SVETAC DANA – SV. IVAN OD KRIŽA

Godine 1542. u Fontiberosu u Staroj Kastilji, u Španjolskoj, rođen je John Yepez, koji bi Crkvi i svijetu mogao postati poznat kao sv. Ivan od Križa. Sveti Ivan je od najranije dobi imao veliku pobožnost i ljubav prema Blaženoj Djevici Mariji. Kao dječak, učio je u siromašnoj školi u Medini del Campo i bio obučen za tkaoca, ali zapravo nije imao vještine za zanat. Upravitelj bolnice uzeo ga je kao slugu na sedam godina. U to je vrijeme već započeo svoje stroge tjelesne prakse i započeo studij na isusovačkom koledžu.

Sveti Ivan ušao je u karmelski red s 21 godinom i uzeo ime Ivan od sv. Matije. Tražio je da slijedi izvorno pravilo karmelićanskog reda i nadao se samo da će biti brat laik, međutim, ovaj zahtjev su njegovi poglavari odbili. Budući da je imao napredne studije teologije, sveti Ivan je 1567. godine zaređen za svećenika.

Nedugo nakon svećeničkog ređenja upoznao je još jednu veliku sveticu i crkvenu naučiteljicu, svetu Tereziju Avilsku. U to je vrijeme sveta Terezija započela reformukarmelskog reda. Kad je stigla u Medinu del Campo, već je znala za svetog Ivana i htjela ga je upoznati. Rekla mu je da će on igrati glavnu ulogu u osnivanju samostana za muškarce u novom reformiranom redu – karmelićanima diskalicama. Prvi samostan u Duruelu bio je vrlo siromašan samostan i sveti Ivan se žrtvovao za njegovu izgradnju. Nakon što je osnovao ovo novo mjesto za karmelićane, promijenio je ime u Ivan od Križa.

Iako ga nije tražio, proširio se glas o velikoj svetosti koja se gradila u Duruelu. Sveta Terezija odlučila je sagraditi drugi samostan u Pastrani, treći u Manceri, a četvrti u Alcali. U Alcali je Sv. Ivan proglašen rektorom jer je to sveučilište.

Sveti Ivan od Križa volio je kontemplativni život. Biti rektor za njega je bio izazov jer je jako patio od duhovne suhoće, koja je sa svoje strane donosila mnoge kušnje, patnje i unutarnje sukobe na ljudskoj strani, ali i suočavala se s teškim i nasilnim iskušenjima na duhovnoj strani od đavla.

Nakon krajnjih godina skrupuloznosti i unutarnje pustoši, napisao je svoje najveće djelo, “Mračnu noć duše.” Sveti Ivan nastavio je patiti s duhovnom tamom i duhovnim bolima. Sveti Ivan je u jednom trenutku svog života osjetio da ga je Bog ostavio samoga da trpi. U knjizi piše:

„Postoji, dakle, velika razlika između suhoće i mlakosti, jer se potonja sastoji u velikoj nemaru i slabosti volje i duha, u nedostatku svake brige oko služenja Bogu. Prava purgativna suhoća općenito je popraćena bolnom tjeskobom, jer duša misli da ne služi Bogu…uzrok ove suhoće je što Bog prenosi na duh dobra i energije osjetila, koji, nemajući prirodne prikladni za njih, postanu suhi, sasušeni i prazni…” (Knjiga I, Poglavlje IX).

Iako je sveti Ivan izdržao te mnoge kušnje, religiozni i nereligiozni pojedinci tražili su njegovu duhovnu mudrost. Postao je duhovnik svete Terezije nakon što je postala priorica u svom izvornom samostanu u Avili, uloga koja je bila izuzetno teška i duhovno iscrpljujuća.

Kad su započeli progoni reformiranog karmelićanskog reda, sveta Terezija i sveti Ivan našli su se u središtu tih suđenja i oboje su donekle kažnjeni. Odbijajući se vratiti u svoj izvorni samostan, budući da je bio pod vodstvom papinskog nuncija, Ivan je uhićen, doveden u Toledo i zamoljen da napusti red. Kad je rekao ne, zatvorili su ga u ćeliju. U Avilu nije doveden jer su ga ljudi toga grada voljeli. Sve do dana smrti nosio je tragove batina od ruku svojih zarobljenika.

Nakon devet mjeseci zatočeništva, sveti Ivan je pobjegao iz zatvora i otputovao u nekoliko obnovljenih samostana. Od 1578. do 1582. ostao je relativno miran i iz daljine promatrao borbe kroz koje će prolaziti reformirani poredak. U to je vrijeme napisao velik dio svoje mistične teologije, spise koji će ga uzdići do crkvenog učitelja.

