SVETAC DANA – SV. IVAN PAVAO II.

Uvod

„Ivana Pavla II svi znaju: njegovo lice, karakterističan način kretanja i govora; njegovu uronjenost u molitvu i njegovu spontanu vedrinu. Mnoge su se njegove riječi neizbrisivo urezale u naše sjećanje, počevši od strastvenog pokliča kojim se na početku svoga pontifikata predstavio narodu: ‘Širom otvorite vrata Kristu i ne bojte ga se!’ Ili ovu izreku: ‘Nitko ne može živjeti kušnji; nitko ne može eksperimentalno voljeti.’ Cijeli jedan pontifikat sažet je u riječima poput ovih. Kao da bi posvuda želio otvoriti vrata Kristu i želi otvoriti ljudima vrata koja vode u pravi život, u pravu ljubav.” – Papa emeritus Benedikt XVI

Život sveca je život u kojem je Evanđelje svijetlo. Time je Crkva dobila neprocjenjiv dar u svetom Ivanu Pavlu II. Svojim je životom pokazao zračenje Božjeg očinstva u čovječanstvu ili ono što sveti Pavao naziva “novošću života u Kristu” (usp. Rim 6,4).

Djetinjstvo

“Još se nisam bio pričestio kad sam ostao bez majke: imao sam jedva devet godina.” — Karol Wojtyła

Karol Józef Wojtyła rođen je 18. svibnja 1920. u Wadowicama u Poljskoj kao najmlađe od troje djece. Iako je rođen u obitelji punoj ljubavi, njegov rani život bio je obilježen patnjom i gubitkom. Njegova starija sestra, Olga, umrla je u djetinjstvu, a kad je Karol imao dvanaest godina, njegova majka Emelia umrla je od zatajenja bubrega, a njegov stariji brat, Edmund, umro je herojski služeći oboljelima od šarlaha. Prijatelji su ga poznavali kao Loleka, a rastao je pod očevim vodstvom i bio je živahan mladić, atletski građen, marljiv i nadaren kazališni izvođač.

Mladić

“Riječi moga oca imale su vrlo važnu ulogu jer su me usmjerile prema tome da postanem istinski štovatelj Boga.” — Karol Wojtyła

“Nakon njezine smrti, a kasnije i smrti mog starijeg brata, ostao sam sam sa svojim ocem, duboko religioznim čovjekom. Dan za danom mogao sam promatrati skromni način na koji je živio … njegov primjer bio je na neki način moje prvo sjemenište, neka vrsta domaćeg sjemeništa.” — Karol Wojtyła

Mladi Karol je 1938. godine pohađao Jagelonsko sveučilište u Krakovu gdje je studirao poljski jezik, književnost, kazalište i poeziju. Također je nastupao u lokalnim kazališnim produkcijama, suosnivajući Rhapsodic Theatre of Kraków. U to je vrijeme upoznao svog duhovnog mentora, Jana Tyranowskog, i upoznao se s karmelskom mistikom sv. Ivana od Križa. Taj je susret duboko promijenio tijek njegova života, dovevši ga do svećeništva. Međutim, njegov studij je prekinut kada je nacistička Njemačka napala Poljsku u rujnu 1939. godine.

Kako bi ostao u zemlji, Karol je bio prisiljen raditi u kamenolomu, kao i noćne smjene u kemijskoj tvornici Solvay. Tijekom tog vremena, Karol je pretrpio gubitak oca, koji je umro od srčanog udara 18. veljače 1941. Godine 1944., čudom je preživio kada ga je udario njemački kamion. Kroz sve to pripovijeda o sazrijevanju svoga poziva i formiranju svećeničkog identiteta.

