SVETAC DANA – SLUGA BOŽJI PETAR BARBARIĆ

Sluga Božji Petar Barbarić, hrvatski isusovac, sjemeništarac, rođen je 19. svibnja 1874. u Šiljevištima (župa Klobuk, grad Ljubuški, zapadna Hercegovina) kao jedno od devetero djece pobožnih roditelja, Ante Barbarića i Kate, rođene Tolj. Njihov najstariji sin bio je franjevac fra Marko Barbarić, umoren od jugokomunista na Širokom Brijegu u veljači 1945. Petrovi roditelji, pismeni ljudi, bili su njegovi prvi učitelji. Dobar i živahan dječak, djetinjstvo je uglavnom proveo pasući ovce, a u svojoj pastirskoj torbici nosio je sa sobom uz kruh uvijek i neku knjigu. Prva knjiga koju je Petar dobio u ruke, bio je Mali katekizam, koji je uskoro naučio napamet. U pučku školu pošao je tek s dvanaest godina, kad je u susjednim Veljacima 1886. otvorena škola. Do škole mu je bilo sat i pol hoda preko brda i potoka. Taj teški put morao je danomice prevaliti dvaput. Željan znanja, hrlio je u školu kao da ga nosi neka viša sila. Iz tog školskog života vrijedno je spomenuti da je jednog zimskog dana, za vrijeme velike bure i mećave, Petar jedini došao u školu. U dvije godine završio je kao najbolji učenik četiri razreda s odličnim uspjehom. Roditelji nisu imali novaca za njegovo daljnje školovanje pa je u Vitini kratko vrijeme radio kao trgovački pomoćnik kod obitelji Babić. Iako se Petar dobro snašao u trgovini, taj mu posao nije ležao na srcu. Nije prestao čeznuti za školom i knjigom. Uz pomoć svojeg učitelja Tomislava Vuksana primljen je 1889. u sjemenište u Travniku sa željom da postane svećenik. Darovit, društven i dobrohotan mladić, u sjemeništu je bio uzoran, odličan učenik, omiljen prijatelj, voljen i cijenjen od svih. Obraćao je grešnike i uveo pobožnost Srcu Isusovom. Istinsko svjetlo travničkog sjemeništa, u svojoj rodnoj župi svetog Marka u Klobuku osnovao je Bratovštinu Gospine krunice. Govorio je da bi radije umro, nego uvrijedio Isusa. Čuvena je njegova rečenica: „Od svih putova što vode u nebo, meni se čini najkraćim, najlakšim i najpouzdanijim onaj kojim čovjek ide ispunjajući svoje obične dužnosti.” Želio je svakako stupiti u Družbu Isusovu.

Razbolio se od tuberkuloze i umro kao učenik osmog razreda isusovačke gimnazije, položivši dva dana prije smrti, 13. travnja, redovničke zavjete. Preminuo je na Veliki četvrtak, 15. travnja 1897, u Travniku. Odmah se o njemu govorilo kao o budućem svecu jer je za života zračio samo dobrotom. Počeli su mu se moliti, ne samo kršćani nego i muslimani iz bosanskih sela i gradova, a mnogi od njih su otvoreno svjedočili kako je uslišio njihove molbe. Tako je Petar postao svojevrsna poveznica ne samo Klobuka i Travnika, Hercegovine i Bosne, nego i različitih vjera i religija, na ponos i radost cjelokupne Crkve u Hrvata. Njegovi su posmrtni ostaci 20. svibnja 1935. s travničkog gradskog groblja Bojne preneseni u sjemenišnu crkvu. Rijeke hodočasnika koje su pristizale u Travnik, nisu se svidjele novom komunističkom režimu pa su zlotvori nakon rata zakopali Petrovo tijelo u blato i zazidali ga kako bi ga sakrili od naroda. Kad je obnavljan dio nadbiskupijske gimnazije, njegovo tijelo je čudom pronađeno u ljeto 1998. i praćeno tisućama vjernika, uz pjesmu i molitvu prebačeno u novu grobnicu, kriptu sjemenišne crkve svetog Alojzija u Travniku. Brojni vjernici trajno pohađaju njegov grob. Proglašen je časnim slugom Božjim 18. ožujka 2015. Mnoga društva i ustanove nose danas njegovo ime, a njegov životopis preveden je na više jezika.

