SVETAC DANA – SV. KARLO LWANGA I UGANDSKI MUČENICI

Između 17. studenoga 1885. i 27. siječnja 1887. u Ugandi su za katoličku vjeru poginula 22 mučenika. Krv mučenika nije bila uzalud prolivena. Natopivši tlo Ugande, pogodovala je razvoju i širenju kršćanstva u toj zemlji, koju zbog njezinih divnih jezera, planinskih lanaca i gornjeg dijela rijeke Nila s pravom nazivaju biserom Afrike.

U prošlim desetljećima jedna trećina stanovništva u Ugandi bili su kršćani, što je za afrički kontinent bio rekordan broj. Prvi misionari u Ugandi bili su bijeli oci. Oni su u tu zemlju došli u prošlom stoljeću, točno g. 1879. Ispočetka su bili lijepo primljeni, ali već g. 1882. moradoše napustiti zemlju. Izgon su skrivili neki uskogrudni i fanatični arapski trgovci koji su protiv katoličkih misionara podjarili urođeničkog kralja Mtesu. Izgon je, na sreću, trajao samo dvije godine pa se oci već g. 1884., za vladavine mladoga kralja Mwange smjedoše opet vratiti i nastaviti nasilno prekinuti rad.

No i prijateljsko raspoloženje toga kralja prema katoličkim misionarima ne potraja dugo. Na njegovu je dvoru bio već priličan broj kršćana što su obnašali razne visoke službe. Među njima je bio Josip Mkasa, upravitelj dvora, i Andrija Kagwa, zapovjednik kraljeve tjelesne straže i njegov iskren prijatelj. Oni su čak otkrili i zavjeru uperenu protiv kralja, na čelu koje se nalazio visoki kraljevski činovnik Katikiro. Krivcu je zaslužena smrtna kazna ne samo oproštena, već je mogao i dalje ostati u svojoj službi. No, on je svoj položaj iskoristio da se osveti dvojici kršćana koji su otkrili njegovu zavjeru protiv kralja. Mržnja i osveta kao malo koja strast znadu potpuno potamniti čovjekovo hladno i ispravno razumsko rasuđivanje.

Josip Mkasa, već g. 1882. kršten i potvrđen, provodio je uzoran kršćanski život. Svojski se trudio živjeti po svojoj vjeri. Svakog je tjedna svojim novcem kupio po jednog ili više robova, oslobodio ih i poučavao u vjeri. U duhu Evanđelja to je smatrao svojom dužnošću. Vršio je i djelo milosrđa i apostolata. Katikiro, negdašnji zavjerenik, uspio je ipak na svoju stranu pridobiti kralja, koji je sve više bivao pod njegovim utjecajem. Plod je tog kobnog utjecaja bio da je kralj 31. listopada 1885. »kao špijune« dao pogubiti anglikanskog biskupa Hanningtona i nekolicinu kršćana. Istu je optužbu bacio i na Josipa Mkasu, dok kralj nije povjerovao i čestitog katolika i svoga vjernog službenika predao na milost i nemilost svom negdašnjem zavjereniku koji mu je radio o glavi. Taj se odmah dao na nedjelo da ne bi kralj promijenio svoju odluku. Josip Mkasa bio je uhvaćen u noći, baš nakon što se pričestio, te mu je još prije izlaska sunca 17. studenoga 1885. odrubljena glava, a zatim je spaljen. Kad ga je krvnik htio svezati, mučenik je mirno i dostojanstveno izjavio: »Što? Ja umirem za svoju vjeru, pa zar bih tome htio izbjeći? Kršćanin, koji svoj život daje za Boga, nema straha pred smrću.«Tog su mučenika slijedili i drugi. Sedamnaestgodišnji kraljev paž Dionizije Subuggwao marno poučavaše u vjeri one koji htjedoše postati kršćani. Zbog toga ga sam kralj pogubi. A kralj se zaprijetio smrću i ostalim kršćanima.

Predstojnik kraljevih paževa Karlo Lwanga, uvidjevši svu ozbiljnost položaja, okupio je oko sebe vjerne kršćane te s njima proveo noć u molitvi, da se tako što bolje pripreme na smrt. K njima su se pridružila i četvorica katekumena koja su odmah bila krštena. Sutradan je kralj zakazao sjednicu na kojoj su se morali pojaviti svi njegovi paževi kršćani. Kralj je izjavio: »Svi vi koji se na kršćanski način ne molite ostanite tu uz mene! Oni koji se mole neka stanu na stranu!« Prvi je pošao u stranu Karlo Lwanga, a za njim još 15 paževa. Kralj je pun mržnje i gnjeva zavikao: »Vi se, dakle, stvarno molite?«– Da, gospodaru, mi se stvarno molimo!– Hoćete li tako i nastaviti?– Da, uvijek, sve do smrti, glasio je neustrašiv i odlučan, kršćanina dostojan odgovor.

