Za Dioklecijanova progonstva osuđen je na smrt, mučen i pogubljen na jednom od savskih mostova oko 304. zbog čuvanja svetih knjiga. Najpoznatiji je od takozvanih srijemskih mučenika.
Današnji sveti zaštitnik je Demetrije Srijemski, đakon i mučenik, čije je djelovanje vezano i uz naše krajeve.
Rođen je oko 270. kao sin visokog vojnog časnika. Đakon sirmijskog biskupa mučenika Ireneja, za Dioklecijanova progonstva osuđen je na smrt, mučen i pogubljen na jednom od savskih mostova oko 304. zbog čuvanja svetih knjiga. Najpoznatiji je od takozvanih srijemskih mučenika. Na mjestu pogubljenja izvan zidina Sirmija bila mu je podignuta bazilika. Kad je hunski kralj Atila 441. razorio Sirmij, relikvije su mu prenesene u Solun, u kojem je postao domaći svetac, a njegova bazilika (V. stoljeće) sjedište štovanja za sav kršćanski Istok.
Njegov kult jako je raširen na Istoku, posebno u Grka i pravoslavnih Slavena, ali i u Hrvata. Po njemu je ime dobio i veliki hrvatski kralj Dmitar Zvonimir, pa danas svoj imendan slave i naši Zvonimiri i Zvonke.
U srednjem vijeku bio je omiljeni zaštitnik vojnika, vitezova i križara. Sačuvano je 20 svečanih govora koje su o njemu izrekli visoki crkveni dostojanstvenici. Antički Sirmium, u IV. stoljeću, politička i crkvena metropola rimske Panonije, nazvan je 1180. godine po crkvi svetog Demetrija Civitas Sancti Demetrii, potom Dmitrovica, pa Mitrovica i na kraju Srijemska (Sremska) Mitrovica.
Stoga je sveti Demetrije zaštitnik Srijemske Mitrovice, grada, župe i Srijemske biskupije. Zaštitnik je i Soluna, Beograda te mnogih drugih naselja, biskupija, župa, crkava i kapela diljem kršćanskog svijeta i u hrvatskim krajevima (Piškorevci kod Đakova – grkokatolici, Brodski Drenovac kod Pleternice, Trenkovo kod Velike, Zadar – Sveučilište, Gabrili – Konavle, Ravno – Oblat, pravoslavne crkve u Dalju, Malom Grđevcu, Bračevcima kod Đakova i Stupovači kod Kutine).
Čitanje Knjige Sirahove Gospodin je sudac i ne gleda tko je tko. Nije pristran na štetu siromahovu i sluša molitvu potlačenoga. Ne prezire jauk siročeta ni udovice kad izlijeva svoj bol. Tko Boga služi svim srcem svojim, bit će uslišan, jer njegove se molbe dižu do oblaka. Molitva poniznog prodire kroz oblake i on nema mira dok ona ne dođe do Boga i ne popušta dok ga Svevišnji ne pogleda, pravedno ne presudi i pravdu ne uspostavi. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 34,2-3.17-19.23
Pripjev: Jadnik vapi i Gospodin ga čuje.
Blagoslivljat ću Gospodina u svako doba, njegova će mi hvala biti svagda na ustima! Nek se Gospodinom duša moja hvali, nek čuju ponizni i nek se raduju!
Lice se Gospodnje okreće protiv zločinaca da im spomen zatre na zemlji. Pravednici zazivaju i Gospodin ih čuje, izbavlja ih iz svih tjeskoba.
Blizu je Gospodin onima koji su skršena srca, a klonule duše spasava. Gospodin izbavlja duše slugu svojih i neće platiti tko god se njemu utječe.
Drugo čitanje:
2Tim 4,6-8.16-18
Čeka me vijenac pravednosti.
Čitanje Druge poslanice svetoga Pavla apostola Timoteju Predragi: Ja se već prinosim za žrtvu ljevanicu, prispjelo je vrijeme moga odlaska. Dobar sam boj bio, trku završio, vjeru sačuvao. Stoga, pripravljen mi je vijenac pravednosti kojim će mi u onaj dan uzvratiti Gospodin, pravedan sudac; ne samo meni nego i svima koji s ljubavlju čekaju njegov pojavak. Za prve moje obrane nitko ne bijaše uza me, svi me napustiše. Ne uračunalo im se! Ali Gospodin je stajao uza me, on me krijepio da se po meni potpuno razglasi poruka te je čuju svi narodi; i izbavljen sam iz usta lavljih. Izbavit će me Gospodin od svakoga zla djela i spasiti za svoje nebesko kraljevstvo. Njemu slava u vijeke vjekova! Amen! Riječ Gospodnja.
Evanđelje:
Lk 18,9-14
Carinik siđe opravdan kući svojoj, a ne farizej.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Nekima koji se pouzdavahu u sebe da su pravednici, a druge podcjenjivahu, reče Isus ovu prispodobu: »Dva čovjeka uziđoše u Hram pomoliti se: jedan farizej, drugi carinik. Farizej se uspravan ovako u sebi molio: ’Bože, hvala ti što nisam kao ostali ljudi: grabežljivci, nepravednici, preljubnici ili – kao ovaj carinik. Postim dvaput u tjednu, dajem desetinu od svega što steknem.’ A carinik, stojeći izdaleka, ne usudi se ni očiju podignuti k nebu, nego se udaraše u prsa govoreći: ’Bože, milostiv budi meni grešniku!’ Kažem vam: ovaj siđe opravdan kući svojoj, a ne onaj! Svaki koji se uzvisuje, bit će ponižen; a koji se ponizuje, bit će uzvišen.« Riječ Gospodnja.
Gospina poruka preko vidjelice Marije Pavlović – Lunetti, 25. listopada 2025.:
“Draga djeco! Svevišnji u svojoj dobroti dade me vama da vas vodim na putu mira. Mnogi su se odazvali i mole, ali mnoga su stvorenja koja nemaju mira i nisu upoznali Boga ljubavi. Zato, dječice, molite i ljubite, stvarajte molitvene grupe, da biste se poticali na dobro. Ja sam s vama i molim se za vaše obraćenje.Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.” (S Crkvenim odobrenjem)
Naša se blaženica, iako još neproglašena, kao franjevačka trećoredica takvom odavna časti u franjevačkom martirologiju. O 500. obljetnici njezine smrti 1978. održan je u Sarajevu znanstveni simpozij. Tom je prilikom osvijetlio njezin povijesni lik tadašnji generalni arhivar Franjevačkoga reda o. Bazilije Pandžić.
