Napisao je velik broj vrijednih asketskih spisa i uopće je bio velik širitelj i promicatelj dobre knjige. Već je kao pučki misionar u Kataloniji posvuda osnivao knjižnice. Posebno su ga zanimali umjetnici, za koje je otvorio akademiju posvećenu svetome Mihaelu. Kao biskup sudjelovao je i na I. vatikanskom saboru.
Kao peto od desetero djece skromna tkalca, Antun Claret rođen je 23. prosinca 1807. godine u mjestu Sallentu, u španjolskoj pokrajini Kataloniji. Godine 1835. zaređen je za svećenika, a od 1843. veoma je uspješno djelovao kao pučki misionar u rodnome kraju.
Bio je neumoran svećenik i propovjednik koji je u svojoj zemlji djelovao koristeći se jednim dotad nepoznatim sredstvom: tiskom.
Potican snažnim pozivom, evangelizirao je ruralne krajeve Španjolske posvećujući se poboljšanju životnih uvjeta običnoga puka. U Vicu je utemeljio misionarsku kongregaciju posvećenu Bezgrešnome Srcu Marijinu, čiji se pripadnici i danas zovu kleretinci. Osnovao je i žensku granu te družbe, a nazvao ju je Kćeri Srca Marijina. Učinio je tako jer je bio veliki štovatelj i pobožnik Srca Marijina.
Kako je po svojim mnogobrojnim apostolskim pothvatima postao poznat, poslan kao nadbiskup u Srednju Ameriku, na Kubu, ljubavlju i riječju krijepio je siromašne otočane podvrgnute nesmiljenoj španjolskoj dominaciji. Ondje je djelovao od 1850. do 1857. godine. Prije njega ta je nadbiskupija 14 godina bila bez svoga pastira. Antun se svim marom dao na to da je obnovi i podigne. Činio je to duhovnim vježbama za kler, pastoralnim pohodima i misijama. U šest je godina obavio tri vizitacije svoje nadbiskupije, a započeo je i s četvrtom. Osnovao je i Bratovštinu kršćanskoga nauka, kako bi puk što više poučio u vjeri. Za vrijeme potresa i pošasti, koji su poželi mnogo žrtava, revni je nadbiskup dva put na dan obilazio bolnice ispovijedajući, tješeći i dijeleći milostinju. Za socijalno dobro puka po svim je župama osnivao štedionice. Za njih je napisao brojne traktate o obrađivanju polja. Njegov je socijalni, karitativni, kulturni rad neprijateljima vjere bio trn u oku, pa su mu radili čak i o glavi. Više puta je na njega bio pripreman atentat. To je išlo tako daleko da je godine 1857. morao napustiti Kubu i vratiti se u Španjolsku. Ondje je bio ispovjednik kraljice Izabele II. Za vrijeme španjolske revolucije 1867. godine otišao je s kraljevskim bračnim parom u progonstvo u Francusku.
Napisao je velik broj vrijednih asketskih spisa i uopće je bio velik širitelj i promicatelj dobre knjige. Već je kao pučki misionar u Kataloniji posvuda osnivao knjižnice. Posebno su ga zanimali umjetnici, za koje je otvorio akademiju posvećenu svetome Mihaelu. Kao biskup sudjelovao je i na I. vatikanskom saboru.
Preminuo je 24. listopada 1870. godine u Fontfroide u južnoj Francuskoj. Svetim ga je proglasio 7. svibnja jubilarne godine 1950. papa Pio XII.
Ime Antun je grčkoga porijekla i znači “rođen prije”. Ime Marija potječe iz egipatskoga ili hebrejskoga; u prvome slučaju znači “ljubljena od Boga”, a u drugome “gospođa”.
Lice zemlje i neba umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete?
Čitanja:
Rim 7,18-25a; Ps 119,66.68.76-77.93-94; Lk 12,54-59
Boja liturgijskog ruha:
zelena
Imendani:
Antun Marija, Martin opat, Jaroslav
Prvo čitanje:
Rim 7,18-25a
Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima Braćo! Znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Nalazim dakle ovaj zakon: Kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo. Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem! Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 119,66.68.76-77.93-94
Pripjev: Nauči me, Gospodine, pravilima svojim.
Nauči me razumu i znanju, jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Ti si tako dobar i dobrostiv: nauči me pravilima svojim.
Tvoja ljubav neki mi bude tješiteljicom po obećanju koje si dao sluzi svom.
Nek dođe na me milosrđe tvoje da poživim, jer Zakon tvoj moja je naslada.
Naredaba tvojih neću zaboravit dovijeka, jer po njima ti me oživljavaš.
Tvoj sam, Gospodine: spasi me, jer tvoje ja ištem naredbe.
Evanđelje:
Lk 12,54-39
Lice zemlje i neba umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete?
Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Kad opazite da se oblak diže na zapadu, odmah kažete: ‘Kiša će!’ I bude tako. Kad zapuše južnjak, kažete: ‘Bit će vrućine!’ I bude. Licemjeri! Lice zemlje i neba umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete?« »Zašto sami od sebe ne sudite što je pravo? Kad s protivnikom ideš glavaru, na putu sve uloži da ga se oslobodiš pa te ne odvuče k sucu. Sudac će te predati izvršitelju, a izvršitelj baciti u tamnicu. Kažem ti: nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića.« Riječ Gospodnja.
