Marija Pomoćnica kršćana

Svibanj je Marijin mjesec pa joj iz dubine srca pjevamo kao Kraljici svibnja, a danas s radošću slavimo Mariju pomoćnicu kršćana.

Sveti Ivan Zlatousti prvi je 345. Mariju nazvao tim imenom. I u Lauretanskim litanijama zazivamo ju kao Pomoćnicu kršćana. Taj zaziv je uvršten u litanije poslije pobjede kršćanske vojske nad Turcima 7. listopada 1571, u bitki kod Lepanta. Tada su Turci bili nadmoćniji brojem lađa i vojnika, ali kršćani su se zavjetovali Mariji i uspjeli pobijediti. Poslije te bitke uveden je blagdan Marije Pobjednice ili Kraljice Presvete Krunice. Godine 1683. Turci su bili na pragu zauzimanja Beča, ali su kršćani pod vodstvom velikog poljskog kralja Jana Sobjeskoga pobijedili nadmoćnijeg neprijatelja. Na stijegu su imali Marijin lik i geslo: „Naprijed, Bog i Marija su naša zaštita“. U čast te pobjede ustanovljen je blagdan Imena Marijina, 12. rujna. Francuski vladar Napoleon Bonaparte bio je strah i trepet Europe, a naročiti trn u oku bili su mu Petrovi nasljednici. Osamdesetgodišnjeg papu Pija VI, koji ga je izopćio iz Crkve, bacio je u tamnicu, u kojoj je ostao sve do svoje smrti u francuskom gradu Valenceu, 1799. Zatvorio je 1808. i papu Pija VII, koji se nalazio u njegovom zarobljeništvu 6 godina i mogao se vratiti iz Savone (Ligurija) u Rim tek na današnji dan, 24. svibnja 1814, nakon Napoleonova poraza kod Leipziga. Putem je u znak zahvalnosti posjetio mnoga Marijina svetišta, a posvuda su ga dobrodošlicom dočekivali razdragani vjernici. Papa se uzdao u Marijinu pomoć pa Pomoćnicu kršćana slavimo za uspomenu na svečani povratak Pija VII. iz sužanjstva.

Naročiti doprinos širenju pobožnosti Marije Pomoćnice dali su salezijanci, Družba svetog Franje Saleškog, koju je utemeljio sveti Ivan Bosco i koja s velikim uspjehom i žarom djeluje i u hrvatskim krajevima. Veliki Don Bosco svoju je družbu posvetio Mariji Pomoćnici, a prva vjernička udruga Marije Pomoćnice osnovana je u Torinu 1868, s ciljem i željom promicanja autentičnog kršćanskog života po Marijinu primjeru i zagovoru. Marija Pomoćnica zaštitnica je Australije, Novog Zelanda, New Yorka te mnogih naselja, biskupija, župa i crkava diljem svijeta i hrvatskih krajeva (Zagreb-Knežija, Ivanec Bistranski kod Zaprešića, Sotin kod Vukovara, Donji Emovci kod Požege, Strahoninec, Selište Drežničko kod Rakovice, Rijeka-Banderovo, Veprinac kod Opatije, Split-Kman, Orebić na Pelješcu, Globarica kod Žepča, Klobuk kod Ljubuškog, Muo kod Kotora, Morović kod Šida).

Preuzeto s zupajastrebarsko.hr

SVETAC DANA – SV. DEZIDERIJE

Sveti Deziderije rodio se oko 556. g. u Autunu u Burgundiji (Francuska). Godine 594. odabran je od klera i puka za nadbiskupa južnofrancuskoga grada Viennea. Revan nadbiskup želio je poboljšati među svećenicima disciplinu, ali je bilo i onih kojima se to nije svidjelo, pa su ga počeli kod pape optuživati. I papa ga je za to ozbiljno opomenuo, ali kad je doznao da je Deziderije bio krivo optuživan, ovlastio ga je da poduzme obnovu i drugih biskupija.

