SVETAC DANA – SV. BRIGITA OD ŠVEDSKE

U svojim je Objavama opisivala mistična viđenja Isusove muke i smrti na križu. Isus joj je objavio molitve na čast njegove muke, uz velika obećanja milosti za sve koji ih budu molili

Brigita je rođena 1303. u Finsteru, u Švedskoj, državi na sjeveru Europe koja je tri stotine godina ranije prigrlila kršćansku vjeru istim onim oduševljenjem kojim ju je svetica prihvatila od svojih roditelja, veoma pobožnih ljudi, koji su pripadali obiteljima bliskim kraljevskoj kući.

Možemo razlikovati dva razdoblja u životu te svetice. U prvom je razdoblju Brigita sretno udata žena. Suprug joj se zvao Ulf i bio je upravitelj važne oblasti švedskog kraljevstva. Brak je trajao dvadeset i osam godina, sve do Ulfove smrti. Rodilo im se osmero djece, od kojih se drugorođena Karin (Katarina) časti kao svetica. To je rječiti znak odgojne zauzetosti Brigite za vlastitu djecu. Uostalom, njezina odgojna umješnost je bila toliko cijenjena da ju je švedski kralj Magnus pozvao da proboravi određeno vrijeme na njegovu dvoru kako bi njegovu mladu suprugu, Biancu iz Namura, upozna sa švedskom kulturom.

Brigita, čiji je duhovni vođa bio učeni redovnik koji ju je uveo u proučavanje Svetog pisma, izvršio je veoma pozitivan utjecaj na njezinu obitelj koja je, zahvaljujući njegovoj nazočnosti, postala prava “domaća Crkva”. Zajedno sa suprugom, prihvatila je Pravilo franjevačkih trećoredaca. Velikodušno je činila djela ljubavi prema siromašnima; osnovala je također bolnicu. Uz svoju suprugu, Ulf je naučio poboljšati svoj karakter i napredovati u kršćanskom životu. Po povratku s dugog hodočašća u Santiago de Compostelu, na kojem su zajedno s ostalim članovima obitelji, boravili 1341., bračni drugovi su donijeli odluku da žive u suzdržljivosti; no nedugo nakon toga, u miru jednog samostana u kojeg se bio povukao, Ulf je zaključio svoj zemaljski život.

To prvo razdoblje Brigitina života pomaže nam cijeniti ono što bismo danas mogli nazvati istinskom “bračnom duhovnošću”: bračni drugovi mogu zajedno ići putom svetosti, potpomognuti milošću sakramenta ženidbe. Nije rijetkost da, kao što se to dogodilo u životu svete Brigite i njezina supruga Ulfa, upravo žena svojom vjerskom osjetljivošću, tankoćutnošću i blagošću uspijeva potaknuti supruga da krene putom vjere. Tu mislim sa zahvalnošću na mnoge žene koje, iz dana u dan, također danas svojim svjedočenjem kršćanskog života unose svjetlo u svoje obitelji. Neka Duh Sveti uzmogne i danas kršćanske bračne drugove potakne na svetost, kako bi pokazali svijetu ljepotu ženidbe življene prema evanđeoskim vrijednostima ljubavi, nježnosti, uzajamnog pomaganja, plodnosti u rađanju i odgajanju djece, otvorenosti i solidarnosti prema svijetu, sudjelovanja u crkvenom životu.

Kada je Brigita ostala udovica započelo je drugo razdoblje njezina života. Odrekla se drugog braka kako bi produbila jedinstvo s Gospodinom molitvom, pokorom i djelima ljubavi. I kršćanske udovice, dakle, mogu pronaći u toj svetici uzor za nasljedovanje. Naime, Brigita se nakon muževe smrti, pošto je razdijelila sva svoja dobra siromašnima, trajno nastanila u cistercitskom samostanu u Alvastri, premda nikada nije položila redovničke zavjete. Tu su započele Božje objave Brigiti, koje će je pratiti ostatak života. Brigita ih je dala zapisivati svojim tajnicima-ispovjednicima, koji su ih preveli sa švedskog na latinski i sabrali u osam knjiga pod zajedničkim naslovom Revelationes (Objave). Tim se knjigama treba pridodati dodatak, koji ima za naslov Revelationes extravagantes (Dodatne objave).

Objave svete Brigite po svojem su sadržaju i stilu veoma različite. Ponekad se objava predstavlja u obliku dijalogâ između božanskih osoba, Djevice, svetaca pa čak i demona; u tim dijalozima sudjeluje i sama Brigita. Ponekad je riječ o prepričavanju nekog posebnog viđenja, a katkad se opet opisuje ono što Djevica Marija objavljuje o Sinovu životu i otajstvima. Vrijednost Objava svete Brigite, koje ponekad pobuđuju poneku sumnju, pojasnio je sluga Božji Ivan Pavao II. u pismu Spes Aedificandi: “Priznavajući Brigitinu svetost”, pisao je moj ljubljeni prethodnik, “Crkva, premda se ne izjašnjava o pojedinim objavama, prihvatila je autentičnost sveukupnog njezina duhovnog iskustva” (br. 5).

