Brojne osobe oprostile su se od sestre Ljubice Kovač
Posljednji ispraćaj sestre Ljubice Bernardice Kovač iz Posušja, Bosne i Hercegovine, poznate po svojim biljnim pripravcima i čajnim mješavinama koje su pomogle mnogima, bio je u četvrtak, 12. siječnja u Splitu.
Brojni su se oprostili od preminule sestre Ljubice Kovač. Obraćajući se ožalošćenima župnik župe Bezgrješnog Začeća Blažene Djevice Marije u Posušju fra Mladen Vukšić istaknuo je kako je s. Ljubica pomogla mnogima.
“Mnogima je olakšala boli, ali mnoge je i Bogu vratila. Mnogi su preko nje pronašli Boga, Crkvu, sakramente i molitvu. Pokojna Bernardica je govorila: ‘Bog je onaj koji ozdravlja, a ja sam samo sredstvo. Bog nam je dao bilje da nas liječi, ali prva je molitva.’ Imala je vremena i strpljenja za svakoga. Nakon mise mnogi su je čekali, a ona je pažljivo i strpljivo slušala i imala vremena za svakog od njih. Isto tako znala je ostati u kasne večernje sate s onima koje je snašla velika nevolja. I tako iz dana u dan. U svakoj osobi vidjela je Isusa Krista i nije se umorila pomažući drugima.”
Sestra Ljubica Kovač rođena je 1939. u Posušju, Bosni i Hercegovini gdje je odrasla, a jedno je od 11-ero djece Petra, rođenog 1914., i Ruže, rođene 1918. Samostanu Družbe Kćeri Božje ljubavi pridružila se 1956. godine.Početkom 80-ih godina roditelji časne sestre Ljubice teško su oboljeli – majka od Parkinsonove bolesti, a otac od teške anemije. Brigu o bolesnim roditeljima preuzela je časna sestra Ljubica. Kongregacija redovnika dopustila je da bude uz roditelje dok potreba traje. Zahvaljujući njezinim čajnim mješavinama otac je živio još 12 godina, a majka još 15. Sestra Ljubica je 90-ih godina počela pripremati biljne pripravke u kući u Posušju i za druge ljude koji su tražili njezinu pomoć.
Sestrino ljekovito bilje poznato je diljem Hrvatske te Bosne i Hercegovine. Njezin rad i zalaganje prate mnoga svjedočanstva ljudi koji su ozdravili od raznih bolesti. Bila je i suradnica u HKR-ovoj emisiji “Volim zeleno – ljekovito i začinsko bilje” od travnja do srpnja 2022. godine.
Današnji sveti zaštitnik je Feliks iz Nole, talijanskog grada u blizini Napulja. Rodio se početkom III. stoljeća u Noli, kao stariji sin Hermiasa, umirovljenog vojnika iz Sirije. Nakon očeve smrti prodao je veći dio imovine i zaradu podijelio siromasima. Za svećenika ga je zaredio biskup, sveti Maksim iz Nole. Kad je Maksim pobjegao u planine, kako bi izbjegao progonu cara Decija, progonitelji su uhvatili, mučili i bičevali Feliksa. Prema legendi iz tamnice ga je oslobodio anđeo, kako bi mogao pomoći bolesnom i napuštenom biskupu. Feliks se zajedno s Maksimom sakrio u jednu ruševinu. Na ulazu u tu ruševinu pauk je na brzinu spleo mrežu pa su vojnici koji su tragali za kršćanima, odustali su od potrage.
Decijev progon završio je njegovom smrću, 251, pa su Feliks i Maksim mogli napustiti svoje skrovište. Nakon Maksimove smrti Feliks je djelovao kao svećenik, obrađivao svoju zemlju i naročitu brigu posvetio siromasima. Iako je oko 255. umro u Noli prirodnom smrću, zbog svega što je proživio i pretrpio za vjeru, smatra se mučenikom. Najviše vjerodostojnih podataka o svetom Feliksu dugujemo Paulinu iz Nole (oko 354-431), svetom biskupu. On se kao vratar crkve posvećene svetom Feliksu na licu mjesta mogao uvjeriti o njegovim čudesima i štovanju koje su mu iskazivali brojni hodočasnici. Svetog Feliksa zazivaju u slučaju krivokletstva, kleveta, laži i lažnih svjedočenja, a zaštitnik je očiju, očnih bolesnika, domaćih životinja i mnogih naselja, župa i crkava. Sretan imendan želimo našim Feliksima i Srećkima!
koji ne bi mogao biti supatnik u našim slabostima,
nego poput nas iskušavana svime,
osim grijehom.