Tada je okrutni kralj ovako izrekao presudu: »Poubijajte ih!« Mučenike su krvnici odmah pohvatali i odveli. Morali su neko vrijeme još čekati u tamnici dok nisu odvedeni u 60 km udaljeno mjesto, gdje se imala izvršiti presuda. Katikiro još uvijek nije mirovao, već je kralju tužio i Andriju Kagwa, tvrdeći da on stoji na čelu buntovnih kršćana. Rekao mu je: »Bio si spreman i našu djecu žrtvovati, a sada bi htio poštedjeti toga jadnoga čovjeka. Zar ćeš ga zbilja i dalje ostaviti na životu da zavodi naše ljude i odgaja ih za buntovnike? Prepusti mi Kagwu i ja ću već s njime obračunati.« I kralj je žrtvovao svoga vjernoga prijatelja običnom izdajniku. Taj ga je odmah osudio na smrt, dao pogubiti i spaliti. Tada je došao red i na Matiju Murumba, koga crkveni sudski postupak za proglašenje blaženim naziva »najljepšim cvijetom u kruni ugandskih mučenika«. Junački su paževi bili spaljeni 3. lipnja. Prvi je na lomaču pošao njihov vođa Karlo Lwanga.

Za njim junački pođoše u smrt i ostali. Dvadeset i dvojicu ugandskih mučenika proglasio je g. 1920. blaženima papa Benedikt XV. Karlo Lwanga proglašen je g. 1934. zaštitnikom Katoličke akcije i mladeži u Africi. Na misijsku nedjelju 18. listopada 1964., za vrijeme trećeg zasjedanja II. vatikanskog sabora, ugandske je mučenike Pavao VI. proglasio svetima, izrekavši pri tom potresan govor. U njemu je među ostalim rekao i ovo:

»…Ovi afrički mučenici nadodaju novu stranicu popisu pobjednika, to jest martirologiju. Tu su na djelu u isti mah i najžalosnije, ali i odlične stvari. Rekosmo stranicu, a ona je, nema sumnje, dostojna. Ona je nadodana onim izvrsnim izvješćima davne Afrike. Mi, živeći u ovom vremenu, kao ljudi male vjere, smatrali smo da ta izvješća neće nikada imati takav nastavak. Tko je igda mogao i pomisliti – iznosimo tek primjer – da će onim uzbudljivim djelima scilitanskih mučenika, mučenika kartaških i utičkih mučenika ’bijeloga tijesta’, o kojima govore sveti Augustin i Prudencije, pa onda slavnim djelima egipatskih mučenika, o kojima je najpotpuniju pohvalu napisao Ivan Zlatousti, i napokon mučeničkim djelima iz vandalskog progonstva biti u naša vremena nadodana nova izvješća koja opisuju stvari učinjene ne s manje odvažnosti i jednako tako sjajne?

Tko je mogao u duhu predosjetiti da ćemo odličnim svetim afričkim mučenicima i ispovjedaocima, poznatim iz povijesti kao što su Ciprijan, Felicita i Perpetua, te Augustin, veliki muž, pribrojiti jednom Karla Lwangu, Matiju Murumba Kalembu, čija su nam imena draga kao i imena njihovih dvadeset drugova? I drugi su dostojni spomena, oni koji su služeći se anglikanskim vjerskim ustanovama bili pogubljeni za Kristovo ime. Ovi afrički mučenici, zaista, znače početke novoga razdoblja. Naravno, neka se pamet ne okrene prema progonstvima i vjerskim sukobima, nego prema kršćanskom i građanskom preporodu. Afrika, naime, koja je orošena krvlju ovih mučenika, prvih u ovom novom razdoblju (kamo sreće, ako je to Božja volja, da su i posljednji, jer je njihova žrtva tako dragocjena!), ta se Afrika, oslobođena i samosvojna, preporađa. Ono zlodjelo kojim su oni uništeni tako je strašno i tako važno te postoje dostatni i veoma očiti razlozi po kojima se u moralnom pogledu oblikuje taj novi narod. Sve snažnijima postaju nove duhovne navike koje treba predati potomstvu. Gotovo je na simboličan način izražen i potaknut unaprijed prijelaz iz jednostavnog i priprostog načina življenja, u kojemu doduše nisu nedostajala neka iznimna ljudska dobra, ali je to bilo nečisto, slabašno i kao u svom vlastitom sužanjstvu, prijelaz prema građanskoj izobrazbi u kojoj se traže uzvišenija značenja ljudske pameti i viši oblici društvenoga života…«

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. MARCELIN I PETAR

Uspomena je na ova dva mučenika veoma stara. Sačuvao ju je drevni rimski misni kanon. Oni su bili klerici rimske Crkve.

Marcelin je bio svećenik, a Petar egzorcist. Mučeni su  g. 299. za vrijeme Dioklecijanova progonstva.

Njihov se grob poštuje na starome rimskome groblju na Labikanskoj cesti. Ondje car Konstantin podiže baziliku, a uz nju mauzolej za svoju majku Helenu. Dio relikvija ovih svetih mučenika prenesen je godine 827. u Seligenstadt na rijeci Majni.

