Author

FMteam

Browsing

Objavljena tema IV. Svjetskog dana djedova, baka i starijih osoba

„Ne odbaci me u starosti mojoj“ tema je IV. Svjetskog dana djedova, baka i starijih osoba koji će se slaviti u nedjelju 28. srpnja 2024., objavio je Tiskovni ured Svete Stolice.


IV. Svjetski dan baka i djedova i starijih osoba slavit će se u nedjelju, 28. srpnja 2024. Tema koju je odabrao Sveti Otac – „Ne odbaci me u starosti mojoj“ (usp. Psalam 71, 9) – ima za cilj skrenuti pažnju na činjenicu da je, nažalost, usamljenost gorka sudbina u životu mnogih starijih osoba, tako često žrtava kulture bacanja, navodi se u priopćenju Dikasterija za laike, obitelj i život.

U ovoj godini priprave za Jubilej, za koju Sveti Otac želi da bude posvećena molitvi, tema Svjetskog dana preuzeta je iz Psalma 71, molitve starca koji se prisjeća povijesti svog prijateljstva s Bogom.

Njegujući karizme baka i djedova i starijih osoba te njihov doprinos životu Crkve, taj Svjetski dan nastoji poduprijeti nastojanja svake crkvene zajednice u vezivanju generacija i borbi protiv usamljenosti, sa sviješću da – kako se kaže u Svetome pismu – „Nije dobro čovjeku biti sam“ (Post 2, 18).

Papa Franjo ustanovio je Svjetski dan djedova, baka i starijih osoba 31. siječnja 2021. i odredio da se slavi svake godine četvrte nedjelje u srpnju, uz blagdan sv. Joakima i Ane, Isusovog djeda i bake koji se slavi 26. srpnja.

Fra Bojan Rizvan na duhovnoj obnovi za župu Međugorje: Uvijek biti vjerni Božjoj riječi

U Međugorju je 14. i 15. veljače održana dvodnevna duhovna obnova za župljane Međugorja. Duhovna obnova sastojala se od molitve krunice i svete mise u crkvi sv. Jakova, te duhovnog nagovora u dvorani sv. Ivana Pavla II.. Voditelj ove duhovne obnove bio je fra Bojan Rizvan, župnik Župe Presvetog Srca Isusova u Zadru. Kako nam je kazao, tijekom ova dva dana pokušao je s međugorskim župljanima razmišljati o otajstvima Kristova života budući da nas korizma trajno poziva da upoznamo izbližega Kristov život, ali i s druge strane da nasljedujemo njegov put u našem životu.

„Tako smo nakon slavlja Euharistije i homilije koja je bila na svetoj misi, ovdje u dvorani prvoga dana razmišljali o Isusovim kušnjama u pustinji koje donosi evanđelist Matej, te prepoznajući u Kristovim kušnjama i naša iskušenja s kojima se svakodnevno suočavamo i na neki način pokušali dati odgovor koji je dao i Krist, a to je ostajući vjeran Očevoj ljubavi, Njegovoj svetoj volji i poslušnosti na koju nas On poziva. Sam Gospodin nam je pokazao kako u tim kušnjama valja uvijek biti vjeran Božjoj riječi, ostati u onome što Gospodin od nas traži, a ne nekako slijediti te zamamne ponude koje nam često Đavao nudi na našem životu. Ovoga drugoga dana pokušali smo razmišljati najprije o snazi riječi koju imamo u našem životu i kako lako možemo svojom riječju slomiti tuđe živote, kako lako možemo možda zaparati nečije srce, tako ga i raskrvariti, donijeti određenu bol. Ali jednako tako i u milini riječi koja nam dolazi po Božjoj riječi, po onome što nam je On učinio u našem životu”, kazao je fra Bojan Rizvan te naglasio kako se ta domišljatost Božje ljubavi osobito očituje time što je Riječ tijelom postala.

„Tako da nam Božja riječ nije samo darovana da je mi slušamo i da na neki način hrani našu vjerničku svijest, nego ponajprije Riječ je postala tijelom i tako se možemo s Kristom i susresti, da možemo dopustiti da dotakne naš vlastiti život. U tom kontekstu promišljali smo o Markovom evanđelju onaj susret Krista sa ženom koja je 12 godina bolovala zbog krvarenja, prepoznajući upravo u tome dugotrajnost te bolesti i kako naše rane mogu poprilično dugo biti prisutne u životu. Promišljali smo i o njezinoj želji da se riješi nekako te svoje bolesti, te kako svjedoči evanđelist Matej da je sve potrošila kod pustih liječnika. To je često slika današnjeg čovjeka kojemu nekako zdravlje postaje najvažnija vrednota u vlastitom življenju, te je spreman sve što ima potrošiti ne bi li možda našao liječnike i tako iscijelio svoje narušeno zdravlje. Ali s druge strane vidimo da to njoj ništa nije koristilo, dapače bilo joj je sve gore”, kazao je fra Bojan te dodao kako smo danas nažalost u našem društvu svjedoci da ljudi čeznući za tim zdravljem ponekad se i odmaknu od Boga.

„Čak i znaju zatajiti svoju vlastitu vjeru odlazeći kod različitih bioenergičara, nekakvih gurua, različitih kvadri-nadri liječnika koji na neki način opterećuju hod i život, a vidimo da Krist zapravo iscjeljuje onoga trenutka kada sazre želja u našem životu, a to je želja za spasenjem. Jer kako svjedoči evanđelist Marko, ova žena je željela biti spašena, ne samo ozdravljena nego i spašena. Onoga trenutka kada shvatimo vrijednost spasenja u našem životu tada postajemo istinski zdravi. To ne znači da će bolest nestati ili da će se bolest ukloniti iz našeg života, ali znači da ćemo sigurno drugačije nositi svoju vlastitu bolest. Nosit ćemo je onako kako je nosio Krist svoj vlastiti križ, a to je posve predano u Očevu volju, Njegovu blizinu i Njegovu ljubav. Zato i mi samo možemo živjeti tu našu spašenost, a korizma nas upravo na to poziva da po različitim pokorničkim djelima mi živimo spašenost na koju nas Gospodin poziva”, kazao je na kraju fra Bojan Rizvan.

