SVETAC DANA – SV. ANTONIO MARIA GIANELLI

Današnji je sveti zaštitnik Antonio Maria Gianelli, talijanski biskup i osnivač redovničkih družbi. Rodio se 12. travnja 1789. u Cerreti, naselju općine Carro (provincija La Spezia, Ligurija).

Seljački, napoličarski sin, odličan učenik, od malena je pokazivao želju za duhovnim zvanjem pa ga je zaštitnica njegove obitelji, imućna i pobožna udovica odvela u Genovu i upisala u sjemenište. Ona ga je i dalje pomagala na njegovu putu do oltara. Pokazivao je naročiti smisao i izvanrednu sposobnost kao propovjednik pa je propovijedao već kao đakon. Zaređen je za svećenika 1812. i s velikom revnošću obavljao je raličite svećeničke službe. Bio je vrsni vjeroučitelj, djelovao kao profesor govorništva u kolegiju pijarista (od 1815) i profesor govorništva i književnosti u nadbiskupskom sjemeništu (od 1816), a bavio se i dobrotvornim radom. Grad Genova pamti ga kao glasovitog propovjednika i ispovjednika u svim važnim prigodama i na velikim svetkovinama, a plodnu pastoralnu službu obavljao je od 1826. kao nadžupnik u Chiavariju (Ligurija). Služio se modernim metodama i sastavio bogatu župnu kartoteku. Osnovao je različite ustanove i udruge, među njima družbe misionara i oblata svetog Alfonsa Liguorija.

Posebno je značajan kao utemeljitelj redovničke družbe Marijinih kćeri od voćnjaka (Figlie di Maria Santissima dell’Orto), osnovane 1829, posvećene odgoju i naobrazbi siromašne ženske mladeži i dobrotvornom radu po bolnicama i gostinjcima. Njegove redovnice (“gianelline”) proslavile su se junačkom hrabrošću i ustrajnošću za vrijeme pošasti kolere, kada su dvorile bolesnike uz opasnost za vlastiti život. Imenovan je 1838. biskupom u Bobbiju (provincija Piacenza, Emilia-Romagna). Kao biskup posebno se posvetio pučkim misijama, duhovnim vježbama i obnovi sjemeništa. Neumorno je posjećivao župe u svojoj biskupiji. Na glasu čudotvorac, preminuo je na današnji dan, 7. lipnja 1846, u Piacenzi. Blaženim ga je proglasio 1925. papa Pio XI, a svetim 1951. papa Pio XII. Zaštitnik je Bobbija te mnogih naselja, župa i crkava. Njegove Marijine kćeri djeluju i danas uspješno u Europi, Latinskoj i Sjevernoj Americi, Aziji i Africi, s više od 780 redovnica u 125 samostana.

Preuzeto s zupa.jastrebarsko

SVETAC DANA – SV. NORBERT

Jednom je iz Vredena išao u Xanten. Na putu ga je zatekla strašna oluja i grom je udario u njegovoj blizini. Pavši na zemlju odmah je pomislio da bi to mogao biti Božji glas koji ga zove na život posvećen jedino Njemu.

Sveti Norbert se rodio oko g. 1085. u plemićkoj obitelji Gennep, u rajnskoj oblasti. Njegov rodni kraj pripada danas Nizozemskoj, no nije daleko od njemačke granice. Norbertov otac bio je Heribert van Gennep, koji se nalazio u službi kölnskoga nadbiskupa. Majka mu se zvala Adviga.

Još kao mladić postade kanonik zborne crkve u Xantenu, dakako bez svećeničkog reda. Kasnije pođe u Köln, gdje bi odgojen u nadbiskupskoj palači Fridriha I. von Schwarzenberga, kölnskoga nadbiskupa. Svoju je formaciju nastavio na carskom dvoru Henrika V. pa je izbliza mogao upoznati političko-crkvena pitanja onoga vremena, a osobito borbu za investituru. Ta se borba vodila između pape i cara. Papa je branio slobodu Crkve, a car je htio imati biskupe koji će ga slijepo slušati i biti oruđe u njegovim rukama.

