Papina poruka za korizmu 2023. godine

“Korizmena askeza, sinodski itinerarij” tema je Poruke pape Franje za korizmu 2023. u čijem je središtu Isusovo preobraženje na gori Tabor. Papinu poruku donosimo u cijelosti.

PORUKA SVETOGA OCA FRANJE
za korizmu 2023. godine

Korizmena askeza, sinodski itinerarij

Draga braćo i sestre!

U evanđeljima po Mateju, Marku i Luki postoji podudarnost u izvješćima o događaju Isusova preobraženja. U tom događaju vidimo Gospodinov odgovor na neuspjeh njegovih učenika da ga razumiju. Neposrednog prije toga došlo je do pravog sukoba između Učitelja i Šimuna Petra, koji – nakon što je priznao Isusa Kristom, Sinom Božjim – odbacio je njegov navještaj muke i križa. Isus ga je oštro prekorio: »Nosi se od mene, sotono! Sablazan si mi jer ti nije na pameti što je Božje, nego što je ljudsko!« (Mt 16, 23). I gle, »nakon šest dana uze Isus sa sobom Petra, Jakova i Ivana, brata njegova, te ih povede na goru visoku, u osamu« (Mt 17, 1).

Evanđelje o preobraženju naviješta se svake godine na drugu korizmenu nedjelju. Naime, Gospodin nas u tom liturgijskom vremenu uzima sa sobom i vodi nas u osamu. Dok redovite obveze traže od nas da ostanemo u svojim uobičajenim mjestima, živeći jednoličnu i katkad dosadnu svakodnevicu, u korizmi smo pozvani uspeti se zajedno s Isusom “na goru visoku”, da sa svetim Božjim narodom doživimo posebno iskustvo askeze.

Korizmena askeza je zalaganje, uvijek prodahnuto milošću, da nadvladamo svoj manjak vjere i otpore nasljedovanju Isusa na križnom putu. Upravo ono što su Petar i ostali učenici trebali učiniti. Da bismo produbili svoje poznavanje Učitelja, da bismo u punini razumjeli i prihvatili otajstvo Božjeg spasenja, koje se ostvaruje u potpunom darivanju samoga sebe iz ljubavi, moramo pustiti njemu da nas povede u osamu i u visine, odvajajući se od osrednjostî i ispraznostî. Trebamo krenuti na put koji vodi uzbrdo, koji zahtijeva napor, žrtvu i usredotočenost, baš poput izleta u planine. Ti su preduvjeti važni i za sinodski put kojim smo kao Crkva predano krenuli. Dobro će nam doći da razmišljamo o tom odnosu između korizmene askeze i sinodskog iskustva.

Na “duhovnu obnovu” na gori Tabor Isus vodi sa sobom trojicu učenika, odabranih da budu svjedoci jedinstvenog događaja. On želi da to milosno iskustvo ne bude samotno, nego nešto što se dijeli s drugima, kao što je to, uostalom, i sav naš život u vjeri. Isusa se nasljeduje zajedno i zajedno, kao Crkva hodočasnica u vremenu, živimo liturgijsku godinu i u njoj korizmu, putujući s onima koje nam je Gospodin dao za suputnike na našem životnom putu. Slično usponu Isusa i učenikâ na goru Tabor, možemo reći da je naš korizmeni hod “sinodski”, zato što je nešto što činimo zajedno i svi idemo istim putem, kao učenici jedinoga Učitelja. Znamo, štoviše, da je On sâm Put, i zato Crkva, i u liturgijskom i u sinodskom itinerariju, ne čini ništa drugo nego sve dublje i potpunije ulazi u otajstvo Krista Otkupitelja.

I dolazimo tako do vrhunca. U Evanđelju se kaže da Isus »preobrazi se pred njima. I zasja mu lice kao sunce, a haljine mu postadoše bijele kao svjetlost« (Mt 17, 2). To je “vrh”, cilj puta. Na kraju uspona, dok stoje s Isusom na vrhu gore, trojici učenika dana je milost da ga vide u njegovoj slavi, obasjanog nadnaravnom svjetlošću koja nije dolazila izvana, nego je zračila iz njega samog. Božanska ljepota tog viđenja bila je neusporedivo veća od svih napora koje su učenici morali uložiti dok su se uspinjali na goru Tabor. Kao i kod svakog napornog izleta u planinu, dok se penješ moraš dobro paziti na stazu, ali panorama koja se na kraju pruža pred očima iznenađuje i uzvraća svojom divotom. I sinodski se proces često čini napornim i ponekad bismo mogli klonuti duhom. No, ono što nas čeka na kraju nesumnjivo je nešto čudesno i iznenađujuće, što će nam pomoći da bolje razumijemo Božju volju i naše poslanje u službi njegova kraljevstva.

