SVETAC DANA – SV. SABA

Saba je rođen 439. u Mutalasci blizu Cezareje u Kapadokiji (današnja središnja Turska). Roditelji su mu bili pobožni kršćani, ali pošto je bio vojnik, otac je morao otići u Aleksandriju i poveo sa sobom svoju ženu. Ostavio je dječaka sa ženinim bratom i njegovom ženom, ali pošto oni nisu dobro postupali s dječakom, Saba je otišao u obližnji samostan gdje ga je opat dobro pazio i poučio ga monaškom putu. Saba se odlučio zamonašiti, a kada mu je bilo osamnaest godina, otišao je u Jeruzalem da vidi sveta mjesta i posjeti pustinjake koji su tamo živjeli. Ali opat Eutimije ga je poticao da živi u zajednici sa životom molitve i fizičkog rada. Kad mu je bilo trideset, dopustio mu je da svaki tjedan provede pet dana sam u špilji i da se vikendom vraća u zajednicu. Pomagao je samostan pletući pedeset košara tjedno od palminog lišća.

Kad je Eutimije umro, Saba je proveo četiri godine sam u pustinji blizu Jerihona, gdje mu je potok Cedron davao vodu, a lokalno stanovništvo donosilo mu hranu. Pritisan da osnuje zajednicu, postavio je lauru, ili kompleks pustinjačkih koliba oko središnje crkve, na mjestu koje se danas zove Mar Saba . Kad mu se pridružilo stotinu i pedeset redovnika, on je nevoljko pristao da ga zaredi jeruzalemski patrijarh u dobi od 53 godine. Redovnici su dolazili čak iz Armenije i Egipta. Došla je i njegova majka, danas udovica, koja je osigurala gostinjsku kuću i dvije bolnice. Godine 493. patrijarh je Sabu postavio za arhimandrita ili vođu nad svim palestinskim redovnicima.

Godine 511. novi ga je patrijarh s ostalima poslao u izaslanstvo caru Anastaziju u Carigrad, ali ga je stražar na vratima odbio misleći da je prosjak. Sjedio je odvojeno i kad je car pročitao blistav izvještaj o njemu od patrijarha i upitao ga gdje je, Saba je primljen i ondje je proveo zimu suprotstavljajući se monofizitskoj herezi.

Kad mu je bilo devedeset godina, Saba je ponovno otišao u Carigrad u ime novog jeruzalemskog patrijarha Petra, kako bi prosvjedovao protiv nasilnog ugnjetavanja carskih trupa zbog pobune Samarijanaca. Car Justinijan ga je lijepo primio i ponudio da obdari njegove samostane. Saba je odbio, ali je tražio smanjenje poreza za Palestinu, hostel za hodočasnike u Jeruzalemu i zaštitu redovnika od pljačkaša, na što je car pristao.

Saba se vratio kući i imenovao svog nasljednika te ležao četiri dana prije nego što je umro. Preminuo je u Jeruzalemu na današnji dan, 5. prosinca 532, u dubokoj starosti od 93 godine. Kao sveca ga časti i istočna i zapadna Crkva. Njemu u čast u Rimu, na Aventinu, sagrađena je lijepa bazilika, a njegove relikvije godinama su se nalazile u Veneciji. Kako bi posvjedočio ljubav prema istočnoj kršćanskoj braći, papa Pavao VI. odobrio je 1965. da se te relikvije prenesu u samostan svetog Sabe u Jeruzalemu. Svetom Sabi posvećena je župa Kaštel kod Buja (Istra).

SVETAC DANA – SV. IVAN DAMAŠČANSKI

Danas slavimo sv. Ivana Damaščanskog, pročitajte što nas je papa Benedikt XVI. poučio o njemu

Draga braćo i sestre, htio bih danas govoriti o Ivanu Damaščanskom, jednom od najvećih velikana u povijesti bizantske teologije i velikom naučitelju u povijesti sveopće Crkve. On je prije svega izravni svjedok prijelaza s grčke i sirijske kršćanske kulture, prihvaćene u istočnom dijelu Bizantskog carstva, na novost islama, koji se vojnim osvajanjima širio na području koje obično poznajemo kao Srednji i Bliski Istok. Ivan, rođen u imućnoj kršćanskoj obitelji, još kao vrlo mlad preuzeo je dužnost, koju je možda prije njega obnašao njegov otac, ekonomskog upravitelja u kalifatu. Ubrzo je, međutim, nezadovoljan životom na dvoru, u njemu sazrio monaški poziv te je, oko 700. godine, stupio u samostan svete Sabe, blizu Jeruzalema. Ne udaljivši se nikada od samostana, posvetio se svim svojim silama isposništvu i literarnom radu, ali mu ni određeni pastoralni rad nije bio stran, o čemu svjedoče prije svega brojne Homilije. Njegov se liturgijski spomen slavi 4. prosinca. Papa Lav XIII. ga je 1890. proglasio naučiteljem opće Crkve.