Izvor: Radiopostaja Mir Međugorje

SVETAC DANA – SV. JULIJANA

Danas slavimo svetu Julijanu, mučenicu iz Nikomedije (danas İzmit, Turska), grada na sjeverozapadu Male Azije. O njoj kruže mnoge legende, često prijeporne. U svojoj obitelji bila je jedina kršćanka, dok je njezin otac Africanus bio gorljivi štovatelj rimskih bogova. Obećao ju je za ženu senatoru Eleuziju. Julijana je bila spremna za taj brak, ali je tražila da Eleuzije postane kršćanin. On se tada razbjesnio, izveo je pred sud i optužio je kao kršćanku. Hrabru djevojku nisu uspjele slomiti ni prijetnje ni grozne muke. Najprije su je bacili u vrelo ulje, a zatim joj odrubili glavu. Dogodilo se to godine 305, za vladavine cara Maksimijana.

Relikvije svete mučenice Julijane prenesene su iz Nikomedije u talijansku pokrajinu Campaniju, najprije u Puteoli (danas Pozzuoli), zatim u Cumu te 25. veljače 1207. u Napulj. Njezino štovanje osobito je rašireno u Napulju i okolici, a posvećene su joj brojne crkve širom Italije, Španjolske, Nizozemske i mnogih drugih zemalja. Umjetnici je često prikazuju u kotlu ili u borbi sa zmajem i krilatim vragom. Zaštitinica je rodilja i bolesnika, posebno onih koji pate od mučnine, zaraznih bolesti i groznice. Sretan imendan želimo našim dragim Julijama i Julijanama!

Preuzeto s zupajastrebarsko.hr

MISNA ČITANJA – 16. VELJAČE 2024.

Kad im se ugrabi zaručnik, tada će postiti.

Korizmeno vrijeme

Petak, 16. 02. 2024.

Svagdan

ČITANJA:
Iz 58,1-9a; Ps 51,3-6.18-19; Mt 9,14-15

BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
ljubičasta

IMENDANI:
Julijana, Julka, Samuel, Daniel, Miljenko

Prvo čitanje:

Iz 58,1-9a

Ovo je post koji mi je po volji.

Čitanje Knjige proroka Izaije

Ovo govori Gospodin:

»Viči iz sveg grla, ne suspreži se! Glas svoj poput roga podigni. Objavi mom narodu njegove zločine, domu Jakovljevu grijehe njegove.

Dan za danom oni mene traže i žele znati moje putove, kao narod koji vrši pravdu i ne zaboravlja pravo Boga svoga.

Od mene ištu pravedne sudove i žude da im se Bog približi: ‘Zašto postimo ako ti ne vidiš, zašto se trapimo ako ti ne znaš?’

Gle, u dan kad postite poslove nalazite i na posao gonite radnike svoje. Gle, vi postite da se prepirete i svađate i da pesnicom bijete siromahe.

Ne postite više kao danas, i čut će vam se glas u visini! Zar je meni takav post po volji u dan kad se čovjek trapi?

Spuštati kao rogoz glavu k zemlji, sterati poda se kostrijet i pepeo, hoćeš li to zvati postom i danom ugodnim Gospodinu?

Ovo je post koji mi je po volji, riječ je Gospodina Boga: Kidati okove nepravedne, razvezivat spone jarmene, puštati na slobodu potlačene, slomiti sve jarmove; podijeliti kruh svoj s gladnima, uvesti pod krov svoj beskućnike, odjenuti onog koga vidiš gola, i ne kriti se od onog tko je tvoje krvi.

Tad će sinut poput zore tvoja svjetlost, i zdravlje će tvoje brzo procvasti. Pred tobom će ići tvoja pravda, a Slava Gospodnja bit će ti zalaznicom. Vikneš li, Gospodin će ti odgovoriti, kad zavapiš, reći će: ‘Evo me!’«

Riječ Gospodnja.

Otpjevni psalam:

Ps 51,3-6a.18-19

Pripjev:

Srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.

Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome,
po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje!
Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti!

Bezakonje svoje priznajem,
grijeh je moj svagda preda mnom.
Tebi, samom tebi ja sam zgriješio
i učinio što je zlo pred tobom!

Žrtve ti se ne mile,
kad bih dao paljenicu, ti je ne bi primio.
Žrtva Bogu duh je raskajan,
srce raskajano, ponizno, Bože, nećeš prezreti.

Evanđelje:

Mt 9,14-15

Kad im se ugrabi zaručnik, tada će postiti.

Čitanje svetog Evanđelja po Mateju

U ono vrijeme: Pristupe Isusu Ivanovi učenici govoreći: »Zašto mi i farizeji postimo, a učenici tvoji ne poste«. Nato im Isus reče: »Mogu li svatovi tugovati dok je s njima zaručnik? Doći će već dani kad će im se ugrabiti zaručnik, i tada će postiti!«

Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral

Molitve svetog Klaudija De la Colombière

Čin pouzdanja sv. Klaudija

Bože moj, osvjedočen sam da ti bdiješ nad svima onima koji se u te uzdaju, i da onome tko od tebe sve očekuje ne može ništa uzmanjkati, da sam odlučio živjeti ubuduće bez ikakvih briga i sve bojazni odložiti u tvoje krilo. Ljudi me mogu lišiti dobara i časti… Bolesti mi mogu oduzeti snagu i sredstva da ti služim… Štoviše, ja mogu i grijehom izgubiti tvoju milost, ali pouzdanja u te neću nikada izgubiti. Gojit ću ga dok je u meni i zadnja iskra života. Uzalud će se naprezati sve paklene sile da mi ga otmu.
Neka drugi traži svoju sreću u bogatstvu i naravnim darovima… Neka se oslanjaju na nevinost svoga života… Na svoje stroge pokore… na dobra djela i na svoje žarke molitve… Meni, Gospodine, koji sam bogat samo slaboćama, bit će u tom pouzdanju sve pouzdanje moje… To pouzdanje nije još nikoga prevarilo. Nitko još nije ostao postiđen koji je svu svoju nadu stavio u Boga.
Znam doduše i predobro da sam slab i nestalan. Znam što može učiniti napast i od najčvršće kreposti. Vidio sam kako su pale zvijezde s neba i stupovi svemira. Ali sve me to ne plaši. Dok se budem ufao, bit ću zaklonjen od svakoga zla. A ja sam siguran da ću se uvijek uzdati, jer se ufam da ću ustrajati u tom pouzdanju. Siguran sam napokon da se u tebe neću moći nikada previše uzdati, i da od tebe neću primiti manje nego što se ufam. Uzdam se stoga da ćeš mi biti u pomoći protiv mojim zlim nagnućima, da me nećeš ostaviti u teškim napastima i da ćeš mojoj slabosti dati pobjedu nad najljućim neprijateljima. Ufam se da ćeš me uvijek ljubiti i da ću i ja tebe ljubiti bez prestanka. Nada moja seže, štoviše, i tako daleko da se od tebe jedinoga nadam da ću te posjedovati sada i u vječnosti. Amen.

Čin prikazanja Presvetom Srcu Isusovu sv. Klaudija

Presveto Srce Isusovo, nauči me kako da savršeno zaboravim samog sebe, jer je to jedini put kojim se može ući u tebe. Pouči me što da učinim da dođem do čistoće tvoje ljubavi, jer si mi ti usadio u srce živu želju za njom. Htio bih učiniti sve što je tebi drago, ali sam nemoćan da to postignem. Zato mi ti sam moraš pružiti svjetlo i pomoć. Ispuni u meni svoju volju, Gospodine! Ja joj se, istina, opirem, ali to nije u mojoj vlasti, niti bih to htio. Na tebi je, o Presveto Srce, da sve samo učiniš! Jasno mi je kao dan da će jedinome tebi, Gospodine, pripasti sva slava ako ja postanem svet, i zato zbog tvoje veće slave želim svoje usavršenje. Amen.

Neke misli sv. Klaudija

O Bože, ako želiš od mene učiniti nešto dobra, ti moraš sam postaviti ruku na djelo. Do svetosti vode mnogi koraci. Za svaki poduzeti korak mislimo da smo nešto veliko učinili. Nakon toga uvidimo da to nije bilo ništa, da još nismo zapravo ni započeli.

Neki ljudi kada ostave svijet, misle da su učinili djelo nakon kojeg im ne da išta više rade. Ali kad se nađu u samostanu sa svim svojim pogrješkama, uvide da su promijenili samo okolinu i da su ostali svjetski ljudi izvan svijeta. Tada im biva jasno da je potrebno učiniti i drugi korak: srce osloboditi od svega.

Papa Franjo: “U korizmi napuštamo pozornicu privida i vraćamo se u srce”

Na misi koju je predvodio na Pepelnicu u bazilici svete Sabine, papa Franjo u homiliji je pozvao da se odbace maske i pretvaranja, da se uspori nalet ljutnje, da se prigrli istina o sebi i da se otkrije Božja prisutnost u vlastitoj nutrini, izvještava “Vatican News”.


“Povratak srcu”, “bitnom”, “ulazak u tajnu”, skidanje “svjetovnog pokrivača”: to je put na koji nas papa Franjo poziva u korizmenom vremenu, “put iz vana prema nutrini, jer sve što doživljavamo, pa i naš odnos s Bogom, ne smije se svesti na vanjštinu”, nego mora odgovarati “našim osjećajima”. Ukratko, pozvani smo nasljedovati primjer Asiškog siromaha “koji je, nakon što se svukao, cijelim svojim bićem zagrlio Oca koji je na nebesima”. Papine su to riječi koje je izrekao u rimskoj bazilici svete Sabine tijekom mise s obredom pepeljenja koji je povjeren kardinalu Mauru Piacenzi, velikom pokorničaru. Prije mise, održala se i tradicionalna pokornička procesija s molitvom litanija Svih svetih od crkve svetoga Anzelma prema bazilici svete Sabine.

Polazeći od riječi svetoga Anzelma koji je poticao na meditaciju, na odmak od svojih zanimanja i briga kako bi se tražilo Boga i kako bi se moglo slušati njegov glas, Papa je također pozvao da uđemo u svoju nutrinu, “tamo gdje je toliko strahova, osjećaja krivnje i grijeha”, no mjesto je to “gdje nas Bog može iscijeliti i očistiti”.

“Nesvjesni toga, spoznajemo da više nemamo tajno mjesto u kojem bismo se zaustavili i gdje bismo čuvali sami sebe. Uronjeni smo u svijet u kojem sve, čak i najintimnije emocije i osjećaji, moraju postati društveni – ali kako nešto može biti društveno ne teče li to iz srca? – Čak i najtragičnija i najbolnija iskustva riskiraju da nemaju tajno mjesto za čuvanje: sve mora biti izloženo, neposloženo, prepušteno brbljanju… I ovdje nam Gospodin govori: uđi u tajnu, vrati se u središte sebe”, pozvao je Papa.

U nastavku homilije papa Franjo objasnio je kako korizma mora biti “kupelj pročišćenja i opustošenja” te je potaknuo da se ukloni “svaka šminka, sve što stavljamo na sebe da bismo izgledali zgodnije, bolji nego što jesmo”. Stoga, “povratak srcu znači vratiti se istinskome sebi i prikazati se onakvima kakvi smo uistinu, goli i razotkriveni, pred Bogom. To znači pogledati u sebe i osvijestiti tko smo zapravo, skinuti maske koje često nosimo, usporiti nalet naše ljutnje, prihvatiti život i istinu o sebi. Život nije predstava, a korizma nas poziva da siđemo s pozornice privida, da se vratimo srcu, istini o tome tko smo. Povratak srcu, povratak istini”.