Najstariji izvještaj o mučeništvu ovih dvaju mučenika imamo od pape Damaza. On svjedoči da ga je kao dječak čuo iz ustiju samoga krvnika koji ih je mučio. Prema Papinu svjedočanstvu sudac je odredio da mučenici budu pogubljeni u guštiku jedne šume. Zapovjedio je to da im se zametne svaki trag. Mučenici su si sami morali iskopati grob. U njemu su ostali sve dok ga nije otkrila rimska odlična gospođa Lucilla, koja ih je dala otkopati i prenijeti na drugo mjesto. Druga bazilika svetim mučenicima u čast podignuta je oko godine 595. Ona se nalazi na novoj Labikanskoj cesti, danas na uglu Via Merulana, nasuprot franjevačkog visokog učilišta Antonianuma.

“Kristovi mučenici s njime razoružavaju vlasti i moći, i s njime slave pobjedu nad njima. Budući da su bili dionici njegovih muka, imaju udio i u onome što je on trpeći junački izveo. Koji bi onda drugi dan bio dan spasenja ako ne dan kad su samo na taj način odavde otišli?” (Origen)

Izvor: Sveci.net

SVETAC DANA – SV. JUSTIN

“Proučio sam sve znanosti, ali sam jedino u nauku sto ga kršćani po vjeri slijede, pronašao istinu”, odgovorio je na carevo ispitivanje. Budući da nije želio odstupiti niti koraka od vjere koju je ispovijedao, osuđen je na smrt zajedno sa svojih šest učenika oko 164. godine.

Justin je rođen u gradu Sikemu u Samariji, u 2. st. poslije Krista, ali je vjerojatno bio rimskoga podrijetla. Kao nemirni mladić, pokušao je preko studija filozofije pronaći istinu, a s njome i sreću, ali bez uspjeha. Tada se povukao u pustinju gdje je susreo staroga mudraca kojemu je povjerio svoje jade.

“Čitaj proroke, čitaj Evanđelje”, savjetovao mu je ovaj, “i pronaći ćeš to što tražiš”. Justin ga je poslušao, te mu je milost Božja prosvijetlila um i ugrijala srce. Zbog toga se nije odrekao filozofije, već je iz nje izvukao argumente u prilog kršćanstvu: učinio je to napisavši čuvenu “Apologiju” i raspravljajući s najčuvenijim filozofima svoga vremena. U Rimu otvara vlastitu školu u kojoj besplatno uvodi učenike u kršćansku vjeru. Borio se protiv marcionista i gnostika. Njegov učenik je bio Tacijan.

Za njegovo je djelovanje saznao i tadašnji car Aurelij, koji je vršio teške progone kršćana. I tako je Justin pozvan na sud. “Proučio sam sve znanosti, ali sam jedino u nauku sto ga kršćani po vjeri slijede, pronašao istinu”, odgovorio je na carevo ispitivanje. Budući da nije želio odstupiti niti koraka od vjere koju je ispovijedao, osuđen je na smrt zajedno sa svojih šest učenika oko 164. godine.

Justin je napisao dvije “Apologije” upravljene Antoninu Piju, dužu od 68 poglavlja. Još je napisao i “Dijalog s Trifunom”. Iz ovih djela se može razabrati organizacija i život prve kršćanske zajednice.

Prva apologija

Napisana je oko 155. godine u dva dijela. U prvome pobija klevete pogana o kršćanima koje ukazuju na sličnosti između Isusa Krista i božanstava iz starijih mitologija. Justin Mučenik navodi da je Sotona bio upoznat s proročanstvima o Isusu Kristu, te je putovao kroz vrijeme i u određene antičke mitove umetnuo slične bogove kako bi kasnije mogao diskreditirati Isusa Krista.

To je kraći i negativni dio. U drugom dijelu koji je širi i pozitivan, Justin izlaze i objašnjava sadržaj kršćanskog nauka iznoseći opširno dokaz za vjeru u Kristovo božanstvo. U sljedećim poglavljima opisuje kršćansku inicijaciju i Euharistijsku liturgiju. Uvjeren je da je kršćanstvo progonjeno samo zato što ga se dobro ne poznaje. Zato nastoji naširoko izložiti kršćansko učenje, običaje, kult, Sveto pismo.

Druga apologija

Napisana je kao nadopuna prvoj. Justin ju je napisao povodom mučeničke smrti triju kršćana zbog ispovijedanja svoje vjere. Justin prosvjeduje protiv toga i želi utjecati na javno mnijenje. Veliki dio ove apologije posvećuje pobijanju stoicizma i platonizma dokazujući uzvišenost kršćanstva nad tim filozofijama.

Razgovor s Trifunom

Djelo je napisano u obliku dijaloga kojeg Justin ima s Židovom Trifunom. Dok je u apologijama bio u polemici s poganima, ovdje ulazi u polemiku sa Židovima, koji su se jednako opirali kršćanstvu kao i pogani. Također opisuje i svoje duševno proživljavanje obraćenja.

Ime Justin je latinskoga porijekla i znači čestit, pošten. Zaštitnik je filozofa.

