▪ U Republici Hrvatskoj državni blagdan: Dan državnosti; neradni dan.
Prvo čitanje:
2Sol 3,6-12.16
Tko neće raditi, neka i ne jede!
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Solunjanima Zapovijedamo vam, braćo, u ime Gospodina Isusa Krista da se klonite svakoga brata što živi neuredno i ne po predaji koju primiste od nas. Ta sami znate, kako nas treba nasljedovati. Jer, dok bijasmo među vama, nismo živjeli neuredno: ničiji kruh nismo badava jeli, nego smo u trudu i naporu noću i danju radili da ne bismo opteretili koga od vas. Ne što ne bismo imali prava, nego da vam sebe damo za uzor koji ćete nasljedovati. Doista, dok bijasmo u vas, ovo vam zapovijedasmo: Tko neće raditi, neka i ne jede! A čujemo da neki od vas žive neuredno: ništa ne rade, nego dangube. Takvima zapovijedamo i zaklinjemo ih u Gospodinu: neka s mirom rade i svoj kruh jedu. A sam Gospodin mira dao vam mir zauvijek i na svaki način! Gospodin sa svima vama! Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 127,1-2
Gospodin neka nam kuću gradi i grad čuva!
Ako Gospodin kuću ne gradi, uzalud se muče graditelji. Ako Gospodin grad ne čuva, uzalud stražar bdi.
Uzalud vam je ustat prije zore i dugo u noć sjediti, vi što jedete kruh muke: miljenicima svojim u snu on daje.
Evanđelje:
Mt 25,14-30
U malome si bio vjeran, uđi u radost gospodara svoga!
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima ovu prispodobu: »Čovjek, polazeći na put, dozva sluge i dade im svoj imetak. Jednomu dade pet talenata, drugomu dva, a trećemu jedan – svakomu po njegovoj sposobnosti. I otputova. Onaj koji je primio pet talenata odmah ode, upotrijebi ih i stekne drugih pet. Isto tako i onaj sa dva stekne druga dva. Onaj naprotiv koji je primio jedan ode, otkopa zemlju i sakri novac gospodarov. Nakon dugo vremena dođe gospodar tih slugu i zatraži od njih račun. Pristupi mu onaj što je primio pet talenata i donese drugih pet govoreći: ‘Gospodaru! Pet si mi talenata predao. Evo, drugih sam pet talenata stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga!’ Pristupi i onaj sa dva talenta te reče: ‘Gospodaru! Dva si mi talenta predao. Evo, druga sam dva talenta stekao!’ Reče mu gospodar: ‘Valjaš, slugo dobri i vjerni! U malome si bio vjeran, nad mnogim ću te postaviti! Uđi u radost gospodara svoga.’ A pristupi i onaj koji je primio jedan talenat te reče: ‘Gospodaru! Znadoh te: čovjek si strog, žanješ gdje nisi sijao i kupiš gdje nisi vijao. Pobojah se stoga, odoh i sakrih talenat tvoj u zemlju. Evo ti tvoje!’ A gospodar mu reče: ‘Slugo zli i lijeni! Znao si da žanjem gdje nisam sijao i kupim gdje nisam vijao! Trebalo je dakle da uložiš moj novac kod novčara i ja bih po povratku izvadio svoje s dobitkom.’ ‘Uzmite stoga od njega talenat i podajte onomu koji ih ima deset. Doista, onomu koji ima još će se dati, neka ima u izobilju, a od onoga koji nema oduzet će se i ono što ima. A beskorisnoga slugu izbacite van u tamu. Ondje će biti plač i škrgut zubi.’« Riječ Gospodnja.
“Papa Pavao VI. bio je papa u jednom teškome pa i sudbonosnome vremenu po Crkvu. Valjalo je nastaviti tek započeti II. vatikanski sabor i sretno ga privesti kraju. Valjalo je saborske odluke provoditi u djelo, valjalo je voditi Crkvu kroz jednu od najvećih kriza u povijesti. Nije potrebno govoriti o znakovima te krize koji su i onako dobro poznati.” Ovim je riječima o. Josip Antolović u svojoj knjizi “Primjeri i uzori” predstavio našeg novog sveca, a na kraju zaključio kako će “objektivna povijest u svoje vrijeme i o njemu nastojati izreći svoj sud. No najvažniji sud o njemu kao i o svakome drugome jest onaj što će ga izreći sam Gospodin”. Danas smo radosni što je Gospodin po svojoj Crkvi izrekao svoj sud i zboru svetih pridružio još jednog velikog papu 20. stoljeća.
Nakon smrti pape Ivana XXIII., koja se zbila 3. lipnja 1963., izabran je za papu 21. lipnja, baš na sam blagdan Srca Isusova, kardinal Giovanni Battista Montini, koji je uzeo ime Pavao VI. Konklave za izbor novoga pape bile su kratke. Trajale su dan i pol.
Jedan od ondašnjih uglednih kardinala, münchenski nadbiskup Julius Döpfner, pisao je tada o novome papi Pavlu VI.: “Njegovi visoki darovi duha, njegova iskrena pobožnost, bogato iskustvo na mjerodavnim položajima Rimske kurije te plodna djelatnost u jednoj teškoj, velikoj dijecezi – bilo je to u Milanu – pružaju odlične pretpostavke za univerzalnu službu Petrova nasljednika…
Na ugodno je odobravanje naišlo i ime novoga Pape. Ime apostola naroda u neizrečenim, ali u jasnim obrisima, već samo po sebi zvuči kao program: njegova žarka ljubav prema Kristu, njegov apostolat koji preskače uske granice njegova naroda i širi se po svemu tadašnjem poznatom svijetu, odlučno odbijanje zabluda koje su prijetile predanom nauku, a ujedno hrabrost za prilagođivanje nužnostima onoga trenutka, briga za jedinstvo Crkve i ujedno za mnoštvo njezinih članova, kao i za životnost pojedinih zajednica, nije li sve to divan i sadržajan program?”
Kardinal Döpfner završio je uvodne riječi u jednoj knjižici o novome Papi ovako: “Papa Pavao bit će nam u borbi, koja traži mnogo smionosti i odgovornosti, siguran vođa u sili Duha Svetoga. Zbog toga se možemo u njega pouzdati, a za njega se žarko moliti.”
Kardinal Döpfner je umro nekoliko godina prije Pavla VI., a nakon smrti Pavla VI., koji je umro 6. kolovoza, na blagdan Gospodinova preobraženja 1978., možemo mirne duše reći da su se njegove prognoze o novome papi dobrim dijelom obistinile i ostvarile.