Na Istoku se prije svega spominju njegova tri Govora protiv onih koji se obrušavaju na svete slike, koji su nakon njegove smrti osuđeni na ikonoklastičkom koncilu u Hieriji (754.). Isti ti govori, međutim, bili su glavni razlog njegove rehabilitacije i kanonizacije od strane pravovjernih otaca okupljenih na Nicejskom koncilu (787.), sedmom ekumenskom. U tim je tekstovima moguće iznaći prve pokušaje opravdavanja čašćenja svetih slika, povezujući ove potonje s otajstvom utjelovljenja Sina Božjega u krilu Djevice Marije.

Ivan Damaščanski je, uz to, bio među prvima koji su u javnom i privatnom kultu razlikovali klanjanje (latreia) od čašćenja (proskynesis): prvo se može iskazivati samo Bogu, najvišoj duhovnoj zbilji, dok se u ovom drugom čovjek može preko slika obraćati onome koji je prikazan na slici. Ipak, očito da se Boga ni u kom slučaju ne može poistovjećivati s materijom od koje je slika načinjena. To se razlikovanje odmah pokazalo veoma važnim da bi se pružio kršćanski odgovor onima koji su držali da se svi bezrezervno i trajno moraju pridržavati stroge starozavjetne zabrane o korištenju slika u obredu. O tome su se vodile velike rasprave i u islamskom svijetu, koji prihvaća tu židovsku tradiciju potpunog isključivanja slika iz obreda. Međutim kršćani su, u tome kontekstu, razgovarali o tome problemu i pronašli opravdanje za štovanje slika. Damaščanin piše: “U prijašnja vremena Bog nikada nije bio predstavljan u slici, budući da nema ni tijela ni lica. Ali budući da su sada ljudi vidjeli Boga u tijelu i jer je živio među ljudima, ja predstavljam ono što je u Bogu vidljivo. Ne častim materiju, već tvorca materije, koji je postao materijom zbog mene i udostojao se prebivati u materiji i izvesti moje spasenje posredstvom materije. Neću prestati stoga štovati materiju po kojoj mi je došlo spasenje. Ali je nipošto neću štovati kao Boga! Zar bi i moglo biti Bog ono što je stvoreno a da prije nije postojalo? … Ali ja častim i poštujem također sve ostalo u materiji što mi je donijelo spasenje, jer je ona puna svetih sila i milosti. Nije li možda materija drvo križa tri put blagoslovljeno? … Nisu li i tinta i presveta knjiga Evanđelja materija? Nije li spasenjski oltar s kojeg nam se dijeli kruh života materija? … A povrh svega nisu li materija tijelo i krv mojega Gospodina? Ili ćeš dakle poricati sakralni značaj svega toga ili ćeš se prikloniti crkvenoj tradiciji čašćenja slika Boga i prijatelja Božjih koji su posvećeni imenom koje nose i koji su zbog toga nastanjeni milošću Duha Svetoga. Ne vrijeđaj, dakle, materiju: ona ne zaslužuje prezir, jer ništa od onoga što je Bog stvorio nije za preziranje” (Contra imaginum calumniatores, I, 16, izd. Kotter, str. 89-90).

Vidimo da je, poradi utjelovljenja, materija pobožanstvenjena, promatra ju se kao Božje prebivalište. Riječ je o novom pogledu na svijet i materijalne stvarnosti. Bog je postao tijelom i tijelo je postalo stvarno prebivalište Boga, čija slava blista na Kristovu ljudskom licu. Stoga su poticaji toga istočnog naučitelja i danas veoma aktualni, obzirom na veoma veliko dostojanstvo na koje je materija uzdignuta u utjelovljenju, postavši, u vjeri, znak i djelotvorni sakrament susreta čovjeka s Bogom. Ivan Damaščanski ostaje, zato, povlašteni svjedok čašćenja slika, koje će do dana današnjeg ostati jedno od najistaknutijih vidika istočne teologije i duhovnosti. Riječ je ipak o obliku kulta koji pripada jednostavno kršćanskoj vjeri, vjeri u onoga Boga koji je postao tijelom i učinio se vidljivim. Njegovo se učenje uklapa u tradiciju Crkve, čiji nauk o sakramentima predviđa da materijalne tvari preuzete iz prirode mogu postati prijenosnicima milosti po zazivu (epiclesis) Duha Svetoga, uz ispovijedanje prave vjere.

