SVETAC DANA – BL. URBAN V., PAPA

Blaženi Urban V., čije je obiteljsko ime bilo William de Grimoard, rođen je u Mendeu, na planini brda Cevenne. Brzo je svladao razne discipline književnosti i znanosti. Tada mu se religiozni život pokazao kao ideal koji najbolje može odgovoriti sklonostima njegova uma i potrebama njegova srca. Otišao je pokucati na vrata benediktinske opatije Saint Victor u blizini Marseillea i ondje, u mirnoj sjeni samostana, iz dana u dan napredovao je u svim krepostima. Osobito je bio zapažen svojom nježnom pobožnošću prema Blaženoj Djevici.

Redovništvo je pojačalo njegov žar za učenjem, a njegovi su poglavari ubrzo ocijenili da je skromni redovnik sposoban podučavati. Zapravo, njegov slavni glas donio je čast profesorskim katedrama koje su mu bile povjerene u Montpellieru, Parizu, Avignonu i Toulouseu. Nekoliko godina kasnije, nakon što je kratko vrijeme služio kao opat Saint Germain d’Auxerrea, papa Klement VI. ga je poslao u Italiju kao svog legata. To je, ne znajući ni sam, trebao biti korak prema najvišem postojećem dostojanstvu. Izabran je za papu u listopadu 1362. i uzeo je ime Urban V., jer su ga svi pape koji su nosili to ime oplemenili svetošću svojih života.

On je taj koji je papinskoj tijari dodao treću krunu, ne iz ponosa, već da simbolizira trostruku kraljevsku vlast pape nad vjernicima, biskupima i rimskim državama. Kada je u to vrijeme u Avignonu sjeo na prijestolje Svetog Petra, zamislio je tri velika projekta – povratak papinstva iz Avignona u Rim, reformu morala i širenje katoličke vjere u dalekim zemljama. Njegov povratak u Rim, koji papu nije vidio šezdeset godina, bio je trijumf. Bez obzira na to, moral Rima je doživio žalostan pad.

Urban je živio kao svetac u danima svojih velikih djela, posteći kao redovnik i upućujući svu slavu Bogu. Kad je umro, tražio je da se ljudima dopusti da kruže oko njegova kreveta: Narod mora vidjeti, rekao je, kako pape umiru. Papa Pio XI. potvrdio je 1870. štovanje Urbana V. kao blaženika.

SVETAC DANA – SV. MALAHIJA PROROK

Sveti Malahija (hebrejski Maleaki, latinski Malachias), autor je jedne od starozavjetnih proročkih biblijskih knjiga. Svrstavaju ga u skupinu 12 malih proroka. Smatra se da je pripadao Zebulonovom plemenu i bio rodom iz Saphe. Opisao je prilike u Palestini od 500. do 450. godine prije Krista. Pretpostavlja se da je djelovao između 445. i 432, a po nekim izvorima između 519. i 425. Malahija se navodi kao posljednji „mali“ prorok, a djelovao je u vrijeme pripreme velike obnove koju su proveli očevi novog judaizma Ezra i Nehemija. Njegova knjiga sadrži moralne opomene, mesijansko proroštvo i naviješta sudnji dan. Malahija vjerojatno nije njegovo vlastito nego simboličko ime. Očito je bio dobro upućen u prilike onog vremena. Hram je bio već sagrađen, život još nesređen, a izvana su neprestano stizale prijetnje Edomaca.

Prorok govori u duhu Ponovljenog zakona i glavne su mu teme vjernost Savezu, čistoća bogoslužja i društvena pravda. S tog stajališta i ocjenjuje nedostatke u Svetištu, kod svećenstva i u društvu, a osobito mješovite ženidbe i rastavu braka. Kritizira svećenike zbog ravnodušnosti i nemara. Svevišnji će pokazati svoju vlast nad svim narodima, i svi će mu prinositi čist prinos slaveći njegovo ime po svoj zemlji. Konačni cilj obnove jest „čisto bogoštovlje“ te mir i sloga u narodu. U Dan Jahvin bit će otkriveni i kažnjeni zlotvori. Malahijina knjiga svojim se mesijanskim i apokaliptičkim mislima približava Novom zavjetu. To je posljednja proročka knjiga Staroga zavjeta, a u Novom zavjetu citira se dvadesetak puta. Nakon toga je uslijedilo 400 godina šutnje, sve do dolaska svetog Ivana Krstitelja i Isusova naučavanja. Blažena Anna Katharina Emmerick, njemačka mističarka, vidjela je proroka Malahiju u svojim vizijama kao anđela.