Svećenik / biskup

„Kao mlad svećenik naučio sam voljeti ljudsku ljubav… Ako netko voli ljudsku ljubav, prirodno se javlja potreba da se potpuno posvetite službi ‘poštene ljubavi’, jer ljubav je poštena, lijepa je.” — Papa Ivan Pavao II

Karol se pridružio tajnom sjemeništu koje je vodio kardinal Sapieha i zaređen je sam na blagdan Svih svetih 1946. Zatim je otputovao u Rim kako bi nastavio svoj doktorski studij. Po povratku u Poljsku imenovan je pomoćnim župnikom u župi u Niegowicu, gdje je započeo svoj životni rad s mladima.

Nakon što je približno pet godina predavao na Jagielonskom sveučilištu i imenovan predstojnikom Etike na Katoličkom sveučilištu u Lublinu, vlč. Wojtyła je posvećen za pomoćnog biskupa Krakowa 4. srpnja 1958. – najmlađi biskup u povijesti Poljske. Za njegov izbor među prvima su čuli mladi koji su ga pratili na mnogim kampovima i planinarenjima.

Neprestano zabrinut za pitanje čovjeka, biskup Wojtyła poticao je duhovni i kulturni otpor komunističkoj okupaciji Poljske, dajući svojim sunarodnjacima nadu u suočavanju s teškim ugnjetavanjem.

Biskup Wojtyła sudjelovao je na Drugom vatikanskom saboru koji je započeo 1962., gdje je pružio ključnu potporu temeljnim dokumentima Koncila. Njegov uvid i darovi također su bili središnji u konačnoj formulaciji Humanae Vitae , koju je proglasio papa Pavao VI. 1968. Ubrzo nakon toga, uzdignut je u Kardinalski zbor.

Rano papinstvo

“Ne boj se! Otvorite širom vrata Kristu… Krist zna ‘što je u čovjeku’. On to jedini zna.” — Papa Ivan Pavao II. u svom inauguracijskom govoru, Trg sv. Petra, 22. listopada 1978.

Kardinal Wojtyła izabran je za papu 16. listopada 1978., a uzeo je ime Ivan Pavao II. Bio je 263. Petrov nasljednik i trebao je imati jedan od najdužih pontifikata u povijesti Crkve, koji je trajao gotovo 27 godina. Zadržao je svoje biskupsko geslo, izvučeno iz dubokog uvida sv. Ljudevita Montfortskog, “ Totus Tuus – potpuno sam tvoj”. Svijetu će postajati sve jasnije da je ovo papinstvo bilo utjelovljenje tog gesla i izravan odgovor na božansku ljubav, koja je bila duboko izražena u njegovoj ljubavi prema čovjeku.

Odmah je Ivan Pavao II krenuo cijelim svijetom snažnog misionarskog duha. Krenuo je na 104 apostolska putovanja u 129 različitih zemalja, “do najudaljenijih krajeva zemlje” (Dj 13,47), počevši od Zapada, Meksika i Sjedinjenih Država, radi Evanđelja. Njegova ljubav prema mladima dovela ga je do osnivanja Svjetskog dana mladih, koji se tijekom njegova pontifikata obilježavao 19 puta, a koji je privukao milijune mladih iz cijeloga svijeta. Papina briga za brak i obitelj jasno je izražena u osnivanju Svjetskog susreta obitelji, njegovoj katehezi o ljudskoj ljubavi u srijedu i osnivanju Papinskog instituta za studije o braku i obitelji Ivana Pavla II.

Papina prisutnost na svjetskoj pozornici započela je postupno i mirno uklanjanje komunizma iz istočne Europe, izbjegao je rat između nacija Čilea i Argentine i započeo obnovu mira i iscjeljivanje podjela između glavnih svjetskih religija.

Pokušaj atentata

“U svemu što mi se tog dana događalo osjetila sam (Majku Božju) izuzetnu majčinsku zaštitu i brigu, koja se pokazala jačom od smrtonosnog metka.” — Papa Ivan Pavao II.