S tim temeljnim idejama Ivan Damaščanski dovodi u vezu također čašćenje relikvija svetaca, na temelju uvjerenja da se svete kršćane, budući da su postali dionici Kristova uskrsnuća, ne može smatrati jednostavno “mrtvima”. Spominjući, na primjer, one čije se relikvije ili slike dostojne čašćenja, Ivan u svojem trećem govoru u obrani slika pojašnjava: “Prije svega (častimo) one među koje se Bog nastanio, kao što su Majka Božja i svi sveci. Oni su ti koji su, koliko je to moguće, svojom voljom postali slični Bogu i zbog nastanjenosti Bogom i Božje pomoći, prozvani su stvarno bogovima (usp. Ps 82, 6), ne po naravi, već po kontingenciji, kao što se usijano željezo naziva vatrom, ne po naravi već po kontingenciji i zato što je uronjeno u vatru. On, naime, kaže: Sveti budite! Jer sam svet ja (usp. Lev 19, 2)” (III, 33, red. 1352 A). Nakon niza takvih i sličnih razmišljanja, Damaščanski je mogao ozbiljno zaključiti: “Bog, koji je dobar i veći od svakoga dobra, nije se zadovoljio razmatranjem samoga sebe, već je želio da postoje bića kojima će ukazati dobročinstvo da mogu postati dionici njegove dobrote: zato je stvorio ni iz čega sve, vidljivo i nevidljivo, uključujući čovjeka, u isti mah vidljivu i nevidljivu stvarnost. A pri njegovu stvaranju zamislio ga je i stvorio kao biće koje je sposobno razmišljati (ennoema ergon), koje je urešeno bogatstvom riječi (logo(i) sympleroumenon) i okrenuto duhu (pneumati teleioumenon)” (II, 2, str. 94, red. 865A). Da bi dodatno pojasnio tu misao, dodaje: “Trebaju nas ispuniti udivljenjem (thaumazein) sva djela providnosti (tes pronoias erga), sve ih treba hvaliti i sve prihvaćati, pobjeđujući napast da se u njima prepoznaju aspekti koji se mnogima čine nepravednima ili lošima (adika). Naprotiv treba priznati da Božji naum (pronoia) nadilazi čovjekovu sposobnost spoznaje i shvaćanja (agnoston kai akatalepton), dok naprotiv samo On poznaje naše misli, naša djela pa čak i našu budućnost” (II, 29, str. 94, red. 964C). Već je Platon, uostalom, govorio da sva filozofija započinje s divljenjem: i naša vjera započinje s divljenjem stvaranju, ljepoti Boga koji postaje vidljiv.

Optimizam kojim kršćanin kontemplira prirodu (physike theoria), to gledanje u vidljivoj stvarnosti dobro, lijepo i istinito, taj kršćanski optimizam nije zacijelo naivni optimizam: kršćanin je itekako svjestan rane koju je ljudskoj naravi nanijela sloboda kojom je Bog uresio čovjeka a koju je ovaj zloupotrijebio, sa svim posljedicama nesklada koje su iz toga proizašle. Otud potreba, koju je teolog iz Damaska jasno uočio, da priroda u kojoj se odražava Božja dobrota i ljepota, ranjene našim grijehom, bude “osnažena i obnovljena” silaskom Sina Božjega u tijelo, nakon što je na mnoge načine i u raznim prigodama sam Bog nastojao pokazati da je stvorio čovjeka da bude ne samo u “biću”, već u “dobrom biću” (usp. La fede ortodossa, II, 1, str. 94, red. 981). S oduševljenim zanosom Ivan objašnjava: “Bilo je nužno da priroda bude okrijepljena i obnovljena te da se pokaže i konkretno pouči putu kreposti (didachthenai aretes hodon), koji odalečuje od propadljivosti i vodi u vječni život… Pojavilo se tako na povijesnom obzoru veliko more Božje ljubavi prema čovjeku (philanthropias pelagos)”. To je uistinu lijep izraz. Vidimo, s jedne strane, ljepotu stvaranja a, s druge, uništenje koje je izazvao čovjekov grijeh. Ali vidimo u Sinu Božjem, koji silazi da obnovi prirodu, more Božje ljubavi prema čovjeku. Ivan Damaščanski nastavlja: “On sam, Stvoritelj i Gospodin, borio se za svoje stvorenje prenijevši mu primjerom svoj nauk… I tako je Božji Sin, premda postoji u obličju Boga, spustio nebesa i sišao … među svoje sluge … izvršivši nešto najnovije, jedino doista novo pod suncem, kroz što se stvarno očitovala Božja beskrajna moć” (III, 1. str. 94, red. 981C-984B)