Nakon smrti svete Terezije, borbe su se nastavile za bosaste karmelićanke, ali oni su čvrsto stajali i ostat će vjerni reformama koje je ona uspostavila. Sveti Ivan će popuniti mjesta poglavara, generalnog poglavara, priora i definitora karmelićanki diskalta. Iako je dobro služio na svim tim položajima, ondašnji ga je generalni poglavar sveo na krotka fratra i protjerao ga je u samostan. Većinu tog vremena proveo je u molitvi, proučavanju i razmatranju.

Na kraju života i podlegao teškoj, posljednjoj bolesti, sveti Ivan je imao izbor između dva samostana: jedan je bio radosno mjesto i dobro je poznavao župnika, drugi je bio pusto mjesto gdje je župnik sv. nije ga volio. Ivan je izabrao drugi samostan. Tri mjeseca je neizmjerno patio. Dana 14. prosinca 1591. sveti Ivan od Križa ušao je u Nebesku slavu.

Godine 1675. papa Klement X. proglasio ga je blaženim. Godine 1726. svetim ga je proglasio papa Benedikt XIII. Papa Pio XI proglasio ga je 1926. crkvenim doktorom. Smatra se jednim od velikih mistika Katoličke crkve i poznat je kao doktor mistične teologije. Njegova najvažnija pjesnička djela su “Tamna noć duše”, “Duhovni spjev” i “Živi plam ljubavi”. U njima su sažeta pjesnikova vjerska iskustva te je u stihove pretočena njegova cjelokupna mistična doktrina. Dočarao ju je služeći se alegorijama i simbolima. Zbog jasnoće i izbjegavanja nesporazuma, služio se usporednim tumačenjem vlastite poezije, razlažući je u istoimenim proznim traktatima kojima je dodao i četvrti: “Uspon na goru Karmel”. U prozi je ostavio i zbirku “Upozorenja i duhovne izeke” te nešto pisama. Njegovi poetski i prozni tekstovi, objavljeni posmrtno (1618), odlikuju se visokom umjetničkom kvalitetom, misaonom dubinom, stilskom profinjenošću te izražajnom snagom pjesničkih slika. Iz njegova unutrašnjeg žara i mističnih uzbuđenja ponikle su pjesme čarobnog sjaja i ljepote, za koje mnogi kažu da predstavljaju pravo čudo sklada, muzikalnosti, uzvišenih misli i žarkih predanja pa je rečeno da su te pjesme “djelo jednog anđela”. Izvor njegovih nadahnuća nalazi se u “Pjesmi nad pjesmama”, iz koje je preuzeo poetsku frazeologiju i teološko tumačenje sjedinjenja duše s Bogom (zaručnice sa Zaručnikom).

Sveti Ivan od Križa zaštitnik je kontemplativnog života, kontemplativaca, mistične teologije, mistika, španjolskih pjesnika, Svjetskog dana mladih te mnogih naselja, župa i crkava diljem svijeta.

Sveti Ivane od Križa, moli za nas!

SVETAC DANA – SV. LUCIJA

Život svete Lucije

Točan datum Lucijinog rođena je nepoznat, ali se drži da je bio oko 286. godine. Rođena je u kršćanskoj obitelji u Sirakuzi u kojoj je u to vrijeme cvjetala grčka kolonija, a bila je i važno trgovačko središte Sicilije.

Sirakuza je bila kršćanski grad kojeg je na kršćanstvo obratio biskup sv. Marcijan, kojeg je onamo poslao osobno sv. Petar. Taj je grad pružio i gostoprimstvo sv. Pavlu na njegovu putu za Rim, što je potvrđeno u Djelima apostolskim. Kristovo naučavanje, unatoč mnogim, unatoč mnogim progonima, bilo je čvrsto ukorijenjeno i u vrijeme rođenja sv. Lucije. Kršćanska zajednica je bila brojna s nizom crkava i katakombi.

Prema vjerovanju obitelj naše svetice je bila plemenitog i bogatog roda. Pouzdano se zna da joj je otac umro kada je imala pet godina, a da joj se majka zvala Eutihija. Ime oca je vjerojatno bilo Lucije, jer je prema rimskom običaju prva kći dobivala očevo ime. Sudeći prema imenu Lucija, koje je tipično kršćansko, njezini su roditelji bili kršćani. Ime Lucija je nadahnuto riječima svetog Pavla “ti si dijete svjetla” jer je Lucija svjetlo.

