SVETAC DANA – SVETI BAZILIJE VELIKI I GRGUR NAZIJANSKI

Sveti Bazilije Veliki i Grgur Nazijanski bili su među najodanijim braniteljima vjere u četvrtom stoljeću. Obojica su bili biskupi i obojica su sada sveci i crkveni naučitelji. Ova dva čovjeka upoznala su se tijekom studija u Cezareji Kapadokijskoj i učvrstila svoje čvrsto prijateljstvo u Ateni. Nakon Bazilijeve smrti, Grgur je o njihovoj vezi napisao: “Činilo se da imamo jednu dušu koja živi u dva tijela” (Orationes svetog Grgura 43:20).

Oba su sveca potjecala iz svetačkih obitelji. Bazilijeva baka po majci bila je mučenica; njegova baka po ocu, njegovi roditelji i troje njegove braće i sestara također su sveci. Grgurova oca žena je preobratila na katoličanstvo. Nakon obraćenja zaređen je za svećenika, a zatim posvećen za biskupa Nazijanca. Služio je biskupom oko 45 godina, doživjevši 90-te. Ovi sveci roditelji imali su troje djece, od kojih su svi postali sveci.

U vrijeme kada su živjeli sveti Grgur i Bazilije, Crkva, tijelo Kristovo, patila je od pandemije arijanizma, krivovjerja koje niječe Kristovo božanstvo. Ova je hereza bila poput bolesti koja je zarazila Crkvu. Arijanstvo je ušlo u krvotok Kristova tijela i oslabilo svaki ud i mišić, uzrokujući grčeve, nasilne ispade i duboke podjele i među biskupima i među vjernicima. Jasno učenje i hrabro biskupsko vodstvo svetih Bazilija i Grgura pomoglo je Crkvi da ozdravi, iskorijeni ovo krivovjerje i obnovi jedinstvo vjere na Istoku. Ali nisu svi toplo pozdravili njihov trud. Oboje su jako patili. Od cara, mnogih biskupa, te drugoga klera i laika, primili su mnoga zlostavljanja, klevete, fizičke napade i prijetnje. Kroz sve to, ostali su vjerni svom propovijedanju te smireni i usredotočeni u svojoj odluci, obnavljajući dublje i drevnije jedinstvo Kristovim vjernicima. Danas su njihovi opsežni spisi među nadahnutijim, najpronicljivijim i najuvjerljivijim učenjima rane Crkve, posebice što se odnose na Kristovo božanstvo i Presveto Trojstvo.

Sveti Bazilije Veliki (Bazilije iz Cezareje ili Vasilije Veliki), biskup i crkveni naučitelj, rodio se kao sin uglednoga retora oko 330. u Cezareji (Kapadocija) i uz svojeg prijatelja Grgura Nazijanskog i svojeg brata Grgura Nisenskog pripada trojici velikih crkvenih otaca iz Kapadocije (Mala Azija, danas središnja Turska). Njegovi baka, djed, tri brata i sestra također se štuju kao sveci. Školovao se u Cezareji, Carigradu i Ateni. Sjajan govornik, najprije je podučavao retoriku, a nakon krštenja, godine 356, posvetio se asketskom životu. Prodao je sve što je imao, novac razdijelio i postao svećenik i redovnik-pustinjak. Od 370. biskup Cezareje, reformirao je liturgiju, pomagao siromasima, borio se protiv arijanizma i apolinarizma. Pisao je egzegetska, dogmatsko-polemička i asketska djela, a najpoznatija su mu pravila redovničkog života, kojima je utemeljio organizirano istočnjačko monaštvo. Osnovao je red bazilijanaca koji u samostanu žive zajedno i proučavaju Sveto pismo. Uredio je i liturgiju Istočne crkve. Za kasniji razvoj europske književne tradicije posebno je važno njegovo djelo „Govor mladićima o tome kako im može koristiti helenska književnost“, u kojem Bazilije smatra da je i kršćanima potrebna tradicionalna književna naobrazba. Napisao je i brojna značajna retorička djela, od kojih se ističe devet „Propovijedi o stvaranju svijeta u šest dana“. Jedan je od najvećih crkvenih autoriteta i najštovanijih svetaca Istoka, a svojim književnim radom pridonio je da se u kršćanstvu očuva helenska kultura. Preminuo je 1. siječnja 379. u Cezareji. Zaštitnik je Rusije, reformatora, redovnika, odgojitelja, egzorcista i upravnika bolnica.