Možemo zamisliti utjehu i radost koju su te riječi bogate tako zadivljujućim slikama budile u srcu vjernika. Slušajmo ih i mi, danas, gajeći u sebi iste one osjećaje koji su prožimali tadašnje kršćane: Bog želi počivati u nama, želi obnoviti prirodu i kroz naše obraćenje želi nas učiniti dionicima svojega božanstva. Pomogao nam Gospodin da nam one budu poticaj u životu.

Kateheza pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji u srijedu 6. svibnja 2009.

Molitva Ivana Damaščanskog

Znam, Gospode, da sam nedostojan Tvoga čovjekoljublja, a dostojan sam svake osude i muke. No, Gospode, htio ja ili ne, spasi me! Jer ako pravednika spasiš, to nije ništa naročito, i ako čistoga pomiluješ, to nije ništa čudnovato, jer su dostojni Tvoje milosti. Ali, na meni grešnom učini čudo milosti Svoje; u tome pokaži čudo čovjekoljublja Svog, da ne nadvlada moja grešnost Tvoju neiskazanu dobrotu i milosrđe; i kako hoćeš uradi sa mnom! Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. BARBARA

Posljednji i najteži progon u Rimskom Carstvu bio je onaj Dioklecijanov koji je započeo 303. godine i trajao do 313. godine. Iz tog vremena mnoge priče o mučenicima vjernim Isusu Kristu došle su kroz tradiciju Crkve. Među tim pričama su one o svetoj Barbari, djevici i mučenici. Njezino se ime ne pojavljuje u najranijim zapisima o kršćanskim mučenicima, a štovanje počinje tek u sedmom stoljeću.

Svetu Barbaru navodno je držao u samoći njezin otac Dioskor, koji ju je želio sačuvati od utjecaja vanjskog svijeta. Priča se da je u jednom trenutku odbila ponudu za brak. Dioskor je dao izgraditi privatno kupalište za nju dok je putovao poslom. Barbara je postavila tri prozora u kupelj u čast Trojstva.

Po povratku s putovanja Dioskora je razbjesnilo saznanje da je Barbara kršćanka. Doveo ju je pred cara za kojeg se mislilo da se zove Maksimin koji je naredio da se Barbara muči i odrubi joj glava. Dioskor je u svom bijesu odrubio glavu svojoj kćeri. Na putu kući sa pogubljenja, Dioskora je pogodio grom i njegovo tijelo spaljeno.

Sveta Barbara je bila mučena s još jednom kršćankom Julijanom. Njihova tijela pokopao je kršćanin Valentinus. Hodočasnici su do grobnog mjesta ozdravljali ili dobivali pomoć i utjehu.

Zbog priče o gromom pogođenom ocu sveta Barbara postala je zaštitnicom onih koji su se osjećali ugroženima od grmljavine i požara. Kasnije je prozvana i zaštitnicom topnika i rudara.

Iskustvo čovjeka po imenu Henry Kock iz 1448. mnogo je doprinijelo promicanju kontinuiranog štovanja svete Barbare. Henry je umalo izgorio u požaru. Imao je veliku pobožnost prema svetoj Barbari za koju je rekao da mu je pomogla pobjeći iz vatre kako bi mogao primiti posljednje sakramente. Sveta Barbara se stoga smatra zagovornicom protiv patnje od iznenadne smrti i za primanje konačnih sakramenata pomirenja i euharistije.

Blagdan je svete Barbare 4. prosinca. Na njezinim likovnim prikazima vidi je kako stoji uz kulu s tri prozora i nosi palmu mučenice u ruci.