SVETAC DANA – SV. CHARLES DE FOUCAULD
1. Dijete iz kršćanske kuće (1858. do 1873.)
Charles je rođen u Strasbourgu u Francuskoj 15. rujna 1858. i kršten je dva dana nakon rođenja.
„Bože moj, svi trebamo pjevati milosti tvoje: Sine svete majke, od nje sam naučio poznavati te, ljubiti te i moliti ti se. Nije li moje prvo sjećanje bila molitva koju me tjerala da recitiram ujutro i navečer: ‘Bože moj, blagoslovi oca, majku, djeda, baku, baku Foucauld i moju malu sestru’?…”
Ali njegova majka, otac i baka s očeve strane umrli su 1864. Djed je uzeo dvoje djece, Charlesa (6 godina) i Marie (3 godine) u svoj dom.
“Uvijek sam se divio velikoj inteligenciji svoga djeda čija je beskrajna nježnost obavijala moje djetinjstvo i mladost ozračjem ljubavi, čiju toplinu i danas osjećam.”
Dana 28. travnja 1872. Charles je pristupio svojoj prvoj svetoj pričesti. Sakramnet svete Potvrde primio je isti dan.
2. Mladić u svijetu bez Boga (1874. do 1876.)
Charles je bio inteligentan i studij mu nije teško padao. Volio je knjige, ali čitao je sve što mu je došlo pod ruku.
“Ako sam malo radio u Nancyju, to je bilo zato što mi je bilo dopušteno da u svoje studije pomiješam mnoštvo štiva koja su mi dala ukus za učenje, ali koja su mi naštetila što znate…”
Malo po malo Charles se udaljio od svoje vjere. Nastavio je poštivati katoličku vjeru, ali više nije vjerovao u Boga.
“Ostao sam dvanaest godina ne niječući niti vjerujući u bilo što, očajavajući nad istinom i ne vjerujući čak ni u Boga. Nije bilo uvjerljivog dokaza.”
“Sa 17 godina bio sam potpuno sebičan, pun taštine i nepoštivanja, obuzet željom za onim što je zlo. Podivljao sam.”
“Bio sam u mraku. Nisam više vidio ni Boga ni ljude: postojao sam samo ja.”
3. Neuvjereni vojnik (1876. do 1882.)
Nakon dvije godine studija na Vojnoj školi, Charles je postao časnik. Njegov djed je upravo umro i Charles je naslijedio sve. Imao je 20 godina.
Charles je nekoliko godina svoje zadovoljstvo tražio u hrani i zabavama. Tada su ga zvali “Fats Foucauld”.
“Dugo spavam. Puno jedem. Mislim malo.”
Ali u listopadu 1880. Charles je poslan u Alžir. Svidjela mu se zemlja i zanimali su ga stanovnici:
“Vegetacija je vrhunska: palme, grmovi lovora, stabla naranči. To je prekrasna zemlja! Što se mene tiče, bio sam očaran. Usred svih njih nalaze se Arapi u bijelim burnusima ili odjeveni u jarke boje, s gomilom deva, malih magaraca i koza, koji djeluju najslikovitije.”
Međutim, Charlesovo odbijanje da posluša svoje nadređene u aferi u koju je bila upletena žena na kraju ga je koštalo zaposlenja.
Tek što se vratio u Francusku, saznao je da se njegov puk šalje u Tunis:
“Ekspedicija ove vrste prerijedak je užitak da bismo je propustili bez pokušaja uživanja u njoj. Zaista su me poslali natrag u Afriku, kao što sam tražio, ali ne baš u puku koji sam želio. Bio sam dio kolone koja je manevrirala na visokim visoravnima, južno od Saïde. Bilo je jako zabavno. Uživao sam u logorskom životu onoliko koliko nisam volio život u garnizonu. Nadam se da će kolumna trajati još dugo. Kad bude gotovo, pokušat ću otići negdje drugdje gdje je akcija.”