Iskustvo učenikâ na gori Tabor dodatno se obogaćuje kad se uz preobraženog Isusa pojavljuju Mojsije i Ilija, koji uosobljuju Zakon odnosno Proroke (usp. Mt 17, 3). Kristova je novost ispunjenje Staroga saveza i obećanjâ; neodvojiva je od povijesti Boga s njegovim narodom i otkriva njezino duboko značenje. Sinodski je hod, slično tome, također ukorijenjen u tradiciji Crkve i istodobno otvoren novostima. Tradicija je izvor nadahnuća za traženje novih putova, kloneći se pritom napasti nepokretnosti, s jedne strane, i napasti improviziranog eksperimentiranja, s druge.

Korizmeni asketski hod i, na sličan način, sinodski hod, imaju za cilj duboku promjenu i na osobnoj i na crkvenoj razini. Ta duboka promjena, i u jednom i u drugom slučaju, ima svoj uzor u Isusovu preobraženju i postiže se milošću njegova vazmenoga otajstva. Da bi se takva duboka promjena dogodila ove godine u nama, želim predložiti dva “puta” kojim nam je ići da bismo zajedno s Isusom svladavali uspon i s njim došli do cilja.

Prvi se odnosi na poziv koji je Bog Otac uputio učenicima na gori Tabor dok su gledali preobraženog Isusa. Glas iz oblaka govori: »Slušajte ga!« (Mt 17, 5). Prva je uputa, dakle, vrlo jasna: slušati Isusa. Korizma je vrijeme milosti u onoj mjeri u kojoj slušamo njega koji nam govori. A kako nam govori? Ponajprije u Riječi Božjoj koju nam Crkva daje u liturgiji: neka naše uši ne budu začepljene za nju; ako ne možemo stalno ići na misu, čitajmo biblijska čitanja iz dana u dan, pa i uz pomoć interneta. Osim u Svetom pismu, Gospodin nam govori u našoj braći i sestrama, posebno u licima i pričama onih koji su u potrebi. No, želim dodati još jedan vid, koji je vrlo važan u sinodskom procesu: slušanje Krista povezano je također sa slušanjem naše braće i sestara u Crkvi. Riječ je o onom uzajamnom slušanju koje je u nekim fazama glavni cilj, ali je, međutim, uvijek neizostavno u metodi i stilu sinodske crkve.

Čuvši Očev glas, »učenici padoše licem na zemlju i silno se prestrašiše. Pristupi k njima Isus, dotakne ih i reče: “Ustanite, ne bojte se!” Podigoše oči, ali ne vidješe nikoga doli Isusa sama« (Mt 17, 6-8). Evo drugog savjeta za ovu korizmu: nemojmo iz straha od suočavanja sa stvarnošću s njezinim svakodnevnim naporima, potrebama i proturječjima bježati u religioznost sazdanu od izvanrednih događaja, sugestivnih iskustava. Svjetlo koje Isus pokazuje učenicima predokus je uskrsne slave, a pristupa mu se nasljedovanjem “njega jedinoga”. Korizma je usmjerena na Uskrs: to “povlačenje u osamu” nije samom sebi svrha, već nas priprema da s vjerom, nadom i ljubavlju živimo muku i križ kako bismo došli do uskrsnuća. I na sinodskom putu se ne smijemo zavaravati da smo stigli do cilja kad nam Bog daje milost nekih snažnih iskustava zajedništva, jer i tad nam Gospodin ponavlja: »Ustanite, ne bojte se!«. Siđimo u nizinu i neka nam milost koju smo doživjeli pomogne umješno raditi na sinodalnosti u svakodnevnom životu naših zajednica.

Draga braćo i sestre, neka nas u ovoj korizmi Duh Sveti snaži i potiče u našem usponu s Isusom, kako bismo mogli iskusiti njegov božanski sjaj i tako, ojačani u vjeri, nastavili svoj put zajedno s njim, koji je svjetlost na prosvjetljenje narodâ i slava puka svoga.