Pepeo kojim se vjernici pepele, naglašava Papa, vraća nas “u bitnu stvarnost nas samih”, podsjetnik je to da napustimo “oklop koji prekriva srce” i “masku privida” s kojima čovjek ostaje prazan i suh. “Mi smo prah, naš život je kao dah, ali Gospodin – on i samo on, i ništa drugo – ne dopušta da nestane; on skuplja i oblikuje taj prah, nas same, da ga ne rasprše siloviti vjetrovi života i da se ne raspline u ponoru smrti”.

Skidanje svega što prekriva nutrinu i gledanje unutra omogućuje „otkriti prisutnost Boga koji nas oduvijek ljubi”, dodaje papa Franjo, “da se osjećamo ljubljenima vječnom ljubavlju, sa sviješću da smo prah oblikovan od Svemogućeg“, prah “iz kojega ćemo ponovno ustati u beskrajni život koji je oduvijek za nas pripravljen”. “A ako u pepelu, koji smo mi sami, gori oganj Božje ljubavi, tada otkrivamo da smo od te ljubavi sazdani i da smo pozvani ljubiti: ljubiti braću oko sebe, iskazati pažnju prema drugima, biti suosjećajan, iskazivati milosrđe, dijeliti ono što jesmo i što imamo s potrebitima”.

Shvaćanje da smo plod Božje ljubavi i da ju uvijek izazova osjećamo, omogućuje nam da milostinju, molitvu i post ne svedemo “na izvanjske prakse”, već na “putove koji nas vode natrag u srce, na bit kršćanskog života”, ali isto tako to nam i pruža mogućnost da “tu istu ljubav širimo na pepeo tolikih svakodnevnih situacija”, kako bi se ponovno rodili “nada, povjerenje i radost”, rekao je Papa u homiliji koju je zaključio riječima da zato u ovim korizmenim tjednima moramo dati “prostora molitvi tihog klanjanja” i da ostanemo u klanjanju “osluškujući Gospodinovu ​​prisutnost. “Bog milosrđa i suosjećanja, Bog oprosta i ljubavi, Bog nježnosti i brige”, kako ga naziva Henri Nouwen, dopušta da njegova ljubav “dotakne najdublje i najskrivenije dubine srca”.

Papina poruka za korizmu 2024. godine

Donosimo u cijelosti Poruku pape Franje za korizmu koja ove godine ima za temu “Bog nas vodi kroz pustinju do slobode”.


PORUKA SVETOGA OCA FRANJE

za korizmu 2024. godine

Bog nas vodi kroz pustinju do slobode

Draga braćo i sestre!

Kada se naš Bog objavljuje, prenosi uvijek poruku slobode: »Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva« (Izl 20, 2). Tako počinje dekalog dan Mojsiju na gori Sinaj. Narod itekako dobro zna o kojem izlasku Bog govori: iskustvo ropstva još je uvijek svježe u njegovu sjećanju. On prima deset riječi u pustinji kao put slobode. Mi ih nazivamo “zapovijedima”, ističući snagu ljubavi kojom Bog odgaja svoj narod. Taj je poziv na slobodu uistinu snažan. Ne iscrpljuje se u jednom događaju, zato što sazrijeva na jednom putu. Kao što Izrael u pustinji još uvijek nosi Egipat u sebi – često žaleći za prošlošću i mrmljajući protiv Gospodina i Mojsija – tako i današnji Božji narod nosi u sebi tlačiteljski jaram koji mora ostaviti iza sebe. Opažamo to u trenucima kad se osjećamo beznadno, kad besciljno lutamo kroz život kao po pustinji, bez obećane zemlje prema kojoj bismo zajedno težiti. Korizma je milosno vrijeme u kojem pustinja ponovno može postati – prema riječima proroka Hošee – mjesto naše prve ljubavi (usp. Hoš 2, 16-17). Bog odgaja svoj narod da iziđe iz svog ropstva i doživi prijelaz iz smrti u život. Poput nekog zaručnika iznova nas privlači sebi i našem srcu šapće riječi ljubavi.

Izlazak iz ropstva u slobodu nije neko apstraktno putovanje. Da bi naša korizma bila konkretna, prvi korak je željeti vidjeti stvarnost. Kad je Gospodin privukao Mojsija gorućem grmu i progovorio mu, odmah se objavio kao Bog koji vidi i, nadasve, čuje: »Vidio sam jade svoga naroda u Egiptu i čuo mu tužbu na tlačitelje njegove. Znane su mi muke njegove. Zato sam sišao da ga izbavim iz šaka egipatskih i odvedem ga iz te zemlje u dobru i prostranu zemlju – u zemlju kojom teče med i mlijeko« (Izl 3, 7-8). I danas se vapaj mnoge naše potlačene braće i sestara uzdiže do neba. Zapitajmo se: dopire li i do nas? Potresa li nas? Dotiče li nas? Mnogo nas toga jedne od drugih dijeli i odvaja, niječući spone bratstva koje nas oduvijek povezuju.

Na svom putovanju na Lampedusu, globalizaciji ravnodušnosti suprotstavio sam dva pitanja koja postaju sve aktualnija: »Gdje si?« (Post 3, 9) i »Gdje ti je brat?« (Post 4, 9). Ovaj korizmeni hod bit će konkretan ako, ponovno slušajući ova pitanja, priznamo da smo još uvijek pod vlašću faraona. To je vlast koja nas čini iscrpljenima i neosjetljivima. To je model rasta koji nas dijeli i otima nam budućnost. Zagađuje zemlju, zrak i vodu, ali onečišćuje i duše. Iako je naše oslobođenje započelo krštenjem, u nama ostaje neobjašnjiva čežnja za ropstvom, kao svojevrsna privlačnost prema sigurnosti poznatih stvari, nauštrb slobode.