Sveti Norbert je na svoje oči vidio i doživio nemio događaj borbe između pape i cara. Bilo je to 19. travnja 1115. kad je papin legat, kardinal Conone, biskup Palestrine, na sinodi u Kölnu izopćio iz Crkve cara. Bila je to kao neka eksplozija bombe. Norbert je sav potresen u duši napustio carsku palaču te se vratio u svoj kanonikat u Xantenu. Car mu je ponudio ispražnjenu biskupsku stolicu u Cambraiu, no on je odbio te na taj način pokazao svoju vjernost prema papi.

Norbert još nije bio izgrađen svetac. To će postati malo-pomalo. Dok se nalazio na carskome dvoru, čini se da je provodio dostojan život, no ipak nije bio slobodan od častohleplja, od želje za karijerom, što je tada među crkvenjacima bila jako raširena mana. Kasnije uvidje da to ničemu ne vodi, da se ne slaže s evanđeoskom jednostavnošću, pa se obrati i svoj život, vezan uz zemaljske časti, upravi isključivo prema Bogu.

Na to ga je potakao i doživljaj nimalo ugodan. Jednom je iz Vredena išao u Xanten. Na putu ga je zatekla strašna oluja i grom je udario u njegovoj blizini. Pavši na zemlju odmah je pomislio da bi to mogao biti Božji glas koji ga zove na život posvećen jedino Njemu. Odsada će obraćenje posve oblikovati sav njegov budući život. Napustivši taštine i ispraznosti ovoga svijeta, stupio je u samostan sv. Benedikta u Siegburgu. Želja za savršenstvom te razmatranje vječnih, Bogom objavljenih istina, posve ga uvjeriše da se ne smije zaustaviti samo na redu podđakonata, do kojega je došao, već ići i dalje sve do svećeništva. Uvidio je jasno da je njegov poziv biti svećenik, a kao takav navjestitelj evanđelja i djelitelj sakramenata.

Kölnski nadbiskup von Schwarzenberg u isti ga je dan u prosincu 1115. zaredio za đakona i za svećenika. Nakon prve mise mladomisnik se vratio u samostan u Siegburg, dao na molitvu i razmatranje, kako bi po Božjem nadahnuću što bolje upoznao volju Božju.

U to je vrijeme svećenički odgoj u Crkvi bio prožet gregorijanskom reformom, koju je započeo veliki papa Grgur VII. Reforma se sastojala u tome što je pripadnike kleričkoga staleža nastojala otrgnuti od bavljenja zemaljskim stvarima, a posve ih upraviti na posve duhovne poslove. Taj je duh obnove sasvim obuzeo i zagrijao Norberta te on, kao putujući propovjednik, poče obilaziti sela i gradove propovijedajući riječju, a još više životom evanđeosko siromaštvo. Njegova je snažna riječ zahvatila mnoge i obratila ih Kristu.

Za Norbertom se povedoše mnogi, a neki postadoše njegovi učenici i suradnici. S njima, na želju i poticaj biskupa iz Laona u Francuskoj, Bartolomea de Jouxa, u Prémontréu osnuje novi red, nazvan premonstratenzi. Na sam Božić 1121. s četrdesetoricom subraće javnim zavjetima posveti se Bogu i apostolskome životu. Taj je život imao biti što sličniji životu Isusovih apostola, a ideal je bio živjeti u odricanju, siromaštvu, zajedništvu kao prva apostolska zajednica u Jeruzalemu. Duhovni sinovi i suradnici sv. Norberta zaredaše revnim misionarenjem Francuskom i Njemačkom, i to s mnogo duhovnoga ploda. Usput su osnivali i nove samostane muške i ženske grane svoga reda, što je znak da im je Gospodin davao mnoga zvanja.

