Posveta bazilika svetih Petra i Pavla

Slavimo apostolske prvake kojima Crkva toliko duguje i koje zbog toga naročito štuje.

Crkva danas slavi obljetnicu posvete bazilikâ svetih Petra i Pavla u Rimu. Slaviti njihove posvete zapravo znači slaviti apostolske prvake kojima Crkva toliko duguje i koje zbog toga naročito štuje. Vrline i zasluge apostolskih prvaka, njihov rad među Božjim narodom i njihovo svjedočanstvo koje su dali prolijevajući svoju krv za Gospodina, privukli su štovanje vjernika odmah nakon njihove smrti. Velebnu baziliku svetoga Petra dao je sagraditi car Konstantin i to na vatikanskom brežuljku gdje je apostol Petar podnio mučeničku smrt na križu.. Ona je najveća crkva na svijetu s predivnim velikim trgom. U toj bazilici pokopano je 146 papa. U njoj su održana i dva posljednja crkvena sabora. A obično se u njoj proglašuju i novi sveci. Car Konstantin sagradio je i baziliku svetoga Pavla na Ostijskoj cesti gdje je su apostolu Pavlu odsjekli glavu, do danas je očuvala stari bazilikalni stil, pa je zato vrlo dojmljiva za hodočasnike i turiste. Tijekom stoljeća povećavana je, a osobita su nova vrijednost u njoj mozaičke slike. U bazilici se nalaze i slike svih papa u povijesnom redu. Papa Silvestar I. posvetio je baziliku sv. Petra na današnji dan 326. godine, a baziliku sv. Pavla posvetio je papa Siricije između 384. i 399. godine.

Obljetnica posvete bazilikâ svetih Petra i Pavlau Rimu u Crkvi se slavi od 11. stoljeća. Apostoli su bili stožeri Crkve ne samo u njezinu početku i tijekom njezine povijesti nego su to i danas i bit će do svršetka svijeta, jer su Petru predani „ključevi kraljevstva nebeskog”, a Pavao je postavljen za „učitelja naroda”. „Njih je Božja milost uzdigla među svim članovima Crkve do takvog vrhunca i postavila ih u Tijelu, kojem je Krist glava, kao dvostruko svjetlo očiju”, kako je divno rekao papa Leon Veliki (Časoslov, 2. čit).

Molitva sv. Petru i Pavlu

Bože, tvoj je Sin blaženom Petru udijelio ključeve kraljevstva nebeskog, a po svetom Pavlu proširio svoju Radosnu vijest širom svijeta, molim te, zaštiti narod svoj koji se pouzdaje u zagovor tvojih apostola svetog Petra i Pavla. Sačuvaj ga, ojači vjerom, utješi nadom, obaspi ljubavlju i obranom vječnom. Po Kristu Gospodinu našemu. Amen.

SVETAC DANA – SV. ELIZABETA UGARSKA

Sveta Elizabeta [1207. -1231.] jedna je od dvaju svetaca zaštitnica Trećeg franjevačkof reda (FSR – a). Njezin blagdan slavimo 17. studenog . Rođena u bogatstvu i kraljevskoj obitelji, udala se u mladoj dobi i ostala udovica do svoje 20. godine. Osjećala je veliki sukob između svog kraljevskog statusa i životnog standarda siromašnih. 

Tijekom 1223. upoznala je nekoliko franjevaca i prihvatila ono što je sveti Franjo imao za reći te svoj životni stil više okrenula njegovom. Preuzela je kontrolu nad kraljevskim kućanstvom, dijeleći milostinju, dajući državnu odjeću i prodajući ukrase iz svog dvorca kako bi pomogla siromašnima. Organizirala je i platila izgradnju bolnice za siromašne i svakodnevno je posjećivala.