13. svibnja 1981. papa Ivan Pavao II bio je žrtva pokušaja atentata na Trgu svetog Petra. Šokirajući svijet, pokazao je nevjerojatnu ljubav i oprost kada je osobno posjetio svog napadača, Alija Agcu, u zatvoru Rebibbia 1983. Nakon oporavka, papa Ivan Pavao II. Opća audijencija i nebrojeni milijuni vjernika tijekom njegovih kasnijih pastoralnih pohoda diljem svijeta. Nastavio se sastajati s brojnim vladinim čelnicima tijekom 38 službenih posjeta i 738 audijencija i sastanaka održanih sa šefovima država, uključujući dva značajna govora u Ujedinjenim narodima i 246 audijencija s premijerima.

Naslijeđe

“Odgovor na strah koji zamračuje ljudsku egzistenciju na kraju dvadesetog stoljeća je zajednički napor da se izgradi civilizacija ljubavi… Uz pomoć Božje milosti možemo u sljedećem stoljeću i sljedećem tisućljeću izgraditi civilizaciju dostojnu čovjeka, istinsku kulturu slobode. To možemo i moramo!” — Papa Ivan Pavao II u svom obraćanju Ujedinjenim narodima

Naučna ostavština Ivana Pavla II. jedna je od najbogatijih u povijesti Crkve. Neumorno je čuvao polog vjere i predaju Crkve od zabluda, promičući autentični teološki, moralni i duhovni nauk.

Sveti Ivan Pavao II. također je bio plodan pisac; među njegovim glavnim dokumentima su mnoga blaga Crkve. Njegovi su spisi uključivali 14 enciklika, 15 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija i 45 apostolskih pisama uz kateheze izrečene na općim audijencijama, predavanja i propovijedi koje je održao tijekom brojnih putovanja.

Svojim naglaskom na univerzalnom pozivu na svetost, beatificirao je 1338 ljudi i kanonizirao 482 svetaca, više od svih papa u posljednjih 500 godina zajedno.

Veliki jubilej

„Cijeli kršćanski život je kao veliko hodočašće u kuću Očevu, čiju bezuvjetnu ljubav prema svakom ljudskom stvorenju, a posebno prema ‘razmetnom sinu’, svaki dan iznova otkrivamo… Jubilej…treba potaknuti svakoga na…put obraćenja.” — Papa Ivan Pavao II.

Tijekom svog pontifikata papa Ivan Pavao II. vodio je i pripremao Crkvu za proslavu Velikog jubileja, proslave Božjeg milosrđa i oproštenja grijeha, koja je započela otvaranjem Svetih vrata Bazilike svetog Petra. Osam milijuna hodočasnika došlo je u Rim na molitvu tijekom 2000. godine, dok su Crkva i cijelo čovječanstvo ulazili u treće tisućljeće od rođenja Otkupitelja.

U tom je razdoblju papa Ivan Pavao II. molio za Božje oproštenje i za oproštenje ranjenih grijesima kršćana tijekom protekla dva tisućljeća.

Ivan Pavao II. uspješno je poticao dijalog sa Židovima i inaugurirao vrijeme ozdravljenja između Židova, muslimana i predstavnika drugih religija. Nekoliko je puta uputio poziv tim skupinama da sudjeluju na svjetskim susretima za molitvu za mir.

Uz Godinu otkupljenja, Marijansku godinu i Godinu euharistije posvetio se duhovnoj obnovi Crkve. Bio je uvjeren da će Crkva, čak i pred velikim kušnjama koje je čovječanstvo proživjelo u prošlom stoljeću, dobiti hrabrost i osvježenje približavanjem Srcu Kristovu u Euharistiji. Izjavio je: “…Pogled Crkve neprestano je usmjeren prema njezinu Gospodinu, prisutnom u oltarskom sakramentu, u kojemu otkriva potpuno očitovanje njegove bezgranične ljubavi” (Ivan Pavao II., Ecclesia de Eucharistia , 2003.).

