SVETAC DANA – SV. EKSPEDIT IZ MELITENE

Sveti Ekspedit ili Elpidije (Expeditus ili Elpidius), rimski je legionar, časnik i mučenik, rođen u III. stoljeću.

Bio je centurion (stotnik), zapovjednik legije u rimskoj provinciji Armeniji. O Ekspeditovom životu doznajemo najviše iz martirologija svetog Jeronima.

Većina pripadnika Ekspeditove legije bili su kršćani i štitili su Jeruzalem od barbarskih napada. Kad su barbarske čete krenule na legionare, rimski vojnici su kleknuli i molili, a potom su do nogu porazili barbare.
Nazvani su „vatrenom legijom“, a njihov zapovjednik Ekspedit promaknut je u viši čin. Za vrijeme progona cara Dioklecijana na udaru su se našli i brojni kršćani legionari. Među ostalima uhvatili su i Ekspeditusa.

U gradu Meliteni (danas je to turski grad Malatya, u istočnoj Anatoliji) Ekspedit je bičevan do krvi, a zatim mu je odrubljena glava i bačena u odvodni kanal. Dogodilo se to na današnji dan, 19. travnja 303. Mučeničkom smrću zaglavili su tada i drugi armenski legionari, među njima i Ekspeditovi prijatelji i suborci, sveti Aristonik, Gaj, Galata, Hermogen i Ruf, koje Crkva također slavi na današnji dan.

Svetog Ekspedita umjetnici prikazuju s palmom u jednoj ruci, znakom mučeništva, a s križem u drugoj ruci, na kojem piše „hodie“ – „danas“, dok nogom gnječi crnog gavrana, simbol Zloga, koji grakće „cras“ – „sutra“.

O svetom Ekspeditu kruže već stoljećima mnoge legende i neobične anegdote. Zazivaju ga za pomoć nevoljnici u hitnim potrebama, teški bolesnici, sukobljeni u svađi, učenici i studenti prije ispita, otuđeni supružnici, lažno oklevetani, roditelji i prijatelji teških grešnika, sudionici sudskih procesa, a zaštitnik je moreplovaca i trgovaca. U Torinu su ga štovali već u srednjem vijeku, a na Siciliji od sredine XVIII. stoljeća. I danas ga štuju diljem svijeta, a naročito u Latinskoj Americi (posebno u Čileu i brazilskom gradu São Paulu), u američkoj saveznoj državi Louisiani, te na francuskom otoku Réunionu, u Indijskom oceanu (istočno od Madagaskara, 200 kilometara jugozapadno od Mauricijusa).

SVETAC DANA – BL. MARIJA OD UTJELOVLJENJA

Iako se udala preko volje, Barbara je u 30 godina bračnoga života bila i uzorna žena i majka, mila Bogu i ljudima. Kroz te je godine učila kako se svetost može postizavati i izvan samostana.

U povijesti mistike poznato je ime Marije od Utjelovljenja. Nju čak ubrajaju među velike mističarke. Još prije nego je stupila u karmelićanski samostan u Amiensu, jedan je njezin suvremenik zabilježio “da se ništa značajnije za slavu Božju nije poduzimalo, a da se o tome nije prije s njome razgovaralo i savjetovalo”. Njezina je najveća zasluga da su se bosonoge karmelićanke sv. Terezije Avilske raširile po Francuskoj. Zbog toga je dobila i častan naslov “majka i utemeljiteljica Karmela u Francuskoj”.

Rodila se 1. veljače 1566. u Parizu. Otac joj je Nikola Avrillot, gospodar Champlâtreauxa, a majka Marija L’Huilier. Na krštenju je dobila ime Barbara. Obitelj Avrillot ubrajala se među najodličnije u Parizu, a za vrijeme hugenotskih sukoba pristajala je odlučno uz katoličku vjeru i stranku. Bilo je to doba vjerskih ratova između kalvinističkih hugenota i katoličke stranke, koja se od godine 1576. poče nazivati “Liga”. Barbara je odrasla u jeku strašne “bartolomejske noći”, u kojoj je g. 1572. nad hugenotima Francuske izvršen pokolj.