Početkom g. 1126. sveti Norbert je pošao u Rim da ondje od samoga pape dobije potvrdu svoga rada. Vraćajući se kući, održao je u katedrali u Würzburgu snažnu propovijed, koja se dugo pamtila i prepričavala. Glas se o Norbertu silno proširio pa je bio izabran za nadbiskupa u Magdeburgu, gradu koji je tada imao veliko značenje. Nadbiskup je toga grada bio i carski kancelar pa je vršio velik utjecaj i na cara. Postavši nadbiskup, u nadbiskupiji pastoralno prilično zanemarenoj, dao se svim žarom na posao. No nije se ograničio samo na područje svoje nadbiskupije. Njegova je revnost išla i dalje.

Kad je u Crkvi nastao raskol, sveti Norbert je pristao uz zakonitoga papu Inocenta II., a sklonuo je i kralja Lotara da prizna pravoga papu. I tako je sveti Norbert, suvremenik sv. Bernarda, bio u Njemačkoj ono što je opat iz Clairvauxa bio u Francuskoj. Iscrpljen pokorom i apostolskim naporima Norbert je umro 6. lipnja 1134. Za vrijeme reformacije tijelo mu je preneseno u premonstratenski samostan Strahov u Pragu.

Osobni je poziv sv. Norberta bilo propovijedanje, dakle, izravni apostolat. On je po naravi bio čovjek akcije. Ipak je postao i velikim organizatorom i promicateljem redovničkoga života. Uzeo je kao normu pravilo sv. Augustina, smatrajući da je ono najvjerodostojniji izraz prvotne Crkve. Tajna je pak životnosti redovničkoga djela sv. Norberta njegovo potpuno uključenje u crkvenu hijerarhiju, prema kojoj je uvijek bio poslušan i poučljiv. Usudio bih se ustvrditi da je zbog toga na njegovu djelu i počivao poseban Božji blagoslov. Taj je blagoslov uskraćen onima koji žele biti crkva u Crkvi i kojima su njihovi uski interesi važniji od općih interesa Crkve, koje zastupaju papa i biskupi.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. BONIFACIJE

Bio je obnovitelj i reorganizator Crkve među Francima, koja je bila stara već preko dva stoljeća i koja je odigrala značajnu ulogu na pokrštavanju ostalih Germana, pa donekle i Slavena.

Rodio se u Engleskoj kad je ondje kršćanska kultura bila već u punom cvatu. Odgojen je u benediktinskim samostanima Exeteru i Nurslingu, u kraljevini Wesex. Benediktinski samostani bili su tada glavna žarišta europske kulture. Odgoj je djelovao na mladoga Winfrida tako da je i sam postao benediktinac.

U zreloj dobi odlučuje se za misije na europskom tlu među Germanima u današnjoj Njemačkoj. Bilo je to g. 716. Kasnije dobiva pismenu punomoć za misioniranje Germana od samoga pape Grgura II. U tom dokumentu piše: “Gospodin je došao da oganj donese na zemlju. Taj spasonosni oganj gori u tebi. Mi ti naređujemo da s njime pođeš k narodima koji su još zarobljeni zabludom nevjere.”

U tome dokumentu Winfrid se prvi put naziva Bonifacijem. Promjena imena u ovom slučaju označivala je najužu pripadnost zajednici rimske Crkve, jer je preuzeo ime jednoga slavnoga mučenika te Crkve. Bonifacije putuje godine 722. opet u Rim i ondje ga sam Papa posvećuje za biskupa i daje mu preporučna pisma na neke germanske vođe, od kojih je bio najvažniji Karlo Martel, kasniji slavni pobjednik nad Arapima u bici kod Poitiersa g. 732. i otac dinastije Karlovića, koja će u Karlu Velikom obnoviti Zapadno Rimsko Carstvo i stvoriti temelje jedne kršćanski ujedinjene Europe. Iako su mnogi Germani već prije Bonifacijeva misioniranja bili pokršteni, ipak je to bilo prilično plitko kršćanstvo.