Bila je kći Stjepana Vukčića Kosače, istaknutog bosanskog velikaša, i Jelene koja je potjecala iz zetske kneževske kuće Balšića. Rodila se oko 1424. godine, a 1446. godine oženio ju je kralj Stjepan Tomaš Ostojić (1443.-1461.) s kojim je imala dvoje djece, Sigismunda i Katarinu. Prije patarenka, prigrlila je katolicizam, kao malo prije i njezin muž. Vjersku je pouku primila od bosanskih franjevaca koji su joj poslije bili dvorski kapelani. Zajedno s mužem promicala je katoličku vjeru. Među ostalim, sagradila je crkvu Sv. Katarine u Jajcu. Nakon muževe smrti ostade udovicom s dvoje nejake djece. No ostala je i dalje kao kraljica majka na dvoru posljednjega bosanskog kralja Stjepana Tomaševića (1461.-1463.). Nakon pada Bosne 1463. godine, i kraljeva pogubljenja, ona se spašava bijegom u Dubrovnik, potom u Rim, ali su joj djeca odvedena u tursko zatočeništvo gdje su poslije i poturčena. Ostaje povijesno nejasno kad su je zla vremena odvojila od djece. Kao kraljevska bjegunica pred Turcima, od pape Pavla II. (1464–1471.) i Siksta IV. (1471.-1484.) dobiva izdašnu pomoć te je, s nekoliko svojih dvorskih ljudi, također emigranata, mogla živjeti dostojanstveno, hrabro se noseći sa svim nedaćama. Nažalost, uza sve pokušaje, nije joj uspjelo izbaviti djecu iz turskog zatočeništva.
U Rimu je uživala opće poštovanje. U jubilarnoj godini 1475. među kraljevskim hodočasnicima zabilježena je i njezina jubilarna pobožnost 25. travnja 1475. Također je zapisana njezina prisutnost u Akvili godine 1472., prigodom prijenosa kostiju sv. Bernardina Sijenskoga u njegovu novu crkvu za koju je u svoje vrijeme dao svoj doprinos i njezin pokojni muž Stjepan Tomaš.
Pobožnost ju je povezala sa središnjom franjevačkom crkvom Araceli na rimskom Kapitoliju. Ondje je sudjelovala i u djelima kršćanskoga karitasa. Bila je članica žive franjevačke trećoredske zajednice. Možda je već u Bosni postala trećoredicom. O tom je sačuvan prvi zapis u kronici Franjevačkoga reda, koju je napisao fra Marijan iz Firenze (+1523), odakle su to preuzeli svi susljedni franjevački povjesničari. On zapisuje: “Godine Gospodnje 1478., dana 25. listopada, u Rimu je preminula gospođa Katarina, kraljica Bosne, i sahranjena u Araceli. Ta je pobožna kraljica više godina živjela pod Pravilom bi. Franje i javno nosila habit.”
Kad je osjetila da joj se bliži posljednji čas, a smatrala se jedinom zakonitom predstavnicom bosanskoga kraljevstva, dala je 20. listopada 1478. godine – uz prisuće sedmorice franjevaca – potanko napisati svoju posljednju volju. Među ostalim, nadarila je franjevačku crkvu Araceli, gdje će biti pokopana. Stvari iz svoje dvorske kapele poklanja hrvatskoj crkvi Sv. Jeronima u Rimu, a svetačke moći namjenjuje svojoj crkvi Sv. Katarine u Jajcu. Srž je njezine oporuke i njezino povijesno značenje: Imenuje papu Siksta IV. i njegove nasljednike baštinicima bosanskoga kraljevstva, s tim da ga predaju njezinu sinu Sigismundu, odn. njezinoj kćeri Katarini ako se s islama vrate katoličkoj vjeri. Inače, Sveta stolica ostaje vlasnicom bosanskoga kraljevstva.
Po svojoj želji, nakon smrti 25. listopada 1478. godine, pokopana je u franjevačkoj crkvi Araceli. Grob joj je s velikim natpisom bio postavljen pred glavnim oltarom, a na nadgrobnoj je ploči bio isklesan reljefni kraljičin lik s krunom na glavi u naravnoj veličini (1,78 m). Nakon sto godina došlo je do prepravljanja svetišta, pa joj je grob premješten, a nadgrobna je ploča postavljena iznad stuba koje vode na propovjedaonicu, na lijevom stupu kod svetišta. Srećom je cijeli epitaf preslikao i 1547. godine objelodanio rimski kaligraf Ivan Palatino, i tako je sačuvan u izvornoj bosančici i u prijepisu, te na latinskom.
Bazilije Pandžić završava: “Sam položaj njezina groba u jednoj od najpoznatijih crkava u Rimu, službenoj crkvi rimske gradske općine, pred glavnim oltarom, jasno je govorio da je osoba u njemu zakopana prije smrti uživala izuzetan ugled i pozivao na trajno štovanje. A franjevci su propovijedali posjetiocima svoje crkve burnu povijest ove kraljice koja je ostavila glas dobre i svete žene i postala uzor kršćanskoga življenja. Njezini pak sunarodnjaci već pet stoljeća povremeno dolaze u crkvu Araceli pred ostatke kraljice Katarine da iskažu svoju duboku odanost njezinu mukotrpnom životu, ispunjenom sviješću kršćanske odgovornosti i kraljevske veličine.”
U posljednjim je desetljećima XX. stoljeća njezin grob postao dragom hrvatskom hodočasničkom postajom. Iz dubine povijesti ponovno među nama izranja njezin lik kao oličenje vjekovne sudbine tolikih hrvatskih i bosanskih izbjeglica i prognanika sve do naših dana koji i u svom izbjeglištvu nastavljaju živjeti dostojanstveno i sveto. I u narodu je ona zapamćena kao velika domorotkinja što gine i vene za domovinom, željna “pšenice sa Liješnice, ribe iz Bukovice i vode s Radakovice” – sve s okolja kraljevskoga grada Bobovca. Kojeg li izazova osobito za Svjetovni franjevački red Hrvatske i Bosne i Hercegovine!