Lucijino mladenaštvo

Pod budnim okom svoje majke Lucija je izrasla u lijepu i dobru djevojku čije je ponašanje bilo umjereno i pristojno te joj je majka razmišljala o sretnoj udaji. Međutim Lucija je imala druge planove, u potpunoj je tajnosti položila zavjet djevičanstva i time se zauvijek posvetila Gospodinu. Tek se zbog niza slučajnih događaja saznalo za njezinu posvetu.

U obližnjem gradu Kataniji svake su godine skupine hodočasnika dolazile počastiti tijelo djevice i mučenice sv. Agate koja je umrlo zbog vjere 251. godine za vrijeme Decijevog progona. Čudesa koja su se dogodila na njezinom grobu bila su poznata po cijeloj Siciliji.

5. veljače 301. godine na spomendan svetice među hodočasnicima bila je i Lucija i njezina majka. Više od 40 godina Lucijina je majka patila od ozbiljnog krvarenja za koje nije bio lijeka a ni pomoći. Toga dana tijekom pobožnosti čitano je evanđelje u kojem je opisano izlječenje žene koja je godinama krvarila. Snažna vjera Eutihije taknula ju je da povjeruje u svoje izlječenje, a Lucija je polagala veliku nadu u čudotvorni zagovor sv. Agate. Žena iz evanđelja je izliječena samo doticanjem Gospodinove odjeće, stoga je Lucija predložila majci neka dotakne grob svetice.

Uvečer, kada su svi napustili crkvu, dvije su žene molile izlječenje kod groba. Tijekom molitve zaspale su u sjeni crkve tvrdim snom. U svom snu Lucija je vidjela čete i čete anđela koji su okruživali djevicu sv. Agatu koja joj se smiješila i govorila: “LUCIJA, DJEVICE GOSPODINOVA, ZAŠTO OD MENE TRAŽIŠ ONO ŠTO MOŽEŠ I SAMA UČINITI. TVOJA JE VJERA POMOGLA U IZLIJEČENJU TVOJE MAJKE.”

Kada se Lucija probudila, ispričala je majci o svome viđenju i utješnim riječima sv. Agate. Majka je bila zdrava.

To je bio trenutak kada je trebalo reći o svome zavjetu čistoće. Majka se nije ni na trenutak usprotivila već joj je obećala svu svoju ostavštinu poslije smrti. Lucija koja nije pokazivala zanimanje za zemaljska dobra predložila je majci da razdijeli svojinu siromasima. Kad su su vratile kući, Lucija je ponovno pričala o savršenom siromaštvu. Uskoro su odlučile prodati svu imovinu i dobiveni novac podijeliti siromašnima slijedeći primjer prve kršćanske zajednice u Jeruzalemu. Iako je to djelo milosrđa primjereno kršćanima, među poganima je budilo veliko divljenje jer su za njih svjetovne stvari imale najveću vrijednost, Obično je takav potez potvrđivao da je netko kršćanin jer su samo Kristovi sljedbenici mogli razdijeliti bogatstvo siromasima.

Na taj način je razmišljao i mladić kojeg je zanimalo Lucijino imanje i koji se stoga želio njome oženiti. Raspitivao se kod Lucijine majke zašto Lucija želi prodati sve svoje dragocjenosti i radi čega želi dijeliti siromašnima, udovicama i sljedbenicima Kristovim. Eutihija mu je dala neodređen odgovor koji ga je privremeno smirio, međutim, kasnije je potvrdio svoje sumnje da Lucija pripada kršćanskoj zajednici. Ljut, jer je Lucija odbila ženidbu, odlučio ju je prijaviti mjesnim vlastima kako bi bila kažnjena prema carskim odredbama.

Dioklecijanov progon kršćana

U to vrijeme kršćanima je bilo iznimno teško. Car Dioklecijan je u pokušaju obnove Rimskog carstva uveo različite ekonomske i administrativne reforme. U tom pothvatu velik je naglasak dan vjerskim obnovama, u kojima je potican patriotizam i vjera u carstvo. Iskorištavajući razne okolnosti 24. veljače 303. godine donio je odredbe o progonu kršćana.