Pristupajmo dakle smjelo Prijestolju milosti
da primimo milosrđe
i milost nađemo za pomoć u pravi čas!
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 19, 8-10.15
Pripjev:
Riječi tvoje, Gospodine, duh su i život.
Savršen je Zakon Gospodnji, dušu krijepi; pouzdano je Svjedočanstvo Gospodnje, neuka uči.
Prava je naredba Gospodnja, srce sladi; čista je zapovijed Gospodnja, oči prosvjetljuje.
Neokaljan je strah Gospodnji, ostaje svagda; istiniti su sudovi Gospodnji, svi jednako pravedni.
Riječi ti usta mojih omiljele, i razmišljanje srca moga pred licem tvojim, Gospodine, hridi moja, otkupitelju moj!
Evanđelje:
Mk 2, 13-17
Nisam došao zvati pravednike, nego grješnike.
Čitanje svetog Evanđelja po Marku
U ono vrijeme: Isus ponovno iziđe k moru. Sve je ono mnoštvo grnulo k njemu i on ih poučavaše. Prolazeći ugleda Levija Alfejeva gdje sjedi u carinarnici. I kaže mu: »Pođi za mnom!« On usta i pođe za njim.
Kada zatim Isus bijaše za stolom u njegovoj kući, nađoše se za stolom s njime i njegovim učenicima i mnogi carinici i grešnici. Bilo ih je uistinu mnogo. A slijedili su ga i pismoznanci farizejske sljedbe pa vidjevši da jede s grešnicima i carinicima, rekoše njegovim učenicima: »Zašto jede s carinicima i grešnicima?« Čuvši to, Isus im reče: »Ne treba zdravima liječnika, nego bolesnima! Ne dođoh zvati pravednike, nego grešnike.«
Na današnji dan, 13. siječnja, 1964. postao je Karol Wojtyla nadbiskup Krakova u Poljskoj.
Rođen je u poljskim Wadowicama, gradu 50-ak kilometara udaljenom od Krakowa, 18. svibnja 1920. Nakon završetka studija na višoj školi Marcin Wadowita u Wadowicama 1938. upisao se na sveučilište Jagiellonian u Krakowu. Kad su nacisti zatvorili sveučilište 1939., mladi je Karol (od 1940. do 1944.) radio u kamenolomu, a potom u kemijskoj tvornici Solvay kako bi mogao zaraditi za život te izbjeći deportaciju.
Osjetivši poziv na svećeništvo od 1942. pohađa u tajnosti predavanja na Teološkom fakultetu Sveučilišta Jagiellonian kao bogoslov Krakowske nadbiskupije.
Nakon rata nastavio je studij na krakowskoj bogosloviji, koja je ponovno otvorena, i Teološkom fakultetu Sveučilišta Jagiellonian sve do svoga svećeničkog ređenja u Krakowu 1. studenoga 1946.
Poznavajući Wojtyłine iznimne sposobnosti i darovitost, tadašnji krakowski nadbiskup kard. Adam Stefan Sapieha Wojtyłušalje na daljnji studij u Rim, gdje je postigao doktorat iz teologije (1948.) s tezom o nauku vjere u djelima Sv. Ivana od Križa. Iste godine vratio se u Poljsku gdje je obavljao službu kapelana u Niegowiću, a potom studentskog kapelana u župi Sv. Florijana u Krakowu. Kasnije je postao profesorom iz moralne i etičke teologije na krakowskoj bogosloviji i Teološkom fakultetu u Lublinu.
