Rođenje Blažene Djevice Marije – Mala Gospa

Spomendan rođenja Blažene Djevice Marije, Nebeske Kraljice. Začeta bez istočnoga grijeha, u potpunoj poniznosti vršila je Božju volju, svjesna odgovornosti koja joj je povjerena.,

Niz omiljenih marijanskih blagdana danas nastavljamo Malom Gospom, spomendanom rođenja Blažene Djevice Marije, koju je Bog odabrao od svih ljudi na zemlji i povjerio joj čast i zadaću rođenja samoga Boga. Začeta bez istočnoga grijeha, Marija je u potpunoj poniznosti vršila Božju volju, svjesna veličine dara kojim je obdarena, kao i odgovornosti koja joj je povjerena. Ovaj blagdan se počeo slaviti u Jeruzalemu  u 5. stoljeću. Tada je na mjestu gdje je prema predaji stajala Marijina rodna kuća, sagrađena crkva u čast Svetoj Ani, Marijinoj majci. Kao spomendan na ovu posvetu razvio se blagdan Male Gospe: najprije na kršćanskom Istoku, a od 7. stoljeća i na Zapadu. 

S Marijinim rođenjem se započinje ostvarivati spasiteljski Božji plan, koji je najavljen već na prvim stranicama Svetoga pisma (Post 3,15). Na to će podsjećati i proroci: (Iz 7,14 i Mih 5,2). Crkva u Mariji gleda zoru novog vremena, a sveti Pavao će reći “puninu vremena”. Po njoj će doći “Mlado Sunce s visine”. U njoj će se utjeloviti Božja Riječ, a utjelovljenjem započinje povijest spasenja.

Djevojčica Marija živjela je u Nazaretu sa svojim roditeljima Joakimom i Anom. Kada je postala djevojkom, Marija se zaručila s Josipom, zanatlijom iz Nazareta, koji je kao i Marija dolazio iz Davidova pokoljenja. Iznenada joj je došao anđeo Gabrijel i navijestio da će roditi sina Božjega. Trudnu zaručnicu Josip je htio otpustiti, ali mu se ukazao anđeo i objasnio čudo koje se zbilo na Mariji – ona je po Duhu Svetomu zanijela Sina Božjega – obećanog Spasitelja svijeta. Marija i Josip odgajali su Isusa. Kada je odrastao, majka Marija Ga je nagovorila da učini svoje prvo čudo. Zato Mariju zazivamo u svojim potrebama kao našu najveću zagovornicu. S velikom boli doživjela je smrt svoga sina. Dolazak Duha Svetoga dočekala je s apostolima te je stoga nazivamo Majkom Crkve. Kao mjesto Marijine smrti spominju se prema predaji Jeruzalem i Efez. Nakon svoje smrti, Marija je dušom i tijelom uznesena na Nebo (blagdan Velike Gospe). Bog  ju je postavio iznad svih anđela i svetaca pa je nazivamo i Nebeskom Kraljicom.

Govor o Mariji susreće se već u Starom zavjetu. Mariju kao roditeljicu najavio je prorok Izaija kad govori o znaku Emanuela: ‘Evo, začet će djevica i roditi sina, i nadjenut će mu ime Emanuel!’ Slijedi ga i prorok Mihej koji govori o slavi i nevolji doma Davidova: ‘Zato će ih Jahve ostaviti dok ne rodi ona koja ima roditi!’

Mariju su predskazivale i žene koje su tugovale za svojom djecom poput Hagare, Resfe i Naomi. Upućivale su na Marijinu bol koju će pretrpjeti kao Majka kojoj će mač boli probosti srce, zbog njezina Sina. U prenesenom su smislu u Starom zavjetu Marijini simboli i Noina arka, gorući grm, Aronov štap i Gideonovo runo. U Novom zavjetu najviše o Marijinom životu doznajemo u evanđelju svetoga Luke, iako su ta izvješća vrlo kratka. A Drugi vatikanski sabor poučava: ‘S Marijom, uzvišenom kćeri sionskom, poslije dugog čekanja obećanja, ispunjaju se vremena i ustanovljuje se nova ekonomija spasenja, kada je Sin Božji od nje uzeo ljudsku narav, da otajstvima svoga tijela oslobodi čovjeka od grijeha.’ Svoje bogoslužje na današnji dan Crkva je ovako sažela u popričesnoj molitvi: „Klicala, Gospodine tvoja Crkva, okrijepljena otajstvima i obradovana Rođenjem blažene Marije Djevice, koja svemu svijetu bijaše nada i zora spasenja!“

