Danas slavimo svetoga Polikarpa, biskupa Smirne, mučenika i apostolskog oca. Rodio se godine 69, a o njemu je oko godine 190. pisao sveti Irenej, lyonski biskup, koji ga je upoznao u mladosti: “Bio je učenik apostola te prijatelj mnogima koji su vidjeli Gospodina. Sami apostoli postavili su ga za biskupa Azije u crkvi Smirne”. Obratio ga je oko 80, a za biskupa postavio oko godine 96, sveti Ivan apostol, njegov učitelj. Kao mladi biskup ugostio je svetog Ignacija Antiohijskog, također mučenika. Polikarp je bio pastir čvrste vjere i postojan Kristov sljedbenik. Krajem 154. pošao je u Rim kao predvodnik i predstavnik crkava Male Azije kako bi s papom Anicetom raspravljao o danu slavljenja Uskrsa. Nisu se složili, ali su se rastali u miru. Svojom pojavom biskup Polikarp, borac protiv gnosticizma, ulijevao je poštovanje, a svojim pisanjem hrabrio je vjernike da ustraju u trenucima progona i kušnji.
Sačuvana je njegova poslanica Filipljanima, u kojoj ih potiče na molitvu, na vjernost evanđelju i nauku njihovog učitelja svetoga Pavla. Mrzitelji Radosne vijesti, rimski pogani, uhvatili su Polikarpa i izložili ga strašnim mukama na današnji dan, 23. veljače 155, na stadionu u Smirni (danas Izmir u Turskoj). Kad su ga pozvali da prokune Krista, uzviknuo je: „Osamdeset i šest godina mu služim i ništa mi na žao nije učinio. Kako mogu grditi svoga kralja koji me spasio.“ Starca su stavili na lomaču i zapalili. Mučitelji su ga htjeli prikovati za stup da lakše podnosi muke, ali on je to odbio. Dok se vatra širila oko njega, sjao je poput užarene peći, a naokolo se osjetio ugodan miris tamjana. Plamen mu nije naudio pa su ga usmrtili bodežom, a zatim ga spalili. Zazivaju ga kod uhobolje i dizenterije.
Tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.
Korizmeno vrijeme
Četvrtak, 23. 02. 2023.
Svagdan
ČITANJA: Pnz 30,15-20; Ps 1,1-4.6; Lk 9,22-25
BOJA LITURGIJSKOG RUHA: ljubičasta
IMENDANI: Polikarp, Romana, Grozdan
NAPOMENA: ▪ Može se slaviti spomendan sv. Polikarpa, ali samo kao spomendan u povlašteno vrijeme.
Prvo čitanje:
Pnz 30, 15-20
Gledajte, nudim vam danas blagoslov i prokletstvo (Pnz 11, 26).
Čitanje Knjige Ponovljenog zakona
Mojsije reče narodu:
Gledaj! Danas preda te stavljam: život i sreću, smrt i nesreću. Ako poslušaš zapovijedi Gospodina, Boga svoga, koje ti danas dajem; ako poslušaš — da ljubiš Gospodina, Boga svoga, da hodiš njegovim putovima, vršiš njegove zapovijedi, njegove zakone i njegove uredbe — živjet ćeš, i razmnožit će te Gospodin, Bog tvoj, i blagoslovit će te u zemlji u koju ulaziš da je zaposjedneš. Ali ako se srce tvoje odvrati i ne poslušaš, nego zastraniš i budeš se klanjao drugim bogovima i njima iskazivao štovanje, ja vam danas izjavljujem da ćete zaista propasti; nećete dugo živjeti na zemlji u koju ćete, prešavši Jordan, ući da je zaposjednete. Uzimam danas za svjedoke protiv vas nebo i zemlju da pred vas stavljam: život i smrt, blagoslov i prokletstvo. Život, dakle, biraj: Ljubi Gospodina, Boga svoga, slušaj njegov glas, prianjaj uz njega, da živiš ti i tvoje potomstvo. Ta on je život tvoj i dugi vijek tvog prebivanja na zemlji za koju se Gospodin zakle ocima tvojim Abrahamu, Izaku i Jakovu da će im je dati.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 1, 1-4.6
Pripjev:
Blago čovjeku koji se uzda u Gospodina.
Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca, već uživa u Zakonu Gospodnjem, o Zakonu njegovu misli dan i noć.
On je ko stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme plod donosi; lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi.
Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi! Oni su ko pljeva što je vjetar raznosi. Jer Gospodin zna put pravednih, a propast će put opakih.
Evanđelje:
Lk 9, 22-25
Tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Treba da Sin Čovječji mnogo pretrpi, da ga starješine, glavari svećenički i pismoznanci odbace, da bude ubijen i treći dan da uskrsne.«
A govoraše svima: »Hoće li tko za mnom, neka se odrekne samoga sebe, neka danomice uzima križ svoj i neka ide za mnom. Tko hoće život svoj spasiti, izgubit će ga; a tko izgubi život svoj poradi mene, taj će ga spasiti. Ta što koristi čovjeku ako sav svijet zadobije, a sebe samoga izgubi ili sebi naudi?«
Papa Franjo na misi na Čistu srijedu: Pepeo nas podsjeća na istinu o nama samima
Papa Franjo predvodio je misu na Pepelnicu, 22. veljače, u rimskoj bazilici svete Sabine, prenosi Vatican News.
Obred pepeljenja označava početak „povratka” Bogu, rekao je papa Franjo u homiliji na misi na Čistu srijedu. Sveti je Otac objasnio da je pepeljenje poticaj kako na povratak istini o sebi, tako i na povratak Bogu te braći i sestrama.
„Pepeo nas podsjeća tko smo”, rekao je Rimski biskup, podsjećajući na „bitnu istinu naših života: da je samo Gospodin Bog i da smo mi djelo njegovih ruku”. Korizma, dakle, postaje vrijeme prisjećanja da se oslanjamo na Boga, a u isto vrijeme da se odbaci „pretvaranje da smo samodostatni”.
Govoreći potom o povratku Bogu i braći i sestrama, Papa je kazao kako odbacivanjem svake pretpostavke samodostatnosti i svih oblika idolopoklonstva sebi, može se početi učiti da je „život odnos koji primamo od Boga i naših roditelja”, te da je uvijek moguće oživjeti i obnoviti odnose „zahvaljujući Gospodinu i onih koje on stavlja uz nas”.
