SVETAC DANA – SV. MARAVILLAS OD ISUSA

Maravillas od Isusa rođena je u Madridu 4. studenog 1891. godine. Njezini roditelji, markizi Pidal, pripadali su španjolskoj aristokraciji. Markiz Luis Pidal, njezin otac, u trenutku kada je rođena Maravillas bio je španjolski veleposlanik pri Svetoj Stolici, a potom ministar razvoja. Njegov je rad u korist Crkve neizmjeran. On je onaj koji je 1910. spasio Španjolsku od prekida veza sa Svetom Stolicom.

Majka joj je bila jedna pobožna, mudra i šutljiva žena koja je svojim primjerom usađivala u srce malene Maravillas sjeme duboke pobožnosti. Važna uloga u njezinu djetinjstvu svakako pripada i baki Patriciji koja je unatoč visokom socijalnom statusu, kojemu je pripadala, živjela poput madridskih siromaha, dijeleći tijekom čitavog života svoj novac potrebitim samostanima.

Može se reći da je Maravillas od svojih prvih godina života zapravo poučena onome što je jedino bitno – ljubavi prema bližnjima i vjeri u Boga.

Kako je u to vrijeme među obiteljima visokog socijalnog i ekonomskog statusa bio običaj, Maravillas nikada nije pohađala školu. Njezini su joj roditelji dovodili kući profesorice francuskog i engleskog jezika te profesora glazbene kulture, pa je Maravillas izvrsno pričala ta dva jezika i vrlo vješto svirala klavir. Maravillas je puno voljela životinje pa kada bi boravili na obiteljskom imanju, ona je uvijek bila pastirica. Imala je i svog malenog psića.

Dok su se ostala djeca pretvarala da su kraljevi i markizi, Maravillas se sa svojom braćom pretvarala da su siromasi. Toliko je voljela siromahe da bi se tijekom praznika u San Sebastianu ona i brat prerušavali u siromahe te bi tako odlazili na ulicu. Sav novac koji su joj roditelji davali za mjesečne troškove odlazio je za siromahe kojima je uvijek pomagala provodeći u jednom predgrađu Madrida veći dio dana. Unatoč tome što su njezini roditelji pripadali španjolskoj aristokraciji, Maravillas to nikada ništa nije predstavljalo, nego li sredstvo kojim je mogla pomagati siromasima. Sve svoje malene prijateljice učila je moliti i činiti pokoru.

Maravillas je od malena živjela životom molitve. Već s pet godina položila je svoj doživotni zavjet čistoće te je sanjala o tome da bude poput svetica o kojima joj je čitavog života pričala njezina baka. Uvijek je tvrdila da je milost redovničkog poziva dobila istog trenutka kada je počela rasuđivati.

Kada je napunila deset godina, primila je prvu sv. pričest i pronašla je duhovnika koji ju je duhovno savjetovao sve do njezina ulaska u Karmel. Tada je započela i s čitanjem djela sv. Ivana od Križa i sv. Terezije od Isusa, koje je toliko voljela, da nije mogla misliti na ništa nego na to da će jednom biti karmelićanka. Budući da je Maravillas otvoreno odbijala bračne ponude, počelo se pričati da će biti redovnica. „Napokon su uvidjeli, ono za čim žudim čitavog životaˮ, rekla je Maravillas. Kada je imala 22 godine njezin je otac teško obolio i u vrlo kratko vremena preminuo. Poslije očeve smrti njezin joj je duhovnik rekao da sada nije vrijeme za ući u samostan jer je potrebna svojoj majci. Saznavši sve to, unatoč tome sto je živjela kreposno, majka je bila protiv toga da Maravillas bude redovnica. Međutim, kada je Maravillas oboljela od smrtonosne gripe koja je tada harala Europom, srce njezine majke je smekšalo. Shvatila je da njezina kći mora slijediti volju Božju. Dala joj je dopuštenje za ulazak u samostan, a Maravillas je 12. listopada 1919. stupila u Karmel u Escorialu (Madridu).