Lucijin razgovor s namjesnikom Paskazijem

U to vrijeme namjesnik Sirakuze bio je Paskazije. Kad je Lucija dovedena pred njega pod optužbom da je kršćanka, naredio joj je da žrtvuje bogovima. Na to mu je Lucija odgovorila: “Čista žrtva Bogu je posjećivati udovice i siromašne koji trebaju pomoć, a već su evo tri godine kako sam Isusu Kristu ponudila takvu žrtvu razdijelivši sva svoja dobra.” Paskazije ju je ironično prekinuo: “Takve gluposti pričaj budalama poput sebe, ja slijedim careve naredbe i ne mogu slušati tako glupe besmislice.” Lucija mu je odgovorila: “Vi se podržavate carevih pravila kao što ja štujem zakone svoga Boga, dok se vi bojite zakona svoga gospodara, ja svoga Boga obožavam. Kako vi neželite izgubiti njegovo poštovanje tako ni ja ne mogu izdati svoga Boga. Budući da vi pokušavate ugoditi caru, a ja svom Bogu, vi učinite što je najbolje, a ja ću postupiti prema svojoj savjesti.” Paskazije je nastavio: “Rasula si svoje blago na raskalašen život.” Pogani su vjerovali da kršćani prakticiraju razuzdane rituale koji nisi uočeni u drugim tajnim sljedbama. Ali Lucija se odmah suprostavila Paskaziju govoreći: “Uložila sam svoje bogatstvo u vrijedni stvar i nisam bila raskalešena.” Paskazije je dodao: “Raskalašena si u duši i u tijelu.” Lucija odgovori: “Ljudi poput tebe kupuju tijelo.” Paskazije odbrusi: “Prestani se prepirati, ideš na mučenje.” Lucija odgovori: “Nemoguće je utišati Gospodinova učenja!” Paskazije upita: “Zar si ti Bog?” Lucija odgovori: “Ja sam službenica vječnog Boga koji je rekao kada budete stajali pred kraljevima ne brinite se što ćete i kako ćete reći jer ne govorite vi već Duh Sveti u vama.” Paskazije reče: “Znači u tebi je Duh Sveti? Lucija odgovori: “Oni koji žive časno i ponizno hramovi su Božji i Duh Sveti u njima prebiva.” Paskazije naredi: “Poslat ću te na prljavo i ponižavajuće mjesto gdje će te Duh Sveti napustiti.”

Suočen s nepokolebljivošću svetice, Paskazije je okupio svoju rulju kako bi prisilio Luciju da mu se pokori. Međutim njegovi pokušaji bili su beskorisni, ni vojnici ni par volova nisu je uspjeli pomaknuti s mjesta na kojem je stajala čvrsto kao stijena.

Svi ti zadivljujući događaji Paskazijevim očima su izgledali kao čarobnjačka vještina. Zbog toga je naredio pravljenje lomače što je bilo uobičajeno za osumljičene vještice. Donešeno je drvo, ugalj i ulje bilo je položeno oko svetice. Zapalila se velika vatra koja Luciju nije dotakla. Okružena plamenom doviknula je: “Molit ću se Gospodinu da me ova vatra ne opeče.” Paskazije nije moga susdržati gnjev. Kako bi ga poštedili ismijavanja, njegovi su prijatelji povukli Luciju iz vatre i pripremili je za smaknuće mačem.

Mučeništvo

Lucija je shvatila da je došao trenutak kada je trebalo posvjedočiti za Krista mučeništvom. Kleknula je kako je kako bi primila smrtonosni udarac. no prije smaknuća željela je govoriti o mnoštvu koje se okupilo oko nje. Prorekla je kako progon kršćana nestati s padom cara Dioklecijana, a Crkva će zadobiti svoj mir. Prorekla je također kako će nju zauvijek častiti na isti način kako se časti sv. Agata u obližnjoj Katniji. Kad je završila s govorom odrubljena joj je glava, sačuvala je svoje djevičanstvo mučeništvom. Prema tradiciji to se dogodilo 13. prosinca 304. godine.

Nakon Lucijine mučeničke smrti

Tijelo joj je pokopano u katakombama koje su uskoro postale čuvene privlačeći mnogobrojne vjernike koji su njezinim zagovorom dobili milosti. Početkom 5. stoljeća svetica je bila iznimno popularna te je vrlo rano iznad njezinom groba podignuta bazilika.

Pobožnost se proširila izvan Sicilije pa je već papa sv. Grgur Veliki (+ 604) uveo njezino ime u misni kanon. U Italiji joj je bilo posvećeno oko 20 crkava, a pobožnost se proširila i do Engleske. Nakon velikih otkrića posebno je štovana u Južnoj Americi.

U pučkoj pobožnosti njezin životopis je doživio određene izmjene, te se je proširialo vjerovanje da je sveta Lucija sama sebi izvadila oči i poslala ih na srebrenom pladnju mladiću koji je bio zanesen njezinom čudesnom ljepotom. Postoji pak i drugo vjerovanje po kojem je Lucija poslala svoje oči samom Paskaziju, a vid joj se povratio sv. Rafael Arkanđeo spustivši se s neba. Do tih je izmjena vjerojatno došlo zbog tumačenja imena Lucija koje znači svjetlo. Stoga je Lucija proglašwna zaštitnicom oboljelih na oči.