Papa Pavao VI. bio je papa u jednom teškome pa i sudbonosnome vremenu po Crkvu. Valjalo je nastaviti tek započeti II. vatikanski sabor i sretno ga privesti kraju. Valjalo je saborske odluke provoditi u djelo, valjalo je voditi Crkvu kroz jednu od najvećih kriza u povijesti. Nije potrebno govoriti o znakovima te krize koji su i onako dobro poznati.
Papa Pavao VI. trudio se sačuvati netaknutim poklad vjere. Njegovo Vjerovanje Božjega naroda, koje je sam sastavio, ući će u povijest velikih simbola – obrazaca kršćanskoga vjerovanja.
Čuvajući vjerno Božju objavu, nastojao je osluškivati i znakove vremena, bilo svijeta u kojem živimo te pronaći odgovore na pitanja što ih suvremeni svijet pred Crkvu postavlja. Tako je veoma jasno, glasno i stalno davao odgovore na probleme mira u svijetu počevši od njegova povijesnog govora u Ujedinjenim narodima pa preko njegovih tolikih poruka za Svjetski dan mira 1. siječnja, na Novu godinu, koji je uveden na njegovu inicijativu.
Na probleme gladi i nerazvijenosti u svijetu, probleme Trećega svijeta odgovorio je svojom socijalnom enciklikom Populorum progressio.
Odgovarao je i na druge teške probleme, tako, na primjer, na problem prenošenja ljudskoga života u enciklici Humanae vitae, ali je pri tom baš u tom slučaju nailazio i na kritiku i na otpor. No on je – iako je u duši mnogo trpio – znao biti namjesnik ne samo slavnoga Krista s gore Tabora, Krista Cvjetnice i Hosana, već i popljuvana, ponižena, izbičevana, trnjem okrunjena, u skrletnu haljinu zaodjevena i na križ razapetoga Krista.
To je, eto, Pavao VI.! I zato, kad je on u večernjim satima na Gospodinovo preobraženje g. 1978. umro, toliki su se iskreno ražalostili, ali i u dubokom poštovanju pred likom jednoga velikog čovjeka našega vremena poklonili, odavši mu tako dužno priznanje.
Njegov je životni tijek započeo 26. rujna 1897. u Concesiju kod Brescije, gdje se rodio kao sin doktora Giorgija Montinija i Judite, rođene Alghisi. Krstio ga je u župnoj crkvi u Concesiju 30. rujna don Dio Giovanni Fiorini, a kumovao mu je odvjetnik Enrico de Manzoni. Prvu pričest primio je 6. lipnja 1907. u kapeli Male Gospe. Bila je to kapela časnih sestara.
Dana 21. lipnja iste godine, a upravo na isti dan u koji će biti izabran za papu, primio je u kapeli isusovačkoga kolegija Cesare Arici u Bresciji sakrament svete potvrde. Taj mu je sakrament kršćanske punine i zrelosti podijelio mjesni biskup, monsinjor Giacomo Pellegrini.
Mladi je Giovanni maturirao god. 1916. na liceju Arnaldo da Brescia, u Bresciji. Odlučio se nakon toga za studij teologije. Iz zdravstvenih razloga boravio je kod kuće i išao samo na predavanja u bogosloviju. Tek je zadnjih nekoliko mjeseci teološkog studija proveo u bogoslovnome sjemeništu obukavši 21. studenoga 1919. kleričko odijelo i primivši nakon toga tonzuru.
Na blagdan sv. Petra i Pavla 1920. nadbiskup Brescije zaredio ga je u svojoj katedrali za svećenika. Mlada misa je bila u krugu obitelji, roditelja i dva brata, te brojnih rođaka, prijatelja i znanaca u Gospinoj crkvi Maria delle Grazie u Bresciji. Iako se Giovanni Battista Montini rodio u Concesiju, gdje su njegovi roditelji imali vilu, on je s roditeljima proveo mladost u Bresciji, gdje mu je otac bio veoma ugledan građanin i jedan od najzauzetijih katolika grada i biskupije.
U Papin je život i djelatnost unio toliko novina: odrekao se tijare… Postao je papa – putnik, obišavši svih pet kontinenata. Postao je papa dijaloga s nesjedinjenim kršćanima, s pripadnicima nekršćanskih religija, pa čak i s ateistima i suvremenim svijetom. Proveo je u djelo liturgijsku obnovu, a s njome i narodne jezike uveo u liturgiju. Uveo je redovito održavanje Sinode biskupa, još više je proširio i internacionalizirao kardinalski kolegij i Rimsku kuriju.
Kad se papa Pavao VI., pišući svoju oporuku, pomalo već opraštao od ovoga svijeta, s radošću se sjećao svoje mladosti provedene u dragoj Bresciji, sjećao se tolikih osoba među kojima su bili i oci isusovci u kolegiju Cesare Arici.
Biskup iz Brescije poslao je svoga mladog svećenika Montinija u Rim gdje je od 1920. do 1922. bio pitomac Lombardijskog sjemeništa, polazeći predavanja na Gregorijani i na državnom Rimskom sveučilištu.
Već god. 1923. Montini stupa u neposrednu službu Svete Stolice. Bio je najprije poslan kao “adetto” u Apostolsku nuncijaturu u Varšavu, gdje je tada bio nuncij Lorenzo Lauri. No nakon nekoliko mjeseci boravka u poljskoj prijestolnici već se u jesen iste godine vratio u Rim. Nije mu odgovarala poljska kontinentalna klima. Vrativši se u Rim, jedno je vrijeme studirao na crkvenoj Diplomatskoj akademiji. U listopadu 1924. započinje svoju djelatnost u Vatikanskom državnom tajništvu. U isto je vrijeme bio duhovni savjetnik rimskoga Kružoka katoličkih sveučilištaraca.
U Državnom tajništvu postao je god. 1925. minutant, a u isto vrijeme nacionalni asistent Udruženja katoličkih studenata Italije – kratica FUCI. Godine 1931. postao je docent povijesti crkvene diplomacije na crkvenoj Diplomatskoj akademiji.
Kako je u Državnom tajništvu bila uočena Montinijeva savjesnost, izvanredna radna sposobnost, on je 11. rujna 1937. postao substitut za redovite crkvene poslove u istome Tajništvu, dakle, jedan od prvih suradnika kako kardinala državnoga tajnika, koji je tada bio Eugen Pacelli, budući papa Pio XII., tako i samoga svetoga oca Pija XI.