Josip Antolović SJ

Sveti Justin o euharistiji

,,U euharistiji nitko nema pravo udjela osim onoga koji vjeruje da je istinito što učimo i koji se okupao kupelju otpuštenja grijeha i preporođenja i koji onako živi kako nam je Krist predao. Ne uzimamo to kao običan kruh ili obično piće, već kao što je po Riječi Božjoj utjelovljeni Isus Krist, naš Spasitelj, imao i tijelo i krv za naše spasenje, isto tako poučeni smo da po molitvi i zahvali koja potječe od njega ta euharistijska hrana koja pretvorbom hrani našu krv i tijela, jest i tijelo i krv tog utjelovljenog Isusa.

Apostoli su u svojim spomen-zapisima, koji se zovu Evanđelja, ovako predali da im je Isus naredio kada je uzeo kruh i zahvalivši rekao: Ovo činite meni na spomen, ovo je moje tijelo, a isto tako uzeo čašu i zahvalivši rekao: Ovo je moja krv, i da je to predao samo njima. A mi odonda nadalje uvijek jedni druge na to podsjećamo. I koji imamo, pomažemo potrebnima i vazda se držimo zajedno. Za sve što prinosimo zahvaljujemo Tvorcu svega po njegovu Sinu Isusu Kristu i po Duhu Svetome.

A u dan zvan nedjelja drži se zajednički sastanak svih bilo da borave u gradu ili na selu. Koliko već ima vremena, čitaju se spomen-zapisi apostola i knjige proročke.

Nato, kad čitač prestane, predstojnik nas opomene i potakne živom riječju da se ugledamo u one primjere.

Zatim se dižemo svi zajedno i molimo molitve. A poslije molitava, kako već rekosmo, donese se kruh, vino i voda, a predstojnik upravi Bogu molitve i zahvale iz dna duše. A narod odobravajući klikne: Amen. Od euharistijske se hrane svakomu dijeli i svatko prima, a nenazočnima se šalje po đakonima.

Imućni i koji hoće, daju što hoće. A što se skupi, pohrani se u predstojnika, i on se stara za siročad, i jadnike koji trpe s bolesti ili drugog uzroka, pa iza utamničenike i nadošle strance: uopće, svi su mu nevoljnici na brizi.

U nedjelju dolazimo svi na zajednički sastanak jer je to prvi dan, kad Bog preokrenu mrak i pratvar te stvori svijet, a Isus Krist, naš Spasitelj, istoga dana ustade od mrtvih: razapeše ga uoči subote, a dan poslije subote, to jest u nedjelju, ukaza se svojim apostolima i učenicima i nauči ih ono što dajemo i vama na razmišljanje.’’ ¹

————————–

¹ Justin Mučenik, Prva apologija, 66-67 [PG 6, 427-431]; Časoslov rimskog obreda, Služba čitanja, Treća vazmena nedjelja, sv. II, 510.-511. str.

Preuzeto s bitno.net

Majka Božja od Kamenitih vrata

Budući da se slika Majke Božje čudom održala u vatrenoj stihiji koja je 31. svibnja 1731. poharala Gradec, pripisana joj je posebna moć

Današnjim blagdanom Crkva slavi Marijin pohod rođakinji Elizabeti kada ju je Elizabeta prepoznala kao majku Božju. Marija je tada izrekla veličanstveni hvalospjev “Veliča” kojim Crkva svagdano slavi Gospodina na Večernjoj. Na ovaj Marijin blagdan časti se Majka Božja od Kamenitih vrata u Zagrebu.

Majka Božja od Kamenitih vrata postala je 31. svibnja 1991. zaštitnicom grada Zagreba. Tadašnji zagrebački nadbiskup, kardinal Franjo Kuharić, u povodu 260. obljetnice štovanja Gospe zagrebačke dao joj je naslov “zaštitnice, čuvarice i vratarice hrvatske metropole”.

U velikom požaru koji je izbio 31. svibnja 1731. godine, slika Majke Božje, koja je prije stajala iznad gradskih vrata, nađena je čitava i neoštećena usred vatre i pepela, a samo je okvir izgorio. Budući da se slika čudom održala u vatrenoj stihiji koja je poharala Gradec, pripisana joj je posebna moć, a pobožna udovica Modlar, koja je sliku i pronašla, dala je pod svodom Kamenitih vrata podići maleni oltar i tako omogućila svim sugrađanima da joj se približe i štuju je. Iste je godine slika postavljena u barokni oltar u udubljenju prolaza Kamenitih vrata. Umjetničku ogradu izradio je 1778. godine zagrebački majstor Ivan Korta, a ograda predstavlja najljepši primjer kovačke umjetnosti.

Slika Majke Božje prikazuje Gospu kao vladaricu sa žezlom u lijevoj ruci, dok desnom pridržava malog Isusa, a on u lijevoj ruci drži mali globus. Slika je izrađena na lanenom platnu veličine 57×47 cm. Prilikom dvjestote obljetnice čudesnog očuvanja Gospine slike, 31. svibnja 1931. godine, svečano je okrunjena zlatnom krunom.

Sve do danas ostao je običaj da se prolaznici poklone i prekriže pred slikom. Mnogi se Zagrepčani pred slikom i mole te pale svijeću iz zahvalnosti za Marijinu pomoć.