U 38. godini života, 4. srpnja 1958., Wojtyła postao je najmlađi poljski biskup. Za biskupa je zaređen 28. rujna 1958. u katedrali u Krakowu po rukama nadbiskupa Eugeniusza Baziaka. Šest godina kasnije, tijekom održavanja Drugog vatikanskog koncila, 13. siječnja 1964. papa Pavao VI. imenovao ga je krakowskim nadbiskupom. Pavao VI. kreirao ga je i kardinalom 26. lipnja 1967.
Kao nadbiskup sudjelovao je na Drugome vatikanskom koncilu (1962.-1965.) pruživši važni prinos u izradi konstitucije Gaudium et spes. Kard. Wojtyła sudjelovao je također na pet skupština Biskupskih sinoda prije svoje papinske službe.
Nakon smrti pape Pavla VI. 6. kolovoza 1978. naslijedio ga je, ali samo na 33 dana, kard. Albino Luciani – Ivan Pavao I., no on je umro u noći s 28. na 29. rujna 1978. i već 14. listopada otvorena je nova konklava.
Dva dana kasnije, 16. listopada, Karol Wojtyła izabran je za Papu. Nakon punih 455 godina izbor je pao na netalijana, prvoga slavenskog papu u povijesti. Karol Wojtyła uzeo je ime dvojice svojih prethodnika – Ivan Pavao II.
Po mnogim je stvarima bio poznat i ostaje u srcima suvremenika kao izuzetan čovjek, putnik i svetac.
Papa: U naviještanju evanđelja posvećeni se život treba prilagoditi okolnostima vremena
Susrevši se s članovima Vijeća priorā Konfederacije regularnih kanonika svetoga Augustina, Papa je istaknuo kako posvetiti se Bogu znači učiniti evanđelje svojim životnim pravilom, ljubiti Krista i Crkvu, njegovo tijelo. To znači također prilagoditi se okolnostima vremena, mjestā i kulturā. Kongregacije se ne smiju izolirati, nego živjeti sadašnjost otvarajući se budućnosti. Duhovnost susreta, slušanja i dijaloga bitna je za sinodalnost
Temeljno pravilo redovničkoga života jest nasljedovanje Krista, koje predlaže evanđelje, i to uzimajući evanđelje kao životno pravilo, toliko da sa svetim Pavlom možemo reći: „Živim, ali ne više ja, nego živi u meni Krist“ – istaknuo je papa Franjo obraćajući se Vijeću priorā Konfederacije regularnih kanonika svetoga Augustina, koje je danas primio u biblioteci Apostolske palače. Pritom ih je potaknuo da učine da evanđelje bude njihov vademekum, kako ga ne bi svodili na ideologiju, nego da ono za njih uvijek ostane duh i život.
Evanđelje nas stalno upućuje da Krista stavimo u središte svojega života i svojega poslanja. Vraća nas „prvoj ljubavi“. Ljubiti Krista znači ljubiti Crkvu, njegovo tijelo. Posvećeni se život rađa u Crkvi, raste s Crkvom i donosi plodove kao Crkva. U Crkvi, kako nas uči sveti Augustin, otkrivamo potpunoga Krista.
Papa Franjo s članovima Vijeća priorā Konfederacije regularnih kanonika svetoga Augustina
Traženje Boga
Obraćajući se potom izravnije regularnim kanonicima svetoga Augustina, Papa je govorio o ljudskoj čežnji za Bogom, koju hiponski biskup opisuje u Ispovijestima, te objasnio da nas je Bog stvorio za sebe i naše je srce nemirno sve dok se ne smiri u njemu. Zbog toga se regularni kanonici uglavnom posvećuju stalnom i svakodnevnom traženju Gospodina. Prije svega u životu zajednice, jer koinonia, odnosno zajedništvo i bratski odnos, sve čine graditeljima, tkalcima bratstva – istaknuo je Sveti Otac.
Gospodina valja tražiti u ustrajnom čitanju Svetoga pisma, na čijim stranicama odjekuju Krist i Crkva. Gospodina valja tražiti u liturgiji, posebno u euharistiji, vrhuncu kršćanskoga života, koja označava i ostvaruje jedinstvo Crkve u skladu ljubavi. Valja ga tražiti u učenju i redovnom pastoralu. Valja ga tražiti i u stvarnostima našega vremena, znajući da nam ništa ljudsko ne može biti strano i da, slobodni od svake svjetovnosti možemo jačati svijet kvascem Kraljevstva Božjega.