Papa Pio XII. htio je u svom drugom konzistoriju Montinija imenovati kardinalom, na čemu se on iz motiva poniznosti zahvalio. Povijesna je, dakle, netočnost, a koju smo toliko puta morali čitati u raznim člancima naših novina, da je Ivan XXIII. popravio nepravdu Montiniju koju mu je tobože bio nanio Pio XII. pa ga je tek on u svom prvom konzistoriju god. 1958. imenovao kardinalom. Istina je samo ovo drugo, prvo je obična laž i zlonamjerna podvala jednoga od novinara koji se već desetljećima drvljem i kamenjem nedostojno nabacuje na nama katolicima dragu i časnu osobu Pija XII.
Kad već nije htio prihvatiti kardinalski šešir, imenovao je papa Pio XII. god. 1952. Montinija, skupa s Tardinijem, državnim protajnicima i tako su njih dvojica na ispražnjenom mjestu kardinala državnog tajnika vodili poslove tog najvažnijeg papinskog ureda.
Kako je nakon smrti kardinala Ildefonsa Schüstera bila slobodna nadbiskupska stolica u Milanu, najvećem talijanskom gradu, a poslije Rima i najvažnijem, Pio XII. je na to mjesto postavio monsinjora Montinija. Sam ga je u znak ljubavi i poštovanja želio posvetiti za biskupa, ali mu je to bolest spriječila pa je ređenje obavio 12. prosinca 1954. u vatikanskoj bazilici kardinal dekan Eugen Tisserant. Papa je preko radija iz Castel Gandolfa novome nadbiskupu upravio poruku punu očinske ljubavi.
Od najvećih Montinijevih pastoralnih pothvata u Milanu valja spomenuti velike misije god. 1957. u kojima je sudjelovalo preko tisuću misionara, propovjednika, konferencijera. Duša je i koordinator svega toga golemoga posla bio sam revni nadbiskup Montini.
Postavši kardinal, kasnije i papa, Giovanni Battista Montini vodit će kao Pavao VI. opću Crkvu kroz punih 15 godina. U Papin je život i djelatnost unio toliko novina: odrekao se tijare, nakon što se njome kao zadnji papa u prisutnosti 94 posebne delegacije iz cijeloga svijeta i velikog mnoštva vjernika na Trgu sv. Petra 30. lipnja 1963. svečano okrunio. Postao je papa – putnik, obišavši svih pet kontinenata. Postao je papa dijaloga s nesjedinjenim kršćanima; s pripadnicima nekršćanskih religija, pa čak i s ateistima i suvremenim svijetom. Proveo je u djelo liturgijsku obnovu, a s njome i narodne jezike uveo u liturgiju. Uveo je redovito održavanje Sinode biskupa, još više je internacionalizirao i proširio kardinalski kolegij i Rimsku kuriju.
Mi Hrvati dugujemo mu zahvalnost za kanonizaciju prvoga hrvatskog sveca sv. Nikole Tavelića, za beatifikaciju Leopolda Mandića, što je zagrebačkog nadbiskupa Franju Šepera imenovao kardinalom, a kasnije i pročelnikom Kongregacije za nauk vjere, što nam je dao metropoliju na Rijeci i u Splitu, što je sve hrvatske krajeve i crkveno ujedinio s Crkvom u Hrvatskoj. Hvala mu za sve to! Objektivna će povijest u svoje vrijeme i o njemu nastojati izreći svoj sud. No najvažniji sud o njemu kao i o svakome drugome jest onaj što će ga izreći sam Gospodin. Mi vjerujemo da će taj sud biti pozitivan jer je Pavao VI. želio biti ponizan Gospodinov sluga, zato je i želio biti sahranjen u jednostavnu lijesu, u zemlju, bez nadgrobnog spomenika.
Svjedočanstvo svečeva tajnika mons. Macchija
Obnavljajući uspomene na duhovni profil Pavla VI., njegov dugogodišnji osobni tajnik, monsinjor Macchi, otkrio je daje papa Pavao VI. na svom putu na Daleki istok u onom atentatu u Manili bio stvarno ranjen, “ranjen u prsa, na sreću ne smrtno”. Papa je iz te gužve izišao posve smiren, s blagim osmijehom. Kad se nakon toga očima susreo sa svojim tajnikom Macchijem, svojim mu je pogledom upravio prijekor što je atentatora onako nasilno udaljio. Zatim je nastavio prijekor sa smiješkom “kao netko tko je doživio nenadanu sreću. Koja je ljubav veća od one kad netko dade vlastit život i krv”?!
Don Macchi je otkrio o Pavlu VI. i ovo: “Nitko, sigurno, nije mogao pomišljati da Papa, osim što trpi od artroze, ima oko pojasa i bodljikav cilicij – lančić – što mu je prodirao u meso. Bilo je to sredstvo koje je ljubomorno držao u tajnosti, a koje upotrebljavaše u zgodama koje su od većeg značenja za Crkvu.” To se dogodilo u božićnoj noći god. 1974. kad je Pavao VI. obavljao obred otvaranja Svetih vrata, a time i Svete jubilarne godine. Tada mu je bilo već 77 godina. U takvim i sličnim zgodama, a osobito za vrijeme korizme, Pavao VI. je činio veće pokore.
Sve je to don Macchi pripovijedao u milanskoj katedrali u prisutnosti kardinala Colomba, svećenika i vjernika, 23. rujna 1979. poslije podne za vrijeme svečanosti u počast prve obljetnice smrti Pavla VI. Naglasio je kako je Montinijev život sav bio u znaku askeze u kojoj je neprestano rastao. “Pavao VI. je na stvaran i divan način vezao aktivni s kontemplativnim životom te svojim primjerom kršćaninu XX. stoljeća pokazao tip moderne duhovnosti, davši svoj duhovni i religiozni odgovor na tjeskobu modernog egzistencijalizma.”
Don Macchi je pripovijedao i o posljednjim satima života Pavla VI. “Liječnici i mi drugi, prisutni, bili smo zahvaćeni nemirom, a Papa je uronio u molitvu ne brinući se mnogo za kuru koju su mu najvećom brzinom davali. Očenaš je, sigurno, bio njegova posljednja riječ, molitva, oporuka i poruka u isto vrijeme. Vjerujem da je ta molitva prvi potreban ključ da bismo shvatili dušu i duh Pavla VI.”