Relikvije sv. Lucije

Tijelo sv. Lucije više stoljeća ostalo je u Sirakuzi. Za vrijeme arapske provale na Siciliju 878. godine tijelo je sakriveno na sigurno mjesto. Pod vodstvom Bizantskog cara 1040. godine Sirakuza je oslobođena od Arapa, a kao nagrada traženo je tijelo sv. Lucije, koje je tada prenešeno u Carigrad. Godinr 1204. Venecijanci su u žestokoj bitci osvojili Carigrad, i neraspadnuto tijelo svetice odnijeli sa sobom u Veneciju.

GOSPA OD GUADALUPE

Originalna tilma sv. Juana Diega. Visi iznad oltara u Bazilici Svete Marije Guadalupske u Ciudad de Mexicu. Zaštićena pancirnim staklom. Naša Gospa od Guadalupe (španj.: Nuestra Señora de Guadalupe) – naziv je Djevice Marije kao dio marijanske pobožnosti podrijetlom iz Meksika. Od milja je zovu i Virgen Morena (Tamnoputa Djevica). Guadalupe – Cuatlaxupeh na jeziku Nahuatl znači: «Ona koja satire glavu zmiji». Blagdan Gospe od Guadalupe u katoličkom kalendaru slavi se 12. prosinca. Zaštitnica je Mexico Cityja (proglašena 1737.), građana grada Ponce, Puerto Rico (1757.), Nove Španjolske (1746.) (Vatikan potvrđuje taj naslov 1754. preko pape Benedikta XIV), Meksika (1895.), Latinske Amerike (papa Pio X.), Peruanskih studenata (papa Pio XII. 1951.), Kraljica Meksika i Carica obiju Amerika (papa Ivan Pavao II. 2000.)

Povijest ukazanja

Pobožnost potječe od ukazanja Djevice Marije domorodcu Juanu Diegu – Cuauhtlatoatzinu (Orao koji govori) na brdu Tepeyacu sjeverno od Mexico Cityja od 9. do 12. prosinca 1531. godine. Obratila mu se četiri puta na njegovom asteškom jeziku nahuatlu i tražila da se na tom mjestu sagradi i posveti crkva u njenu čast.

U izvoru Nican mopohua zapisano je da je Gospa Juanu Diegu rekla i sljedeće: “Znaj, najmanji moj sine, da sam ja vazda djevica, presveta Marija, majka najistinitijeg i jedinoga Boga, po kojemu sve opstoji, koji je stvoritelj života i ljudi, gospodar neba i zemlje. Žarko želim da se na ovom mjestu sagradi moj mali sveti dom, crkva u kojoj ću puku iz ljubavi na vidljiv način iskazati milosrđe, pomoć i zaštitu. Jer ja sam zbilja vaša milostiva mati: tvoja, svih onih koji zajedno nastavaju ovu zemlju i svih onih koji me ljube, zazivaju, obraćaju i potpuno se u mene pouzdavaju. Ovdje ću slušati vaš plač i jadikovke. Bit ćete mi u srcu i brinut ću se da vam pomognem u svim vašim brojnim brigama, patnjama i bolestima.”

To je obznanio prvom meksičkom biskupu franjevcu Juan de Zumarragi, koji je pri tom susretu bio nepovjerljiv. Vidiocu se nakon povratka kući, istog dana i na istom mjestu, drugi put ukazala Gospa, koja mu je zapovijedila da sutradan ponovno zamoli biskupa. Sutradan, u nedjelju 10. prosinca 1531. Juan Diego biskupu ponovno prenosi Gospinu želju koji tada traži neki dokaz da se uvjeri u vjerodostojnost ukazanja. Juan Diego na povratku kući ponovno ugleda Gospu, koja mu obećaje dati biskupu znak koji traži. Zbog stričeve bolesti u ponedjeljak, 11. prosinca 1531., ostaje kod kuće. Sutradan, u utorak, 12. prosinca 1531., žurno odlazi potražiti ispovjednika za umirućeg strica, a na putu mu se ponovno ukazuje Gospa.

Uvjerava ga da mu stric tom prigodom neće umrijeti i šalje ga na prvobitno mjesto ukazanja gdje će ga čekati znak koji biskup očekuje. Na ogoljenom polupustinjskom brdašcu, u zimsko doba, ugledao je prekrasne kastiljanske ruže koje su biskupu i svim Španjolcima trebale poslužiti kao očigledan dokaz za istinitost čuda. Jaun Diego ih bere i stavlja u tilmu (na Nahuatlu naziv za asteški izvanjski ogrtač, vrstu deke ili ponča, koriste ga siromašni Indijanci, veže se na ramenu) i iznova odlazi biskupu. Kada je pred biskupom otvorio svoju tilmu na ogrtaču se ugledala Gospina slika.