Naime, čitajući te Objave pozvani smo razmišljati o mnogim važnim temama. Tako se, primjerice, često ponavlja opis, s veoma realističnim pojedinostima, Kristove muke, prema kojoj je Brigita uvijek gajila povlaštenu pobožnost, razmatrajući u njoj beskrajnu Božju ljubav prema ljudima. Na Gospodinova usta koji joj govori, ona smjelo stavlja ove potresne riječi: “O prijatelji moji, Ja ljubim tako nježno svoje ovce da bih htio umrijeti, kada bi to bilo moguće, još mnogo put, za svaku od njih, onom istom smrću koju sam pretrpio za otkupljenje svih njih” (Revelationes, Knjiga I., pog. 59). I bolno Marijino majčinstvo, po kojoj je postala posrednica i Majka milosrđa, je tema koja se često ponavlja u Objavama.

Primivši te karizme, Brigita je bila svjesna da joj je tim darom Gospodin ukazao osobitu ljubav: “Kćeri moja”, čitamo tako u prvoj knjizi Objava, “izabrah te za sebe, ljubi me svim svojim srcem… više od svega na svijetu” (pog. 1). Uostalom, Brigita je dobro znala, i bila u to čvrsto uvjerena, da svaka karizma ima za cilj izgrađivati Crkvu. Upravo zbog toga su razloga brojne njezine objave, od čega neke čak u obliku strogih opomena, bile upućene vjernicima njezina doba kao i predstavnicima vjerskih i političkih vlasti, kako bi dosljedno živjeli svoj kršćanski život. No ona je to uvijek činila s uvažavanjem i punom vjernošću prema crkvenom učiteljstvu, a nadasve prema nasljedniku apostola Petra.

Brigita je 1349. zauvijek napustila Švedsku i pošla na hodočašće u Rim. Nije joj namjera bila samo sudjelovali u Jubileju 1350., već je željela također dobiti od pape odobrenje za pravilo redovničke zajednice koju je kanila osnovati, koja će se zvati po Presvetom Spasitelju i biti sastavljena od redovnika i redovnica pod vlašću opatice. To nas ne treba nimalo čuditi: u Srednjem su vijeku postojale monaške zajednice s jednim muškim i jednim ženskim ogrankom, ali su i jedan i drugi obdržavali isto monaško pravilo, koje je predviđalo da njima upravlja opatica. Naime, u velikoj kršćanskoj tradiciji, ženi je priznato njezino dostojanstvo, i – po primjeru Marije, Kraljice apostolâ – vlastito mjesto u Crkvi, koje, premda se ne podudara sa zaređenim svećeništvom, je jednako važno za duhovni rast zajednice. Osim toga, suradnja posvećenih muškaraca i žena, uvijek u poštivanju njihova specifičnog poziva, ima veliku važnost u današnjem svijetu.

U Rimu, u pratnji kćeri Karin, Brigita se posvetila životu intenzivnog apostolata i molitve. Iz Rima se zatim uputila na hodočašće raznim talijanskim svetištima, osobito onom u Asizu, rodnom kraju svetog Franje, prema kojem je Brigita uvijek gajila veliku pobožnost. Na kraju je, 1371. godine, okrunila svoju veliku želju: putovanje u Svetu zemlju, gdje se uputila u društvu svoje duhovne djece, skupine koju je Brigita nazivala “Božji prijatelji”.

Tijekom tih godina, pape su se nalazile u Avignonu, daleko od Rima: Brigita im se, sa žalošću u srcu, obratila pozvavši ih da se vrate na Petrovu Stolicu, u Vječni grad. Umrla je 1373., prije nego se papa Grgur XI. definitivno vratio u Rim. Bila je privremeno pokopana u rimskoj crkvi svetog Lovre u Panisperni, ali su 1374. njezina djeca Birger i Karin vratili njezine posmrtne ostatke u domovinu, u samostan u Vadsteni, sjedištu Reda koji je osnovala sveta Brigita, koji se ubrzo veoma proširio. Papa Bonifacije IX. ju je 1391. svečano proglasio svetom.  Ivan Pavao II. proglasio je 1999. svetu Brigitu Švedsku suzaštitnicom cijele Europe.

(iz kateheze pape Benedikta XVI. na općoj audijenciji, 27. listopada 2010.)

Isus je objavio sv. Brigiti dvije serije molitava koje On želi da se mole na čast njegove muke: Mnogi molitvenici i internet stranice uz ove pobožnosti spominju i obećanja koja je navodno svetoj Brigiti dao Isus za sve koji budu molili te molitve. Međutim, Sveti Oficij (danas Kongregacija za nauk vjere) izdao je 1954. upozorenje da „nipošto nije sigurno kako su ta obećanja nadnaravnog podrijetla“ te da stoga „mjesni ordinariji moraju izbjegavati davati dopuštenje za izdavanje ili reizdavanje djela ili napisa koji sadrže navedena obećanja“ (Acta Apostolicae Sedis 46-1954). Time se ne umanjuje vrijednost molitvi, već se pod upitnik stavljaju navodna obećanja. Više o tome pročitajte OVDJE.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. MARIJA MAGDALENA

Časoslov naroda Božjega na obvezni spomendan sv. Marije Magdalene kaže posve kratko ono bitno. “Bila je primljena među Kristove učenike. Nazočna je bila kod njegove smrti i na Uskrs veoma rano vidjela je Otkupitelja koji je od mrtvih uskrsnuo. Njezino se štovanje u zapadnoj Crkvi raširilo posebno u XII. stoljeću.”

