SVETAC DANA – SV. HEDVIGA

Grofica i redovnica ( 1174. – 1243. ) čiji spomendan  Crkva slavi 16. listopada.

Sveta Hedviga (Hedwig, Jadwiga), šleska kneginja, rođena 1174. u Andechsu (Bavarska). Kći meranskog vojvode Bertholda IV, bila je od 1186. supruga šleskoga kneza i kasnijeg velikopoljskoga vojvode Henrika I. Bradatog. Majka sedmoro djece, zaštitnica siromaha i osnivačica bolnica, pridonijela je širenju i učvršćenju kršćanstva u Šleskoj, poticala dolazak redovničkih zajednica, novčano potpomagala utemeljenje samostana i ubožišta. Pokornica (i zimi je hodala bosonoga), udovica od 1238, odrekla se svih dobara i povukla se u samostan u Trzebnici kraj Wrocława, kojeg je osnovala 1202, i u kojem je poglavarica bila njezina kći Gertruda. Preminula je u tom samostanu 15. listopada 1243. Svetom ju je 1267. proglasio papa Klement IV. Zaštitnica je Šleske, Poljske, Bavarske, Wrocława, Krakówa, Trzebnice, Berlina, Brandenburga, opatije Andechs, biskupije Görlitz, siročadi, nevjesta, udovica, vojvotkinja, ljubomornih, poljsko-njemačkih odnosa i problematičnih brakova.

SVETAC DANA – SV. MARIJA MARGARETA ALACOQUE

Sveta Margareta Marija Alacoque rođena je 1647. godine u Janotsu, gradiću u Burgundiji, kao peto od sedmero djece Claudea i Philiberte Alacoque. Njezin je otac bio uspješan bilježnik; obitelj je posjedovala ladanjsku kuću i poljoprivredno zemljište, a imala je i neke aristokratske veze. Margaretina kuma bila je susjeda, grofica od Corchevala. Kao malo dijete Margareta je provodila mnogo vremena s njom, ali ti su posjeti iznenada prekinuti grofičinom smrću. Otac je preminuo od upale pluća kada je Margaret imala oko osam godina, a to je za nju bio još jedan težak šok. Claude je jako volio svoju obitelj, ali je bio kratkovidan i ekstravagantan i njegova smrt ih je dovela u teške nevolje. Međutim, Margaret su poslali u školu kod sestara urbanistkinja u Charollesu. Voljela je mir i red samostanskog života,(obično oko 12. godine) . Reumatska bolest prikovala ju je za krevet četiri godine. Za to vrijeme je vraćena kući, gdje su se doselili neki očevi rođaci i preuzeli vođenje farme i domaćinstva. Nju i njezinu majku tretirale su gotovo kao sluškinje. Ova bolna situacija postala je akutnija nakon Margaretinog oporavka, jer je rodbina nastojala regulirati sve njezine dolaske i odlaske. Pošto joj nije bilo dopušteno da ide u crkvu onoliko često koliko je htjela, mlada djevojka je ponekad viđena kako plače i moli u kutu vrta. Duboko ju je ražalostilo što nije mogla olakšati stvari svojoj majci. Punoljetnost njezina najstarijeg brata spasila je stvar, jer je vlasništvo sada vraćeno njemu, a obitelj je ponovno imala neosporan posjed svoje kuće.

Philiberte je izrazio nadu da će se Margaret udati; djevojka je razmišljala o tome, ali je u dobi od dvadeset godina, nadahnuta jednom vizijom, odbacila sve takve misli i odlučila ući u samostan. Dok je čekala prijem, pokušavala je pomoći i podučavati pojedinu nezbrinutu djecu sela. S dvadeset dvije godine zavjetovala se u samostanu Pohoda u Paray-le-Monialu. Redovnice Reda Pohoda, koji je početkom sedamnaestog stoljeća osnovao sveti Franjo Saleški, bile su poznate po svojoj poniznosti i nesebičnosti. Kao novakinja Margareta se isticala u tim vrlinama. Kad se zavjetovala, dodano je ime Marija i nazvana je Margareta Marija. Započela je put mrtvljenja i pokore koji su se trebali nastaviti, s više ili manje intenziteta, sve dok je živa.