Svaka posvećena crkva godišnjim spomenom svečano slavi dan posvete. Za one posvećene crkve za koje nije poznat datum posvete, danas se slavi obljetnica posvete crkve. U svim neposvećenim crkvama te u onima u kojima se obljetnica posvete slavi na neki drugi dan, danas je bogoslužje svagdana.
Prvo čitanje:
Rim 8,1-11
Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima Braćo! Nikakve sada osude onima koji su u Kristu Isusu! Ta zakon Duha života u Kristu Isusu oslobodi me zakona grijeha i smrti. Uistinu, što je bilo nemoguće Zakonu, jer je zbog tijela onemoćao, Bog je učinio: poslavši Sina svoga u obličju grešnoga tijela i s obzirom na grijeh, osudi grijeh u tijelu da se pravednost Zakona ispuni u nama koji ne živimo po tijelu nego po Duhu. Da, oni koji žive po tijelu, téže za onim što je tjelesno; a koji po Duhu, za onim što je Duhovo: težnja je tijela smrt, a težnja Duha život i mir. Jer težnja je tijela protivna Bogu: zakonu se Božjemu ne podvrgava, a i ne može. Oni pak koji su u tijelu, ne mogu se Bogu svidjeti. A vi niste u tijelu, nego u Duhu, ako Duh Božji prebiva u vama. A nema li tko Duha Kristova, taj nije njegov. I ako je Krist u vama, tijelo je doduše mrtvo zbog grijeha, ali Duh je život zbog pravednosti. Ako li Duh Onoga koji uskrisi Isusa od mrtvih prebiva u vama, Onaj koji uskrisi Krista od mrtvih, oživit će i smrtna tijela vaša po Duhu svome koji prebiva u vama. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 24,1-6
Pripjev: Takav je naraštaj onih koji traže lice tvoje, Gospodine.
Gospodnja je zemlja i sve na njoj, svijet i svi koji na njemu žive. On ga na morima utemelji i na rijekama učvrsti.
Tko će uzići na Goru Gospodnju, tko će stajati na svetom mjestu njegovu? Onaj u koga su ruke čiste i srce nedužno: duša mu se ne predaje ispraznosti.
On blagoslov prima od Gospodina i nagradu od Boga, Spasitelja svoga. Takav je naraštaj onih koji traže njega, koji traže lice Boga Jakovljeva.
Evanđelje:
Lk 13,1-9
Ako se ne obratite, svi ćete slično propasti.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme dođoše neki te javiše Isusu što se dogodilo s Galilejcima kojih je krv Pilat pomiješao s krvlju njihovih žrtava. Isus im odgovori: »Mislite li da ti Galilejci, jer tako postradaše, bijahu grešniji od drugih Galilejaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete slično propasti! Ili onih osamnaest na koje se srušila kula u Siloamu i ubila ih, zar mislite da su oni bili veći dužnici od svih Jeruzalemaca? Nipošto, kažem vam, nego ako se ne obratite, svi ćete tako propasti.« Nato im pripovjedi ovu prispodobu: »Imao netko smokvu zasađenu u svom vinogradu. Dođe tražeć ploda na njoj i ne nađe pa reče vinogradaru: ‘Evo, već tri godine dolazim i tražim ploda na ovoj smokvi i ne nalazim. Posijeci je. Zašto da iscrpljuje zemlju?’ A on mu odgovori: ‘Gospodaru, ostavi je još ove godine dok je ne okopam i ne pognojim. Možda će ubuduće ipak uroditi. Ako li ne, posjeći ćeš je.’« Riječ Gospodnja.
Napisao je velik broj vrijednih asketskih spisa i uopće je bio velik širitelj i promicatelj dobre knjige. Već je kao pučki misionar u Kataloniji posvuda osnivao knjižnice. Posebno su ga zanimali umjetnici, za koje je otvorio akademiju posvećenu svetome Mihaelu. Kao biskup sudjelovao je i na I. vatikanskom saboru.
Kao peto od desetero djece skromna tkalca, Antun Claret rođen je 23. prosinca 1807. godine u mjestu Sallentu, u španjolskoj pokrajini Kataloniji. Godine 1835. zaređen je za svećenika, a od 1843. veoma je uspješno djelovao kao pučki misionar u rodnome kraju.
Bio je neumoran svećenik i propovjednik koji je u svojoj zemlji djelovao koristeći se jednim dotad nepoznatim sredstvom: tiskom.
Potican snažnim pozivom, evangelizirao je ruralne krajeve Španjolske posvećujući se poboljšanju životnih uvjeta običnoga puka. U Vicu je utemeljio misionarsku kongregaciju posvećenu Bezgrešnome Srcu Marijinu, čiji se pripadnici i danas zovu kleretinci. Osnovao je i žensku granu te družbe, a nazvao ju je Kćeri Srca Marijina. Učinio je tako jer je bio veliki štovatelj i pobožnik Srca Marijina.
Kako je po svojim mnogobrojnim apostolskim pothvatima postao poznat, poslan kao nadbiskup u Srednju Ameriku, na Kubu, ljubavlju i riječju krijepio je siromašne otočane podvrgnute nesmiljenoj španjolskoj dominaciji. Ondje je djelovao od 1850. do 1857. godine. Prije njega ta je nadbiskupija 14 godina bila bez svoga pastira. Antun se svim marom dao na to da je obnovi i podigne. Činio je to duhovnim vježbama za kler, pastoralnim pohodima i misijama. U šest je godina obavio tri vizitacije svoje nadbiskupije, a započeo je i s četvrtom. Osnovao je i Bratovštinu kršćanskoga nauka, kako bi puk što više poučio u vjeri. Za vrijeme potresa i pošasti, koji su poželi mnogo žrtava, revni je nadbiskup dva put na dan obilazio bolnice ispovijedajući, tješeći i dijeleći milostinju. Za socijalno dobro puka po svim je župama osnivao štedionice. Za njih je napisao brojne traktate o obrađivanju polja. Njegov je socijalni, karitativni, kulturni rad neprijateljima vjere bio trn u oku, pa su mu radili čak i o glavi. Više puta je na njega bio pripreman atentat. To je išlo tako daleko da je godine 1857. morao napustiti Kubu i vratiti se u Španjolsku. Ondje je bio ispovjednik kraljice Izabele II. Za vrijeme španjolske revolucije 1867. godine otišao je s kraljevskim bračnim parom u progonstvo u Francusku.