Molitva Majci Božjoj od Kamenitih vrata

Presveta Bogorodice! Tvoj sveti lik nije izgorio u razornu požaru Kamenitih vrata. Čudesno sačuvan, postao nam je znakom da ti u srcu grada Zagreba želiš na osobit način biti prisutna kao zaštitnica i utočište svima koji ti povjere svoje tjeskobe i nade, svoje boli i brige. Ohrabreni tim znakom, puni pouzdanja i pobožnosti, tvome Srcu povjeravamo i predajemo svako dijete i sve mlade, bolesnike i patnike, siromahe i beskućnike našega grada. Pohodi sve naše obitelji i uvedi u njih jedinoga Spasitelja, Isusa Krista, da budu zdrave, vjerne i potomstvom blagoslovljene. Kraljice mira, moli za nas i moli s nama za mir u našoj ispaćenoj Domovini, da kroz sve poteškoće i opasnosti života sretno stignemo u radost Presvetoga Trojstva, da ga hvalimo i slavimo u sve vijeke vjekova. Amen. Majko Božja Kamenitih vrata, zaštitnice grada Zagreba, moli za nas!

Zdravo, Marijo…

Preuzeto s bitno.net

Svetkovina Presvetog trojstva: Bog samoočitovanja i sebedarja

Bog se nije samo očitovao na intelektualnoj razini, već se je i darivao na sasvim životnoj razini ljudima. Ali valja znati da i njegovo očitovanje i njegovo sebedarje pretpostavlja unutarbožansku dinamiku, to jest odnos u koji su uključena Trojica. Jer Bog ne bi mogao biti prema vani, to jest za nas, ono što on nije u samome sebi.

Slavimo danas svetkovinu Presvetoga Trojstva, časteći otajstvo živoga Boga koji nam je u punini otkrio svoje lice objavljujući se kao Otac, Sin i Duh Sveti, tri osobe jednakoga božanstva. No ovo otajstvo je ljudima izmicalo, i nikada ne bismo ni došli do spoznaje da je Bog trojstven, da nam se sam nije kao takav očitovao. Bog se, međutim, nije samo očitovao na intelektualnoj razini, već se je i darivao na sasvim životnoj razini ljudima. Ali valja znati da i njegovo očitovanje i njegovo sebedarje pretpostavlja unutarbožansku dinamiku, to jest odnos u koji su uključena Trojica. Jer Bog ne bi mogao biti prema vani, to jest za nas, ono što on nije u samome sebi. Upravo ova činjenica nam omogućuje uočiti koliko je životno važno otkriti Božju trojstvenost i pokušati je usvojiti u život, jer o njoj ovisi istinska kvaliteta našega života. Doista, prihvatiti da je Bog Trojstvo nije pitanje vjerskog natezanja ili intelektualnog dokazivanja, već je pitanje života i životnog dara.

Trojstveno očitovanje

U današnjem evanđeoskom odlomku slušamo Isusove riječi o tome kako im najavljuje poslati Duha istine koji će ih upućivati u svu istinu. U biti, Isus svjedoči pedagogiju Božje objave tijekom cijele povijesti ljudskoga roda. Znajući da ljudi ne mogu sve odjednom spoznati, ili kako Isus reče, ne mogu sada nositi, Bog je poštivao ljudske (ne)moći i prilagođavao se njima objavljujući otajstvo svoga života postupno. Bog je bio onaj koji govori, koji izgovara istinu o sebi i o čovjeku, ali čovjek nije bio spreman nositi cijelo breme spoznaje i njegove istine. Nakon grijeha, potom, nije bio kadar s njome se suočiti, pa je zato Bog morao, osim što se prilagodio ljudskoj spoznaji pedagogijom postupnog objavljivanja, morao prilagoditi njegovoj slabosti logikom neizmjernoga milosrđa. Unatoč grijehu odbacivanja Boga i otvorenoga neposluha kojim slabi svoje sposobnosti spoznaje Boga, Bog ipak ne napušta čovjeka, već se u svim milosrđu dodatno ponižava sa željom da ga vrati u puno zajedništvo za koje je bio stvoren.

A Bog koji je ne samo vječno očitovanje, već je on i trojstveno međuosobno očitovanje između Oca i Sina i Duha Svetoga, nije mogao ne biti niti prema čovjeku to što jest, bez obzira na ljudski grijeh. I kada čovjek griješi, Bog ne može sebe zanijekati, već nastavlja biti ono što jest: vječno trojstveno darivanje i primanje dare. To čitamo i iz onog što Isus govori u ekonomiji spasenja, jer ona je odraz trojstvenoga života: “Sve što ima Otac moje je.” Doista, to je mogao reći, jer je Otac odvijeke sebe potpuno dao Sinu, jednako kao što će Sin sve predati Duhu Svetome da od njegova uzima i daje apostolima i Crkvi. Otac, dakle, sve daje, a Sin sve prima i daje dalje Duhu Svetome, koji uzima u ljubavi i uzvraća i Sinu i Ocu zatvarajući božanski krug darivanja. Tako je Isus ovim riječima posvjedočio ne samo odnos između Oca i utjelovljenoga Sina, već njihov vječni unutarbožanski odnos. A jer je Bog u sebi vječno darivanje, on ne može drukčiji biti niti kad se objavljuje čovjeku, niti kad mu se daruje u vremenu. Bog je jednostavno darivanje i ne može biti manje od toga niti kada čovjek u nezahvalnosti odbije njegovo sebedarje, jer ne može zanijekati bit svoga života, a to je da je on trojstveno darivanje između Oca, Sina i Duha Svetoga.