Želim vam ukazati na dosta važan detalj u tom izvješću iz knjige Izlaska: Bog je taj koji vidi, koji je ganut i koji oslobađa; nije Izrael taj koji to traži. Faraon, naime, gasi također snove, krade nebo pa se čini da je svijet u kojem se dostojanstvo gazi a autentične veze poriču nepromjenjiv. Uspijeva, to jest, vezati ljude za sebe. Zapitajmo se: želim li novi svijet? Jesam li spreman raskinuti kompromise sa starim? Svjedočenje mnoge braće biskupa i velikog broja onih koji rade za mir i pravdu sve me više uvjerava da ono na što treba ukazati jest pomanjkanje nade. To je prepreka snovima, nijemi vapaj koji dopire do neba i dotiče Božje srce. Nalik je onoj čežnji za sužanjstvom koja paralizira Izrael u pustinji i koči ga na njegovom putu. Izlazak se može prekinuti: ne postoji drugi način da se objasni kako to da čovječanstvo, koje je na korak do sveopćeg bratstva i koje je doseglo razine znanstvenog, tehnološkog, kulturnog i pravnog razvoja kadrog zajamčiti dostojanstvo svima, tapka u mraku nejednakostî i sukobâ.

Bog se nije umorio od nas. Prihvatimo korizmu kao jako vrijeme u kojem nam ponovno dolazi njegova riječ: »Ja sam Jahve, Bog tvoj, koji sam te izveo iz zemlje egipatske, iz kuće ropstva« (Izl 20, 2). To je vrijeme obraćenja, vrijeme slobode. Samoga je Isusa, kao što se podsjetimo svake godine na Prvu korizmenu nedjelju, Duh odveo u pustinju da njegovu slobodu stavi na kušnju. Kroz četrdeset dana On će biti pred nama i s nama: On je utjelovljeni Sin. Za razliku od faraona, Bog ne želi podanike, nego sinove i kćeri. Pustinja je prostor u kojem naša sloboda može sazrjeti u osobnu odluku da ne padnemo ponovno u ropstvo. U korizmi pronalazimo nove kriterije prosuđivanja i zajednicu s kojom možemo krenuti na put kojim nikad prije nismo išli.

To uključuje borbu: Knjiga Izlaska i Isusove kušnje u pustinji to nam jasno govore. Glasu Boga, koji govori: »Ti si Sin moj, Ljubljeni!« (Mk 1, 11) i »Nemoj imati drugih bogova uz mene« (Izl 20, 3), suprotstavljaju se laži neprijatelja. Više nam se bojati idolâ nego faraona: možemo ih smatrati kao nekim njegovim glasom u nama. Biti svemoćan, biti od svih priznat, biti ispred svih: svaki čovjek u sebi osjeća zavodljivost te laži. To je dobro poznat put. Možemo se tako vezati za novac, za određene projekte, ideje, ciljeve, za svoj položaj, tradiciju, pa čak i za određene ljude. Umjesto da nas pokrenu, oni će nas paralizirati. Umjesto da nas okupljaju u jedno, oni će nas okretati jedne protiv drugih. Postoji, međutim, novo čovječanstvo, narod malenih i poniznih, koji nije podlegao čarima te laži. Dok idoli one koji im služe čine nijemima, slijepima, gluhima i nepokretnima (usp. Ps 115, 4), siromašne duhom resi budna spremnost i otvorenost: oni su tiha sila dobra koja čuva i drži svijet.

Vrijeme je za djelovanje, a u korizmi djelovati znači također zastati. Zastati u molitvi kako bi se primilo Božju riječ i zastalo poput Samarijanca pred svojim ranjenim bratom. Ljubav prema Bogu i bližnjemu jedna su i ista ljubav. Ne imati drugih bogova znači zadržati se u Božjoj prisutnosti, zastati uz bližnjega od krvi i mesa. Zato molitva, milostinja i post nisu tri neovisna djelovanja, nego jedan jedini pokret otvorenosti i samoodricanja u kojem ćemo odbaciti idole koji nas opterećuju i navezanostî koje nas sputavaju i drže zarobljenima. Tada će se usahlo i usamljeno srce probuditi. Valja nam, dakle, usporiti i zastati. Kontemplativna dimenzija života, koju nam korizma omogućuje ponovno otkriti, oslobodit će nove snage. U Božjoj prisutnosti postajemo braća i sestre, osjetljiviji za druge: umjesto prijetnji i neprijatelja otkrivamo suputnike i suputnice. To je Božji san, obećana zemlja kojoj težimo kad iziđemo iz ropstva.

Sinodalni oblik Crkve, koji ovih godina iznova otkrivamo i njegujemo, upućuje na to da je korizma ujedno vrijeme zajedničkih odluka, malih i velikih izbora u opreci s prevladavajućim trendovima, koji mogu promijeniti svakodnevicu i život ljudi u pojedinoj sredini: kupovne navike, briga za stvoreni svijet, uključivanje onih koji su u društvu nevidljivi ili prezreni. Pozivam sve kršćanske zajednice da učine ovo: da svojim vjernicima ponude trenutke u kojima će razmišljati o svom načinu života, da izdvoje vremena za propitkivanje o svojoj prisutnosti na vlastitom teritoriju i svojemu doprinosu njegovu boljitku. Jao nama ako bi kršćanska pokora bila kao ona koja je rastužila Isusa! On i nama poručuje: »ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste« (Mt 6, 16). Neka radije s lica zrači radost, neka se širi miomiris slobode, neka se oslobodi ona ljubav koja sve čini novim, počevši od onog najmanjeg i najbližeg. To se može dogoditi u svakoj kršćanskoj zajednici.

U mjeri u kojoj će ova korizma biti vrijeme obraćenja, čovječanstvo koje luta osjetit će dašak kreativnosti: bljesak nove nade. Želim vam reći isto ono što sam rekao mladima s kojima sam se prošloga ljeta susreo u Lisabonu: »Tražite i riskirajte, tražite i riskirajte. U ovom povijesnom času izazovi su ogromni, jecaji bolni. Proživljavamo treći svjetski rat koji se vodi u dijelovima. Osmjelimo se gledati na naš svijet ne kao da je na umoru, nego u procesu rađanja, ne na kraju, nego na početku velikog novog poglavlja povijesti. A za to je potrebna hrabrost« (Obraćanje studentima, 3. kolovoza 2023.). To je hrabrost obraćenja, izlaska iz ropstva. Vjera i ljubav to dijete nadu drže za ruku. Uče ga hodati i, istodobno, ono njih vuče naprijed [1].