U siječnju 1882. kolone su raspuštene i Charles se ponovno vratio u vojarne.
“Mrzim život u garnizonu… Radije bih iskoristio mladost da bih putovao. Barem ću tako moći nešto naučiti i ne gubiti vrijeme.”
Dana 28. siječnja 1882. istupio je iz vojske.
4. Ozbiljan putnik (1882. do 1886.)
Charles se tada odlučio nastaniti u Alžiru kako bi pripremio svoje putovanje.
“Bila bi šteta da se na tako divna putovanja krenemo glupo i poput običnog turista. Želim se njima baviti ozbiljno, ponijeti knjige kako bih što temeljitije otkrio i antičku i modernu povijest, ali ponajviše antičku povijest svih zemalja kroz koje ću putovati.”
Maroko nije bio daleko, ali je Europljanima bio zabranjen. Charlesa je privukla ova malo poznata zemlja. Nakon dugih priprema od 15 mjeseci, otišao je u Maroko sa Židovom po imenu Mordechai koji će mu služiti kao vodič.
“Godine 1883. Europljani su mogli vidno i sigurno putovati samo onim teritorijem koji je došao pod sultanovu vlast. U ostatak Maroka mogli su ući samo ako su bili maskirani, a čak i tada je to bio rizik za njihove živote. Smatrali su ih špijunima i bili bi ubijeni da ih prepoznaju. Gotovo cijelo moje putovanje bilo je u neovisnim dijelovima zemlje. Maskirao sam se od Tangiersa nadalje, kako bih izbjegao neugodne sastanke. Pretvarao sam se da sam Izraelac. Tijekom mog putovanja, moj kostim je bio onaj marokanskih Židova, moja religija, njihova, moje ime, rabin Joseph. Molio sam i pjevao u sinagogi. Roditelji su me molili da blagoslovim njihovu djecu…”
“Onima koji su htjeli znati odakle sam, ponekad sam odgovarao Jeruzalem, ponekad Moskva, a ponekad Alžir.”
“Ako bi netko pitao razlog mog putovanja? Muslimanima bih odgovorio da sam bio prosjački rabin koji je išao prositi od grada do grada; Židovima, pobožni Izraelac koji je došao u Maroko unatoč umoru i opasnosti, kako bi se raspitao o stanju svoje braće.”
“Cijeli moj itinerer zabilježen je očitanjima s kompasa i barometra.”
“Dok sam hodao, uvijek sam na dlanu lijeve ruke imao bilježnicu veličine 5 četvornih centimetara, au drugoj olovku dugu 2 centimetra. Bilježio sam uz cestu sve vrijedno pažnje, ono što se moglo vidjeti desno i lijevo. Primijetio sam promjene smjera zajedno s očitanjem kompasa; nadmorska visina se mijenja zajedno s barometarskom visinom; sat i minuta svakog opažanja; mjesta gdje smo stali; brzinu kojom smo hodali itd. Ovako sam pisao tijekom većeg dijela putovanja i cijelo vrijeme dok smo mijenjali visinu.”
To nitko nikada nije primijetio, čak ni u najvećim karavanima. Pazio sam da hodam ispred ili iza svojih suputnika, tako da uz pomoć širokog raspona moje odjeće jedva da su vidjeli lagani pokret mojih ruku. Tako su opis i pregled mog itinerara ispunili dobar broj malih bilježnica.
“Čim sam stigao u selo gdje sam mogao imati zasebnu sobu, dovršio sam ih i prepisao u bilježnice koje su činile dnevnik mog putovanja. Proveo sam noći radeći ovo.”
Za vrijeme mog kratkog boravka u Tisintu upoznao sam nekoliko ljudi: sve su me hadžije željele vidjeti. Jednostavna činjenica da sam došao iz Alžira, gdje su naišli na topao prijem, značila je da sam i ja dobio istu dobrodošlicu. Od tada sam saznao da je nekoliko njih sumnjalo da sam kršćanin. Nisu rekli ni riječ, shvaćajući možda bolje od mene, kakva bi me opasnost mogla zadesiti da progovore.