Bonifacijev misijski rad sastojat će se u tome da te već pokrštene Germane dovede do dubljih spoznaja kršćanskih istina i do pravoga života iz vjere. Za tu svrhu osnivao je na njemačkom tlu benediktinske opatije, iz kojih je onda ižarivala kršćanska uljudba i kršćanski život.Osnivao je i ženske samostane za benediktinke, pri čemu je imao naročitu pomoć od svete Liobe, žene hrabre i pune duha. Njoj Nijemci zahvaljuju prve početke višega odgoja za djevojke. Sve što je tada u Njemačkoj bilo učinjeno na području gospodarstva, graditeljstva, slikarstva, plastike, glazbe, književnosti, znanosti i odgoja, sve to bez izuzetka potječe iz benediktinskih samostana. Najglasovitiji samostan što ga je na njemačkom tlu utemeljio sv. Bonifacije bio je u Fuldi.

To je bila njegova najomiljenija zadužbina, za koju je učinio sve što je znao i mogao. Posvetio ju je Presvetom Otkupitelju. U njoj je želio biti i pokopan. Samostan je već pod upravom prvog opata Sturmija brojio 400 redovnika te postao polazna točka za mnoga misijska putovanja po germanskim zemljama. Još važnije od osnivanja samostana bilo je za Bonifacija osnivanje biskupija i na taj način organiziranje Crkve na njemačkom tlu, što je jedino stvaralo uvjete da Crkva u tim krajevima osigura trajnu prisutnost i djelatnost. Najprije je započeo s organizacijom Crkve u pokrajini Bavarskoj, koju je podijelio na četiri biskupije: Salzburg, Freising, Regensburg i Passau. U sjevernijim krajevima osnovao je biskupije u Eichstättu, Würzburgu, Buraburgu i Erfurtu.

Osim ove dvije posljednje sve su se te biskupije održale do danas. Sv. Bonifacije nije samo osnovao te biskupije, već ih je nastojao izgrađivati vizitacijama i održavanjem biskupijskih sinoda. Zaključci jedne bavarske pokrajinske sinode, kojoj je najvjerojatnije on sam predsjedao, sačuvani su još i danas, a kao veoma važno preporučuju slogu između klera i laika. I treća značajka Bonifacijeva rada bila je njegova neprestana i živa povezanost s papama i rimskom Crkvom. Sve što je sv. Bonifacije učinio za Njemačku i za kršćanski Zapad uopće, bilo je u službi rimske Crkve i prvaka apostola sv. Petra. On je uvijek htio biti odan i poslušan sin nasljednika sv. Petra i namjesnika Isusa Krista. Na to ga nitko nije silio, već ga je u tome vodio njegov nutarnji osjećaj vjere.

Njegova vjernost papama nije bila ipak nikakva servilnost, jer im je znao pisati u punoj slobodi, iznositi svoja mišljenja, a koji put čak i kritike koje mu je nalagala njegova savjest. Makar je koji put nailazio i na nerazumijevanje, njegova vjernost Svetoj Stolici nije nikada došla u pitanje. On je uvijek smatrao papu ocem svega kršćanstva. Povjesničar Schieffer gleda u sv. Bonifaciju preteču Karla Velikoga, ujedinitelja kršćanske Europe, i u tome vidi i njegovo veliko povijesno značenje uopće. On je bio obnovitelj i reorganizator Crkve među Francima, koja je bila stara već preko dva stoljeća i koja je odigrala značajnu ulogu na pokrštavanju ostalih Germana, pa donekle i Slavena.

Bonifacije je održao i u franačkoj Crkvi brojne biskupijske sinode koje su mnogo pridonijele da se pridiglo prilično palo ćudoređe, osobito među klerom. U proljeće g. 754. Bonifacije je opet otišao na sjever. Pratila su ga brojna redovnička subraća. Utaborili su se nedaleko od morske obale. Žetva je bila velika i bogata. Bonifacije je 5. lipnja očekivao novokrštenike za sakrament potvrde. Umjesto njih u tabor je provalila četa razbojnika i sve poubijala. Jedna očevitka, koja je umakla smrti, svjedoči kako je Bonifacije htio knjigom zaštititi glavu. Ta knjiga pokopana je s njime u Fuldi i još se i danas može vidjeti. To je codex od pergamene teološkog sadržaja, a na njemu se opažaju tragovi udarca mačem.