Na slikama i ikonografiji sveta Elizabeta se često prikazuje sa štrucama kruha ili prekrasnim crvenim i bijelim ružama u pregači – ovaj događaj koji se često naziva Čudo ruža – Elizabeta je skupila nešto hrane uključujući meso i kruh i dok ih je uzimala potajno siromasima susrela se sa svojim mužem “koji je, kako bi otklonio sumnje plemstva da krade blago iz dvorca, tražio od nje da otkrije što se krije pod njezinim ogrtačem. U tom trenutku njezin se ogrtač otvorio i vidjela se vizija bijelih i crvenih ruža, što je Ludwigu dokazalo da je Božja zaštitnička ruka na djelu.”

PAPA BENEDIKT XVI. O SV. ELIZABETI UGARSKOJ – OPĆA AUDIJENCIJA

(srijeda 15. rujna 2010.)

Draga braćo i sestre,

Danas bih vam želio govoriti o jednoj od žena srednjeg vijeka koja je izazivala najveće divljenje; ona je sveta Elizabeta Ugarska, također zvana sveta Elizabeta Tirinška.

Elizabeta je rođena 1207. godine; povjesničari osporavaju njezino rodno mjesto. Njezin otac bio je Andrija II., bogati i moćni kralj Mađarske. Kako bi ojačao političke veze, oženio se njemačkom groficom Gertrudom od Andechs-Merana, sestrom svete Hedwige koja je bila supruga vojvode od Šlezije. Elizabeta je zajedno sa sestrom i trojicom braće samo prve četiri godine djetinjstva provela na ugarskom dvoru. Voljela je sviranje, glazbu i ples; vjerno je molila svoje molitve i već je iskazivala osobitu pozornost prema siromasima, kojima je pomagala lijepom riječju ili nježnom gestom.

Njezino sretno djetinjstvo iznenada je prekinuto kada su neki vitezovi stigli iz daleke Tiringije da je otprate do njenog novog prebivališta u srednjoj Njemačkoj. Zapravo, u skladu s tadašnjim običajima, Elizabetin je otac uredio da ona postane princeza od Tiringije. Landgrof ili grof ove regije bio je jedan od najbogatijih i najutjecajnijih vladara u Europi početkom 13. stoljeća, a njegov je dvorac bio središte veličanstvenosti i kulture.

No, svetkovine i prividna slava prikrivale su ambicije feudalnih knezova koji su često međusobno ratovali i sukobljavali se s kraljevskom i carskom vlašću.

U tom je kontekstu zemaljski grof Hermann vrlo rado prihvatio zaruke svoga sina Ludwiga s ugarskom princezom. Elizabeta je domovinu napustila s bogatim mirazom i brojnom pratnjom, uključujući i osobne dvorske dame, od kojih su dvije ostale vjerne prijateljice do kraja. Oni su nam ostavili dragocjene podatke o djetinjstvu i životu sveca.

Nakon dugog putovanja stigli su do Eisenacha i uspeli se do tvrđave Wartburg, snažnog dvorca koji se uzdiže nad gradom. Tu su se slavile zaruke Ludwiga i Elizabete. Sljedećih godina, dok je Ludwig učio viteški zanat, Elizabeta i njezini drugovi učili su njemački, francuski, latinski, glazbu, književnost i vez. Unatoč tome što su politički razlozi odredili njihovu zaruku, između dvoje mladih razvila se iskrena ljubav, oživljena vjerom i željom da vrše Božju volju. Nakon očeve smrti, kada je Ludwig imao 18 godina, počeo je vladati Tiringijom.

Elizabeta je, međutim, postala predmet kritičkih šaputanja jer je njezino ponašanje bilo neskladno s dvorskim životom. Stoga su njihova svadbena slavlja bila daleko od raskošne, a dio sredstava namijenjenih za banket doniran je siromašnima.