Kristova ljubav, “ona ljubav koja ide do kraja”, koju je cijelim svojim životom naviještao sveti Ivan Pavao II., postajala je sve shvatljivija svijetu kako se bližio dan njegova povratka u Očev dom.

Smrt i beatifikacija

“Sama smrt je sve samo ne događaj bez nade. To su vrata koja se širom otvaraju u vječnost i, za one koji žive u Kristu, iskustvo sudjelovanja u otajstvu njegove smrti i uskrsnuća.” — Papa Ivan Pavao II

Pateći od iscrpljujućih učinaka Parkinsonove bolesti, posljedica rana od pokušaja atentata, višestrukih operacija i gubitka glasa, papa Ivan Pavao II. je u svojim posljednjim danima izrazio otajstvo Raspetoga Gospodina.

Sa stotinama tisuća mladih ljudi ispod prozora papinskog apartmana koji su bdjeli uz svijeće tijekom papine posljednje agonije, Ivan Pavao II. šapnuo je kao odgovor: „Tražio sam te i došao si k meni. Hvala vam.” Papa Ivan Pavao II. umro je tijekom prve večernje nedjelje Božanskog milosrđa, 2. travnja 2005., u 21:37, ubrzo nakon što je izgovorio svoje posljednje zvučne riječi: “Pusti me da idem u kuću Oca svojega.”

Više od tri milijuna hodočasnika otputovalo je u Rim odati počast Papi, a neki su stajali u redu više od 24 sata kako bi molili u znak zahvalnosti za svog voljenog Svetog Oca.

Dana 28. travnja 2005. papa Benedikt XVI. objavio je da će se za Ivana Pavla II. ukinuti normalno petogodišnje razdoblje čekanja prije početka kauze za proglašenje blaženim i svetim. Dana 1. svibnja 2011. papa Benedikt XVI. proglasio je blaženim papu Ivana Pavla II., a papa Franjo kanonizirao je svetog Ivana Pavla II., zajedno sa svetim Ivanom XXIII., 27. travnja 2014. godine.

“Možemo biti sigurni da naš ljubljeni Papa danas stoji na prozoru Očeve kuće, da nas vidi i blagoslivlja.” — Papa Benedikt XVI., na misi zadušnici za papu Ivana Pavla II., 8. travnja 2005.

Izvor: Saint John Paul II National Shrine

SVETAC DANA – SV. URŠULA

Sveta Uršula rođena je u Velikoj Britaniji od kršćanskih roditelja; njezin otac, Maurus, bio je kralj Cornubije u Škotskoj. Uršulu je tražio za udaju mladi poganski princ, ali je već zavjetovala svoj život i svoje srce Isusu Kristu.

Godine 383. ukrcana je na brod s velikim brojem mladih djevojaka i kršćanki koje je rimski osvajač želio dati za žene svojim vojnicima, nakon što ih je obdario bogatim posjedima. Ali tijekom prelaska Kanala nastala je oluja i brodovi su, umjesto do zapadne Galije, bili odbačeni prema ušću Rajne. Huni koji su u to vrijeme pustošili Europom vidjeli su brodove i spremali se da ih opljačkaju i nanesu tim djevicama i ženama sramotu koje su se više bojali od smrti. Pod zapovijedanjem Ursule, odupirali su se herojski i tako dobro da su se osjećaji barbara odjednom promijenili. Uzeli su oružje da se riješe ove miroljubive vojske. Ubrzo su žrtve pale pod udarcima dželata, a njihove su duše krilima letjele put neba.

Princ Huna, zadivljen Uršulinom ljepotom, isprva ju je poštedio; pokušao ju je utješiti zbog smrti njezinih drugova i obećao da će je oženiti. Kad nije pristala, on ju je pogodio strijelom i ova je posvećena djevica pala s ostalima. Smatrali su je vođom jedanaest tisuća koje su Rimljani doveli iz Velike Britanije. Mnoge crkve imaju relikvije ove vojske mučenika, ali nijedna regija nije bogatije obdarena od one u Kölnu, budući da su upravo u taj grad kršćani ove regije predano nosili posmrtne ostatke mučenika.