Blagoslivljam sve vas i vaš korizmeni hod.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 3. prosinca 2023., Prva nedjelja došašća.

FRANJO

__________________________

[1] Usp. Ch. Péguy, Il portico del mistero della seconda virtù, Milano 1978., 17-19.

Čista srijeda u Međugorju

Na Pepelnicu ili Čistu srijedu započela je korizma – četrdesetodnevna posebna priprava za najveći kršćanski blagdan Uskrs. Početak i kraj vremena korizme obilježeni su strogim postom i nemrsom. Također, na sam dan Pepelnice na svetim misama održava se i obred pepeljenja, to je vidljivi znak vjerničkog prihvaćanja posta i pokore. Pri posipanju blagoslovljenim pepelom na Pepelnicu, svećenik onomu koga pepeli kaže riječi: ‘Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti’, ili riječi: ‘Obrati se i vjeruj Evanđelju!’, a tako je bilo jučer i u Međugorju gdje je nakon svetih misa upriličen obred pepeljenja. Večernju svetu misu u 18 sati u crkvi sv. Jakova u Međugorju, koju su svojim pjevanjem uveličali članovi župnog zbora „Kraljica Mira”, predslavio je fra Bojan Rizvan, župnik Župe Presvetog Srca Isusova u Zadru koji je u svojoj propovijedi kazao da danas kada s Crkvom započinjemo slaviti korizmu, jer je korizma ujedno slavlje, pozvani smo razmišljati o tome čemu nas Gospodin poučava u ovome slavlju.

„Čuli smo danas apostola Pavla i još nam uvijek u srcu odjekuje njegova riječ koju prenosi Božja riječ: „Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa”. Korizma je čudesno vrijeme zato što učimo živjeti sada. Učimo živjeti našu sadašnjost. I u ovome trenutku naše sadašnjosti događa se jedno čudo, a to je da se naše ‘sada’ isprepliće sa Božjim ‘sada’. Da se naša vremenitost isprepliće s Njegovom vječnošću i milošću. Zato je u temelju korizmenog hoda poziv živjeti sada, a ne sutra. Živjeti ovdje i sada, a ne neki drugi trenutak. Mi ponekad i u našem duhovnom životu možemo stalno živjeti u prošlosti. Koliko je onih koji se zatrpaju u svoju vlastitu povijest i stalno postaju taoci te svoje prošlosti, svoga grijeha, svojih slabosti… Ili pak možemo biti u određenom trenutku taoci i naše budućnosti, možemo biti zabrinuti zbog nje. Može nam se uvući tjeskoba u srcu zbog toga što će biti sutra. Ne znamo je li naša budućnost svjetla ili tamna. I baš zbog toga Bog nas u slavlju korizme poučava živjeti sada, živjeti ovaj trenutak i korizma nas ponajprije vraća u sadašnjost”, kazao je fra Bojan Rizvan te dodao kako korizma ima zadatak vratiti nas u realnost, u našu zbilju i zato se moramo danas truditi boriti protiv odgađanja.

„Mi često u našem životu odgađamo puno stvari i često smo tu vrlo domišljati na koji način nešto odgoditi. Pa onda i kada se pojavi nekakva dobra i pobožna želja u našem srcu pa kažemo da ćemo od sutra to početi, ima još vremena… A Božja riječ nas podsjeća: „Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa”. I ovo slavlje nam mora pomoći da se izborimo protiv svakog odgađanja u našem životu i u našem srcu. Korizma nas uči odgovoriti na pitanje kakva je to moja sadašnjost, kakva je to moja realnost u kojoj ja živim, gdje se ja sada nalazim, što sam i gdje sam, gdje su me doveli moji životni izbori, gdje me dovode moje životne odluke kojih svaki dan imam u vlastitom životu. Taj ‘sada’ se odnosi na trenutak početka hoda, sada gdje smo i da sada započnem s Gospodinom koračati kroz život jer „Evo sad je vrijeme milosno, evo sad su dani spasa”. Ovaj dan i ova večer dana nam je za dar spasenja. Zato korizmeni hod koji večeras započinjemo nije nekakav besciljni put pa da mi ne znamo prema kome idemo, pa da mi ne znamo čemu se nadamo, pa da mi ne znamo tko je središte našega hoda. Korizmeni hod je ponajprije povratak u obećanu zemlju, a naša obećana zemlja je Krist Gospodin, naša ciljna ravnina je dar njegova uskrsnuća. Onaj koji nam pomaže da uskrsnemo iz svake naše smrti, a osobito iz smrti naših vlastitih grijeha i slabosti”, kazao je fra Bojan te naglasio da ono što je važno shvatiti u ovom našem korizmenom hodu, koji ponekad nalikuje kao da idemo i kroz pustinju i kroz prašumu baš zbog toga, da smo pozvani prepoznati da više u našem životu djeluje milost Gospodnja nego li naše snage i pamet.

