SVETAC DANA – SV. JOHN HENRY NEWMAN

Engleski teolog, filozof i književnik, rimokatolički kardinal John Henry Newman odrastao je u dobrostojećoj anglikanskoj obitelji, koja je redovito odlazila na bogoslužje i kod kuće čitala Bibliju. Osjećao se “kao začaranim” kada je u dobi od petnaest godina čitao spise sv. Augustina i drugih crkvenih otaca.

John Henry Newman rođen je 21. veljače 1801. u Londonu kao najstariji sin londonskog bankara. Njegova obitelj je redovito išla u crkvu, a pripadali su Anglikanskoj crkvi, iako nisu imali osobite religijske sklonosti, ipak je John, još kao malo dijete, istinski uživao čitati Bibliju. Poslan je u školu Ealing 1808. i tamo je, osam godina kasnije, doživio duboko iskustvo obraćenja, koje će odrediti ostatak njegova života kao potragu za duhovnim savršenstvom.

Godine 1817. odlazi na Trinity College, Oxford, gdje je bio jako uspješan student. Nakon pet godina dobio  je priželjkivanu stipendiju vodećeg Oriel Collega. Zaređen je i ispočetka je radio kao kapelan u siromašnoj oksfordskoj župi sv. Klementa, a od 1828. bio je vikar sveučilišne crkve Svete Marije Djevice. Tu je njegov duhovni utjecaj na župljane i članove sveučilišta bio istinski velik, osobito kroz njegove propovijedi, koje je objavio u knjizi Parochial and Plain Sermons (Župne i obične propovijedi). Radio je kao tutor na koledžu, a malo kasnije je počeo istraživanje za prvo od njegovih brojnih teoloških djela The Arians of the Fourth Century (Arijanci četvrtog stoljeća). Newman će biti jedan od najistaknutijih religijskih pisaca svoga stoljeća. 1833. otišao je na putovanje Mediteranom s prijateljem koji je bio lošeg zdravlja. Dok je bio na Siciliji i sam Newman je dobio jaku vrućicu te je bio iznimno loše.
Nakon oporavka shvatio je da ga je Bog sačuvao da bi obavio poseban zadatak u Engleskoj. Po povratku kući svom je snagom počeo organizirati nešto što će postati poznato kao oksfordski pokret. Pokret, koji se brzo širio, imao je kao nakanu borbu protiv triju zla koja su prijetila Engleskoj crkvi – duhovnu stagnaciju, utjecaj države i doktrinalnu nepravovjernost.

Dok je proučavao povijest ranih kršćanskih otaca 1839. Newman je doživio neočekivan šok, jer se činilo da je pozicija njegove crkve bila slična onoj ranih heretika. Bio je također zabrinut kada su mnogi anglikanski biskupi osudili jedno od njegovih djela od prije nekoliko godina – neki nisu samo osuđivali, nego također sami zauzimali kriva stajališta, tj. zablude. Odlučio je povući se malo s Oxforda, a malo poslije pridružila mu se još nekolicina, preselio se u obližnje seoce Littlemore. Tri godine je živio strogim vjerskim životom, moleći za svjetlo i vodstvo. Do 1845. dok je pisao svoj Essay on the Development of Christian Doctrine (Esej o razvoju kršćanske doktrine), vidio je svoj put vrlo jasno i 9. Listopada primio ga je u Rimokatoličku crkvu otac, danas blaženi, Dominic Barberi. Konačno je pronašao „jedino istinsko stado Spasiteljevo.“

Obraćenje je značilo da su ga prijatelji i rodbina izbjegavali. Ne obazirući se na to, Newman je krenuo u Rim studirati  kako bi postao svećenik. Dok je boravio u Rimu privukla ga je ideja Oratorija – kongregacije svećenika koju je ustanovio sv. Filip Neri u šesnaestom stoljeću. Utemeljio je prvi engleski Oratorij u Maryvaleu, kod Birminghama, 1848., preselivši se uskoro u ulicu Alcester, blizu središta grada, gdje je preuredio staru destileriju džina  u kapelu. Preselili su u novu, stalniju bazu u obližnjem Edgbastonu  poslije tri godine  gdje su bili prezauzeti radom među siromašnim katolicima Birminghama, koji će uskoro postati jedan od novih gradova engleske industrijske revolucije.