Drugi današnji zaštitnik, sveti Grgur Nazijanski, zvan i Bogoslov, crkveni naučitelj, rodio se oko 329. u Arijanzu, selu nedaleko Nazijanza (jugozapadna Kapadocija), kao sin tamošnjeg biskupa. Učio je retoriku u Cezareji, Aleksandriji i u Ateni, gdje je studirao zajedno sa svojim zemljakom Bazilijem i Julijanom Apostatom. Učitelj govorništva, po povratku u domovinu, 361, krstio se, zaredio i pridružio se prijatelju Baziliju u pustinjačkom samostanu. Od 372. bio je biskup u Sasimi (Kapadocija), od 374, nakon očeve smrti, upravljao je biskupijom u Nazijanzu, ali se uskoro povukao u samostan. Jedan od najvažnijih teologa na općem saboru u Carigradu i u protuarijanskim borbama, izabran je 380. za carigradskog patrijarha. Tada je nastalo i njegovo najpoznatije djelo, pet „Govora“, u kojima je branio pravovjerni nauk o Svetom Trojstvu. Uskoro se zahvalio, vratio se u Nazijanz i u samoći se bavio književnim radom. Glasovit je po svojim stilistički dotjeranim govorima teološkog sadržaja, prožetim smjelim slikama i neočekivanim obratima (sačuvano ih je 45). Bizantinci su ga prozvali kršćanskim Demostenom. Pisao je pjesme i epigrame, a očuvano je oko 400 njegovih pjesama i zbirka od 243 pisma, malih stilističkih remek-djela. Utemeljitelj bizantske lirike, posebno je uspješan kao autor autobiografskih pjesama („O svome životu“) i lirskih himni. Znatno je utjecao i na teološko-filozofsku misao na Zapadu. Preminuo je 25. siječnja 389. u rodnom Arijanzu.

Ova dva čovjeka nisu postali sveci samo zato što su bili pametni. Bili su i sveti. A njihova je svetost dolazila iz života duboke molitve. Nakon što su obojica stekli izvrsno obrazovanje na najboljim sveučilištima, zajednički su nastojali živjeti kao pustinjaci, s Bazilijem koji je prednjačio u formiranju onoga što će postati model za monaštvo na Istoku. Oboje su proveli godine u samoći i molitvi u različitim fazama svog života. Njihovo unutarnje zajedništvo s Bogom kroz molitvu, više nego išta drugo, pripremalo ih je za zajedničko poslanje.

Razmislite o tome da slijedite primjer ova dva velika sveca obraćajući se Bogu u molitvi. Iako možda niste pozvani da postanete pustinjak, svakako možete odvojiti vrijeme svaki dan da se usredotočite na dublji život molitve. Dok to budete činili, otkrit ćete kako vas Bog poziva da mu se bliže približite, a zatim vam povjerava neku veću misiju koju treba izvršiti za Njegovu slavu.

***

Sveti Grgure i Vasilije, pozvani ste od Boga da budete svjetlo usred tame u vrijeme velikih previranja u Crkvi. Molim vas, molite za mene, da nikada ne živim obavijen tamom ovoga svijeta, nego da uvijek nosim Kristovo svjetlo da raspršim laž i grijeh, da Bog bude proslavljen i duše spašene. Sveti Vasilije i Grgure, molite za mene. Isuse, uzdam se u Tebe.

BLAGDAN BLAŽENE DJEVICE MARIJE, BOGORODICE

Samo majka može početi shvaćati veliku misteriju i ljepotu majčinstva. Ali samo je jedna majka mogla početi shvaćati nedokučivu ljepotu biti majka Sina Božjega. Nakon Isusova rođenja, pastiri su se došli pokloniti njezinu Djetetu i pripovijedali su kako im se ukazalo mnoštvo nebeskih četa, otkrivajući da je Marijino dijete Mesija. Dok je Marija čula te riječi, razmišljala je o njima, razmišljala o njima i čuvala ih u svom srcu. Ovo je bio tek prvi put da nam se govori o Marijinom zamišljenom srcu nakon rođenja njezina Sina, ali možemo biti sigurni da je ona neprestano razmišljala o Njemu, ulazeći sve dublje u otajstvo svoga majčinstva Sina Božjega.