„Korizmeno odricanje koje danas započinjemo ne smije nam na neki način učvrstiti našu snagu, pa ćemo mi sada kroz vlastiti post pokazati kako smo moćni, kako znamo očitovati da smo mi siloviti i čvrsti u našim odlukama, nego nas ponajprije treba pozvati da pustimo da Gospodin djeluje u našem životu. Zato se taj povratak u obećanu zemlju, na ovaj Božji poziv kojega nam danas prenosi prorok Joel „Vratite se k meni!”, događa na koji način? Događa se tako što smo pozvani ne derati svoju obuću ili odjeću, ne derući neke svoje halje, nego ponajprije razderavši naše vlastito srce. Lako je možda razderati svoje haljine, ali kako je teško razderati svoje vlastito srce. Lako je možda i popeti se na Križevac, ali tako je teško živjeti svoj križ, dopustiti voljeti druge zato što znaš da ćeš biti ranjen. Jer kad nekoga voliš onda se nužno otvaraš i toj ranjivosti. Zato nas korizma uči ljubiti do te mjere da znamo i da dadnemo razderati svoj vlastiti život. Zato u ovoj korizmi moramo iskusiti i bol zbog ljubavi. Jer to je sami Krist iskusio. Kad budemo u ovoj korizmi molili križni put čega se drugoga spominjemo nego li ljubavi koja je kroz bol očitovala svoju vjernost, koja je kroz bol očitovala svoju utjehu, koja je kroz bol očitovala svoju supatnju u svim našim patnjama i teškoćama”, kazao je fra Bojan te dodao:

„Korizma je uistinu i vrijeme pozornosti, to jest usmjerenosti našega srca na ono što je bitno. Da ne dopustim da u svom vlastitom životu bezveze gubim vrijeme. Mudar čovjek je onaj koji zna razlučiti bitno od nebitnog i korizma te tome uči. Korizma te uči kako razlučiti nešto što je posve nebitno od onoga što je bitno i što od Gospodina dolazi i za naš život postaje spasonosno. Koliko će događaja biti u ovih 40 dana koji nam upravo to žele poručiti?”, upitao se fra Bojan, te na kraju propovijedi govorio i o postu.

„Svjedoci smo ovdje u Međugorju kako se često govori o potrebi života u postu. Zato da bismo prepoznali prioritete da ničemu ne robujemo, jer svako ropstvo gasi radost, svako ropstvo gasi osmijeh. Kada čovjek živi u ropstvu vlastitih grijeha on ne može biti istinski radostan čovjek. Zato Isus kaže kada vi postite ne budite smrknuti. Sa Kristovih učenika koji poste mora biti vidljiv osmijeh da drugima znamo osmijehom donijeti radost neba. Koji poziv i poslanje za ovu korizmu, da ne izobličimo lice nego da budemo ljudi koji ćemo drugima donijeti istinski osmijeh. Braćo i sestre, to je hod koji mi danas započinjemo. To je hod na koji nas Gospodin poziva. To je hod kojim želimo kročiti. Pa neka naš taj hod prema Gospodinu Isusu bude blagoslovljen i njegovom milošću”, kazao je, između ostaloga, fra Bojan Rizvan u svojoj propovijedi.

Ujedno, jučer je u Međugorju započela i dvodnevna duhovna obnova za župljane Međugorja. Duhovna obnova se sastoji od molitve krunice u 17 sati i svete mise u 18 sati u crkvi sv. Jakova, te se zatim nakon svete mise nastavlja u dvorani sv. Ivana Pavla II. duhovnim nagovorom fra Bojana Rizvana.

Izvor: Radiopostaja Mir Međugorje

Čitanje Biblije kroz 365 dana

Svi sveci i blaženici bili su svjesni važnosti Božje Riječi, pa tako i naš bl. Alojzije Stepinac i sv. Jeronim, te su je svakodnevno čitali. Štoviše, čak je i sam Isus rekao da „čovjek ne živi samo o kruhu, nego i o svakoj riječi koja izlazi iz Božjih usta‟ (Mt 4, 4).

Nama se katolicima najviše spočitava da mi Božju Riječ uopće ne poznajemo i da nam Sveto pismo, zapravo ono najvrjednije što nam je Bog dao uz sv. misu i sakramente, najčešće skuplja prašinu na policama.

Nalazimo se na samom početku korizme. Vjerujemo kako su mnogi od nas donijeli razne odluke. Neka jedna od njih bude i čitanje i upoznavanje Svetog Pisma. Neka Božja Riječ u nama oživi i pomogne nam da upoznamo koliko nas Bog ljubi. Mi vam donosimo jedan od načina kako možete pročitati Bibliju kroz 365 dana, od korice do korice. Neka nam ovo svakodnevno čitanje Biblije uz molitvu i sakramente bude na hvalu i slavu Boga, Oca Našega Svemogućega, a nama na spasenje duše i tijela.

Svakog se dana tako čitaju po dva čitanja iz Staroga zavjeta i jedan iz Novoga zavjeta, a za to je potrebno 10-ak minuta. Premda naizgled nepovezana, sva tri čitanja pokazuju određene dodirne točke i činjenicu kako se mnoge stvari najavljene u Starome zavjetu ispunjuju u Novome zavjetu.

Plan čitanja Biblije za svaki dan možete pogledati ispod:

Pobožnost 15 četvrtaka svetoj Riti – svetici nemogućeg (drugi četvrtak)

Petnaest četvrtaka svetoj Riti nastali su iz pučke pobožnosti u spomen na 15 godina svetičine stigmatiziranosti, tijekom kojih je svetica na čelu nosila stigmu Kristova trna. Pobožnost započinje u veljači i traje do 22. svibnja, kada je svetkovina sv. Rite.

Sveta Rita poznata je kao svetica nemogućeg i zagovornica u bespomoćnim i beznadnim slučajevima. Petnaest četvrtaka priprave za svetkovinu sv. Rite nastali su iz pučke pobožnosti u spomen na 15 godina svetičine stigmatiziranosti, tijekom kojih je svetica na čelu nosila stigmu Kristova trna. Ta se pobožnost osobito proširila Italijom i u inozemstvu nakon što je papa Lav XIII. 24. svibnja 1900. proglasio Ritu sveticom.

U ovoj pučkoj pobožnosti, ističe se vrijednost evangelizacije i rasta u kršćanskom životu. Ta pobožnost uključuje duhovni put koji počinje u veljači i iz tjedna u tjedan traje do 22. svibnja, kada je svetkovina sv. Rite. Svakog četvrtka u tijeku obavljanja pobožnosti preporučuje se:

  • sudjelovati na svetoj misi
  • moliti se sam ili u zajednici prema ovdje navedenim molitvama
  • provoditi tjedno djelo obraćenja
  • ispovijedati se, po mogućnosti jednom mjesečno.