“Kad sam stigao u Agadir, otišao sam do kuće Hadj Bou Rhima. Ne mogu ga dovoljno nahvaliti niti artikulirati što mu dugujem. Za mene se pokazao kao najpouzdaniji, najaltruističniji i najodaniji prijatelj. U dva je navrata riskirao svoj život kako bi zaštitio moj. Ubrzo je pogodio da sam kršćanin. Poslije sam mu to i sam rekao. Ukazivanje takvog povjerenja samo je povećalo njegovu privrženost.”
Charles je 11 mjeseci često dobivao uvrede i kamenje. Nekoliko puta je zamalo stradao.
23. svibnja 1884. jadni prosjak stigao je na alžirski granični prijelaz. Bio je bos, mršav i prekriven zemljom. Ovaj jadni Židov nije bio nitko drugi do Charles de Foucauld.
“Bilo je teško, ali vrlo zanimljivo, i uspio sam!”
Znanstveni svijet tog vremena bio je jako impresioniran Charlesovim radom: pravo istraživanje! Proputovao je 3000 km u gotovo nepoznatoj zemlji. Bila je to slava!
5. Tragač za Bogom (1886. do 1890.)
Charlesu takva slava nije ništa značila. Napustio je Alžir i nastanio se u Parizu, blizu svoje obitelji. Imao je 28 godina.
“Početkom listopada 1886. godine, nakon šest mjeseci obiteljskog života, dok sam u Parizu objavljivao svoje putovanje u Maroko, našao sam se u društvu ljudi koji su bili vrlo inteligentni, vrlo čestiti i visoko kršćanski. U isto me vrijeme tjerala iznimno snažna unutarnja milost. Iako nisam bio vjernik, počeo sam ići u Crkvu. To je bilo jedino mjesto gdje sam se osjećao opušteno i tamo bih provodio duge sate ponavljajući ovu neobičnu molitvu: “Bože moj, ako postojiš, dopusti mi da te upoznam!”
“Ali nisam te poznavao…”
“Oh! Bože moj, koliko je tvoja ruka bila nada mnom, a kako sam toga malo bio svjestan! Kako ste dobri! Kako ste dobri! Kako si me zaštitio! Kako si me prekrio svojim krilima kad nisam ni vjerovao u tvoje postojanje!
“Okolnosti su me prisilile da budem čedan. Bilo je to potrebno kako bih pripremio svoju dušu za primanje istine: demon prelako ovlada dušom koja nije čedna.”
“Istodobno si me vratio mojoj obitelji gdje sam primljen kao izgubljeni sin.”
„Sve je ovo bilo tvoje djelo, moj Bože, samo tvoje djelo… Lijepa duša ti je pomogla, ali svojom šutnjom, svojom blagošću, svojom dobrotom, njezinim savršenstvom… ti si me privukao ljepotom ove duše.“
“Tada ste me nadahnuli ovom mišlju: ‘Budući da je ova duša tako inteligentna, religija u koju ona vjeruje ne može biti ludost. Pa da proučim ovu vjeru: da uzmem jednog profesora katoličkog vjeronauka, mudrog svećenika, pa da vidim o čemu se radi i trebam li vjerovati onome što piše.”
“Tada sam razgovarao s fra Huvelin. Tražio sam vjeronauk: tjerao me je da kleknem i tjerao me na ispovijed, te me odmah slao na pričest…”
„Ako postoji radost na nebu zbog jednog grešnika koji se obratio, bila je radost kad sam ušao u ovu ispovjedaonicu!“
“Ja koji sam toliko sumnjao nisam sve povjerovao u jednom danu; ponekad se činilo da je teško povjerovati u čuda u Evanđelju; ponekad sam htio pomiješati odlomke iz Kurana sa svojim molitvama. Ali Božja milost i savjet moga ispovjednika raspršiše oblake…”
“Moj Gospodine Isuse, ti si stavio u mene ovu nježnu i rastuću ljubav prema tebi, ovaj ukus za molitvu, ovu vjeru u tvoju Riječ, ovaj duboki osjećaj dužnosti davanja milostinje, ovu želju da te nasljedujem, ovu žeđ da učinim najvećim žrtvu koju mogu učiniti za tebe.”
