SVETAC DANA – SV. CARLO ACUTIS

Sveti Carlo Acutis, talijanski učenik, „Božji influencer“, rođen je 3. svibnja 1991. u Londonu (okrug Barking and Dagenham), u kojem su tada živjeli i radili njegovi roditelji, ugledni bankovni službenik Andrea Acutis i Antonia Salzano. Nedugo poslije Carlova rođenja, u rujnu 1991, obitelj se preselila u Milano. Već kao dijete Carlo je štovao Majku Božju i redovito molio krunicu. Nakon prve pričesti, koju koju je kao sedmogodišnjak primio u samostanu SantʼAmbrogio ad Nemus u Milanu, svakodnevno je nazočio svetoj misi, a prije ili poslije mise neko vrijeme provodio u molitvi i duhovnim razmišljanjima ispred svetohraništa. Njegovi omiljeni svetački uzori bili su Franjo Asiški, Francisco i Jacinta Marto, Dominik Savio, Tarzicije, Alojzije Gonzaga i Bernardica Soubirous. Bio je uključen u katehetskom i karitativnom djelovanju svoje župe. Školovao se u isusovačkom Institutu Leona XIII. u Milanu. Često je znao izlaziti noću i dijeliti pokrivače i hranu beskućnicima, a svoju ušteđevinu darivao je siromasima i misijama. Uvijek je bio pun života, smiren, nasmijan, spreman priskočiti u pomoć i pobrinuti se za druge. Volio je nogomet, bicikl, videoigre i računala, uživao u filmovima i stripovima. U školi je od nasilnika branio slabije i djecu s posebnim potrebana, vodio brigu o djeci rastavljenih roditelja. Volio je putovati, a njegovo omiljeno odredište bio je grad svetog Franje Assisi.

Svi koji su ga poznavali, znali su za njegovu osobitu strast prema računalima. Na internet je gledao kao na jedan od načina širenja katoličke vjere, a pomagao je svećenicima u izradi župnih internetskih stranica. Postao je svojevrsni zaštitnik digitalnih medija jer je pokazao kako i internet može pomoći na putu osobne svetosti. Istražio je više od 136 priznatih euharistijskih čuda, koja su se dogodila tijekom povijesti u različitim zemljama. Posvetio se njihovoj katalogizaciji i izradio njihov virtualni muzej. Carlova izložba euharistijskih čuda obišla je poslije njegove smrti svih pet kontinenata. Početkom listopada 2006. Carlo je obolio od agresivnog oblika leukemije. Sve do smrti zadržao je duboku pobožnost prema euharistiji, a vlastite bolesničke patnje prinosio je kao žrtvu za papu i Katoličku crkvu. Preminuo je 12. listopada 2006. u bolnici San Gerardo u Monzi (Lombardija). Pokopan je po svojoj želji na groblju u Assisiju (provincija Peruggia, Umbrija), a u travnju 2019. njegovo tijelo premješteno je u tamošnju crkvu Santa Maria Maggiore. O Carlovom životu objavljena je 2007. knjiga pod naslovom “Euharistija-moja autocesta za nebo”. Na šestu obljetnicu Carlove smrti pokrenut je proces njegove beatifikacije. Papa Franjo proglasio ga je 5. srpnja 2018. slugom Božjim, a blaženim 10. listopada 2020. Carlo Acutis je prvi blaženik i svetac ‘milenijalac’, prvi koje je imao Facebook profil, igrao PlayStation i bio ljubitelj Pokémona. Papa Franjo je izjavio: „Carlo je znao koristiti novu komunikacijsku tehnologiju za prijenos evanđelja, za prenošenje vrijednosti i ljepote“. U izdanju nakladničke kuće Verbum u Hrvatskoj je 2021. objavljena zanimljiva knjiga francuskog svećenika Willa Conquera „Carlo Acutis-geek u raju“. Papa Lav XIV. proglasio ga je svetim 7. rujna 2025.

Izvor: zupajastrebatsko.hr

SVETAC DANA – SV. PAPA IVAN XXIII.