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 25. siječnja, blagdan Obraćenja svetoga Pavla

Preuzeto s ika.hkm.hr

»Žar u srcu, noge na putu« (usp. Lk 24, 13-35)

Svjetski dan misija slavi se ove godine u nedjelju 22. listopada. Tim povodom papa Franjo uputio je poruku na temu »Žar u srcu, noge na putu« (usp. Lk 24, 13-35) koju donosimo u cijelosti.

Poruka pape Franje

za 97. Svjetski dan misija

[22. listopada 2023.]

»Žar u srcu, noge na putu« (usp. Lk 24, 13-35)

Draga braćo i sestre!

Ove sam godine za Svjetski dan misija izabrao temu nadahnutu izvješćem o učenicima iz Emausa, iz Lukina Evanđelja (usp. 24, 13-35): »Žar u srcu, noge na putu«. Ta su dva učenika bila zbunjena i razočarana, ali susret s Kristom u Riječi i u razlomljenom Kruhu probudio je u njihovu srcu ushit da ponovno krenu put Jeruzalema i navijeste da je Gospodin doista uskrsnuo. U tom evanđeoskom izvješću duboku promjenu kod učenikâ vidimo iz nekih sugestivnih slika: žar u srcu zbog Pisama koje je Isus tumačio, otvorene oči kojima ga prepoznaju i, kao vrhunac, noge na putu. Razmišljajući o ta tri vida, koji opisuju putovanje učenikâ misionarâ, možemo obnoviti svoj žar prema evangelizaciji u današnjemu svijetu.

1. Žar u srcima »dok nam je otkrivao Pisma«. Božja riječ prosvjetljuje i preobražava srce u poslanju.

Na putu iz Jeruzalema do Emausa, srca dvojice učenika bila su obuzeta žalošću – što se vidjelo na njihovim licima – zbog smrti Isusa, u kojega su povjerovali (usp. r. 17). Suočeni s neuspjehom razapetog Učitelja, njihova se nada da je On Mesija srušila (usp. r. 21).

I gle, »dok su tako razgovarali i raspravljali, približi im se Isus i pođe s njima« (r. 15). Kao na početku poziva učenikâ tako i sada, u času njihove izgubljenosti, Gospodin preuzima inicijativu: pristupa svojima i hoda uz njih. U svom velikom milosrđu, On se nikada ne umara biti s nama, usprkos našim pogreškama, sumnjama, slabostima, usprkos žalostima i pesimizmu koji nas dovode do toga da postajemo »bezumni i srca spora« (r. 25), malovjerni.

I danas, kao i nekoć, Gospodin je blizu svojim učenicima misionarima i hoda uz njih, posebno kad se osjećaju izgubljenima, obeshrabrenima, prestrašenima pred otajstvom bezakonja koje ih okružuje i želi ih ugušiti. Stoga, »ne dopustimo da nam se ukrade nada!« (Apost. pob. Evangelii gaudium, 86). Gospodin je veći od naših problema, poglavito kad na njih nailazimo u naviještanju evanđelja svijetu, zato što je to poslanje, u konačnici, njegovo, a mi smo samo njegovi ponizni suradnici, »beskorisne sluge« (usp. Lk 17, 10).

Izražavam svoju blizinu u Kristu svim misionarima i misionarkama u svijetu, posebno onima koji prolaze kroz teške trenutke: predragi, uskrsli Gospodin je uvijek s vama i vidi vašu širokogrudnost i žrtve koje činite u evangelizacijskom poslanju u dalekim krajevima. Nije svaki dan u životu obasjan suncem, ali uvijek imajmo na pameti riječi koje je Gospodin uputio svojim prijateljima prije muke: »U svijetu imate muku, ali hrabri budite – ja sam pobijedio svijet!« (Iv 16, 33).

Nakon što je slušao dvojicu učenika na putu za Emaus, uskrsli Isus “počevši… od Mojsija i svih proroka, protumači im što u svim Pismima ima o njemu” (Lk 24, 27). Tada se u srcima učenika ražario plamen, te su se na kraju povjerili jedan drugome: “Nije li gorjelo srce u nama dok nam je putem govorio, dok nam je otkrivao Pisma?” (r. 32). Isus je živa Riječ, jedina koja može zapaliti, prosvijetliti i preobraziti srce.