Svojom dubokom osjetljivošću Elizabeta je uvidjela proturječja između ispovijedane vjere i kršćanske prakse. Nije mogla podnijeti kompromis. Jednom je, ulazeći u crkvu na blagdan Velike Gospe, skinula svoju krunu, položila je pred Raspelo i, prekrivši lice, ležala ničice na zemlji. Kad ju je svekrva prekorila zbog te geste, Elizabeta je odgovorila:

“Kako da ja, bijedni stvor, i dalje nosim krunu zemaljskog dostojanstva, kad vidim svoga Kralja Isusa Krista trnovom krunom?”.

Ponašala se prema svojim podanicima na isti način na koji se ponašala prema Bogu. Među Izrekama četiriju sluškinja nalazimo ovo svjedočanstvo: “Nije jela nikakvu hranu prije nego što se uvjerila da dolazi iz imovine ili zakonitog posjeda njezina muža. Dok se suzdržavala od nezakonito nabavljene robe, također je dala sve od sebe da osigura naknadu onima koji su pretrpjeli nasilje” (nn. 25 i 37).

Ona je pravi primjer za sve koji imaju ulogu vodstva: vršenje vlasti, na svim razinama, mora se živjeti kao služenje pravdi i milosrđu, u stalnoj potrazi za općim dobrom.

Elizabeta je marljivo vršila djela milosrđa: davala je hranu i piće onima koji su joj pokucali na vrata, nabavljala je odjeću, plaćala dugove, njegovala bolesne i pokapala mrtve. Silazeći iz svog dvorca, često je sa svojim dvorskim damama obilazila domove siromaha, donoseći im kruh, meso, brašno i drugu hranu. Osobno je dijelila hranu i pozorno pregledavala odjeću i madrace siromaha.

O ovakvom ponašanju izvijestili su njezina supruga, koji ne samo da nije bio nezadovoljan nego je njezinim tužiteljima odgovorio: “Sve dok ona ne proda dvorac, ja sam sretan s njom!”.

U ovaj kontekst uklapa se i čudo kruhova pretvorenih u ruže: dok je Elizabeta išla s pregačom napunjenom kruhom za siromahe, susrela je svog muža koji ju je upitao što nosi. Otvorila je pregaču da mu ga pokaže, a umjesto kruha bila je puna veličanstvenih ruža. Ovaj simbol milosrđa često se pojavljuje na prikazima svete Elizabete.

Elizabetin brak bio je duboko sretan: pomogla je svom mužu da svoje ljudske kvalitete podigne na nadnaravnu razinu, a on se, u zamjenu, zauzeo za velikodušnost svoje žene prema siromašnima i za njezine vjerske običaje. Sve više cijenjen zbog velike vjere svoje supruge, Ludwig joj je rekao, govoreći o njezinoj pozornosti prema siromašnima: “Draga Elizabeta, Krist je taj kojeg si očistila, hranila i brinula za njega”. Jasno svjedočanstvo kako vjera i ljubav prema Bogu i bližnjemu jačaju obiteljski život i sve više produbljuju bračnu zajednicu.

Mladi par našao je duhovnu potporu u Manjoj braći koja su se počela širiti Tiringijom 1222. godine. Elizabeta je između njih izabrala fra Rodegera [Rüdigera] za svog duhovnika. Kad joj je ispričao o događaju obraćenja Franje Asiškog, bogatog mladog trgovca, Elizabeta je bila još više oduševljena na putu svog kršćanskog života.

Od tada postaje još odlučnija slijediti siromašnog i raspetog Krista, prisutnog u siromašnim ljudima. Čak ni kad joj se rodio prvi sin, a zatim još dvoje djece, naša svetica nije zanemarivala svoje dobrotvorno djelo. Također je pomogla Manjoj braći da sagrade samostan u Halberstadtu, kojem je fra Rodeger postao poglavar. Iz tog je razloga Elizabetino duhovno vodstvo preuzeo Konrad od Marburga.