DRUGI ČETVRTAK – 19. veljače

Dostojanstvo ljudske osobe

U ime Oca i Sina i Duha svetoga. Amen

IZ BIBLIJE

I reče Bog: “Načinimo čovjeka na svoju sliku, sebi slična, da bude gospodar ribama morskim, pticama nebeskim i stoci. Na svoju sliku stvori Bog čovjeka, na sliku Božju on ga stvori, muško i žensko stvori ih. I blagoslovi ih Bog i reče im: “Plodite se i množite, napunite zemlju. I bi tako. I vidje Bog sve što je učinio i bijaše veoma dobro. (Postanak 1,26-31)

HIMAN DUHU SVETOM

O, dođi, Stvorče, Duše Svet
Pohodi duše vjernika,
Poteci višnjom milosti,
U grudi štono stvori ih!

Zapali svjetlo u srcu,
zadahni dušu ljubavlju,
U nemoćima tjelesnim
Potkrepljuj nas bez prestanka!

Sva slava Ocu vječnomu
I uskrslomu Sinu mu,
sa Tješiteljem Presvetim
Nek’ bude sada i uvijeke! Amen

IZ ŽIVOTA SVETE RITE

Ritu su roditelji naučili čitati i pisati. Time je postigla jednostavnu osnovnu naobrazbu koja je, međutim, u vrijeme gotovo potpune nepismenosti bila veoma dragocjena. Mogla je bolje spoznati sebe i druge te razviti svoj razum i volju u službi dobra. Sveta rita nas uči otkrivanju ogromne vrijednosti naše osobnosti i poštivanju i promicanju dostojanstva svake ljudske osobe, od djeteta do starijih, od ljudskog zametka do smrtno oboljelog. Svaki je ljudski život svet.

MOLITVA SV. RITI

Pozdravljam te sv. Rito, posudo ljubavi,
ženo mira i uzore svih kreposti, vjerna Isusova učenice.
Svetice obitelji i oprosta
Pomozi nam vjerovati da je Bogu sve moguće
I priteci nam u pomoć u svakoj potrebi. Amen.

IZ SPISA SVETOG AUGUSTINA

Ljudi se dive planinskim vrhovima, bezbrojnim morskim valovima, širokom toku rijeke, obujmu oceana i orbitama nebeskih tijela dok za sebe ne mare. Čovjek je sam po sebi veće čudo nego sve ostalo što se događa u njemu posredstvom njegovog razuma. Od svih čudesnih stvari, najčudesnija je što čovjek može doseći božansku narav i nositi je u sebi. Može se razlučivati od životinje ako ni po čemu, ono po svom razumu. Ne traži uokolo razloge za hvastanje. Jesi li ponosan na svoju snagu? Divlje životinje su snažnije od tebe. Jesi li ponosan na svoju brzinu? Muha te može pobijediti. Hvališ li se svojom ljepotom? Kako li je lijepo paunovo perje. Odakle, onda, dolazi tvoja nadmoć? Od toga što si stvoren na sliku Božju. A gdje je ta slika Božja? U tvojoj glavi, u tvome razumu! (Ispovijesti 10,1 S – U Božjoj državi10,1; 8,24.1 – Tumačenje Evanđelja po Ivanu 3,4)

IZ UČENJA SVETE CRKVE

Crkva čvrsto drži da se priznavanje Boga nipošto ne protivi čovjekovu dostojanstvu, budući da to dostojanstvo ima svoj temelj i svoje potpuno savršenstvo u samom Bogu. Čovjek je od svog stvoritelja postavljen u društvo razuman i slobodan, ali još i više: kao sina ga poziva u samo božansko zajedništvo da bude dionikom sreće kojom je On sretan.

Nasuprot, ako se izgubi božanski temelj i nada u vječni život, čovjekovo dostojanstvo biva veoma teško povrijeđeno, kao što se to danas može veoma često vidjeti. Zagonetka života i smrti, krivnje i patnje ostaje tada bez rješenja, tako da ljudi nerijetko padaju u očaj. Jedino Bog, koji poziva čovjeka na dublje razmišljanje i na poniznije traženje, daje potpun i posve siguran odgovor na to pitanje.
(Drugi Vatikanski sabor – Pastoralna konstitucija o Crkvi u suvremenom svijetu (GS) 21)

MOLITVA LITANIJA

Za ljepotu ljudske osobe, Hvala ti Gospodine!
Za dostojanstvo koje si joj dao. Hvala ti Gospodine!
Za slobodu i razum. Hvala ti Gospodine!
Za slobodnu volju i osjećaje. Hvala ti Gospodine!
Za jedinstvenost svake osobe. Hvala ti Gospodine!
Za znanstvena otkrića. Hvala ti Gospodine!
Za mušku i žensku spolnost. Hvala ti Gospodine!
Za savršenost ljudskog zametka. Hvala ti Gospodine!
Za besmrtnost naših duša. Hvala ti Gospodine!
Za buduće uskrsnuće naših tijela. Hvala ti Gospodine!
Oče naš…

ZAVRŠNA MOLITVA

Bože, Ti si jedini živi i pravi Bog. Svemir je pun tvoje prisutnosti, ali nadasve si u čovjeku, stvorenom na tvoju sliku i utisnuo si u njega znak svoje slave. Ti ga kroz svakodnevni rad pozivaš na suradnju i daješ mu i svoga Duha kako bi u Kristu, kao novi čovjek, mogao postati graditelj pravde i mira. Slava ti čast u vijeke vjekova. Amen.

DJELO OBRAĆENJA

Odluči da nećeš proklinjati i da se nećeš žaliti na svoj ili tuđi život. Pomozi dragovoljnim udrugama koje se bore protiv pobačaja i promiču život.
U ime Oca i Sina i Duha Svetog. Amen.

Pobožnost 15 četvrtaka svetoj Riti – svetici nemogućeg – (prvi četvrtak)

Pin It