Monsinjor Macchi je ovako dalje nastavio svojim ocrtavanjem duhovnoga lika Pavla VI.: “Bio je to čovjek koji je mnogo razmatrao o Bogu. Iz toga se razmatranja znao uvijek s poštovanjem diviti Božjim stvorenjima. Znanstvena su ga otkrića očaravala. Sjećam se s kakvim je zanosom pratio avanture prvoga čovjeka na Mjesecu. Iz istog je izvora izvirala i njegova velika ljubav prema umjetnosti, glazbi, pjesništvu. A sve se to pretakalo u iskrenu zahvalnost prema Stvoritelju, no i prema ljudima.”
Monsinjor Macchi nam je otkrio o Pavlu VI. i ovo: “Kad je kao milanski nadbiskup i kardinal polazio u konklave, bio je uvjeren da će se vratiti i duh mu je ostao vedar i gotovo bezbrižan sve do predvečerja ulaska u same konklave.”
Pavla VI. resila je i duboka poniznost i jednostavnost, tako, na primjer, kad su mu iznosili primjedbe pa i kritike prije nego je dao konačan oblik svojih pisanih govora. Poznato je da su ga nazivali hamletskim, tj. neodlučnim tipom. On je to dobro znao. Sam je o tome 2. srpnja 1963., malo nakon izbora za papu, pisao: “Ima ih koji znadu donijeti odluke onako instinktivno ili koji se zadovoljavaju iskustvenim ispitivanjem okolnosti. Ja imam u sebi neku sposobnost umovanja, a koja koji puta zaustavlja brzinu u donošenju odluka.”
O istoj stvari Pavao VI. je napisao god. 1975. u jednom svom govoru – taj dio nije ipak izrekao – ovo: “Kakvo je stanje moje duše? Jesam li Hamlet, Don Kihot, ljevica ili desnica? Ne osjećam da sam odgonetnut. U meni prevladavaju dva osjećaja: pun sam utjehe, obasut radošću u svim našim kušnjama.” Dakle, Pavao VI. je bio itekako i čovjek sigurnosti i radosti koje su se temeljile na Bogu i davale mu smionosti i hrabrosti za donošenje “odgovornih i hrabrih odluka” kao što je, na primjer, ona kad je objavio encikliku Humanae vitae, o prenošenju ljudskog života.
Pavao VI. je bio itekako i čovjek sigurnosti i radosti koje su se temeljile na Bogu i davale mu smionosti i hrabrosti za donošenje “odgovornih i hrabrih odluka” kao što je, na primjer, ona kad je objavio encikliku Humanae vitae, o prenošenju ljudskog života.
Monsinjor Macchi je ocrtao i bezgraničnu ljubav Pavla VI., pogotovo u veoma teškim situacijama. On kaže: “Pavao VI. je čak imao karizmu inventivnosti. Tako je njegovo pismo crvenim brigadama možda najrječitiji primjer za to, iako ne i jedini.” Posljednjih mjeseci života Papa se mnogo bavio mislima kako bi iskazao ljubav onim osobama koje su ga u životu uvrijedile, ogorčile; bilo je takvih uvreda i od pokojega čovjeka Crkve.
Nakon svog izbora za papu Pavao VI. je pisao: “Jedinstven položaj! Valja reći da me stavlja u krajnju osamljenost. Ne moram se bojati, ne moram tražiti vanjski oslonac koji bi me odteretio moje dužnosti kad valja odlučivati, preuzimati svaku odgovornost, voditi druge pa iako to izgleda nelogično i možda apsurdno. I trpjeti moram sam. Povjerljive utjehe mogu biti samo rijetke i diskretne: dubina duha ostaje sa mnom. Ja i Bog.”
Iz svega je toga proizlazila i svagdašnja muka Pavla VI., njegov duh predanosti i žrtve. Ipak on nije nikad bio, kako se to često opisuje, “žalostan čovjek”, ustvrdio je odlučno don Macchi. Naprotiv, on je u nutrini osjećao veliku milinu. “Njegovo je lice u javnosti često bilo strogo, nadasve kod ceremonija, jer mu je duh bio posve upravljen prema razgovoru s Bogom.”
Taj razgovor s Bogom, pripovijeda don Macchi, naročito je bio intenzivan na svršetku dana “kad bi Papa kasno uvečer posve sam, u tami, klečao na podu u svojoj kapelici”. Iz njegove velike ljubavi prema Kristu proizlazila je isto tako velika ljubav i prema Crkvi. A njegova je najveća muka bila, kaže don Macchi, “kad je čuo o otpadu onih nekoć dobrih, osobito svećenika i redovnika, te kad je morao potpisivati dekrete o laicizaciji svećenika. Tada bi ponavljao: ’To je moj najteži križ!’”
Kako je monsinjor Pasquale Macchi kao Montinijev tajnik, još dok je on bio nadbiskup u Milanu i kasnije za cijeloga njegova pontifikata u Vatikanu, bio u njegovoj blizini, to njegova svjedočanstva o Pavlu VI. imaju, doista, izuzetnu vrijednost.
Proglašenje blaženim i svetim
Za pontifikata pape Ivana Pavla II. pokrenut je proces beatifikacije Pavla VI., a u svibnju 2014. godine papa Franjo odobrio je objavljivanje dekreta kojim se potvrđuje čudo zadobiveno njegovim zagovorom. Ozdravljenje još nerođenog djeteta kod kojega je utvrđen niz ozbiljnih zdravstvenih problema koji bi uzrokovali velika oštećenja mozga dogodilo se devedesetih godina prošloga stoljeća u Kaliforniji. Liječnici su majci savjetovali pobačaj, međutim majka je, na preporuku prijateljice redovnice, svoju trudnoću povjerila zagovoru Pavlu VI. Dijete je rođeno potpuno zdravo, a zbog postupka za proglašenje blaženim liječnici su pratili djetetovo zdravlje do njegove 12. godine.
Čudo su priznali članovi Kongregacije za proglašenje svetima, a liječnička komisija utvrdila je da je izlječenje medicinski neobjašnjivo. Teolozi Kongregacije potvrdili su kako se izlječenje dogodilo po zagovoru pape Pavla VI.
Papa Franjo proglasio je papu Pavla VI. svetim 14. listopada 2018. godine.
Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode … Imajte vjeru Božju.
Petak, 29. 5. 2026.