Preuzeto s zupajastrebarsko.hr

SVETAC DANA – SV. JOSIP MANYANET

Josip Manyanet, u svijetu Josep Manyanet y Vives, rođen je 7. siječnja 1833. u Trempu (Lleida, Španjolska), u brojnoj kršćanskoj obitelji. Kršten je istog dana kad je rođen, au dobi od 5 godina majka ga je prinijela Gospi od Valldeflorsa, zaštitnici grada. Da bi završio srednjoškolske studije u Barbastru, a zatim filozofiju i teologiju u biskupijskim sjemeništima u Lleidi i Urgellu, morao je pronaći posao kao dječak.

Za svećenika je zaređen 9. travnja 1859. u La Seu d’Urgellu. Nakon 12 godina intenzivnog rada u biskupiji Urgell u službi biskupa Joséa Caixala, kao član njegove obitelji, batler u palači, knjižničar sjemeništa, zamjenik tajnika komore i tajnik pastoralnih vizitacija, osjetio se od Boga pozvanim na posebno redovničko posvećenje i nalazi dva džemata, jedan muški i jedan ženski.

Računajući na biskupovo odobrenje, utemeljio je:

• 1864. godine, “Djeca svete obitelji Isus, Marija i Josip” • 1874. godine, “Kćeri misionarke Svete Nazaretske obitelji”,

s poslanjem nasljedovanja, čašćenja i širenja kulta Svete Nazaretske Obitelji i promicanja kršćanske formacije obitelji, ponajviše katoličkim odgojem i poukom djece i mladih te svećeničkom službom.

Putovao je u Lurd, Rim i Loreto kako bi produbio duh Nazaretske obitelji. To je upravo ta karizma koja prožima cijeli njegov život, zatvorena u otajstvu evanđeoskog poziva naučenog na primjerima Isusa, Marije i Josipa u tišini Nazareta, koju je izrazio ovako: “Nazaret u svakom ognjištu!”

Uz neprestanu molitvu i neumoran rad, uzorno je živio sve kreposti, te je svojom ljubavlju posvećenom brizi za duše vodio i davao poticaj, u razmaku od gotovo četrdeset godina, formiranju i širenju dviju ustanova, otvaranje koledža, stručnih škola, sjemeništa i drugih središta apostolata u raznim mjestima u Španjolskoj. Danas su ova dva instituta, vršeći svoju misiju, prisutna u raznim zemljama Europe, dviju Amerika i Afrike.

Josip Manyanet obilno je propovijedao Riječ Božju i također je napisao mnoga pisma i neke knjige za odgoj redovnica i redovnica, obitelji i djece te također za upravljanje koledžima i školama. Među knjigama se pojavljuje “La Escuela de Nazaret y Casa de la Sagrada Familia” (1895.). To je njegov duhovni životopis u kojem se njegova duša, personificirana u liku koji naziva “Desideria”, zamišlja u dijalogu s Isusom, Marijom i Josipom uz neke razgovore, kroz koje prati cijeli jedan proces kršćanskog i vjerskog usavršavanja, nadahnut duhovnost nazaretske kuće i škole.

Tjelesno izjedan od nekih rana, koje su ostale otvorene na njegovom boku tijekom posljednjih 16 godina njegova života, a koje je nazvao “milosrđem Gospodnjim”, 17. prosinca 1901., bogat vrlinama i zaslugama, Josip je predao svoju dušu Bogu u matičnoj kući Barceloni (Španjolska), središtu njegova rada, okružen ljubavlju i boli tolike djece i mladih za koje je proveo cijeli život. Njegove posljednje riječi bile su one koje je više puta ponavljao: “ Isuse, Josipe i Marijo, primite dušu moju kad umrem ”.

Josipa Manyaneta proglasio je blaženim 25. studenoga 1984., a svetim 16. svibnja 2004. sveti Ivan Pavao II. (Karol Józef Wojtyła, 1978.-2005.).

Njegovi posmrtni ostaci počivaju u urni kapele koledža Isusa, Marije i Josipa u Barceloni, koja je postala mjesto molitve za njegove duhovne sinove i kćeri te za mnoge roditelje, dječake i djevojčice, obitelji i poklonike koji su približili Bogu, privučeni njegovim primjerima i učenjima.