Godine 1851. irski su biskupi odlučili da bi trebalo ustanoviti odvojeno sveučilište za katolike i pozvali su Newmana da postane njegov utemeljitelj i prvi rektor. To je bio zahtjevan zadatak za starijeg čovjeka, ali unatoč opterećenju pedeset i šest odlazaka do Irske i natrag u sedam godina, uspio je ustanoviti ono što danas poznajemo kao University College, Dublin. Iz tog perioda datira važno djelo The Idea of a University (Ideja sveučilišta) o prirodi i djelovanju obrazovanja i ulozi crkve u kontekstu sveučilišta.

Kada se vratio u Englesku, Newman se suočio s životom punim kušnji kad su u njega sumnjali pa čak ga i prezirali neki iz visokih krugova. Nekoliko projekata koje je preuzeo, uključujući magazin za obrazovane katolike, poslanje u Oxfordu i novi prijevod Biblije, doživjeli su odbacivanje ili propast. S druge strane, mnoge od njegovih publikacija u tom periodu bile su dobro primljene: Apologia pro Vita Sua (1864.), biografski prikaz Newmanova obraćenja; the Letter to the Duke of Norfolk (Pismo Vojvodi od Norfolka, 1875.), koje je razmatralo vezu između savjesti i autoriteta Crkve; i Grammar of Assent (Gramatika pristajanja, 1870.), o ljudskom razmišljanju i činu vjere, koji će, premda ih nisu uvijek razumjeli njegovi suvremenici, postati općepriznati kao veliki doprinos i filozofiji i teologiji.

Tijekom starosti, Newman je živio u Birminghamu, u tišini pišući, propovijedajući i savjetujući (od svoje dvadeset i treće godine on je prije svega bio dušobrižnik – „otac duša“) dok, kad je imao sedamdeset i osam godina, nije stiglo veliko iznenađenje. Kao priznanje za njegov izvrsni rad i predanost, papa Lav XIII učinio je dotad neviđenu gestu imenujući Newmana, običnog svećenika, kardinalom. Nakon života punog iskušenja ta vijest je stigla kao radosno olakšanje i Newman je izjavio da je „oblak nestao zauvijek“. Kardinal Newman je umro 11. kolovoza 1890. i primio je univerzalno priznanje i pohvalu. The Times je napisao: „bez obzira hoće li ga Rim kanonizirati ili ne, on će biti kanoniziran u mislima pobožnih ljudi različitih religijskih pripadnosti u Engleskoj.“ The Cork Examiner je potvrdio da „ Kardinal Newman ide u grob s jedinstvenom čašću da ga sve vjeroispovijesti i klase priznaju kao pravednog čovjeka koji je postao savršen.“

„Živjeti je mijenjati se, a biti savršen je biti često promijenjen.“ (John Henry Newman)

John Henry Kardinal Newman proglašen je blaženim 19. rujna 2010. od pape Benedikta XVI., za vrijeme njegova posjeta Velikoj Britaniji, a kanonizirao ga je papa Franjo 13. listopada 2019.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SVETI STARAC ŠIMUN

Prema jednom gotičkom natpisu u raki sv. Šimuna može se s velikom vjerojatnošću zaključiti da je svečevo tijelo iz Carigrada bilo preneseno u Zadar godine 1203.

Kad su Marija i Josip donijeli Isusa u hram, da izvrše sve što je nakon rođenja prvorođenca propisivao Mojsijev zakon, došao im je ususret časni starina, jedan od onih ljudi koji su bili puni Božjega duha a koje nazivahu i prorocima. Zvao se Šimun, a sv. Luka piše da je bio pravedan, bogobojazan te da su mu sve misli bile upravljene prema otkupljenju Izraela. Tom je svetom starcu Duh Sveti objavio da neće umrijeti dok ne vidi obećanoga Mesiju. Voden Duhom, došao je u hram baš kad su ondje bili Isusovi roditelji s malim Isusom na rukama.

Sav sretan, Šimun je uzeo u naručaj Božansko Djetešce te u njemu pozdravio onoga koji će donijeti spasenje svima narodima, koji će biti “svjetlo na prosvjetljenje naroda i na slavu Izraela”. Na žalost, sveti je starac predvidio da će on biti i znak osporavanja, onaj kome će se protiviti i koji će morati umrijeti, ali smrću što će biti otkupiteljska. Tužno proroštvo pogodit će i Isusovu Majku: “I tvoju će dušu probosti mač.” Čitav je taj susret majstorski opisao sv. Luka u glavi II., 22-35.