Tako možemo bolje razumjeti ono što je rekao sveti Jeronim: »Ne poznavati Pisma znači ne poznavati Krista« (In Is., Proslov). »Bez Gospodina koji nam otvara pamet nemoguće je duboko razumjeti Sveto pismo. No vrijedi i suprotno: bez Svetoga pisma događaji Isusova poslanja i njegove Crkve na ovome svijetu ostaju nerazumljivi« (Apostol. pismo Aperuit illis, 1). Zato je poznavanje Svetoga pisma važno za kršćaninov život i još važnije za navješćivanje Krista i njegova evanđelja. Što se, uostalom, prenosi drugima ako ne vlastite ideje i planove? I može li ikad hladno srce zapaliti srca drugih?

Dopustimo zato da nas uvijek prati uskrsli Gospodin koji nam tumači značenje Svetog pisma. Pustimo da On zapali naša srca, prosvijetli nas i preobrazi, kako bismo mogli svijetu naviještati njegovo otajstvo spasenja snagom i mudrošću koji dolaze od njegova Duha.

2. Oči koje »se otvoriše te ga prepoznaše« u lomljenju kruha. Isus u euharistiji je vrhunac i izvor poslanja.

Srca ražarena Božjom riječju nagnala su učenike iz Emausa da zamole tajanstvenog Putnika da ostane s njima jer je već padala večer. I dok su bili za stolom, oči su im se otvorile i prepoznali su ga kod lomljenja kruha. Ključnu ulogu u tome da su se učenicima otvorile oči imao je slijed radnji koje je učinio Isus: uzeo je kruh, blagoslovio ga, razlomio i dao njima. To su uobičajene geste glave kuće u židova, ali kad ih, milošću Duha Svetoga, čini Isus Krist one dvojici sustolnika dozivaju u pamet znamenje umnažanja kruhova i prije svega znak euharistije, sakramenta Žrtve križa. Ali upravo u času u kojem prepoznaju Isusa u Onom koji lomi kruh »on im iščeznu s očiju« (Lk 24, 31). Ta nam činjenica pomaže shvatiti bitnu stvarnost naše vjere: Krist koji lomi kruh postaje sad razlomljeni Kruh, koji se dijeli s učenicima i koji oni zatim blaguju. Postao je nevidljiv, zato što je sada ušao u srca učenikâ kako bi njihova srca usplamtjela još većim žarom, potaknuvši ih da bez oklijevanja ponovno krenu na put kako bi sa svima podijelili jedinstveno iskustvo susreta s Uskrslim! Tako je uskrsli Krist Onaj koji lomi kruh i istodobno Kruh koji se lomi za nas. Svaki je učenik misionar, dakle, pozvan postati, poput Isusa i u njemu, zahvaljujući djelovanju Duha Svetoga, onaj koji lomi kruh i ujedno kruh koji se lomi za svijet.

U vezi s tim treba podsjetiti da je jednostavno lomljenje materijalnog kruha s gladnima u Kristovo ime već samo po sebi kršćanski misijski čin. Tim više je lomljenje euharistijskog kruha, koji je sâm Krist, misijsko djelovanje par excellence, zato što je euharistija izvor i vrhunac života i poslanja Crkve.

Podsjetio je na to papa Benedikt XVI.: »Ljubav koju slavimo u sakramentu [euharistije], ne možemo zadržati za sebe. Ona po svojoj naravi zahtijeva da je priopćimo svima. Svijet je potrebit Božje ljubavi, susreta s Isusom Kristom i vjere u njega. Zbog toga euharistija nije samo izvor i vrhunac života Crkve, nego i njezina poslanja: „Autentično euharistijska Crkva jest misijska Crkva“« (Apostolska pobudnica Sacramentum caritatis, 84).

Da bismo donosili plod, moramo ostati sjedinjeni s njim (usp. Iv 15, 4-9). A to se sjedinjenje ostvaruje svakodnevnom molitvom, osobito u klanjanju, u ostajanju u tišini u Gospodinovoj prisutnosti koji ostaje s nama u euharistiji. Njegujući s ljubavlju to zajedništvo s Kristom, učenik misionar može postati mistik na djelu. Neka nam srce uvijek žudi za Isusovim društvom, šapćući žarku molbu dvojice učenika iz Emausa, osobito kad se spusti večer: “Ostani s nama, Gospodine!” (usp. Lk 24, 29).