“Želio sam biti religiozan i živjeti samo za Boga. Moj me ispovjednik natjerao da čekam tri godine.”
„Hodočašće u Svetu Zemlju, kako je blagoslovljeno utjecalo na moj život, iako sam to činio usprkos sebi, iz čiste poslušnosti fra Huvelin…”
“Nakon što sam Božić 1888. proveo u Betlehemu, odslušavši misu polnoćku i pričestivši se u Svetoj špilji, nakon dva-tri dana vratio sam se u Jeruzalem. Čarolija koju sam osjetio moleći u ovoj špilji koja je odzvanjala glasovima Isusa, Marije i Josipa bila je neopisiva.”
“Jako sam žedan živjeti životom koji sam vidio dok sam hodao ulicama Nazareta, ulicama koje su kročile noge našeg Gospodina, nepoznatog siromašnog radnika izgubljenog u gađenju…”
6. Redovnik trapist (1890. do 1897.)
Charles je bio jako privržen svojoj obitelji i prijateljima, ali se osjećao pozvanim ostaviti sve kako bi slijedio Isusa. 15. siječnja 1890. stupio je među trapiste.
„Evanđelje mi je pokazalo da je prva zapovijed ljubiti Boga svim srcem i da sve treba obaviti ljubavlju; svatko zna da je prvi učinak ljubavi imitacija. Činilo mi se da ništa bolje ne predstavlja ovaj život od trapista.”
„Svaka je osoba dijete Božje koje ga beskrajno ljubi: nemoguće je dakle željeti ljubiti Boga bez ljubavi prema ljudima: što više ljubiš Boga, to više voliš ljude. Ljubav prema Bogu, ljubav prema ljudima, cijeli je moj život; nadam se da će to biti cijeli moj život.”
Charles je bio sretan kao trapist. Puno je naučio. Dobio je mnogo. Ali još nešto je nedostajalo.
“Siromašni smo materijalnim dobrima, ali ne tako siromašni kao što je bio naš Gospodin, ne tako siromašan kao što sam ja bio u Maroku, ne tako siromašan kao sveti Franjo.”
“Volim našeg Gospodina Isusa Krista i ne mogu podnijeti da vodim život drugačiji od njegovog. Ne želim putovati kroz život prvom klasom kad je Onaj koga volim otišao u najnižu klasu.”
“Pitao sam se nije li traženje nekoliko duša s kojima bi se moglo osnovati malu kongregaciju potrebno.”
“Cilj bi bio voditi život što je moguće identičniji životu našega Gospodina: živjeti samo od djela svojih ruku, slijedeći doslovce njegove savjete…”
„Povrh ove vrste rada bilo bi puno molitava, formiranje samih malih skupina i širenje na većinom nekršćanske zemlje koje su tako napuštene i gdje bi bilo tako dobro povećati ljubav našeg Gospodina Isusa i broj njegovih slugu.”
7. Pustinjak u Isusovoj zemlji (1897. do 1900.)
Dana 23. siječnja 1897. vrhovni poglavar trapista objavio je Charlesu da može napustiti Trappe kako bi slijedio Isusa, siromašnog radnika iz Nazareta.
Charles je otišao u Svetu zemlju. Stigao je u Nazaret gdje su ga klarise uzele za slugu.
“Bog mi je omogućio da nađem ono što sam tražio: imitaciju onoga što je bio život našeg Gospodina Isusa u istom Nazaretu…”
„U svojoj kolibi od dasaka i u podnožju Svetohraništa klarisa, kroz dane rada i noći molitve, imao sam sve što sam tražio, tako da je bilo jasno da je Bog ovo mjesto pripremio za mi.”