I tako je sv. Bonifacije svoju veliku i svestranu djelatnost zapečatio i vlastitom krvlju koja je postala sjeme novih kršćana i novoga procvata Crkve u germanskim zemljama. S pravom je rečeno da tajna njegove povijesne veličine ne leži u duševnoj genijalnosti, već u snazi nesebičnog služenja Crkvi i njezinoj vidljivoj glavi. Najljepše svjedočanstvo za Bonifacijevu vjernost papi nalazi se zapisano u njegovoj prisezi koju je položio prigodom svoga biskupskoga posvećenja. U njoj kaže: “U ime Boga i Spasitelja našega Isusa Krista. Za vladanja cara Leona… Ja, Bonifacije, po milosti Božjoj biskup, svečano obećavam Tebi, sv. Petru, apostolskom prvaku i Tvome nasljedniku, svetom papi Grguru i njegovim nasljednicima po Ocu i Sinu i Duhu Svetom i po nedjeljivom Trojstvu i po ovom tvom svetom tijelu da ću svim silama i u potpunoj vjernosti raditi za svetu katoličku vjeru i u jedinstvu te vjere na kojem bez sumnje počiva sve spasenje kršćana, da ću s Božjom pomoći ustrajati, i da ni na koji način svoje uho neću upraviti prema zlim došaptavanjima protiv jedinstva sveopće Crkve… Tu prisegu potpisao sam ja, Bonifacije, nevrijedni biskup vlastitom rukom i položio je na tvoj grob, sveti Petre. Zazivajući za svjedoka božanskoga Suca, obećavam da ću biti vjeran gore učinjenoj prisezi.”

Sv. Bonifacije bio je crkveni, rimski i papinski čovjek. Sve to nije bila nikakva smetnja njegovu svestranom radu i zalaganju, već izvor blagoslova koji je pratio njega, a nakon smrti njegovo djelo.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. KVIRIN

Kada je s kamenom o vratu bačen u rijeku, dugo je ostao na površini vode i hrabrio svoje vjernike da se ne boje. Rekao im je: “Sad tek u pravom smislu izvršavam svoju svećeničku službu, kad ću samoga sebe prinijeti za žrtvu Bogu.”

Jedan je od Sisačkih biskupa bio sveti mučenik Kvirin. Biskupovao je u Sisciji od 284. do svoje smrti 303. Živio je u vrijeme posljednjih velikih progona kršćana koje je provodila rimska vlast u vrijeme vladavine careva Dioklecijana i Maksimilijana. Najstariji podatak o njegovu mučeništvu imamo od sv. Jeronima, koji se poziva na Kroniku Euzebija Cezarejskoga iz godine 309.

Martirologij sv. Jeronima spominje sv. Kvirina 4. lipnja, a govori da je pokopan u Sabariji, u Panoniji, današnji Szombately u Mađarskoj.

Negdje početkom V. st. tijelo sv. Kvirina preneseno je u Rim, te sahranjeno u mauzoleju Platonia iza apside svetog Sebastijana, na Apijevoj cesti. Ondje je bio veoma čašćen od rimskih hodočasnika u VII. st., kako nam svjedoče razni hodočasnički zapisi.

Najstariji i povijesno prilično prihvatljiv izvještaj o mučeništvu sv. Kvirina govori da je za Dioklecijanova progonstva, po nalogu namjesnika Maksima, bio uhvaćen. Pokušao je, doduše, pobjeći, ali nije uspio. Znao je da ga čeka mučeništvo i zato je odlučno odbio žrtvovanje poganskim bogovima, što bi bilo znak otpada od vjere. Zbog svog vjernog pristajanja uz svoje uvjerenje bio je izbatinan i bačen u zatvor. Ondje je obratio čuvara Marcela.

Nakon tri dana bio je predveden pred Amancija, samog namjesnika Savske Panonije, koji ga je osudio na smrt.