Uz Malu Gospu veže se ime Marija, pa čestitamo imendan svima koje nose ovo biblijsko ime. Kao zanimljivost ističemo da je ime Marija stoljećima bilo rijetkost. U prvim stoljećima kršćanstva vjernici ovo ime nisu davali djeci iz poštovanja prema Isusovoj majci. U srednjem vijeku, kada su nastajale i mnoge marijanske pobožnosti, ime se davalo osobama kraljevskoga i plemićkoga staleža. Tek od 15. stoljeća ime se proširuje u svim društvenim slojevima. Posjetimo danas najbliže Marijino svetište i povjerimo Maloj Gospi naše brige i nevolje, koje će se njezinim zagovorom sasvim sigurno pretvoriti u radosti i nade.

SVETAC DANA – SV. MARKO KRIŽEVČANIN

7. rujna Crkva u Hrvata slavi spomendan sv. Marka Križevčanina, svećenika i mučenika vjere iz 17. st., koji je kao žrtva tridesetogodišnjeg rata između katolika i protestanata, zajedno s još dvojicom svećenika, podnio mučeničku smrt u Košicama, odlučno braneći vlastitim životom svoju katoličku vjeru. 

Marko Stjepan Krizin rođen je 1588. godine u Križevcima. Filozofiju je studirao u Grazu, gdje je stupio u Marijinu kongregaciju. Ondje je bio učenik Petra Pázmánya, kasnijega kardinala i ugarskog primasa. Odlučio je postati svećenik, pa je kao kandidat Zagrebačke biskupije bio poslan u Rim, kao pitomac Njemačko-ugarskog kolegija (Germanicum et Hungaricum), da studira teologiju. Svojom je rukom ondje zapisao da je Hrvat, kako se to do danas sačuvalo u arhivu zavoda. Studirao je na Sveučilištu Gregorijani od 1611. do 1615., te se odlikovao bistrinom uma i krepošću. Bio je zaređen za svećenika te se je vratio u svoju Zagrebačku biskupiju, gdje djeluje u pastvi. Ubrzo ga ostrogonski primas i kardinal Petar Pázmány poziva u Ugarsku.

Od 1616. godine djeluje kao profesor i ravnatelj sjemeništa u Trnavi, a imenovao ga je i ostrogonskim kanonikom. Kasnije mu je povjerio i upravu benediktinske opatije i Szepluku, kod Košica, koja je tada bila vlasništvo Ostrogonskoga kaptola. Sva ta područja nekoć su spadala pod Ostrogonsku nadbiskupiju, dok je to danas područje Republike Slovačke.

Košice u ono doba bijahu tvrđa ugarskoga kalvinizma. Da se pomogne malobrojnim katolicima, koji su bili lišeni čak i svojih crkava, pozvana su dvojica isusovaca, Mađar Stjepan Pongrácz i Poljak Melkior Grodziecki, da se brinu za vjernike madžarskoga i slovačkoga jezika. S njima je 1619. godine radio kao misionar u Košicama i Hrvat, Marko Križevčanin. Za vrijeme pobune sedmogradskog (erdeljskog) kneza Gábora Bethlena, kalvinistički zapovjednik Juraj Rákóczy 3. rujna 1619. ušao je s vojskom u Košice i odmah dao zatvoriti trojicu svećenika. Zbog odbijanja da postanu kalvini, podvrgli su ih mukama. Prisiljavaju ih da se odreknu vjere i Petrova nasljednika pape u Rimu, ali oni su ostali postojani.