No, Deziderije je mnogo gore prošao kada je pao u nemilost kraljici Brunhilde, koju su povjesničari nazivali najgorom ženom njezina doba. Naime, Deziderije je bio kraljicu oštro opomenuo zbog brakolomstva i umorstva njoj nepodobnih osoba. Brunhilda se tada nije usudila izravno napasti nadbiskupa, već se je poslužila Lyonskim biskupom. On je na jednoj od sinoda svojeg subrata teško optužio i zbog tih optužbi Deziderije je morao otići na jedan otočić u sužanjstvo.

Tamošnji stanovnici jako su ga zavoljeli, jer se je za njih očinski brinuo, a o njemu su se razglasila i čudesna djela. Kraljicu je zbog toga spopao strah i pozvala je nadbiskupa da se vrati iz sužanjstva.

Ipak Brunhilda se nije odrekla neprijateljstva prema Dezideriju. Novcem je potkupila ljude koji su ga i dalje lažno optuživali. Kad ju je nadbiskup zbog teških sablazni ponovno javno opomenuo i pozvao na obraćenje, unovčila je ubojice, koji su tog svetog nadbiskupa na vratima crkve kamenovali. Bilo je to 611. godine. Njegovo mrtvo tijelo pokopali su u crkvi svetog Petra i Pavla u gradu Vienneu.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. RITA

Sveta Rita slavi se 22. svibnja. Na čelu je zadobila ranu koja ju je podsjećala na Isusovu trnovu krunu. Narod ju je odmah nakon smrti počeo štovati kao sveticu. Zaštitnica je bespomoćnih i beznadnih slučajeva.

Svetica je rođena prvih godina pontifikata pape Urbana VI. (oko 1381.), a umrla je 22. svibnja 1447. nakon 40 godina samostanskoga života, od toga 15 godina izvanrednih mističnih milosti, ali i mnogih patnji.

Sveta Rita je bila kći roditelja koji dugo nisu mogli imati djece. Želja za djetetom nagnala ih je na mnoge molitve pa se može reći da je Rita bila od Boga izmoljena. Jednostavni, dobri i bogobojazni roditelji nastojali su je odgajati u kršćanskom duhu.

Već od malena bila je sjedinjena s Bogom, osobito u pobožnom razmišljanju o svom Božanskom Spasitelju, koga je žarkim srcem ljubila. U kući je imala kutić gdje se slobodno i nesmetano predavala svojim molitvama te izljevima ljubavi prema Isusu. Sanjala je o tome kako će postati redovnica i sva se predati Gospodinu. No, to se nije ostvarilo, jer su je obećali kao ženu nekome mladiću iz mjesta. Rita se morala veoma mlada udati, a zaručnik joj je bio sve prije nego dobar čovjek. Po naravi naprasit, brutalan, pa mu je Rita postala ne samo žena već i žrtva. Podnoseći njegovu tešku narav, nije se nikada ni riječju potužila, makar mu je kao ropkinja bila u svemu ovisna. Čak je morala pitati za dopuštenje ako je htjela i u crkvu poći. Ona je zlo u njemu nastojala pobijediti dobrim. Nije to išlo brzo, ali malo-pomalo svojom je blagošću i strpljivošću uspjela pobijediti vuka i pripitomiti ga. Njegovu je dušu privela k Bogu pa su neko vrijeme zajedno sretno živjeli u svojoj Roccaporeni..

Riti su umrli roditelji i to je za nju bio težak udarac, a onda su uslijedili i drugi, baš kao na starozavjetnoga pravednika Joba. Jedne večeri, kad joj se muž iz Cascije vraćao kući u Roccaporenu, napao ga je neki čovjek i ubio. Htio se osvetiti, ali na tako svirep i neljudski način za jednu uvredu koja mu je prije bila nanesena. Nakon toga udarca u roku od godine dana umrla su joj i oba sinčića. Gospodin je uslišao molitvu majke koja je molila neka ih radije nevine uzme k sebi negoli dopusti da odrastu i onda se osvećuju ubojici svoga oca. Ona je gledala na ljudske uvrede i nepravde očima Evanđelja i zato je bila sposobna nepravdu radije podnijeti nego učiniti, uvredu oprostiti i zaboraviti.