U sedmom stoljeću iznad njihove grobnice uzdizala se veličanstvena crkva čiji su zidovi i sami služili kao relikvijari. Ovo sveto groblje proslavljeno je mnogim čudesima. Hodočasnici, a posebno mlade djevojke dolazile su iz cijele Europe, da od svete Uršule i njezinih družica mole zaštitu za svoje djevičanstvo. Tamo se i danas čuva sama strijela koja je probila svetu Uršulu. Jedan redovnik, koji je imao veliku pobožnost prema ovim mučenicima, opasno se razbolio; ukazala mu se djevica i rekla: Ja sam jedna od djevica koje ti poštuješ. Da te nagradim za jedanaest tisuća Oče naš’ako ste nam recitirali u čast, imat ćete našu pomoć u času smrti. I uskoro je slavna četa došla ispratiti njegovu dušu. Sveta Uršula je zaštitnica učiteljskog podmlatka, a njezino ime nose brojne redovničke zajednice posvećene obrazovanju.

SLUGA BOŽJI OTAC ANTE GABRIĆ

20. LISTOPADA – ANTE GABRIĆ (1915.-1988.), Sluga Božji, misionar (1915. – 1988.) Ante Gabrić- “Misionar ljubavi!” 20. listopada1988.g. umro je sluga Božji, otac Ante Gabrić, suradnik Majke Tereze, koji je veliki dio svoga života proveo u Indiji, nesebično darujuci svoju ljubav siromasima, i dijeleci s njima svakodnevne životne tegobe.

Otac Ante Gabrić rođen je 18. veljače 1915.god. u Metkoviću i to kao osmo od ukupno devetero djece u obitelji Petra i Katarine Gabrić. Školovanje je započeo u Metkoviću, a potom ga je nastavio u isusovačkom sjemeništu u Travniku. Za vrijeme školovanja doživio je jedno snažno iskustvo koje ga je usmjerilo za čitav život. Naime, jednom su prigodom učenike posjetila dvojica misionara iz Indije, čije su egzotične priče o krajnjim oblicima siromađtva u kojima su djelovali, kao i njihova spremnost da izlože svoj život velikim opasnostima, pa ako treba i umru za Krista, đaci netremice slušali, upijajući svaku riječ, a kada im je jedan misionar na kraju uputio pitanje, hoće li netko od njih poći s njima u Indiju, i pri tome slučajno pogledao Antu, ovaj je spremno odgovorio: “Hoću!”. Kako je vrijeme kasnije pokazalo, nije to bilo samo trenutačno oduševljenje, nego je postalo njegovo životno opredjeljenje. Ušao je u isusovački red s nakanom da postane misionar, a tako se i zbilo nakon što je u Zagrebu završio novicijat, a u Italiji studije filozofije. Ukrcao se 1938.g. na parobrod u metkovskoj luci i otišao u misiju Boshonti, gdje je ucio bengalski jezik i običaje tamošnjeg naroda. Nastavio je studij, te je u Indiji završio teologiju i ondje je zaređen za svećenika.