Prošlo je tiho nekoliko godina u samostanu, a onda je Margareta Marija počela doživljavati iskustva za koja se činilo da su nadnaravnog podrijetla. Prvi od njih dogodio se 27. prosinca 1673., kada je klečala na rešetki u kapeli. Osjećala se prožeta Božanskom prisutnošću i čula je kako je Gospodin poziva da zauzme mjesto koje je sveti Ivan zauzeo na Posljednjoj večeri. Gospodin joj je rekao da se ljubav njegova srca mora širiti i očitovati ljudima, a On će preko nje otkriti njezine milosti. Ovo je bio početak niza otkrića koja su pokrivala razdoblje od osamnaest mjeseci. Kad je Margareta Marija otišla poglavarici, Majci de Saumaise, s izvještajem o tim mističnim iskustvima, tvrdeći da je ona, skromna redovnica, izabrana za prenositeljicu nove pobožnosti Presvetom Srcu, bila je ukorena zbog svoje preuzetnosti. Ozbiljno iscrpljena, Margaret Marija je pala u kolaps i teško se razboljela. Majka predstojnica je pomislila da je možda pogriješila prezirući priču časne sestre i zavjetovala se da će, ako njezin život bude pošteđen, to shvatiti kao znak da su vizije i poruke doista od Boga. Kad se Margareta Marija oporavila, poglavar je pozvao neke teologe koji su se zatekli u gradu – među njima su bili isusovac i benediktinac – da čuju priču. Ovi su svećenici saslušali i prosudili mladu časnu sestru kao žrtvu zabluda. Njihov pregled bio je pravo mučenje za Margaret Mariju. Kasnije je isusovac, otac Claude de la Columbiere, razgovarao s njom i bio potpuno uvjeren u istinitost otkrića.

Dugi niz godina, Margaret Mary je patila od očaja, od samokaznjavanja, a također i od omalovažavanja i prijezira onih oko nje. Godine 1681. otac Claude vratio se u samostan i ondje umro sljedeće godine. Margaretu Mary nova je predstojnica, koja joj je bila naklonjenija, imenovala pomoćnicom i novakinjom. Godine 1683. protivljenje u zajednici prestalo je nakon što je u blagovaonici naglas pročitan izvještaj o vizijama Margarete Marije iz spisa koje je ostavio otac Claude, koji je preuzeo na sebe obznaniti svijetu izvanredna iskustva časne sestre. Majka Melin izabrana je za poglavaricu i imenovala je Margaret Mary svojom pomoćnicom. Nije joj bilo važno to što je konačno opravdana. Kasnije je postala novakinja, vidjela je kako samostan privatno slavi svetkovinu Srca Isusova počevši od 1686. a dvije godine kasnije, kapelica je sagrađena u Paray-le-Monialu u čast Presvetog Srca; uskoro se svetkovanje blagdana Srca Isusova proširilo i na druge samostane Pohođenja. Kada je imala četrdeset tri godine, dok je služila drugi mandat kao pomoćnica poglavarice, Margaret Marija se razboljela. Brzo tonući, primila je posljednje sakramente, rekavši: “Ne trebam ništa osim Boga i da se izgubim u srcu Isusovu.” Margareta Marija umrla je u Paray-le-Monialu 17. listopada 1690. Margareta Marija je kanonizirana kao svetica 1920. Ona, sveti Ivan Eudes i blaženi Claude La Colombiere nazivaju se “Svecima Presvetog Srca”; pobožnost je službeno priznao i odobrio papa Klement XIII. 1765. godine, sedamdeset pet godina nakon njezine smrti. Njezin se blagdan slavi 16. listopada.