Sveta Marija Magdalena je u Novom zavjetu i apokrifnim pismima opisana kao učenica Isusa Krista. U hrvatskom jeziku uobičajeno ime Marija Magdalena zapravo je Marija Magdalenska, tj. Marija iz mjesta Magdale. Sva četiri evanđelista spominjuju Mariju Magdalenu kao svjedokinju uskrsnuća Isusa Krista.

Marija se rodila u Magdali u Palestini. Prema predaji, njezini roditelji su bili veoma bogati. Još kao djevojčica ostala je bez oca, a s petnaest godina i bez majke. Bila je neobično lijepa, a grješila je bludno kao javna grješnica. Međutim, taknuta Božjom milošću, počela je razmišljati o obraćenju. Nije se oglušila na Božji poticaj. Grad u kojem je griješila bludno izabrala je i za mjesto pokore. Javno je griješila pa je zato i odlučila javno činiti pokoru i zadovoljštinu za svoje grijehe. Javno je sablažnjavala druge, pa se javno i kajala. Nije se osvrtala na ruganje i prijezir mnogih. Došla je u kuću Šimuna, farizeja, kleknula do Isusovih nogu, cjelivala ih je, suzama ih prala, mirišljavom pomasti mazala i svojom bujnom kosom brisala. Evanđelje nam ne donosi nijednu njezinu riječ, ali suze pokajnice kazale su sve. Stoga joj Isus oprašta grijehe i otpušta je u miru, jer je postala velika pokornica. Od susreta s Isusom počela je Marija živjeti novim načinom života. Pratila je Isusa u javnim nastupima.

Prema jednima ona je ista osoba koja je pozorno slušala Isusove riječi dok je njezina sestra Marta pripremala večeru. U njihovoj obiteljskoj kući živio je i njihov brat Lazar, kojega je Krist uskrisio. Kada se Marta potužila jer sama priprema večeru, a njezina sestra Marija sjedi, Isus je kazao da je Marija izabrala ‘najbolji dio’. Iz nje je Isus istjerao 7 zloduha. Evanđelist Luka spominje Mariju Magdalenu u skupini žena koje su Isusa pratile u njegovu apostolskom radu. Bila je uz Isusa u najtežim časovima njegova života. Zajedno s Gospom bila je pod Isusovim križem na Kalvariji. U društvu anđela ostala je uz grob Isusov, našla se nad praznim Kristovim grobom. Uskrsli Isus njoj se prvoj ukazao i poslao je kao vjesnicu te radosne vijesti svojim apostolima. Vjernički puk uvijek je slavio Mariju Magdalenu kao veliku obraćenicu i njezin dan kao ‘svetkovinu suza’.

Bila je toliko otvorena Isusu Kristu da ga ni mrtvog nije mogla ostaviti, nego je došla na njegov grob kako bi tu crpla snagu da dalje raste u slobodi od spona od kojih ju je on oslobodio. Tu je doživjela čudesan susret s uskrslim Isusom. Nije ga najprije prepoznala, misleći da je vrtlar. No kada je on izgovorio njezino ime: Marijo, ona ga je prepoznala, hitro se okrenula i htjela obujmiti mu noge od sreće što je tu njezin Učitelj i Spasitelj.

Marija Magdalena je bila sapeta sa sedam zala. Nismo saznali koji su to bili duhovi, no očito su to bila teška zla koja su mučila jadnu ženu. Zato možemo razumjeti njezinu zahvalnost kad je na prvi dan iza subote već rano ujutro došla pomazati Isusovo mrtvo tijelo i plakati na njegovu grobu. Očito je, nakon što ju je Isus oslobodio od svih zala, bila sretna, zdrava i toliko sveta da je kršćanstvo evo već 2000 godina štuje kao uzor koji pokazuje kamo treba ići onda kad nas zahvate zloće. Njezino se štovanje u zapadnoj Crkvi raširilo posebno u XII. stoljeću.

Što je prethodilo Magdaleninu životu prije nego je primljena medu Kristove učenike, to je medu tumačima Svetog pisma, svetim Ocima i hagiografima veoma sporno. Njihova su mišljenja ne samo različna, već i posve suprotna. U srednjem vijeku bilo je snažno naglašeno da je bila velika grešnica i da se obratila Gospodinu te postala velika pokornica: najodličniji predstavnik svih obraćenika. Slikari su je obično slikali kako suzama pere Gospodinove noge, a kosom otire, poistovjećujući je s onom ženom, javnom grješnicom u gradu, do Isusovih nogu u kući farizeja šimuna Gubavoga. Mi se ovdje nećemo i ne možemo upuštati u ta raspravljanja, već jednostavno u sv. Mariji Magdaleni štujmo Gospodinovu učenicu, onu Magdalenu što je stajala pod njegovim križem, o čemu govore svi evanđelisti, i onu koja je prva vidjela Uskrsloga te postala blagovjesnicom njegova uskrsnuća.