Oslobođena na tako bolan način svega onoga što ju je još vezalo uz zemlju, sveta Rita je opet počela razmišljati o svom davnom snu, to jest o ulasku u samostan. Silom prilika morala se odreći svoga zvanja, ali sada ga je opet po svaku cijenu željela ipak ostvariti. Zato se uputila u obližnju Casciju u augustinski samostan sv. Magdalene. Bila je odbijena. Redovnice su smatrale da udovica nije prikladna za njihov samostan. Rita je i dalje molila da je prime, ali sve je bilo uzalud.

Sveta Rita se tada sa živom vjerom što premješta bregove obratila svojim dragim svecima zaštitnicima: sv. Ivanu Krstitelju, sv. Augustinu i sv. Nikoli iz Tolentina, pa su je oni prema jednoj predaji po noći uveli u samostan. Došavši u samostan, mnogo je razmatrala o Isusovoj muci moleći Isusa da i osjetno postane dionicom njegove muke. Bila je uslišana pa je na čelu zadobila ranu, koja ju je podsjećala na Isusovu trnovu krunu, od koje je mnogo trpjela i koja joj više nije zarasla. Činila je druge pokore, osobito post. Zadnjih je godina u patnjama, što ih je strpljivo podnosila, bila posve prikovana uz svoj siromašni ležaj.

Od svega ju je 22. svibnja 1447. smrt oslobodila. Narod ju je odmah nakon smrti počeo štovati kao sveticu, još prije nego je Crkva izrekla o njoj svoj neprevarljivi sud. Svetom ju je proglasio 24. svibnja 1900. tek papa Leon XIII., nazvavši je “dragocjenim biserom Umbrije”. U Casciji je u čast njihove svetice mističarke podignuto veliko svetište, a pobožnost prema njoj veoma se raširila i po Španjolskoj, Portugalu, Latinskoj Americi, Filipinima, Sjedinjenim Američkim Državama. Po svim tim zemljama svetici su u čast podignute brojne crkve, a njezin se blagdan posvuda svečano slavi.

Naročito je zazivaju u bezizlaznim situacijama, teškim neizlječivim bolestima poput raka. Uz to je zazivaju i žene željne djece.

Molitva svetoj Riti u nevolji

Sveta zaštitnice nevoljnika, sveta Rito, bila si ponizna, čista i strpljiva. Tvoje molbe nebeski Zaručnik ne odbija, stoga te molim da isprosiš za me od našega Uskrsnuloga Isusa molbu koju ti upućujem…

Milostiva mi budi na veliku slavu Božju, da te slavim i hvalim u vijeke. Slavna sveta Rito, ti si čudesno sudjelovala u muci Gospodina našega Isusa Krista. Isprosi za me milost da pokorno podnosim teškoće ovoga života i zaštiti me u svim mojim nevoljama. Amen.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. KRISTOFOR MAGALLANES

Sveti Cristóbal Magallanes Jara, također poznat kao Kristofor, rođen je u mjestu Totatiche u pokrajini Jalisco u Meksiku, 30. srpnja 1869.

Odgojen je u seoskoj obitelji Rafaela Magallanesa i Clare Jara, koji su pretežno živjeli kao zemljoradnici, nadničari i težaci. Kao dječak i mladić za život je zarađivao čuvajući stoku. S 19 godina stupio je u sjemenište San José u Guadalajari. Za svećenika je zaređen u dobi od 30 godina u crkvi Santa Teresa u Guadalajari gdje je kasnije djelovao kao kapelan Škole za umjetnost i djela Duha Svetoga.

Kao župnik u svom rodnom gradu Totaticheu pomogao je u osnivanju škole, razvoju trgovine prerade drveta i planiranja hidroloških radova, uključujući izgradnju brane koja bi poboljšala kvalitetu života mjesnog stanovništva.

Za svog pastoralnog rada posebno se istaknuo u evangelizaciji autohtonih Huichol ljudi zbog kojih je kasnije i osnovao katoličku misiju u njihovu gradu Azqueltánu.