Naziv Bogorodica (grčki Theotokos), počasno ime za Mariju, Isusovu majku, javlja se na Istoku u IV. stoljeću i ustaljen je u Crkvi na temelju teoloških, kristoloških i marioloških rasprava. Svečano je prihvaćen 431. na Općem crkvenom saboru u Efezu, i otada se koristi i na Zapadu (latinski Dei gentrix i Mater Dei). Danas nam Crkva stavlja pred oči najveću Marijinu odliku, njezino bogomajčinstvo. Kod navještenja Isusova rođenja anđeo govori Mariji: “Duh Sveti sići će na te, sila Previšnjega zasjenit će te; zato će se dijete koje ćeš roditi zvati svetim, Sinom Božjim” (Lk 1,35). Marija je ljudski stvor i osoba koja je Kristu dala samo ljudsku narav, koja pripada drugoj božanskog osobi, s kojoj je bitno sjedinjena.

Kada se Marija u Crkvi od najstarijih vremena naziva i časti kao Bogorodica, onda Crkva u tome časnom nazivu ispovijeda svoju vjeru u veliku tajnu utjelovljenja, po kojoj su u Kristu nedjeljivo i nepomiješano sjedinjene u jednoj osobi dvije naravi: božanska i ljudska. Crkveno učiteljstvo ponovno je potvrdilo tu istinu prigodom 1500. obljetnice Efeškoga sabora u enciklici Pija XI. Lux veritatis (Svjetlo istine), na II. vatikanskom saboru u dogmatskoj konstituciji o Crkvi i u Ispovijesti vjere Pavla VI. Za potvrdu te istine nalazimo jasne tekstove već kod najstarijih crkvenih pisaca. U Svetom pismu Elizabeta se obraća Mariji: „Otkud meni ta milost, da mati mojega Gospodina dolazi k meni?“ Sveti Ignacije Antiohijski kaže da je Marija rodila Boga, a Tertulijan da je od Marije Bog rođen. To je neprekinuta vjera Crkve od njezinih početaka pa do danas, koju radosno slavimo u današnjoj svetkovini.

Kao Majka Božja, Marijino molitveno promišljanje bilo je izvan našeg shvaćanja. Veza koju je dijelila sa svojim božanskim Sinom daleko je nadmašivala puku ljudsku vezu. Isus nije bio samo njezin Sin, On je bio i njezin Spasitelj. Stoga Ga je obožavala kao što majka voli svoje dijete, ali i kao službenica štova svoga Boga. Odnos između ove jedinstvene majke i sina ulijeva beskrajno strahopoštovanje.

Našoj Blaženoj Majci dan je jedinstveni naziv “Majka Božja” prije svega da izrazi našu vjeru u Isusovo božanstvo. Isus je bio i čovjek i Bog, ali u Njemu su te dvije naravi bile savršeno ujedinjene. Stoga se ne može reći da je Marija bila samo majka Isusova čovještva, ona je bila majka Osobe. A ta jedna Osoba bila je u isto vrijeme Bog i čovjek.

Prisjetite se da je jednom kada je Isus započeo svoju javnu službu i poučavao, u gomili bila jedna žena koja je uzviknula: “Blagoslovljena utroba koja te nosila i grudi koje si dojila.” Isus ju je ispravio rekavši: “Blago onima koji slušaju riječ Božju i drže je” ( Luka 11:27 ).). Na prvo čitanje moglo bi se zaključiti da Isus umanjuje ulogu vlastite majke, ali zapravo je činio suprotno. Isus je zapravo naglašavao aspekt Njegovog odnosa sa svojom majkom koji je najviše ujedinjujući. Marija nije bila Njegova majka samo u biološkom smislu. Nije bila blagoslovljena samo zato što ga je nosila u svojoj utrobi. Umjesto toga, njezino najdublje jedinstvo sa svojim božanskim Sinom došlo je iz njezinog duhovnog jedinstva s Njegovom voljom i voljom Oca na Nebu. Ona reče: “Evo, ja sam službenica Gospodnja. Neka mi bude po riječi tvojoj” ( Luka 1:38 ).). Čula je Božju riječ i savršeno je promatrala. Učinila je to na Navještenje, nastavila je to činiti dok je odgajala svoje Dijete, a činila je to najsavršenije dok je stajala pred križem, prinoseći svog umirućeg Sina Ocu za spasenje svijeta. Marijino majčinstvo bilo je ono koje je obuhvaćalo cijelo njezino biće. Bio je to onaj koji ju je ujedinio s njezinim Sinom na načine koje nikada nećemo u potpunosti razumjeti.