Papa Dobri osvojio je cijeli svijet svojom dobrotom, jednostavnošću i smislom za humor.

Angelo Giuseppe Roncalli rodio se 25. studenoga 1881. godine u malom planinskom selu Sotto il Monte kod Bergama, u seljačkoj obitelji. Angelo je bio četvrto dijete od trinaestero djece, koliko su imali njegovi roditelji Giovanni Battista i Mariana Roncalli. U desetoj godini osjetio je poziv da služi Bogu, te odlazi u sjemenište u Bergamu. Nakon sjemeništa odlazi na Institut sv. Apolinara u Rimu, gdje 10. kolovoza 1904. godine biva zaređen za svećenika. U međuvremenu od 30. studenog 1901. do 30. studenog 1902. godine služi vojni rok u 73. pješačkoj pukovniji brigade Lombardija.

Nakon zaređenja Roncalli se vraća kući i u Bergamu ga za tajnika uzima biskup Giacomo Radini-Tedeschi, te predaje crkvenu povijest na sjemeništu. Godine 1914. biskup Radini-Tedeschi umire, a Roncalli biva regrutiran u Prvom svjetskom ratu kao sanitetski podnarednik, a zatim kao vojni kapelan. Papa Benedikt XV. postavlja ga 1920. godine za predsjednika misijskog apostolata za Italiju (Consiglio centrale dell’Opera della Propagazione della Fede). Svoje slobodno vrijeme je posvetio pisanju o sv. Karlu Boromejskom (1538.-1584.), kojega je neobično cijenio. Radeći na tome u milanskoj biblioteci Ambrosiana upoznao je kardinala Achillea Rattija. Kada je kardinal Ratti postao papa Pio XI., upućuje Roncallija u diplomatsku službu. Papa ga imenuje biskupom 19. ožujka 1925. godine i šalje za Apostolskog vizitatora u Bugarskoj. U studenom 1934. godine Sveta Stolica ga promiče u službu za Apostolskog delegata u Turskoj i Grčkoj. Već tada se zauzimao za približavanje ostalim kršćanima, posebno “pravoslavnoj braći”. Za vrijeme Drugog svjetskog rata pomogao je mnogim Židovima koji su bježali od progona. Papa Pio XII. šalje ga 1. siječnja 1945. godine za nuncija u tek oslobođenom Parizu. Osam godina kasnije, 15. siječnja 1953. godine papa Pio XII. imenuje ga kardinalom i postavlja za patrijarha Venecije. Tom prilikom kardinal Roncalli je rekao: Dolazim iz poniznosti i odgojen sam u zadovoljnom i blagoslovljenom siromaštvu. Providnost me odvela iz moga rodnog mjesta. Upoznala me s različitim narodima, religijama, ideologijama. I mene je uvijek više zanimalo ono što nam je zajedničko, nego ono što nas dijeli. To je trebao biti častan umirovljenički položaj.

Papinska služba

U listopadu 1958. godine umire papa Pio XII. i kardinal Roncalli odlazi na konklave u Rim. Na konklavama sudjeluje pedeset jedan kardinal. Njegovo ime se spominje kao jedno od mogućih nasljednika pape Pacellija, ali na njega nitko ozbiljno ne računa. Bile su to neizvjesne konklave. Poslije je Papa običavao govoriti: Naša su imena skakutala unutra-van, kao slanutak u zdjeli. I napokon, 28. listopada 1958. godine, nakon jedanaest krugova glasovanja i s trideset osam glasova, izabran je za nasljednika sv. Petra. Upitan koje će ime uzeti kao papa, odgovorio je: Zvat ću se Ivan – Ioannes Vocabor, po uzoru na svoga oca, na Ivana Krstitelja i Ivana Apostola. Bilo je to prvo od iznenađenja koje će uslijediti. Papa Ivan XXIII. vjerojatno je jedini papa u povijesti crkve koji je vodio dnevnik. Nakon svoga izbora u njega je zapisao: …To je poput sna, a opet će sve dok ne umrem biti dostojanstvena stvarnost moga života. Klicalo mi je tristo tisuća ljudi. U svjetlosti reflektora bio sam samo bezlična masa. Njegov izbor dočekan je s velikim iznenađenjem. Novi papa imao je sedamdeset sedam godina i bio je relativno nepoznat široj javnosti. Uzevši u obzir broj krugova glasovanja u konklavama i njegovu dob, svi su mislili da je izabran kompromisom kao prijelazno rješenje. No, pokazat će se da su se prevarili. Od samoga početka svoga pontifikata papa Ivan XXIII. unosi velike promjene u Vatikanu. Papa se spušta među ljude i svima želi biti blizu. Treći kat Apostolske palače intimno je područje pape. Ivan je pustio kamere u to područje. Takvo se što do sada još nije dogodilo, i nisu svi time bili oduševljeni. To je bila potpuna promjena imidža, od aristokratskog, hijerarhijskog Pija, do pape koji se volio nazivati seljakom. Svima je želio biti dobar pastir. Papa iste godine saziva konzistorij i imenuje dvadeset tri nova kardinala iz cijeloga svijeta, čime je znatno povećao kardinalski zbor. Ivan je imenovao kardinale iz cijelog svijeta.