Nakon što je prve dvije godine misionarskog rada proveo u mjestima Moropaj i Ranchi, ponovno odlazi u Boshonti, gdje ce ostati narednih 16 godina. Ondje je svoj misionarski žar pokazao i s obzirom na duboku duhovnost na istinsko služenje najsiromašnijima, ali i s obzirom na iznimne organizacijske sposobnosti. Tako je upravo tom karizmatičnom snagom pridonio da se život ondje uzdigne na znatno višu razinu, neumorno navješćujući Krista hindusima i muslimanima, a istovremeno se svim silama trudeći da izgradi bolnice, škole, kapelice, kolibe, putove, mostove, bunare za pitku vodu, kao i sve drugo što je pridonijelo kvaliteti života i osnaženju vjere tamošnjeg stanovništva. Naravno, činio je sve kako bi gladnom stanovništvu, a posebno djeci, omogućio koliko-toliko dostojanstven život i siguran obrok. Potom odlazi na službu u mjesto Moropai, gdje ce se zadržati 9 godina (od 1963. do 1971.), a na isti naćun djeleći dobro i zlo s drugim stanovnicima mjesta, nastavlja svojim misionarskim djelovanjem istovremeno biti duhovnik koji nosi nadu u Uskrsloga, kao i graditelj boljih životnih uvjeta..Bila su teška i nemirna vremena, koja su za kratko vrijeme uništila puno dobroga što je otac Ante uspio učiniti, ali to ga nije nikada obeshrabrilo. Tako se 1972.g. vratio u Boshonti, gdje zatiče doista teško stanje, uništene i zapuštene škole, razrušene zgrade i mostove, putove i sve ono sto je ranije neumorno stvarao.

No, kako je za cijelo vrijeme svojega misionarskog djelovanja otac Ante odrzavao stalne veze preko pisama sa svijim prijateljima drugdje u svijetu, potaknuo je mnoge da im pomognu, te je na takav nacin Boshonti opet brzo uhvatio novi zanos obnove. Pri tome posebno valja istaknuti kako je njegovim djelovanjem broj katolika ondje bitno rastao, te je to mjesto, oduševljeno nesebicnošću oca Ante Gabrića, iznjedrilo čak 35 svećenika ili redovničkih zvanja.No, 1975.god. otac Ante Gabrić napušta Boshonti i prelazi na novu službu, ovoga puta u Maria Polli. Nakon sto je dobio dozvolu od kalkutskog nadbiskupa da kupi četiri hektara zemlje u mjestu Kumrokhali, daje se na gradnju bolnica, škola i ostale infrastrukture, a naselju daje već spomenuto ime Maria Polli, što znači Marijino selo.

Ondje mu Majka Terezija šalje svoje četiri sestre, te su tako zajedničkim snagama mogli jos više nastaviti na evangelizaciji. Otac Ante kao župnik upravlja objema župama – Maria Polli i Boshonti, toliko se zauzimajući za druge da je sam živio u krajnjem siromaštvu, odnosno u jednoj daščari u kojoj su zmije bile česti posjetitelji. No, to ga nipošto nije spriječilo da u svojoj jednostavnosti sve preda Bogu u ruke i s puno povjerenja. Niti ga je spriječilo da u narednim godinama neumorno radi na zacrtanim putovima podizanja novih sela i osnivanja župa, kao i na njihovu istovremenom duhovnom i materijalnom uzdignuću.

Pet puta je pohodio Hrvatsku, ali ju je prvi puta po odlasku u Indiju vidio tek nakon 31 godine izbivanja, odnosno 1969.g. Posjetio ju je jos 1976., 1978. (zajedno s Majkom Terezijom), potom 1984.g., na Nacionalnom euharistijskom kongresu u Zagrebu i Mariji Bistrici, te posljednji puta 1986.god.

Snage su mu ipak kopnile, tako da je iscrpljen od predanog posla na Božjoj njivi umro 20. listopada 1988.g., a prema osobnoj želji, sahranjen je pod palmama uz kapelu (prikazanu na slici), koju je izgradio u Maria Polli-ju, dok su mu u grob stavili grudu metkovske zemlje, koju je ponio sa sobom iz domovine kad je krenuo u Indiju, kao i bočicu vode iz Jadranskog mora. Kardinal Josip Bozanić na stotu obljetnicu rođenja oca Ante Gabrića – 28. veljace 2015.g. – pokrenuo je postupak za proglašenjem blaženim tog najvećeg hrvatskog misionara, koji je svojim životom jasno potvrdjivao koliko su blazeni siromasni duhom.

Izvor: laudato.tv