Mučenik je s kamenom o vratu bačen u rijeku Sibaris (danas Raba, teče kroz Austriju i Mađarsku i ulijeva se u Dunav). Tom prilikom zbilo se čudo: kada je bačen u rijeku, dugo je ostao na površini vode i hrabrio svoje vjernike da se ne boje. Rekao im je: “Sad tek u pravom smislu izvršavam svoju svećeničku službu, kad ću samoga sebe prinijeti za žrtvu Bogu.” Pomolio se i onda potonuo. Kada je potonuo, kršćani su izvadili njegovo tijelo iz rijeke i pohranili ga, a kasnije je nad grobom sagrađena bazilika.

Za vrijeme provale Huna, kršćani su preko Zadra i Ancone prenijeli njegove relikvije u Rim, u katakombe uz crkvu sv. Sebastijana. Godine 1140. prenesene su u crkvu Majke Božje preko Tibera, gdje su i danas.

Da je sv. Kvirin bio slavan mučenik, najbolje govori činjenica prenašanja njegovih relikvija iz jednoga grada u drugi. U ono doba žive vjere, kršćani su se upravo otimali za svetačke, pogotovo mučeničke relikvije. To vrijedi osobito za posmrtne ostatke veoma slavnih mučenika.

Povjesničari bilježe da su građani Siska pobjedu nad Turcima 1593. propisali zagovoru sv. Kvirina. Zagrebački biskup Petar 1627. godine naziva sv. Kvirina “prvim zagrebačkim biskupom”, jer se Zagrebačka biskupija smatra nasljednicom nekadašnje Sisačke biskupije. U sakristiji zagrebačke katedrale postoji fresko slika iz XIII. st. na kojoj je sv. Kvirin.

Gradsko poglavarstvo Siska proglasilo je 31. ožujka 1994. sv. Kvirina zaštitnikom grada, a njegov blagdan 4. lipnja Danom grada Siska. (Sveci Katoličke Crkve/Bitno.net)

Molitva sv. Kvirinu

Svemogući Bože, zahvalni smo za Tvoje neizmjerno milosrđe kojim nas braniš i hraniš. Izričemo ti molitvu: potaknuti primjerom našeg zaštitinika biskupa Kvirina neka je blagoslovljena cijela Crkva i papa naš Franjo kojega si u ovim danima darovao našoj Domovini i narodu Hrvata. Neka je blagoslovljena i naša Biskupija sisačka i njezin biskup Vlado i svećenici i redovnici i redovnice koji u njoj djeluju i mole. Neka su blagoslovljene naše obitelji i u njima djeca i mladi. Neka su blagoslovljeni svi patnici, bolesnici i siromasi. Svima zagovovorom mučenog Kvirina podari Duha Svetoga za radosno svjedočenje Tvoje ljubavi i mira u svijetu i domovini. Oslobodi nas od svake slabosti grijeha. Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. KARLO LWANGA I UGANDSKI MUČENICI

Između 17. studenoga 1885. i 27. siječnja 1887. u Ugandi su za katoličku vjeru poginula 22 mučenika. Krv mučenika nije bila uzalud prolivena. Natopivši tlo Ugande, pogodovala je razvoju i širenju kršćanstva u toj zemlji, koju zbog njezinih divnih jezera, planinskih lanaca i gornjeg dijela rijeke Nila s pravom nazivaju biserom Afrike.

U prošlim desetljećima jedna trećina stanovništva u Ugandi bili su kršćani, što je za afrički kontinent bio rekordan broj. Prvi misionari u Ugandi bili su bijeli oci. Oni su u tu zemlju došli u prošlom stoljeću, točno g. 1879. Ispočetka su bili lijepo primljeni, ali već g. 1882. moradoše napustiti zemlju. Izgon su skrivili neki uskogrudni i fanatični arapski trgovci koji su protiv katoličkih misionara podjarili urođeničkog kralja Mtesu. Izgon je, na sreću, trajao samo dvije godine pa se oci već g. 1884., za vladavine mladoga kralja Mwange smjedoše opet vratiti i nastaviti nasilno prekinuti rad.