Marku su obećali dati crkveno imanje, samo da se odrekne katoličke vjeroispovijesti i pape rimskoga. Mučili su ih različitim mukama, sve dok ih nisu ubili. Marka su na kraju palili bakljom i odrubili mu glavu, 7. rujna 1619. Isti dan je ubijen i isusovac Grodziecki, a drugi dan i Pongrácz. Knez Bethlen nije dopustio da mučenici budu dostojno i s počastima sahranjeni. Popustit će tek šest mjeseci kasnije, na molbu palatinove žene Katarine Pálffy, koja je pristala s njime zaplesati na svečanom ručku u palači, gdje su mučenici bili mučeni, ali uz uvjet da trojici katoličkih svećenika mučenika može iskazati najviše počasti. Kardinal Pázmany, ugarski primas, izvršio je kanonsku istragu o mučeništvu, a zatim u ime cijelog episkopata kraljevstva zamolio papu Urbana VIII. da se tim mučenicima može iskazivati javno štovanje. Lijes s posmrtnim ostacima mučenika premješten je 1635. godine u uršulinsku crkvu, u Trnavi, gdje se razvilo njihovo štovanje.

Prigodom 100. obljetnice Markove mučeničke smrti, 1718. godine, isusovački su đaci u Zagrebu u svojem veliku kazalištu priredili igrokaz Marko Križevčanin ovjenčan lovorom mučeničkim. Proces za njihovo proglašenje blaženima počeo je 1859. godine. Sveti papa Pio X. proglasio ih je blaženima 15. siječnja 1905. Za što veće štovanje hrvatskih blaženika silno se zauzimao zagrebački nadbiskup dr. Alojzije Stepinac, uz pomoć urednika HKD-a sv. Jeronima dr. Josipa Andrića i drugih. Nadbiskup je i novu župu na Selskoj cesti u Zagrebu 1937. godine posvetio blaženomu Marku Križevčaninu.

U Križevcima nije bilo nikakva spomena bl. Marku. Veće gibanje i štovanje bl. Marka počelo je u vrijeme župnika Vida Cipriša, koji je ishodio da crkva i sv. Ladislava u križevačkome Gornjem gradu dobije kao suzaštitnika bl. Marka te je počeo izdavati župni list Krizinus, a 1969. godine organizirao veliku svečanost u prigodi 450. obljetnice mučeništva bl. Marka, koju je s našim biskupima, svećenicima i Božjim narodom predvodio pročelnik Kongregacije za nauk vjere u Rimu kardinal Franjo Šeper. Otad počinju i godišnja proštenja Markova blagdana u njegovu rodnom gradu Križevcima, kod njegove crkve. Papa Ivan Pavao II. proglasio je ovu trojicu mučenika za vjeru svetima 2. srpnja 1995. u Košicama. Markovo proglašenje svetim svečano je obilježeno i u njegovu rodnom gradu.

Izvor: Zagrebačka nadbiskupija

SVETAC DANA – SV. ZAHARIJA

Danas se prisjećamo starozavjetnog proroka Zaharije, pretposljednjeg, jedanaestog, od takozvanih malih proroka. Pretpostavlja se da je osim proročke obavljao i svećeničku službu, a djelovao je za vladavine perzijskog kralja Darija, krajem VI. stoljeća prije Krista.

Prorok Zaharija je pretposljednji od takozvanih malih proroka. Zaharijino ime na hebrejskom znači “Jahve opominje”. On sam u svojoj knjizi kaže, da je sin Berekijin, a ovaj opet Idonov. Inače o njegovu životu znamo malo. Raspravlja se da li je osim proročke obavljao i svećeničku službu.

Prema sv. Augustinu, Epifaniju, Izidoru Seviljskom, Zaharija je obavljao svoju proročku službu sve do pod svoje staračke dane u Babiloniji, a onda se vratio u domovinu iz babilonskog sužanjstva. Bio je suvremenik Hagajev i zato je kao i on, u doba sveopće obnove poslije babilonskog sužanjstva, sav usredotočen na obnovu hrama, vjere i ćudoređa, u očekivanju velikih mesijanskih nada. Nas ga bibličar u uvodu i napomenama naše Biblije naprosto naziva “prorokom mesijanskih nada”.