Ali Charles je želio podijeliti ovaj život u Nazaretu s drugom braćom. Zbog toga je napisao Pravilo male braće.
“Htio sam sastaviti vrlo jednostavno pravilo, prikladno da nekolicini pobožnih duša omogući obiteljski život oko svete Hostije.”
„Moje je pravilo tako usko povezano s kultom Svete Euharistije da ga skupina ne može slijediti bez svećenika i svetohraništa; Tek kad budem svećenik i bude oratorij oko kojeg se možemo okupiti, moći ću imati nekoliko suputnika.”
U kolovozu 1900. Charles se vratio u Francusku. Fra Huvelin je bio suglasan da on bude zaređen za svećenika.
“Otišao sam provesti godinu dana u samostanu. Tamo sam studirao i primio sveti red. Svećenik sam od prošlog lipnja i odmah sam se osjetio pozvanim otići „izgubljenim ovcama“, najnapuštenijima, najpotrebnijima, kako bih ispunio zapovijed ljubavi prema njima: Ljubite druge kao što sam ja ljubio vas. , tako ćete biti prepoznati kao moji učenici”. Znajući iz iskustva da nijedan narod nije bio napušteniji od muslimana iz Maroka i alžirske Sahare, zatražio sam i dobio dozvolu da odem u Beni Abbès, malu oazu u alžirskoj Sahari na granici s Marokom.”
8. Brat svima u Beni Abbèsu (1901. do 1904.)
28. listopada 1901. Charles je stigao u Beni Abbès.
“Domoroci su me savršeno prihvatili i uspostavljam odnose s njima, pokušavajući im učiniti malo dobra.”
“Vojnici su mi počeli graditi kapelicu, tri ćelije i sobu za goste od suhe cigle i palminog debla.”
“Želim da me svi stanovnici naviknu gledati kao svog brata, sveopćeg brata… Kuću počinju zvati “bratstvom” i to mi je jako dirljivo”
Svaki je dan Charles provodio sate pred Svetohraništem.
“Euharistija je Isus, sva je od Isusa.”
“Kad volite, imate želju da cijelo vrijeme razgovarate s onim koga volite, ili ga barem želite gledati bez prestanka. Molitva nije ništa drugo. To je poznati susret s našim Voljenim. Gledamo ga, govorimo mu da ga volimo, radujemo se što smo do njegovih nogu.”
Ali na vratima se neprestano kucalo. “Što god učiniste jednome od ovih malenih, meni učiniste”. Evanđelje je već promijenilo Charlesov život i on bi odmah otvorio vrata da poželi dobrodošlicu Ljubljenom.
“Od 4.30 do 20.30 ne prestajem razgovarati i primati ljude: robove, siromašne, bolesne, vojnike, putnike i znatiželjnike.”
U ovom kraju Karlo je otkrio ropstvo. Bio je skandaliziran.
“Kad vlast počini tešku nepravdu prema onima za koje smo u određenoj mjeri odgovorni, trebamo im to reći, jer nemamo pravo biti “čuvari na spavanju”, “nijemi psi” ili “bezovoljni pastiri. ”
Bratstvo je izgrađeno, ali Charles je čekao da braća dođu.
„Moli Boga da mogu ovdje izvršiti posao koji mi je dao: da mogu osnovati mali samostan gorljivih i milosrdnih redovnika, koji ljube Boga svim srcem i bližnjega kao sebe; Zaouia molitve i gostoprimstva gdje zrači takva pobožnost da je cijela zemlja obasjana i grijana njome; mala obitelj koja tako savršeno oponaša ISUSOVE vrline da svi koji žive u okolici počinju voljeti ISUSA!”
Ali braća nisu došla.
“Još uvijek sam sam. Nekoliko ljudi mi je dalo do znanja da bi mi se željeli pridružiti, ali postoje poteškoće, a glavna je zabrana koju su nametnule građanske i vojne vlasti svim Europljanima da putuju u regiju zbog nedostatka sigurnosti”.