Starac je Šimun u toj svečanoj i izuzetnoj zgodi izrekao svoj himan: “Sad možeš, Gospodine, otpustiti slugu svojega da, prema riječi tvojoj, ide u miru.. Ta je pjesma hvale duboko ušla u kršćansku svijest, a sve tamo od V. stoljeća moli se svaki dan u Povečerju. Egzeget Lagrange kaže da u Šimunovu himnu ima nešto od melankolije oproštajnoga zbogom.

Starac je Šimun blagoslovio Mariju i Josipa – a kako misli bibličar otac Vaccari – ne zato što bi bio svećenik, već što je zbog svoje starosti i svetosti bio poštivan od sviju. Njegov blagoslov u ljudskim je očima značio odlikovanje. Ljudi uvijek žele da ih blagoslovi sveta osoba.

Sveti starac Šimun veoma je vezan uz grad Zadar, kome je zaštitnik, a gdje se nalazi i njegova crkva i raka. Držeći se knjižice što ju je o zadarskom zaštitniku priredio Milivoj Bolobanić, navedimo nešto o njegovu kultu u gradu Zadru.

Povijest nam svjedoči da su istočno-rimski carevi, koji su stolovali u Carigradu, sve tamo od IV. stoljeća skupljali ne samo glasovita vrijedna umjetnička djela, već istim marom i relikvije svetaca kako bi na taj način mogli stati uz bok s prvim Rimom. Tako je i tijelo sv. Šimuna bilo iz Palestine preneseno u Carigrad. Istočno-rimski car Justin II. dao je god. 570. u Carigradu sagraditi crkvu za te časne relikvije. Jedan sačuvani dokument svjedoči da su god. 1200. Danijel i Antonije Novgorodski vidjeli u Carigradu Šimunov grob. To dokazuje da su relikvije sv. Šimuna do XIII. stoljeća bile još u Carigradu.

Prema jednom gotičkom natpisu u raki sv. Šimuna može se s velikom vjerojatnošću zaključiti da je svečevo tijelo iz Carigrada bilo preneseno u Zadar godine 1203. Sačuvana predaja govori da je za vrijeme križarskih vojni neki križar, po svoj prilici mletački plemić, vraćajući se lađom iz Sirije u svoj grad, nosio tijelo sv. Šimuna. U blizini Zadra zahvatila ga je velika oluja. Lađa je bila teško oštećena pa nije bilo moguće nastaviti put u Mletke. Putnik je morao ostati u Zadru. Dok se u gradu popravljala njegova lađa, on se razbolio i sklonio u svratište pustinjaka na dnu zadarske luke. Tu se danas nalazi župna crkva Sv. Ivana. Da pustinjaci ne bi saznali za Svečevo tijelo, on im je rekao da je to tijelo njegova pokojnoga brata koje sa sobom nosi kući. Do odlaska iz Zadra dade ga zakopati na obližnjem groblju. Međutim, njegovo se zdravstveno stanje pogoršalo. I kad je vidio da mu nema lijeka rekao je redovnicima da po njegovoj smrti pregledaju sve njegove dokumente pa će naći nešto veoma zanimljivo. I doista, oko vrata preminuloga nađoše bilješku o moćima sv. Šimuna koje bijaše sa sobom donio. Redovnici odmah u ranu zoru počeše otkopavati Svečevo tijelo. K tome, iste noći čudnovatim viđenjem bijahu upozorena tri gradska rektora, svaki napose, da se u spomenutom groblju otkopava tijelo velikoga sveca. Rano ujutro nađoše se sva trojica na licu mjesta pa jedan drugome priopćiše što su u viđenju bili saznali. Tada im redovnici otkriše kako su i oni saznali da je na njihovu groblju ukopano tijelo Sveca. Ubrzo za sve to sazna čitav grad i otad započe u Zadru javno štovanje Sv. Šimuna Pravednika. U pučkoj tradiciji vjeruje se da pomaže rodiljama, a zazivaju ga i žene koje žele muško potomstvo.

Zadrani su mu kasnije podigli lijepu crkvu uresivši je raznim umjetninama i dragocjenostima. Na najuzvišenijem mjestu u tome, svetištu, iznad glavnog oltara, dva velika barokna anđela od bronce nose na rukama srebrnu raku sv. Šimuna. Ti su anđeli saliveni od zaplijenjenih turskih topova 1648. godine. U početku je svečevo tijelo bilo položeno u kamenom sarkofagu, koji se danas nalazi na podnožju glavnoga oltara, a datira iz XIII. stoljeća.