SVETAC DANA – SV. MARIJA CROCIFISSA DI ROSA

Sveta Marija (Maria) Crocifissa Di Rosa, talijanska redovnica, utemeljiteljica družbe Službenica milosrđa, rođena je 6. studenoga 1813. u Bresci (Lombardija) kao Paola Francesca Maria Di Rosa, kći imućnog industrijalca Clementea Di Rose i grofice Camille Albani. Bila je jedno od devetero djece u pobožnoj i skladnoj obitelji. S 11 godina Paola je ostala bez majke. Kao djevojčicu odgajale su je Sestre od Pohođenja i ona je već tada odlučila svoj život posvetiti Kristu Gospodinu. Njezin otac bio je u početku protiv te odluke i razmišljao o Paolinoj udaji, ali kad se uvjerio u duhovnu zrelost, finoću i plemenitost svoje kćerke, složio se s njezinim planovima. Kad je imala 18 godina, Paola je postala ravnateljicom u očevoj predionici, u Acquafreddi nedaleko Brescie. Tu službu obavljala je s istinskim osjećajem odgovornosti prema svojim radnicama. Tada se prvi put susrela s teškim problemima radničkog staleža i to je za utemeljiteljicu redovničke socijalno-karitativne družbe bilo izuzetno značajno. Kad je 1836. u Lombardiji izbila epidemija kolere, Paola je u lazaretu hrabro dvorila zaražene bolesnike. Zatim se morala vratiti kući dvoriti brata, koji je i sam postao žrtvom pošasti, od koje je i umro. Ubrzo nakon epidemije kolere Paola je u Bresci osnovala dvije škole za gluhonijeme. Dvorila je siromašne žene u jednoj ubožnici, posvetila se brizi za nevoljne i napuštene djevojke i za njih otvorila dom. Kruna njezine djelatnosti je osnivanje redovničke družbe Službenica milosrđa (Ancelle della Carità ), 18. svibnja 1840. u Bresci. U ostvarenju tog nauma zdušno joj je pomagao njezin duhovni vođa, biskup Faustino Pinzoni, a financijski njezin otac Clemente. Biskup Brescie pružio joj je 1843. službenu potporu, a papa Pio IX. potvrdio je 1847. novu družbu.

Paola je položila redovničke zavjete i uzela ime Maria Crocifissa (Marija Raspeta). Bila je izabrana i za poglavaricu prvih 18 ančela, koje su zajedno s njom stupile u novu družbu. Službenice milosrđa počele su se ubrzo širiti i u druge talijanske gradove, a potom i u druge zemlje. Mnogi bolesnici u bolnicama, djeca u školama i vrtićima, djevojke u ubožnicama i odgojnim zavodima te brojni nevoljnici osjetili su majčinsku brigu sestara ančela, Službenica milosrđa. Maria Crocifissa Di Rosa bila je žena koja je imala upravo čudesnu sposobnost usklađivanja apostolske i karitativne djelatnosti s dubokim duhovnim životom. Duhovni život sestara Službenica milosrđa često je prožet mistikom, osobito za vrijeme svakidašnjeg klanjanja Presvetom Sakramentu, čemu su ančele uvijek ostale vjerne. Maria Crocifissa preminula je prerano, 15. prosinca 1855, u Bresci. Papa Pio XII. proglasio ju je 1940. blaženom, a 1954. svetom. Njezine Službenice milosrđa djeluju i danas uspješno diljem svijeta (Europa, Južna Amerika, Afrika), njih više od 1100 u više od 100 kuća. Neizbrisiv trag omiljene „ančele“ ostavile su svojim djelovanjem i u hrvatskim krajevima (Split, Dubrovnik, Kono-Dubrovnik, Mlini u Župi dubrovačkoj, Zagreb, Vrbovec, Mali Lošinj, Vođinci, Susak, Kaštel Sućurac, Kaštel Novi, Kamen-Split, Žrnovnica kod Splita, Nerežišće na Braču, Mostar).

Preuzeto s zupajastrebarsko.hr

SVETAC DANA – BLAŽENE DRINSKE MUČENICE

Drinske mučenice su blaženice, časne sestre Družbe kćeri Božje ljubavi, ubijene od strane četnika na današnji dan, 15. prosinca 1941, na obali rijeke Drine kod Goražda. Časne sestre, Kćeri Božje ljubavi, došle su u Sarajevo 1882. na poziv nadbiskupa Josipa Stadlera. Poslala ih je utemeljiteljica reda, službenica Božja Franziska Lechner. Otvorile su 1911. na Palama kod Sarajeva samostan Marijin dom. Vodile su osnovnu školu i pomagale svima, bez obzira na vjeru i narodnost. Zahvaljujući nesebičnosti i ljubavi ovih sestara, Marijin dom na Palama je bio nadaleko poznat, a mještani i stanovnici okolnih sela zvali su ga „gostinjcem siromaha“.