Svagdan
ili: sv. Pavao VI. († 1978.), papa
VIII. tjedan kroz godinu
4. tjedan psaltira
Misna čitanja:
1Pt 4,7-13; Ps 96, 10-13; Mk 11,11-25
Boja liturgijskog ruha:
zelena/bijela
Imendani:
Maksim, Ervin, Većeslav
Prvo čitanje:
1Pt 4,7-13
Budite dobri upravitelji različitih Božjih milosti.
Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola Predragi! Približio se svršetak svega! Osvijestite se i otrijeznite za molitvu! Prije svega imajte žarku ljubav jedni prema drugima jer ljubav pokriva mnoštvo grijeha! Gostoljubivo primajte jedni druge bez mrmljanja! Jedni druge poslužujte — svatko po primljenom daru — kao dobri upravitelji različitih Božjih milosti! Govori li tko? Neka govori kao riječi Božje! Poslužuje li tko? Neka poslužuje kao snagom koju daje Bog da se u svemu slavi Bog po Isusu Kristu, komu slava i vlast u vijeke vjekova! Amen. Ljubljeni! Ne čudite se požaru što bukti među vama da vas iskuša, kao da vam se događa štogod neobično! Naprotiv, radujte se kao zajedničari Kristovih patnja da i o Objavljenju njegove slave mognete radosno klicati. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 96,10-13
Gospodin dolazi suditi zemlji.
Nek se govori među poganima: »Gospodin kraljuje!« Svijet on učvrsti da se ne pomakne, narodima pravedno upravlja.
Raduj se, nebo, i kliči, zemljo! Neka huči more i što je u njemu! Nek se raduje polje i sve što je na njemu, neka klikće šumsko drveće!
Neka klikće pred Gospodinom, jer dolazi, jer dolazi suditi zemlji. Sudit će svijetu po pravdi i narodima po istini svojoj.
Evanđelje:
Mk 11,11-25
Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode … Imajte vjeru Božju.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku Uz klicanje mnoštva uđe Isus u Jeruzalem, u Hram. I sve uokolo razgleda, pa kako već bijaše kasno, pođe s dvanaestoricom u Betaniju. Sutradan su izlazili iz Betanije, a on ogladnje. Ugleda izdaleka lisnatu smokvu i priđe ne bi li na njoj što našao. Ali došavši bliže, ne nađe ništa osim lišća jer ne bijaše vrijeme smokvama. Tada reče smokvi: »Nitko nikada više ne jeo s tebe!« Čuli su to njegovi učenici. Stignu tako u Jeruzalem. On uđe u Hram i stane izgoniti one koji su prodavali i kupovali u Hramu. Mjenjačima isprevrta stolove i prodavačima golubova klupe. I ne dopusti da itko išta pronese kroz Hram. Učio ih je i govorio: »Nije li pisano: Dom će se moj zvati Dom molitve za sve narode? A vi od njega načinili pećinu razbojničku!« Kada su za to dočuli glavari svećenički i pismoznanci, tražili su kako da ga pogube. Uistinu, bojahu ga se jer je sav narod bio očaran njegovim naukom. A kad se uvečerilo, izlazili su iz grada. Kad su ujutro prolazili mimo one smokve, opaze da je usahla do korijena. Petar se prisjeti pa će Isusu: »Učitelju, pogledaj! Smokva koju si prokleo usahnu.« Isus im odvrati: »Imajte vjeru Božju. Zaista, kažem vam, rekne li tko ovoj gori: ‘Digni se i baci u more!’ i u srcu svome ne posumnja, nego vjeruje da će se dogoditi to što kaže – doista, bit će mu! Stoga vam kažem: Sve što god zamolite i zaištete, vjerujte da ste postigli i bit će vam! No kad ustanete na molitvu, otpustite ako što imate protiv koga da i vama Otac vaš koji je na nebesima otpusti vaše prijestupke.« Riječ Gospodnja.
Po njemu i po njegovu samostanu nazvana je i jedna od najljepših pariških četvrti, Saint-Germain-des-Pres, mnoge ustanove i najuspješniji pariški nogometni klub. Stoljećima su u slučaju pošasti kuge i različitih kriza ulicama Pariza nošene njegove relikvije. Zazivaju ga kod požara i groznice.
Sveti German (Germain, Germanus), biskup Pariza i “otac siromaha”, rodio se oko 496. godine nedaleko francuskog grada Autuna (departman Saone-et-Loire, Burgundija), kao sin plemenitih galsko-rimskih roditelja. Studirao je u Avallonu i Luzyju, pod vodstvom svoga rođaka, svećenika Scapiliona.
S 34 godine za svećenika ga je zaredio sveti Agrippinus iz Autuna. Zbog njegova uzornog života redovnici benediktinskog samostana Saint-Symphorien kod Autuna izabrali su ga za opata.
Svidio se franačkom kralju iz merovinske dinastije Childebertu I., pa je 555. imenovan za biskupa Pariza. Bio je duhovni učitelj svetog Bertranda iz Le Mansa i svetog Droctoveusa. Izliječio je kralja Childeberta od neke opake bolesti, odvratio ga od razuzdanog života i nagovorio ga da iskorijeni poganske običaje u svojoj kraljevini. Kralj mu je 558., u znak zahvalnosti, sagradio crkvu svetog Vinka, uz koju je kasnije podignut i samostan koji je pod imenom Saint-Germain postao najznačajnijim pariškim samostanom i duhovnim središtem Zapada.
Odlikovao se dobrotom srca, visokom naobrazbom, asketskim životom i dobrotvornim djelima. Živio je i kao biskup poput monaha, potpuno se posvetio brizi za duše svojih vjernika, ozdravljivao bolesnike, i obratio na tisuće grešnika. Otac siromaha, vrsni propovjednik i glasoviti mirotvorac, više puta je posredovao u različitim vladarskim sukobima i neprestanim ratovima. Sudjelovao je na crkvenim saborima u Parizu i Toursu.
Preminuo je na današnji dan 28. svibnja 578. u Parizu. Svetim ga je proglasio 754. papa Stjepan II.
Po njemu i po njegovu samostanu nazvana je i jedna od najljepših pariških četvrti, Saint-Germain-des-Pres, mnoge ustanove i najuspješniji pariški nogometni klub. Stoljećima su u slučaju pošasti kuge i različitih kriza ulicama Pariza nošene njegove relikvije. Zazivaju ga kod požara i groznice.
Ime je latinskog porijekla i znači brat/sestra, zaštitnik je zarobljenika, zatvorenika i glazbenika.