Rodio se u gradiću Capestrano (Italija) godine 1386. Ušao je u Franjevački red i po svoj Europi provodio apostolski život, utvrđujući kršćansko ćudoređe i pobijajući krivovjerje. Umro je u Iloku u Hrvatskoj godine 1456., gdje je sokolio kršćansku vojsku koja je odbijala tursku najezdu. Zaštitnik je grada Iloka.
Sve više prodire u našu hrvatsku katoličku, ne samo franjevačku svijest da smo dužni svestranije obnoviti među sobom kult sv. Ivana Kapistrana. Tome su pridonijele tri stoljetnice: 500-ljetnica njegove smrti (1456.-1956.), 600-ljetnica rođenja (1386.-1986.) te 300-ljetnica njegove kanonizacije (1690.-1990.). Njegov apostolski žar i papinsko poslanje dovelo ga je u naše krajeve gdje je kao vojni dušobrižnik sudjelovao u odlučnoj bitki kod Beograda, 22. srpnja 1456. godine, što je bar za neko vrijeme zaustavila nadiranje turske velesile koja je prijetila zatorom vjere Europi. A naš je Ilok mjesto njegove svete smrti, 23. listopada iste godine 1456., gdje su se na njegovu grobu i po njegovu zagovoru događala tolika čudesa.
Sv. Ivan Kapistran rodio se 24. lipnja 1386. godine u plemićkoj obitelji u talijanskom gradiću Capestrano, po čemu je – po španjolskom izgovoru – dobio nadimak Kapistranski ili Kapistran. Gradić se nalazi u pokrajini Abruzzo, blizu grada Akvile. Otac mu je doseljeni njemački vojnik, mati domorotka. Rano je izgubio roditelje i od djetinjstva doživljavao mnoga nasilja. Možda se i stoga odlučuje za studij prava na drevnom sveučilištu u gradu Perugii. Tu je, nakon briljantnih diploma, postao gradskim sucem, a jedno vrijeme i upraviteljem grada. U političkom prevratu dokopao se tamnice, što je utjecalo na odlučnu promjenu života. Na blagdan sv. Franje 1415. godine ulazi u franjevački novicijat u mjestancu Monteripido, te je već 1417. godine zaređen za svećenika. Za njegov je život odlučan susret i daljnja najtješnja suradnja sa sv. Bernardinom Sijenskim te s vršnjakom sv. Jakovom Markijskim i Albertom iz Sarteana. Sva četvorica bila su izvanredni pučki propovjednici te su izvršili veliki utjecaj na duhovnu obnovu svoga vremena. Sva su četvorica također začetnici velikoga pokreta franjevačke obnove pod imenom “Osservanza – strogo opsluživanje Pravila sv. Franje”. Njihove kipove naći ćemo na glavnom oltaru, postrance, u svim našim starim franjevačkim crkvama koje su prihvatile opservanciju. Za daljnji njezin razvoj važne su i Konstitucije koje je, kao vrsni pravnik, napisao naš Ivan, a potvrdio ih 1430. godine papa Martin V., pa se stoga zovu “Martinianae – Martinske”. I Martin V. i sljedeći pape – Eugen IV., Nikola V., Kalist III. – uvelike su ga cijenili i povjeravali mu važne crkvene misije u Italiji i po cijeloj Europi. Kud god je prolazio, širio je opservanciju i oduševljavao mlade ljude za Franjevački red. U jednoj propovijedi u Beču kazao je da je sv. Franji prikupio 4000 nove braće. “Njegova vatrena i proživljena riječ, a još više njegov svetački život privlačili su i profesore i glasovite učenjake sa sveučilišta Padove, Verone, Beča, Ntirnberga, Krakova, Leipziga i Bratislave.” Stoga oko 1450. godine franjevci opservanti broje više od 20.000 članova. Nakon smrti sv. Bemardina, godine 1444., sav se dao na posao oko njegove svetačke proslave koja je označila i veliki poticaj za daljnje napredovanje opservancije. Obavio ju je Nikola V. u punom jeku jubilejske godine 1450.
Teško je slijediti sve Kapistranove putanje s najrazličitijim poslovima apostolskoga propovijedanja, franjevačke opservancije, papinskih poslanja, mirovnih misija i propovijedanja križarske obrane Europe. Dopro je do Španjolske, proputovao svu tadanju Njemačku, Austriju, Češku, Poljsku, Ugarsku sve dok se napokon nije smirio i predao dušu Bogu u našem divnom Iloku ponad Dunava. Iako je Ivan veći dio svoga života proveo u apostolskim putovanjima i propovijedanju, ipak je bio i neumorni pisac teoloških i duhovnih djela. Njegovi su spisi skupljeni u 18 volumena u kojima nalazimo njegove teološke, moralne, pravne i duhovne traktate. Posebno su važni oni koji obrađuju papin autoritet, kršćanske kreposti i mane, kao i spisi o duhovnom i redovničkom životu. Bogata je i zbirka njegove korespondencije što ju je izmjenjivao s papama, kraljevima, knezovima i ostalim poznatim osobama onoga doba.