Preuzeto s zupajastrebarsko.hr

SVETAC DANA – SV. LIDVINA

Nekadašnja Lidvinina ljepota i ljupkost potpuno su nestale.

Bolest sama po sebi još ne čini svetim, a Toma Kempenac čak tvrdi da se oni koji mnogo putuju i boluju ne posvećuju. Posvećuju se u bolesti samo oni koji je primaju kao dar iz Božje ruke i koji je strpljivo nose. Lidvina je malo-pomalo morala naučiti tu tešku lekciju. U tom joj je bio učitelj njezin ispovjednik Jan Pot. On ju je učio kako u bolesti svoju volju valja podložiti Božjoj i kako se valja suobličiti s Kristom Patnikom. Ona se tako poistovjetila s Kristovom Mukom da je počela upravo osjećati kako ne trpi sama, već Krist u njoj i preko nje.

Bez Kristova primjera Kristove blizine, povezanosti s Njime, nemoguće je zamisliti da bi jedno krhko i slabašno ljudsko biće izdržalo 38 godina najtežih muka.

Glas se o bolesnici Lidvini i njezinu trpljenju, strpljivom podnašanju bolesti, pronio na daleko, pa su počeli ljudi k njoj hodočastiti kao svetici. Isus, vjeran u Svom obećanju, pozvao je Svoju zaručnicu patnicu k Sebi. Bilo je to na uskrsni utorak 14. travnja 1433. Papa Leon XIII. potvrdio je njezino štovanje 1890. Svetičine relikvije časte se po raznim crkvama i samostanima Austrjie, Belgije i Nizozemske.

Lidvinino rođenje u znaku Isusove muke na Cvjetnicu rascvalo se preko životnoga križnog puta u uskrsnu radost. To je putokaz za sve kršćane, osobito za bolesnike i patnike.

Preuzeto s nedjelja.ba

SVETAC DANA – SV. HERMENEGILD

Hermenegildov je otac bio Leovigild, moćni zapadnogotski vladar i arijanac, koji je pobijedio protivnike i postao kraljem Španjolske. Međutim, svoga sina prijestolonasljednika oženio je s franačkom princezom Ingundis, koja je bila katolkinja što je izazvalo tenzije.

Vizigoti, to jest, zapadni Goti, bili su arijanci, nijekatelji Kristova božanstva. Leovigildova druga žena Goeswintha htjela je pošto-poto svoju snahu pridobiti za arijanstvo. Ona se od toga odlučno branila, a na njezinu je stranu i obranu ustao i suprug Hermenegildo. Da izbjegne trzavice na kraljevskom dvoru i u obitelji kralj Leovigild je predao sinu namjesništvo nad jednim djelom kraljevstva sa sjedištem u Sevilli.

To je za kraljicu Ingundis bilo spasonosno jer je u tom mjestu u biskupu Leandru našla moćnog zaštitnika, savjetnika i prijatelja. Biskup je izvršio snažan utjecaj i na Hermenegilda, pa je i on prihvatio pravovjerno kršćanstvo.

Hermenegildo je u silnoj revnosti htio čitavu Španjolsku učini katoličkom te iz nje iskorijeniti arijanstvo. Taj je mogući vjerski rascjep u kraljevstvu uvidio njegov otac te mu to nije oprostio. Oduzeo mu je sva prava, imovinu i stavio ga u tamnicu.

Osuđen na smrt tamnovanjem Hermenegildo je izdržao još jednu kušnju. Otac mu je poslao s pričešću arijanskoga biskupa. Uznik je shvatio klopku te odbio što je i zapečatilo njegovu sudbinu. Na Veliku subotu 13. travnja 585. odrubljena mu je glava.

Papa Urban VIII. 1636. proširio je svečev blagdan na čitavu Crkvu, dakle i izvan granica Španjolske.

Ime mu je vizigotskoga porijekla i znaci: darovan od Irmina (nadimak boga Odina).

Preuzeto s nedjelja.ba

Bijela nedjelja ili nedjelja Božjeg milosrđa – ‘Isuse, uzdam se u tebe.’

Crkva na Drugu uskrsnu nedjelju slavi blagdan Božjeg milosrđa koji je ustanovio papa Ivan Pavao II. Tom prigodom Sveti je Otac proglasio svetom poljsku redovnicu Faustinu Kowalsku, „navjestiteljicu” Božjeg milosrđa, a odredio je također posebnu crkvu u Rimu za širenje tog štovanja. Riječ je o crkvi Svetoga Duha u Sassiji, blizu Vatikana, čiji je rektor don Giuseppe Bart.