Vi ste kraljevsko svećenstvo, sveti puk, da naviještate silna djela Onoga koji vas pozva.
Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola Predragi! Kao novorođenčad žudite za duhovnim, nepatvorenim mlijekom da po njemu uzrastete za spasenje, ako ste doista okusili kako je dobar Gospodin. Pristupite k njemu, Kamenu živomu što ga, istina, ljudi odbaciše, ali je u očima Božjim izabran, dragocjen, pa se kao živo kamenje ugrađujte u duhovni Dom za sveto svećenstvo da prinosite žrtve duhovne, ugodne Bogu po Isusu Kristu. Ta vi ste rod izabrani, kraljevsko svećenstvo, sveti puk, narod stečeni na naviještate silna djela Onoga koji vas iz tame pozva k divnom svjetlu svojemu; vi, nekoć Ne-narod, a sada Narod Božji; vi Ne-mili, a sada Mili. Ljubljeni! Zaklinjem vas da se kao pridošlice i putnici klonite putenih požuda koje vojuju protiv duše; življenje vaše među poganima neka bude uzorno da upravo onim za što vas sada potvaraju kao zločince, pošto promotre vaša dobra djela, proslave Boga u dan pohoda. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 100,1-5
Pred lice Gospodnje dođite s radosnim klicanjem!
Kliči Gospodinu, sva zemljo! Služite Gospodinu, u veselju! Pred lice mu dođite s radosnim klicanjem!
Znajte da je Gospodin Bog: on nas stvori, i mi smo njegovi, njegov smo narod i ovce paše njegove.
Uđite s hvalama na vrata njegova, u dvore njegove s hvalospjevom; hvalite ga, ime mu blagoslivljajte!
Jer dobar je Gospodin, dovijeka je ljubav njegova, od koljena do koljena vjernost njegova.
Evanđelje:
Mk 10,46-52
Učitelju moj, da progledam!
Čitanje svetog Evanđelja po Marku U ono vrijeme: Kad je Isus s učenicima i sa silnim mnoštvom izlazio iz Jerihona, kraj puta je sjedio slijepi prosjak Bartimej, sin Timejev. Kad je čuo da je to Isus Nazarećanin, stane vikati: »Sine Davidov, Isuse, smiluj mi se!« Mnogi ga ušutkivahu, ali on još jače vikaše: »Sine Davidov, smiluj mi se!« Isus se zaustavi i reče: »Pozovite ga!« I pozovu slijepca sokoleći ga: »Ustani! Zove te!« On baci sa sebe ogrtač, skoči i dođe Isusu. Isus ga upita: »Što hoćeš da ti učinim?« Slijepac mu reče: »Učitelju moj, da progledam.« Isus će mu: »Idi, vjera te tvoja spasila!« I on odmah progleda i uputi se za njim. Riječ Gospodnja.
Grgur Veliki postao je papom 590. g. On je odmah počeo razmišljati o misijama među Anglima, na području Velike Britanije. Tu je tešku i zahtjevnu zadaću povjerio Augustinu i četrdesetorici drugih monaha
Augustin Canterburyjski je bio vrlo blizak sv. Grguru Velikom, s njime je stanovao u istome samostanu. Sama činjenica da je bio uz tako vrsnoga redovnika, jednoga od četvorice zapadnih velikih Otaca, puno govori.
Grgur Veliki postao je papom 590. g. On je odmah počeo razmišljati o misijama među Anglima, na području Velike Britanije. Tu je tešku i zahtjevnu zadaću povjerio Augustinu i četrdesetorici drugih monaha. Augustin se uplašio već na putovanju pa se vratio natrag, u Galiji je čuo sve najgore o njima. Papa Grgur ga ohrabruje da ponovno pođe u misije. U pratnji vojnika i tumača iskrcava se 597. g. na britanski otok Thanet, blizu ušća rijeke Temze. O svom je dolasku obavijestio čelnika saveza britanskih kraljevstava kralja Etelberta. Njegova žena već je bila kršćanka Berta, franačka kraljevna, Berta je pozitivno utjecala na svoga muža poganina.
Augustinu su ustupili crkvu sv. Martina. Njome se služila njegova supruga Berta. Ipak se kralj Etelbert htio osobno uvjeriti u dobronamjernost kršćanskih misionara. Kada se uvjerio, dao se pripraviti na krštenje i krstio se 1. lipnja 597. g. Postao je zaštitnikom i promicateljem kršćanstva na području svojeg kraljevstva. Etelbert je čak i svoju palaču ustupio Augustinu. Jednu crkvu, podignutu još prije seobe naroda, obnovio je te je ona privremeno postala prvostolnica. Uz nju je izgradio i samostan sv. Petra i Pavla, a danas nosi ime sv. Augustina.
Misije su napredovale, a Augustin odlazi u galski Arles. Tu ga je Papin namjesnik posvetio za biskupa. Poslije ređenja vraća se u Englesku gdje je o Božiću krstio više od 10.000 Saksonaca. Po nalogu Pape utemeljio je metropolitanska sjedišta u Canterburyju i Yorku. Augustin je posvetio i svoga nasljednika, a onda umro 604. ili 605. g. Pokopan je uz kentskoga kralja u crkvi sv. Petra i Pavla. Sveti Beda Časni piše da je Augustin Canterburyjski zaslužio naslov apostola Engleske. Štuju ga i anglikanci.
Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan.
Srijeda, 27. 5. 2026.
Svagdan
ili: sv. Augustin Kenterberijski († 605.), biskup
VIII. tjedan kroz godinu
4. tjedan psaltira
Misna čitanja:
1Pt 1,18-25; Ps 147,12-15.9-20; Mk 10,32-45
Boja liturgijskog ruha:
zelena/bijela
Imendani:
Augustin, Julije, Bruno, Barbara, Mutmir
Prvo čitanje:
1Pt 1,18-25
Otkupljeni ste dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca bez mane.
Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola Predragi! Znate da od svog ispraznog načina života, što vam ga oci namriješe, niste otkupljeni nečim raspadljivim, srebrom ili zlatom, nego dragocjenom krvlju Krista, Jaganjca nevina i bez mane. On bijaše doduše predviđen prije postanka svijeta, ali se očitova na kraju vremena radi vas koji po njemu vjerujete u Boga koji ga uskrisi od mrtvih te mu dade slavu da vjera vaša i nada bude u Boga. Pošto ste posluhom istini očistili duše svoje za nehinjeno bratoljublje, od srca žarko ljubite jedni druge. Ta nanovo ste rođeni, ne iz sjemena raspadljiva nego neraspadljiva: riječju Boga koji živi i ostaje. Doista, svako je tijelo kao trava, sva mu slava ko cvijet poljski: sahne trava, vene cvijet, ali Riječ Gospodnja ostaje dovijeka. Ta pak riječ jest evanđelje koje vam je naviješteno. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 147,12-15.19-20
Slavi, Jeruzaleme, Gospodina!