Napisao je velik broj vrijednih asketskih spisa i uopće je bio velik širitelj i promicatelj dobre knjige. Već je kao pučki misionar u Kataloniji posvuda osnivao knjižnice. Posebno su ga zanimali umjetnici, za koje je otvorio akademiju posvećenu svetome Mihaelu. Kao biskup sudjelovao je i na I. vatikanskom saboru.
Preminuo je 24. listopada 1870. godine u Fontfroide u južnoj Francuskoj. Svetim ga je proglasio 7. svibnja jubilarne godine 1950. papa Pio XII.
Ime Antun je grčkoga porijekla i znači “rođen prije”. Ime Marija potječe iz egipatskoga ili hebrejskoga; u prvome slučaju znači “ljubljena od Boga”, a u drugome “gospođa”.
Lice zemlje i neba umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete?
Čitanja:
Rim 7,18-25a; Ps 119,66.68.76-77.93-94; Lk 12,54-59
Boja liturgijskog ruha:
zelena
Imendani:
Antun Marija, Martin opat, Jaroslav
Prvo čitanje:
Rim 7,18-25a
Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga?
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima Braćo! Znam da dobro ne prebiva u meni, to jest u mojem tijelu. Uistinu: htjeti mi ide, ali ne i činiti dobro. Ta ne činim dobro koje bih htio, nego zlo koje ne bih htio – to činim. Ako li pak činim ono što ne bih htio, nipošto to ne radim ja, nego grijeh koji prebiva u meni. Nalazim dakle ovaj zakon: Kad bih htio činiti dobro, nameće mi se zlo. Po nutarnjem čovjeku s užitkom se slažem sa Zakonom Božjim, ali opažam u svojim udovima drugi zakon koji vojuje protiv zakona uma moga i zarobljuje me zakonom grijeha koji je u mojim udovima. Jadan li sam ja čovjek! Tko će me istrgnuti iz ovoga tijela smrtonosnoga? Hvala Bogu po Isusu Kristu Gospodinu našem! Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 119,66.68.76-77.93-94
Pripjev: Nauči me, Gospodine, pravilima svojim.
Nauči me razumu i znanju, jer u zapovijedi tvoje vjerujem.
Ti si tako dobar i dobrostiv: nauči me pravilima svojim.
Tvoja ljubav neki mi bude tješiteljicom po obećanju koje si dao sluzi svom.
Nek dođe na me milosrđe tvoje da poživim, jer Zakon tvoj moja je naslada.
Naredaba tvojih neću zaboravit dovijeka, jer po njima ti me oživljavaš.
Tvoj sam, Gospodine: spasi me, jer tvoje ja ištem naredbe.
Evanđelje:
Lk 12,54-39
Lice zemlje i neba umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete?
Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Reče Isus mnoštvu: »Kad opazite da se oblak diže na zapadu, odmah kažete: ‘Kiša će!’ I bude tako. Kad zapuše južnjak, kažete: ‘Bit će vrućine!’ I bude. Licemjeri! Lice zemlje i neba umijete rasuditi, kako onda ovo vrijeme ne rasuđujete?« »Zašto sami od sebe ne sudite što je pravo? Kad s protivnikom ideš glavaru, na putu sve uloži da ga se oslobodiš pa te ne odvuče k sucu. Sudac će te predati izvršitelju, a izvršitelj baciti u tamnicu. Kažem ti: nećeš izići odande dok ne isplatiš do posljednjeg novčića.« Riječ Gospodnja.
Rodio se u gradiću Capestrano (Italija) godine 1386. Ušao je u Franjevački red i po svoj Europi provodio apostolski život, utvrđujući kršćansko ćudoređe i pobijajući krivovjerje. Umro je u Iloku u Hrvatskoj godine 1456., gdje je sokolio kršćansku vojsku koja je odbijala tursku najezdu. Zaštitnik je grada Iloka.
Sve više prodire u našu hrvatsku katoličku, ne samo franjevačku svijest da smo dužni svestranije obnoviti među sobom kult sv. Ivana Kapistrana. Tome su pridonijele tri stoljetnice: 500-ljetnica njegove smrti (1456.-1956.), 600-ljetnica rođenja (1386.-1986.) te 300-ljetnica njegove kanonizacije (1690.-1990.). Njegov apostolski žar i papinsko poslanje dovelo ga je u naše krajeve gdje je kao vojni dušobrižnik sudjelovao u odlučnoj bitki kod Beograda, 22. srpnja 1456. godine, što je bar za neko vrijeme zaustavila nadiranje turske velesile koja je prijetila zatorom vjere Europi. A naš je Ilok mjesto njegove svete smrti, 23. listopada iste godine 1456., gdje su se na njegovu grobu i po njegovu zagovoru događala tolika čudesa.