Rastanak s mužem bio je teška kušnja, kada se krajem lipnja 1227. godine, kada se Ludvig IV. pridružio križarskom ratu cara Fridrika II. Podsjetio je svoju ženu da je to tradicionalno za vladare Tiringije. Elizabeta mu odgovori: “Daleko od toga da te zadržavam. Cijeloga sam sebe predala Bogu, a sada moram dati i tebe”.

Međutim, groznica je desetkovala trupe, a sam Ludwig se razbolio i umro u Otrantu, prije ukrcaja, u rujnu 1227. Imao je 27 godina. Kad je Elizabeth saznala tu vijest, bila je toliko tužna da se povukla u samoću; ali tada, osnažena molitvom i utješena nadom da će ga ponovno vidjeti na nebu, počela se baviti poslovima Kraljevstva.

Međutim, Elizabetu je čekalo još jedno suđenje. Njezin je šurjak uzurpirao vlast u Tiringiji, proglasivši se pravim nasljednikom Ludwiga i optuživši Elizabetu da je pobožna žena nesposobna vladati. Mlada udovica s troje djece protjerana je iz dvorca Wartburg i otišla je u potragu za utočištem. Samo su dvije njezine dame ostale blizu nje. Otpratili su je i povjerili troje djece na brigu Ludwigovim prijateljima. Lutajući selima, Elizabeta je radila gdje god bi je dočekali, pazila na bolesne, prela konac i kuhala.

Tijekom ove kalvarije koju je nosila s velikom vjerom, strpljivošću i predanošću Bogu, nekolicina rođaka koji su joj ostali vjerni i smatrali vladavinu njezina šogora nezakonitom, vratili su joj ugled. Tako je početkom 1228. Elizabeta dobila dovoljno prihoda da se povuče u obiteljski dvorac u Marburgu, gdje je živio i njezin duhovnik, fra Konrad.

On je bio taj koji je izvijestio papu Grgura IX. o sljedećem događaju: “Na Veliki petak 1228. godine, položivši ruke na oltar u kapeli svoga grada, Eisenacha, u kojoj je poželjela dobrodošlicu Manjoj braći, u prisutnosti nekoliko fratri i rodbina Elizabeta se odrekla vlastite volje i svih taština svijeta. Htjela se također odreći svega imanja, ali sam je odvratio iz ljubavi prema siromasima. Nedugo zatim sagradila je bolnicu, okupila bolesne i invalide i za svojim stolom posluživala najjadnije i najsiromašnije. Kad sam je prekorio zbog toga, Elizabeta je odgovorila da od siromaha dobiva posebnu milost i poniznost” [Epistula magistri Conradi, 14-17].

U ovoj tvrdnji možemo razabrati stanovito mistično iskustvo slično onom svetog Franje: Asiški vjernik je u svojoj oporuci, zapravo, izjavio da je služenje gubavcima, koje je isprva smatrao odvratnim, pretvoreno u slast duše i tijelo [Testamentum, 1-3].

Elizabeta je posljednje tri godine provela u bolnici koju je osnovala, služeći bolesne i bdijeći nad umirućima. Uvijek je nastojala obavljati najskromnije usluge i najodvratnije zadatke. Postala je ono što bismo mogli nazvati posvećena žena u svijetu [soror in saeculo] i, s drugim prijateljima odjevenim u sive habite, formirala je redovničku zajednicu. Nije slučajno da je zaštitnica Redovnog trećoredca svetog Franje i Franjevačkog svjetovnog reda.

U studenom 1231. pogodila ju je visoka groznica. Kad se vijest o njezinoj bolesti proširila, ljudi su pohrlili da je vide. Nakon 10-ak dana zamolila je da se zatvore vrata kako bi mogla biti sama s Bogom. U noći 17. studenoga usnula je blagim snom u Gospodinu. Svjedočanstva o njezinoj svetosti bila su tolika i tolika da ju je nakon samo četiri godine papa Grgur IX. proglasio svetom i te iste godine posvećena je prekrasna crkva njoj u čast sagrađena u Marburgu.