„Korizma je, dakle, vrijeme milosti kada možemo ponovno izgraditi svoj odnos s Bogom i s drugima, otvarajući svoja srca u tišini molitve i izlazeći iz tvrđave svoje samodostatnosti”.
Naposljetku, papa Franjo podsjetio je vjernike na važnost milostinje, molitve i posta, koji se uobičajeno potiču u korizmi. „Ipak, kao što smo čuli u evanđelju”, istaknuo je Papa, „Isus nas upozorava da to moraju biti djela koja izražavaju obnovu našeg srca, a ne samo vanjski obredi”.
Prečesto, upozorio je, „naše geste i obredi nemaju utjecaja na naše živote, nego ostaju površni”. Međutim, ako čovjek ostane ponizan pred Bogom, „milostinja, molitva i post neće ostati samo vanjski prikazi, nego će izraziti ono što doista jesmo: djeca Božja i braća i sestre jedni drugima”.
Papa Franjo zaključio je svoju propovijed poticajem da „pognemo glave, primimo pepeo i rasvijetlimo srca“, te neka se krene putovima milosrđa, molitve i posta.
„Nemojmo zanemariti milost ovog svetog vremena”, rekao je, „nego uperimo svoj pogled u križ i krenimo, velikodušno odgovarajući na snažne poticaje korizme”. Na kraju korizmenoga hoda, „susrest ćemo se s većom radošću Gospodina života koji nas jedini može podići iz našeg pepela”, zaključio je papa Franjo, a prenosi Vatican News.
Na redovnoj općoj audijenciji u srijedu, 22. veljače papa Franjo nastavio je ciklus kateheza „Strast za evangelizacijom: vjernikov apostolski žar“. U središtu Papina razmišljanja, koje donosimo u cijelosti, bila je tema “Duh Sveti – protagonist navještaja”.
KATEHEZA PAPE FRANJE
NA OPĆOJ AUDIJENCIJI
Dvorana sv. Pavla
Srijeda, 22. veljače 2023.
Strast za evangelizacijom: vjernikov apostolski žar. 5. Duh Sveti – protagonist navještaja
Čitanje: Mt 28, 18-20
Isus… pristupi [učenicima] i prozbori: „Dana mi je sva vlast na nebu i na zemlji! Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga i učeći ih čuvati sve što sam vam zapovjedio! I evo, ja sam s vama u sve dane – do svršetka svijeta.“
Draga braćo i sestre, dobar dan i dobro došli!
U našem itinerariju katehezâ o velikoj ljubavi prema vjerovjesništvu, danas ponovno krećemo od Isusovih riječi koje smo čuli: „Pođite dakle i učinite mojim učenicima sve narode krsteći ih u ime Oca i Sina i Duha Svetoga“ (Mt 28, 19). Pođite – kaže Uskrsli – ne indoktrinirati ili provoditi prozelitizam, nego učiniti učenicima, to jest dati svakome priliku da dođe u doticaj s Isusom, da ga upozna i ljubi. Pođite krsteći: „krstiti“ znači „uroniti“ i, dakle, prije nego liturgijsku, taj izraz označava vitalnu radnju uranjanja vlastitog života u Oca, u Sina, u Duha Svetoga; iskusiti svaki dan radost prisutnosti Boga koji nam je blizu kao Otac, kao Brat, kao Duh koji djeluju u nama, u samom našem duhu. Krstiti znači uroniti u Presveto Trojstvo.
Kad Isus kaže svojim učenicima – a i nama: „Pođite!“, ne priopćava samo neku riječ. Ne. Prenosi nam ujedno Duha Svetoga, zato što se samo zahvaljujući njemu, Duhu Svetom, može primiti Kristovo poslanje i pronositi ga dalje (usp. Iv 20, 21-22). Apostoli, naime, ostaju zatvoreni iz straha u dvorani Posljednje večere sve dok ne dođe dan Pedesetnice i Duh Sveti silazi na njih (usp. Dj 2, 1-13). U tome trenutku strah nestaje i njegovom će snagom ti, uglavnom nepismeni, ribari promijeniti svijet. „Ali ako ne znaju govoriti…“. Riječ Duha Svetoga, snaga Duha je ta koja će ih vodi da mijenjaju svijet. Navještaj evanđelja, dakle, ostvaruje se samo u snazi Duha, koji prethodi misionarima i pripravlja srca: On je „pokretna sila evangelizacije“.
Otkrivamo to u Djelima apostolskim, gdje se na svakoj stranici vidi da protagonist navještaja nisu Petar, Pavao, Stjepan ili Filip, nego Duh Sveti. U istim Djelima apostolskim čitamo o osjetljivom trenutku početaka Crkve, koji također nama može mnogo reći. Tada, kao i danas, uz utjehe nije nedostajalo nevolja – lijepi trenuci i trenuci koji nisu bili baš tako lijepi – radosti su pratile brige, bilo je i jednog i drugog. Jedna briga na poseban način: kako se ponašati prema poganima koji prigrle vjeru, prema onima koji nisu pripadali židovskom narodu. Jesu li bili dužni ili ne držati se propisâ iz Mojsijevog zakona? Nije to bila mala stvar za te ljude. Formirala su se tako dva tabora: jedni su držali da se neprijeporno valja držati Zakona a drugi da ne treba. Da bi razabrali, apostoli su se okupili na onome što će se nazvati „Jeruzalemski sabor“, prvi u povijesti. Kako riješiti tu dvojbu? Mogao se tražiti dobar kompromis između tradicionalnog i novog: neka se jedne uredbe opslužuje, a druge neka se napuste. Ipak, apostoli ne slijede tu ljudsku mudrost kako bi tražili neku diplomatsku ravnotežu između jednog i drugog, ne vode se time, nego se prilagođavaju djelovanju Duha, koji ih je preduhitrio, silazeći na pogane kao i na njih.