Samo tri mjeseca nakon svoga izbora, Papa 25. siječnja 1959. godine okupljenim kardinalima u crkvi sv. Pavla izvan zidina objavljuje svoju odluku o sazivanju Drugog vatikanskog koncila. Ta objava zaprepastila je nazočne kardinale. Štoviše, sazivanje koncila iznenadilo je sve u svijetu. Svi su nešto očekivali od Pape, ali ne to. Papa je želio provesti obnovu Crkve u odnosu na svijet i dati joj načina da vodi dijalog sa svim ljudima, nevjernicima ili vjernicima drugih vjera ili drugih vjeroispovijesti, te tražiti jedinstvo Rimske Crkve s istočnim Crkvama. Papa uvodi krilaticu aggiornamento, tj. posadašnjenje Crkve. Svojim biskupima je rekao: Crkva nije muzej koji treba čuvati, nego vrt koji treba obrađivati… Otresimo prašinu koja se nakupila na prijestolju sv. Petra. Svim kršćanima je poručio: Tražimo ono što nas povezuje, a ne ono što nas dijeli. Kada je opao prvi šok s oduševljenjem su otpočete pripreme za koncil. Među kardinalima i biskupima bila je nekolicina koji su se protivili koncilu, navodeći da se time zadire u baštinu Crkve. U kolovozu 1961. godine izbija međunarodna kriza u Berlinu, gdje su sovjeti započeli graditi berlinski zid, kako bi spriječili sve učestalije prebjege građana s Istoka na Zapad. Papa je bio jako zabrinut i pitao se zar je moguće da će zbog jednog grada ponovno izbiti rat. Nikita Hruščov također nije želio rat, ali je prijetio njime. Tad se dogodilo nešto do tada nezamislivo. Papa se u Castel Gandolfu, preko radio Vatikana obratio sovjetima i saveznicima. U svom apelu Papa ih preklinje da sačuvaju mir. Hruščov reagira i u Pravdi hvali Papin apel, te šest tjedana kasnije, na opće iznenađenje iz Moskve stiže telegram s čestitkom u povodu Papina osamdesetog rođendana. Kriza je okončana zahvaljujući Papi. Nekoliko dana prije početka koncila Papa prvi put napušta Rim i odlazi na hodočašće u Loreto i Asiz s nakanom za uspjeh koncila.