U Francuskoj u sedamnaestom stoljeću vjera naroda bila je jako uzdrmana; bilo je pobuna protiv Crkve i zanemarivanja njezina učenja; uspon protestantizma i širenje hereze jansenizma imali su udjela u slabljenju strukture građene kroz stoljeća. No, kako svaka prijetnja nosi svoj odgovor, tako su se sada pojavile svježe, snažne snage da se suprotstave ovim trendovima. Trojica poznatih redovnika, koji se danas štuju kao sveci, bili su posebno djelotvorni: sveti Ivan Eudes i blaženi Claude de la Columbiere bili su francuski isusovački svećenici i pisci; Sveta Margareta Marija Alacoque bila je jednostavna redovnica iz reda Pohoda. Poseban im je rad bio popularizirati pobožnost Presvetom Srcu Isusovu. Iako se pobožnost Presvetom Srcu Isusovu prakticirala i prije toga vremena, sada je dobio snažan novi poticaj kroz rad oca Johna Eudesa i spise oca Claudea. Presveto Srce se smatra „simbolom one bezgranične ljubavi koja je potaknula Riječ da utjelovi, da ustanovi Svetu Euharistiju, da uzme naše grijehe na sebe i, umirući na križu, ponudi sebe kao žrtvu i žrtvu vječni Otac.”

Pobožnost Presvetom Srcu najprije je postala popularna u Francuskoj, zatim se proširila u Poljsku i druge zemlje, uključujući kasnije i Sjedinjene Države. Prva peticija Svetoj Stolici za uspostavljanje blagdana bila je od kraljice Marije, supruge Jakova II. od Engleske. Za ovu pobožnost određen je mjesec lipanj, a od 1929. godine svetkovina je jedna od najviših i slavi se u petak nakon svetkovine Tijela i Krvi Kristove.

SVETAC DANA – SV. TEREZIJA AVILSKA

Terezija Avilska je znala i vjerovala da je odlučujuće oružje jedino molitva jer iz nje i druga sredstva dobivaju svoju jakost. Zato je u borbi za Krista i Crkvu osnivala samostane u kojima će njezine sestre moliti i na taj način za kraljevstvo se Božje boriti.

Život prve žene naučiteljice Crkve mogli bismo nazvati duhovnim iskustvom jedne ljubavi jer je taj život bio mistika kao susret s Bogom. O tome je njemački isusovac Josef Sudbrack napisao vrijednu i stručnu studiju u kojoj pokazuje aktualnost Terezijina iskustva. Njezin mistični odgovor Božjemu pozivu vodi neposredno u veoma bujan nutarnji život, a i u apostolat. Tko si bude dao truda te pročita barem središnje tekstove iz Terezijinih djela, naći će u njima onakve stavove kakvi su i njemu potrebni za njegov osobni duhovni život.

Terezija se rodila 28. ožujka 1515. u Avili, glavnom gradu istoimene pokrajine u Staroj Kastiliji, koji je nadaleko poznat po svojoj romaničkoj crkvi, gotičkoj katedrali te bedemima iz XI. stoljeća. Roditelji su joj bili Don Alonso Sanchez de Cepeda i Dona Beatriz de Ahumada. Osim nje imali su još jedanaestero djece. Od triju djevojčica dvije se kasnije udadoše, a samo se Terezija odluči za redovnički stalež. Odluku nije donijela iz neke nužde, već posve slobodno i promišljeno. U svojoj djevojačkoj dobi između 14. i 18. godine i ona je mnogo držala do ljepote, ljupkosti, bogatstva i ljubavi pa se ozbiljno bavila i mislima o udaji. Iako je već od ranog djetinjstva bila veoma temperamentna, u svojim željama i odlukama naprasita, ipak ništa nije činila nepromišljeno, bez prethodnog razmišljanja. Posjedovala je veliku i spontanu sposobnost da ljubi, no to je nikad nije dovelo u nepriliku da bi nešto od onoga što je rekla ili obećala morala povući, a što govori da je sve prije dobro odmjerila.

Terezijina je duša bila gladna znanja. Tu glad nije bilo lako utišati pa je neprestano posezala za novim knjigama. Kako je po naravi bila dražesna, ljupka, u društvu i igri upravo čarobna, nikad joj nije uzmanjkalo mladoga društva i muškoga i ženskoga. Ona je bila pravi virtuoz u sposobnosti da ljude razveseli i nasmije, što će je kao ljudska vrlina pratiti cijeli život.