Nakon pada Carigrada, 29. svibnja 1453. godine, Europi je neodgodivo zaprijetila osmanlijska najezda, a njezini su kršćanski vladari i narodi bili teško podijeljeni. Među ljudima koji su osjećali “znakove vremena” isticao se i naš Ivan Kapistran, makar već starac. Putovao je cijelom Europom, već u misiji pape Nikole V., a osobito novoga pape Kalista III. koji je bio izabran 8. travnja 1455. godine. Nakon dugih i mučnih posredovanja, uspjelo je nekako u Budimu u zadnji čas organizirati kršćansku vojsku koja se bar donekle mogla oduprijeti golemoj turskoj sili što je nezaustavljivo nalijegala prema Beogradu, tada – zbog geopolitičkog položaja – prvom ključu Europe. Tu je, uz neprocjenjivu ulogu Kapistranove prisutnosti i našega Sibinjanin Janka (Ivana Hunjadija), izvojevana znamenita pobjeda, 22. srpnja 1456. godine. Trebalo je vremena da glas o pobjedi dopre do Rima. Papa Kalist III. u spomen toga događaja ustanovljuje blagdan Preobraženja Isusova. Slavi se 6. kolovoza – na dan kad se u Rimu saznalo o pobjedi!
Iscrpljen od silnih životnih napora, napose od ovih posljednjih i nadljudskih, Ivan Kapistran predao je dušu Bogu u našem franjevačkom samostanu u Iloku, 23. listopada iste godine, 1456. Grob mu je Bog proslavio mnogim čudesima. Iločki je knez Nikola (+1477) među prvima uputio Papi molbu za Ivanovo proglašenje blaženim, podastrijevši opširan izvještaj o njegovim čudesima. Ipak, zbog različitih okolnosti, tek ga je Grgur XV. proglasio blaženim godine 1622., a svetim 16. listopada 1690. papa Aleksandar VIII. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 20. veljače 1986. nebeskim zaštitnikom svih vojnih dušobrižnika.
Kad čovjek čita životopis sv. Ivana Kapistrana, naročito njegove pothvate da potakne križarsku obranu Europe, te izvještaje o njegovoj borbenoj prisutnosti pod Beogradom, može lako pomisliti: zar svetac? No treba se sjetiti da su u pitanju bila sva temeljna prava i slobode, i to ne jednoga nego mnogih ljudi i ne jednoga kraja nego cijele Europe. I nisu bila ugrožena samo materijalna dobra i osobni integritet, bila je u pitanju sama vjera i pojedinaca i velikoga dijela svijeta. U to se smješta i apostolsko pismo kojim Ivan Pavao II., 20. veljače 1986. godine, sv. Ivana Kapistrana proglašuje nebeskim zaštitnikom svih vojnih dušobrižnika. Papa je time odgovorio na usrdne molbe koje su Svetoj Stolici stizale sa svih strana svijeta. I on je sam kao krakovski nadbiskup, zajedno s kardinalom Visinskim godine 1963. potpisao peticiju poljskoga episkopata u kojoj među ostalim stoji: “Smatramo da je Ivan Kapistran, franjevac, sjajan uzor domovinske ljubavi, legendarni heroj vjere, pobornik pravednosti i dobrotvornosti i u samoj Poljskoj, oličenje plemenita vojnika, svećenika, svetoga vođe. Kao takav on predstavlja pouzdan putokaz, primjer hrabrosti i svetosti svim vojnim dušobrižnicima svih vremena, u svim zemljama.”
Dakako, kao i u svim drugim specifičnim okolnostima svećeničke službe, i vojni su dušobrižnici pozvani da svoju službu vrše odgovorno, spajajući u tom što savršeniju stručnu spremu i vlastiti vjernički lik. I u miru i u ratu, vojnici moraju biti ljudi savjesti, poštujući zakone pravedne obrane domovine koja nikada ne oslobađa od još većih zakona primjerene čovječnosti. U ratu pak, kad svima prijeti neposredna životna pogibelj, potreban je i te kako svećenik i kao poslužitelj sakramenata umirućih, i kao pouzdani tješitelj i hrabritelj u najtežim časovima. U redovitoj pak vojnoj službi, koja nije bez pogibelji za čestit život, također je potreban svećenik kao bogoslužnik, vjeroučitelj, savjetnik i prijatelj.
Kad se slavila 600-ljetnica Kapistranove smrti, mnogo se govorilo o tom da mu se prida naslov Apostola Europe. No doskora su kao zaštitnici Europe izbili u prvi plan sv. Benedikt (Pavao VI.) i sveta braća Ćiril i Metod (Ivan Pavao II.). A papa Ivan Pavao II. je, za vrijeme biskupske sinode u listopadu 1999. godine, proglasio suzaštitnicama Europe i tri žene: sv. Brigitu, sv. Katarinu Sijensku i sv. Editu Stein. Sve to dakako ne umanjuje zasluge sv. Ivana Kapistrana već naglašava potrebitost ne samo političkog, a još manje tek ekonomskog ili još gore jedino vojnog jedinstva Europe. Europi je potrebna duša. Stoga je papa Ivan Pavao II. neprestano naglašavao povratak svih naroda Europe svojim kršćanskim korijenima. Ta nam zadaća preostaje još duboko u treće Isusovo tisućljeće.
Wilhelm Hunermann sročio je to u predgovoru svom romanu “Redovnik među vukovima – Ivan Kapistran, velikan Europe”: “Milijuni su slušali njegovu vatrenu riječ. Bio je on i ljubljen i mržen, bio je predmetom divljenja i prezira kao malo tko; oko njega se vodi borba sve do naših dana. U svom vremenu zasjao je poput meteora. Izišao je iz tame i ponovno je nestao u tami. Neizvjesno je njegovo porijeklo, nepoznato je i samo ime njegova roda; nitko ne zna gdje počivaju njegove kosti. Jasno je da se u tako pokretljivu životu, ispunjenu strastvenom aktivnošću, vanjska djelatnost probija u prvi plan i da se cijelo, u Bogu ukorijenjeno unutrašnje Svečevo biće, u pripovijedanju povlači u pozadinu, a ipak je oboje međusobno povezano. Jurišnik Božji istodobno je i pobožan sin Serafskoga Sveca. No, naše vrijeme koje se, iako na drugim putovima, bori za jedinstvo u vjeri, za Novu Europu, ne može ravnodušno mimoići Ivana Kapistrana. Jeka njegova glasa, kojim je odzvanjao prije pola tisućljeća, neka i danas odjekne Zapadom i neka probudi uspavane savjesti.”