Početak Drugog vatikanskog koncila 11. listopada 1962. godine putem Eurovizije pratio je cijeli svijet. U svečanoj povorci u baziliku sv. Petra, koja je bila posebno uređena za tu prigodu, donijeli su Papu na nosiljci, ispred kojeg je išla procesija od 2540 crkvenih otaca (kardinala, biskupa, teologa) koji su imali pravo glasa. Među pozvanim gostima bili su prisutni i izaslanici osamnaest nekatoličkih Crkava. Taj dan završio je Papinim znamenitim govorom. Na Trgu sv. Petra okupilo se više stotina tisuća ljudi sa svijećama. Papa im je poručio: Draga moja djeco, čujem vaše glasove. Moj je glas samo jedan, ali u njemu su glasovi cijeloga svijeta. Cijeli je svijet došao ovamo. Možemo reći da je i Mjesec večeras želio biti svjedok toga događaja. U cijeloj svojoj povijesti bazilika sv. Petra nikad nije vidjela ništa slično. Ja nisam važan. Govorim vam kao brat koji je po volji našega Gospodina, postao otac. Ali sve to zajedno, očinstvo i bratstvo i milost Božja neka odaju počast ovoj večeri. I svoje osjećaje uvijek izražavajmo kao sada, pred nebom i zemljom. Vjerom, nadom i milosrđem, ljubavlju prema Bogu i svojoj braći. I da svi, u svetome miru Gospodinovu, činimo dobra djela. Kada dođete svojim domovima, naći ćete svoju djecu. Zagrlite ih i recite im da je to od Pape. Možda ćete morati otrti poneku suzu. Recite lijepu riječ. Papa je s nama. Osobito u doba tuge i gorčine. Samo nekoliko dana prije početka koncila Papa je doznao da boluje od raka želuca, ali nije želio da se to sazna, kako ta vijest ne bi pokvarila radost koja je vladala zbog početka koncila. Pred kraj listopada iste godine ponovo izbija međunarodna kriza, ovoga puta oko Kube. Svijet se našao na rubu Trećeg svjetskog rata. Papa ponovo upućuje apel u ime cijeloga svijeta za svjetski mir. Sovjeti popuštaju i svijet je ponovno odahnuo. Šest mjeseci kasnije 11. travnja 1963. godine Papa objavljuje encikliku Pacem in terris (Mir na Zemlji) u kojoj se obraća cijelom ljudskom rodu žarko apelirajući za svjetskim mirom, nasuprot prijetećoj nuklearnoj katastrofi i govori kako temelj svjetskog mira mora proisteći iz prepoznavanja prava i dužnosti. Distancira se od marksističke ideologije i aspiracija komunističkog režima, ali se zalaže za otvorenije odnose između Svete Stolice i Istoka. Bila je to uopće prva enciklika u kojoj poglavar Katoličke Crkve govori o općem ljudskom pitanju – miru, a ne o vjerskoj temi. Bila je to svojevrsna njegova oporuka. Sve su se češće čule glasine kako je Papa teško bolestan i kako neće još dugo živjeti. Papa je na te glasine rekao: Moj je kovčežić spakiran. Ja sam spreman.

Kraj života

Papa Ivan XXIII. posljednji put se pojavio u javnosti 11. svibnja 1963. godine kada mu je talijanski predsjednik Antonio Segni dodijelio nagradu za mir Balzam. Dva tjedna kasnije Papa je pretrpio izljev krvi u mozak, a bolest je uzela maha. U petak 31. svibnja liječnici su se predali. Bilo je očito da se rak više nije mogao pobijediti. Na Trgu sv. Petra ljudi su molili i iščekivali. Tih dana Papa je rekao svojim suradnicima: Moje se vrijeme na zemlji završava. Ali Krist živi i Crkva nastavlja svoje djelo. Duše, duše, Ut omnes unum sint (da sve budu jedno). Papine posljednje misli su se ticale i njegovih protivnika: Ako sam koga povrijedio, molim ga za oprost. Ako je tko bio nezadovoljan mojim stajalištima i mojim djelima, molim ga za strpljivost prema meni. U svojim sam posljednjim satima miran i siguran da me moj Bog neće odbiti u svojoj milosti. Papa Ivan XXIII. umro je na Duhovski ponedjeljak, 3. lipnja 1963. godine u 19.49 sati u osamdesetdrugoj godini života. Papa Ivan Pavao II. 2000. godine proglasio ga je blaženim, a njegovo tijelo je preneseno u baziliku sv. Petra gdje je i danas izloženo pogledima hodočasnika. Crkva je odstupila od uobičajene prakse da se spomen blaženika i svetaca slavi na dan njihove smrti, te je kao datum za slavlje blaženog Ivana XXIII. odredila dan kada je ovaj papa otvorio rad Drugog vatikanskog koncila, kako bi i time naznačila koliko je značenje njegove odvažnosti.