Kad je Terezija odlučila stupiti u samostan karmelićanki od Utjelovljenja u Avili, bilo je to iznenađenje i za nju samu i za sve one koji su je poznavali. Svakako da iza te odluke nije stajalo nikakvo ljubavno razočaranje, a još manje neka naročita simpatija ili naravna sklonost pa čak ni oni neki pokreti duše koji su u sličnim odlukama redovito više ili manje prisutni. Nju je u samostan jednostavno vodila želja da spasi dušu jer se, poznavajući svoju narav, bojala da bi to u svijetu mogla ostvariti. Zbog toga je stupanje u samostan bio za nju veoma bolan i težak, upravo dramatičan doživljaj. Ona sama o tome svjedoči: “Jedva mogu vjerovati da će moja bol i u smrti biti veća od one što sam je osjećala kad sam napuštala roditeljsku kuću. Činilo mi se kao da se u meni odvaja svaka pojedina kost.” Da nije to sama napisala, jedva bismo takvo što mogli pomisliti o jednoj, u povijesti Crkve, najodličnijoj redovnici. Ona je svoje zvanje skupo platila, a i to je nemalo pridonijelo njenoj veličini.

Kako je Terezija bila promišljena i odlučna žena, kad je jednom odlučila postati redovnica, onda je tu stvar uzela veoma ozbiljno. Sa zvanjem se nije šalila. Prvu godinu redovništva nastojala je oko savršenosti tako odlučno da se živčano i tjelesno brzo dokrajčila. Upala je u stanje sveopće anemije, a zatim je kroz četiri dana bila posve ukočena. Svima je izgledalo da će umrijeti i već su sve pripremili za sprovod. No, ona se najedanput probudila iz svoga mrtvila i ukočenosti te sama otklonila posvećeni vosak, kojim su joj po tadašnjem običaju bili već zalijevali očne kapke. Neki misle, čak, da samo brizi i slutnji Don Alonsa valja zahvaliti, jer se opirao pogrebu, da nije bila živa zakopana. Svetica sama misli da tu milost ima zahvaliti zagovoru sv. Josipa koga je počela još više štovati i pobožnost prema njemu cijeli život neumorno širiti.

Nakon toga iskustva ne znači da je Terezija odmah postala svetica. Daleko od toga. Ona je čak 18 godina provela u osrednjosti. Samostan od Utjelovljenja u Avili imao je doduše 120-180 sestara karmelićanki, ali je u njemu bilo takvo ozračje koje nije mnogo poticalo na savršenost i svetost. Tko se želio ipak posvetiti, morao je to činiti na vlastitu inicijativu, uz rizik da bude ismijan, šikaniran i onemogućavan. Dona Teresa de Ahumada pokušala je ipak s nekim sestrama nešto učiniti, no malo ih je izdržalo taj pokušaj. Lakše je bilo provoditi u samostanu jedan udobniji život u onoj “blaženoj” osrednjosti, prema načelu: “Ne quid nimis!” – bez prevelikog zalaganja i naprezanja. Terezija, opisujući život u samostanu tih godina, pokazuje sve njegove slabosti, sjene i nedostatke. To je i nju strahovito razočaralo, a u duši je sve jasnije i življe osjećala zov da se iz svega toga izdigne. U jednom je viđenju vidjela mjesto u paklu, koje joj je pripravljeno, ako ne krene drugim, boljim i savršenijim putem. Bilo joj je tada 40 godina. Ona se energično odlučila za reformu Karmela.

Od časa kad je jasno vidjela da je Bog više ne želi gledati “u razgovoru s ljudima, već s anđelima” i kad je svoje srce s njegovim velikim mogućnostima “nastojala uskladiti” sa Srcem Kristovim, do tada prosječna karmelićanka postade jaka žena, velika redovnica, koja je nastojala svoj život proživljavati u duhu Evanđelja. I u tome je bila sva obnova Karmela, obnova koja je išla polako, uz mnoge poteškoće, ali koja je posve preobrazila redovnički život. Rodio se novi, idealni Karmel, nama dobro poznate bosonoge karmelićanke, dostojne kćeri velike majke Terezije od Isusa.