No i prijateljsko raspoloženje toga kralja prema katoličkim misionarima ne potraja dugo. Na njegovu je dvoru bio već priličan broj kršćana što su obnašali razne visoke službe. Među njima je bio Josip Mkasa, upravitelj dvora, i Andrija Kagwa, zapovjednik kraljeve tjelesne straže i njegov iskren prijatelj. Oni su čak otkrili i zavjeru uperenu protiv kralja, na čelu koje se nalazio visoki kraljevski činovnik Katikiro. Krivcu je zaslužena smrtna kazna ne samo oproštena, već je mogao i dalje ostati u svojoj službi. No, on je svoj položaj iskoristio da se osveti dvojici kršćana koji su otkrili njegovu zavjeru protiv kralja. Mržnja i osveta kao malo koja strast znadu potpuno potamniti čovjekovo hladno i ispravno razumsko rasuđivanje.

Josip Mkasa, već g. 1882. kršten i potvrđen, provodio je uzoran kršćanski život. Svojski se trudio živjeti po svojoj vjeri. Svakog je tjedna svojim novcem kupio po jednog ili više robova, oslobodio ih i poučavao u vjeri. U duhu Evanđelja to je smatrao svojom dužnošću. Vršio je i djelo milosrđa i apostolata. Katikiro, negdašnji zavjerenik, uspio je ipak na svoju stranu pridobiti kralja, koji je sve više bivao pod njegovim utjecajem. Plod je tog kobnog utjecaja bio da je kralj 31. listopada 1885. »kao špijune« dao pogubiti anglikanskog biskupa Hanningtona i nekolicinu kršćana. Istu je optužbu bacio i na Josipa Mkasu, dok kralj nije povjerovao i čestitog katolika i svoga vjernog službenika predao na milost i nemilost svom negdašnjem zavjereniku koji mu je radio o glavi. Taj se odmah dao na nedjelo da ne bi kralj promijenio svoju odluku. Josip Mkasa bio je uhvaćen u noći, baš nakon što se pričestio, te mu je još prije izlaska sunca 17. studenoga 1885. odrubljena glava, a zatim je spaljen. Kad ga je krvnik htio svezati, mučenik je mirno i dostojanstveno izjavio: »Što? Ja umirem za svoju vjeru, pa zar bih tome htio izbjeći? Kršćanin, koji svoj život daje za Boga, nema straha pred smrću.«Tog su mučenika slijedili i drugi. Sedamnaestgodišnji kraljev paž Dionizije Subuggwao marno poučavaše u vjeri one koji htjedoše postati kršćani. Zbog toga ga sam kralj pogubi. A kralj se zaprijetio smrću i ostalim kršćanima.

Predstojnik kraljevih paževa Karlo Lwanga, uvidjevši svu ozbiljnost položaja, okupio je oko sebe vjerne kršćane te s njima proveo noć u molitvi, da se tako što bolje pripreme na smrt. K njima su se pridružila i četvorica katekumena koja su odmah bila krštena. Sutradan je kralj zakazao sjednicu na kojoj su se morali pojaviti svi njegovi paževi kršćani. Kralj je izjavio: »Svi vi koji se na kršćanski način ne molite ostanite tu uz mene! Oni koji se mole neka stanu na stranu!« Prvi je pošao u stranu Karlo Lwanga, a za njim još 15 paževa. Kralj je pun mržnje i gnjeva zavikao: »Vi se, dakle, stvarno molite?«– Da, gospodaru, mi se stvarno molimo!– Hoćete li tako i nastaviti?– Da, uvijek, sve do smrti, glasio je neustrašiv i odlučan, kršćanina dostojan odgovor.