Bibličar franjevac Bonaventura Mariani kaže, da je prorok Zaharija u svome narodu uživao veliko poštovanje, te da je imao veliki utjecaj na rješenje tadašnjih društvenih problema u Izraelu. Iz svojih se proroštava pokazuje kao čovjek koga u životu vodi velika ljubav prema domovini pa nam u tome može služiti kao uzor zdravog rodoljublja. Prorok je isto tako pun revniteljske ljubavi prema hramu i Gospodnjem zakonu. Za njega je Gospodinov zakon izvor svake sreće i napretka, svakog blagostanja. On nikad ne govori o žrtvama, ali mnogo govori o potrebi socijalne pravde, i u tom je pogledu veoma suvremen.

Prorok veoma žestoko žigoše one koji gaze socijalnu pravdu, koji varaju one priproste, osobito ako to čine loši pastiri i lažni proroci. Za njega ni hvalevrijedno djelo nema vrijednosti, ako nije povezan s konkretnim dobrim djelima.

Prorok Zaharija ima veoma uzvišene, plemenite i jasne pojmove o Bogu. Prema njemu, “ovako govori Jahve nad vojskama: Ljubavlju ljubomornom gorim za Jeruzalemom i za Sion” (Zah 1,14). Bog je vjeran prijatelj, a svetost mora biti značajka religiozne i građanske vlasti i svega izabranoga naroda. Bog sam je Onaj koji čisti, oslobađa, daje milost pokajanja i duh molitve.

Prorokova noćna viđenja, i obilje mesijanskih proroštava svjedoče da je bio u najužem mističnom sjedinjenju s Bogom. Njegova velika ljubav prema vlastitom narodu nije ga priječila u zdravoj otvorenosti prema svim drugim narodima. To pak, njegovo rodoljublje čini još ljepšim. Uravnoteženost je također jedna od lijepih značajki proroka Zaharije. On nikad ne naviješta prijetnje i kazne, a da ne bi naviještao oproštenje, sreću i blagostanje.

Knjiga se proroka Zaharije dijeli u dva dijela. U prvom dijelu (1-8 gl.) u 8 noćnih viđenja pokazuje se Božja briga prema teokraciji kod Židova nakon babilonskog sužanjstva. U drugom dijelu, veoma tamnim i upravo apokaliptičkim proroštvima pretkazuje se događaj mesijanske teokracije. Prvi dio se izričito pripisuje proroku, dok se u drugom raspravlja da li zaista potječe od njega ili je zbirka različitih tekstova, sabranih negdje u IV. st. i dometnutih njegovoj knjizi. U tom se dijelu nalaze tekstovi bogati mesijanskim idejama o obnovi doma Davidova, o Knezu mira, o dobrom Pastiru, što će kasnije i novozavjetnim nadahnutim piscima poslužiti da orišu lik Isusa Mesije.

Iz drugog je dijela najznačajniji ovaj tekst:

“Klikni iz sveg grla, Kćeri sionska! Viči od radosti, Kćeri jeruzalemska! Tvoj Kralj se evo tebi vraća: pravičan je i pobjedonosan, ponizan jaše na magarcu, na magaretu, mladetu magaričinu. On ce istrijebit kola iz Efrajima i konje iz Jeruzalema; on će istrijebit luk ubojni. On će navijestiti mir narodima; vlast će mu se proširiti od mora do mora od Rijeka do rubova zemlje” (Zah 9,9-10).

Knjiga Sirahova, govoreći o posljednjim kraljevima i prorocima, kaže: “A što se tiče dvanaest proroka, procvale im kosti iz rake njihove, jer su utješili Jakova i izbavili vjerom i nadom” (Sir 49,10). Tim je riječima sažeta misija svih 12 malih proroka: Amosa, proroka pravde; Hošee, proroka Božje ljubavi; Miheja, proroka navjestitelja Mesijina dolaska; Sefanije, navjestitelja Jahvina dolaska; Habakuka, navjestitelja Božje tajnovitosti; Hagaja, proroka obnove; Zaharije, Malahije, proroka novog bogoštovlja; Obadije, apokaliptičkog proroka; Joela, proroka Duha Božjega; Jone, proroka sveopćeg spasenja i Nahuma, proroka Božje pobjede.