3. Noge na putu, s radošću pričanja o Kristu Uskrslom. Vječna mladost Crkve koja je uvijek u izlasku.

Nakon što im se otvoriše oči te prepoznaše Isusa u »lomljenju kruha«, učenici »u isti se čas digoše i vratiše u Jeruzalem« (usp. Lk 24, 33). Ova hitnja da se ide s drugima podijeliti radost susreta s Gospodinom pokazuje da »radost evanđelja ispunja srce i čitav život svakog onog koji susretne Isusa. Oni koji prihvate njegovu ponudu spasenja oslobođeni su od grijeha, žalosti, duhovne praznine i usamljenosti. Sa Isusom Kristom radost se uvijek iznova rađa« (Apostolska pobudnica Evangelii gaudium, 1). Nemoguće je istinski susresti uskrslog Isusa, a da se ne izgara od želje da se svima govori o tome. Stoga su prvo i glavno bogatstvo poslanja oni koji su, u Svetome pismu i u euharistiji, prepoznali Krista uskrslog i koji nose u srcu njegov plamen i u pogledu njegovo svjetlo. Oni mogu svjedočiti o životu koji nikad ne umire, pa i u najtežim situacijama i u trenucima najveće tame.

Slika “nogu na putu” još jednom nam doziva u pamet neprolaznu vrijednost missio ad gentes, poslanja koje je uskrsli Gospodin dao Crkvi da navijesti evanđelje svakoj osobi i svakom narodu, sve do nakraj svijeta. Danas više nego ikada čovječanstvo, ranjeno tolikim nepravdama, podjelama i ratom, treba Radosnu vijest mira i spasenja u Kristu. Koristim zato ovu priliku da još jednom ponovim: »Svi imaju pravo primiti evanđelje. Kršćani imaju zadaću naviještati ga ne isključujući nikoga, ne kao oni koji nameću novu obavezu, nego kao oni koji dijele jednu radost, ukazuju na obzor ljepote i koji pozivaju druge na bogatu gozbu« (isto, 14). Misijsko obraćenje ostaje najvažniji cilj koji si moramo postaviti kao pojedinci i kao zajednica, budući da je »misijsko djelovanje paradigma svakog djelovanja Crkve« (isto, 15).

Kao što kaže apostol Pavao, Kristova nas ljubav obuzima i potiče (usp. 2 Kor 5, 14). Ovdje je riječ o dvojakoj ljubavi: Kristovoj ljubavi prema nama, koja privlači, nadahnjuje i ražaruje našu ljubav prema njemu. I upravo ta ljubav Crkvu u izlasku čini uvijek mladom, a svi njezini članovi imaju poslanje naviještati Kristovo evanđelja, uvjereni da On »za sve umrije da oni koji žive ne žive više sebi, nego onomu koji za njih umrije i uskrsnu« (r. 15). Svatko može pridonijeti ovom misijskom gibanju: molitvom i djelovanjem, novčanim prilogom i prinošenjem trpljenja i patnji, te vlastitim svjedočenjem. Papinska misijska djela su povlašteno sredstvo za promicanje te misijske suradnje na duhovnoj i materijalnoj razini. Zato su prilozi koje se prikuplja na Svjetski dan misija namijenjeni Papinskom misijskom djelu za širenje vjere.

Hitnost misijskog djelovanja Crkve podrazumijeva, dakako, sve tješnju misijsku suradnju svih njezinih članova na svim razinama. To je bitan cilj sinodskog puta kojim Crkva kroči s ključnim riječima zajedništvo, sudjelovanje, poslanje. To zasigurno nije izraz zaokupljenosti Crkve samom sobom; to nije plebiscit kojim se odlučuje, kao u nekom parlamentu, što treba vjerovati i provoditi u djelo a što ne, u skladu s preferencijama ljudi. Naprotiv, riječ je o tome da kao i učenici iz Emausa krenemo na put, slušajući Uskrsloga Gospodina, koji uvijek dolazi među nas da nam tumači značenje Pisma i da lomi kruh za nas kako bismo, snagom Duha Svetoga, mogli nastaviti njegovo poslanje u svijetu.

Kao što su ta dvojica učenika ispripovjedila ostalima što im se dogodilo na putu (usp. Lk 24, 35), tako će i naš navještaj biti radosno pripovijedanje o Kristu Gospodinu, o njegovom životu, muci, smrti i uskrsnuću, o čudesima koje je njegova ljubav izvela u našemu životu.