»Kad uskrsnu u prvi dan sedmice, Isus se najprije ukaza Mariji iz Magdale, iz koje bijaše istjerao sedam zlih duhova. Ona ode i to javi onima koji bijahu njegovi pratioci, a sad bijahu u tuzi i suzama« (Mk 16,9–10).

Prazan grob te kako se Isus ukazuje Mariji iz Magdale krasno je opisao sv. Ivan u 20. glavi svoga evandelja. Tumačeći taj tekst, Grgur Palamas, solunski nadbiskup od 1340–1359, po utjecaju u istočnoj Crkvi tako velik kao sv. Toma Akvinski u zapadnoj, zapisao je o Mariji Magdaleni divnih misli. One prema tradiciji istočne Crkve, kao i svako drugo teološko razmišljanje, trebaju poslužiti kontemplaciji i mistici, molitvenom doživljavanju našega Gospodina. Pročitajmo jedan dio toga nadahnutoga Palamasova teksta!

»Medu onima što su nosile miomiris na Kristov grob, slavimo jedino spomen Marije Magdalene. Krist je iz nje istjerao sedam zlih duhova da bi dao mjesto sedmerostrukom djelovanju milosti Duha. Njezina ustrajnost da ostane i dalje na grobu zavrijedila joj je viđenje i razgovor s anđelima; zatim je vidjela Gospodina te postala njegovim apostolom kod apostolâ. Poučena i potpuno uvjerena iz ustiju samoga Boga, polazi naviještati im da je vidjela Gospodina i ponavljati im što joj je rekao. Promotrimo, braćo moja, koliko je po dostojanstvu Marija Magdalena zaostajala za Petrom, glavom apostola, i Ivanom, veoma ljubljenim Kristovim teologom, a koliko je ipak više od njih bila obdarena. Kad su oni dotrčali na grob, ne vidješe drugo do plahtice i ručnika; no ona koja je čvrstom ustrajnošću ostala do kraja na vratima groba, vidjela je prije apostolâ ne samo anđele, nego i samoga Gospodara anđela, uskrsla u tijelu. Čula je njegov glas i tako ju je Bog svojom riječju stavio u svoju službu. Hram je u kojem u ovaj čas stojimo slika Kristova groba. On je čak i nešto bolje od slike, on je, tako reći, stvarno jedan drugi Sveti grob. Tu se nalazi mjesto gdje se polaže Gospodinovo tijelo, tu se nalazi sveti stol. Svaki, dakle, onaj što se cijelim srcem žuri prema ovome božanskome grobu, istinskom Božjem prebivalištu, da bi tu sabrana duha i upravljena prema Bogu ustrajao sve do kraja, taj će ne samo na anđeoski način naučiti riječi nadahnutih knjiga, nego će i sam očima duha, da ne kažem i više: očima tijela, bez ikakve prevare promatrati samoga Gospodina. Jer onaj koji očima vjere promatra mistični stol i kruh života pohranjen na njemu, vidi u stvarnosti Božju Riječ, koja je za nas postala tijelo i nastanila se medu nama. A ako se udostoji i primiti ga, ne samo da ga vidi, već i sudjeluje u njegovu bitku, prima ga u svoje srce kao gosta te se ispunja božanskom milošću što dolazi od njega. Isto tako kad je Marija vidjela onoga koga su apostoli željeli vidjeti, zaslužila je viđenje i uživanje onoga koga prema Apostolu i anđeli žele gledati. Po toj kontemplaciji, po tom sudjelovanju u misteriju čovjek se sav pobožanstvenjuje.«

Sveta Marija Magdalena bila je za umjetnike, propovjednike, duhovne pisce uvijek veliko i trajno nadahnuće. Ona je i u puku veoma popularna svetica. U našim krajevima posvećene su joj brojne crkve i podignuti oltari. I pravo je da je štujemo te od nje naučimo onu čuvstvenu i djelotvornu ljubav prema Isusu. Ona je uz Gospodina pod križem, kad su ga gotovo svi ostavili, zato je postala tip vjernoga Isusova učenika, kakav bi trebao zapravo biti svaki Kristov sljedbenik.

Popularnost svete Marije Magdalene očituje se i u tome što je kao svoju zaštitnicu slave žene, pokornice, frizeri, tvorničari parfema i pomada, vrtlari, vinciliri, vinogradari i učenici. Njezino ime nose mnoge žene.