Slaveći danas spomendan proroka Zaharije, dobro je da se sa zahvalnošću sjetimo sve dvanaestorice malih proroka, te da ih rado čitamo, kako bismo se i sami njima utješili i izbavili se iz svih naših problema, vjerom i nadom.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. MAJKA TEREZIJA

U svijetu tržišta, u svijetu u kojem se sve mjeri gospodarskim pokazateljima Majka Terezija se predstavljala kao siromašna žena, žena koja izabire život služenja najsiromašnijima među siromašnima

Dana 5. rujna 1997. godine odjeknuo je glas svijetom: umrla je živa svetica. Tako bi se ukratko mogao sažeti životni put dug 87 godina, nesebično poslanje i sjajna karizma Majke Terezije, koja je gotovo cijeli svoj život provela pomažući drugima. I to ne pukom pomoći, nego strastvenom samilošću u najmučnijim dijelovima svijeta, kakav je, na primjer, Kolkata, gdje je sa svojim sestrama misionarkama ljubavi s ulica podigla na desetke tisuća gubavih, bolesnih i odbačenih ljudi.

Rođena je 26. kolovoza 1910. u Skopju u albanskoj obitelji Bojaxhiu kao posljednje od troje djece. Kad je imala tek jedan dan, krštena je kao Agneze Gonxha. Još je kao učenica odlučila posvetiti se Bogu i otići kao misionarka u Indiju. U Irskoj 1928. godine ulazi u Red sestara od Loreta, a 1929. putuje u Indiju, radeći ondje 20 godina kao učiteljica. U svakodnevnom dodiru s indijskom stvarnošću procijenila je da samostanski angažman nije dovoljan, da je bijeda u Indiji tako beskrajna, a sirotinja toliko prepuštena sebi, poglavito u bolesti i smrti pa je 1948. zahtijevala da izađe iz samostana na ulice. Dopustili su joj pa je sama kao redovnica pošla među najsiromašnije u Kolkati, odjenuvši se u običan sari i uz samo četiri rupije uza se. Uskoro je dobila odobrenje nadležnog biskupa da započne s novom družbom Misionarki ljubavi koja je počela s radom 1950. godine.

Sveta Majka Terezija i njezine sestre posvetile su se prvo zapuštenoj djeci te umirućima i drugima teškim bolesnicima, počevši od gubavaca. Pravilo reda zasnovano je na jednostavnom geslu: “Služiti siromašnima da bi se služilo životu.” Majka Terezija živjela je iz dana u dan živu kršćansku vjeru koja je u konkretnim slučajevima pozivala na ljubav, mir i oprost, a osuđivala mržnju, osvetu i zlo. Indija ju je prisvojila kao idealnu kćer, a Nobelova zaklada iz Osla dodijelila joj je 1979. godine Nobelovu nagradu za mir. Ta je sićušna pognuta starica cijelim svojim životom bila živi znak Božje ljubavi među ljudima, osobito prema najsiromašnijima i odbačenima. Već je samom svojom pojavom predstavljala protest potlačenih i odbačenih protiv svijeta koji je svojim velikim dijelom označen materijalističkim shvaćanjem i težnjom za novim užicima i zabavama.

U svijetu tržišta, u svijetu u kojem se sve mjeri gospodarskim pokazateljima, Sveta Majka Terezija se predstavljala kao siromašna žena, žena koja izabire život služenja najsiromašnijima među siromašnima, onima koje nitko ne želi. Taj izbor bio je u potpunoj suprotnosti sa suvremenom kulturom. Suvremena kultura se osjetila ranjenom i na neki način izazvanom od Majke Terezije te su se srca tolikih ljudi otvorila svjedočenju te žene. Majka Terezija predstavljala je evanđelje i pokazala da i u dvadesetom stoljeću evanđelje djeluje, evanđelje pogađa, evanđelje daje smisao životu. Perez de Cuellar na zasjedanju Ujedinjenih naroda predstavio je Majku Tereziju ovim riječima: “Predstavljam vam najmoćniju ženu na svijetu. Ona uistinu predstavlja Ujedinjene narode jer je u njezinu srcu trpljenje tolikih ljudi.” Majka Terezija slušala je te riječi u tišini a onda podigla ruku i pokazala u njoj krunicu koju je uvijek nosila sa sobom i rekla: “Ja sam samo siromašna žena koja moli. Moleći, Gospodin mi stavlja u srce ljubav kako bih mogla ljubiti siromašne.”