Krenimo, dakle, prosvijetljeni susretom s uskrslim Gospodinom i oduhovljeni njegovim Duhom! Krenimo sa žarom u srcu, otvorenih očiju i s nogama na putu, da Božjom riječju zapalimo srca drugih, da otvorimo njihove oči Isusu Euharistijskom i pozovemo sve da zajedno kročimo putem mira i spasenja koje je Bog dao čovječanstvu u Kristu.

Sveta Marijo od Puta, Majko Kristovih učenika misionara i Kraljice misija, moli za nas!

Rim, Sveti Ivan Lateranski, 6. siječnja 2023., svetkovina Bogojavljenja.

FRANJO

Preuzeto s ika.hkm.hr

Papa Franjo s isusovcima DR Konga: Crkva nije multinacionalna kompanija duhovnosti

Isusovac Antonio Spadaro zabilježio je razgovor pape Franje s isusovcima iz Demokratske Republike Kongo prilikom njegovog apostolskog putovanja, na Svijećnicu 2. veljače 2023. u Apostolskoj nuncijaturi u Kinshasi. Transkript tog razgovora, objavljenog 16. veljače u isusovačkom časopisu La Civiltà Cattolica, prenosimo u cijelosti.

Dana 2. veljače, tijekom svog apostolskog putovanja u Demokratsku Republiku Kongo, papa Franjo susreo se s 82 isusovca koji djeluju u toj zemlji. Među njima su bili njihov provincijal o. Rigobert Kyungu te biskup Inonga isusovac Donat Bafuidinsoni. Susret je održan u Kinshasi u nuncijaturi, u 18.30, nakon povratka s molitvenog susreta sa svećenicima, đakonima, redovnicama, redovnicima i bogoslovima u katedrali „Notre Dame du Congo“. Nakon predstavljanja provincije o. Kyungu, ostavljen je prostor za pitanja nazočnih.

Sveti Oče, Družba Isusova dobiva svoju misiju od pape. Koje poslanje Vi danas dajete Družbi?

Slažem se s univerzalnim apostolskim preferencijama koje je razvila Družba. One se prije svega sastoje u ukazivanja puta do Boga kroz duhovne vježbe i razlučivanje. Druga je misija pomirenja i pravde koja se mora izvršiti hodajući zajedno sa siromašnima, isključenima, onima koji su ranjeni u svom dostojanstvu. A potom mladi ljudi: trebamo ih pratiti u stvaranju budućnosti. Dakle, suradnja u brizi za zajednički dom u duhu Laudato si’. Ja sam ih odobrio, a sada ih isusovci moraju utjeloviti u svaku pojedinu mjesnu stvarnost na najprikladniji i najprimjereniji, a ne na teorijski i apstraktan način. Evo, morate ih primijeniti ovdje u Kongu.

Naravno, jasno je da je tema sukoba, frakcijskih borbi, ovdje jaka. Ali otvorimo oči o svijetu: cijeli svijet je u ratu! Sirija već 12 godina proživljava rat, pa Jemen, Mianmar s dramom Rohinja. U Latinskoj Americi također postoje napetosti i sukobi. A potom ovaj rat u Ukrajini. Cijeli svijet je u ratu, upamtimo to dobro. No pitam se: hoće li čovječanstvo imati hrabrosti, snage ili čak prilike vratiti se? Ide sve dalje i dalje prema ponoru. Ne znam, to je pitanje koje si postavljam. Žao mi je što to moram reći, ali pomalo sam pesimističan. Danas se doista čini da je glavni problem proizvodnja oružja. U svijetu je još uvijek mnogo gladi, a mi nastavljamo proizvoditi oružje. Teško je vratiti se iz ove katastrofe. A o atomskom oružju da i ne govorimo! I dalje vjerujem u djelotvornost uvjeravanja. Mi kršćani moramo puno moliti: „Gospodine, smiluj nam se!“.

Ovih dana pogađaju me priče o nasilju. Ono što me najviše pogađa je okrutnost. Vijesti koje dolaze o ratovima u svijetu govore nam o okrutnosti koju je teško i zamisliti. Ne samo da se ubija, nego se to čini okrutno. Za mene je to novost. To me tjera na razmišljanje. I vijesti koje dolaze iz Ukrajine govore nam o okrutnosti. I ovdje u Kongu to smo slušali iz izravnih svjedočanstava žrtava.