Izvor: Sveci.net

Blažena Djevica Marija od Krunice

Blažena Djevica Marija od Krunice (ili Gospa od Ružarija) blagdan je nastao kao spomen na veliku pobjedu kršćanske flote nad turskom u glasovitoj bitki kod Lepanta 7. listopada 1571. Pobjeda se pripisuje molitvi krunice na koju je pozvao cijelo kršćanstvo tadašnji papa sv. Pio V.

Blagdan ima povijesnu pozadinu. U 16. stoljeću Europa se našla pred velikom opasnošću od turske vojske koja je osvajala nove krajeve i prijetila cijeloj Europi. U nizu različitih poticaja na otpor papa Pio V. pozvao je godine 1569. kršćanski svijet i na molitvu svete krunice. Dana 7. listopada 1571. došlo je do odlučne pomorske bitke kod Lepanta (u Korintskom zaljevu, u Grčkoj) u kojoj je ujedinjena španjolska, venecijska i papinska flota, pod zapovjedništvom Don Juana d´Austria, pobijedila tursku silu. Na uspomenu velike pobjede papa dan 7. listopada proglašava blagdanom “Gospe od Pobjede”. Godine 1573. spomendan mijenja ime u “Blagdan svete Krunice”, odnosno “blagdan Kraljice od Krunice”. U krajevima gdje se krunica zove ružarij i blagdan nosi ime “Gospe od Svetog Ružarija” ili slično.

Povijest krunice

Početkom 12. stoljeća na Zapadu širila se praksa recitiranja molitve “Zdravo Marijo”. Od te molitve bio je poznat i recitiran samo njezin prvi dio anđeoski pozdrav i Elizabetin blagoslov. Tek pred kraj 15. stoljeća, kada se raširio običaj moljenja “Sveta Marijo”, bilo je pridodano izgovaranje imena Isus, i završni Amen.

Njemački kartuzijanac Henrik Kalkar (1328. – 1408.) podijelio je 150 Zdravo Marija na 15 desetki između kojih je umetnuo molitvu Oče naš. Nekako u isto vrijeme nastaje legenda o nastanku krunice od strane svetog Dominika, utemeljitelja Reda dominikanaca, koju je osobito širio njegov subrat Alan de la Roche.

Prvi dokument koji potvrđuje postojanje ili pokušaj da se ujedini molitva ponavljanja Zdravo Marija s meditacijama otajstava uzetih iz Biblije dolazi iz 15. stoljeća. Između godine 1410. i 1439., kartuzijanac iz Kölna, Dominik Pruski, predlaže jednu novu formu prema kojoj je moljenje Zdravo Marija svedeno na 50 puta, ali je svakoj molitvi Zdravo Marijo pridodano određeni odlomak Evanđelja. Ti odlomci bili su raspodijeljeni tako, da ih je 14 razmatralo Isusov život prije početka javnog djelovanja; 6 njegovo javno djelovanje; 24 njegovu muku i smrt; te ostalih 6 Isusovo uskrsnuće , slavu i krunjenje Marijino. Ovakav način razmatranja otajstava spasenja dovest će i do podjele na tri velika otajstva: radosno, žalosno i slavno. Osobito u 15. stoljeću ova će vrsta molitve doživjeti svoj veliki procvat.

Nakon što se ova pobožnost jako raširila među vjernicima osjetila se potreba da se još oblikuje u smislu pojednostavljivanja. Godine 1521. dominikanac Alberto da Castello sveo je ova otajstva na svega 15, na način da ih je formulirao tako da bi se oni razmatrali u obliku kratkog teksta ili bi se jednostavno ponavljali kratki zazivi iza svakog moljenja prvog dijela Zdravo Marijo. Mnoga marijanska bratstva širom tadašnje Europe rado su prihvatila ovu pobožnost. U povodu dvadeset i pete obljetnice svojeg pontifikata 2002. g. papa Ivan Pavao II. uveo je četvrto otajstvo pod nazivom otajstvo svjetla.

Vidi Obećanja koja je Blažena Djevica Marija dala sv. Dominiku i Bl. Alanu.