Bog utisnut u ljudski život

Ali što u Bogu postoji unutarbožansko darivanje, Bog je otajstvo koje je odlučilo proširiti svoje božansko obilje i na svijet, kojemu je Božja sebedarna ljubav jedini pravi uzrok. Samo ona može protumačiti zašto je stvoren svijet i zašto je stvoren čovjek, ali nadasve, samo ljubav može objasniti zašto je Bog otkupio i spasio čovjeka. Kad je stvarao čovjeka, Bog ga je obdario trojstvenom strukturom, jer ga je zadao s tri velike kreposti: vjerom, nadom i ljubavlju. Čovjek je trebao živjeti vjerujući svome Stvoritelju, u nadi biti protegnuti budućem ostvarenju sukladno slici Sina Božjega, te u ljubavi doživjeti puninu dara po izljevu Duha Svetoga. I premda ih čovjek nije koristio kao milosni dar i snagu života, Bog mu ih nije oduzeo, već ih je smrću svoga Sina u njemu obnovio. Zato će sveti Pavao reći Rimljanima da smo ‘opravdani vjerom i u miru smo s Bogom po Gospodinu Isusu’, jer nas je on darom vjere opravdao, to jest omogućio nam ponovno komunikaciju s Bogom Ocem. Po njemu imamo pristup u milost vječnoga života i slave Božje koju imamo u nadi. A upravo je Isus nada naša. On nas je osposobio za baštinu vječnu i neumrlu, koju sada po njemu primamo u nadi, dok ćemo je jednom primiti u punini u vječnosti. I naposljetku, sveti Pavao svjedoči da je ljubav Božja razlivena u srcima našim po Duhu Svetom koji nam je dan.

Apostol dakle uočava da tri velike teologalne kreposti kojima smo obilježeni imaju svoj trojstveni iskon. Čovjek je biće vjere, nade i ljubavi kojima je zadan kao trojstvenim darom. Otvarajući se u vjeri svome Stvoritelju, otvara se komunikaciji Boga koji je Trojstvo, te živi u nadi budućeg ostvarenja u vječnosti ispunjen već sada ljubavlju Duha Svetoga. Obilježeni smo, dakle, vjerom, nadom i ljubavlju kao trojstvenim znamenom po kojem otkrivamo koliko i sami vjerodostojno živimo. Tri teologalne kreposti su vrlo jasni trag Trojstva u našoj duši, po kojima je Presveto Trojstvo utisnuto u naš život. Naš Stvoritelj nas je stvorio da budemo bića vjere i povjerenja prema njemu, te da vlastito ostvarenje tražimo u nadi Sina njegova kojem se trebamo suobličiti, svjesni da je ljubav naš smisao o naše ispunjenje. Zato ova Isusova konačna objava Trojstva nije nevažna u našem ljudskom, jer koliko živimo slijedeći Božje tragove u duši, toliko se ostvarujemo i idemo prema punini života. Ove činjenice o kojima svjedoči naš Gospodin u Evanđelju, a i sveti Pavao u svojim poslanicama, u nama trebaju razbuditi dodatni ponos i potaknuti nas na gorljivi vjernički život koji je toliko ispravan i ispunjen milošću smisla i ostvarenja koliko smo u vjeri, nadi i ljubavi usmjereni Ocu i Sinu i Duhu Svetomu, Bogu trojstvenog samoočitovanja i sebedarja, kojemu neka je svaka čast i slava u sve vijeke vjekova. Amen.

Preuzeto s bitno.net

SVETAC DANA – SV. IVANA ORLEANSKA

Sa samo 17 godina života stala je na čelo francuske vojske te u nevjerojatnom vojnom pohodu oslobodila svoju domovinu od vlasti tuđinca, a nakon dvije godine, upavši u ruke neprijatelja, osuđena i spaljena na lomači. Njezina se tragika ipak pretvorila u trijumf, jer ju je Crkva 1909. proglasila blaženom, a 1920. svetom. U nastavku pročitajte razmišljanje pape Benedikta XVI. o ovoj velikoj svetici.