I tako, dokidajući gotovo sve obveze vezane uz Zakon, saopćavaju konačne odluke, koje su donijeli – kako pišu – „Duh Sveti i mi“ (usp. Dj 15, 28), to je izlaz, Duh Sveti i mi, apostoli uvijek tako djeluju. Zajedno, bez međusobnih podjela, usprkos tome što su imali različite osjećaje i različita mišljenja, oni slušaju Duha. A On uči nešto što vrijedi dan-danas: svaka je vjerska tradicija korisna ako olakšava susret s Isusom, svaka je vjerska tradicija korisna ako olakšava susret s Isusom. Mogli bismo reći da je povijesna odluka prvog sabora, čije blagodati i mi uživamo, potaknuta jednim načelom, načelom navještaja: u Crkvi sve treba biti usklađeno sa zahtjevima navješćivanja evanđelja, ne sa stavovima konzervativaca ili naprednjaka, nego sa činjenicom da Isus dolazi u živote ljudi. Zato se svaka odluka, običaj, struktura i tradicija moraju vrednovati u mjeri u kojoj pomažu navješćivanje Krista. Kad se u Crkvi nailazi na odluke, na primjer ideološke podjele: „Konzervativan sam zato što… naprednjak sam zato što…”. Ali gdje je Duh Sveti? Tu valja biti na oprezu, jer evanđelje nije ideja, evanđelje nije ideologija: evanđelje je navještaj koji dotiče srce i mijenja ti srce, ali ako se sklanjaš u ideju, u ideologiju, bilo desnu, bilo lijevu, bilo u centru, ti evanđelje pretvaraš u političku stranku, ideologiju, klub koji okuplja ljude. Evanđelje ti uvijek daje tu slobodu Duha koji djeluje u tebi i vodi te naprijed. Kako je samo danas potrebno držati se slobode evanđelja i pustiti Duhu da nas vodi naprijed!
Tako Duh prosvjetljuje Crkvu na njezinu putu. On nije, naime, samo svjetlo srdaca, On je svjetlo koje usmjerava Crkvu; daje jasnoću, pomaže razlikovati, razlučiti jednu stvar od druge. Zato ga je potrebno često zazivati. Učinimo to i danas, na početku korizme, zato što, kao Crkva, možemo imati točno definirana vremena i prostore, dobro organizirane zajednice, ustanove i pokrete ali bez Duha sve ostaje bez duše. Organizacija nije dovoljna: Duh Sveti je taj koji daje život Crkvi. Crkva, ako mu se ne moli i ne zaziva ga, zatvara se u sebe samu, u jalove i iscrpljujuće rasprave, u izlizane polarizacije, dok se plamen poslanja gasi. Jako je tužno gledati na Crkvu kao na parlament: ne, Crkva je nešto drugo. Crkva je zajednica muškaraca i žena koji vjeruju i naviještaju Isusa Krista ali nošeni Duhom Svetim, ne vlastitim razumom. Dà, koristi se razum ali Duh Sveti dolazi prosvijetliti ga i pokrenuti, Duh Sveti nam daje izaći, potiče nas da naviještamo vjeru kako bi nas utvrdio u vjeri, potiče nas da pođemo zajedno u poslanje kako bismo ponovno pronašli svoj pravi identitet. Zato apostol Pavao ovako preporučuje: „Duha ne trnite“ (1 Sol 5, 19), Duha ne trnite. Molimo se često Duhu, zazivajmo ga, molimo ga svaki dan da zapali u nama svoje svjetlo. Učinimo to prije svakog susreta, da postanemo Isusovi apostoli s onima koje susrećemo. Ne trnuti Duha u kršćanskim zajednicama, a ni u svakom pojedinom od nas.
Draga braćo i sestre, kao Crkvu Duh nas pokreće i daje nam snage za novi početak. „Nema sumnje da je važno u našim pastoralnim planovima krenuti od socioloških istraživanja, analizâ, popisa teškoćâ, od popisa očekivanja i pritužbi. No, mnogo je važnije krenuti od iskustva Duha: to je pravo polazište. Zato ta iskustva treba tražiti, bilježiti, proučavati, tumačiti. To je temeljno načelo koje se, u duhovnom životu, naziva prvenstvo utjehe nad očajem. Prvi je Duh koji tješi, oživljava, prosvjetljuje, pokreće; zatim će doći također suhoća, patnja, tama, ali načelo kojim se valja voditi u tami jest svjetlo Duha (C. M. Martini, Evangelizzare nella consolazione dello Spirito, 25. rujna 1997.). To je načelo kojim se valja voditi u stvarima koje se ne razumiju, u konfuzijama, pa i u mnogim situacijama tame, ono je važno. Pokušajmo se zapitati otvaramo li se tom svjetlu, dajemo li mu prostora: zazivam li ja Duha Svetoga? Neka svatko odgovori u svom srcu. Koliko nas se moli Duhu Svetom? „Ne, oče, ja se molim Majci Božjoj, svecima, Isusu, izmolim tu i tamo Očenaš, molim se Ocu“. – „A Duhu? Ne moliš se Duhu, koji je onaj koji ti pokreće srce, koji te vodi naprijed, koji ti donosi utjehu, nosi naprijed želju za evangelizacijom i vršenjem poslanja?“. Ostavljam vam to pitanje: molim li se Duhu Svetom? Puštam li da me vodi i upravlja On, koji me poziva da se ne zatvaram, nego da donosim Isusa, da svjedočim prvenstvo Božje utjehe nad očajem svijeta? Gospa koja je to dobro shvatila pomaže nam to shvatiti.
Pozdravi
Na poljskom
[…] Na početku korizme potičem vas da posebno brinete o misionarima koji gorljivo naviještaju evanđelje po cijelom svijetu. Blagoslivljam inicijativu „Misionari za korizmu“, kojom svojom molitvom i postom podupirete poljske misionare. Ovo je djelo također upućeno onima koji su ostali u ratom razorenoj Ukrajini, donoseći potporu i nadu stanovnicima te mučeničke zemlje. Molimo zajedno za mir! Blagoslivljam vas od srca!
Na hrvatskom
Radosno pozdravljam hrvatske hodočasnike, a posebno voditelje i učenike Gimnazije Karlovac. Dragi mladi, pozivam vas da sve više prianjate uz Krista, kako biste u punini živjeli svoj život. Crkva računa na vas: budite uvijek velikodušni, hrabri i puni nade. Došli ste na grobove apostolâ upravo danas kad započinjemo još jedno hodočašće, to jest korizmeni hod priprave za Uskrsnuće Gospodinovo. Neka vas blagoslov, koji vam rado podjeljujem, podupre u ustrajnosti. Hvaljen Isus i Marija!