Potom, kao što je često činila, upravila je svoj pogled prema nazočnim predstavnicima naroda i rekla odlučnim glasom: “Molite i vi i vaše će se srce ispuniti ljubavlju kako biste mogli ljubiti siromašne oko vas.” To je Majka Terezija, to je svjedočanstvo koje nam je Majka Terezija ostavila… Od njezine smrti Misionarke ljubavi bilježe nagli porast zvanja i kuća diljem svijeta. Utemeljena 1950. Kongregacija danas broji više od 4500 redovnica i oko 800 redovnika nesvećenika kojima pomaže više od 90.000 laika u 630 ustanova, od sirotišta do bolnica za bolesnike na samrti, diljem svijeta. U međuvremenu u Kolkati ne jenjava priliv hodočasnika na grob Majke Terezije: njezina baština nastavlja privlačiti vjernike i ostalih religija, dragovoljce iz cijeloga svijeta i nova zvanja Misionarki ljubavi. Njezin lik, koji cijene i poštuju i predstavnici ostalih religija, predstavlja sredstvo ujedinjenja u razdoblju napetosti između kršćana i hinduističkih fundamentalista. I premda članovi hinduističkih ekstremističkih pokreta napadaju Majku Tereziju i njezine redovnice optužujući ih za prisilna obraćenja, većina hinduističkih stanovnika divi se i voli Majku Tereziju, tako da su čak i najtradicionalističkije hinduističke skupine kritizirale stavove ekstremista.

Često je grob Majke Terezije mjesto na kojem se predstavnici različitih religija okupljaju na zajedničku molitvu: bez ikakve prethodne organizacije članovi različitih religija se susreću i počinju zajednički moliti. Majka Terezija iz Kolkate svojim životom je potvrdila da je mogla imati otvorene ruke za siromahe i patnike jer ih je prije imala sklopljene pred Bogom, a služiti čovjeku za nju je značilo učiniti nešto lijepo za Boga.

Govorila je: “Radost je molitva, radost je snaga, radost je ljubav, radost je mreža ljubavi kojom možete doći do duša. Bog ljubi onoga tko radosno daruje. Više daje koji s radošću daje. Najbolji način da očitujemo svoju zahvalnost Bogu i ljudima jest radosno prihvaćanje svih stvari. Ne dopustite da išta žalosno uđe u vas što bi moglo biti razlog da zaboravite radost Krista Uskrsloga.” Smisao ljudskog života je u davanju.

Davanjem utjelovljujemo temeljnu ljudsku vrijednost – ljubav. Sveta Majka Terezija svojim postupcima definirala je pojam ljubavi. Prepoznavši ljude u nevolji, u njenoj duši, kako sama kaže, javila se silna želja, ne da tuguje nad njihovom sudbinom, ne da ih sažalijeva… željela im je, bez obzira na opasnosti po vlastiti život, pomagati. U njenoj duši razbuktala se vatra ljubavi koja se, srećom, prenijela na druge i tako postala prepoznatljivom u cijelom svijetu.

Svijet nikada ne bi smio zaboraviti ženu čije je svjetlo svetosti svoje zrake iz Kolkate proširilo cijelim svijetom i postalo ZNAK NADE.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. ROZALIJA

Djevica, pustinjakinja, veoma popularna i štovana na Siciliji. Zaštitnica je Palerma.

Pisati o Svetoj Rozaliji, na Siciliji veoma popularnoj i štovanoj svetici, zaštitnici grada Palerma, nije lako. Razlog leži jednostavno u tome što o njoj postoje doduše razne predaje, ali iz kojih se ne može s točnošću rekonstruirati njezin život. Prema predajama što ih je početkom XVII. stoljeća skupio Ottavio Gaietani, Rozalija se rodila u Palermu, metropoli Sicilije. Ondje se jedno vrijeme nalazila na dvoru kraljice Margarete, žene kralja Vilima. Zatim je stupila u red augustinki. No vođena željom za pustinjačkim životom, povukla se u jednu špilju na Monte Pellegrino kod Palerma, gdje je do smrti provodila veoma strog pokornički život. Umrla je 4. rujna 1160. Relikvije joj se nalaze u divnoj katedrali u Palermu.