Draga braćo i sestre, u svetoj Elizabeti vidimo kako vjera i prijateljstvo s Kristom stvaraju osjećaj pravednosti, jednakosti svih, prava drugih i kako stvaraju ljubav, milosrđe. A iz te se ljubavi rađa i nada, sigurnost da smo ljubljeni od Krista i da nas Kristova ljubav očekuje te nas tako čini sposobnima nasljedovati Krista i vidjeti Krista u drugima.

Sveta nas Elizabeta poziva da ponovno otkrijemo Krista, da ga volimo i da imamo vjeru; a time i pronaći istinsku pravdu i ljubav, kao i radost što ćemo jednog dana biti uronjeni u božansku ljubav, u radost vječnosti s Bogom. Hvala vam.

***

Bože, tvojom milošću blažena je Elizabeta u siromasima gledala i častila Krista. Daj nam po njezinu zagovoru da neumornom ljubavlju služimo potrebnima i nevoljnima. Po Kristu Gospodinu našem. Amen.

SVETAC DANA – SV. MARGARETA ŠKOTSKA

Supruga, majka, kraljica, dobročiniteljica, četiri su riječi za najkraći opis sv. Margarete Škotske, čiji životopis dokazuje da sveci ne moraju nužno prolaziti putovima patnje, boli, osamljenosti i nerazumijevanja. Istina, gotovo cijeli život provela je u izbjeglištvu, no kako je bila kraljevska kći, nije ni to bilo tako strašno poput današnjih izbjegličkih priča…

Sveta Margareta Škotska (1045.-1093.), unuka engleskog kralja, rođena je u Mađarskoj zbog očevog progonstva kao djeteta. Svoje prve godine provela je na mađarskom dvoru, među pobožnim i vjernim katoličkim kraljevima.

Njezin praujak, sveti Edward Ispovjednik, koji je naslijedio njezina djeda, bio je blizu smrti 1057. godine, a Margaretina se obitelj vratila u rodnu Englesku budući da se njezin vlastiti otac smatrao mogućim nasljednikom svog strica bez djece. Teškoće su ponovno pogodile obitelj kada je njezin otac umro odmah po povratku u zemlju iz koje je bio prognan godinama prije.

Kroz niz bitaka i promjena vlasti, njezina je obitelj izgubila englesko prijestolje, a Margaretina obitelj pobjegla je na sigurno u Škotsku. Tamo se 1070. Malcom III., škotski kralj, oženio Margaretom, želeći nevjestu koja je kao potomak anglosaksonskog prijestolja. Zajedno su imali osmero djece, od kojih će troje naslijediti oca na škotskom prijestolju.

Ugodan i uzvišen život kraljevske obitelji na mnoge je načine bio nepoželjan za svetu Margaretu, pa je svim svojim sposobnostima nastojala iskoristiti svoj status kao sredstvo za duhovno i materijalno poboljšanje života drugih.

Njezin plemićki i kraljevski status ipak nije bio ono što je činilo svetost svete Margarete. Umjesto toga, proglašena je svetom 1250. godine zbog života u svetosti. Smatrana snažnom ženom hrabrog karaktera, Sveta Margareta bila je snažno uvjerena u vjeri i bila je predana supruga i majka. Poznavala je teškoće i patnje i prigrlila ih je s velikom krepošću.

Pobožnost svete Margarete bila je vidljiva u velikom broju vremena koje je provodila u molitvi. Svetica je također ilustrirala važnost tišine i samoće kada bi se često povlačila u klaustar špilje za prigode molitve i tihog razmišljanja. Sveta Margareta bila je proždrljiva čitateljica, osobito duhovne građe. Njezin suprug, koji je bio nepismen, jako se divio apetitu svoje žene za knjigama.