Na talijanskom
[…] Danas započinje korizma, povlašteno vrijeme obraćenja i pokore za naš duh. Zamolio bih sve vas da u ovom razdoblju pojačate svoje molitve, razmatranje Božje riječi i služenje braći i sestrama.
Apel Svetoga Oca
Draga braćo i sestre,
preksutra, 24. veljače, navršava se godinu dana od invazije na Ukrajinu, od početka tog apsurdnog i okrutnog rata. Tužne li obljetnice! Broj poginulih, ranjenih, izbjeglica, uništenih zgrada, ekonomske i štete po ukrajinsko društvo govori sam za sebe. Hoće li Gospodin moći oprostiti tolike zločine i tolika nasilja? On je Bog mira. Ostanimo blizu mučeničkog ukrajinskog naroda koji i dalje pati i zapitajmo se: je li učinjeno sve što je moguće da se rat zaustavi? Apeliram na one koji imaju vlast nad narodima da se konkretno založe za okončanje sukoba, za postizanje prekida vatre i početak mirovnih pregovora. Pobjeda sagrađena na ruševinama nikada neće biti prava pobjeda.
Pepelnicom ili Čistom srijedom započinje korizma (četrdesetodnevnica), odnosno vrijeme od 40 dana (ne računajući nedjelje) posebnog oblika pokorničke priprave za proslavu Kristova vazmenoga otajstva. Pepelnica tako svojom simbolikom ima ne samo individualni karakter obraćenja, nego i ekleziološki i socijalni, jer je riječ o svojevrsnom pozivu na opće obraćenje i promjenu ponašanja, odnosno odbacivanja svega onoga što nas čini manje kršćanima u izvornom smislu i prianjanje uz sve ono pozitivno što bi trebalo biti istinski identitet svakog kršćanina i cijele Crkve.
I sami nazivi – Pepelnica i Čista srijeda – imaju svoju simboliku, koja nas poziva na dublje promišljanje i promjenu srca. Pepelnica tako svoj naziv vuče iz obreda pepeljenja, odnosno tada svećenik vjernike posipa pepelom po glavi ili im, već prema običajima kraja, pepelom pravi znak križa na čelu, i pri tome izgovara riječi: “Obratite se i vjerujte evanđelju”. Ponegdje se mogu čuti i riječi iz ranijih obrednika: “Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti”.
Pepeo kojim se vjernici posipaju ili im se pepelom križa čelo dobiva se od spaljenih grančica prošlogodišnje Cvjetnice, a na takav su način svečani Kristov ulazak u Jeruzalem i klicanje naroda, kao i početak Kristove muke, koje slavimo na Cvjetnicu, posipanjem pepela na Čistu srijedu svojevrsni podsjetnik na Kristovu patnju i vjernikovu spremnost sudjelovati svojim odricanjima i drugim oblicima pobožnosti u toj Kristovoj žrtvi. Posipanje pepela u kršćanskoj tradiciji označava pokoru i spremnost na novi život, a upravo nas na to podsjećaju riječi: “Obratite se i vjerujte evanđelju”, dok nas formula starijih obrednika (“Sjeti se, čovječe…”) podsjeća na našu smrtnost i prolaznost, kao i na potrebu da se u punoj poniznosti podložimo Bogu, svome Stvoritelju.
Pokornička priprava na Uskrs trajala je od jednog ili dva tjedna (početak 3. st.) da bi već u sljedećem stoljeću trajala četrdeset dana, po kojima je i dobila naziv – korizma(lat. quadragesima). Započinjala je prvom nedjeljom korizme, a završavala na Veliki četvrtak. Međutim, od 6. st. korizma započinje na Pepelnicu, tako da se povećala na 44 dana. Nastanak Pepelnice možemo tražiti u praksi drevne kanonske pokore. Naime, kad bi neki kršćanin počinio neki osobito težak (redovito javan) grijeh, trebao je nekoliko godina činiti strogu pokoru, da bi nakon takve kušnje bio pomiren i primljen u puno zajedništvo Crkve na Veliki četvrtak. Oni pokornici koji su bili smatrani dostojnima da određene godine na Veliki četvrtak budu pomireni, ulazili bi u posebno vrijeme priprave koje je trajalo cijelu korizmu. Taj ulazak u neposrednu (korizmenu) pripravu za pomirenje bio je označen obredom pepeljenja. Međutim, budući da je u ono vrijeme bilo nezamislivo da se bilo kakav pokornički čin slavi nedjeljom, ti su pokornici primali pepeo u srijedu koja prethodi prvoj korizmenoj nedjelji. Uskoro su i ostali vjernici iz pobožnosti toga istoga dana počeli primati pepeo, tako da je za sve korizma započinjala na Pepelnicu, a ne više na Prvu nedjelju korizme. Tako je korizma uskoro zadobila trostruko značenje: bila je vrijeme neposredne priprave pokornika na pomirenje na Veliki četvrtak, katekumena (izabranika) na krštenje u Vazmenom bdjenju i ostalih vjernika na vazmena slavlja. Bilo je razmišljanja u posljednjoj liturgijskoj reformi da se Pepelnica dokine, pa da korizma opet započinje Prve korizmene nedjelje, ali je Pepelnica ipak zadržana, za što je, čini se, osobito zaslužan papa Pavao VI.
Kako Pepelnica uvijek pada u srijedu i kako je riječ o pozivu na unutrašnje čišćenje, jasno je zašto se naziva i Čista srijeda. Da bi se naglasio pokornički karakter Čiste srijede, taj je dan, uz Veliki petak, Crkva proglasila zapovijedanim postom i nemrsom. Postiti znači najesti se jednom do sita u danu, a ne mrsiti znači ne jesti meso (obično se osim mesa ne jedu ni mlijeko, jaja i mliječni proizvodi). Naglasak je, dakle, na umjerenosti u hrani, štoviše dragovoljnom gladovanju, kako bi se time posebno istaknula spremnost na žrtvu i odricanje iz ljubavi i zahvalnosti prema Kristovoj muci i smrti.