Barbara je kao djevojčica bila u pansionatu klarisa u Longchampu. Klarise su izrazito kontemplativne redovnice koje žive u strogoj klauzuri. Odgoj klarisa bit će za Barbarinu budućnost od velikog značenja. On će joj pomoći da duboko uđe u kršćanske istine i da provodi i proživljava dublje kršćanstvo. Tako je već njezina prva pričest kod klarisa, kad joj je bilo 12 godina, bila vrlo dobro pripremljena pa je zato ostavila u djevojčici i duboke tragove. Bio je to za nju doživljaj koji neće nikada zaboraviti. Njoj je u samostanu bilo vrlo lijepo, osjećala se u svom elementu i najradije bi postala redovnica.

No ti blaženi roditelji, bilo je tako i kod nje, imali su s njome druge planove. Ona se morala udati i postati madame Acarie. Za naše pojmove čudno, ali, na žalost, stvarno. Bilo joj je za udaje tek 16 godina. Iako se udala preko volje, Barbara je u 30 godina bračnoga života bila i uzorna žena i majka, mila Bogu i ljudima. Kroz te je godine učila kako se svetost može postizavati i izvan samostana. U tom joj je mnogo pomogao sv. Franjo Saleški, koji ju je duhovno vodio.

U jesen 1601. čitala je duhovne spise sv. Terezije Avilske, koji su je tako snažno zahvatili da je odlučila njezinu redovničku obnovu Karmela uvesti u Francusku. Počela je skupljati zvanja za takav način života pa je uz pismeno odobrenje Klementa VIII. od 13. studenoga 1603. sagradila u Parizu prvi samostan bosonogih karmelićanki. Duhovno ih je vodio njezin rođak, a kasnije kardinal Petar de Berulle. Barbara je surađivala na tome da su se otvorili slični samostani i u Pontoiseu, Dijonu i Amiensu.

Među bosonoge karmelićanke stupile su i njezine tri kćeri. Jedna je od njih – Margareta – imala tek 15 godina. Godine 1613. razbolio se Barbarin muž. Ona ga je brižno dvorila i nije se udaljavala od njegove bolesničke postelje sve dok nije umro smrću pravednika. U žalosti za njim utješila se prosvjetljenjem odozgor da se spasio.

Sada je bila slobodna od svih spona ovoga svijeta da ispuni svoju želju iz mladosti te stupi u Karmel i postade karmelićanka. Za nju su se otimali karmelićanski samostani, ali ona je izabrala najsiromašniji od njih, onaj u Amiensu. Obukla je redovničko odijelo 7. travnja 1614. uzevši ime Marija od Utjelovljenja. Kao redovnica bila je na pobudu svim sestrama jer je uvijek bila spremna obavljati najniže poslove bilo u kuhinji, bilo drugdje, bilo dvoreći bolesnice. Veoma je ljubila redovničko siromaštvo.

Iako je bila od Boga obdarena velikim duhovnim darovima, ostade ponizna, jednostavna, smatrajući da je vršenje običnih svakidašnjih dužnosti najbolji put prema Bogu. Iz zdravstvenih razloga pozvana je 7. prosinca 1616. u samostan u Pontoise, gdje je nakon duge i mukotrpne bolesti sveto preminula 18. travnja 1618.

Blaženom ju je proglasio 5. lipnja 1791. papa Pio VI. Iza sebe nije ostavila nikakva spisa, osim nekoliko pisama. No, sama je bila živa knjiga savršene ljubavi prema Bogu i bližnjemu. Njezin kasniji životopisac dr. Duval jednom ju je nenadano sreo, a o tome je susretu zapisao ovo: “Njezino je lice bilo tako svijetlo i tako sjajno da sam gotovo oslijepio.” Bilo je to svjetlo od vatre ljubavi koja ju je izgarala. To može shvatiti samo onaj koji shvaća što je ljubav.

Marija od Utjelovljenja, još dok je bila madame Acarie, ljubila je Boga iznad svega i zato je već tada govorila: “Da budemo dostojni Boga, moramo se osloboditi svih drugih stvari i potpuno se podvrgnuti Njegovoj volji.” U tome je bio i sav njezin život, a zato je i bio tako plodan dobrim djelima i u svijetu i u samostanu.