Papa Franjo proglasio ga je svetim 27. travnja 2014., prvu nedjelju nakon Uskrsa.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. FRANJO BORGIA

Franji je 27. ožujka 1546. umrla žena Eleonora. Nakon toga događaja on je pod vodstvom isusovca oca Andrije d’Ovieda obavio duhovne vježbe po metodi sv. Ignacija Loyole. Plod je tih duhovnih vježbi bio da je 2. lipnja 1546. položio zavjete čistoće, poslušnosti te zavjet da će stupiti u Družbu Isusovu.

Sveti Franjo Borgia ugledao je svjetlo španjolskoga plavetnog neba 28. listopada 1510., na blagdan svetih apostola Šimuna i Jude Tadeja, u Gandiji, kao prvorođenac Juana de Borgie, trećeg gandijskog vojvode, i žene mu Ivane Aragonske. Po očevoj je lozi bio praunuk pape Aleksandra VI., a po majčinoj aragonskog i kastilskog tzv. katoličkog kralja Ferdinanda. U desetoj godini života ostade siroče bez majke i bi poslan u Zaragozu, gdje mu ujak Ivan Aragonski bijaše nadbiskup. Ondje započe njegov prvi odgoj u čitanju i pisanju, u glazbi – za koju bijaše naročito nadaren, a i u umijeću rukovanja oružjem, što su tada plemićki sinovi morali naučiti.

Nakon toga je kao paž pošao na španjolski dvor u Tordesillas. Bio je paž done Katarine, sestre Karla V., čineći joj društvo u osami s njezinom majkom, kraljicom Ivanom “ludom”. Kad se Katarina god. 1525. udala za portugalskoga kralja Ivana III., Franjo se vratio u Zaragozu te ondje pod vodstvom Gašpara de Laxa studirao filozofiju. Na zahtjev samoga Karla V. vratio se g. 1528. na kraljevski dvor te godinu dana kasnije oženio Eleonoru de Castro, Portugalku, inače počasnu damu carice Izabele, Karlove žene. Karlo V. je veoma zavolio Franju i obasuo ga raznim milostima, odlikovanjima i počastima. Franjin je brak s Eleonorom bio sretan i plodan. Rodit će se iz njega osmero djece.

Franjina je obitelj ostala na carskome dvoru sve do nenadane smrti znane ljepotice, carice Izabele, 1. svibnja 1539. Ta je smrt učinila na njega silan dojam. Franjo je kao vrhovni carski nadkonjušar bio zadužen da takoreći preko cijele Španjolske prati caričin lijes sve do Granade, gdje je imala biti sahranjena. Kod sahrane 17. svibnja on je morao potvrditi istovjetnost pokojničina tijela. Učinivši to, doživio je silan preokret u svome životu. Upoznao je živo svu prolaznost i nestalnost zemaljskih stvari. I odatle vuče korijen njegova odluka da se posveti jednom savršenijem životu. To ipak nije bila još neposredna odluka da će se posve odreći svijeta. Prvi Franjini životopisci njegov su doživljaj u Granadi ovako saželi: “Neću više nikada služiti gospodaru koji bi mogao umrijeti.” Sam Franjo će kasnije u svom dnevniku, na obljetnicu caričine smrti god. 1566., ovo zabilježiti: “Utjeha u mislima na caricu, u radosti nad onim što je Gospodin smrću učinio nad njom i nada mnom.”

Nakon caričine smrti Franjo je bio imenovan potkraljem Katalonije te je 23. kolovoza ušao u Barcelonu. U toj će službi ostati od 1539. do 1543. te pokazati izvanredne sposobnosti za upravu i vođenje poslova. Istaknuo se naročito u smirivanju duhova i u borbi protiv razbojnika i pljačkaša. Nalazeći se na tako visokom državničkom položaju, provodio je ipak veoma intenzivan duhovni život, provodeći sate i sate u molitvi te primajući često sakramente ispovijedi i pričesti. Osjećao je silnu sklonost da što dublje upozna samoga sebe, ispitivao je neprestano stanje svoje duše, a kasnije će i pisati o raznim metodama kako se dolazi do spoznaje samoga sebe.