Kraljici su najvažniji bili sakramenti, osobito misno slavlje. Priča se da je bilo dana kad je bila na čak šest misa.

Sveta Margareta bi činila dobrotvorna djela za siromahe. Voljeći i poštujući njih, voljela je i častila Krista. To je uključivalo pranje nogu i posluživanje hrane.

Sveta Margareta uvijek je brzo povezivala svoja djela služenja niskima kao čin žrtve i štovanja. Često bi je našli kako odlazi u crkvu kako bi mogla ponuditi svoju službu na slavu Božju. Škotski kraljevski par dao je primjer svojim gostima kada su obično odlučili poslužiti goste prije nego što bi sami jeli.

Iako njezin suprug nije bio posebno religiozan, sveta Margareta se nije bojala učinkovito upotrijebiti svoj utjecaj s njim kako bi unaprijedila nekoliko projekata za službu Crkve. Bila je ključna u uspostavljanju trajekta za prijevoz hodočasnika i zalagala se za posvećenije štovanje subote u cijelom kraljevstvu.

Sveta Margareta bila je velika pobornica benediktinskog života u Škotskoj. Znala je važnost samostana i njihov doprinos društvu, pa je pozvala benediktince da osnuju novi samostan i bila je ključna u donošenju reforme i novog života u drugi samostan.

Suprug i najstariji sin svete Margarete ubijeni su u opsadnom napadu 13. studenoga 1093. Udovica je tu vijest saznala na vlastitoj samrtnoj postelji. Vjeruje se da je život u strogoći i postu uzeo danak na njezinom tijelu, a teška vijest slomila joj je srce. Umrla je tri dana kasnije.

Sveta Margareta Škotska je svetica zaštitnica za služenje siromašnima, a njezin je blagdan 16. studenoga. Svetom ju je proglasio 1250. papa Inocent IV.

SVETAC DANA – SV. GERTRUDA – VELIKA ZAGOVORNICA DUŠA U ČISTILIŠTU

Sveta Gertruda Velika, ili sveta Gertruda od Helfta, rođena je 6. siječnja 1256. godine u Njemačkoj. Odlučila je odgovoriti na Gospodinov poziv kao sestra benediktinka. Njezin dubok odnos s Gospodinom kroz molitvu doveo je do toga da je spominju kao mističarku. Također je smatrana velikom teologinjom.

Sveta Gertruda bila je nadarena klauzurna redovnica, učenjak i mistik. Ništa se ne zna o njezinoj obitelji, ali rođena je u Tiringiji (u Svetom Rimskom Carstvu) 1256. Imala je samo pet godina kada je stigla, ili siroče ili ostavljena s rođacima, u benediktinski cistercitski samostan u Helfti u Saskoj (današnji Eisleben u srednjoj Njemačkoj). Samostan je vodila njegova opatica Gertruda od Hackerborna. Opatica je bila izuzetna u svojim talentima, jer je služila kao opatica od svoje devetnaeste godine. Zahvaljujući njezinom sposobnom vodstvu, samostan je bio poznat u cijelom Svetom Rimskom Carstvu po visokom obrazovanju i dubokoj duhovnosti svojih redovnica. Mlado dijete Gertruda bilo je povjereno na brigu opatičinoj sestri sv. Mechtildi, koja je upravljala djecom samostana i koja je i sama bila mističarka. Mistik je netko tko doživljava izravno sjedinjenje ljudske duše s Božanstvom. Dijete je revno učilo u samostanu i postalo vješto u Svetom pismu, latinskoj književnosti i pisanim djelima velikih crkvenih učitelja sv. Augustin, Grgur Nazianzen i Bernard iz Clairvauxa. S vremenom su mlade Gertrude i Mechtild razvile blisko prijateljstvo.