Radi obnove Karmela Terezija je krstarila cijelom Španjolskom. Nije više bilo poteškoće i zapreke koja bi je zaustavila. I to je bio život njezine posljednje 22 godine. Iz tog su života kao najzreliji plodovi onoga razdoblja nastala njezina pisana djela: Knjiga Gospodinovih smilovanja, u kojoj je majstorski i duboko psihološki opisala povijest svoga života, Put savršenosti, Stanovi ili grad duša, Utemeljenja, kao i nebrojeni odgojni spisi te svjedočanstva uzvišene mistične lirike.

U svojim molitvama i mističnim zanosima ta je sveta redovnica nosila sve brige i tjeskobe Tridentskog sabora, bitku kod Lepanta, događaje u svojoj domovini Španjolskoj, misijski rad u Americi. Sama je rekla da je Indijanci tamo u Americi stoje mnogo jer je u molitvi za njihovo spasenje mnogo uzdisala. Iako je bila na vrhuncima mistike, nije bila daleko od svega onoga što se u tadašnjoj Crkvi i u svijetu događalo.

Naslućujući sve kušnje koje čekaju Crkvu i kršćanstvo, vapila je: “O kršćani, vrijeme je da branite svoga Kralja te da se u tako velikoj zapuštenosti oko njega svrstate! Jer malen je broj vjernih koji ga još okružuje; veliko je naprotiv mnoštvo onih koji slijede Lucifera. No, najgore je što oni koji se na vani očituju kao Gospodinovi prijatelji, potajno ga iznutra izdaju, tako da on ne nalazi gotovo nikoga na koga bi se mogao osloniti.”

No Terezija je znala i vjerovala da je odlučujuće oružje jedino molitva jer iz nje i druga sredstva dobivaju svoju jakost. Zato je u borbi za Krista i Crkvu osnivala samostane u kojima će njezine sestre moliti i na taj način za kraljevstvo se Božje boriti. Povijest joj je dala pravo jer ona postade jednom od vrhunskih ličnosti katoličke obnove XVI. stoljeća, s utjecajem koji traje još i danas. Njezin su se život i duhovno iskustvo savršeno utkali u obnoviteljski pokret Crkve što ga je započeo Tridentski sabor.

Terezija je napustila vrijeme izdahnuvši 14. listopada 1582. Dan poslije njezine smrti bio je već 15. listopada, jer je upravo tada stupila na snagu reforma kalendara – ispravak staroga julijanskoga kalendara te se vrijeme uskladilo s objektivnom stvarnošću prema kojoj se mjeri. Ima u tome mnogo znakovitosti jer je Terezija Avilska svojom obnovom Karmela pomogla pomaku redovničkoga života naprijed općenito. Na njezinim se spisima nadahnjuju još i danas toliki redovnici i redovnice.

Samo u našem stoljeću od god. 1900.-1967. Terezijina su djela bilo sva bilo djelomično objavljena u 528 izdanja. U svojoj izvornosti i genijalnosti ona već 4 stoljeća utječu na ono što se naziva duhovni život Europe. Bossuet se nije ustručavao izreći o njoj ovaj sud: “Sama Terezija ima i u mistici isto značenje kao Toma Akvinski u dogmatici.” Papa Pavao VI. proglasio ju je stoga 27. rujna 1970. prvom od žena naučiteljicom Crkve. Engleski povjesničar Macaulay u jednom svom eseju nazvao je sv. Tereziju Avilsku “srcem katoličke reforme”, a Gisbert Kranz misli da ona pripada čovječanstvu, što znači da je zajednička svojina čovječanstva. Kad je tako, onda valja posegnuti za njezinim djelima i čitati ih. Završimo ovaj sažeti prikaz o sv. Tereziji njezinim riječima što ih je zapisala na jedan listić i stalno ih čuvala u svome Časoslovu:

Neka te ništa ne zbuni, Ništa ne uplaši!