Danas vam želim govoriti o Ivani Arškoj, mladoj svetici s kraja srednjeg vijeka, koja je umrla s 19 godina, 1431. Ta francuska svetica, citirana više put u Katekizmu Katoličke Crkve, posebno je bliska svetoj Katarini Sienskoj, zaštitnici Italije i Europe. Riječ je dvjema mladim ženama iz naroda, laikinjama i posvećenima djevičanstvu; dvjema mističarkama koje su bile zauzete, ne u klauzuri, već usred stvarnosti Crkve i svijeta svoga doba. One su možda najkarakterističnije predstavnice onih “snažnih žena” koje su, krajem srednjeg vijeka, neustrašivo nosile veliko svjetlo evanđelja u složena povijesna događanja. Mogli bismo ih prispodobiti svetim ženama koje su ostale na Kalvariji, blizu raspetog Isusa i Mariji, njegovoj Majci, dočim su apostoli pobjegli a sam Petar ga tri put zanijekao. Crkva je, u tome razdoblju, proživljavala duboku krizu zbog velikog zapadnog raskola, koji je trajao gotovo 40 godina. U vrijeme kada je Katarina Sienska 1380. umrla, bili su jedan papa i jedan protupapa; kada se Ivana rodila, a to je bilo 1412., bili su jedan papa i dvojica antipapa. Zajedno s tim raskolom u Crkvi, vladali su stalni bratoubilački ratovi među europskim kršćanskim narodima, od kojih je najdramatičniji bio beskrajni “Stogodišnji rat” između Francuske i Engleske.

Ivana Arška nije znala ni čitati ni pisati, ali se njezinu dušu može duboko upoznati zahvaljujući dvama izvorima od izvanredne povijesne vrijednosti: riječ je o dvama procesima koji se tiču nje. Prvi, Proces osude (PCon), sadrži prijepis dugih i brojnih Ivaninih ispitivanja tijekom posljednjih mjeseci njezina života (veljača-svibanj 1431.) i prenosi same svetičine riječi. Drugi, Proces poništavanja osude odnosno Proces “rehabilitacije” (PNul), sadrži iskaze oko 120 očevidaca iz svih razdoblja njezina života (usp. Procès de Condamnation de Jeanne d’Arc, 3 knj. i Procès en Nullité de la Condamnation de Jeanne d’Arc, 5 knj., izd. Klincksieck, Pariz l960.-1989.)

Ivana se rodila u Domremyju, seocetu smještenom na granici između Francuske i Lorrainea. Njezini su roditelji bili vrijedni seljaci, koje su svi poznavali kao izvrsne vjernike. Od njih je primila dobar vjerski odgoj, s velikim utjecajem duhovnosti Imena Isusova, kojoj je poučavao Bernardin Sienski i koju su u Francuskoj širili franjevci. Isusovu se imenu uvijek pridruživalo ime Marijino i tako je, na temelju pučke pobožnosti, Ivanina duhovnost duboko kristocentrična i marijanska. Još od djetinjstva ona pokazuje veliku ljubav i suosjećanje prema siromašnima, bolesnima i svima koji trpe, u dramatičnom kontekstu rata.

Iz samih njezinih riječi doznajemo da je Ivanin vjerski život sazrio kao mistično iskustvo počevši od 13. godine života (PCon, I, p. 47-48). Preko “glasa” arhanđela Mihaela, Ivana se osjetila pozvanom od Gospodina da ojača svoj kršćanski život i da se osobno zauzme za oslobođenje svoga naroda. Njezin izravni odgovor, njezino “da”, je zavjet djevičanstva, s novom zauzetošću u sakramentskom životu i molitvi koja se odražavala u svakodnevnom sudjelovanju na misi, ispovijedi i čestoj pričesti, dugim trenucima molitve u šutnji pred Raspetim ili Gospinom slikom. Suosjećanje i zauzimanje mlade francuske seljanke za svoj narod koji trpi snažio je njezin mistični odnos s Bogom. Jedan od najoriginalnijih aspekata svetosti te mlade djevojke je upravo ta povezanost između mističnog iskustva i političke misije. Nakon godina skrivenog života i nutarnjeg sazrijevanja uslijedilo je kratko, ali intenzivno dvogodišnje razdoblje njezina javnog života: godina djelovanja i godina muke.

po posljednji put pričest u zatvoru i odmah odvedena na stratište na trgu stare tržnice. Zamolila je nekog svećenika da pred lomačom drži procesijski križ. Tako je umrla gledajući Isusa Raspetog i izgovarajući više put vrlo glasno Isusovo ime (PNul, I, str. 457; usp. Katekizam Katoličke Crkve, 435). Nekih dvadeset i pet godina kasnije, Proces poništenja osude, pokrenut pod autoritetom pape Kalista III., zaključuje se svečanim pravorijekom koji spomenutu osudu proglašava ništavnom (7. srpnja 1456.; PNul, II, str. 604-610). Taj dugi proces, u kojem su prikupljeni iskazi svjedoka i mišljenja mnogih teologa, koji su sva išli u prilog Ivani, iznio je na vidjelo njezinu nevinosti i potpunu vjernost Crkvi. Ivana Arška će kasnije biti proglašena svetom od pape Benedikta XV., 1920. godine.