Slika Božanskog milosrđa

Slika Božanskog Milosrđa prikazuje Isusa kako podiže desnu ruku kao znak blagoslova, a lijeva mu je ruka na prsima iz kojih izviru dvije zrake: crvena i bijela.

Crvena zraka predstavlja Krv Kristovu, a bijela Vodu poteklu iz Isusovih Rana, za vrijeme muke na križu. Ispod slike piše: „Isuse, ja se uzdam u Tebe!” Cijela slika simbolički predstavlja milosrđe, oproštenje i Božju ljubav.

„Kolike je duše već utješilo zazivanje „Isuse, uzdam se u Tebe”, koje im je Providnost ponudila preko sestre Faustine. Taj jednostavni čin predanja Isusu razgrće i najgušće oblake te čini da se snop svjetla spusti na svakoga čovjeka.” To je dio je iz propovijedi sv. Ivana Pavla II. povodom proglašenja svetom Faustine Kowalske – 30. travnja 2000. godine.

Bijela nedjelja

Bijela nedjelja je prva nedjelja poslije Uskrsa, kod nas zvana i Mali Uskrs. Kao datum za svečanu prvu pričest spominje se prvi put u 17. stoljeću. Ime dolazi od bijele odjeće koje su nosili novokrštenici u ranom kršćanstvu. Kao vidljivi znak primljenog sakramenta krštenja, odjeća je trebala označavati čišćenje vodom i biti znakom za ljude novorođene u Kristu.

Ivan Pavao II. Božjom providnošću preminuo je 2. travnja 2005. godine, u noći koja je prethodila blagdanu Božanskog milosrđa. Taj je blagdan, Božansko Milosrđe, sam Ivan Pavao II. bio odredio za prvu nedjelju poslije Uskrsa – prema želji koju je Gospodin obznanio svetoj Faustini Kowalskoj (1905. – 1938), navjestiteljici Božanskog Milosrđa.

Papa Ivan Pavao II. još kao nadbiskup u Krakowu 1978. godine – kratko vrijeme prije dolaska na Stolicu sv. Petra – dao je i prvo službeno Crkveno odobrenje za pobožnost Božanskom milosrđu. Naposljetku je on kao Papa proglasio Faustinu Kowalsku blaženom na osminu Uskrsa 1993. godine; potom ju je kanonizirao kao sveticu na osminu Uskrsa 2000. godine.

U samoj homiliji na misi kanonizacije sv. Faustine, ustanovio je Nedjelju Božanskog milosrđa kao blagdan za cijelu Crkvu. Tom prigodom papa Ivan Pavao II. je rekao: „Ovo je najsretniji dan u mojem životu.“

Blagdan Božanskog Milosrđa postaje utočište i zaklon svim dušama

U Dnevniku sv. Faustine, napisana je Isusova poruka u vezi s ovim blagdanom: „Ja želim, da Blagdan Božanskog Milosrđa postane utočište i zaklon svim dušama, posebno jadnim grešnicima… Neka se nijedna duša ne boji približiti Meni, pa makar njezini grijesi bili crveni kao skerlet.”

Počevši od godine 1931., Isus Krist više puta se objavio poniznoj redovnici Faustini. Nakon što ju je poučio o pobožnosti prema Božjem milosrđu, zaželio je da širi tu pobožnost po svemu svijetu.

Prvi put milosrdni Krist ukazao se sestri Faustini 22. veljače 1931. u mjestu Plock (Poljska). Sestra Faustina piše: „Uvečer bijah u svojoj ćeliji i opazih Isusa u neobičnoj bjelini i sjaju. Podiže ruku na blagoslov, a lijevu ruku stavi na svoje Srce. Neznatno rastvorivši ogrtač na prsima, pokaza na sjajne zrake, jedne bijele, a druge crvene. Bliještile su iz njegova Srca. U potresenosti i šutnji, promatrala sam veličanstveni prizor i mislila na veličinu Božju u Isusu. Moja duša bijaše potresena strahom i neobičnom radošću. Isus mi reče: „Priredi sliku i prikaži Mene ovakvog, kakvog Me sada vidiš, te na sliku stavi natpis: „Isuse, uzdam se u Te”. Želim da se ta slika poštuje najprije u vašoj kapelici, a zatim da se to čašćenje raširi po svemu svijetu“.