Sv. Ivan Kapistran rodio se 24. lipnja 1386. godine u plemićkoj obitelji u talijanskom gradiću Capestrano, po čemu je – po španjolskom izgovoru – dobio nadimak Kapistranski ili Kapistran. Gradić se nalazi u pokrajini Abruzzo, blizu grada Akvile. Otac mu je doseljeni njemački vojnik, mati domorotka. Rano je izgubio roditelje i od djetinjstva doživljavao mnoga nasilja. Možda se i stoga odlučuje za studij prava na drevnom sveučilištu u gradu Perugii. Tu je, nakon briljantnih diploma, postao gradskim sucem, a jedno vrijeme i upraviteljem grada. U političkom prevratu dokopao se tamnice, što je utjecalo na odlučnu promjenu života. Na blagdan sv. Franje 1415. godine ulazi u franjevački novicijat u mjestancu Monteripido, te je već 1417. godine zaređen za svećenika. Za njegov je život odlučan susret i daljnja najtješnja suradnja sa sv. Bernardinom Sijenskim te s vršnjakom sv. Jakovom Markijskim i Albertom iz Sarteana. Sva četvorica bila su izvanredni pučki propovjednici te su izvršili veliki utjecaj na duhovnu obnovu svoga vremena. Sva su četvorica također začetnici velikoga pokreta franjevačke obnove pod imenom “Osservanza – strogo opsluživanje Pravila sv. Franje”. Njihove kipove naći ćemo na glavnom oltaru, postrance, u svim našim starim franjevačkim crkvama koje su prihvatile opservanciju. Za daljnji njezin razvoj važne su i Konstitucije koje je, kao vrsni pravnik, napisao naš Ivan, a potvrdio ih 1430. godine papa Martin V., pa se stoga zovu “Martinianae – Martinske”. I Martin V. i sljedeći pape – Eugen IV., Nikola V., Kalist III. – uvelike su ga cijenili i povjeravali mu važne crkvene misije u Italiji i po cijeloj Europi. Kud god je prolazio, širio je opservanciju i oduševljavao mlade ljude za Franjevački red. U jednoj propovijedi u Beču kazao je da je sv. Franji prikupio 4000 nove braće. “Njegova vatrena i proživljena riječ, a još više njegov svetački život privlačili su i profesore i glasovite učenjake sa sveučilišta Padove, Verone, Beča, Ntirnberga, Krakova, Leipziga i Bratislave.” Stoga oko 1450. godine franjevci opservanti broje više od 20.000 članova. Nakon smrti sv. Bemardina, godine 1444., sav se dao na posao oko njegove svetačke proslave koja je označila i veliki poticaj za daljnje napredovanje opservancije. Obavio ju je Nikola V. u punom jeku jubilejske godine 1450.
Teško je slijediti sve Kapistranove putanje s najrazličitijim poslovima apostolskoga propovijedanja, franjevačke opservancije, papinskih poslanja, mirovnih misija i propovijedanja križarske obrane Europe. Dopro je do Španjolske, proputovao svu tadanju Njemačku, Austriju, Češku, Poljsku, Ugarsku sve dok se napokon nije smirio i predao dušu Bogu u našem divnom Iloku ponad Dunava. Iako je Ivan veći dio svoga života proveo u apostolskim putovanjima i propovijedanju, ipak je bio i neumorni pisac teoloških i duhovnih djela. Njegovi su spisi skupljeni u 18 volumena u kojima nalazimo njegove teološke, moralne, pravne i duhovne traktate. Posebno su važni oni koji obrađuju papin autoritet, kršćanske kreposti i mane, kao i spisi o duhovnom i redovničkom životu. Bogata je i zbirka njegove korespondencije što ju je izmjenjivao s papama, kraljevima, knezovima i ostalim poznatim osobama onoga doba.
Nakon pada Carigrada, 29. svibnja 1453. godine, Europi je neodgodivo zaprijetila osmanlijska najezda, a njezini su kršćanski vladari i narodi bili teško podijeljeni. Među ljudima koji su osjećali “znakove vremena” isticao se i naš Ivan Kapistran, makar već starac. Putovao je cijelom Europom, već u misiji pape Nikole V., a osobito novoga pape Kalista III. koji je bio izabran 8. travnja 1455. godine. Nakon dugih i mučnih posredovanja, uspjelo je nekako u Budimu u zadnji čas organizirati kršćansku vojsku koja se bar donekle mogla oduprijeti golemoj turskoj sili što je nezaustavljivo nalijegala prema Beogradu, tada – zbog geopolitičkog položaja – prvom ključu Europe. Tu je, uz neprocjenjivu ulogu Kapistranove prisutnosti i našega Sibinjanin Janka (Ivana Hunjadija), izvojevana znamenita pobjeda, 22. srpnja 1456. godine. Trebalo je vremena da glas o pobjedi dopre do Rima. Papa Kalist III. u spomen toga događaja ustanovljuje blagdan Preobraženja Isusova. Slavi se 6. kolovoza – na dan kad se u Rimu saznalo o pobjedi!
Iscrpljen od silnih životnih napora, napose od ovih posljednjih i nadljudskih, Ivan Kapistran predao je dušu Bogu u našem franjevačkom samostanu u Iloku, 23. listopada iste godine, 1456. Grob mu je Bog proslavio mnogim čudesima. Iločki je knez Nikola (+1477) među prvima uputio Papi molbu za Ivanovo proglašenje blaženim, podastrijevši opširan izvještaj o njegovim čudesima. Ipak, zbog različitih okolnosti, tek ga je Grgur XV. proglasio blaženim godine 1622., a svetim 16. listopada 1690. papa Aleksandar VIII. Papa Ivan Pavao II. proglasio ga je 20. veljače 1986. nebeskim zaštitnikom svih vojnih dušobrižnika.
Kad čovjek čita životopis sv. Ivana Kapistrana, naročito njegove pothvate da potakne križarsku obranu Europe, te izvještaje o njegovoj borbenoj prisutnosti pod Beogradom, može lako pomisliti: zar svetac? No treba se sjetiti da su u pitanju bila sva temeljna prava i slobode, i to ne jednoga nego mnogih ljudi i ne jednoga kraja nego cijele Europe. I nisu bila ugrožena samo materijalna dobra i osobni integritet, bila je u pitanju sama vjera i pojedinaca i velikoga dijela svijeta. U to se smješta i apostolsko pismo kojim Ivan Pavao II., 20. veljače 1986. godine, sv. Ivana Kapistrana proglašuje nebeskim zaštitnikom svih vojnih dušobrižnika. Papa je time odgovorio na usrdne molbe koje su Svetoj Stolici stizale sa svih strana svijeta. I on je sam kao krakovski nadbiskup, zajedno s kardinalom Visinskim godine 1963. potpisao peticiju poljskoga episkopata u kojoj među ostalim stoji: “Smatramo da je Ivan Kapistran, franjevac, sjajan uzor domovinske ljubavi, legendarni heroj vjere, pobornik pravednosti i dobrotvornosti i u samoj Poljskoj, oličenje plemenita vojnika, svećenika, svetoga vođe. Kao takav on predstavlja pouzdan putokaz, primjer hrabrosti i svetosti svim vojnim dušobrižnicima svih vremena, u svim zemljama.”