Draga braćo i sestre, Isusovo ime, koje je naša svetica zazivala sve do posljednjih trenutaka svoga zemaljskog života, bila je kao stalni dah njezine duše, kao kucaj njezina srca, središte čitava njezina života. “Misterij ljubavi Ivane Arške”, koji je tako očarao pjesnika Charlesa Péguya, je ta potpuna ljubav prema Isusu i bližnjemu u Isusu i po Isusu. Ta je svetica shvatila da ljubav obuhvaća cjelokupnu stvarnost Boga i čovjeka, neba i zemlje, Crkve i svijeta. Isus je uvijek na prvome mjestu u njezinu životu, prema njezinu lijepom izrazu: “Našemu se Gospodinu mora prvome služiti” (PCon, I, str. 288; usp. Katekizam Katoličke Crkve, 223). Ona kaže s potpunim povjerenjem i predanjem: “Uzdam se u Boga moga Stvoritelja, ljubim ga svim srcem svojim” (isto, str. 337). Zavjetom djevičanstva, Ivana je čitavu svoju osobu posvetila isključivo jedinoj ljubavi – Isusu: to je “njezino obećanje dano Našem Gospodin da će dobro čuvati svoje djevičanstvo tijela i duše” (isto, str. 149-150). Djevičanstvo duše je milosno stanje, najviša vrijednost, za nju dragocjenija od života: to je Božji dar kojeg se mora primiti i čuvati s poniznošću i s pouzdanjem. Jedan od poznatijih tekstova iz prvog procesa odnosi se upravo na to: “Upitana da li znade je li u milosti Božjoj, odgovara: Ako nisam, Bog želi da budem; ako jesam, Bog me želi u njoj sačuvati” (isto, str. 62; usp. Katekizam Katoličke Crkve, 2005).

Naša svetica živi molitvu u obliku stalnog dijaloga s Gospodinom, koji prosvjetljuje također njezin dijalog sa sucima i ulijeva joj mir i sigurnost. Ona moli s pouzdanjem: “Premili Bože, u čast vaše svete muke, molim vas da mi, ako me ljubite, objavite kako moram odgovoriti tim crkvenim ljudima” (isto, str. 252). Ivana razmatra Isusa kao “Kralja neba i zemlje”, Tako je, na svojem stijegu, Ivana dala naslikati sliku “Našega Gospodina koji drži zemlju” (isto, str. 172): slika je to njezine političke misije. Oslobođenje njezina naroda je djelo ljudske pravednosti, kojeg Ivana čini u ljubavi, iz ljubavi prema Isusu. To je lijepi primjer svetosti za laike zauzete u političkom životu, prije svega u najtežim situacijama. Vjera je svjetlo koje vodi čovjeka u svakoj odluci, kao što će to posvjedočiti, stotinu godina kasnije, drugi veliki svetac, Britanac Thomas More. Ivana u Isusu kontemplira također čitavu stvarnost Crkve, nebesku “Crkvu pobjednicu”, kao i zemaljsku “vojujuću Crkvu”. Prema njezinim riječima “Naš Gospodin i Crkva su jedno” (isto, str. 166). Ta tvrdnja, citirana u Katekizmu Katoličke Crkve (br. 795), ima doista herojski karakter u kontekstu Procesa osude, pred njezinim sucima, crkvenim ljudima, koji su je progonili i osudili. U Isusovoj ljubavi Ivana nalazi snagu da ljubi Crkvu sve do kraja.

Sviđa mi se podsjetiti da je sveta Ivana Arška imala snažan utjecaj na jednu suvremenu mladu sveticu: Tereziju od Djeteta Isusa. U potpuno drukčijem životu, provedenom u klauzuri, karmelićanka iz Lisieuxa se osjećala vrlo bliskom Ivani, živeći u srcu Crkve i sudjelujući u Kristovim patnjama za spasenje svijeta. Crkva ih je ujedinila kao zaštitnice Francuske, nakon Djevice Marije. Sveta je Terezija izrazila želju da umre kao Ivana, izgovarajući Isusovo ime (Manoscritto B, 3r) i bila je nošena istom velikom ljubavlju prema Isusu i bližnjemu, življenoj u posvećenom djevičanstvu.

Draga braćo i sestre, svojim svijetlim svjedočanstvom, sveta Ivana Arška nas poziva na visoku mjeru kršćanskog života: učiniti od molitve nit vodilju naših dana; imati puno povjerenje u vršenju Božje volje, kakvagod da ona bila; živjeti ljubav bez posebnih naklonosti, bez granica i crpeći, poput nje, u Isusovoj ljubavi duboku ljubav prema njegovoj Crkvi. Hvala! (kateheza pape Benedikta XVI., 2011.)

Molitva sv. Ivani Orleanskoj

Vječni Oče, dao si nam sv. Ivanu Orleansku po svojoj neograničenoj ljubavi i milosrđu koje imaš za nas. Ponizno molimo da nam pošalješ Duha Svetoga, po kojem riječ s Tvojih usta doseže uši vjernih. Dopusti mi da budem svjedok Tvom Sinu Isusu Kristu baš kao što je to bila sv. Ivana Orleanska. O Isuse, obdari me hrabrošću da činim po Tvojoj volji, tako da mogu biti u skladu s našim Nebeskim Ocem. Zahvaljujem ti na daru Tvoje ljubavi, za koju se nadam da ću jednog dana u potpunosti razumjeti. Amen.

Preuzeto s bitno.net