Izvor: Karmel.hr

SVETAC DANA – BL. MARIANA OD ISUSA NAVARRO

Papa Pio VI. proglasio ju je blaženom 18. siječnja 1783. Prigodom 300. obljetnice njezine smrti, otvorili su njezin grob i pronašli neraspadnuto tijelo…

Blažena Mariana od Isusa (Mariana de Jesús), španjolska redovnica, mercedarijevka, prozvana „ljiljanom Madrida“, rođena je u Madridu 17. siječnja 1565, kao Mariana Navarro de Guevara y Romero, kći Luisa Navarra, kraljevskog krznara i Juane Romero. Iako su je roditelji htjeli udati, pobožna djevojka željela je svoj život posvetiti Kristu Gospodinu. Otac ju je za kaznu smjestio u kuhinju i povjerio njezin odgoj strogoj sluškinji. Kad je Marianina majka umrla, stanje se pogoršalo jer je dobila i zlu maćehu koja ju je zlostavljala. Mariana je potom napustila roditeljsku kuću i živjela kao pokornica u iznajmljenoj sobici. Posvetila se molitvi, obilasku bolesnika te skrbi za nevoljnike i nemoćnike. Bolovala je od neke neobične bolesti ruku pa je nisu htjeli primiti ni u jednu redovničku zajednicu.

Živjela je u blizini madridske crkve svete Barbare i samostana bosonogih mercedarijevaca. Oni su je godinama poznavali i znali za njezinu ljubav prema Kristu i siromasima. Stoga su joj dopustili da 4. travnja 1613. kao trećoredica uđe u njihovu družbu, a 20. svibnja 1614. položila je redovničke zavjete. Naročitu pobožnost razvila je prema Blaženoj Djevici Mariji i presvetom Sakramentu. Mističarka, u jednoj viziji okrunjena je od Krista njegovom trnovom krunom. Teško bolesna, Mariana od Isusa preminula je na današnji dan, 17. travnja 1624, u Madridu. Papa Pio VI. proglasio ju je blaženom 18. siječnja 1783. Prigodom 300. obljetnice njezine smrti otvorili su njezin grob i pronašli još uvijek neraspadnuto tijelo. Njezine relikvije čuvaju se i časte u crkvi samostana don Juana de Alarcóna. Zaštitnica je Madrida, zajedno sa svetim Izidorom ratarom.

Preuzeto s zupajastrebarsko.hr

SVETAC DANA – SV. BERNARDICA – VIDJELICA IZ LOURDESA

“Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, a na svakoj je nozi imala žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica…”

Sveta Bernardica rodila se 17. veljače 1844. godine u Lourdesu kao prva kći iz obitelji mlinara Franje Soubirous i Lujze r. Casterot. Poslije nje rodile su se u obitelji još tri sestre. Gradić Lourdes nalazi se na jugu Francuske ispod visokih Pirineja s kojih 20.000 stanovnika. Grad se nalazi uz rijeku Gavu, ispod brijega na kojem je starinska tvrđava. Iz njezina djetinjstva poznato je da je bila pobožna djevojčica i ujedno je pomagala roditeljima u svemu što je bilo potrebno u obitelji. To se već vidi kod prvog Gospina ukazanja uz rječicu Gavu, kamo je Bernardica s dvije djevojčice došla brati drva, o čemu svjedoči ona sama.

Gospa mi je govorila

Jednog dana pođoh k obali rijeke Gave brati drva s dvije djevojčice, kadli začuh nekakav šum. Okrenuh se k livadi, ali ne vidjeh da bi se stabla iole micala. Nato podigoh glavu i ugledah pećinu. I opazih Gospođu odjevenu u bijele haljine: bila je obučena u bijelo i opasana plavim pojasom, a na svakoj je nozi imala žutu ružu, iste boje kao i njezina krunica.

Kada to ugledah, protrljah oči, misleći da se varam. Trgnuh ruku u krilo svoje haljine, i tu nađoh svoju krunicu. Htjedoh se na čelu prekrižiti, ali ne mogoh podići ruku k čelu, i ona (krunica) ispadne. A pošto se ona Gospođa prekrižila, pokušah to i ja, premda drhtave ruke; napokon sam uspjela. Odmah počeh moliti krunicu; Gospođa je prebirala zrnca krunice, ali nije micala usnama. Kad završih krunicu, viđenja odmah nestade.