Ilok, kao Kapistranov grad, osobito je zaživio godine 1956., o 500. obljetnici njegove pashe – prijelaza u nebesku domovinu. Tom prilikom franjevački provincijal o. Damjan Damjanović piše svojoj braći: “Uz Gospin Trsat, i Kapistranov Ilok mora biti predmetom naše posebne pažnje i ljubavi. To su dva najljepša i najvrednija dragulja naše drage Provincije.”
fra Bonaventura Duda
Molitva: Bože, ti si podigao svetog Ivana da svoj vjerni narod osokoliš u nevoljama. Molimo te, pruži nam sigurnost i zaštitu i cijelu Crkvu čuvaj u trajnom miru. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.
Sada pak, oslobođeni grijeha, postali ste sluge Božje.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima Braćo! Po ljudsku govorim zbog vaše ljudske slabosti: kao što nekoć predadoste udove svoje za robove nečistoći i bezakonju – do bezakonja, tako sada predajte udove svoje za robove pravednosti – do posvećenja. Uistinu, kad bijaste robovi grijeha, »slobodni« bijaste od pravednosti. Pa kakav ste plod onda imali? Onoga se sada stidite jer svršetak je tomu – smrt. Sada pak pošto ste oslobođeni grijeha i postali sluge Božje, imate plod svoj za posvećenje, a svršetak – život vječni. Jer plaća je grijeha smrt, a dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našem. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 1,1-4.6
Pripjev: Blago čovjeku koji se uzda u Gospodina.
Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca, već uživa u Zakonu Gospodnjem, o Zakonu njegovu misli dan i noć.
On je ko stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme plod donosi; lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi.
Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi! Oni su ko pljeva što je vjetar raznosi. Jer Gospodin zna put pravednih, a propast će put opakih.
Evanđelje:
Lk 12,49-53
Nisam došao mir dati nego razdjeljenje.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši! Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.« Riječ Gospodnja.
„Ivana Pavla II svi znaju: njegovo lice, karakterističan način kretanja i govora; njegovu uronjenost u molitvu i njegovu spontanu vedrinu. Mnoge su se njegove riječi neizbrisivo urezale u naše sjećanje, počevši od strastvenog pokliča kojim se na početku svoga pontifikata predstavio narodu: ‘Širom otvorite vrata Kristu i ne bojte ga se!’ Ili ovu izreku: ‘Nitko ne može živjeti kušnji; nitko ne može eksperimentalno voljeti.’ Cijeli jedan pontifikat sažet je u riječima poput ovih. Kao da bi posvuda želio otvoriti vrata Kristu i želi otvoriti ljudima vrata koja vode u pravi život, u pravu ljubav.” – Papa emeritus Benedikt XVI
Život sveca je život u kojem je Evanđelje svijetlo. Time je Crkva dobila neprocjenjiv dar u svetom Ivanu Pavlu II. Svojim je životom pokazao zračenje Božjeg očinstva u čovječanstvu ili ono što sveti Pavao naziva “novošću života u Kristu” (usp. Rim 6,4).
Karol Józef Wojtyła prikazan je kao dječak u Wadowicama u Poljskoj. (CNS fotografija)
Djetinjstvo
“Još se nisam bio pričestio kad sam ostao bez majke: imao sam jedva devet godina.” — Karol Wojtyła
Karol Józef Wojtyła rođen je 18. svibnja 1920. u Wadowicama u Poljskoj kao najmlađe od troje djece. Iako je rođen u obitelji punoj ljubavi, njegov rani život bio je obilježen patnjom i gubitkom. Njegova starija sestra, Olga, umrla je u djetinjstvu, a kad je Karol imao dvanaest godina, njegova majka Emelia umrla je od zatajenja bubrega, a njegov stariji brat, Edmund, umro je herojski služeći oboljelima od šarlaha. Prijatelji su ga poznavali kao Loleka, a rastao je pod očevim vodstvom i bio je živahan mladić, atletski građen, marljiv i nadaren kazališni izvođač.
Karol Józef Wojtyła na fotografiji na svojoj prvoj pričesti 25. svibnja 1929. (Foto CNS)
Ovaj portret mladog Karola Józefa Wójtyłe pojavio se na plakatu za kazališnu grupu Studio 39. (CNS foto/Catholic Press Photo)k
Mladić
Papa Ivan Pavao II pojavljuje se iz Bazilike svetog Petra nakon svog izbora navečer 16. listopada 1978. (CNS photo/Catholic Press Photo)
Rano papinstvo
“Ne boj se! Otvorite širom vrata Kristu… Krist zna ‘što je u čovjeku’. On to jedini zna.” — Papa Ivan Pavao II. u svom inauguracijskom govoru, Trg sv. Petra, 22. listopada 1978.