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. BRUNO

Sveti Bruno, veliki svetac iz 11. stoljeća, utemeljitelj je najstrožeg i najmističnijeg katoličkog reda

Sveti Bruno, osnivač kartuzijanskoga reda, rodio se oko god. 1030. u Kölnu. O obitelji iz koje potjecaše i o njegovu djetinjstvu jedva da se što pouzdano znade. No zato znamo jako dobro toliko toga o njegovu školovanju i odgoju jer nam jedan odličan ljetopis iz XII. stoljeća govori da je sveti Bruno stekao temeljito poznavanje duhovne i religiozne literature. Nauke je započeo u kolegijatskoj crkvenoj školi Sv. Kuniberta u svom rodnom gradu. Zatim je pošao u Reims na daljnje usavršavanje u naukama i ondje s uspjehom završio studij. Odlučio se tada posvetiti posve duhovnome staležu i tako svoje znanje upotrijebiti u službi Crkve. Njegovo duhovno raspoloženje iz tog razdoblja najbolje izriče njegova latinska pjesma o ludosti grijeha, a koja počinje ovako:

»Tvorac je svemira svakoga od smrtnika pozvao u život, da po zaslugama primi nagradu slave u nebeskim stanovima. Blago onome koji onamo neprestano upire pamet te budan izbjegava sve što je grješno.«

Sveti Bruno je bio veoma ozbiljan klerik pa je brzo postao i kanonik katedrale u Reimsu. Kao kanonik dobio je nalog da predaje takozvane »artes liberales« – slobodne vještine, među njima gramatiku, retoriku, logiku, filozofiju, a onda i svetu teologiju. Naslijedivši godine 1056. profesora Herimanna, preuzeo je i vodstvo biskupske škole. Kasnije, to jest god. 1075., postao je napokon kancelar svoga nadbiskupa u Kölnu.

Sveti Bruno je kao profesor oduševljavao učenike, među kojima se nalazio i kasniji papa Urban II. Učenici su svoga učitelja poštivali kao veoma učena i ozbiljna učenjaka. Međutim, on sam bijaše nezadovoljan samim sobom i onim što je radio. Želja ga je vukla prema nečemu savršenijem. Promatrajući tadašnje prilike među višim klerom u Crkvi, odlučno se stavio na stranu pape Grgura VII. koji je svom odlučnošću želio u Crkvi načiniti red i osloboditi je od nedostojnih službenika.

Takav je bio i tadašnji nadbiskup Reimsa, čovjek bez obrazovanja i religioznog duha, koji je svetogrdnom kupnjom ili simonijom došao na nadbiskupsku stolicu. Tu je čast za pozamašnu svotu bio kupio od francuskoga kralja Filipa I. Njemu je tu čast, izopćivši ga, oduzeo papin legat, a ponudio je Brunu, a on je tu privlačnu ponudu odbio.

A zašto? – Promatrajući žalosne prilike u Crkvi, Bruno je načinio zavjet da će ostaviti svijet te živjeti životom Kristovih siromaha. Tako su se, naime, nazivale skupine pustinjaka koji su se povlačili u šumovite predjele te ondje živjeli ili u posvemašnjoj osamljenosti ili ipak pod jednim zajedničkim pravilom. Njihov kruh svagdašnji bijaše: siromaštvo, pokora i samoća.

Bruno je u proljeće god. 1084. pošao na put prema Alpama da ondje potraži prikladno samotno mjesto. Našao ga je u masivu La Grande Chartreuse te se ondje sa šest istomišljenika odlučio nastaniti i provoditi pustinjački život. I tako se na uzvisini od 1175 metara rodila prva kartuzija koja je bez nekog posebnog pravila željela slijediti veliku pustinjačku tradiciju.

Sveti Bruno, osnivač prve kartuzije, morao je teška srca god. 1090. napustiti svoju samoću jer ga je k sebi za savjetnika pozvao negdašnji njegov učenik papa Urban II. Svoju je malu kartuzijansku zajednicu prepustio brizi magistra Landuina iz Toskane. Jedno je vrijeme s Papom boravio u Rimu, no kad je ondje iz političkih razloga postalo opasno prebivati, pošao je skupa s njime u južnu Italiju koja je tada bila pod vlašću Normana. Papa je ondje Bruna htio učiniti biskupom u Reggiju, no Bruno, pun čežnje za samoćom opet je ponuđenu biskupsku mitru otklonio. Papa je poštivao njegovu želju te mu dopustio da uz pomoć grofa Rogera osnuje novu kartuziju Santa Maria della Torre u biskupiji Squillace. Čar je te nove kartuzije opisao u jednom glasovitom pismu. U njoj je Bruno i umro 6. listopada 1101. godine.