Marija je Majka Božja i stoga je majka sve Božje djece, pa tako i tebe. Poštujte i volite danas svoju nebesku majku i radujte se dok razmišljate o ovoj slavnoj kraljici i svetoj majci. Dok slavimo ovog najvećeg sveca u povijesti svijeta, razmišljajte o razmišljanju. Razmišljajte o njezinoj ljubavi prema njezinu Sinu. Razmisli o njezinoj poslušnosti Njegovoj božanskoj volji. Razmišljajte o Njemu kao o svom Spasitelju. Razmislite o svakom ljudskom i božanskom aspektu njihovog odnosa punog ljubavi.

***

Presveta Majko Božja, bila si blagoslovljena iznad svih ljudi, milost iznad onoga što ću ikada shvatiti. Hvala ti za tvoj “Da” Bogu u svemu. Hvala ti za tvoju čistu i svetu ljubav prema svome Sinu, za tvoje majčinsko srce, tvoju majčinsku promišljenost i tvoju majčinsku brigu za svu tvoju djecu. Moli za mene da postanem sličnija tvome Sinu kako bih te zaslužila kao svoju majku i kraljicu. Majko Božja, moli za nas. Isuse, uzdam se u Tebe.

SVETAC DANA – SV. SILVESTAR I., PAPA

Sveti Silvestar, papa – rodom je Rimljanin, proživio je progone kršćana za careva Aurelijana i Dioklecijana, ali je doživio i slobodu kršćanstva po caru Konstantinu.

Godinu dana nakon Milanskog edikta, to jest god. 314., izabran je Silvestar za papu kao 34. nasljednik svetoga Petra, prvog pape. Svi njegovi prethodnici na Petrovoj stolici bili su mučenici, iako nije baš svaki umro izravno od pretrpljenih muka. Crkva ih slavi kao mučenike jer su živjeli u doba mučeništva, jer su mnogo za nju pretrpjeli, a većina i umrli. Kad je Crkva izišla iz katakomba, započela je s gradnjom svojih bazilika i hramova, veličanstvenih prostorija za bogoslužje. No, još važnije od toga bila je nutarnja izgradnja na koju se sveti papa Silvestar dao čitavim srcem.

Car Konstantin 320. godine na Vatikanskom brežuljku postavlja nad grobom temelje crkvi svetog Petra; postavlja temelje bazilike nad Svetim grobom u Jeruzalemu. Konstantinova majka sveta Jelena gradi crkvu Kristova rođenja u Betlehemu; u Trieru, kraljevoj palači, gradi se dvostruka crkva.

Papi Silvestru pripisuju se zasluge za gradnju crkava: Svete Agneze, Svetog Lovre i Svetog Pavla van zidina.

Pitanje donatista se ponovo raspravlja na rimskoj sinodi. Jednim pismom se biskupi obraćaju papi Silvestru s puno poštovanja, ali i žaljenja što on nije bio nazočan – dakle nije sudjelovao u zaključcima. Još važniji događaj tijekom Silvestrova pontifikata i vladavine Konstantina bio je ekumenski koncil u Niceji (blizu Nikomedije).

Nicejski koncil je događaj od posebne važnosti. Povod je arijanska hereza. Arije, prezbiter Aleksandrijske Crkve, negira vječnost Riječi, a Krista smatra običnim stvorenjem, a ne Sinom Božjim. Na koncil su pozvani svi biskupi, kojima je Konstantin omogućio prijevoz. Koncil je započeo 25. svibnja 325. godine u nazočnosti samoga cara Konstantina. Sudjelovalo je oko 270 biskupa – uglavnom iz istočnih pokrajina. Iz zapadnih krajeva je bio nazočan jedan biskup iz Kalabrije i dva rimska svećenika. Papa Silvestar zbog starosti nije bio na koncilu.

Koncil je trajao mjesec dana i završio rad potpunom osudom arijanizma i Arijevih sljedbenika. Sudionici su formulirali Nicejsko Vjerovanje kojim se utvrđuje Božanstvo Isusa Krista. “… Jedinorođeni Sin Božji, rođen od Oca prije svih vjekova, Svjetlo od Svjetla, pravi Bog od pravog Boga, rođen, a ne stvoren, istobitan s Ocem.”

Izgleda da je papa Silvije prvi nositelj tijare. Umire žalostan zbog novog jačanja arijanizma i zbog Konstatinoviih uplitanja u crkvenu hijerarhiju. Pun zasluga za Crkvu umro je sveti papa Silvestar 31. prosinca godine 335. Službeno je proglašen zaštitnikom od gube.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. EUGEN

Sveti Eugen je bio biskup Milana i živio je na razmeđu 8. i 9. stoljeća.