Kardinal Wojtyła izabran je za papu 16. listopada 1978., a uzeo je ime Ivan Pavao II. Bio je 263. Petrov nasljednik i trebao je imati jedan od najdužih pontifikata u povijesti Crkve, koji je trajao gotovo 27 godina. Zadržao je svoje biskupsko geslo, izvučeno iz dubokog uvida sv. Ljudevita Montfortskog, “ Totus Tuus – potpuno sam tvoj”. Svijetu će postajati sve jasnije da je ovo papinstvo bilo utjelovljenje tog gesla i izravan odgovor na božansku ljubav, koja je bila duboko izražena u njegovoj ljubavi prema čovjeku.
Odmah je Ivan Pavao II krenuo cijelim svijetom snažnog misionarskog duha. Krenuo je na 104 apostolska putovanja u 129 različitih zemalja, “do najudaljenijih krajeva zemlje” (Dj 13,47), počevši od Zapada, Meksika i Sjedinjenih Država, radi Evanđelja. Njegova ljubav prema mladima dovela ga je do osnivanja Svjetskog dana mladih, koji se tijekom njegova pontifikata obilježavao 19 puta, a koji je privukao milijune mladih iz cijeloga svijeta. Papina briga za brak i obitelj jasno je izražena u osnivanju Svjetskog susreta obitelji, njegovoj katehezi o ljudskoj ljubavi u srijedu i osnivanju Papinskog instituta za studije o braku i obitelji Ivana Pavla II.
Papina prisutnost na svjetskoj pozornici započela je postupno i mirno uklanjanje komunizma iz istočne Europe, izbjegao je rat između nacija Čilea i Argentine i započeo obnovu mira i iscjeljivanje podjela između glavnih svjetskih religija.
Papi Ivanu Pavlu II. pomažu pomoćnici nakon što je ustrijeljen na Trgu svetog Petra 1981. (foto CNS/L’Osservatore Romano)
Pokušaj atentata
“U svemu što mi se tog dana događalo osjetila sam (Majku Božju) izuzetnu majčinsku zaštitu i brigu, koja se pokazala jačom od smrtonosnog metka.” — Papa Ivan Pavao II.
13. svibnja 1981. papa Ivan Pavao II bio je žrtva pokušaja atentata na Trgu svetog Petra. Šokirajući svijet, pokazao je nevjerojatnu ljubav i oprost kada je osobno posjetio svog napadača, Alija Agcu, u zatvoru Rebibbia 1983. Nakon oporavka, papa Ivan Pavao II. Opća audijencija i nebrojeni milijuni vjernika tijekom njegovih kasnijih pastoralnih pohoda diljem svijeta. Nastavio se sastajati s brojnim vladinim čelnicima tijekom 38 službenih posjeta i 738 audijencija i sastanaka održanih sa šefovima država, uključujući dva značajna govora u Ujedinjenim narodima i 246 audijencija s premijerima.
Papa Ivan Pavao II. sjedi sa svojim potencijalnim ubojicom, Mehmetom Ali Agcom, u rimskom zatvoru Rebibbia 1983. (CNS photo/Arturo Mari, L’Osservatore Romano)Papa Ivan Pavao II. hoda šljunčanom stazom na nedatiranoj fotografiji vatikanskog fotografa Artura Marija. (CNS foto/L’Osservatore Romano)
Naslijeđe
“Odgovor na strah koji zamračuje ljudsku egzistenciju na kraju dvadesetog stoljeća je zajednički napor da se izgradi civilizacija ljubavi… Uz pomoć Božje milosti možemo u sljedećem stoljeću i sljedećem tisućljeću izgraditi civilizaciju dostojnu čovjeka, istinsku kulturu slobode. To možemo i moramo!” — Papa Ivan Pavao II u svom obraćanju Ujedinjenim narodima
Naučna ostavština Ivana Pavla II. jedna je od najbogatijih u povijesti Crkve. Neumorno je čuvao polog vjere i predaju Crkve od zabluda, promičući autentični teološki, moralni i duhovni nauk.
Sveti Ivan Pavao II. također je bio plodan pisac; među njegovim glavnim dokumentima su mnoga blaga Crkve. Njegovi su spisi uključivali 14 enciklika, 15 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija i 45 apostolskih pisama uz kateheze izrečene na općim audijencijama, predavanja i propovijedi koje je održao tijekom brojnih putovanja.
Svojim naglaskom na univerzalnom pozivu na svetost, beatificirao je 1338 ljudi i kanonizirao 482 svetaca, više od svih papa u posljednjih 500 godina zajedno.
Papa Ivan Pavao II. susreo se sa židovskim i muslimanskim vođama u Jeruzalemu 2000. (foto CNS/Arturo Mari, L’Osservatore Romano)
Veliki jubilej
„Cijeli kršćanski život je kao veliko hodočašće u kuću Očevu, čiju bezuvjetnu ljubav prema svakom ljudskom stvorenju, a posebno prema ‘razmetnom sinu’, svaki dan iznova otkrivamo… Jubilej…treba potaknuti svakoga na…put obraćenja.” — Papa Ivan Pavao II.
Tijekom svog pontifikata papa Ivan Pavao II. vodio je i pripremao Crkvu za proslavu Velikog jubileja, proslave Božjeg milosrđa i oproštenja grijeha, koja je započela otvaranjem Svetih vrata Bazilike svetog Petra. Osam milijuna hodočasnika došlo je u Rim na molitvu tijekom 2000. godine, dok su Crkva i cijelo čovječanstvo ulazili u treće tisućljeće od rođenja Otkupitelja.