Juan Diego je nakon povratka kući našao potpuno zdrava strica Juan Bernardina, koji mu je potvrdio da se i njemu ukazala Gospa, da ga je ona ozdravila i da je njen naziv, kojim će biti čašćena na slici, prema njezinim riječima, Uvijek Djevica sveta Marija Guadalupska.

Nakon ukazanja, milijuni Meksikanaca postali su katolici. Svetište je jedno od najposjećenijih katoličkih svetišta na svijetu. Priznato je od Katoličke Crkve. Papa Ivan Pavao II. proglasio je Ivana Diega svetim 2002. u bazilici Gospe od Guadalupe.

Gospa Guadalupska po izgledu je Bogorodica iz Otkrivenja koju sv. Ivan opisuje kao ženu obasjanu suncem, trudnu i s mjesecom pod nogama (Otk 12,1).

Zrake: Djevica je okružena zlatnim zrakama koje oblikuju auru. Poruka je: ona je Majka svjetlosti, djeteta Sunca i pravoga Boga.

Kosa: Kosa joj je spuštena, što je među Aztecima znak djevičanstva. To je Djevica i Majka.

Trudnoća: Trudnoća je prikazana povećanim abdomenom, u kojoj se više ističe duljina nego širina, što odgovara trudnoći u posljednjoj fazi.

Lice: Lice je tamnoputo, ovalno i u položaju duboke molitve. Nježno je, svježe, odražava ljubav, nježnost i veliku snagu. Ima lik mestike, a to znači da je španjolske i indijanske krvi, lice nove rase i naroda koji je nastao tek nakon njezina ukazanja kad su se u kratko vrijeme pokrstili milijuni indiosa i kroz desetljeća i stoljeća kasnije miješali sa Španjolcima. Tamnoputa Djevica je tako postala simbol latinoameričkog identiteta.

Plašt: Ukrašen zvijezdama za koje je dr. Juan Homero Hernández Illescas utvrdio da prikazuju stanje glavnih konstelacija zvijezda za zimskog solsticija 1531. godine koji se poklopio sa danom prvog Gospinog ukazanja Juan Diegu. Utvrđeno je i da su prikazi zvijezda istovjetni sa onima kakvi su se te godine u to doba mogli vidjeti iz doline Anahuaca. Na slici su prikazane i neke zvijezde koje nisu bile poznate u doba ukazanja. Za tadašnje mezoameričke civilizacije zimski je solsticij označavao Sunce na umoru koje obnavlja snagu, rođenje novog Sunca te povratak života.

Traka: Tamnoljubičasta vrpca, stisnuta poviše struka, kod Asteka je bila znak majčinstva.

Mjesec: Djevica od Guadalupea stoji posred mjeseca. Riječ Meksiko (Metz – xic – co) na nahuatlu znači – U središtu mjeseca. Također je simbol plodnosti, rađanja, života. Označava cikluse ženske plodnosti. Tamni polumjesec je i jedna od brojnih manifestacija Quetzalcoatla, božanstva kojemu su Asteci u vremenu prije Cortesa prinosili ogavne žrtve među kojima je i vađenje srca živim ljudskim žrtvama. Anđeo u podnožju slike djeluje kao da je upravo poletio. Krila su mu kao orlova, asimetrična, boja sličnih meksičkoj ptici tzinitzcan koja se oglasila uoči prvog ukazanja Gospe Juanu Diegu. Lijevom rukom drži Djevičinu tuniku a desnom plašt koji je tirkizno plave boje, boje asteških kraljeva.

Starost: Prikazuje je u mladoj dobi, oko 18 do 20 godina.

Visina: Visina Djevice je 1,43 cm. Neobjašnjive činjenice Tilma Juana Diega na kojoj je čudesno nastao otisak slike Gospe, izrađena je od slabo kvalitetne tkanine izrađene od vlakana agave. Takvo platno je posve neprikladno kao podloga za slikanje i u prirodnim uvjetima propada nakon 20-30 godina. Prvih 116 godina bila je bez zaštite izložena rukama hodočasnika, svjetlu i dimu voštanica. Godine 1791. jedan je radnik nehotice, čisteći okvir, po slici prolio dušikovu kiselinu. Unatoč svemu tome, nakon gotovo pet stoljeća postojanja još uvijek djeluje netaknuta, dok znanost ne može objasniti zašto se materijal ne raspada.

Slika je po prvi puta stručno istraživana od sedam uglednih slikara godine 1751., a o tomu je Miguel Cabrera, znameniti meksički umjetnik kolonijalnog doba, objavio 1756. god. knjigu Maravilla americana (Američko čudo). Cabrera je zaključio da je slika naslikana na čudesan način i da je njezino podrijetlo nadnaravno. Sliku na platnu takvog sastava prije 18. stoljeća nije se moglo izraditi.