Kad je imala dvadeset i šest godina, Gertruda je doživjela svoje prvo od mnogih ukazanja Isusa, kojim je bila oduševljena. S istim žarom s kojim se posvetila studiju, Gertruda se posvetila svom izvanrednom odnosu s Isusom. Kad je bila u zanosu, bila je naizgled u nevidljivom svijetu, neosjetljiva na sve oko sebe. Ipak, živjela je životom obične časne sestre. Poznato je da je primila euharistiju izravno od anđela ili od samog Isusa. Ukazivao joj se svakodnevno više od dvadeset godina. Otkrio joj je poznatu molitvu kojom bi se iz Čistilišta izbavilo tisuću duša. Povremeno je mogla vidjeti vlastitog anđela čuvara kako nosi njezine molitve do nebeskog prijestolja. Također je poznato da su joj se ukazali sv. Ivan apostol, Agneza i Benedikt. Benediktinci su bili i poznati su po držanju zakona sv. Benedikta o dočeku posjetitelja kao da su Kristovi. Kao časna sestra, Gertruda je bila poznata po svojoj beskrajnoj dobrotvornosti prema siromašnima, no ipak su njezin savjet tražili i bogati i siromašni. Osobito je suosjećala s patničkim dušama u čistilištu i posvetila se molitvi za njih. Shvaćala je vrijednost požrtvovnog života posvećene redovnice i živjela je kao primjer nekoga tko se uvijek trudi ugoditi Bogu zbog svoje velike ljubavi prema Njemu. Također je posjedovala dar čuda i proroštva. Osobito je suosjećala s patničkim dušama u čistilištu i posvetila se molitvi za njih.

Godine 1291. umrla je opatica, a sedam godina kasnije umrla je i Gertrudina draga mentorica i prijateljica Mechtild. Gertrude je brinula o objema ženama tijekom vremena njihovog pogoršanja zdravlja. I njezino je zdravlje bilo sve slabije, ali to nije promijenilo njezinu svakodnevnu predanost Bogu. Umrla je 17. studenog 1302. u Helfti. Imala je četrdeset i šest godina. Vjeruje se da je pokopana sa svojom opaticom Gertrudom i Mechtildom, ali se ne zna gdje su ostaci. Samostan je uništen u četrnaestom stoljeću, obnovljen, zatim zatvoren i korišten u svjetovne svrhe počevši od šesnaestog stoljeća. Začudo, ponovno ga je 1990-ih dobila Magdeburška biskupija, koja ga je dala obnoviti i dati na korištenje cistercitskim časnim sestrama.

Ostavština svete Gertrude je njezin pisani izvještaj o njezinim mističnim iskustvima, sve napisano na latinskom jeziku. Pažljivo je bilježila ono što se događalo tijekom mističnih posjeta, kako bi ono što je bila blagoslovljena doživjeti moglo biti od koristi njezinim redovnicama. Knjiga izuzetne milosti (također poznata kao Otkrivenje svete Gertrude ili Glasnik božanske ljubavi) sadrži govor od pet dijelova. Samo je drugi dio napisala sama Gertruda, a ostale su napisali nepoznati cistercitski suradnici. Gertruda i Mechtild zajedno su sastavile brojne molitve. Gertruda je također zabilježila Mechtildina mistična iskustva u Liber Specialis Gratiae. Najviše je vrijedna spomena Gertrudina velika pobožnost Presvetom Srcu Isusovu, četiri stoljeća prije nego što je Isus objavio ovu pobožnost svetoj Margareti Mariji Alacoque. Nakon njene smrti, poglavari njezina reda dali su spise proučiti franjevačkim i dominikanskim teolozima, koji su ih jednoglasno odobrili. Iako nikada nije bila službeno proglašena svetom, 1677. za sveopću Crkvu ustanovljen je blagdan u spomen na nju, što je jednako kanonizaciji. Kako bi je razlikovali od svoje opatice, koja se također zvala Gertruda, papa Benedikt XIV joj je dao naslov Gertruda Velika kako bi ukazao na njezino ogromno teološko razumijevanje.