U lipnju 1903. biskup Sahare proveo je nekoliko dana u Beni Abbésu. Došao je s juga gdje je posjetio Tuarege. Charlesa su privlačili ti ljudi koji žive u srcu pustinje. Nije bilo svećenika koji bi tamo otišli, pa se Charles dobrovoljno javio.
“Radi širenja svetog Evanđelja spreman sam ići do kraja svijeta i živjeti do posljednjeg suda…”
“Bože moj, neka svi ljudi odu u raj!”
9. Prijatelj Tuarega (1904. do 1916.)
13. siječnja 1904. Charles je otišao živjeti s Tuarezima.
“Polazak iz Akablija sa zapovjednikom Laperrineom kako bi ga pratio na njegovoj ekspediciji. Namjera mu je posjetiti novopokorene narode i zatim se probiti do Timbuktua…”
“Moje zvanje inače uključuje samoću, stabilnost i tišinu. Ali ako vjerujem da sam, kao iznimka, ponekad pozvana na nešto drugo, poput Marije mogu samo reći: ‘Ja sam službenica Gospodnja’.
“Trenutno sam nomad, idem od kampa do kampa, pokušavajući izgraditi bliskost, povjerenje i prijateljstvo. Ovaj nomadski život ima prednost što mi omogućuje da vidim puno ljudi i upoznam zemlju.”
“Zemlji gotovo uvijek nedostaje vode i pašnjaka, pa se Tuarezi moraju razbiti u male skupine i raširiti kako bi nahranili i napojili svoja stada. Žive u vrlo malim skupinama, šator ovdje, nekoliko šatora ondje. Možete ih naći gotovo posvuda, ali vrlo su rijetko zajedno.”
“Dugo sam molio ISUSA da, iz ljubavi prema njemu, budem u sličnim uvjetima, što se tiče udobnosti, kao oni u kojima sam ja bio u Maroku za svoje zadovoljstvo. Ovdje je postavljeno isto.”
“Danas imam radost rezervirati Presveti Sakrament u svetohraništu po prvi put u zemlji Tuarega.”
„Presveto Srce Isusovo, hvala ti za ovaj prvi tabernakul u zemlji Tuarega! Neka bude uvod drugima i najava spasenja mnogih duša! Presveto Srce Isusovo, zrači iz dubina ovoga tabernakula na ljude koji su oko tebe, a da te ne poznaju! Prosvijetli, usmjeri, spasi ove duše koje voliš!”
„Pošaljite svece i mnoge evanđeoske djelatnike, muškarce i žene, u Tuarege, u Saharu, u Maroko i na sva ona mjesta gdje su potrebni. Pošalji tamo svetu malu braću i male sestre Presvetog Srca ako je tvoja volja!”
“Vrijeme koje nije utrošeno šetnjom ili molitvom provodi se proučavajući njihov jezik.”
“Upravo sam završio prijevod Svetih evanđelja na tuareški jezik. Velika mi je utjeha što će njihova prva knjiga biti Sveto evanđelje.”
“Ujedinite se sa mnom, pomozite mi u mom radu i molite sa mnom za sve ove duše Sahare, Maroka i Alžira.”
“Milošću Ljubljenog Isusa, moguće je da se nastanim u Tamanrassetu.”
“Ostat ću ovdje, jedini Europljanin… vrlo sretan što sam sam s Isusom, sam za Isusa.”
“Dobro je živjeti sam u zemlji. Imaš aktivnost čak i ako ne radiš puno jer postaješ ‘od zemlje’.”
“Molite da se učini malo dobra među ovim dušama za koje je naš Gospodin umro.”
„Ova Afrika, ovaj Alžir i ovi milijuni nekršćana toliko vape za svetošću koja jedina može postići njihovo obraćenje. Molite se da Radosna vijest stigne i da se ovi koji kasne dođu konačno približe Isusovim jaslicama i zauzmu red da mu se klanjaju.”