Sve prolazi;

Bog se ne mijenja – ostaje uvijek isti.

Strpljivost sve postizava.

Tko posjeduje Boga, tome ništa ne nedostaje;

Bog je jedini posve dostatan.

Izvor: Katolici.org

SVETAC DANA – SV. KALIST I. PAPA I MUČENIK

U Crkvi su se javljale tendencije pretjerane strogosti, s druge pak strane, možda i prevelike blagosti. Kalist se priključio ovoj drugoj struji jer je bio uvjeren kako je čovjek po naravi slab

Kalist je bio rob Aurelija Karpofora, koji je bio u srodstvu s carem Komodom, ali je bio kršćanin, pa je Kalista oslobodio i odgojio u kršćanstvu.

Papa Zeferin je Kalista postavio za svoga savjetnika i povjerio mu upravu groblja u blizini Via Appije – sada Kalistove katakombe. Nakon Zeferinove smrti rimska je zajednica izabrala Kalista za njegova nasljednika i tako se on uspeo na vrh crkvene hijerarhije.

Rođen je u Rimu. Vodi Crkvu u relativno mirnom vremenu, jer je imperator Elagabal (218. – 222.) zaokupljen problemima države.

Pred njim kao rimskim biskupom stajahu teški zadaci. Jedan je od njih bio doktrinarne naravi: Sabelijevo krivovjerno naučavanje, koje je odviše naglašavalo Božje jedinstvo pa je Oca, Sina i Duha Svetoga proglasilo samo raznim načinima očitovanja jednoga Boga, niječući stvarne razlike između triju božanskih osoba. To se očito protivi Svetome pismu gdje je jasno izražena stvarna razlika između osobe Oca, Sina i Duha Svetoga. Sabelijev je nauk u rimskoj kršćanskoj općini stvorio raskol. Zato je Kalist isključio iz crkvene zajednice Sabelija i njegove pristaše. Još su teži pred Kalistom stajali pastoralni zadaci.

Problem je bila praksa pokore, zatim odmjerenost u dijeljenju oproštenja te napokon pitanja bračnoga morala. Rimska se zajednica neprestano povećavala, a to je pred dušobrižnike stavljalo nove probleme. Njihovo se rješenje očekivalo uz djelotvornu pomoć pape Kalista. U Crkvi su se javljale tendencije pretjerane strogosti, s druge pak strane, možda i prevelike blagosti. Kalist se priključio ovoj drugoj struji jer je bio uvjeren kako je čovjek po naravi slab. To mu tada nije baš pribavilo velik ugled.

Nakon svetog Augustina, koji je pametno rekao da je Crkva “corpus permixtum”, a to znači zajednica i svetaca i grešnika, Kalistov je stav posve razumljiv. Papa Kalist je dao sagraditi crkvu svete Marije na Trasteveru. To je prva crkva posvećena Bogorodici. Tijekom vremena obogaćena je značajnim umjetničkim djelima. Nastavio je uređenje katakomba, koje je započeo papa Zefirin. Po završetku radova, katakombe su nazvane Katakombe sv. Kalista – na Via Appiji. U tim katakombama je pokopano četrdeset šest papa i oko dvjesto tisuća kršćana. Novi car Aleksandar Sever nije mogao ili htio smiriti narod koji se ponovno usmjerio na progon kršćana. Masa pobunjenog naroda upala je u papinsku kuću, zgrabila papu Kalista i bacila ga kroz prozor. Tek 1960. godine arheološka iskapanja na groblju Calepodio, blizu Via Aurelije, pronađen je Kalistov grob.

Izvor: Sveci.net

SVETAC DANA – SV. EDUARD ISPOVJEDALAC

U povijesti kršćanskih naroda, pa tako i u povijesti Engleske bilo je svetih vladara koje je Crkva uzdigla na čast oltara. Jedan je takav i engleski kralj Eduard koji se god. 1004. rodio u Islipu kod Oxforda kao sin kralja Etelreda II. i Eme, sestre Rikarda II. Normandijskoga. Stric mu je bio sveti mučenik Eduard, također engleski kralj.