U tom je razdoblju papa Ivan Pavao II. molio za Božje oproštenje i za oproštenje ranjenih grijesima kršćana tijekom protekla dva tisućljeća.
Ivan Pavao II. uspješno je poticao dijalog sa Židovima i inaugurirao vrijeme ozdravljenja između Židova, muslimana i predstavnika drugih religija. Nekoliko je puta uputio poziv tim skupinama da sudjeluju na svjetskim susretima za molitvu za mir.
Uz Godinu otkupljenja, Marijansku godinu i Godinu euharistije posvetio se duhovnoj obnovi Crkve. Bio je uvjeren da će Crkva, čak i pred velikim kušnjama koje je čovječanstvo proživjelo u prošlom stoljeću, dobiti hrabrost i osvježenje približavanjem Srcu Kristovu u Euharistiji. Izjavio je: “…Pogled Crkve neprestano je usmjeren prema njezinu Gospodinu, prisutnom u oltarskom sakramentu, u kojemu otkriva potpuno očitovanje njegove bezgranične ljubavi” (Ivan Pavao II., Ecclesia de Eucharistia , 2003.).
Kristova ljubav, “ona ljubav koja ide do kraja”, koju je cijelim svojim životom naviještao sveti Ivan Pavao II., postajala je sve shvatljivija svijetu kako se bližio dan njegova povratka u Očev dom.
Papa Franjo slavio je misu kanonizacije sv. Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. na Trgu svetog Petra u Vatikanu 27. travnja. (Foto CNS/Paul Haring)
Smrt i beatifikacija
“Sama smrt je sve samo ne događaj bez nade. To su vrata koja se širom otvaraju u vječnost i, za one koji žive u Kristu, iskustvo sudjelovanja u otajstvu njegove smrti i uskrsnuća.” — Papa Ivan Pavao II
Pateći od iscrpljujućih učinaka Parkinsonove bolesti, posljedica rana od pokušaja atentata, višestrukih operacija i gubitka glasa, papa Ivan Pavao II. je u svojim posljednjim danima izrazio otajstvo Raspetoga Gospodina.
Sa stotinama tisuća mladih ljudi ispod prozora papinskog apartmana koji su bdjeli uz svijeće tijekom papine posljednje agonije, Ivan Pavao II. šapnuo je kao odgovor: „Tražio sam te i došao si k meni. Hvala vam.” Papa Ivan Pavao II. umro je tijekom prve večernje nedjelje Božanskog milosrđa, 2. travnja 2005., u 21:37, ubrzo nakon što je izgovorio svoje posljednje zvučne riječi: “Pusti me da idem u kuću Oca svojega.”
Više od tri milijuna hodočasnika otputovalo je u Rim odati počast Papi, a neki su stajali u redu više od 24 sata kako bi molili u znak zahvalnosti za svog voljenog Svetog Oca.
Dana 28. travnja 2005. papa Benedikt XVI. objavio je da će se za Ivana Pavla II. ukinuti normalno petogodišnje razdoblje čekanja prije početka kauze za proglašenje blaženim i svetim. Dana 1. svibnja 2011. papa Benedikt XVI. proglasio je blaženim papu Ivana Pavla II., a papa Franjo kanonizirao je svetog Ivana Pavla II., zajedno sa svetim Ivanom XXIII., 27. travnja 2014. godine.
“Možemo biti sigurni da naš ljubljeni Papa danas stoji na prozoru Očeve kuće, da nas vidi i blagoslivlja.” — Papa Benedikt XVI., na misi zadušnici za papu Ivana Pavla II., 8. travnja 2005.
Komu je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati.
Čitanja:
Rim 6,12-18; Ps 124,1-8; Lk 12,39-48
Boja liturgijskog ruha:
bijela
Imendani:
Marija Saloma, Marko Jeruzalemski, Filip, Dražen
Prvo čitanje:
Rim 6,12-18
Sebe od mrtvih oživjele, predajte Bogu.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima Braćo! Neka ne kraljuje grijeh u vašem smrtnom tijelu da slušate njegove požude; i ne predajite grijehu udova svojih za oružje nepravde, nego sebe, od mrtvih oživjele, predajte Bogu i udove svoje dajte Bogu za oružje pravednosti. Valjda grijeh neće vama gospodovati! Ta niste pod Zakonom nego pod milošću! Što dakle? Da griješimo jer nismo pod Zakonom nego pod milošću? Nipošto! Ne znate li: ako se komu predate za robove, na poslušnost, robovi ste onoga koga slušate: bilo grijeha – na smrt, bilo poslušnosti – na pravednost. Bijaste robovi grijeha, ali ste, hvala Bogu, od srca poslušali ono pravilo nauka kojemu ste povjereni; da, oslobođeni grijeha, postadoste sluge pravednosti. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 124,1-8
Pripjev: Pomoć je naša u imenu Gospodnjem.
Da nije Gospodin za nas bio – neka slobodno rekne Izrael – da nije Gospodin za nas bio: kad se ljudi digoše proti nama, žive bi nas progutali.
Kad je uskipio bijes njihov na nas, voda bi nas prekrila; bujica bi nas odnijela, vode pobjesnjele sve nas potopile. Blagoslovljen Gospodin koji nas ne dade za plijen zubima njihovim!
Duša je naša poput ptice umakla iz zamke lovačke: raskinula se zamka, a mi umakosmo! Pomoć je naša u imenu Gospodina koji stvori nebo i zemlju.