Godine 1921., anarhistički aktivist sakrio je visoko razornu bombu u cvjetnom aranžmanu, i stavio je u podnožje tilme koja je bila pod zvonom od običnoga stakla. Snaga eksplozije je bila tolika da je savila veliko metalno Raspelo, razorila sve okolo, osim tilme koja je ostala netaknuta.

Detalj slike

Godine 1936., ravnatelj kemijskog odjela Kaiser-Wilhelm Instituta u Heidelbergu, dr. Richard Kuhn, dobitnik Nobelove nagrade za kemiju 1938., proučavao je dva vlakna, crveno i žuto, iz komadića Diegove tilme, vjerojatno odrezanih 1777. kako bi se stari ogrtač prilagodio okviru, a potom sačuvani kao relikvije. Učinke ispitivanja, izvršenih tada najsofisticiranijim načinima, dr. Kuhn zaključuje riječima: “U dva vlakna, jednom crvenom i jednom žutom, ne postoje boje biljnog, životinjskog ili mineralnog porijekla.” Analiza dr. Kuhna dokazala je da slika sa tilme nije učinjena konvencionalnim postupcima slikarstva.

1. američki znanstvenici, suradnici NASA-e, dr. Philip Serna Callahan, profesor biofizičar Sveučilišta u Kanzasu i i profesor Jody Brant Smith, “Master of Arts” Sveučilišta u Miamiju te profesor filozofije znanosti na Sveučilištu u Pensacoli ispitivali su sliku infracrvenim zrakama i utvrdili da nema tragova nanošenja boje i da tkanina nije obrađivana nikakvom tehnikom. U svojoj knjizi “The Tilma Under Infrared Radiation” (Washington: CARA, 1981.) dr. Philip Serna Callahan izlaže znanstveno izvješće o autentičnosti Slika Guadalupe. Callahan zaključuje kako je izvorni lik na tilmi Ivana Diega neobjašnjivog podrijetla.

S udaljenosti od 8-10 cm od slike, okom se mogu vidjeti samo vlakna građe maguey kaktusa: boje iščezavaju. NASA-ini znanstvenici potvrđuju da građa boje ne pripada niti jednom poznatom elementu na zemlji.

Prilikom ispitivanja materijala pod laserskim zrakama, pokazalo se da nije bilo nikakve boje na prednjem ili stražnjem djelu tkanine, i da boje lebde na udaljenosti od 0.25 mm iznad tkanine, bez da je dodiruju.

Temperatura tilme održava stalnu razinu od 37 ° C, istu kao u živom ljudskom tijelu.

Sliku se ne može vjerno reproducirati.

Treba spomenuti i podudarnost kako se je 12. prosinca 1531. Halleyjev komet približio svom zenitu.

Oči

Alfonso Marcué, službeni fotograf bazilike u Guadalupeu u Ciudad de Mexico, otkrio je 1929. nešto što je nalikovalo na sliku bradatog čovjeka reflektiranu u Djevičinom desnom oku.

1. meksički liječnik Javier Torroella Bueno učinio je prvu oftalmološku studiju na Marijinim očima na slici koja je otkrila da se prilikom izlaganja oka svjetlosti, zjenica skuplja, a kada se svjetlost povuče, ona se vrati u prvobitno stanje, upravo na način kako se događa sa živim okom. Otkrio je i da Marijine oči imaju tri refraktivne (lomne) karakteristike ljudskog oka, poznate i kao efekt Purkinje-Samson.

2. dr. José Aste Tönsmann, stručnjak računalnih sustava, započeo je s istraživanjem slike procesom digitalizacije fotografije. Proučavao ju je više od dvadeset godina. Uvećavši sliku zjenice u Marijinim je očima otkrio dva različita odraza sa ukupno trinaest ljudskih figura. U prvom je prikaz trenutka gdje sv. Ivan Diego pokazuje unutrašnjost tilme biskupu i ostalim četvero prisutnih. Drugi odraz prikazuje sedam članova indijanske obitelji. Iste scene ponavljaju se u oba oka. Veličina scena u prirodnoj veličini je jedna četvrtina milimetra. Do danas nijedan umjetnik nikakvom klasičnom slikarskom tehnikom ne bi bio u stanju učiniti nešto slično.