Eduard je već kao dječak god. 1014. za vrijeme danske invazije upoznao pečalbu jer se morao skloniti kod djeda i bake s majčine strane. Ondje proboravi prilično vremena dok napokon god. 1041. ne bi pozvan natrag u domovinu kao baštinik engleskoga prijestolja na koje se uspe sljedeće godine, a svečano je okrunjen za kralja god. 1043. Kao kralj odmah se našao u središtu sukoba oko svoga prijestolja između dviju stranaka koje su htjele na monarha imati utjecaj. Bila je to filonormanska stranka, prema kojoj je bio sklon, i anglosaska, kojoj je bio na čelu barun Godwin od Wessexa.

Možda je upravo iz duha pomirljivosti kralj oženio god. 1045. kćer toga svoga političkog protivnika, veoma izobraženu Edith. Ali njegov protivnik nije bio isto tako pomirljiv pa je kralj god. 1051. s čitavom svojom obitelji morao u izgnanstvo dok je sama kraljica jedno vrijeme morala biti zatvorena u samostanu. Do kakva-takva pomirenja s anglosaskom strankom došlo je zato što je kralj god. 1052. pristao da se otarasi svoje normanske okoline.

Unatoč tim političkim neuspjesima u engleskom je narodu kralj Eduard ostavio ipak neizbrisiv trag pa je u duši naroda još stoljećima lebdio kao idealan monarh koga su štovali kao anđela čuvara nacije. On je to i zaslužio jer je za života pokazivao izvanrednu dobrotu i ljubav prema svima potrebnima, prijaznost prema onima malenima, hodočasnicima i redovnicima. On je po naravi bio tako blag da se nije nikad iz njegovih usta čula oštra i prijekorna riječ, pa ni prema onima koji su bili surovi i opori.

Kralj je naročito ušao u volju naroda time što je ukinuo “heregeld”, vojnički porez, koji mu je bio velik teret. A što se do ukinuća toga nameta već skupilo i sačuvalo novca, kralj je velikodušno podijelio siromasima. Bio je, dakle, čovjek koji nije mislio samo na sebe, već i na tolike druge što su živjeli u oskudici i bijedi. Životopisci ističu i kraljevu krepost čistoće, što onda baš nije bila jaka strana svih vladara.

Kralj je darovnicama obasuo Westminstersku opatiju, koja u engleskoj povijesti postade slavna i utjecajna. Kad je u toj opatiji bio gotov kor za molitvu i svečano otvoren 28. prosinca 1065., kralj je već bio teško bolestan. Umro je malo poslije toga, tj. 5. siječnja 1066. Pokopan je u crkvi Westminsterske opatije, koja mu toliko duguje. U katoličkom kalendaru se slavi 5. siječnja, a u Engleskoj ga katolici i anglikanci slave 13. listopada.

Narod je brzo počeo štovati kralja kao sveca, a u tome su mu prednjačili sami redovnici iz Westminstera. Pripovijeda se o brojnim hodočašćima na njegov grob i o čudesima po njegovu zagovoru. Kad su mu god. 1102. ponovno pregledali tijelo, našli su ga sačuvana. Kad su kratko nakon kraljeve smrti bitkom kod Hastingsa Normani postali potpuno gospodari Engleske, i oni su promicali Eduardov kult jer su ga smatrali svojim.

Kralja Eduarda proglasio je svetim 7. veljače 1161. u Anagniju papa Aleksandar II. Dvije godine kasnije canterburyjski nadbiskup, slavni Toma Becket, dao je prenijeti kraljeve relikvije na drugo mjesto i smjestiti ih u kor iste crkve. To je bilo 13. listopada 1163. pa se zbog toga na današnji dan kao na dan prijenosa njegova tijela i slavio njegov blagdan. U XIII. stoljeću učinjen je još jedan prijenos svetoga tijela u kapelu iza glavnoga oltara, gdje ono i danas počiva.

Izvor: Bitno.net