Slavi, Jeruzaleme, Gospodina, hvali Boga svoga, Sione! On učvrsti zasune vrata tvojih, blagoslovi u tebi svoje sinove.
On dade mir granicama tvojim, pšenicom te hrani najboljom. Besjedu svoju šalje na zemlju, brzo trči riječ njegova.
Riječ svoju on objavi Jakovu, odluke svoje i zakone Izraelu. Ne učini tako nijednom narodu: nijednom naredbe svoje ne objavi!
Evanđelje:
Mk 10,32-45
Evo, uzlazimo u Jeruzalem i Sin Čovječji bit će predan.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku U ono vrijeme: Putovali učenici uzlazeći u Jeruzalem. Isus je išao pred njima te bijahu zaprepašteni, a oni koji su išli za njima, prestrašeni. Tada Isus opet uze dvanaestoricu i poče im kazivati što će ga zadesiti: »Evo, uzlazimo u Jeruzalem, i Sin Čovječji bit će predan glavarima svećeničkim i pismoznancima. Osudit će ga na smrt, predati poganima, izrugati i popljuvati. Izbičevat će ga, ubit će ga, ali on će nakon tri dana ustati.« I pristupe mu Jakov i Ivan, sinovi Zebedejevi, govoreći mu: »Učitelju, htjeli bismo da nam učiniš što te zaištemo.« A on će im: »Što hoćete da vam učinim?« Oni mu rekoše: »Daj nam da ti u slavi tvojoj sjednemo jedan zdesna, a drugi slijeva.« A Isus im reče: »Ne znate što ištete. Možete li piti čašu koju ja pijem, ili krstiti se krstom kojim se ja krstim?« A oni mu rekoše: »Možemo.« A Isus će im: »Čašu koju ja pijem pit ćete i krstom kojim se ja krstim bit ćete kršteni, ali sjesti meni zdesna ili slijeva nisam ja vlastan dati — to je onih kojima je pripravljeno.« Kad su to čula ostala desetorica, počeše se gnjeviti na Jakova i Ivana. Zato ih Isus dozva i reče im: »Znate da oni koji se smatraju vladarima gospoduju svojim narodima i velikaši njihovi drže ih pod vlašću. Nije tako među vama! Naprotiv, tko hoće da među vama bude najveći, neka vam bude poslužitelj! I tko hoće da među vama bude prvi, neka bude svima sluga. Jer ni Sin Čovječji nije došao da bude služen, nego da služi i život svoj dade kao otkupninu za mnoge.« Riječ Gospodnja.
Prijatelji su ga zbog vesele naravi i dobrodušnosti zvali “Dobri”. Bio je duhovit, pun razumijevanja za sve. Zbog toga je postao uzor napuštenoj djeci koju je okupljao u “Oratoriju Božanske ljubavi”, gdje ih je držao podalje od lošega društva i odgajao za časne ljude i uvjerene kršćane.
Prijatelji su ga zbog vesele naravi i dobrodušnosti zvali “Dobri”. Bio je duhovit, pun razumijevanja za sve. Zbog toga je postao uzor napuštenoj djeci koju je okupljao u “Oratoriju Božanske ljubavi”, gdje ih je držao podalje od lošega društva i odgajao za časne ljude i uvjerene kršćane. Za tu djecu i za zdravlje njihovih duša i tijela Filip nije prezao prositi po ulicama ili vratima raskošnih palača. Jednoga mu je dana tako jedan gospodin, razbješnjen njegovim zahtjevima i želeći ga se riješiti – opalio pljusku. Filip se time nimalo nije dao smesti: “Ovo je bilo za mene – rekao je smiješeći se – i na tome Vam hvala. A sada mi dajte nešto za moju djecu.”
Sveti Filip Neri rođen je u Firenci 1515. Otac mu je bio bilježnik, a majka mu je rano umrla. Unatoč tome gubitku, imao je sretno djetinjstvo, zahvaljujući, između ostalog, svojoj radosnoj i blagoj naravi. Proučavao je glazbu i pjesništvo, a volio je i uživao u Božjoj prirodnoj ljepoti. S 18 godina su ga poslali u Cassino k jednome ujaku trgovcu, kako bi od njega naučio zanat. Kroz prozor njegove trgovine Filip je promatrao brda Cassina, kojima dominira veličanstvena opatija, pa ubrzo više nije niti primjećivao ništa drugo.
Međutim, nije bio stvoren za monaški život. Nekoliko je mjeseci posjećivao benediktince u opatiji, da bi se potom odlučio preseliti u Rim gdje je počeo studirati na Sapienzi. No, ni u studiju nije pronašao ono što je tražio pa je s 24 godine skupio sve knjige što ih je posjedovao (zadržavši samo Bibliju i djelo ‘Summa theologica’ sv. Tome Akvinskoga), prodao ih, a utržak podijelio siromasima.
Nakon toga je postao putujući propovjednik i neumorni posjetitelj najsiromašnijih četvrti grada, najzapuštenijih bolnica, najmračnijih zatvora – posvuda pronoseći svjedočanstvo tople kršćanske ljubavi.
Godine 1551. zaređen je za svećenika. Odmah nakon toga uspostavio je svoj prvi Oratorij, temelj organizacije koja će 1575. biti u potpunosti odobrena pod naslovom “Kongregacije oratorija”, kako bi se, po mogućnosti u njegovu stilu “obrazovanja kroz razonodu”, nastavilo njegovo djelo pomaganja napuštenoj djeci.
Iako je u mladosti odbacio svoje knjige (a tu je gestu ponovio pred smrt, spalivši sve sto je sam napisao), to ne znači kako sv. Filipa Nerija trebamo doživljavati kao neznalicu. Naprotiv! Imao je posve zadovoljavajuće obrazovanje, te je bio savjetnikom skromnih ljudi, ali i tako istaknutih osoba kao sto su bili: papa Pio IV., papa Klement VIII. i sv. Karlo Boromejski. Filip je posjedovao veliko nutarnje bogatstvo, bio je krajnje čovječan u odnosima s drugima i upravo franjevački otvoren radosti življenja, spokoju, u prihvaćanju sebe i vlastitih granica.