Dakako, kao i u svim drugim specifičnim okolnostima svećeničke službe, i vojni su dušobrižnici pozvani da svoju službu vrše odgovorno, spajajući u tom što savršeniju stručnu spremu i vlastiti vjernički lik. I u miru i u ratu, vojnici moraju biti ljudi savjesti, poštujući zakone pravedne obrane domovine koja nikada ne oslobađa od još većih zakona primjerene čovječnosti. U ratu pak, kad svima prijeti neposredna životna pogibelj, potreban je i te kako svećenik i kao poslužitelj sakramenata umirućih, i kao pouzdani tješitelj i hrabritelj u najtežim časovima. U redovitoj pak vojnoj službi, koja nije bez pogibelji za čestit život, također je potreban svećenik kao bogoslužnik, vjeroučitelj, savjetnik i prijatelj.
Kad se slavila 600-ljetnica Kapistranove smrti, mnogo se govorilo o tom da mu se prida naslov Apostola Europe. No doskora su kao zaštitnici Europe izbili u prvi plan sv. Benedikt (Pavao VI.) i sveta braća Ćiril i Metod (Ivan Pavao II.). A papa Ivan Pavao II. je, za vrijeme biskupske sinode u listopadu 1999. godine, proglasio suzaštitnicama Europe i tri žene: sv. Brigitu, sv. Katarinu Sijensku i sv. Editu Stein. Sve to dakako ne umanjuje zasluge sv. Ivana Kapistrana već naglašava potrebitost ne samo političkog, a još manje tek ekonomskog ili još gore jedino vojnog jedinstva Europe. Europi je potrebna duša. Stoga je papa Ivan Pavao II. neprestano naglašavao povratak svih naroda Europe svojim kršćanskim korijenima. Ta nam zadaća preostaje još duboko u treće Isusovo tisućljeće.
Wilhelm Hunermann sročio je to u predgovoru svom romanu “Redovnik među vukovima – Ivan Kapistran, velikan Europe”: “Milijuni su slušali njegovu vatrenu riječ. Bio je on i ljubljen i mržen, bio je predmetom divljenja i prezira kao malo tko; oko njega se vodi borba sve do naših dana. U svom vremenu zasjao je poput meteora. Izišao je iz tame i ponovno je nestao u tami. Neizvjesno je njegovo porijeklo, nepoznato je i samo ime njegova roda; nitko ne zna gdje počivaju njegove kosti. Jasno je da se u tako pokretljivu životu, ispunjenu strastvenom aktivnošću, vanjska djelatnost probija u prvi plan i da se cijelo, u Bogu ukorijenjeno unutrašnje Svečevo biće, u pripovijedanju povlači u pozadinu, a ipak je oboje međusobno povezano. Jurišnik Božji istodobno je i pobožan sin Serafskoga Sveca. No, naše vrijeme koje se, iako na drugim putovima, bori za jedinstvo u vjeri, za Novu Europu, ne može ravnodušno mimoići Ivana Kapistrana. Jeka njegova glasa, kojim je odzvanjao prije pola tisućljeća, neka i danas odjekne Zapadom i neka probudi uspavane savjesti.”
Ilok, kao Kapistranov grad, osobito je zaživio godine 1956., o 500. obljetnici njegove pashe – prijelaza u nebesku domovinu. Tom prilikom franjevački provincijal o. Damjan Damjanović piše svojoj braći: “Uz Gospin Trsat, i Kapistranov Ilok mora biti predmetom naše posebne pažnje i ljubavi. To su dva najljepša i najvrednija dragulja naše drage Provincije.”
fra Bonaventura Duda
Molitva: Bože, ti si podigao svetog Ivana da svoj vjerni narod osokoliš u nevoljama. Molimo te, pruži nam sigurnost i zaštitu i cijelu Crkvu čuvaj u trajnom miru. Po Gospodinu našemu Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.
Sada pak, oslobođeni grijeha, postali ste sluge Božje.
Čitanje Poslanice svetoga Pavla apostola Rimljanima Braćo! Po ljudsku govorim zbog vaše ljudske slabosti: kao što nekoć predadoste udove svoje za robove nečistoći i bezakonju – do bezakonja, tako sada predajte udove svoje za robove pravednosti – do posvećenja. Uistinu, kad bijaste robovi grijeha, »slobodni« bijaste od pravednosti. Pa kakav ste plod onda imali? Onoga se sada stidite jer svršetak je tomu – smrt. Sada pak pošto ste oslobođeni grijeha i postali sluge Božje, imate plod svoj za posvećenje, a svršetak – život vječni. Jer plaća je grijeha smrt, a dar Božji jest život vječni u Kristu Isusu, Gospodinu našem. Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 1,1-4.6
Pripjev: Blago čovjeku koji se uzda u Gospodina.
Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih, ne staje na putu grešničkom i ne sjeda u zbor podrugljivaca, već uživa u Zakonu Gospodnjem, o Zakonu njegovu misli dan i noć.
On je ko stablo zasađeno pokraj voda tekućica što u svoje vrijeme plod donosi; lišće mu nikad ne vene, sve što radi dobrim urodi.
Nisu takvi opaki, ne, nisu takvi! Oni su ko pljeva što je vjetar raznosi. Jer Gospodin zna put pravednih, a propast će put opakih.
Evanđelje:
Lk 12,49-53
Nisam došao mir dati nego razdjeljenje.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki U ono vrijeme: Reče Isus svojim učenicima: »Oganj dođoh baciti na zemlju pa što hoću ako je već planuo! Ali krstom mi se krstiti i kakve li muke za me dok se to ne izvrši! Mislite li da sam došao mir dati na zemlji? Nipošto, kažem vam, nego razdjeljenje. Ta bit će odsada petorica u jednoj kući razdijeljena: razdijelit će se trojica protiv dvojice i dvojica protiv trojice – otac protiv sina i sin protiv oca, mati protiv kćeri i kći protiv matere, svekrva protiv snahe i snaha protiv svekrve.« Riječ Gospodnja.