Evanđelje:
Lk 12,39-48
Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Ovo znajte: kad bi domaćin znao u koji čas kradljivac dolazi, ne bi dao prokopati kuće. I vi budite pripravni jer u čas kad i ne mislite, Sin Čovječji dolazi.« Nato će Petar: »Gospodine, govoriš li tu prispodobu samo za nas ili i za sve?« Reče Gospodin: »Tko li je onaj vjerni i razumni upravitelj što će ga gospodar postaviti nad svojom poslugom da im u pravo vrijeme daje obrok? Blago onome sluzi kojega gospodar kada dođe nađe da tako radi. Uistinu, kažem vam, postavit će ga nad svim imanjem svojim. No rekne li taj sluga u srcu: ‘Okasnit će gospodar moj’ pa stane tući sluge i sluškinje, jesti, piti i opijati se, doći će gospodar toga sluge u dan u koji mu se ne nada i u čas u koji i ne sluti; rasjeći će ga i dodijeliti mu udes među nevjernicima. I onaj sluga što je znao volju gospodara svoga, a nije bio spreman ili nije učinio po volji njegovoj, dobit će mnogo udaraca. A onaj koji nije znao, ali je učinio što zaslužuje udarce, dobit će malo udaraca. Kome je god mnogo dano, od njega će se mnogo iskati. Kome je mnogo povjereno, više će se od njega iskati!« Riječ Gospodnja.
Danas je spomendan sv. Gašpara del Bufala. Rođen je u Rimu 6. siječnja 1786. Zbog vjernosti papi, Napoleon ga je prognao i smjestio u zatvor u Italiji. 1815. osnovao je Družbu Misionara Krvi Kristove.
Gašpar del Bufalo rođen je u Rimu 6. siječnja 1786. Od mladosti vođen apostolskim žarom, posvetio se evangeliziranju djece, seoskog stanovništva te siromašnih i bolesnih; posebnu je ljubav pokazivao prema bolesnicima u sirotištima i bolnicama.
Zaređen je za svećenika u Rimu 31. srpnja 1808. Za vrijeme vladanja Napoleona, zbog čvrste vjernosti Svetom ocu, bio je prognan i smješten u zatvor u sjevernoj Italiji. Po povratku u Rim, nakon Napoleonova pada, papa Pio VII., povjerio mu je, zajedno sa skupinom svećenika, obnovu klera i kršćanskog puka održavanjem pučkih misija i duhovnih vježbi.
Vođen velikom ljubavlju prema otajstvu Krvi Kristove i u želji da što više njezina ploda otkupljenja donese dušama, 1815. osnovao je Družbu Misionara Predragocjene Krvi. Njegovo je propovijedanje bilo veoma plodno, osobito u području južnog Lacija (Lazio), kojeg su opustošili razbojnici.
Svojim savjetom pomogao je Mariji De Mattias u osnivanju Družbe Klanjateljica Krvi Kristove i tako postao njezinim nadahniteljem.
Umro je u Rimu 28. prosinca 1837. Papa Pio XII. proglasio ga je svetim 12. lipnja 1954.
Blago slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne!
Čitanja:
Rim 5,12.15b.17-19.20b-21; Ps 40,7-10.17; Lk 12,35-38
Boja liturgijskog ruha:
zelena
Imendani:
Kajo, Hilarion, Vendelin, Vendelina
Prvo čitanje:
Rim 5,12.15b.17-19.20b-21
Ako grijehom jednoga smrt zakraljeva, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti kraljevati u životu.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima Braćo! Kao što po jednom čovjeku uđe u svijet grijeh i po grijehu smrt, i time što svi sagriješiše, na sve ljude prijeđe smrt, mnogo se obilatije na sve razlila milost Božja i dar po milosti jednog čovjeka, Isusa Krista. Uistinu, ako grijehom jednoga smrt zakraljeva – po jednome, mnogo će više oni koji primaju izobilje milosti i dara pravednosti kraljevati u životu – po Jednome Isusu Kristu. Dakle, grijeh jednoga – svim ljudima na osudu, tako i pravednost Jednoga – svim ljudima na opravdanje, na život! Doista, kao što su neposluhom jednoga čovjeka mnogi postali grešnici tako će i posluhom Jednoga mnogi postati pravednici. Ali gdje se umnožio grijeh, nadmoćno izobilova milost: kao što grijeh zakraljeva smrću, da tako i milost kraljuje pravednošću za život vječni po Isusu Kristu Gospodinu našemu. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 40,7-10.17
Pripjev: Evo dolazim, Gospodine, vršiti volju tvoju!
Žrtva i prinos ne mile ti se, nego si mi uši otvorio; paljenica ni okajnica ne tražiš. Tada rekoh: »Evo dolazim!«
»U svitku knjige piše za mene: Milje mi je, Bože moj, vršiti volju tvoju, Zakon tvoj duboko u srcu ja nosim.«
Pravdu ću naviještat u zboru velikom, i usta svojih zatvoriti neću, Gospodine, sve ti je znano.
Neka kliču i nek se vesele u tebi svi koji te traže! Neka govore svagda: »Velik je Gospodin!« svi koji spasenje tvoje ljube.
Evanđelje:
Lk 12,35-38
Blago slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne!
Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Neka vam bokovi budu opasani i svjetiljke upaljene, a vi slični ljudima što čekaju gospodara kad se vraća sa svadbe da mu odmah otvore čim stigne i pokuca. Blago onim slugama koje gospodar, kada dođe, nađe budne! Zaista, kažem vam, pripasat će se, posaditi ih za stol pa će pristupiti i posluživati ih. Pa dođe li o drugoj ili o trećoj straži i nađe ih tako, blago njima!« Riječ Gospodnja.
Činio je velike pokore. Nosio je kostrijet, a neko je vrijeme, oko 590. godine, živio kao pustinjak u šumskoj divljini
Danas slavimo svetog Vendelina (Wendelina) iz Triera, pustinjaka i opata. O njemu ima malo pouzdanih informacija, njegovi životopisci razilaze se u mnogim stvarima, a opet je omiljen među vjerničkim pukom. Rodio se oko 554. kao škotski (po nekima irski) princ. Odlučio je napustiti život u kraljevskoj obitelji i posvetiti se Bogu. Obučen kao hodočasnik, ostavio je obiteljski dvorac usred noći i okrenuo leđa svjetovnim častima. Posjetio je mnoga sveta mjesta, a 574. stigao u Rim. Papa Benedikt I. obodrio ga je u njegovoj namjeri i želji da služi Božjim planovima. Neko vrijeme oko godine 590. živio je kao pustinjak u šumskoj divljini nedaleko Triera, a kad mu je neki zemljoposjednik prigovorio zbog toga što živi od prosjačenja, a sposoban je zarađivati za život, iz poniznosti je kod njega čuvao svinje, stoku i ovce. Nakon čudesa koja je počinio, po želji redovnika postao je 597. opatom susjedne benediktinske opatije Tholey, u saarlandskom okrugu koji danas nosi njegovo ime. U Tholeyu je oko 617. i preminuo. Vendelinov kult razvio se 1360, kad je Bohemond II, trierski nadbiskup, prenio njegove relikvije u svetište, podignuto njemu u čast, baziliku svetog Vendelina u gradiću Sankt Wendel (Saarland). Pripisuju mu se mnoga čudesa, a po njegovu zagovoru u Saarbrückenu je 1417. ugašen strašan požar.
Njegovo štovanje službeno je odobrio 1450. papa Nikola V. Ubraja se u četrnaestoricu svetaca pomoćnika. O svetom Vendelinu stvorene su brojne legende. Zazivali su ga u pomoć protiv kuge i zaraznih stočnih bolesti, a zaštitnik je ljetine, seljaka, pastira, ovčara, goveda, stada, domaćih životinja, povoljnih vremenskih prilika te zaštite prirode i okoliša. Posvećeno mu je više od 500 kapelica i oko 160 svetišta. Naročito se štuje u Vogezima, Austriji, Švicarskoj i Njemačkoj, posebno u Saarlandu i Bavarskoj, a u XIX. stoljeću to se štovanje proširilo i na istočnu Europu te Sjevernu i Južnu Ameriku. Zaštitnik je župa, crkava i kapela i u hrvatskim krajevima (Jarmina, Jagodnjak, Donja Bistra) te u Vojvodini (Odžaci, Ivanovo kod Pančeva).
Napisano je i za nas kojima se ima uračunati, nama što vjerujemo u Njega.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima Braćo! Pred Božjim obećanjem nije Abraham nevjeran dvoumio, nego se vjerom ojačao davši slavu Bogu, posve uvjeren da on može učiniti što je obećao. Zato mu se i uračuna u pravednost. Ali nije samo za nj napisano: Uračuna mu se, nego i za nas kojima se ima uračunati, nama što vjerujemo u Onoga koji od mrtvih uskrisi Isusa, Gospodina našega, koji je predan za opačine naše i uskrišen radi našeg opravdanja. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Lk 1,69-75
Pripjev: Blagoslovljen Gospodin Bog Izraelov, što pohodi narod svoj!
Podiže nam snagu spasenja u domu Davida, sluge svojega, kao što obeća na usta svetih proroka svojih odvijeka:
spasiti nas od neprijatelja naših i od ruke sviju koji nas mrze; iskazati dobrotu ocima našim, i sjetiti se Saveza svetoga svojega,
zakletve kojom se zakle Abrahamu, ocu našemu: da će nam dati te mu, izbavljeni iz ruku neprijatelja, služimo bez straha u svetosti i pravednosti pred njim u sve dane svoje.
Evanđelje:
Lk 12,13-21
Što si pripravio, čije će biti?
Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Netko iz mnoštva reče Isusu: »Učitelju, reci mome bratu da podijeli sa mnom baštinu.« Nato mu on reče: »Čovječe, tko me postavio sucem ili djeliocem nad vama?« I dometnu im: »Klonite se i čuvajte svake pohlepe: koliko god netko obilovao, život mu nije u onom što posjeduje.« Kaza im i prispodobu: »Nekomu bogatu čovjeku obilno urodi zemlja pa u sebi razmišljaše: ‘Što da učinim? Nemam gdje skupiti svoju ljetinu.’ I reče: ‘Evo što ću učiniti! Srušit ću svoje žitnice i podignuti veće pa ću ondje zgrnuti sve žito i dobra svoja. Tada ću reći duši svojoj: dušo, evo imaš u zalihi mnogo dobara za godine mnoge. Počivaj, jedi, pij, uživaj!’ Ali Bog mu reče: ‘Bezumniče! Već noćas duša će se tvoja zaiskati od tebe! A što si pripravio, čije će biti?’« »Tako biva s onim koji sebi zgrće blago, a ne bogati se u Bogu.« Riječ Gospodnja.