MOLITVA

Bože, sveta Marija Magdalena vidjela je uskrsloga Spasitelja i prva javila učenicima radost uskrsnuća. Daj i nama, po njezinu primjeru i zagovoru, svjedočiti da je Krist živ te ga jednom ugledati kao Kralja vječne slave. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. LOVRO IZ BRINDISIJA

Sv. Lovro je mnogo propovijedao, no znao je da za obranu vjere i obnovu kršćanskoga života samo to još nije dostatno. Traži se više od propovijedanja

Jedan je od velikih likova posttridentske crkvene obnove kapucin Lorenzo Russo, poznatiji kao Lovro iz Brindisija. On se rodio u tom gradu u Apuliji 22. srpnja 1559. Ostavši siroče bez oca, još kao dječak bijaše primljen među konventualske učenike te započe svoje humanističke nauke. Kad mu je umrla i majka – u dobi od 14 godina života Lovro napusti sjemenište svoga rodnoga grada te pođe k stricu u Veneciju. Ondje se upoznao s kapucinima i stupio u njihov red.

Novicijat je svršio u Veroni. Nakon prvih zavjeta počeo je studijem logike u Padovi, a zatim je u Veneciji studirao filozofiju i teologiju. Kako je bio veoma nadaren smislom za znanost, oštrouman, dao se svim žarom na proučavanje Biblije. U tom je postigao izvanredne uspjehe zahvaljujući osobito studiju starih biblijskih jezika. Hebrejski je tako dobro naučio da je svojim znanjem iznenađivao i same židovske rabine.

Lovro je u Veneciji bio zaređen za svećenika 18. veljače 1582. Povjerena mu je služba profesora teologije pa je tako mogao nastaviti omiljelim daljnjim proučavanjem bogoslovske znanosti ne zanemarujući pri tom ni pastoralni rad, osobito propovijedanje. Za to je imao mnogo smisla i talenta. Kako si je svojim znanjem i krepošću brzo stekao velik ugled, počeli su mu povjeravati odgovorne službe. Postao je gvardijan, učitelj novaka, pa onda provincijal toskanske provincije. Kroz dvije godine obavljao je u Rimu službu propovjednika za Židove, a onda je postao opet provincijal pa generalni definitor svoga reda.

God. 1599. poslan je u Prag, a g. 1601. mnogo je pridonio pobjedi kršćanske vojske nad Turcima u Stolnome Biogradu u Ugarskoj. Vrativši se u Italiju izabran je za kapucinskoga generala. Za te službe kroz tri je godine pješke obišao sve kapucinske provincije po Europi, otklanjajući posvuda zloupotrebe što se bijahu u red uvukle, brinući se za obnovu redovničkoga života i stege. Svojom je revnošću braću ispunjao udivljenjem, a i zanosom za redovničke ideale.

Ostatak svoga života Lovro je proveo kao izvanredan propovjednik koga su posvuda rado slušali, kao diplomatski posrednik između raznih knezova i kraljeva. Zbog svega toga gotovo je stalno bio na putu. Koncem svibnja 1619. došao je u Lisabon. Ondje se nakon mjesec dana razbolio te 22. srpnja u dobi od 60 godina preminuo, oplakan od kraljevskoga dvora i svih onih što su ga poznavali.

Sv. Lovro je mnogo propovijedao, no znao je da za obranu vjere i obnovu kršćanskoga života samo to još nije dostatno. Traži se više od propovijedanja. Zato je običavao govoriti: “Oružje kojim želimo braniti vjeru jest ovo: svet život njezinih propovjednika i učitelja te strpljivo podnesene muke i progonstva; srca se ne osvajaju mačem nego uvjerenjem.”

“Rastući od djetinjstva u franjevačkoj školi, upio je u se izrazito kristocentričnu duhovnost. U njegovu duhovnom kristocentrizmu dolaze do izražaja naročito dva vida: ljubav prema Euharistiji, osobito u žrtvi svete mise te ljubav prema Majci Božjoj” (Arturo M. da Carmignano di Brenta).

Misu je znao u velikoj pobožnosti i utjehi i po nekoliko sati služiti pa je u tom pogledu u povijesti svetaca jedinstven slučaj. Ljubav prema Mariji iskazivaše u misama što ih je služio njoj u čast, u molitvama i u vatrenim propovijedima. Kad je govorio o Mariji, iz njega je izbijala neka sveta vatra. Gospi u čast činio je subotom i uoči njezinih svetkovina velike pokore. Kao izraz svoje izvanredne marijanske pobožnosti ostavio je iza sebe jedno od svojih najljepših djela, svoj Mariale. To je bogata zbirka njegovih propovijedi o molitvi “Salve Regina”, o “Magnificatu”, “Zdravo Mariji” te raznih propovijedi za Gospine blagdane.

“Mariale je rječit dokument Lovrine nježne pobožnosti prema Djevici, ali ujedno i prava mariologija, bogata, temeljita, potpuna, iako pisana u govorničkom obliku. Nema marijanske dogme ni povlastice o kojoj on ne bi raspravljao, koju ne bi produbljivao, branio, ne popuštajući ipak pobožnjačkim pretjeranostima, ostajući uvijek na temeljima solidne teologije. On je razjasnio, osvijetlio i branio i one istine koje tada od Crkve nisu bile još definirane, kao bezgrješno začeće, uznesenje na nebo, Marijino sveopće posredništvo. S tim se djelom, iako ne posve organskim, svetac autoritativno uvrštava među najveće mariologe sve do svoga vremena” (Arturo M. da Carmignano di Brenta).