Nakon nekoliko godina u samostanu, dok je još bila novakinja, Presveto Srce Isusovo zatražilo ju je da u Cerro de los Angelesu (u Madridu) osnuje Karmel. Na tom mjestu kralj Alfonso XIII. posvetio je čitavu Španjolsku Presvetom Srcu Isusovu. Tamo se nalazio i veliki spomenik Presvetog Srca Isusova koji je „predstavljaoˮ srce čitavog španjolskog naroda i njihovu posvetu onome koji ih nikada nije iznevjerio. Vidjevši jasno volju Božju, uz dopuštenje madridskog nadbiskupa i Svetog Oca, unatoč velikim patnjama i problemima koje je morala podnositi, nije čekala ni trenutka. Izišla je iz samostana u Escorialu s još tri redovnice uzdajući se u Božju providnost. Kada je č. s. Maravillas izišla za osnutak u Cerro de los Angeles, nije joj ni na kraj pameti bilo ono što je Gospodin pripremio za nju. Ona mu se željela posvetiti skrivena, zaboravljena, željela je biti posljednja od svih, a Gospodin je želio nešto drugačije. Odmah nakon osnutka tog samostana, slijedio je osnutak Karmela u Indiji, a potom i još 9 Karmela samostana u njezinoj rodnoj Španjolskoj.

Toliko je voljela karmelski Red i Reformu sv. Terezije od Isusa da je čitav svoj život posvetila tome da se u njezinim samostanima živi autentičan život koji je svojim kćerima ostavila sv. Terezija od Isusa. U svojoj poniznosti, kada su joj njezine kćeri govorile da im ostavi nešto napisano, odgovarala je da je sv. Terezija napisala sve ono što je bilo potrebno. Njezina je misija bila osnovati tipično terezijanske Karmele koji se pridržavaju prvotnog Pravila, ali i Konstitucija, koje je ostavila napisane svojim kćerima sv. Terezija.

Sveta Maravillas od Isusa kao karmelićanka je živjela 55 godina, a više od 50 godina bila je poglavarica. U svemu tome neizmjerno je trpjela jer je smatrala da ona nema poziv poglavarice, već taj da bude posljednja od svih sestara. Bila je to kušnja koja ju je pratila do zadnjeg dana dugog života. Popularno su je zvali poglavarica „in aeternumˮ.

No ni to nije bilo sve. Veliki je dio svog redovničkog života proživjela u jednoj velikoj, dubokoj tamnoj noći. Prema svemu je imala veliko gađenje, prema molitvi, pokori, baš svemu. Međutim, nije posustala već je postala jedna od duša koja se veoma isticala u molitvi i pokori koja je uistinu bila prevelika. Čitav je svoj život spavala odjevena u habit sjedeći na podu u svojoj ćeliji, a spavala bi svega nekoliko sati. Uvijek je postila. Kada bi jela, bilo je to vrlo malo hrane, a pritom bi u ustima držala pelin da ne osjeti okus namirnica. Neprestano je nosila kostrijet. Bičevala se nekoliko puta dnevno. Izjavila je da „samo Bog zna koliku odbojnost ima prema svemu tome i da sve to čini samo jer ju je Gospodin to tražioˮ.

Njezino je zdravlje, kao posljedica tolikih pokora i duševnih patnji, znatno bilo narušeno te je 11. prosinca 1974. godine preminula u svojoj ćeliji u Karmelu u Aldehueli, posljednjem koji je osnovala. Njezine su posljednje riječi bile: „O kakva je radost umrijeti kao karmelićanka!ˮ

Do konca svoga života bila je vjerna misteriju koji je Bog od nje zahtijevao.

Već za njezina života svjedočilo se o mnogim čudima, no njezina je smrt to daleko više pokazala. Odmah po smrti, započela je sv. Maravillas svoju misiju pomaganja braći i sestrama. Počela su se umnažati tolika čudesa da su redovnice odlučile pokrenuti proces za proglašenje svetom. Napokon, sv. Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 1998., a svetom 2003. godine.

Preuzeto s Zaklada „Sveta Maravillas od Isusa”