Škola svetog Augustina
Međutim, traženje Boga pretpostavlja put duše, savjesti i ljubavi prema Gospodinu, u školi svetoga Augustina – napomenuo je papa Franjo te podsjetio na poticaj hiponskoga biskupa da se pronađemo u vlastitoj nutrini – odnosno „ne izlazi iz sebe, ulazi stalno u sebe; istina boravi u našoj nutrini“ – kako bi objasnio da nam tamo svjetlost unutarnjega Učitelja osvjetljava vremenite stvarnosti.
Susret u biblioteci Apostolske palače
Konfederacija kongregacijā – sredstvo sinodalnosti
Regularnim kanonicima svetoga Augustina Papa je govorio i o važnosti njihove konfederacije, koju je 1959. godine ustanovio Ivan XXIII., a čija je svrha podupirati zajedništvo među kongregacijama koje dijele istu karizmu. Istaknuo je ciljeve tog tijela, a među njima uzajamnu pomoć među kongregacijama što se tiče duhovne dimenzije, formacije mladih, trajne formacije i promicanje kulture. Napomenuo je pritom da se kroz konfederacije izbjegava izolacija pojedinačnih kongregacija, što je opasno.
Trebamo biti vrlo oprezni kako bismo se zaštitili od bolesti samoreferencijalnosti i čuvali zajedništvo među različitim kongregacijama kao pravo blago. Svjesni ste da se svi nalazite u istom čamcu i da nitko ne gradi budućnost izolirajući se ili samo vlastitim snagama, nego prepoznajući se u istini zajedništva koje se uvijek otvara susretu, dijalogu, slušanju i uzajamnoj pomoći. Prakticirati duhovnost susreta; to je bitno za življenje sinodalnosti u Crkvi.
Zajednička fotografija
Prilagoditi se okolnostima vremena
Papa je osim toga, napomenuo da se posvećeni život treba prilagoditi okolnostima vremena, te uputio regularne kanonike da se prilagode također različitim mjestima i kulturama u kojima su prisutni, uvijek u svjetlu evanđelja i vlastite karizme, jer sjećanje je dobro ako je plodonosno, inače je arheološko, pretvara – kako je rekao – u muzejske izloške koji su možda vrijedni divljenja, ali ne i oponašanja. Naprotiv, pamćenje vlastite povijesti, vlastitih korijena, pomaže nam živjeti sadašnjost u punini i bez straha, kako bismo se u obnovljenoj nadi otvorili budućnosti. Na kraju je papa Franjo potaknuo regularne kanonike svetoga Augustina da preispitaju svoju karizmu i ojačaju zajedništvo života po uzoru na prvobitnu apostolsku zajednicu, anticipaciju punoga i konačnoga jedinstva u Bogu i puta prema njemu.
Gospodine, tražim te i znam da si mi bliži nego ja sam sebi. Tražim te i htio bih te naći, ali moje su oči slijepe a moje srce kao da te ne želi susresti.
Gospodine, oprao sam ruke kao Pilat i spava mi se kao apostolima, a ti si došao i ti me tražiš.
Gospodine, dao si mi obitelj i dao si mi ovaj svijet. Oprosti mi, Gospodine, što ja od svega toga stvaram krizu. Gospodine, bila je kriza kada si bio položen u grob.
Gospodine, očisti moje oči da vidim da si uskrsnuo.
Apostoli su bili umorni i pospani, dok se Marija svega sjećala i sve nosila u svom srcu. Gospodine, tamo gdje je kriza, tamo gdje je tama, upali svjetlo i neka moje srce bude svjetlo.
Gospodine, večeras ti kao dijete pružam svoje ruke. Uzmi me u svoju školu i vodi me. Večeras te molim: daj da moje srce donosi svjetlo u tamu ovoga svijeta!