Pitala sam stoga one dvije djevojčice jesu li štogod primijetile. Rekoše da nisu, nego me samo zapitaše što im to imam otkriti. Dadoh im na znanje kako sam vidjela Gospođu odjevenu u bijele haljine, ali ne znam tko je; upozorih ih da o tome šute. One me zatim potakoše da se onamo ne vratim, ali sam to odbila. Navratih zato u nedjelju, jer sam osjećala kako me iznutra nešto poziva…

Ona mi je Gospođa progovorila tek treći put i zapitala hoću k njoj dolaziti kroz petnaest dana. Odgovorih da hoću. Ona doda kako trebam upozoriti svećenike da ondje sagrade crkvicu; nato naredi da se napijem iz izvora. Kako nisam vidjela nikakva izvora, uputih se k rijeci Gavi, ali mi ona dadne znak da ne govori o rijeci, i prstom mi pokaza izvor. Pošto mu pristupih, nađoh tu samo malo ustajale vode. Primakoh ruku, ali nisam mogla zagrabiti; nato uzeh dupsti i, kad mi pođe za rukom malo zahvatiti, tri sam puta bacila tako da sam četvrti put mogla piti. Viđenje se na to povuče i ja odstupih.

Vraćala sam se onamo kroz petnaest dana. Ona mi se Gospođa ukazivala svaki dan, osim jednog ponedjeljka i petka, naređivala mi je da upozorim svećenike da ondje sagrade crkvicu, da pođem k izvoru umiti se i da molim za obraćenje grješnika. Više sam je puta pitala tko je, a ona se blago smiješila; napokon, podigavši ruke i uprijevši oči u nebo, reče mi: “Ja sam Bezgrješno začeće.”

Tih mi je petnaest dana otkrila i one tri tajne, i zabranila mi da ih ikome kazujem, što sam dosad vjerno poslušala

Radoznalost naroda dovodi djevojčicu u neprilike

Kad je narod doznao za viđenja, sve se više počeo okupljati oko špilje. To je uzbunilo vlasti, te su Bernardicu počele grubo ispitivati nastojeći je uhvatiti u laži. No ona je čvrsto stajala uz ono što je čula i vidjela, te se nije dala smesti. Ništa nije ni dodala ni oduzela od onoga što je na početku izjavila o viđenjima.

Vlasti su htjele spriječiti okupljanje naroda, te su oko špilje dale napraviti drvenu ogradu, ali navala naroda bila je jača od svih prijetnji i sprječavanja. Na izvoru se pojavljivao sve veći mlaz vode, a nekoliko čudesnih ozdravljenja dogodilo se već tijekom ukazanja.

Kod jednog ukazanja bio je posve blizu Bernardice dr. Douzou, kada su ljudi opazili kako djevojčica drži svijeću a plamen joj zahvaća ruku. Htjeli su joj maknuti svijeću, ali im je dr. Douzou to zabranio jer je primijetio da Bernardica za vrijeme viđenja ništa ne osjeća, da je sva uronjena u viđenje, a plamen svijeće tijekom 8 minuta, koliko ju je doticao, ipak joj nije nimalo opržio ruku.

Lourdski župnik Peyremal bio je prema vidjelici prilično osoran što je od njega više puta tražila da se ispuni želja Gospođe, tj. da se na mjestu ukazanja podigne crkvica. Tražio je ime One koja se ukazala, a Bernardica ga nije znala.

Konačno je na blagdan Gospodnjeg navještenja 25. ožujka 1858. godine bilo ukazanje, u kojemu je Gospođa s neba napokon otkrila svoje ime, izrekavši ga na domaćem dijalektu: “Que soy èra Imaculado Councepciou” – Ja sam Bezgrješno začeće! Kad je Bernardica došla župniku da mu napokon otkrije kako se Gospa zove (u nastavku Gospa, a ne više Gospođa), jako se tome začudila jer nije shvaćala takav naziv, budući da se nitko u njihovu mjestu nije tako zvao. Župniku Peyremalu, koji je znao da tu tajnu vjere još nije na vjeronauku tumačio djeci, upravo to Bernardičino neznanje bijaše potvrdom da djevojčica nije ništa izmislila, nego da je taj naziv čula od Gospe. Malo se začudio, ali je počeo i vjerovati da je to potvrda neba za dogmu, tj. vjersku istinu o Bezgrješnom začeću Blažene Djevice Marije, koju je 8. prosinca 1854. godine proglasio papa Pio IX.