Kad je god. 1193. ta kartuzija dokinuta, svečeve su relikvije prenijeli u crkvu obližnjega samostana San Stefano. Bruna je službeno proglasio svetim god. 1514. papa Leon X. Svetac je osnivač jednoga od najstrožih redova u Crkvi. Kao norma života kartuzijancima ipak služi benediktinsko pravilo, ali postroženo potpunom šutnjom i uzdržavanjem od mesne hrane. Kartuzijanci se hrane kruhom, povrćem, a za piće služi im voda.

Oni su kroz sva stoljeća nastojali ostati vjerni idealu svoga utemeljitelja pa je o njima nastala glasovita latinska poslovica: »Cartusia numquam reformata, quia numquam deformata« – Kartuziju nikad nije trebalo obnavljati, jer se nikad nije izrodila.

Svetoga su Bruna njegovi suvremenici nazivali svjetlom Crkve, cvijetom klera, slavom Njemačke i Francuske. On je to i zaslužio po svojim osobnim vrlinama, ali i po svome velikom djelu, osnutku kartuzijanskoga reda.

Neka lik toga »čovjeka dubokoga srca« – kako o njemu piše Dom Guigo I. – i idealnog uzora čiste kontemplacije osvijetli njegovo Pismo braći kartuzijancima, dragocjen spis što je izišao iz njegova srca.

»Saznavši iz česta i ugodna izvješćivanja blaženoga našeg brata Landuina za vašu razumnu i doista hvale vrijednu stegu, i čuvši za vašu svetu ljubav i neprekidno nastojanje oko neporočnosti i čestitosti, veseli se duh moj u Gospodinu. Uistinu se veselim, slavim i zahvaljujem Gospodinu, a ipak čeznem za ljubavlju. Veselim se, doduše, kako je i dostojno, zbog rasta plodova vaših kreposti, ali sam žalostan i crvenim se poradi sebe jer ležim mlitav i nepomičan u nečistoći svojih grijeha.

Radujte se, dakle, draga moja braćo, poradi blaženstva koje vam je palo u dio i zbog široke ruke milosti Božje prema vama. Radujte se, jer ste se dokopali mirne i sigurne postaje u samotnoj luci. U nju bi mnogi htjeli dospjeti, mnogi se trude nešto pokušavajući, a ipak ne prispijevaju. Mnogi pak, kad su je se već dokopali, bivaju isključeni, jer im ni jednom nije dano odozgo.

Stoga, braćo moja, nek vam važi kao sigurno i dokazano da će svatko, tko god se služio tim poželjnim dobrom pa ga na bilo koji način napustio, žaliti do kraja. Naravno, ako je u njemu bio neki obzir ili briga oko spasenja vlastite duše.

O vama, svojoj predragoj braći koja nisu svećenici, velim: Veliča duša moja Gospodina, jer nad vama vidim, prema izvještaju vašega starješine i predragoga oca koji se radi vas mnogo diči i veseli, veličanstvo Božjega milosrđa. I mi se veselimo, jer moćni Bog, kad ste vi već neupućeni u čitanje, svojim prstom upisuje u vaša srca ne samo ljubav, već i poznavanje svoga svetog zakona. Budući da opslužujete svom pomnjom i brigom pravu poslušnost, očito je da vi mudro čitate najslađi i životni plod božanskoga Pisma.«

Izvor: Bitno.net

SVETAC DANA – SV. FAUSTINA KOWALSKA

Faustina Kowalska više je puta imala ukazanje Isusa o čemu je pisala u svom Dnevniku: „Neka najveći grešnici polažu svoju nadu u Moje milosrđe. Oni imaju pravo prije svih drugih pouzdati se u bezdan Mojeg milosrđa.“

Sestra Faustina, tj. Helena Kowalska rođena je 25. kolovoza 1905. godine u selu Glogowiec, u blizini Lodza (Poljska), kao treće od desetoro djece u obitelji Marianne i Stanislawa Kowalskog. Već od djetinjstva odlikovala se ljubavlju  prema molitvi, marljivošću pri radu, poslušnošću  i osjećajnošću prema siromašnima. Svega je nepune tri godine pohađala osnovnu školu, a kasnije je, kao mlada djevojka napustila obitelj i otišla raditi kao sluškinja. Svoj duhovni poziv najbolje opisuje ona sama na prvim stranicama svoga Dnevnika:

“Posljednji Božji zov, milost poziva na samostanski život osjetila sam već od sedme godine. Prvi put čula sam glas Božji u mojoj duši u sedmoj godini života kao poziv savršenom životu, ali nisam bila uvijek poslušna glasu Milosti. Nisam susrela nikoga koji bi mi stvari objasnio. U osamnaestoj godini života, žarka molba mojim roditeljima za dopuštenje da pođem u samostan. Odlučno odbijanje roditelja. Nakon ovog odbijanja roditelja predala sam se se ispraznostima života, ne osvrćući se na glas Milosti – iako moja duša nije našla u ničemu zadovoljstva. Neprestani pozivi Milosti bili su za mene velika muka koju sam željela nadglasati zabavama. U svojoj nutrini izbjegavala sam Boga i svom dušom naginjala sam stvorenjima. Ipak Božja milost pobijedila je u duši.