U dobrim ste odnosima s patrijarhom Bartolomejem. Kako se Crkva priprema za 2025. godinu kada će biti 1700. obljetnica prvog Nicejskog koncila?

Nadahnut tvojim pitanjem prisjetio bih se velikog pravoslavnog teologa koji je danas preminuo, Ioannisa Zizioulasa, koji je bio mitropolit Pergama. Došao je u Vatikan predstaviti moju encikliku Laudato si’. Bio je stručnjak za eshatologiju. Jednom su ga upitali kada će biti ostvareno kršćansko jedinstvo. Odgovorio je, sa zdravim realizmom, a možda i suptilnom ironijom: „Na kraju vremena!“. Sjetimo ga se u svojim molitvama.

Da, pripremamo sastanak za 2025. godinu. S patrijarhom Bartolomejem želimo postići dogovor o datumu Uskrsa koji nam je zajednički upravo u toj godini. Vidjet ćemo možemo li se dogovoriti oko ovoga za budućnost. I mi želimo slaviti ovaj koncil kao braća. Spremamo se. Zamislite da je Bartolomej bio prvi patrijarh koji je nakon toliko stoljeća došao na inauguraciju službe jednog Pape!

Kao isusovac zavjetovali ste se da nećete tražiti uloge autoriteta u Crkvi. Što Vas je ponukalo da prihvatite biskupstvo pa kardinalat pa papinstvo?

Kad sam dao taj zavjet to sam učinio posve ozbiljno. Kad su mi predložili da budem pomoćni biskup San Miguela, nisam prihvatio. Zatim su od mene zatražili da budem biskup jednog područja u sjevernoj Argentini, u pokrajini Corrientes. Nuncij mi je, kako bi me potaknuo da prihvatim, rekao da postoje ruševine isusovačke prošlosti. Odgovorio sam da ne želim biti čuvar ruševina i odbio sam. Odbio sam ova dva upita zbog zavjeta kojeg sam dao. Treći put nuncij je došao, ali već s ovlaštenjem koje je potpisao generalni poglavar o. Kolvenbach, koji je bio za to da prihvatim. Bilo je to imenovanje za pomoćnog biskupa Buenos Airesa. To sam prihvatio u duhu poslušnosti. Potom sam imenovan nadbiskupom koadjutorom svoga grada, a 2001. kardinalom. Na prošle konklave došao sam s malim kovčegom da se odmah vratim u biskupiju, ali sam morao ostati. Vjerujem u isusovačku posebnost glede ovog zavjeta i učinio sam sve da ne prihvatim biskupstvo.

Sveti Oče, porječje rijeke Kongo, drugih zelenih pluća planeta nakon Amazonije ugroženo je krčenjem šuma, onečišćenjem te intenzivnim i nezakonitim iskorištavanjem prirodnih resursa. Mislite li da bi se mogla održati Sinoda o ovoj regiji kao što je bila ona za Amazoniju?

Sinoda o Amazoniji bila je primjer. Tamo se govorilo o četiri „sna“: socijalnom, kulturnom, ekološkom i crkvenom. Ti snovi se odnose i na bazen Konga: postoji sličnost. Planetarna ravnoteža također ovisi o zdravlju bioma Amazonije i Konga. Sinode o Kongu neće biti, ali bi svakako bilo dobro da se Biskupska konferencija sinodski obveže na mjesnoj razini. S istim kriterijima, ali da se nastavi diskurs više vezan uz realnost zemlje.

Govorilo se o Vašem mogućem povlačenju iz službe. Namjeravate li doista napustiti Petrovu službu? A general Družbe? Po Vašem mišljenju, njegova pozicija bi trebala ostati doživotna?

Gledajte, istina je da sam dva mjeseca nakon izbora napisao odricanje od službe i dao sam to pismo kardinalu Bertoneu. Ne znam gdje je to pismo. Učinio sam to u slučaju da imam neki zdravstveni problem koji me sprečava u obnašanju moje službe, a da nisam posve svjestan da bih se mogao odreći. No, to uopće ne znači da bi pape koji su se odrekli službe trebali postati, da tako kažem, “moda”, normalna stvar. Benedikt je imao hrabrosti to učiniti jer se zbog zdravlja nije osjećao da može ići dalje. Trenutačno to nemam na dnevnom redu. Vjerujem da je Papina služba ad vitam. Ne vidim razloga zašto ne bi bilo tako. I služba velikih patrijarha uvijek je doživotna. A bitna je povijesna tradicija. Ako pak slušamo „tračeve“, eh, papu bi trebalo mijenjati svakih šest mjeseci!

