaže, da je Put, kad On kaže, da je Istina, kad On kaže, da je Spasitelj, onda je to istina, jer On nije lažac kao ljudi. U Nj se možemo nadati, Bog može, hoće i znade pomoći. Jao onome koji nadu svoju postavlja u čovjeka. (…) Ufati se nije malena stvar, oni koji se ufaju mogu se usporediti s pećinom na koju uzalud udaraju vjetrovi i valovi. (…) »Blago mužu, koji se ufa u Boga!« »Blago čovjeku čija je nada ime Gospodnje!«” (Hrvatska straža, 1. listopada 1935., br. 225., str. 4. u: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 73.)

“Došli smo da javno ispovijedimo svoju vjeru u Krista Boga. Došli smo da se javno odreknemo sviju krivih mišljenja o Kristu, što se i danas šire po svijetu, i da mu kažemo iz sve duše naše: »Nisi Ti Kriste u Presv. Sakramentu možda samo pusti hljeb, ne! Ti si Bog! – Nisi Ti Kriste u Presv. Sakramentu samo kakav čovjek. Ti si Bog! – Nisi Ti nikakvi varalica. Ti si Božanska Istina! Nisi nikakav nerazumni stvor. Ti si božanska Mudrost! – Nisi Ti kakav nemoćni čovjek, već si prije svega Svemogući Bog! – Mi Ti evo dovikujemo uoči ovoga euharistijskog kongresa ono što je već davno prije izustio Izaija pro rok: »Vere tu es Deus absconditus, Deus Israel, Salvator« (Iz 45, 15). Kriste! Ti si Bog skriven, Bog Izraelov, Spasitelj! Da!” (Hrvatska straža, 1. srpnja 1936., br. 148., str. 1-2, u: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, poruke, govori 1934. – 1940., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 108-111.)

“Kažu da je prvi uvjet ozdravljenju postaviti pravu dijagnozu. U našem slučaju nije je teško postaviti. Čovječanstvo se dobrim dijelom odvratilo od Boga i praktičnog kršćanskog života. Odvratilo se od Boga Stvoritelja, o kojem je ovisan i vladar i sluga, učenjak i analfabet, crv i div, živo i neživo. A odvraćanje od Boga isto je što i vlastita osuda na smrt. Oholost je čovjeka zavela i dovela na misao da može napredovati i bez Boga, što više, da je i Bog u svom djelovanju ovisan o dobroj volji umišljenih zemaljskih veličina. Ponavlja se priča o Michelangelovom kistu. Jedan od mnogih što ih je veliki umjetnik rabio, mislio je u svojoj preuzetnosti, da je on velikom majstoru apsolutno potreban tako  da bez njega ne može ni misliti na nastavak izradbe jedne umjetnine. Uzalud su ga drugi opominjali neka ne bude preuzetan jer je on samo oruđe u ruci umjetnika, kao što je i umjetnik oruđe u ruci Stvoritelja. Sve su opomene drugova bile uzaludne. Vi ćete vidjeti, govorio je on samosvjesno, što može Michelangelo, ako ja više neću da radim. I kad je Michelangelo uhvatio za nj, da nastavi s poslom, on se tvrdokorno slijepio i nije se htio otvoriti. No nije dugo potrajalo, i veliki majstor rasrđen baci ga pod stol. Navečer dođe sluga s metlom, pomete ga i s ostalim smećem baci u peć. Ponavlja se, rekoh, i danas priča o Michelangelovom kistu. Ima luda koje misle da se u svojim činima ne trebaju obazirati na Stvoritelja svijeta i Njegov dekalog. Zaboravljaju da su samo kist u ruci Vječnog Umjetnika, koji se njima služi za ostvarenje svojih mudrih i svetih planova. I kao što je već mnoge tvrdoglave i budalaste umišljene veličine pomela metla pravde Božje kad su se uporno opirali Njegovim namislima, tako će pomesti i ostale, koji nisu ništa naučili od žalosne sudbine drugih.“ (Propovijed na temu: »Humiliamini igitur sub potenti manu Dei!« (1 Pt 5,6), na Staru godinu, 31. prosinca 1940. u: BATELJA, Juraj (prir.) Blaženi Alojzije Stepinac: Propovijedi, govori, poruke, 1941. – 1946., Postulatura blaženog Alojzija Stepinca, Zagreb, 2000., str. 33-36.)

“Samo Ti ostaješ, Gospodine!”

Samo Bog je vječan!
To je, braćo,  naša utjeha i naša snaga, kad gledamo pred sobom toliki niz protivnika Božjih,
što otvorenih, što sakrivenih. Oni će proći, a Ti ostaješ!

I kad bi se dogodilo da val opće mržnje, prelije i čitavu Evropu, nećemo ni časak klonuti, jer mi znamo, Gospode: Oni će proći, a Ti ostaješ!

I kad bi se dogodilo, da val moralne razvratnosti što ju sije bezbožna štampa, prelije čitavu Evropu i svijet, mi nećemo klonuti duhom, jer znamo, Gospode: Oni će proći, a Ti ostaješ!

I kad bi se dogodilo da zdvojnost što ju siju neprijatelji Tvoji širom svijeta, još više raširi crna svoja krila nad ovim izmučenim narodom,
mi nećemo klonuti duhom, jer znamo, Gospode: Oni će proći, a Ti ostaješ!

Neka se prelije more na nas, neka se sruše bregovi, neka potamni ako hoće i sunce nad nama, naša vjera u tebe, Gospode, i u pobjedu Tvojih načela, ostaje nepokolebljiva, jer
Oni će proći, a Ti ostaješ!

Zato i mi braćo,
ohrabrimo se i radimo muževno po zakonu Božjem i za Boga,
jer ćemo po njem biti i proslavljeni u vječnosti!

Ta, samo je Bog vječan! Njemu jedinome slava i čast u vijeke vjekova. Amen!

(prema Propovijedi bl. Alojzija u Katedrali na Staru godinu 1935.)

Preuzeto s bozjemilosrdje.net