Sestra Faustina, tj. Helena Kowalska rođena je 25. kolovoza 1905. godine u selu Glogowiec, u blizini Lodza (Poljska), kao treće od desetoro djece u obitelji Marianne i Stanislawa Kowalskog. Već od djetinjstva odlikovala se ljubavlju  prema molitvi, marljivošću pri radu, poslušnošću  i osjećajnošću prema siromašnima. Svega je nepune tri godine pohađala osnovnu školu, a kasnije je, kao mlada djevojka napustila obitelj i otišla raditi kao sluškinja. Svoj duhovni poziv najbolje opisuje ona sama na prvim stranicama svoga Dnevnika:

“Posljednji Božji zov, milost poziva na samostanski život osjetila sam već od sedme godine. Prvi put čula sam glas Božji u mojoj duši u sedmoj godini života kao poziv savršenom životu, ali nisam bila uvijek poslušna glasu Milosti. Nisam susrela nikoga koji bi mi stvari objasnio. U osamnaestoj godini života, žarka molba mojim roditeljima za dopuštenje da pođem u samostan. Odlučno odbijanje roditelja. Nakon ovog odbijanja roditelja predala sam se se ispraznostima života, ne osvrćući se na glas Milosti – iako moja duša nije našla u ničemu zadovoljstva. Neprestani pozivi Milosti bili su za mene velika muka koju sam željela nadglasati zabavama. U svojoj nutrini izbjegavala sam Boga i svom dušom naginjala sam stvorenjima. Ipak Božja milost pobijedila je u duši.

Jednom pođoh s jednom od svojih sestara na ples. Kad su svi bili u najboljem raspoloženju, moja je duša osjećala unutarnje muke. U trenutku kad sam započela plesati, ugledah pored sebe Isusa, prljavog, razgolićenog Isusa, cijelog u ranama, govoreći mi: “Koliko dugo ću te podnositi i dokle ćeš oklijevati?“ U tom trenutku zanijemi draga glazba, nesta društvo u kojem sam se nalazila, ostadosmo Isus i ja. Sjedoh pokraj moje drage sestre i pokušah sakriti glavoboljom ono što se u mojoj duši zbivalo. Nakon nekog vremena potajice napustih društvo i moju dragu sestru i otiđoh u katedralu sv. Stanislava Kostke. Počeše osvanjivati jutarnji sati, samo malo ljudi bijaše u katedrali. Ne pazeći na ništa što se događa oko mene, bacih se pred Presveti Sakrament i molih Gospodina da mi podari spoznati što trebam dalje činiti.

Odmah sam čula riječi: “Otputuj odmah u Warszawu, tamo stupi u samostan“. Podigoh se iz molitve, dođoh kući i spremih potrebne stvari. Koliko sam mogla povjeriti svojoj sestri što se događalo u mojoj duši i rekoh joj da pozdravi roditelje. Tako se oprostih. U jednoj odjeći, bez ičega, pođoh u Warszawu.“ (Dnevnik s. Faustine br. 7-10)

Došavši u Warszawu, prijavljuje se Kongregaciji Naše Gospe od Milosrđa. Međutim, okarakterizirana kao „ništa izvanredno“, preporučuje joj se poći raditi kako bi si zaradila za skromnu opremu s kojom se tada dolazilo u samostan. Narednih godinu dana radi kao kućna pomoćnica kod jedne gospođe u blizini Warszawe, a potom ponovno dolazi na vrata Kongregacije Naše Gospe od Milosrđa, kada je i primljena, 1. kolovoza 1925. Kao sestra Maria Faustina od Presvetog Sakramenta, provela je trinaest godina redovničkog života radeći u kuhinji i vrtu, te kao vratarica na ulazu u samostan. Iako na prvi pogled njen život izgleda sasvim obično, jednolično i dosadno, on u sebi krije izuzetno duboku povezanost s Bogom.