Post obvezuje sve vjernike katolike od navršene 18. do započete 60. godine života, dok nemrs obvezuje sve katolike koji su navršili 14 godina života u sve petke, a napose korizmene, osim onda kada na taj dan padne svetkovina. Post i nemrs ne obvezuju one koji se nalaze u težim životnim situacijama, kao što su npr. bolesnici, trudnice, dojilje, putnici ili oni kojima je zbog trenutačnih okolnosti u kojima se nalaze teško postiti i ne mrsiti. U takvim se okolnostima preporučuje, ako je to fizički moguće, da se post i nemrs zamijene nekim drugim djelom pokore.
Čista srijeda je dan koji nas svojom simbolikom poziva postajati sve više i više Božja djeca, odnosno kroz naredno vrijeme korizme nastojati mijenjati vlastito ponašanje, i to posebno kroz ova dva vida: s jedne strane zauzetijim nastojanjem oko odbacivanja svih onih osobnih mana koje jasno uviđamo i za koje itekako osjećamo da nas čine manje ljudima, a s druge strane u nastojanju oko opredjeljivanja za dobro, za pozitivnosti, za pomaganje drugima, za osjećaj prema ljudima u potrebi itd. U tom je smislu važno ne zanemariti ni jedan ni drugi vid, odnosno važno je i odreći se nečega i opredijeliti se za nešto.
Uz post, pokoru i brigu za bližnjega, Crkva će zato posebno naglašavati i važnost ustrajne molitve, kako osobne, tako i zajedničke, a u tom će smislu naročito poticati na pobožnost križnoga puta. Takvo izgrađivanje i pojedinaca i zajednice kroz navedene oblike odricanja i molitvenog predanja, ima za cilj voditi nas u sve dublje proživljavanje i razumijevanje Kristova vazmenoga otajstva, te konačno do duboke zahvalnosti Presvetome Trojstvu na daru otkupljenja.
NAPOMENA: ▪ Danas je zapovijedani post i nemrs. ▪ Blagoslov pepela i obred pepeljenja vrše se u misi nakon homilije. U misi u kojoj se vrši obred pepeljenja izostavlja se pokajnički čin. ▪ Pobožnost križnoga puta, vlastita vremenu korizme, neka se ne vrši u korizmene nedjelje. ▪ Korizmeni svagdani (feriae) od Pepelnice do subote pred Cvjetnicu po stupnju slavlja imaju prednost pred spomendanima svetaca. Ako je na neki od korizmenih svagdana u općemu kalendaru upisan spomendan nekoga svetca, spomendan se ili ispušta ili slavi na način da se od spomendana uzme samo zborna molitva, a sve ostalo od dana (OURM 355a). ▪ Nije dopušteno slaviti »svagdanje« mise za pokojne (OURM 381). ▪ Poklik »Aleluja« ispušta se u sve dane, pa i na svetkovine kroz korizmu. Himan »Slava« govori se ili pjeva na svetkovine i blagdane te u posebnim svečanijim zgodama. ▪ U korizmi se, zbog pokorničkoga značenja ovoga vremena, zabranjuje oltar kititi cvijećem, a sviranje glazbala dopušta se samo kao podržavanje pjevanja.
Prvo čitanje:
Jl 2, 12-18
Razderite srca, a ne halje svoje!
Čitanje Knjige proroka Joela
»Sada, govori Gospodin, vratite se k meni svim srcem svojim posteć, plačuć i kukajuć.«
Razderite srca, a ne halje svoje! Vratite se Gospodinu, Bogu svome, jer on je nježnost sama i milosrđe, spor na ljutnju, a bogat dobrotom, on se nad zlom ražali. Tko zna neće li se opet ražaliti, neće li blagoslov ostaviti za sobom! Prinose i ljevanice Gospodinu, Bogu našemu!
Trubite u trublju na Sionu! Sveti post naredite, oglasite zbor svečani, narod saberite, posvetite zbor. Saberite starce, sakupite djecu, čak i nejač na prsima. Neka ženik iziđe iz svadbene sobe, a nevjesta iz odaje. Između trijema i žrtvenika neka tuže svećenici, sluge Gospodnje. Neka mole: »Smiluj se, Gospodine, svojem narodu« Ne prepusti baštine svoje sramoti, poruzi naroda. Zašto da se kaže među narodima: Gdje im je Bog?«
Tad Gospodin, ljubomoran na zemlju svoju, smilova se svom narodu.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 51, 3-6a.12-14.17
Pripjev:
Smiluj se, Gospodine, jer sagriješismo!
Smiluj mi se, Bože, po milosrđu svome, po velikom smilovanju izbriši moje bezakonje! Operi me svega od moje krivice, od grijeha me mojeg očisti!
Bezakonje svoje priznajem, grijeh je moj svagda preda mnom. Tebi, samom tebi ja sam zgriješio i učinio što je zlo pred tobom!
Čisto srce stvori mi, Bože, i duh postojan obnovi u meni! Ne odbaci me od lica svojega i svoga svetog duha ne uzmi od mene!
Vrati mi radost svoga spasenja i učvrsti me duhom spremnim! Otvori, Gospodine, usne moje, i usta će moja navješćivati hvalu tvoju.
Drugo čitanje:
2Kor 5,20 – 6,2
Pomirite se s Bogom … Evo, sad je vrijeme spasa!
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Korinćanima
Braćo!
Kristovi smo poslanici; Bog vas po nama nagovara. Umjesto Krista zaklinjemo: dajte, pomirite se s Bogom! Njega koji ne okusi grijeha Bog za nas grijehom učini da mi budemo pravednost Božja u njemu.
Kao suradnici opominjemo vas da ne primite uzalud milosti Božje. Jer on veli:»U vrijeme milosti usliših te i u dan spasa pomogoh ti.« Evo sad je vrijeme milosno, evo sad je vrijeme spasa!
Riječ Gospodnja.
Evanđelje:
Mt 6, 1-6.16-18
Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.
Čitanje svetog Evanđelja po Mateju
U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima:
»Pazite da svoje pravednosti ne činite pred ljudima da vas oni vide. Inače nema vam plaće u vašeg Oca koji je na nebesima. Kada dakle dijeliš milostinju, ne trubi pred sobom, kako to po sinagogama i ulicama čine licemjeri da bi ih ljudi hvalili. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kada daješ milostinju — neka ti ne zna ljevica što čini desnica, da tvoja milostinja bude u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti!