U to se vrijeme mnogo družio i savjetovao s franjevačkim bratom Juanom de Tejedom, koga je s dopuštenjem njegovih poglavara poveo sa sobom u Gandiju. U Barceloni se upoznao i s velikim franjevačkim svecem te revniteljem redovničke obnove Petrom Alkantarskim. U istome gradu došao je god. 1541. u prvi dodir s Družbom Isusovom, susrevši se s blaženim Petrom Fabrom, koji je bio na prolazu kroz Kataloniju.

Kad je Franji 17. prosinca 1542. umro i otac, postade on nasljednikom Gandijske vojvodine. Godinu dana kasnije Karlo V. imenovao ga je majordomom vojvotkinje Marije, kćeri portugalskoga kralja, koja se imala udati za španjolskoga prijestolonasljednika Filipa.

Franji je 27. ožujka 1546. umrla žena Eleonora. Nakon toga događaja on je pod vodstvom isusovca oca Andrije d’Ovieda obavio duhovne vježbe po metodi sv. Ignacija Loyole. Plod je tih duhovnih vježbi bio da je 2. lipnja 1546. položio zavjete čistoće, poslušnosti te zavjet da će stupiti u Družbu Isusovu. U svojoj je Gandiji osnovao isusovački kolegij. Bio je to prvi kolegij u Europi; Papa ga je bulom od 4. studenoga 1547. uzdigao na rang sveučilišta. Franjo će na njemu završiti studij teologije te 20. kolovoza 1550. zadobiti doktorat iz nje. U međuvremenu je 1. veljače 1548. potajno položio svečanu isusovačku profesiju uz dispenzu da i dalje, noseći svjetovno odijelo, može nastaviti s upravljanjem svojih dobara.

Svojim je ugledom postigao da je papa Pavao III. 31. srpnja 1548. potvrdio knjižicu Duhovnih vježbi sv. Ignacija, što je za mladu Družbu Isusovu bio događaj velike važnosti. U breveu potvrde Duhovnih vježbi Pavao III. Franju Borgiju naziva “ljubljenim sinom, plemenitim mužem, vojvodom Gandije”.

Sveti Franjo je napokon uspio srediti sve svoje poslove pa je 26. kolovoza 1550. napisao i oporuku. Pet dana nakon toga otputovao je u Rim kao hodočasnik da zadobije oprost Svete godine i sa sv. Ignacijem uredi sve što je potrebno za službeni ulazak u Družbu Isusovu. U Rimu je ostao nekoliko mjeseci, a onda se početkom god. 1551. opet uputio u Španjolsku. Došavši u baskijsku pokrajinu, odrekao se svih vojvodskih prava te od Karla V. dobio dopuštenje da smije obući redovničko odijelo. U Ognati je 26. svibnja 1551. zaređen za svećenika, a prvu je misu služio tek 1. kolovoza u kući Loyola.

Nakon toga je kroz tri godine od svećeničkih poslova obavljao ponajviše propovjedničku službu te pisao rasprave o raznim problemima duhovnoga života. Karlo V. ga je Papi predložio za kardinalat, no Franjo je to odbio položivši 22. kolovoza 1554. u Simancasu jednostavne zavjete što ih uz svečane polažu profesi Družbe Isusove, od kojih je jedan da neće primati crkvene časti ni dostojanstva, osim ako im to zapovjedi onaj koji to može zapovjediti pod grijehom, a to je jedino papa. Sv. Ignacije ga je međutim imenovao generalnim povjerenikom Družbe za Španjolsku i Portugal. Jedna mu je od glavnih dužnosti u toj službi bila podizanje novih kolegija. On ju je odlično izvršio jer je podigao dvadesetak kolegija, a god. 1554. osnovao je u Simancasu prvi Družbin novicijat.