“Zemlja bi trebala biti prekrivena redovnicima i redovnicama, kao i dobrim kršćanima koji ostaju u svijetu kako bi stupili u odnos sa svim tim jadnim muslimanima i poučavali ih.”
“Mogu li se naći medicinske sestre laikinje koje su svoje srce potpuno posvetile Isusu i koje pristaju i žele se posvetiti za Isusa bez imena ili navike redovništva?”
“Koristi li moja prisutnost ovdje? Ako ne, prisutnost Presvetog Sakramenta svakako to uvelike čini. Isus ne može biti na mjestu a da ne svijetli. Štoviše, kroz kontakt s domorocima, njihove sumnje i predrasude polako jenjavaju. Vrlo je sporo i vrlo malo. Molite da vaše dijete učini više dobra i da bolji radnici od njega dođu očistiti ovaj kutak na njivi Oca obitelji.”
“Moj apostolat mora biti apostolat dobrote. Ako bi me netko pitao zašto sam blag i dobar, moram reći, ‘zato što sam sluga nekoga tko je daleko bolji od mene’.
“Na kraju mojeg povlačenja prošle godine, opterećen mišlju o duhovnoj oskudici tolikih nekršćana, stavio sam na papir planove za bratstvo katoličke udruge. Bratovština koju sam nazvao ‘Savez braće i sestara Presvetog Srca Isusova’ ima trostruki cilj: proizvesti povratak Evanđelju u živote osoba svih uvjeta; proizvesti rast ljubavi prema svetoj Euharistiji; dati poticaj evangelizaciji nekršćana.”
“Tuarezi u mom susjedstvu pružaju mi najveću radost i utjehu. Među njima imam odlične prijatelje.”
“Moj rad na jeziku ide dobro. Skraćeni rječnik je gotov i za nekoliko dana počinje njegovo izdavanje. Rječnik vlastitih imena bit će dovršen 1914. zajedno s potpunijim tuareško-francuskim rječnikom. Mislim da ću do 1916. završiti zbirku pjesama i poslovica, a do 1917. tekstove u prozi. Slovnica će biti za 1918. ako mi Bog da života i zdravlja.”
“Ne mogu reći da želim smrt. U prošlosti sam čeznuo za tim, ali sada vidim toliko dobra što treba učiniti, toliko duša bez pastira, da bi
“Sutra će biti deset godina kako držim svetu misu u samotištu u Tamanrassetu i niti jedno obraćenje! Potrebna je molitva, rad i strpljenje.”
„Siguran sam da ono što trebamo za domoroce u našim kolonijama nije ni brza asimilacija, ni jednostavno udruživanje, ni njihovo iskreno sjedinjenje s nama, već napredak koji će biti vrlo neujednačen i morat će se tražiti često vrlo različitim sredstvima . Napredak mora biti intelektualni, moralni i materijalni.”
Dvije godine rat je razdirao Europu. Počelo je dolaziti i do Sahare.
“450 km odavde, francusku utvrdu Djanet napalo je više od tisuću Senousista naoružanih topovima i puškama. Nakon svog uspjeha Senoussists imaju otvoren put do ovamo. Ništa ih ne može zaustaviti osim Boga.”
Charles je nasilno ubijen 1. prosinca 1916.
“Ako pšenično zrno ne padne u zemlju i ne umre, ostaje samo jedno zrno; ali ako umre, donosi bogatu žetvu.”
Godine 2013., djelomično nadahnuta životom de Foucaulda, osnovana je zajednica posvećene braće ili monacelli (malih redovnika) u Perthu, Australija, nazvana Mala euharistijska braća Božje volje.
Svjedok Charlesova umorstva bio je sakristan Paul Embarek, Arapin, kojeg je svećenik oslobodio od ropstva i obratio na kršćanstvo. Charlesa de Foucaulda blaženim je proglasio 13. studenoga 2005. papa Benedikt XVI, a svetim 15. svibnja 2022. papa Franjo.
Izvor: Biography of Charles de Foucauld