MATTHEW PERRY Tek kada sam susreo Boga počeo sam osjećati se bolje
Zvijezda hit serije “Prijatelji” Matthew Perry svjedoči o izlasku iz svijeta alkohola i droge nakon susreta s Gospodinom.
Zasigurno ga svi pamtimo po ulozi Chandlera u hit seriji Prijatelji kao sarkastičnu i šarmantnu osobu uvijek spremnu za dobar provod. Možda nam se u seriji to činilo simpatičnim, Matthew Perry je iza kamere živio tešku borbu s ovisnošću, prenosi portal Dailycitizen.
Matthew Perrs svjedoči kako je počeo piti već s četrnaest godina. U svom intervju za Nightline rekao je: “Do svoje osmanaeste godine pio sam svaki dan”. Postavlja se pitanje što ga je dovelo do takvog stanja. Zasigurno je svemu tome pridonijelo i njegovo teško djetinjstvo. Roditelji su mu razveli prije njegovog prvog rođendana. Odrastao je u Ottawi, a također je boravio u Montrealu i Torontu. Tek što je stigao u Los Angeles, Perry je dobio male uloge i prilično stabilne uloge u raznim televizijskim emisijama, a uloga Chandlera u “Prijateljima” učinila ga je bogatim i slavnim. Možemo reći da mu je ta uloga pomogla u napredovanju u svijetu glume.
Unatoč tome nikada se nije odmaknuo od svojih ovisnosti, tu i tamo bi pokušavao prestati, ali sve je bilo bezuspješno. Godinama je pokušavao sakriti svoju rastuću ovisnost od prijatelja, obitelji i kolega.
Potrošio sam više od 9 milijuna dolara u programima rehabilitacije i oporavka.
U svojoj knjizi zapisao je da je u jednom trenutku uzimao čak 55 tableta Vicodina dnevno. “Bio sam u mračnoj sobi, sastajao sam se samo s dilerima droge i bio potpuno sam, mjesecima. Ovisnost mi je uzela zdravlje, istrunuo mu je gornji red zubi. Potrošio sam više od 9 milijuna dolara u programima rehabilitacije i oporavka. I na koncu svega droga mi je umalo oduzela život”, rekao je.
Predoziranje opijatima dovelo je do pucanja debelog crijeva i produženog boravka u bolnici. “Dali su mi dva posto šanse da preživim noć”, rekao je Perry. Pišući o tom trenutku istaknuo je: “Nisu mi to rekli, očito, jer zapravo nisam bio tamo, ali rekli su mojoj obitelji. I stavili su me na uređaj koji se zove ECMO. Pet je ljudi bilo na ECMO-u te noći, a ostalih četvero je umrlo, a ja sam nekako uspio preživjeti”.
Prema njegovim zapisima, njegova ovisnost dovela ga je do 14 boravaka na rehabilitaciji, 15 operacija želuca i više od 60 pokušaja detoksikacije. Ali ništa se u njegovom životu nije promijenilo sve do onoga trenutka kada je doživio snažan susret s Bogom.
Pokaži mi da si ovdje. Bože, molim te, pomozi mi
“Bože, molim te, pomozi mi’, šapnuo sam. ‘Pokaži mi da si ovdje. Bože, molim te, pomozi mi’”, prepričava u svojim zapisima.
Nastavio je: “Dok sam klečao, svjetlost je polako počela postajati sve veća i veća dok nije postala toliko velika da je obuhvatila cijelu sobu… Što se događalo? I zašto sam se počeo osjećati bolje?”
“Počeo sam plakati”, objasnio je. “Mislim, stvarno sam počeo plakati – to drhtanje ramena, neka vrsta nekontroliranog plača. Nisam plakao jer sam bio tužan. Plakao sam jer sam se prvi put u životu osjećao dobro. Osjećao sam se sigurno, zbrinut. Desetljeća borbe s Bogom, i hrvanja sa životom, i tuge, sve je isprano tamo na koljenima, kao rijeka boli otišlo je u zaborav.” “Bio sam u Božjoj prisutnosti. Siguran sam u to. I ovaj put sam molio za pravu stvar: pomoć”, rekao je Perry.