Božansko Milosrđe na osobit način zahvaća muku, smrt i uskrsnuće Isusa Krista

Sestri Faustini Isus je rastumačio sjajne zrake: „Zrake na slici označuju Krv i Vodu, što su izvirali iz dubine Moga milosrđa, nakon što Moje Srce bijaše probodeno kopljem, nakon Moje smrti na Križu. Bijele zrake označuju Vodu, koja čisti duše, a crvene zrake označuju Krv, koja daje život dušama. Štititi duše od stroge pravde Moga Oca nebeskoga. Sretan onaj, koji bude živio u zakloništu ovih zraka, jer neće strahovati od Božje srdžbe“.

Tijekom Svoje Muke, Isus je prolio za nas svoju Krv. Božja Providnost je dozvolila da koplje otvori njegovo Srce i da isteče i zadnja kap njegove Krvi. Isus želi da taj znak njegove Ljubavi bude posebno poštivan i čašćen u pobožnosti prema Božjem milosrđu. Zato je preporučio sestri Faustini da napiše ovu kratku, strelovitu molitvu i da se njome često služi: „Krvi i Vodo, što istekoste za nas iz Srca Isusova poput milosrdnog izvora, uzdam se u tebe”!

Zbog toga što Božansko Milosrđe na osobit način zahvaća muku, smrt i uskrsnuće Isusa Krista, ovih devet dana molitve počinju na Veliki Petak, a završavaju na kraju Uskrsne osmine na Bijelu Nedjelju ili Nedjelju Božanskog milosrđa. Posebno tri posljednja dana postaju izvor milosrđa za sve koji mole Krunicu Božanskog milosrđa te zazivaju milosrđe Božje na čitav svijet.

SVETAC DANA – SV. GEMMA GALGANI

Rano je osjetila živu želju za nebom i neki poseban odnos prema raspetom Isusu. Ovo drugo dovest će je do vrhunaca mistike doživljavanja Kristovih muka…

O toj je svetici novijeg doba poznati talijanski hagiograf i pisac Piero Bargellini napisao: “Iza izgleda više no normalna, banalna krije se neobična svetica: mističarka u stalnom, osjećajnom razgovoru s Isusom; kontemplativka koja moli jednostavnošću djeteta i prodornošću teologa; osoba koja sa smiješkom nadvladava najstrašnije teškoće, puštajući se jednostavno vodstvu svog anđela čuvara. Nevina duša koja već kao djevojčica bilježi u svoje prve školske bilježnice misli i molitve svakog dana, s odlukama života uvijek sve čistijeg.

Razgovara sa svojim anđelom čuvarom i povjerava mu dvojbene naloge kao npr. da on prenaša njezinu korespondenciju s duhovnim vođom, koji boravi u Rimu. I pisma tajanstveno stižu na određenu adresu, a da ne prolaze preko redovite poštanske službe.

Rano ostaje siroče, gotovo napuštena u najvećoj bijedi. Razbolivši se, dolazi na rub groba da onda bude čudesno ozdravljena. U gradu koji nazivaju opkoljenim zidinama s drvećem – Lucca, zovu je ‘djevojkom milosti’. Brzo se saznaje da njezine crne rukavice i njezina tamna odjeća krije znakove Muke. Njezine rane na rukama i nogama i boku otvaraju se bolne i krvave svakog tjedna.

Prihvaćena kao kći u pobožnu i imućnu kuću viteza Mattea Gianninija provodi ondje skrovit život između kuće i crkve. No upadljiva očitovanja njezine svetosti nadvladavaju zidove građanske kuće. Izvršuje obraćenja, predskazuje buduće događaje, upada u ekstaze. U molitvi se znoji krvavim znojem; na njezinu se tijelu osim rana od čavala pokazuju i rane od bičevanja.

A ona sama, Gemma Galgani, ne kaže ništa ili, bolje, govori uvijek: ‘Da!’ Ne traži ništa, ili bolje, traži od Isusa još više boli, uvijek sve više boli.

Bijaše Velika subota, g. 1903. kad je Gemma Galgani umrla u dobi od 25 godina, razarana bolešću, no moleći sve do posljednjeg časa još više boli.