Car Karlo V. – neki misle potaknut primjerom sv. Franje Borgije – odrekao se god. 1555. prijestolja i povukao u Yuste. Ondje je triput dozvao k sebi sveca da ga u nekim stvarima pita za savjet jer je mnogo držao do njegova suda. I u času smrti želio ga je imati uza se, a imenovao ga je skupa sa svojim sinom Filipom II. izvršiteljem svoje oporuke. I novi je vladar prema ocu Franji Borgiji, isto tako kao i njegova sestra Ivana, pokazivao veliko povjerenje. Zbog toga su mu neki bili zavidni, što ga je nemalo boljelo, jer on sam nije išao ni za kakvom taštom slavom ni afirmacijom.

Tada ga je zadesila još jedna veoma neugodna afera. Netko se usudio pod njegovim imenom izdati knjigu koju je generalni inkvizitor Španjolske Fernando de Valdés stavio na popis zabranjenih knjiga. On, umjesto da se brani, skloni se u Portugal. Kasnije bi dokazana njegova nedužnost, no prije toga i on i Družba pretrpješe mnogo na ugledu.

Nakon te neugodne afere papa Pio IV. pozvao je Borgiju u Rim i on se dade na put te stiže u Vječni Grad 7. rujna 1561. Kad je pak koncem god. 1562. došlo do ponovnoga otvaranja Tridentskog sabora, te na Sabor moradoše poći kao teolozi general Družbe otac Lainez i njegov zamjenik otac Salmerón, službu generalnog vikara Družbe preuze Borgia. Vrativši se 12. siječnja 1564. s Koncila, Lainez imenuje Borgiju asistentom za Španjolsku i Portugal. Kad je pak Lainez 19. siječnja 1565. preminuo, Borgia opet bude imenovan vikarom. Glavna mu je briga bila tada pripremiti II. generalnu kongregaciju za izbor novoga generala. Kongregacija je u srpnju 1565. izabrala njega za trećega generala Družbe. On je u znak poniznosti prisutnim izbornicima odmah poljubio noge.

Generalat sv. Franje Borgije poklapao se gotovo posve s pontifikatom sv. Pija V. Taj ga je papa veoma cijenio, ali je ipak Družbi zapovjedio dvije teške zapovijedi: zajedničko moljenje časoslova u koru te polaganje svečane profesije prije svećeničkog ređenja, što je bilo protiv Družbina Instituta. General i Družba poslušaše Papinu zapovijed koju će kasnije dokinuti papa Grgur XIII.

Sv. Franjo Borgia kao general reda bdio je marno nad duhom Družbe. O tom je problemu upravio Družbi veoma značajnu poslanicu O sredstvima da se očuva Družbin duh. Veoma se brinuo za odgoj novaka te odredio da svaka provincija ima svoj novicijat. Pobrinuo se i za dva izdanja Pravila Družbe Isusove i jedno izdanje Konstitucija. Posluživši se ovlastima što mu ih je dala Generalna kongregacija, naložio je svima isusovcima jedan sat jutarnje meditacije. Njegova se zalaganja usredotočiše i na jedan veliki pothvat: na gradnju crkve Al Gesù u Rimu, koju je financirao kardinal Aleksandar Farnese, nećak Pavla III.

Glavne značajke Franjine duhovnosti bijahu poniznost i pokora. Uvijek se smatrao najvećim grješnikom, pa se čak i potpisivao sa “Franjo grješnik”. Mnogo je molio, bio iskreno pobožan prema Isusu u Euharistiji i prema Gospi. Revnovao je i za misije pa je tako on osnovao prve Družbine misije u Americi. Po nalogu sv. Pija V. pratio je god. 1571. na put u Španjolsku i Portugal kardinala Michela Bonellija koji je imao zadatak da kršćanske države sjedini u savez protiv Turaka. Pošao je na taj put iz poslušnosti i prilično narušena zdravlja. Vratio se teško bolestan, posjetivši prije dolaska u Rim loretsko svetište Majke Božje. Stigavši u Rim, živio je još samo tri dana. Umro je u istoj sobici gdje i sv. Ignacije, a bilo je to u noći između 30. rujna i 1. listopada 1572. Urban VIII. proglasio ga je 24. studenoga 1624. blaženim, a Klement X. 12. travnja 1671. svetim. Tijelo mu je kasnije preneseno u Madrid.