Tako i kad molite, ne budite kao licemjeri. Vole moliti stojeći u sinagogama i na raskršćima ulica da se pokažu ljudima. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad moliš, uđi u svoju sobu, zatvori vrata i pomoli se svomu Ocu koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti. I kad postite, ne budite smrknuti kao licemjeri. Izobličuju lica da pokažu ljudima kako poste. Zaista, kažem vam, primili su svoju plaću. Ti naprotiv, kad postiš, pomaži glavu i umij lice da ne zapaze ljudi kako postiš, nego Otac tvoj, koji je u skrovitosti. I Otac tvoj, koji vidi u skrovitosti, uzvratit će ti.«
Fra Slavko Barbarić: Zašto je potrebno postiti i kako postiti srcem
Svoju nemoć čovjek lakše doživi kad posti, zato je duša u tjelesnom postu otvorenija Bogu. Bez posta naša molitvena riječ ostaje bez pravog temelja.
Kod Židova i kršćana često se zajedno spominju post, molitva i dobra djela. Molitva ne stoji pored posta i dobrih djela kao nešto neovisno, nego kao nešto što ih iznutra povezuje. Najpotpunije shvaćanje molitve se nudi upravo u njezinom povezivanju s postom. Kad i na kratko pogledamo što se govori o molitvi i kako se molitva definira, vidi se da je naglasak više, što je i normalno, na stanju srca i duše, a manje se spominje tijelo kao čimbenik u molitvi ili mogući izraz molitve.
Na pitanje što je to molitva, u Katekizmu Katoličke Crkve nalazimo odgovor, odnosno definiciju sv. Terezije od Djeteta Isusa: «Za mene je molitva zanos srca, jednostavan pogled bačen prema nebu, usklik zahvalnosti i ljubavi u kušnji kao i radosti!», i sv. Ivana Damašćanskog: «Molitva je uzdignuće duše k Bogu ili traženje primjerenih dobara od Boga!»
Dakle, uglavnom se naglašava razgovor s Bogom kao duhovni čin. Međutim, postoji praksa i iskustvo da se i tijelo uključuje u molitvu, dakle ne samo misao, razgovor ili samo duhovni čin. Tijelom i pokretima kojima se prati riječ molitva postaje potpunija. Tijelom i pokretima se podupire molitva i ona postaje potpunija, izražajnija, lakše zahvaća cijeloga čovjeka.
Jedinstvo tijela i duše u molitvi pokazuje se upravo u molitvi i postu. Tjelesni post čini molitvu potpunijom. Tko posti, bolje moli, a tko moli, lakše posti. Tako molitva ne ostaje samo jedan izraz ili riječ, nego uključuje cijelo ljudsko biće. Tjelesnim postom se priznaje Bogu i pred ljudima da čovjek ne može sam i da mu treba pomoć. Svoju nemoć čovjek lakše doživi kad posti, zato je duša u tjelesnom postu otvorenija Bogu. Bez posta naša molitvena riječ ostaje bez pravog temelja. U Starom zavjetu su vjernici pojedinačno i u skupinama postili i molili u najrazličitijim životnim sitaucijama i uvijek iskusili pomoć. (Usp. Ezra 8,21-23; 2 Ljet 20,12) Postu i molitvi Isus pripisuje posebnu snagu, posebno u borbi protiv zlih duhova. (Usp. Mk 9,29) Ista se praksa nalazi u tradiciji Crkve, a najočitije se to vidi u pravilima svih redova i redovničkih zajednica. Sv. Bernard piše o odnosu posta i molitve:
«Reći ću vam nešto što ćete lako razumjeti i što ste često doživjeli, ako se ne varam: post daje sigurnost molitvi i čini je žarkom… Molitvom se dobiva snaga za post, a postom milost molitve. Post jača molitvu, a molitva jača post i prikazuje ga Gospodinu.»
To je očito, jer se postom postaje budniji, otvoreniji za Boga i za duhovno. Iz istih razloga post je povezan sa euharistijom, jer dok se čovjek odriče i jedno vrijeme živi s kruhom, priprema se za susret s božanskim kruhom. Posebno se u povezanosti s euharistijom, najuzvišenijim susretom s Bogom, pokazuje koliko je post u sebi pozitivan i koliko nam omogućuje ostvariti osnovni cilj molitve: susret cijeloga čovjeka s Bogom, Spasiteljem.
U naše vrijeme poznat je Gandhi kao čovjek koji je znao postiti i moliti. On veli:«Moja me religija uči da u svakoj nevolji koju se ne može ublažiti treba moliti i postiti!» Iako je poznato da je Gandhi postio i molio s političkim ciljevima, on je duboko vjerovao da samo Bog može promijeniti srce i naume ljudske kroz post i molitvu, da se postom i molitvom čisti čovjekova nutrina i da se oslobađa od krivnje, što je ujedno i izraz solidarnosti s ljudima koji trpe.
Iz rečenoga se mora zaključiti da su post i molitva po sebi nerastavljivi, kao što je nerastavljiv čovjek kao cjelina sastavljena od duha, duše i tijela.
Izvor: iz knjige “Postite srcem”, fra Slavko Barbarić
Katekizam Katoličke Crkve korizmu ubraja u jako vrijeme pokore kroz crkvenu godinu. Ono, osim 40 dana priprave za Uskrs, uključuje i svaki petak kao spomen Isusove smrti.
KKC savjetuje: ‘Ta su vremena naročito prikladna za duhovne vježbe, pokornička bogoslužja, hodočašća u znak pokore, svojevoljno odricanje kao post i milostinja, te bratska raspodjela dobara (karitativna i misionarska djela)’ (KKC, br. 1438).
Krenimo s Isusom. Započnimo s Onim koji je ‘korizmenim’ putem prvi prošao. Radi se o kušnjama kojima je Isus – kao čovjek – bio izložen u pustinji uoči početka svojega javnog djelovanja.
Zašto je Isus bio napastovan od Zloga? Da nam pokaže na konkretnim primjerima kako se ostaje Božji i na pravom putu, unatoč tomu što Zli nudi prečace i, za oko, misli i društveni status, primamljive ponude. Naime, čovjek se s napastima susreće od početka – od zmije u Rajskom vrtu. I samo milošću Božjom koja mu daje snagu može se oduprijeti zlu.