Kada je antikatolička vlada uredbama zatvorila sjemenište u Guadalajari 1914., otac Magallanes je otvorio sjemenište u svojoj župi. U srpnju sljedeće godine već je djelovalo sjemenište sa 17 mladića koje je priznao mjesni nadbiskup.

Za vrijeme svog svećeničkog djelovanja Magallanes je propovijedao protiv oružane pobune, ali je bio lažno optužen za njezino promicanje. Uhićen je 21. svibnja 1927., idući k lokalnoj farmi gdje je trebao slaviti sv. misu. Optužen je za poticanje pobune protiv antikatoličke vlade te je pogubljen. Kako piše na sveci.net, svojim krvnicima je darovao svoje vrijednosti, podijelio im oprost, a posljednje riječi su mu bile: „Umirem nevin i molim se Bogu da će moja krv posluži ujedinjenu sve meksičke braće“.

Svetim ga je 21. svibnja 2000. proglasio Sv. Ivan Pavao II. zajedno s još 24 mučenika meksičke revolucije.

Preuzeto s nedjelja.ba

SVETAC DANA – SV. BERNARDIN SIJENSKI

Po naseljima u kojima je propovijedao Bernardin Sijenski nosio je monogram Presvetog imena Isusova (IHS) i u tom znaku blagoslivljao bolesnike. Događala su se brojna čuda i ljudi su se klanjali pred znakom Isusova imena.

Veliki pučki propovjednik XV. stoljeća u Italiji bio je franjevački misnik sv. Bernardin Sijenski. Rodio se g. 1380. u Massa Maritima kod Siene. Već u četvrtoj godini umiru mu roditelji, a njegov odgoj preuzimaju rođaci.Kao nasljednik oca posjednika rudnika, imao je veliko imanje. Kad je u gradu zavladala kuga, njegovao je oboljele i pomagao im svojim sredstvima. I sam se zarazio, što ga je potaknulo na dublje razmišljanje. Ozdravio je i svoje imanje podijelio siromasima, a 1404. godine priklonio se franjevcima.

Jedno je vrijeme djelovao u osamljenom brdskom samostanu posve nepoznat velikom svijetu. Ali Providnost ga je odatle htjela izvući te postaviti na svijećnjak da svijetli mnogima. Jednom je neki propovjednik naglo obolio pa ga je zamijenio Bernardin. Ta je propovijed toliko zanijela puk da su ga počeli na sve strane tražiti za propovjednika; i tako je g. 1417. započeo njegov veliki propovjednički pohod Italijom. Pri tomu je izmirio nebrojene među sobom zavađene, obratio mnogo grešnika i pobudio mnoga duhovna zvanja.

Sveti Bernardin kao propovjednik postao je veliki promicatelj pobožnosti prema Imenu Isusovu. Simbolom toga imena uresio je mnoge crkve, kuće, javne zgrade. Neki su se pobunili protiv te pobožnosti pa su protiv sveca vođena i tri crkvena sudska postupka: g. 1426. za vrijeme pape Martina V., g. 1431. za vrijeme pape Eugena IV. i g. 1438. na općem saboru u Baselu. No, na sreću, uvijek je izišla na vidjelo istina te bila dokazana Bernardinova potpuna pravovjernost, čistoća nakane i izvanredna svetost života. U znak zadovoljštine za optužbe i sudove ponudili su mu za redom tri biskupske stolice: u Sieni, u Ferrari i Urbinu, no on ih je sve tri odbio. Želio je ostati jednostavan svećenik-redovnik.

Sveti Bernardin Sijenski od g. 1430. pa dalje dao se i na pisanje velikih teoloških rasprava. Pisao ih je latinskim jezikom te osvijetlio glavne dogmatske i ćudoredne istine kršćanske vjere. Bavio se i josipologijom, tj. teološkim naukom o sv. Josipu. Bio je jedan od najvećih promicatelja te znanosti. On je prvi koji brani neke povlastice sv. Josipa, kao npr. da je i on uskrsnuo prije sveopćeg uskrsnuća tjelesa. Njegovo su mišljenje kasnije prihvatili veliki teolog isusovac Franjo Suarez, pa sv. Franjo Saleški, naučitelj Crkve, i napokon učeni papa Benedikt XIV. koji to mišljenje prihvaća barem kao vjerojatno.