Bernardičin daljnji život

Bilo bi dugo posebno zalaziti u svako daljnje Gospino ukazanje i kako su ona utjecala na Bernardicu. Izgleda da je gore spomenuto ukazanje na blagdan Gospodnjeg navještenja učinilo prevrat u djevojčici. Ovdje vrijedi spomenuti samo neke važne datume iz njezina života:

– U kapeli gostinjca časnih sestara iz Neversa primila je 7. travnja iz ruku župnika prvu svetu pričest.

– Na blagdan Gospe Karmelske 16. srpnja imala je posljednje nenajavljeno Gospino ukazanje u istoj špilji Massabielle, što je po redu bilo osamnaesto.

– Svetu krizmu primila je 5. veljače 1860. godine. Kao učenica sestara preselila se u njihov gostinjac.

– Tu ju je iste godine 7. prosinca saslušavao biskup mons. Laurence iz Tarbesa, koji osnovao komisiju za istraživanje lourdskih ukazanja.

– Nakon tri godine saslušavanja sa strane komisije, biskup je 18. siječnja 1862. godine proglasio vjerodostojnost ukazanja, jer kod njih se “nalaze svi prepoznatljivi znakovi istine, te vjernici imaju pravo da vjeruju u njihovu istinitost”.

– Gospin kip prema Bernardičinu opisu postavljen je u špilju 4. travnja 1864. godine, a izradio ga je lionski kipar Josip Fabish.

– Dvije godine kasnije (1866.) počela je gradnja velike bazilike, a već 19. svibnja bila je posvećena njena kripta.

Bernardica postaje časna sestra

Kod početka gradnje bazilike na spomen Gospe Lourdske 1866. godine Bernardica nije sudjelovala, jer se 19. svibnja 1864. godine oprostila o špilje te pošla u postulat sestara u lijepi samostan svetog Gildarda blizu grada Neversa. U samostanu je dobila ime “Marija Bernarda”. Često je pobolijevala, a tijekom cijeloga života imala je napadaj astme. Siromaštvo, bolest i trpljenje obilježili su njezin život.

Pa i kada je ušla u samostan, trebala je podnositi ponižavanja i omalovažavanja, kako bi je sestre kao “vidjelicu iz Lourda” očuvale od oholosti. Zbog njezine bolesti zavjeti su joj bili odgođeni. Tek kad joj je život bio ugrožen, nije joj se više moglo uskratiti polaganje zavjeta. Tako je prvo zavjetovanje mogla položiti 25. listopada 1866. godine, i to kao zavjete pred smrt. U samostanu je vršila službu sakristanke.

Pa i svečani zavjeti kao konačna odluka za život u redovničkoj zajednici, bili su joj odgođeni radi teške bolesti. Uz već spomenutu astmu, Bernardica je bolovala sušice (tuberkuloze) kostiju, te je triput primila sakrament bolesničkog pomazanja.

Shrvana teškim disanjem, srčanim smetnjama i velikim bolovima u kostima, Bernardica je 16. travnja 1879. u 31. godini života podlegla svojim patnjama.

Kad su je neposredno prije smrti još jednom zapitali što kaže o svom životu, izrekla je svojom krajnjom snagom: “Vidite, moj je život sasvim jednostavan. Gospa se sa mnom poslužila, a mene su onda poslali u kut. Tu je moje mjesto, tu sam sretna i tu ostajem.” Preminula je s riječima na usnama: “Sveta Marijo, Majko Božja, moli za me jadnu grješnicu!”