Tada je okrutni kralj ovako izrekao presudu: »Poubijajte ih!« Mučenike su krvnici odmah pohvatali i odveli. Morali su neko vrijeme još čekati u tamnici dok nisu odvedeni u 60 km udaljeno mjesto, gdje se imala izvršiti presuda. Katikiro još uvijek nije mirovao, već je kralju tužio i Andriju Kagwa, tvrdeći da on stoji na čelu buntovnih kršćana. Rekao mu je: »Bio si spreman i našu djecu žrtvovati, a sada bi htio poštedjeti toga jadnoga čovjeka. Zar ćeš ga zbilja i dalje ostaviti na životu da zavodi naše ljude i odgaja ih za buntovnike? Prepusti mi Kagwu i ja ću već s njime obračunati.« I kralj je žrtvovao svoga vjernoga prijatelja običnom izdajniku. Taj ga je odmah osudio na smrt, dao pogubiti i spaliti. Tada je došao red i na Matiju Murumba, koga crkveni sudski postupak za proglašenje blaženim naziva »najljepšim cvijetom u kruni ugandskih mučenika«. Junački su paževi bili spaljeni 3. lipnja. Prvi je na lomaču pošao njihov vođa Karlo Lwanga.

Za njim junački pođoše u smrt i ostali. Dvadeset i dvojicu ugandskih mučenika proglasio je g. 1920. blaženima papa Benedikt XV. Karlo Lwanga proglašen je g. 1934. zaštitnikom Katoličke akcije i mladeži u Africi. Na misijsku nedjelju 18. listopada 1964., za vrijeme trećeg zasjedanja II. vatikanskog sabora, ugandske je mučenike Pavao VI. proglasio svetima, izrekavši pri tom potresan govor. U njemu je među ostalim rekao i ovo:

»…Ovi afrički mučenici nadodaju novu stranicu popisu pobjednika, to jest martirologiju. Tu su na djelu u isti mah i najžalosnije, ali i odlične stvari. Rekosmo stranicu, a ona je, nema sumnje, dostojna. Ona je nadodana onim izvrsnim izvješćima davne Afrike. Mi, živeći u ovom vremenu, kao ljudi male vjere, smatrali smo da ta izvješća neće nikada imati takav nastavak. Tko je igda mogao i pomisliti – iznosimo tek primjer – da će onim uzbudljivim djelima scilitanskih mučenika, mučenika kartaških i utičkih mučenika ’bijeloga tijesta’, o kojima govore sveti Augustin i Prudencije, pa onda slavnim djelima egipatskih mučenika, o kojima je najpotpuniju pohvalu napisao Ivan Zlatousti, i napokon mučeničkim djelima iz vandalskog progonstva biti u naša vremena nadodana nova izvješća koja opisuju stvari učinjene ne s manje odvažnosti i jednako tako sjajne?

Tko je mogao u duhu predosjetiti da ćemo odličnim svetim afričkim mučenicima i ispovjedaocima, poznatim iz povijesti kao što su Ciprijan, Felicita i Perpetua, te Augustin, veliki muž, pribrojiti jednom Karla Lwangu, Matiju Murumba Kalembu, čija su nam imena draga kao i imena njihovih dvadeset drugova? I drugi su dostojni spomena, oni koji su služeći se anglikanskim vjerskim ustanovama bili pogubljeni za Kristovo ime. Ovi afrički mučenici, zaista, znače početke novoga razdoblja. Naravno, neka se pamet ne okrene prema progonstvima i vjerskim sukobima, nego prema kršćanskom i građanskom preporodu. Afrika, naime, koja je orošena krvlju ovih mučenika, prvih u ovom novom razdoblju (kamo sreće, ako je to Božja volja, da su i posljednji, jer je njihova žrtva tako dragocjena!), ta se Afrika, oslobođena i samosvojna, preporađa. Ono zlodjelo kojim su oni uništeni tako je strašno i tako važno te postoje dostatni i veoma očiti razlozi po kojima se u moralnom pogledu oblikuje taj novi narod. Sve snažnijima postaju nove duhovne navike koje treba predati potomstvu. Gotovo je na simboličan način izražen i potaknut unaprijed prijelaz iz jednostavnog i priprostog načina življenja, u kojemu doduše nisu nedostajala neka iznimna ljudska dobra, ali je to bilo nečisto, slabašno i kao u svom vlastitom sužanjstvu, prijelaz prema građanskoj izobrazbi u kojoj se traže uzvišenija značenja ljudske pameti i viši oblici društvenoga života…«

Preuzeto s bitno.net