Malo koji dan je prošao, a da netko od susjeda nije pokucao na njihova vrata s nekom molbom, najčešće tražeći malo soli, brašna ili petroleja, a često i pomoć u liječenju bolesnika. Kad su seljaci s Romanije išli u Sarajevo na sajam, redovito bi svraćali sestrama da se osvježe i nahrane. Najstariju sestru Berchmanu spontano su zvali svojom „majkom“. Štićenici obližnjeg državnog Dječjeg doma svaki dan su s nestrpljenjem iščekivali kruh iz kuhinje sestre Bernardete. Sestrama iz Zavoda svetog Josipa iz Sarajeva Marijin dom je bio najdraže odmaralište, a njihovim đacima najomiljenije izletište. Ljeti bi često za stolom u samostanskom dvorištu znalo blagovati i do 70 osoba. Brojnim izletnicima je ovaj samostan bio prava duhovna oaza.

Ratne godine 1941, u samostanu na Palama nalazile su se: predstojnica, časna sestra Jula (Kata) Ivanišević, Hrvatica, rođena 25. XI. 1893. u Godinjaku kod Starog Petrovog Sela, časna sestra Berchmana (Karoline Anna) Leidenix, Austrijanka, rođena 28. XI. 1865. u Enzersdorfu (Donja Austrija), časna sestra Krizina (Josipa) Bojanc, Slovenka, rođena 14. V. 1885. u Zbureu kod Šmarjeških Toplica, časna sestra Antonija (Josipa) Fabjan, Slovenka, rođena 23. I. 1907. u Malom Lipju kod Žužemberka i časna sestra Bernadeta (Terezija) Banja, Hrvatica mađarskog podrijetla, rođena 18. VI. 1912. u Velikom Grđevcu. Časne sestre su njegovale bolesnike, pekle kruh za djecu državnog Dječjeg doma, svesrdno pomagale siromasima i prosjacima.

Četnici su 11. prosinca 1941. opkolili Marijin dom, opljačkali ga i odveli u zarobljeništvo sve redovnice. Vodili su ih po hladnoći i snijegu, bez tople odjeće, uz prijetnje i vrijeđanje, do Carevih voda i Sjetline. Tamo je najstarija među njima, časna sestra Berchmana, shrvana od puta zaostala, a ubijena je 23. prosinca 1941. u Sjetlini. Ostale četiri časne sestre odvedene su do Goražda, kamo su stigle 15. prosinca 1941. Smještene su u zgradu vojarne, na drugom katu. Vojarnom je tada zapovijedao major Jezdimir Dangić. Pijani četnici noću su provalili u sobe, u kojima su se nalazile časne sestre i nasrnuli na njih. Sestre su tada jedna za drugom iskočile kroz prozor uz povike „Isuse, spasi nas!“

Nakon toga su ih četnici u dvorištu izboli noževima i sutradan bacili u rijeku Drinu. Tih dana u Drinu je bačeno oko 8 000 ljudi. Prvi je te zločine opisao slovenski svećenik Franc Ksaver Meško, koji se tih dana također nalazio na Palama, a kasnije su zabilježeni u mnogim zapisima i knjigama, od kojih se posebno ističe djela „Drinske mučenice“ svećenika Ante Bakovića i „Zavjet krvlju potpisan“ časne sestre Slavice Buljan. Drinske mučenice su simboli svih nevinih žrtava pakla rata, koji gazi sve vrijednosti gazi i ponižava svaku svetinju. Imale su snage oduprijeti se nasrtajima zvjerskog u čovjeku i pod cijenu života pokazati da postoje vrijednosti koje se ni u kakvim okolnostima ne mogu pogaziti i svetinje kojih se ni pod prijetnjom smrti ne možeš odreći.

Papa Benedikt XVI. potpisao je 14. siječnja 2011. dekret o mučeništvu Drinskih mučenica, a 1. svibnja 2011. dekret o njihovoj beatifikaciji. Svečana beatifikacija Drinskih mučenica održana je 24. rujna 2011. u Sarajevu, u Olimpijskoj dvorani Zetra. Beatifikaciju je predvodio papinski izaslanik i pročelnik kongregacije za proglašenje svetaca, salezijanac, kardinal Angelo Amato. U svečanosti je sudjelovalo dvadesetak tisuća vjernika iz Bosne i Hercegovine, Hrvatske, Slovenije, Austrije, Mađarske i mnogih drugih zemalja, pjevao je zbor od 1200 pjevača, a u koncelebraciji misnog slavlja sudjelovalo je tristotinjak svećenika, tridesetak biskupa te oba hrvatska kardinala, vrhbosanski nadbiskup Vinko Puljić i zagrebački nadbiskup Josip Bozanić.

Preuzeto s zupajastrebsrsko.hr