Kad su joj pričali o ozdravljenjima po zagovoru Gospe Lourdske, ona je uvjerljivo govorila da ta čudesa nisu za nju nego za druge. Bog je nju odredio za patnju da bi se grješnici obratili. Čini se da je u tome tajna koju je Gospa povjerila samo njoj.

Sveta Bernardica u bolesti

Sveta Bernardica je dugo godina bolovala od astme, tuberkuloze kostiju i pluća. Bez štaka nije mogla prijeći preko sobe. Malo prije smrti posjetio ju je jedan novinar i postavio pitanje: “Je li vam, sestro, teško što ste bolesna?” Odgovorila je: “Bog zna da mi je teško! Čitav život željela sam poučavati djecu, a sad se moram od njih kriti, da ih ne bih zarazila tuberkulozom. Čitav život željela sam da mi je njegovati bolesnike, a sada moram jednu bolničku sestru oteti od bolesnika i vezati je uza se. Čitav život željela sam obilaziti svijetom i pozivati ljude da skupa sa mnom hvale Boga, a evo ne mogu prijeći ni preko sobe.” A onda je dodala: “Ali znam da je ovo volja Božja. I zato sam najsretnije biće na svijetu. Ni s kim na svijetu ne bih se zamijenila za sudbinu.” Novinar je napisao: “U njezinim patnjama kao da se Nebo spustilo na zemlju.”

Čudesna ozdravljenja poslije njezine smrti

Nakon smrti Bog je malu Bernardicu na njezin zagovor proslavio čudesnim ozdravljenjima. Bila je pokopana u kapeli svetog Josipa usred samostanskog vrta u Neversu.

Trideset godina nakon njezine smrti, kada su povodom postupka za njezino proglašenje blaženom otvorili njezin grob, njezino su tijelo našli bez i najmanjeg traga trulosti, dok su se povoji, u koje je bilo zamotano njezino tijelo, raspali a križ je zarđao. Onako kako je tada ležala, blažena Bernardica Soubirous danas počiva u jednom lijesu obrubljenom zlatom i kristalom u samostanskoj kapeli u Neversu, u svom crnom redovničkom odijelu, pognute glave i raširenih ruku iznad srca. Tu mogu hodočasnici i nakon više od sto godina od smrti, promatrati Bernardicu koja djeluje kao da spava.

O Bernardici ne postoje nikakve legende. Ono što je na njoj čudesno, očituje se na činjenici da je jedna siromašna i neuka djevojka sa sela postala povodom za ponovno oživljavanje štovanja Majke Božje i u naše vrijeme. Lourd je postao novi izvor milosti, čiji izvor napaja cijeli zemaljski krug. Da se u Lourdu događaju čudesa, to nije sporno. Njihov broj ne kaže puno; ono što ima značenje jeste, da fenomen postoji i da ispada iz okvira naravnog. Lourdska čudesa, kao i sva druga čudesa, su bez sumnje samo znakovi po kojima se Bog objavljuje, jer čudo je iznimka – uvijek je bila i uvijek će ostati.

Bernardicu je 14. srpnja 1925. godine papa Pio XI. proglasio blaženom, a na blagdan Bezgrješnog začeća Blažene Djevice Marije 8. prosinca 1933. svetom. Njezin spomendan Crkva slavi na obljetnicu njezine smrti 16. travnja.

Molitva sv. Bernardici

Draga sveta Bernardice, koja si izabrana od svemogućeg Boga kao kanal Njegovih milosti i blagoslova, moli za nas da budemo izliječeni od naših duhovnih i fizičkih nesavršenosti. Stavi naše molbe u ruke naše Svete Majke, Marije, tako da ih ona može staviti pred noge svog ljubljenog Sina, Gospodina našega i Spasitelja Isusa Krista, koji neka pogleda na nas svojim milosrđem i samilošću… (reci potrebu). Pomozi nam da možemo slijediti tvoj primjer, tako da bez obzira na vlastite boli i patnje, uvijek možemo biti pozorni na potrebe drugih, osobito onih čije su patnje veće od naše. Dok čekamo Božje milosrđe, podsjećaj nas da prikazujemo svoje boli i patnje za obraćenje grešnika i zadovoljštinu za grijehe čovječanstva. Amen.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SLUGA BOŽJI PETAR BARBARIĆ