Svojim se teološkim spisima sveti Lovro proslavio ne samo u mariologiji nego i u drugim granama svetih znanosti. Sva su mu sačuvana pisana djela zaslugom venetskih kapucina objavljena tek g. 1956. Ta zbirka sadrži njegovih 10 glavnih djela u 15 svezaka. Ona se mogu podijeliti na 4 vrste: propovijedi, svetopisamske rasprave i tumačenja, vjerske prepirke, osobni i autobiografski spisi. Zbog tih ga je djela papa Ivan XXIII. 19. ožujka 1959. proglasio naučiteljem Crkve, davši mu naslov “apostolski naučitelj”.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. ILIJA PROROK

Kao starozavjetni prorok Ilija ima vrlo važno mjesto u židovskoj, kršćanskoj i islamskoj predaji, o čemu svjedoče brojni spisi o njemu. Živio je i djelovao u Sjevernom izraelskom kraljevstvu u 9. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ahazje. Prema Svetom pismu bio je “podignut u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima”.

Danas, 20. srpnja, slavimo u Bosni, Hercegovini i Slavoniji mnogo štovanoga sveca. On je i glavni zaštitnik đakovačke ili bosanske biskupije te crkvene provincije Bosne-Hercegovine. On je u Starome zavjetu vatreno revnovao za vjeru u jednoga pravoga Boga Jahvu. Njegovo ime u hebrejskom jeziku znači “Jahve je moj Bog”, a za tu se istinu prorok Ilija cijeli svoj život i borio. Knjiga Sirahova ovako sažima i hvali tu Ilijinu borbu: “I usta prorok Ilija kao oganj, riječ mu plamtjela kao buktinja. On je na njih donio glad i revnošću je svojom umanjio njihov broj. Po riječi je Božjoj nebo zatvorio i tri puta oganj s neba sveo. Kako li si strašan bio, Ilija, u čudesima svojim! I može li se itko dičiti koliko ti? Podigao si mrtva od smrti i iz Podzemlja po riječi Svevišnjeg. Bacio si u propast kraljeve i vukao odličnike s odra njihova. Na Sinaju si čuo ukore i sud osvetni na Horebu. Pomazao si kraljeve osvetničke i proroka sebi za nasljednika, podignut si bio u vihoru ognja, u kolima s plamenim konjima. Određen si u prijetnjama budućim da umiriš srdžbu Božju prije no što ona provali, da obratiš srca otačka sinovima i da obnoviš plemena Jakovljeva. Blago onomu koji će te vidjeti i onima koji su usnuli u ljubavi, jer i mi ćemo posjedovati život” (Sir 48,1-11). Inače je djelovanje proroka Ilije opširno opisano u Prvoj i Drugoj knjizi Kraljeva: 1 Kr 17,1 do 2 Kr 1,18 i 2 Kr 2,1 do 13,25. Prvi se odlomak naziva Ilijin, a drugi Elizejev ciklus.

Ilija je bio rodom iz Tišbe, pa se naziva i Tišbijac. Živio je i djelovao u Sjevernom ili Izraelskom kraljevstvu u IX. stoljeću prije Krista u vrijeme kraljevanja Ahaba i Ohozije. Borbu s bezbožnim Ahabom i njegovom ženom Jezabelom sam prorok Ilija najbolje izriče nalazeći se na Božjoj gori Horebu. Na Jahvin upit zašto je tamo došao, prorok odgovara: “Revnovao sam gorljivo za Jahvu, Boga nad vojskama, jer su sinovi Izraelovi napustili tvoj Savez, srušili tvoje žrtvenike i pobili mačem tvoje proroke. Ostao sam sam, a oni traže da i meni uzmu život” (1 Kr 19,10). U tim je riječima sav Ilija. One izriču njegovo proročko poslanje u jednom veoma teškom razdoblju povijesti izabranoga naroda.