Smisao pustinje: odricanje od Sotone! Osim s Isusom koji je 40 dana bio u pustinji, u ovom se vremenu sjećamo i izabranog naroda koji je 40 godina lutao pustinjom (Jš 5,10-12). I također je milošću Božjom oslobođen. No, nerijetko mnogi ostaju zarobljeni samo tjeskobom pustinje i teretom tih 40 dana odricanja ili 40 godina lutanja, ali nemojmo izgubiti iz vida je Isus nakon 40 dana pustinje započeo svoje javno djelovanje, a narod svjedočanstvo oslobođenja! Pismo kaže da je Isusa Duh vodio kroz pustinju. ‘Napastovanje Isusa očituje kakvo je mesijanstvo Sina Božjega, suprotno onomu što mu ga predlaže Sotona i koje mu ljudi žele pripisati. Zato je Krist pobijedio napasnika za nas. Crkva se svake godine četrdesetodnevnom korizmom sjedinjuje s Isusovim Otajstvom u pustinji“ (KKC, br. 540). A zbog ovoga susreta s brojem 40 korizma se naziva i Četrdesetnica. I druge biblijske epizode vezane su uz broj 40 kao pokornički broj: toliko je dana trajao potop, Mojsije je na Sinaju bio 40 dana, isto toliko putovao je Ilija do Horeba, a 40 dana propovijedao je i Jona Ninivljanima da se obrate. Nakon ispunjenog vremena u znaku broja 40 događalo se Božje očitovanje!
Kako se broji korizma? Počinje na Pepelnicu i završava Misom Večere Gospodnje na Veliki Četvrtak. U Korizmu, po svome sadržaju, ne pripadaju nedjelje, jer je svaka nedjelja Dan Gospodnji, dan u kojem slavimo Kristovo uskrsnuće. Međutim, matematički gledano, brojimo li dane, do Velikog četvrtka dobit ćemo 43, odnosno 44 dana. Njihova bit nije u doslovnom tehničkom brojenju, nego u smislu.
Pepeo po kojem je prvi dan korizme dobio ime – Pepelnica, nastaje iz spaljenih grančica kojima smo prošle godine obilježili Cvjetnicu. Pepeljenje u liturgiju ulazi krajem prvog tisućljeća, a ranije je bilo znak javne pokore. ‘Posipati se pepelom’ izraz je koji u spontanom govoru koristimo kao znak kajanja, a zapravo je njegovo porijeklo u kršćanskoj tradiciji. Posipanje pepelom znak je pokore i spremnosti na promjenu, što je onda povezano i sa zazivom koji prati znamenovanjem znakom križa: ‘Obrati se i vjeruj Evanđelju’ (usp. Mk 1,15). Snaga ovog zaziva posebno dolazi do izražaja kada se istakne njegova povezanost s onim što mu prethodi, a to je navještaj Pisma i propovijed. Dakle, obraćenje se događa nakon slušanja i razmatranja Riječi. No, postoji i drugi zaziv koji se rijetko koristi: ‘Sjeti se, čovječe, da si prah i da ćeš se u prah vratiti’ (usp. Post 2,7). On nas još više podsjeća na krhkost i ‘reže’ krila ljudske samodostatnosti. Na kraju života svatko od nas vratit će se na svoj početak – u prah iz kojega je stvoren čovjek, a duša će se vratiti svome Stvoritelju. Hoće li na taj put krenuti navezana na propadljiva materijalna dobra, na novac, vlast, imanje? Naziv Čista srijeda vezan je uz poziv na čistoću srca s kojom želimo proslaviti Uskrs i tako čisti susresti svojega proslavljenog Spasitelja, Isusa Krista. A grančice Cvjetnice – sjećanja na Isusov slavni ulazak u Jeruzalem, ali i izdaju koja je uslijedila ubrzo nakon toga, znak su spaljenosti ljudskih izdaja koje nadoknađujemo odricanjem i djelima ljubavi, osobito u korizmi.
Post i nemrs! Pripadaju vanjskim znakovima unutarnje skrušenosti, kajanja i odricanja. Post, molitva i milostinja – tri su linije intenzivnijega korizmenog djelovanja koje je slijedio i izabrani narod, ali i naš Gospodin Isus Krist. Nije smisao posta i nemrsa u neuzimanju hrane i pića, već u motivaciji kojom to činimo! Isus to jasno naglašava u Evanđelju koje se čita na Pepelnicu (Mt 6,1-6.16-18). Nebeski Otac vidi u skrovitosti… i Otac koji vidi u skrovitosti, uzvratit će! Već od apostolskih vremena kršćani su vanjskim postovima slavili Gospodina, a ne sebe i svoju sposobnost tjelesne izdržljivosti bez hrane. Smisao posta i nemrsa nije u skupoj ribi, raskošnim sirevima, dijetnim pićima. Uzdržavanje od hrane, osim jačanju duha koji se u postu bori protiv podložnosti očima i želudcu, može ići u prilog milostinji. Primjerice, ono što se uštedi na hrani u dan posta i nemrsa, može se usmjeriti potrebitima. Post se može primijeniti i na druge užitke, ne samo na hranu i piće. Sve je prisutniji govor i o postu od ružnih navika, pa nam korizma može biti prilika za dugoročne promjene ponašanja – na bolje, naravno!