Sluga Božji Petar Barbarić, hrvatski isusovac, sjemeništarac, rođen je 19. svibnja 1874. u Šiljevištima (župa Klobuk, grad Ljubuški, zapadna Hercegovina) kao jedno od devetero djece pobožnih roditelja, Ante Barbarića i Kate, rođene Tolj. Njihov najstariji sin bio je franjevac fra Marko Barbarić, umoren od jugokomunista na Širokom Brijegu u veljači 1945. Petrovi roditelji, pismeni ljudi, bili su njegovi prvi učitelji. Dobar i živahan dječak, djetinjstvo je uglavnom proveo pasući ovce, a u svojoj pastirskoj torbici nosio je sa sobom uz kruh uvijek i neku knjigu. Prva knjiga koju je Petar dobio u ruke, bio je Mali katekizam, koji je uskoro naučio napamet. U pučku školu pošao je tek s dvanaest godina, kad je u susjednim Veljacima 1886. otvorena škola. Do škole mu je bilo sat i pol hoda preko brda i potoka. Taj teški put morao je danomice prevaliti dvaput. Željan znanja, hrlio je u školu kao da ga nosi neka viša sila. Iz tog školskog života vrijedno je spomenuti da je jednog zimskog dana, za vrijeme velike bure i mećave, Petar jedini došao u školu. U dvije godine završio je kao najbolji učenik četiri razreda s odličnim uspjehom. Roditelji nisu imali novaca za njegovo daljnje školovanje pa je u Vitini kratko vrijeme radio kao trgovački pomoćnik kod obitelji Babić. Iako se Petar dobro snašao u trgovini, taj mu posao nije ležao na srcu. Nije prestao čeznuti za školom i knjigom. Uz pomoć svojeg učitelja Tomislava Vuksana primljen je 1889. u sjemenište u Travniku sa željom da postane svećenik. Darovit, društven i dobrohotan mladić, u sjemeništu je bio uzoran, odličan učenik, omiljen prijatelj, voljen i cijenjen od svih. Obraćao je grešnike i uveo pobožnost Srcu Isusovom. Istinsko svjetlo travničkog sjemeništa, u svojoj rodnoj župi svetog Marka u Klobuku osnovao je Bratovštinu Gospine krunice. Govorio je da bi radije umro, nego uvrijedio Isusa. Čuvena je njegova rečenica: „Od svih putova što vode u nebo, meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjajući svoje obične dužnosti.” Želio je svakako stupiti u Družbu Isusovu.

Razbolio se od tuberkuloze i umro kao učenik osmog razreda isusovačke gimnazije, položivši dva dana prije smrti, 13. travnja, redovničke zavjete. Preminuo je na Veliki četvrtak, 15. travnja 1897, u Travniku. Odmah se o njemu govorilo kao o budućem svecu jer je za života zračio samo dobrotom. Počeli su mu se moliti, ne samo kršćani nego i muslimani iz bosanskih sela i gradova, a mnogi od njih su otvoreno svjedočili kako je uslišio njihove molbe. Tako je Petar postao svojevrsna poveznica ne samo Klobuka i Travnika, Hercegovine i Bosne, nego i različitih vjera i religija, na ponos i radost cjelokupne Crkve u Hrvata. Njegovi su posmrtni ostaci 20. svibnja 1935. s travničkog gradskog groblja Bojne preneseni u sjemenišnu crkvu. Rijeke hodočasnika koje su pristizale u Travnik, nisu se svidjele novom komunističkom režimu pa su zlotvori nakon rata zakopali Petrovo tijelo u blato i zazidali ga kako bi ga sakrili od naroda. Kad je obnavljan dio nadbiskupijske gimnazije, njegovo tijelo je čudom pronađeno u ljeto 1998. i praćeno tisućama vjernika, uz pjesmu i molitvu prebačeno u novu grobnicu, kriptu sjemenišne crkve svetog Alojzija u Travniku. Brojni vjernici trajno pohađaju njegov grob. Proglašen je časnim slugom Božjim 18. ožujka 2015. Mnoga društva i ustanove nose danas njegovo ime, a njegov životopis preveden je na više jezika.

Preuzeto s zupajastrebarsko.hr