Ilija u vihoru uziđe na nebo

Tajanstveni je Ilijin završetak u Drugoj knjizi Kraljeva opisan ovako: “Evo što se dogodilo kad je Jahve uznio Iliju na nebo u vihoru. Ilija i Elizej pošli iz Gilgala. I reče Ilija Elizeju: “Ostani ovdje, jer me Jahve šalje do Betela.” Elizej odgovori: “Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!” I siđoše do Betela. A proročki sinovi koji su boravili u Betelu, iziđoše Elizeju u susret i rekoše mu: “Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?” On reče: “I ja to znam; tiho!” Ilija mu reče: “Elizeju! Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jerihona.” Ali on odgovori: “Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!” I uđoše u Jerihon. Proročki sinovi, koji su živjeli u Jerihonu, priđoše Elizeju i rekoše mu: “Znaš li da će danas Jahve uzeti tvoga gospodara iznad tvoje glave?” On reče: “I ja to znam; tiho!” Ilija mu reče: “Ostani ipak ovdje, jer me Jahve šalje do Jordana.” Ali on odgovori: “Života mi Jahvina i tvoga: ja te neću ostaviti!” I tako pođoše obojica. I pedeset proročkih sinova pođe i zaustavi se podalje, dok su se njih dvojica zadržala na obali Jordana. Tada Ilija uze svoj ogrtač, smota ga i udari njime po vodi, a voda se razdijeli na suhu. A kad prijeđoše, Ilija će Elizeju: “Traži što da ti još učinim prije nego što budem uznesen ispred tebe?” A Elizej odgovori: “Neka mi u dio padne obilje tvoga duha!” Ilija odgovori: “Mnogo tražiš: ako me budeš vidio, kad budem uznesen ispred tebe, bit će ti tako; ako pak ne budeš vidio, neće biti.” I dok su tako išli i razgovarali se, gle: ognjena kola i ognjeni konji stadoše među njih, i Ilija u vihoru uziđe na nebo. Elizej je gledao i vikao: “Oče moj, oče moj! Kola Izraelova i konjanici njegovi!” I više ga nije vidio. Uze tada svoje haljine i razdera ih nadvoje. I podiže Ilijin plašt, koji bijaše pao s njega, te se vrati i zaustavi se na obali Jordana. Uze onda Ilijin plašt i udari po vodi govoreći: “Gdje je Jahve, Bog Ilijin?” I kad udari po vodi, ona se razdijeli na dvije strane, i Elizej prijeđe” (2 Kr 2,1-14). Iz toga opisa staro je židovsko vjerovanje izvuklo zaključak da će se Ilija još jedanput pojaviti na zemlji prije “velikoga Jahvina dana”. Neki sveti Oci i crkveni pisci misle pak da će to biti prije drugog dolaska Mesije, tj. prije sudnjeg dana. Židovski povjesničar Josip Flavije u IX. knjizi svojih Židovskih starina ovako opisuje Ilijin završetak: “Ilija je iščeznuo između ljudi i nitko sve do danas ništa ne zna o njegovoj smrti.”

U Rječniku biblijske teologije Xavier-Léon Dufour o Ilijinu svršetku piše ovako: “Božji čovjek tajanstveno nestaje pred očima svoje okoline uznesen “u vihoru”, “u kolima Izraelovim i konjanicima njegovim”, a njegov proročki duh ostao je u Elizeju da nastavi Božje djelo.” Kod Isusova preobraženja na Taboru u opisu trojice evanđelista-sinoptika uz Mojsija nalazimo i Iliju kao predstavnike zakona i prorokâ ili najznačajnije likove Staroga zavjeta. Sv. Jakov u svojoj poslanici opisuje Iliju kao uzor uspješne molitve. “Mnogo može molitva pravednika ako je žarka. Ilija je bio čovjek koji je patio kao i mi; usrdno je molio da ne bude kiše; i nije pala na zemlju tri godine i šest mjeseci. Zatim je ponovo molio, pa je nebo dalo kišu, i zemlja je donijela svoj rod” (Jak 5,16b-18). Veoma značajno mjesto prorok Ilija uživa u židovskoj i islamskoj predaji, o čemu svjedoče brojni spisi. Slično je i s kršćanskom predajom u djelima svetih Otaca.

Štovanje svetog Ilije

Spomenimo bar nešto iz otačke književnosti. Sv. Atanazije u Životu sv. Antuna pustinjaka ističe jedno njegovo načelo: “Svi oni koji se zavjetuju na pustinjački život moraju uzeti kao pravilo i kao zaštitnika velikog Iliju te u njegovim djelima kao u ogledalu vidjeti kakvo treba da je i njihovo vladanje.” Sv. Ivan Zlatousti u jednom govoru ovako veliča Ilijino siromaštvo: “Ilija ništa nije imao pa ga ništa nije ni priječilo da se uspne na vrh kreposti; on je ocean bez granica.” Sv. Izidor Iliju naziva “velikim svećenikom i prorokom”. Njegovo svećeništvo izvodi iz žrtve što ju je prorok prinio Jahvi. Sv. Ambrozije Iliju naziva “pročelnikom proroka”. Sveti Oci drže da Ilija nije umro, no da će ipak umrijeti skupa s Henohom na koncu vremena boreći se protiv Antikrista. Snažni monaški pokret u IV. stoljeću gledao je u Iliji svoj uzor, osobito u njegovoj uzdržljivosti, siromaštvu, boravku u pustinji, postu i molitvi. Zato su ga nazivali čak “Naš poglavica”.

Štovanje je svetog Ilije, kao i inače starozavjetnih svetaca, veoma rašireno u istočnim Crkvama. Na Zapadu ga veoma štuju karmelićani. Njegov se blagdan u njihovu misalu prvi put pojavio godine 1551.