Sv. Bernardin se s moralnog stanovišta bavio i društvenim naukom, osobito pitanjima gospodarstva. Zastupa tezu da je bogatstvo samo sredstvo te da mora imati i svoju socijalnu notu, a iz toga izvodi dužnost umjerenosti u stjecanju bogatstva i materijalnih dobara; trgovina pak mora biti uvijek u skladu s načelima kršćanske pravde i ljubavi. Pod utjecajem njegovih propovijedi i društvenoga nauka mnoge su talijanske državice uvele političke i socijalne reforme prema načelima kršćanskoga ćudoređa.

Sv. Bernardin je veoma zaslužan i za duhovnu obnovu franjevačkoga reda. On je mnogo utjecao na svetost velikih franjevaca svoga vremena: sv. Ivana Kapistrana, sv. Jakova Markijskoga i drugih. Kroz 4 godine obavljao je službu generalnog vikara franjevaca opservanata i broj je njihovih samostana od 20 podigao na 200. U redu je promicao i temeljitu teološku naobrazbu i studij boreći se protiv “svetog primitivizma” nekih fratara. Podizao je razna učilišta na kojima je i sam predavao. Franjevcima, koji nisu imali dovoljno teološkoga znanja, nije dao ispovijedati. Obavljao je i neka poslanstva za koja je bio zamoljen od svjetovnih vladara. Na jednom od svojih brojnih putovanja osjetio je kako ga izdaju sile. Došavši u selo S. Silvestro blizu Aquile, primio je svete sakramente i preminu 20. svibnja 1444. baš uoči Spasova. Već g. 1450. na Duhove Nikola V. proglasio je Bernardina svecem. Bila je to veoma svečana kanonizacija, kojoj je prisustvovalo mnogo vjernika.

Iako sv. Bernardin Sijenski nije nikad službeno proglašen naučiteljem Crkve, njegov je ugled u Crkvi i kao teologa uistinu velik. Papa Pio II. nazvao ga je “najboljim naučiteljem teologije i doktorom kanonskoga prava”. On je znao nauk Svetog pisma, svetih Otaca i naučitelja Crkve tako genijalno primjenjivati na život, na konkretne pastoralne potrebe, da mu se zbog toga još i danas mnogi dive.

Kao što je u franjevačkom redu veliki promicatelj nauka o Bezgrešnom Začeću bio Ivan Duns Skot, promicatelj euharistijske pobožnosti sv. Paškal Baylón, križnoga puta sv. Leonard a Porto Maurizio, tako je sv. Bernardin Sijenski bio veliki širitelj i pobornik pobožnosti prema presvetom Imenu Isusovu. Neka o tome posvjedoči i jedan izvadak iz njegova govora O slavnom imenu Isusa Krista:

“…Isusovo je ime sjaj propovjednika, zato što stvara te je njegova riječ naviještena i slušana sa sjajnim sjajem. Što misliš, otkuda u cijelom svijetu tolika, tako nenadana i tako žarka svjetlost vjere ako ne zato što se propovijeda Isus. Zar nije Bog i nas svjetlošću i užitkom tog imena pozvao u svoje divno svjetlo? Rasvijetljenima i onima koji u tom svjetlu vide svjetlost Apostol s pravom veli: Nekad bijaste tama, a sada ste svjetlost u Gospodinu: hodajte posvuda kao sinovi svjetla. Poradi toga, to ime valja objavljivati da svijetli, a ne da bude sakriveno. Ipak, ono se u propovijedanju ne smije iznositi nečistim srcem ili zaprljanim ustima, već ga valja čuvati u izabranoj posudi i obznanjivati…”

Preuzeto s www.zupa-sveti-juraj.hr/Bitno.net