Prigodom 400. obljetnice smrti sv. Franje Borgije pisao je isusovac o. E. Ruiz Jurado da je on “u izvanrednom stupnju proživljavao bitne elemente duhovnosti Apostolata molitve”. Ti su elementi: molitveno, radno i žrtveno svakidašnje prikazanje za Crkvu i njezine velike potrebe u jedinstvu s Kristom i Marijom, u osjećanju s Crkvom. Zbog toga je njegov život i bio “neprestana posrednička, prosidbena i zagovorna molitva”.

U svojim Duhovnim raspravama svetac je propovjednicima preporučivao ovaj put: “O crkvenjače, pođi ovim putom, opaši se mačem koji je riječ Božja, moli Duha Svetoga da se uvlači u tvoje riječi i da prodre u srca slušatelja, jer on jedini imade ključ i otvara kada hoće.”

Dnevnik, koji je svetac vodio, nazivao je “Dnevnikom prošnja”. U njemu se očituje njegova briga za sve velike i svete potrebe: za Crkvu, papu, za kršćane u Aziji, Africi, za zarobljenike, za obraćenje pogana, Židova, Maura, krivovjeraca, grješnika, za sav svijet i za Družbu. Njegova je molitva bila povezana sa svim zbivanjima Crkve i svijeta i u tom je pogledu bila veoma moderna. Bila je to molitva baš kakvu danas želi i širi Apostolat molitve. Sv. Franjo je želio organizirati neprestanu molitvu podijelivši pojedine sate među kuće i osobe da tako nikad ne prestane pomoć svima apostolskim poslovima, ona pomoć što dolazi od molitve, “da bi u svemu Gospodin bio naš vođa”.

Značajno je za sv. Franju Borgiju da je svoju molitvu prikazivao Ocu u jedinstvu s Kristovim Srcem, koje moli i prikazuje se Ocu, osobito u svetoj misi, a pod pogledom Marije Majke Božje, koju u svome Dnevniku naziva često Našom Gospom.

O. Ruiz Jurado kaže da čitajući svečev Dnevnik “osjećamo prisutnost snage one molitve, pune tajni, što nevidljivo djeluje u Crkvi čuvajući živom i uspješnom apostolsku djelatnost i mnogostruku aktivnost svih njezinih članova. Doživljavamo kako smo na neki način pronašli onaj tajanstveni pokretač tolikih povijesnih činjenica njegova i kasnijih vremena”.

Sv. Franjo Borgia može nam, dakle, biti uzorom apostola molitve kakvog treba naše vrijeme, složeno i nabijeno takvim i tolikim neriješenim problemima.

O svestranoj zauzetosti sv. Franje u zbivanjima svoga vremena neka nam progovori još i ovaj odsječak iz njegova pisma u travnju 1558. rektoru isusovačkog kolegija u Alcali: “Odredite, molim vas, da bi se u vašoj kući našemu Gospodinu u molitvama i svetim žrtvama neprestano preporučivala njegova Crkva, osobito u ovom kraju Španjolske. Za plakati je kad se vidi što u Kastilji izlazi na vidjelo: koliko je ljudi zatvoreno za koje se to nikad ne bi mislilo. Molite također da on svoju dragu zasadu Družbe Isusove održi u duhu kojeg joj je dao: u suglasnosti i povezanosti sa svom svetom rimskom Crkvom i u poslušnosti prema njezinu najvišem predstavniku! Mi naime, oče, idemo ususret teškim vremenima!… Ja nemam zdravlja da bih se javio za misije. Ali već više mjeseci osjećam barem želju da bih prolio svoju krv za istinu svete rimske Crkve; no ne znam kako. Neka barem imam nastojanje oko žrtvovanja života, a da i ne prolijem krv. Evo me! Ja sam spreman – ako on dade dokončanje kao što mi je dao i želju!”

Izvor: Sveci.net