„Ivana Pavla II svi znaju: njegovo lice, karakterističan način kretanja i govora; njegovu uronjenost u molitvu i njegovu spontanu vedrinu. Mnoge su se njegove riječi neizbrisivo urezale u naše sjećanje, počevši od strastvenog pokliča kojim se na početku svoga pontifikata predstavio narodu: ‘Širom otvorite vrata Kristu i ne bojte ga se!’ Ili ovu izreku: ‘Nitko ne može živjeti kušnji; nitko ne može eksperimentalno voljeti.’ Cijeli jedan pontifikat sažet je u riječima poput ovih. Kao da bi posvuda želio otvoriti vrata Kristu i želi otvoriti ljudima vrata koja vode u pravi život, u pravu ljubav.” – Papa emeritus Benedikt XVI
Život sveca je život u kojem je Evanđelje svijetlo. Time je Crkva dobila neprocjenjiv dar u svetom Ivanu Pavlu II. Svojim je životom pokazao zračenje Božjeg očinstva u čovječanstvu ili ono što sveti Pavao naziva “novošću života u Kristu” (usp. Rim 6,4).
Karol Józef Wojtyła prikazan je kao dječak u Wadowicama u Poljskoj. (CNS fotografija)
Djetinjstvo
“Još se nisam bio pričestio kad sam ostao bez majke: imao sam jedva devet godina.” — Karol Wojtyła
Karol Józef Wojtyła rođen je 18. svibnja 1920. u Wadowicama u Poljskoj kao najmlađe od troje djece. Iako je rođen u obitelji punoj ljubavi, njegov rani život bio je obilježen patnjom i gubitkom. Njegova starija sestra, Olga, umrla je u djetinjstvu, a kad je Karol imao dvanaest godina, njegova majka Emelia umrla je od zatajenja bubrega, a njegov stariji brat, Edmund, umro je herojski služeći oboljelima od šarlaha. Prijatelji su ga poznavali kao Loleka, a rastao je pod očevim vodstvom i bio je živahan mladić, atletski građen, marljiv i nadaren kazališni izvođač.
Karol Józef Wojtyła na fotografiji na svojoj prvoj pričesti 25. svibnja 1929. (Foto CNS)
Ovaj portret mladog Karola Józefa Wójtyłe pojavio se na plakatu za kazališnu grupu Studio 39. (CNS foto/Catholic Press Photo)k
Mladić
Papa Ivan Pavao II pojavljuje se iz Bazilike svetog Petra nakon svog izbora navečer 16. listopada 1978. (CNS photo/Catholic Press Photo)
Rano papinstvo
“Ne boj se! Otvorite širom vrata Kristu… Krist zna ‘što je u čovjeku’. On to jedini zna.” — Papa Ivan Pavao II. u svom inauguracijskom govoru, Trg sv. Petra, 22. listopada 1978.
Kardinal Wojtyła izabran je za papu 16. listopada 1978., a uzeo je ime Ivan Pavao II. Bio je 263. Petrov nasljednik i trebao je imati jedan od najdužih pontifikata u povijesti Crkve, koji je trajao gotovo 27 godina. Zadržao je svoje biskupsko geslo, izvučeno iz dubokog uvida sv. Ljudevita Montfortskog, “ Totus Tuus – potpuno sam tvoj”. Svijetu će postajati sve jasnije da je ovo papinstvo bilo utjelovljenje tog gesla i izravan odgovor na božansku ljubav, koja je bila duboko izražena u njegovoj ljubavi prema čovjeku.
Odmah je Ivan Pavao II krenuo cijelim svijetom snažnog misionarskog duha. Krenuo je na 104 apostolska putovanja u 129 različitih zemalja, “do najudaljenijih krajeva zemlje” (Dj 13,47), počevši od Zapada, Meksika i Sjedinjenih Država, radi Evanđelja. Njegova ljubav prema mladima dovela ga je do osnivanja Svjetskog dana mladih, koji se tijekom njegova pontifikata obilježavao 19 puta, a koji je privukao milijune mladih iz cijeloga svijeta. Papina briga za brak i obitelj jasno je izražena u osnivanju Svjetskog susreta obitelji, njegovoj katehezi o ljudskoj ljubavi u srijedu i osnivanju Papinskog instituta za studije o braku i obitelji Ivana Pavla II.
Papina prisutnost na svjetskoj pozornici započela je postupno i mirno uklanjanje komunizma iz istočne Europe, izbjegao je rat između nacija Čilea i Argentine i započeo obnovu mira i iscjeljivanje podjela između glavnih svjetskih religija.
Papi Ivanu Pavlu II. pomažu pomoćnici nakon što je ustrijeljen na Trgu svetog Petra 1981. (foto CNS/L’Osservatore Romano)
Pokušaj atentata
“U svemu što mi se tog dana događalo osjetila sam (Majku Božju) izuzetnu majčinsku zaštitu i brigu, koja se pokazala jačom od smrtonosnog metka.” — Papa Ivan Pavao II.
13. svibnja 1981. papa Ivan Pavao II bio je žrtva pokušaja atentata na Trgu svetog Petra. Šokirajući svijet, pokazao je nevjerojatnu ljubav i oprost kada je osobno posjetio svog napadača, Alija Agcu, u zatvoru Rebibbia 1983. Nakon oporavka, papa Ivan Pavao II. Opća audijencija i nebrojeni milijuni vjernika tijekom njegovih kasnijih pastoralnih pohoda diljem svijeta. Nastavio se sastajati s brojnim vladinim čelnicima tijekom 38 službenih posjeta i 738 audijencija i sastanaka održanih sa šefovima država, uključujući dva značajna govora u Ujedinjenim narodima i 246 audijencija s premijerima.