Za vrijeme boravka u samostanu u Plocku, 22. veljače 1931. imala je prvo viđenje Milosrdnog Isusa, koji joj pri tome mističnome susretu daje zadaću da naslika njegovu sliku, upravo takvog kakvog ga vidi, te da proširi njezino štovanje po cijelome svijetu. U sljedećih nekoliko godina, njezini mistični susreti s Isusom su se nastavili. Pri njima, Isus ju je upoznavao sa svojstvom Božjega milosrđa, te joj objavljivao nove načine štovanja milosrđa.

Njezina zadaća, po Isusovoj želji bila je: usrdno moliti Božje milosrđe za cijeli svijet, primjenjujući pri tome nove načine pobožnosti prema Božjemu milosrđu; štovati sliku Milosrdnog Isusa s natpisom „Isuse, uzdam se u tebe“; slaviti svetkovinu Božjega milosrđa prve nedjelje poslije Uskrsa; moliti krunicu Božjega milosrđa; štovati Čas milosrđa – čas Isusove smrti na križu (15 sati) i širiti pobožnost Božjemu milosrđu. Također i podsjećati svijet na istinu naše vjere iskazane u Svetom pismu o milosrdnoj Božjoj ljubavi prema svakom stvorenju. Sam Isus, a i njezin ispovjednik zapovjedili su joj sva duhovna iskustva zapisivati u Dnevnik, kako bi sve što je proživljavala, jednom moglo biti na korist drugim dušama.

Život sestre Faustine posebno se odlikovao ljubavlju prema grešnicima, siromasima, umirućima i dušama u čistilištu, za koje je neumorno molila i žrtvovala se. Uz mnoge izvanredne milosti, život joj je bio obilježen mnogim trpljenjima. Trpjela je na različite načine: sumnjajući u istinitost ukazanja; zbog sumnji i nerazumijevanja bližnjih; zbog nemogućnosti provedbe u djelo Isusovih želja i teškoća na koje je pri tome nailazila; zbog grijeha čovječanstva te nezahvalnosti i hladnoće kojom ljudi uzvraćaju Bogu na njegovu milosrdnu ljubav; osjećala bi fizičke i duhovne patnje kada bi se molila i žrtvovala za druge; u svojoj dubokoj povezanosti s Isusom, nekada je osjećala njegove rane na svome tijelu, te njegovu smrtnu napuštenost. Velika pomoć i potpora u provedbi njezina poslanja bio joj je njezin duhovnik, danas blaženik, vlč. Mihael Sopoćko, koji je nakon njezine smrti nastavio širiti poruku Božjeg milosrđa. O njemu s. Faustina piše: „Ovaj svećenik je velika, sve do ruba Bogom ispunjena duša.“

Sestra Faustina Kowalska pak, iscrpljena i oslabljena tuberkulozom i patnjama koje je podnosila kao žrtvu za spas grešnika, umrla je u samostanu Krakow Lagiewniki 5. listopada 1938. godine, u dobi od 33 godine.

8. travnja 1993. godine, prve nedjelje poslije Uskrsa, papa Ivan Pavao II. na Trgu sv. Petra u Rimu proglasio ju je blaženom, a  prve nedjelje poslije Uskrsa, 30. travnja 2000. i svetom. Tako je s. Faustina postala prvom sveticom trećeg tisućljeća.

Zaštitnica je djece, siromašnih obitelji, kućnih pomoćnica, kuharica i kuhara, vrtlara, portira, djevojaka i mladića koji žele u samostan te poljskog grada Lodza.

Molitva sv. Faustine Milosrdnom Isusu

O presveto Srce Isusovo, izvore milosrđa iz kojeg izviru nepojmljive rijeke milosti nad čitavo čovječanstvo, usrdno Te molim da prosvijetliš jadne grešnike i budeš im milostiv. O Isuse, spomeni se svoje pregorke Muke i ne dopusti da se izgube duše koje si Predragocjenom Krvlju i Vodom svoga Srca otkupio. O Isuse, spominjući se silne cijene Tvoje Predragocjene Krvi raduje me njezina veličina jer je i jedna kap dovoljna da spasi sve grešnike. Premda grijeh predstavlja bezdan zlobe i nezahvalnosti, za nas je plaćena neusporediva cijena. Zato neka svaka duša nađe povjerenje u Tvoje beskonačno Milosrđe. Amen.

Izvor: Bitno.net