Crkvene odredbe uz post i nemrs više su preporuke nego doslovni imperativi, iako 5. crkvena zapovijed ističe: ‘Obdržavaj propisani post i nemrs”. Što doslovno znači postiti? Uzdržati se od jela tako da se ujutro i navečer uzme samo malo hrane – ne do osjećaja sitosti, a u podne jedan potpuni obrok. Postoje i stroži oblici posta, o kruhu i vodi. No, Crkva dopušta mogućnost izbora svakome po savjesti. Nemrs, pak, znači uzdržavanje od mesa i masnih jela. Strogi nemrs isključuje ne samo meso, već i jaja, sir i ostale mliječne proizvode. Tijekom crkvene godine samo su dva dana strogog posta i nemrsa: Pepelnica i Veliki petak. U starini se postilo uoči svih većih blagdana, pa je tako i post na Badnjak – ne zapovijed, već trag starih vremena. (No, taj Badnji post ne podrazumijeva skupi bakalar i slične riblje delicije!) Nemrs se preporučuje sve petke u godini (usp. Kan. 1251). U kojoj životnoj dobi vrijede ove odredbe? Kan. 1252.: ‘Zakon nemrsa obvezuje one koji su navršili 14. godinu života; zakon pak posta obvezuje sve punoljetne, i to sve do započete 60. godine života. Neka se pastiri duša i roditelji ipak brinu da se oni koji zbog maloljetnosti nisu obvezni na post i nemrs pouče o pravom smislu pokore.’ Sve ovo o postu i nemrsu nema smisla ako ne vodi do nutarnjeg obraćenja i promjene srca. Potvrda te želje za promjenom najsnažnije se može doživjeti u sakramentu Pomirenja kojega smo posebno pozvani slaviti u korizmi.
Socijalna dimenzija korizme! Iako se radi o osobnom obraćenju i promjeni srca, posljedice su značajne i za zajednicu. Upravo ta socijalna dimenzija korizme vidljiva je u Poruci koju nam uz korizmu 2014. upućuje papa Franjo. Nije milostinja prema bližnjemu davanje od svojega suviška, već dijeljenje ljudskosti i ljubavi u siromaštvu koje je obogaćeno Isusovim dolaskom na zemlju. On se dogodio iz Božjega suosjećanja s čovjekom. Božja logika ljubavi je takva – toliko je suosjećao s čovjekom da je želio promijeniti njegov život svojim životom. Papa piše: ‘Bog nam nije spasenje odaslao s neba, kao milostinju u kojoj se iz čistog altruizma i samilosti daje ono što je suvišno… On to čini zato da bude među ljudima koji trebaju oproštenje, među nama grešnicima, i da preuzme na sebe teret naših grijeha. To je put koji je izabrao da nas utješi, da nas oslobodi od naše bijede.’ Takva ljubav, međutim, prolazi kroz bol, što čitamo iz Isusova križa. Zato Sveti Otac dodaje: ‘Nepovjerljiv sam prema milostinji koja čovjeka ništa ne stoji i koja ne boli.’ Drugim riječima, suosjećanje mora dotaknuti život. A suosjećanje ujedno traži i susret s bližnjim koji je za nas slika Kristova!
Pokora je dobila svoj tjeskobni prizvuk kroz vrijeme. Prvotno, još u Starom zavjetu, ona je vezana uz obraćenje (metanoia) koje znači ‘odvraćanje od puta zla i obraćenje Gospodinu’. Pismo nam svjedoči da se to obraćenje ostvarivalo zajedničkim pokorničnim vježbama (postovi, plač, jadikovke, nošenje pokorničkih haljina, posipanje pepelom kao vanjski znak priznavanja grijeha, molitvama – psalmima, itd.). Međutim, s vremenom je jačao formalizam. Zato su proroci govorili o potrebi obraćenja srca, pomirenju s Bogom i otvaranju bližnjima. Smisao pokore nije u udaljavanju i izoliranju grješnika od Boga i ljudi, već u zbližavanju. Kod proroka Ezekiela (Ez 18,30-31) čitamo: ‘Obratite se i vratite od svih svojih nedjela, i grijeh vam vaš neće biti na propast! Odbacite od sebe sva nedjela koja ste činili i načinite sebi novo srce i nov duh!’
Ljubičasta boja tradicionalno je pokornička, stoga će ona dominirati liturgijskim slavljima do Uskrsa. Odredbe o upotrebi boja u liturgiji donio je papa Inocent III. početkom XIII. stoljeća. Ljubičasta se, osim u korizmi, još koristi i u došašću, ali i u bogoslužju za pokojne. Preporuka je i da se oltari i crkve tijekom korizme ne ukrašavaju, a prije navještaja Evanđelja pjeva se zaziv: ‘Slava Tebi, Kriste Bože, Kralju slave vječite.’ Također, tijekom korizme u Euharistiji se ne pjeva ni ‘Slava Bogu na visini’.
Križni put (lat. Via crusis ili Via dolorosa) korizmena je pobožnost. Pastoralna praksa ustalila se tako da se moli kroz korizmene petke i nedjelje. Iako, teološki i liturgijski gledano, nedjelju bi trebao obilježiti Put svjetla – 14 uskrsnih postaja, jer je ona uskrsni dan, i to svaka nedjelja u godini! Nedjelja, kao ni svetkovine, nije ni dan posta ni nemrsa! No, vratimo se križnom putu koji je nastao u Jeruzalemu kada su kršćani obilazili mjesta Isusove muke. Broj postaja mijenjao se tijekom stoljeća, da bi se od XVII. stoljeća zadržao na 14, dok neki – kao 15. postaju – u novije vrijeme dodaju Isusovo uskrsnuće. Prolaziti postaje kroz ovu pobožnost znači slijediti Isusa na križnom putu. U molitvenom duhu također je važan oblik obilježavanja korizme. Srednji vijek bio je odlučujući za širenje križnog puta Zapadom, pa su tako i u Europi počele nastajati ‘Kalvarije’, uzvisine i brda s postajama iz Svetog pisma. Isusov stvarni križni put – doslovno nošenje križa – prolazio je tijesnim jeruzalemskim ulicama koje su i danas uske, pune različitih trgovaca, Isusovih štovatelja i protivnika, farizeja ili znatiželjnika.
Stavite svoje zdravlje pod zaštitu i zagovor Djevice Marije.
Mnogi sveci preporučuju da se stavite pod zaštitu Djevice Marije, jer je ona najbliža svome Sinu Isusu. Njezina je zaštita moćna i gleda nas s visine kao što majka nježno motri na vlastito dijete.
Evo kratke molitve za ovu nakanu, preuzete iz molitvenika Jutarnje molitve iz 19. stoljeća.
Molimo te, Gospodine Bože, daj da mi tvoje sluge budemo blagoslovljeni trajnim zdravljem duše i tijela i da se slavnim zagovorom blažene Djevice Marije, vazda Djevice, izbavimo od sadašnje žalosti i budemo dovedeni u vječnu radost, po Isusu Kristu, našem Gospodinu. Amen.