Papa Ivan Pavao II. sjedi sa svojim potencijalnim ubojicom, Mehmetom Ali Agcom, u rimskom zatvoru Rebibbia 1983. (CNS photo/Arturo Mari, L’Osservatore Romano)Papa Ivan Pavao II. hoda šljunčanom stazom na nedatiranoj fotografiji vatikanskog fotografa Artura Marija. (CNS foto/L’Osservatore Romano)
Naslijeđe
“Odgovor na strah koji zamračuje ljudsku egzistenciju na kraju dvadesetog stoljeća je zajednički napor da se izgradi civilizacija ljubavi… Uz pomoć Božje milosti možemo u sljedećem stoljeću i sljedećem tisućljeću izgraditi civilizaciju dostojnu čovjeka, istinsku kulturu slobode. To možemo i moramo!” — Papa Ivan Pavao II u svom obraćanju Ujedinjenim narodima
Naučna ostavština Ivana Pavla II. jedna je od najbogatijih u povijesti Crkve. Neumorno je čuvao polog vjere i predaju Crkve od zabluda, promičući autentični teološki, moralni i duhovni nauk.
Sveti Ivan Pavao II. također je bio plodan pisac; među njegovim glavnim dokumentima su mnoga blaga Crkve. Njegovi su spisi uključivali 14 enciklika, 15 apostolskih pobudnica, 11 apostolskih konstitucija i 45 apostolskih pisama uz kateheze izrečene na općim audijencijama, predavanja i propovijedi koje je održao tijekom brojnih putovanja.
Svojim naglaskom na univerzalnom pozivu na svetost, beatificirao je 1338 ljudi i kanonizirao 482 svetaca, više od svih papa u posljednjih 500 godina zajedno.
Papa Ivan Pavao II. susreo se sa židovskim i muslimanskim vođama u Jeruzalemu 2000. (foto CNS/Arturo Mari, L’Osservatore Romano)
Veliki jubilej
„Cijeli kršćanski život je kao veliko hodočašće u kuću Očevu, čiju bezuvjetnu ljubav prema svakom ljudskom stvorenju, a posebno prema ‘razmetnom sinu’, svaki dan iznova otkrivamo… Jubilej…treba potaknuti svakoga na…put obraćenja.” — Papa Ivan Pavao II.
Tijekom svog pontifikata papa Ivan Pavao II. vodio je i pripremao Crkvu za proslavu Velikog jubileja, proslave Božjeg milosrđa i oproštenja grijeha, koja je započela otvaranjem Svetih vrata Bazilike svetog Petra. Osam milijuna hodočasnika došlo je u Rim na molitvu tijekom 2000. godine, dok su Crkva i cijelo čovječanstvo ulazili u treće tisućljeće od rođenja Otkupitelja.
U tom je razdoblju papa Ivan Pavao II. molio za Božje oproštenje i za oproštenje ranjenih grijesima kršćana tijekom protekla dva tisućljeća.
Ivan Pavao II. uspješno je poticao dijalog sa Židovima i inaugurirao vrijeme ozdravljenja između Židova, muslimana i predstavnika drugih religija. Nekoliko je puta uputio poziv tim skupinama da sudjeluju na svjetskim susretima za molitvu za mir.
Uz Godinu otkupljenja, Marijansku godinu i Godinu euharistije posvetio se duhovnoj obnovi Crkve. Bio je uvjeren da će Crkva, čak i pred velikim kušnjama koje je čovječanstvo proživjelo u prošlom stoljeću, dobiti hrabrost i osvježenje približavanjem Srcu Kristovu u Euharistiji. Izjavio je: “…Pogled Crkve neprestano je usmjeren prema njezinu Gospodinu, prisutnom u oltarskom sakramentu, u kojemu otkriva potpuno očitovanje njegove bezgranične ljubavi” (Ivan Pavao II., Ecclesia de Eucharistia , 2003.).
Kristova ljubav, “ona ljubav koja ide do kraja”, koju je cijelim svojim životom naviještao sveti Ivan Pavao II., postajala je sve shvatljivija svijetu kako se bližio dan njegova povratka u Očev dom.
Papa Franjo slavio je misu kanonizacije sv. Ivan XXIII. i Ivan Pavao II. na Trgu svetog Petra u Vatikanu 27. travnja. (Foto CNS/Paul Haring)
Smrt i beatifikacija
“Sama smrt je sve samo ne događaj bez nade. To su vrata koja se širom otvaraju u vječnost i, za one koji žive u Kristu, iskustvo sudjelovanja u otajstvu njegove smrti i uskrsnuća.” — Papa Ivan Pavao II
Pateći od iscrpljujućih učinaka Parkinsonove bolesti, posljedica rana od pokušaja atentata, višestrukih operacija i gubitka glasa, papa Ivan Pavao II. je u svojim posljednjim danima izrazio otajstvo Raspetoga Gospodina.
Sa stotinama tisuća mladih ljudi ispod prozora papinskog apartmana koji su bdjeli uz svijeće tijekom papine posljednje agonije, Ivan Pavao II. šapnuo je kao odgovor: „Tražio sam te i došao si k meni. Hvala vam.” Papa Ivan Pavao II. umro je tijekom prve večernje nedjelje Božanskog milosrđa, 2. travnja 2005., u 21:37, ubrzo nakon što je izgovorio svoje posljednje zvučne riječi: “Pusti me da idem u kuću Oca svojega.”
Više od tri milijuna hodočasnika otputovalo je u Rim odati počast Papi, a neki su stajali u redu više od 24 sata kako bi molili u znak zahvalnosti za svog voljenog Svetog Oca.
Dana 28. travnja 2005. papa Benedikt XVI. objavio je da će se za Ivana Pavla II. ukinuti normalno petogodišnje razdoblje čekanja prije početka kauze za proglašenje blaženim i svetim. Dana 1. svibnja 2011. papa Benedikt XVI. proglasio je blaženim papu Ivana Pavla II., a papa Franjo kanonizirao je svetog Ivana Pavla II., zajedno sa svetim Ivanom XXIII., 27. travnja 2014. godine.
“Možemo biti sigurni da naš ljubljeni Papa danas stoji na prozoru Očeve kuće, da nas vidi i blagoslivlja.” — Papa Benedikt XVI., na misi zadušnici za papu Ivana Pavla II., 8. travnja 2005.