A sada pod vodstvom o. Giacinta, pasionista, dobrog poznavaoca sv. Gemme Galgani, upoznajmo “curiculum” – tijek njezina neobičnog života u kojem je na pragu 20. stoljeća na tako opipljiv način došlo do izražaja ono duhovno nadnaravno, a što izmiče svakom jeftinom umovanju.

Rodila se 12. ožujka 1878. na završetku pontifikata Pija IX. i početku pontifikata Leona XIII. Praktički će živjeti koliko bude trajao Leonov pontifikat, za koji bismo mogli reći da otvara moderno razdoblje Katoličke Crkve. Rodno joj je mjesto Camigliano blizu Lucce u Toskani, jednoj od kulturno najbogatijih regija Italije, zemlji lijepe riječi i elegantne geste. Kćerka duboko pobožne majke bila je već od malena veoma poučljiva njezinim poukama. Majka se zvala Aurelija, rođena Landi. Pod njezinim mudrim odgojnim vodstvom rano je osjetila živu želju za nebom i neki poseban odnos prema raspetom Isusu. Ovo drugo dovest će je do vrhunaca mistike doživljavanja Kristovih muka.

U Lucci je pohađala školu sestara svete Zite, a učiteljica joj je bila Helena Guerra († 1914), osnivateljica oblatkinja Duha Svetoga ili sestara svete Zite. Bila je to odabrana duša, velikodušna, pobožna Duhu Svetom, pa je mogla vrlo pozitivno utjecati na djevojčicu Gemmu Galgani. Uz put bilježimo da je i njezina učiteljica došla na oltar jer ju je Ivan XXIII. 26. travnja 1959. proglasio blaženom.

Gemma je u dobi od 8 godina ostala siroče bez majke, a oca ljekarnika izgubila je kad joj je bilo 19 godina. Tada je upala u najveću materijalnu bijedu. Iz samilosti ju je primila pobožna duša, Cecilia Giannini iz Lucce. Ondje će Gemma zajedno s brojnom obitelji Mattea Gianninija, također farmaceuta, proživjeti do svoje smrti.

Gospodin je u svojoj, nama nedokučivoj providnosti, Gemmu Galgani htio obogatiti posebnim darovima. Bila je to nagrada za njezinu izvanrednu vjernost. Gospodin ju je obdario ekstazama u kojima je vidjela Isusa, s njim srdačno razgovarala, Bl. Gospu, svece, a osobito svog anđela čuvara koji joj, kao poštar, bijaše na raspolaganju kad je pisala svom duhovnom vođi o. Germanu od sv. Stanislava.

Vrhunac njezine mistike bit će doživljavanje Kristove muke. Znojila se krvavim znojem, osjećala je boli bičevanja, trnove krune, rana na rukama, nogama i boku. Sve bi to ipak prestajalo po volji njezina ispovjednika, Božjega sluge, Giovannija Volpija, biskupa. Ipak nisu prestajali bolovi već samo vanjska očitovanja. Mnogo je trpjela uz to i od svojih dugih i teških bolesti. Sve je to velikodušno prihvaćala te prikazivala kao žrtvu za ljudske grijehe.

Gemmina glavna krepost bijaše žarka ljubav prema raspetom Isusu, povezana s neugasivom željom da što više trpi. Pri svemu tome bijaše jednostavno bezazlena bilo da je razgovarala s nebesnicima bilo pozemljarima. Iza sebe je ostavila obilnu korespondenciju pa i neke druge spise. Sve je to objavljeno, a pomaže čitatelju da uđe u razne etape njezinih mističnih doživljaja.

Poslije njezine blažene smrti pokrenut je postupak za njezino proglašenje blaženom i svetom. Brzo je napredovao jer je bilo toliko, upravo opipljivih, dokaza da se radi o velikoj Božjoj odabranici. Pio XI. proglasio ju je g. 1933. blaženom. Bila je to izvanredna jubilarna godina, 1900. obljetnica našeg otkupljenja. Beatifikacija se odlično uklapala baš u ono što se slavilo: jubilej Kristove muke i smrti na križu, a tu je muku Gemma Galgani proživljavala na najintenzivniji način. Papa Pio XII. proglasio ju je g. 1940. svetom. Tijelo joj se časti u svetištu podignutom u njezinu čast u Lucci pokraj samostana redovnica pasionistkinja.

Izvor: Bitno.net