Landolf Stariji u svojem djelu „Historia Mediolanensis“ (s početka 12. st.), govoreći kako se poziva na tekst jedne propovijedi biskupa Tome (oko 780.), predstavlja ga kao transmontanus episcopus, ne navodeći mu pritom sjedište, a jednako tako i kao duhovnoga oca Karla Velikoga, pripisujući mu zaslugu obrane – na saboru održanom u Rimu, kratko nakon svršetka langobardske vladavine – ambrozijanskog obreda pred Karlom Velikim i papom Adrijanom I., koji su ga htjeli ukinuti u ime jedinstva kršćanskoga svijeta.

Nakon obrane, koju je iznio sv. Eugen, odlučeno je kako će se na veliki oltar bazilike svetoga Petra u Vatikanu položiti jedna ambrozijanska i jedna rimska liturgijska knjiga, pomno zaključati bazilika, postiti i moliti tri dana, a potom, kao obveznu liturgijsku knjigu za čitavu Crkvu, odabrati ona koja se nađe otvorena.
Kada su, nakon tri dana, ušli u baziliku svetog Petra, pronađene su zatvorene knjige obaju obreda, ali su se, na opće divljenje, odjednom obje otvorile. Postalo je jasno kako Gospodin želi neka oba obreda ostanu.

Prolazeći kroz Milano, prije nego će se vratiti u sjedište, na zamolbu tamošnjeg klera i gradskih starješina, odlučuje zadržati se neko vrijeme u tom gradu. Tamo je i preminuo. Stanovnici Milana s vremenom su ga zaboravili, ali je sjećanje na nj’ obnovljeno zahvaljujući čudu kojega je ovaj svetac izveo u korist jedne bolesne žene, koja se potom zauzela neka ga iz zapuštena počivališta prenesu u obližnju crkvu svetoga Eustorgija. I tako je započeto godišnje obiljezavanje njegova blagdana. Čini se potvrđenom legenda koju spominje Landolf, čiji je cilj bio obraniti milansku tradiciju (ambrozijanski obred, klerogamija, itd.), od reforme Grgura VII.

Ime Eugen je grčkoga porijekla i znači „dobra, plemenita roda“.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. TOMA BECKET

Sveti Toma, sin engleskog plemića Gilberta Becketa, rođen je na dan posvećen uspomeni na svetog Tomu apostola, 21. prosinca 1117., u Southwarku u Engleskoj. Bio je obdaren i prirodom i milošću darovima koji su ga preporučivali njegovim bližnjima; a njegov otac, siguran da će jednog dana biti veliki Kristov sluga, povjerio je svoje obrazovanje samostanu. Njegovo prvo zaposlenje bilo je u vladi londonske policije. Tamo je bio dužan naučiti različita prava Crkve i svjetovne ruke, ali već je vidio toliko nepravdi nametnutih svećenstvu da je radije napustio taj posao nego sudjelovao u nepravdi. Bio je savršeno čedan i iskren, i nikakve zamke nisu mogle pokolebati njegovu mržnju prema bilo kojem obliku tajnog djelovanja.

Tada ga je zaposlio nadbiskup Canterburyja, koji ga je poslao u misije u Rim i dopustio mu da cijelu godinu studira građansko pravo na Sveučilištu u Bologni (Italija). Nakon nekoliko godina, svjedočeći njegovoj savršenoj službi, postavio ga je svojim arhiđakonom i obdario ga s nekoliko beneficija. Krepost i snaga mladog svećenika ubrzo su ga preporučili i kralju, koji ga je učinio svojim lordom kancelarom. Na toj visokoj dužnosti, iako nefleksibilan u dijeljenju pravde, bio je velikodušan i brinuo se za olakšanje bijede. Bio je strog prema sebi, provodeći veći dio svake noći u molitvi. Često je primjenjivao disciplinu, kako bi bio manje podložan pobunama tijela protiv duha. U ratu s Francuskom stekao je poštovanje svojih neprijatelja, uključujući i mladog kralja Luja VII. Svetom Tomi, vlastitom vladaru, Henry II., povjerio je obrazovanje prijestolonasljednika. O formiranju budućeg kralja i mladih lordova koji su sačinjavali njegovu svitu, kancelar je vodio krajnju brigu, dobro znajući da snaga države uvelike ovisi o ranim dojmovima koje je stekla elita njezine mladosti.