“Povuci se, Gospodine, povuci se. Zadrži val Svoje milosti” – govorio bi kada bi mu srce bilo ispunjeno radošću i zahvalnošću. Istovremeno je Gospodina molio neka mu drži ruku na glavi jer će “u protivnome Filip, bez Tvoje pomoći, činiti po svome”.
Za vrijeme svete mise ponekad bi ga znala obuzeti ekstaza, ali je on, kako bi spriječio da se ti “ushiti” prometnu u jalove spektakle, uz misal spremnu za korištenje držao i knjigu dosjetki župnika Arlotta. Na kraju svete mise, otpuštajući vjernike, običavao je reći: “Završilo je vrijeme vaše molitve, ali i dalje traje vrijeme za činiti dobro.”
Znao je odlično u krilatice pretakati nauk i duhovnu mudrost kršćanstva, pa su brojne njegove izreke, prenesene usmenom predajom, postale vjerskom baštinom mnogih naraštaja, što svjedoči o velikom i odlučujućem utjecaju koji je izvršio na vjerski i društveni život svoga, a i ne samo svoga vremena.
Umro je s 80 godina, nakon što je ujutro 25. svibnja 1595. slavio svetu misu kličući i pjevajući od radosti. Nitko osim njega nije slutio da će brzo umrijeti. Već sljedeće noći liječnici su, pregledavajući njegovo tijelo, pronašli srčani mišić veći no uobičajeno, dok su se dva rebra bila povukla kako bi dala prostora otkucajima toga srca prepuna ljubavi za Boga i bližnjega. Nebeski je zaštitnik mladih.
Molitva sv. Filipu Neriju
O predragi moj sveti zaštitniče Filipe, stavljam se pod tvoje okrilje iz ljubavi prema Isusu.
Zbog Njegove ljubavi, koja je i tebe izabrala, molim tvoj zagovor kako bi me On u pravo vrijeme poveo u raj. Žarko te molim usavrši me u istinskoj pobožnosti, poput one koju si i ti imao, prema Duhu Svetom, Trećoj Osobi Presvetog Trojstva. Onako kao što je On na Pedesetnicu čudesno ispunio tvoje srce svojom milošću pomozi i meni zadobiti sve potrebno za vječni spas. Pribavi mi Njegovih sedam velikih darova, kako bi i moje srce gorjelo za vjeru i svetost.
Izmoli za mene:
– dar mudrosti, kako bih mogao više voljeti nebo od zemlje i znao razlikovati istinu od laži; – dar razuma, kako bi se u moj duh utisnula otajstva Božje Riječi; – dar savjeta, kako bih mogao izabrati pravi put u dvojbama; – dar jakosti, kako bih se hrabro i ustrajno znao boriti s dušmanima; – dar znanja, kako bih mogao djelovati s čistom nakanom na veću slavu Božju; – dar pobožnosti, kako bih mogao postati pobožnim i savjesnim; – dar svetog straha Božjeg kako bih u svim mojim duhovnim blagoslovima zadržao poštovanje, samozataju i trijeznost.
Preblagi Oče, uzore čistoće i mučeniče ljubavi, moli za me.
Primit ćete – s progonima – sada stostruko i u budućemu vijeku život vječni.
Utorak, 26. 5. 2026.
Spomendan
Sv. Filip Neri († 1595.), prezbiter
VIII. tjedan kroz godinu
4. tjedan psaltira
Misna čitanja:
1Pt 1,10-16; Ps 98,1-4; Mk 10,28-31
Boja liturgijskog ruha:
bijela
Imendani:
Filip, Priska, Anamarija, Zdenko, Eleuterije
Prvo čitanje:
1Pt 1,10-16
Proroci su proricali o milosti vama namijenjenoj. Zato trijezni budite, savršeno se pouzdajte u milost.
Čitanje Prve poslanice svetoga Petra apostola Predragi! Spasenje su istraživali i pronicali proroci koji prorokovahu o milosti vama namijenjenoj. Pronicali su na koje ili kakvo je vrijeme smjerao Duh Kristov u njima koji je unaprijed svjedočio o Kristovim patnjama te slavama što su nakon njih imale doći: bi im objavljeno da ne seb nego vama poslužuju ono što vam sada u Duhu Svetom s neba poslanom navijestiše vaši blagovjesnici, a nada što se i anđeli žude nadviti. Zato opašite bokove pameti svoje, trijezni budite i savršeno se pouzdajte u milost koju vam donosi Objavljenje Isusa Krista. Kao poslušna djeca ne supriličujte se prijašnjim požudama iz doba neznanja. Naprotiv, kao što je svet Onaj koji vas pozva, i vi budite sveti u svem življenju. Ta pisano je: Budite sveti jer sam ja svet. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 98,1-4
Gospodin obznani spasenje svoje.
Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, jer učini djela čudesna. Pobjedu mu pribavi desnica njegova i sveta mišica njegova.
Gospodin obznani spasenje svoje, pred poganima pravednost objavi. Spomenu se dobrote i vjernosti prema domu Izraelovu.
Svi krajevi svijeta vidješe spasenje Boga našega. Sva zemljo, poklikni Gospodinu, raduj se, kliči i pjevaj!
Evanđelje:
Mk 10,28-31
Primit ćete – s progonima – sada stostruko i u budućem vijeku život vječni.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku U ono vrijeme: Petar reče Isusu: »Evo, mi sve ostavismo i pođosmo za tobom.« Reče Isus: »Zaista, kažem vam, nema ga tko ostavi kuću, ili braću, ili sestre, ili majku, ili oca, ili djecu, ili polja poradi mene i poradi evanđelja, a da ne bi sada, u ovom vremenu, s progonstvima primio stostruko kuća, i braće, i sestara, i majki, i djece, i polja — i u budućem vijeku život vječni. A mnogi prvi bit će posljednji i posljednji prvi.« Riječ Gospodnja.
Gospina poruka preko vidjelice Marije Pavlović – Lunetti, 25. svibnja 2026.:
“Draga djeco! Nek vam ovo vrijeme bude vrijeme molitve i posta. Vratite se, dječice, u ljubavi Bogu koji je vaš mir. Ja sam s vama, dječice, i ljubim vas mojom majčinskom nježnošću. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu!” (S crkvenim odobrenjem)