Glede Družbe Isusove: da, po ovome sam „konzervativan“. Mora biti doživotno. Ali, naravno, isto pitanje postavlja se i za Papu. Otac Kolvenbach i otac Nicolás, posljednja dva prethodna generala, otišli su iz zdravstvenih razloga. Čini mi se važnim također podsjetiti da se razlog za doživotnu službu generala Družbe pojavljuje i kako bi se izbjegle izborne kalkulacije, frakcije, tračevi…

Što Vas raduje u kongoanskoj inkulturaciji, a posebice u kongoanskom obredu? Dva puta ste slavili ovaj obred u Vatikanu. I treći put je bio ovdje. Čini se da Vam se jako sviđa. Zatim bih Vam postavio pitanje o slici Crkve kao bolnice. Kako nam to možete pojasniti?

Sviđa mi se kongoanski obred jer je umjetničko djelo, liturgijsko i poetsko remek-djelo. Napravljen je s crkvenim smislom i s estetskim smislom. To nije adaptacija, već poetska, kreativna stvarnost, koja treba biti smislena i primjerena kongoanskoj stvarnosti. Stoga da, sviđa mi se i raduje me.

Crkva kao poljska bolnica. Za mene Crkva ima poziv bolnice, služenja za liječenje, ozdravljenje i život. Jedna od najružnijih stvari Crkve je autoritarnost, koja je ogledalo društva ranjenog svjetovnošću i korupcijom. A poziv Crkve je da ide ranjenim ljudima. Danas ta slika još više vrijedi, s obzirom na ratni scenarij koji proživljavamo. Crkva mora biti bolnica koja ide tamo gdje ima ranjenika. Crkva nije multinacionalna kompanija duhovnosti. Pogledajte svece! Liječite, pobrinuti se za rane koje svijet živi! Služite ljudima! Riječ „služiti“ vrlo je ignacijanska. „U svemu ljubiti i služiti“ je Ignacijevo geslo. Želim Crkvu služenja.

Htjeli ste neke isusovce za biskupe. Među nama je jedan isusovac pozvan na biskupstvo. Što se od njih očekuje?

Izbor jednog isusovca za biskupa ovisi isključivo o potrebi Crkve. Vjerujem u naš zavjet koji nastoji spriječiti isusovce da budu biskupi, ali ako služi dobru Crkve, onda prevladava ovo drugo dobro. Istinu ti kažem: kad general ili provincijali saznaju da se misli jednog isusovca postaviti za biskupa, umiješaju se te znaju „braniti“ Družbu. Međutim, ako se kasnije odluči da je to potrebno, to se i učini. U drugim slučajevima, a mislim na specifične slučajeve kada je prvi od trojice na popisu isusovac, ali potom postoji i drugi koji također može dobro proći, tada se bira drugi od njih trojice. Vjerujem u zavjet, ali prevladavaju potrebe Crkve.

Koje su Vaše najveće utjehe i najveća razočaranja?

Najveća utjeha je kada vidim jednostavne ljude koji vjeruju. To mi čini dobro. Utjeha mi je sveti vjerni Božji narod, grešnici ali vjernici. S druge strane, elite, grešnici i nevjernici čine da se osjećam razočaranim, nezadovoljnim. Svećenici trebaju biti pastiri naroda, a ne gospoda („monsieur l’Abbé“), a još manje „državni klerici“.

U nekim zemljama postoje ugovori između države i Crkve. Bojim se da to daje veliku moć biskupima. Što Vi mislite?

To se često tiče odnosa između Države Vatikana i raznih zemalja. Smisao tih ugovora je pomoći Crkvi da ide naprijed, a nikako da prikrivaju crkvenu svjetovnost. Potrebna je sigurnost za naučavanje, ministerijalne službe, slobodno propovijedanje Evanđelja. Cilj, dakle, nije zaštititi interese druge vrste. Ugovor se mora odnositi na služenje, a ne na svjetovnost.

Susret je završio zajedničkim fotografiranjem i uručivanjem darova Svetom Ocu, koji je pozdravio sve nazočne, jednog po jednog.

Preuzeto s ika.hkm.hr