Bolandist Ivan Stilting, koji je proučavao njezin kult, tvrdi da je svetičino štovanje na Siciliji veoma staro, a povijesno dobro utvrđeno već svršetkom XIII. stoljeća. Njoj su u čast, osim kapele na Monte Pellegrinu u blizini špilje gdje je živjela, podignute i posvećene crkve u Palermu, po cijeloj Siciliji i po kopnenoj Italiji. Njezino se štovanje naročito proširilo nakon što je jedna komisija, sastavljena od teologa i liječnika, utvrdila 11. veljače 1625. vjerodostojnost svetičinih relikvija. Već prije toga datuma dva su palermska zidara u jednoj špilji kod Quisquine otkrila 25. kolovoza 1624. jedan latinski natpis na kojem piše: »Ja Rozalija, kćerka Sinibalda, gospodara Quilquine, iz ljubavi prema mome Gospodinu Isusu Kristu, odlučila sam stanovati u ovoj špilji.«

Papa Urban VIII. uvrstio je god. 1630. ime svete Rozalije u Rimski martirologij, i to na dva datuma: 15. srpnja, na obljetnicu kad je po Božjoj volji bilo pronađeno njezino tijelo, i 4. rujna, kad se slavi njezin blagdan. Martirologij kaže da Rozalija vuče lozu »od kraljevske krvi Karla Velikoga«. Papa Aleksandar VII. dopustio je god. 1666. svetičin Časoslov svoj Siciliji, a Inocent XII. dopustio je god. 1693. to isto Španjolskoj.

O velikom štovanju Sv. Rozalije govori dosta i bogata ikonografija. Umjetnici je obično prikazuju u pustinjačkoj odjeći s krunom od bijelih ruža na glavi, s križem, mrtvačkom glavom i lancem, znakovima njezine pokore. Neki je slikaju u habitu augustinki. Glasoviti majstor A. Van Dyck prikazao ju je god. 1624. na jednoj slici kako je krune dva anđela, dok ona zagovara svoj grad Palermo. Ta se slika čuva u Oratoriju svete krunice u Palermu. Od istog se majstora jedna slika sv. Rozalije čuva u glasovitoj galeriji Ermitage u Lenjingradu. Svetičinih slika ima i drugdje, a potječu od učenika ili iz škole Van Dycka.

Lik je Sv. Rozalije trajno prisutan i u hrvatskoj književnosti, zahvaljujući isusovcu ocu Antunu Kanižliću (1699–1777). On je tu sveticu opjevao u svom spjevu Sveta Rožalia, panormitanska divica. Iako je djelo napisano u proljeće ili u rano ljeto 1759., tiskano je tek poslije Kanižlićeve smrti, točno god. 1780. u Beču. Stručna pera naše književnosti ocijenila su taj Kanižlićev spjev kao veoma vrijedno umjetničko djelo.

Tako akademik Tomo Matić piše o njemu: »Kanižliću se ne može poreći da je u ’Rožaliji’ stvorio pjesničko djelo, s kojim se po umjetničkoj izradi ne mogu takmiti književna djela što ih je hrvatska književnost dala Slavoniji prije Preporoda.«

Još bolje ocjene Kanižlićevu djelu daje Matko Peić u svojoj zapaženoj i strogo znanstvenoj studiji Barok i rokoko u djelima Antuna Kanižlića. U njemu tvrdi: »Sv. Rožalija je djelo najveće direktne opservacije prirode u XVII. i XVIII. stoljeću hrvatske literature«, štoviše, »jedan od vrhova europske rokoko književne opservacije«. Prema Peiću opis Rožalijine haljine »jedan je od vrhunskih dometa starije hrvatske književnosti«. Zbog svega toga Peić kaže da je Kanižlić »rokoko genij«, a Rožalia je vrhunac njegova umjetničkoga pjesništva.

Izvor: Sveci.net