Hodočasnici u Svetu Zemlju sjećaju se svetog Ilije naročito na brdu Taboru i Karmelu. Svake godine 20. srpnja mnoštvo hodočasnika dolazi na brdo Karmel, a među njima ima kršćana raznih obreda, ima Židova i muslimana. “Svi se oni raznim prijevoznim sredstvima ili pješice uspinju te okupljaju oko samostana sestara bosonogih karmelićanki da izvrši svoje zavjete, da krste djecu, a nadasve da proroku u čast pjevaju i plešu. Iz samostanskog dvorišta odjekuje žamor kao na kakvom velikom sajmu; sav taj svijet, tako raznolik, svake se godine ujedinjuje u Ilijino ime, a on i dalje vrši na njih svoj čarobni utjecaj te u njihovu životu i vjerovanju ima tako živ udio” (Francesco Spadafora).

U slavenskom pučkom vjerovanju, što je prisutno i u našim krajevima, Ilija zapovijeda gromovima i kiši, pa se čak i naziva “Ilija gromovnik”. Daleko je vrjednije od toga shvaćanja pogled na velikog starozavjetnog proroka u duhu onoga što nam o njemu govori Božja objava.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – BLAŽENI HERMAN IZ REICHENAUA, POZNAT JE KAO AUTOR MOLITVE “ZDRAVO KRALJICE”

Imao je dva nadimka koja opisuju svu dramu i krajnost njegova života. Zbog uzetosti tijela zvali su ga Contractus – “Hromi”, a zbog genijalnosti njegova duha smatrali su ga Čudom svoga stoljeća.

Hermann iz Reichenaua, čovjek od svojih suvremenika nazivan “čudom našega vremena” bio je od svoga djetinjstva – vjerojatno od dječje paralize – hrom, cijeli život vezan uz stolicu na kojoj je bio nošen. Tjelesno sakat, duševno je bio izvanredno obdaren pa se bavio raznim znanostima i umijećima, proučavanjem povijesti, matematike, zvjezdoznanstva, glazbe, a bio je i pjesnik te ispjevao vrijednih pjesama, koje su se u obliku himana sačuvale u upotrebi sve do danas.

Rođen je 18. srpnja 1013. u Saulgau kao sin grofa Wolfrada II. od Altshausena i Hiltrede, koja potjecaše iz Burgundije. Već od svoje sedme godine boravio je u samostanu Reichenauu. Hermann je u njemu u vrijeme opata Berna (1008-1048) primio temeljitu i za ono doba svestranu izobrazbu. I sam je postao redovnik, položio redovničke zavjete te je g. 1043. zaređen za svećenika. Opatija je Reichenau tada bila na vrhuncu svoga cvjetanja. Posjetio ju je car Henrik III. i papa sveti Leon IX.

U tome duhovnome i kulturnome središtu Hermann je razvio sve svoje sposobnosti te napisao brojna djela, pjesme i studije. Njemu se pripisuje molitva “Zdravo Kraljice” te himan “Spasitelja Majko slavna”, časoslov nekih svetaca: sv. Grgura, sv. Afre, sv. Wolfganga, zatim neke korizmene i uskrsne sekvencije. Proučavajući glazbu, uveo je novu diobu u sustav nota te pronašao novo pismo za same note. Napisao je djelo De musica i De monochordo, po kojima je postao najbolji poznavalac i učitelj glazbe svoga vremena. “S njime je i s opatom Bernom gajenje glazbe u Reichenauu postiglo svoj vrhunac” (B. Senger).

Hermannu se pripisuje i šest-sedam djela iz matematike i zvjedoznanstva. On je osim svojim himnima i sekvencama kršćansku pobožnost i duhovnost obogatio i drugim pjesničko-poučnim spisima, od kojih je naročito poznat i cijenjen O osam glavnih mana. Istaknuo se i kao vrstan povjesničar napisavši Kroniku Švapske te Opću kroniku. To, uistinu, monumentalno djelo seže od smrti Kristove pa sve do godine 1054. Resi ga ozbiljna znanstvena metoda jer se pisac obilno služio pisanim izvorima: raznim ljetopisima, životopisima svetih, popisima biskupa itd.

Pišući o svome vremenu, Hermann je bio veoma opširan te zalazio u mnoge pojedinosti. Njegov učenik Bertold, koji je nastavio i pisanjem njegove Opće kronike, hvali ga kao strpljivog, ljubaznog, poslušnog, čistog, mudrog, radu odanog redovnika, koji sam sebe ipak uvijek smatra grješnim čovjekom te koji sa svom ozbiljnošću misli na smrt i za nju se pripravlja.

Hermann je umro 24. rujna 1054. u dobi od 41 godine, ostavivši nakon tako kratkog razdoblja života iza sebe tako bogatu književnu ostavštinu da je zbog nje s pravom nazvan “miraculum saeculi” – čudom svoga stoljeća. Bio je pokopan u Altshausenu, no tijekom vremena grob mu se posve zameo. Sačuvano je ipak nešto od njegovih relikvija, što se nalaze i časte u Altshausenu, Zürichu i drugdje. Zbog njegovih marijanskih himana nazivaju ga “marijanskim naučiteljem”.

O tom, doista, čudesnom čovjeku, bolesniku i učenjaku u naše doba napisala je zapažen roman Maria Calasanz Ziesche, a nosi naslov “Konačna sloboda”. Djelo je prevedeno i objavljeno i na hrvatskom jeziku.

Izvor: Bitno.net