Kad je nadbiskup Theobald od Canterburyja umro, kralj je inzistirao na posvećenju svetog Tome umjesto njega. Sveti Toma je isprva odbio, upozoravajući kralja da će od tog časa njihovo prijateljstvo biti ugroženo njegovim vlastitim obvezama da podupire prava Crkve protiv kršenja od strane suverena, čije se tendencije nisu razlikovale od onih njegovih prethodnika. Na kraju ga je poslušnost natjerala na popuštanje. Nije se dugo čekalo na neizbježni sukob. Sveti Toma se opirao kada su kraljevi dvorjani sastavili popis kraljevskih običaja u Clarendonu, gdje se sastajao kraljev parlament, a Henrik je obvezao sve biskupe kao i lordove da potpišu obećanje da će ih se pridržavati bez dopuštanja bilo kakvih ograničenja. Mnogi od ovih tobožnjih običaja kršili su slobode Crkve, a neki su čak i izmišljeni za tu priliku. Sveti Toma, primoran u savjesti oduprijeti se, ubrzo je bio predmetom progona, ne samo od strane razdraženog kralja, već i od svih koji su se zakleli na vjernost njegovim podlim djelima.

Sveti Toma potražio je utočište u Francuskoj pod zaštitom velikodušnog Luja VII., koji se uspješno odupro ponovljenim pokušajima Henrika da odvrati njegovu naklonost od nadbiskupa. Papa je u to vrijeme bio u Francuskoj, i njega su opsjedali Henrikovi izaslanici, ali je dobro znao kako umiriti duhove i zaštititi branitelja Crkve. Toma se povukao u benediktinski samostan na dvije godine, a kada je Henry napisao prijeteće pismo njegovom opatu, preselio se u drugi. Nakon šest godina, kada mu je vraćena služba papina apostolskog legata, titule koju mu je Henry neko vrijeme oteo, vratio se u Englesku, kako bi ponovno propovijedao i provodio red u svojoj stolici. Dobro je znao da mu je suđeno mučeništvo; pripovijeda se da mu se Majka Božja ukazala u Francuskoj da mu to prorekne, i da mu je Ona na tu nakanu darovala crvenu misnicu. U to vrijeme slučaj progonjenog nadbiskupa bio je poznat cijeloj kršćanskoj Europi, koja je suosjećala s njim i izmamila kod kralja Henrika izgled pomirljivosti.

Nekoliko riječi koje je hiroviti Henrik izgovorio određenim dvorjanima koji su mrzili Tomu, bilo je dovoljno da ovi odluče riješiti prelata koji je protivio svim njihovim nekršćanskim djelima. Narušili su samostanski klaustar i kapelu kako bi ušli tamo dok je asistirao na Večernji; sam je Svetac na vratima spriječio redovnike da se odupru atentatorima. Odbivši pobjeći iz crkve kako su ga ubojice pozvali, ubijen je pred oltarom, okrutnim i ubojitim ponovljenim udarcima u glavu. Umro je govoreći: Umirem svojevoljno za ime Isusovo i za obranu Crkve.

Djelovanje Pape u ovom sukobu jasno pokazuje ono što sva povijest uči: životi svetih Crkve sami čine povijest svijeta. Tomina poniznost potaknula ga je da, nakon trenutka slabosti koju je pokazao u teškoj situaciji, ocijeni sebe nedostojnim svoje službe i ponudi ostavku na mjesto nadbiskupa. Papa nije oklijevao ni trenutka kad je odbio njegovu ostavku. Procijenio je s apostolskom mudrošću da, ako bi Toma bio lišen svog čina jer se suprotstavio nepravednim pretenzijama engleske kraljevske obitelji, nijedan se biskup nikada ne bi usudio suprotstaviti napadima nepravde na prava Crkve, a Zaručnica Kristova više ne bi bila podržana. mramornim stupovima, ali trskom koja se savija na vjetru.

Nadbiskupa mučenika proglasio je svetim papa Aleksandar III. na Pepelnicu 1173., nepune tri godine nakon njegove smrti 29. prosinca 1170., na izgradnju cijele Crkve.

Toma Becket, čiji lik je tijekom stoljeća urastao u mnoge legende, smatra se simbolom borbe za slobodu Crkve i ovjekovječen je u brojnim umjetničkim djelima. Zaštitnik je svećenstva, posebno svjetovnog klera i mnogih naselja, župa i crkava širom svijeta.