SVETAC DANA – SV. MARAVILLAS OD ISUSA

Maravillas od Isusa rođena je u Madridu 4. studenog 1891. godine. Njezini roditelji, markizi Pidal, pripadali su španjolskoj aristokraciji. Markiz Luis Pidal, njezin otac, u trenutku kada je rođena Maravillas bio je španjolski veleposlanik pri Svetoj Stolici, a potom ministar razvoja. Njegov je rad u korist Crkve neizmjeran. On je onaj koji je 1910. spasio Španjolsku od prekida veza sa Svetom Stolicom.

Majka joj je bila jedna pobožna, mudra i šutljiva žena koja je svojim primjerom usađivala u srce malene Maravillas sjeme duboke pobožnosti. Važna uloga u njezinu djetinjstvu svakako pripada i baki Patriciji koja je unatoč visokom socijalnom statusu, kojemu je pripadala, živjela poput madridskih siromaha, dijeleći tijekom čitavog života svoj novac potrebitim samostanima.

Može se reći da je Maravillas od svojih prvih godina života zapravo poučena onome što je jedino bitno – ljubavi prema bližnjima i vjeri u Boga.

Kako je u to vrijeme među obiteljima visokog socijalnog i ekonomskog statusa bio običaj, Maravillas nikada nije pohađala školu. Njezini su joj roditelji dovodili kući profesorice francuskog i engleskog jezika te profesora glazbene kulture, pa je Maravillas izvrsno pričala ta dva jezika i vrlo vješto svirala klavir. Maravillas je puno voljela životinje pa kada bi boravili na obiteljskom imanju, ona je uvijek bila pastirica. Imala je i svog malenog psića.

Dok su se ostala djeca pretvarala da su kraljevi i markizi, Maravillas se sa svojom braćom pretvarala da su siromasi. Toliko je voljela siromahe da bi se tijekom praznika u San Sebastianu ona i brat prerušavali u siromahe te bi tako odlazili na ulicu. Sav novac koji su joj roditelji davali za mjesečne troškove odlazio je za siromahe kojima je uvijek pomagala provodeći u jednom predgrađu Madrida veći dio dana. Unatoč tome što su njezini roditelji pripadali španjolskoj aristokraciji, Maravillas to nikada ništa nije predstavljalo, nego li sredstvo kojim je mogla pomagati siromasima. Sve svoje malene prijateljice učila je moliti i činiti pokoru.

Maravillas je od malena živjela životom molitve. Već s pet godina položila je svoj doživotni zavjet čistoće te je sanjala o tome da bude poput svetica o kojima joj je čitavog života pričala njezina baka. Uvijek je tvrdila da je milost redovničkog poziva dobila istog trenutka kada je počela rasuđivati.

Kada je napunila deset godina, primila je prvu sv. pričest i pronašla je duhovnika koji ju je duhovno savjetovao sve do njezina ulaska u Karmel. Tada je započela i s čitanjem djela sv. Ivana od Križa i sv. Terezije od Isusa, koje je toliko voljela, da nije mogla misliti na ništa nego na to da će jednom biti karmelićanka. Budući da je Maravillas otvoreno odbijala bračne ponude, počelo se pričati da će biti redovnica. „Napokon su uvidjeli, ono za čim žudim čitavog životaˮ, rekla je Maravillas. Kada je imala 22 godine njezin je otac teško obolio i u vrlo kratko vremena preminuo. Poslije očeve smrti njezin joj je duhovnik rekao da sada nije vrijeme za ući u samostan jer je potrebna svojoj majci. Saznavši sve to, unatoč tome sto je živjela kreposno, majka je bila protiv toga da Maravillas bude redovnica. Međutim, kada je Maravillas oboljela od smrtonosne gripe koja je tada harala Europom, srce njezine majke je smekšalo. Shvatila je da njezina kći mora slijediti volju Božju. Dala joj je dopuštenje za ulazak u samostan, a Maravillas je 12. listopada 1919. stupila u Karmel u Escorialu (Madridu).

Nakon nekoliko godina u samostanu, dok je još bila novakinja, Presveto Srce Isusovo zatražilo ju je da u Cerro de los Angelesu (u Madridu) osnuje Karmel. Na tom mjestu kralj Alfonso XIII. posvetio je čitavu Španjolsku Presvetom Srcu Isusovu. Tamo se nalazio i veliki spomenik Presvetog Srca Isusova koji je „predstavljaoˮ srce čitavog španjolskog naroda i njihovu posvetu onome koji ih nikada nije iznevjerio. Vidjevši jasno volju Božju, uz dopuštenje madridskog nadbiskupa i Svetog Oca, unatoč velikim patnjama i problemima koje je morala podnositi, nije čekala ni trenutka. Izišla je iz samostana u Escorialu s još tri redovnice uzdajući se u Božju providnost. Kada je č. s. Maravillas izišla za osnutak u Cerro de los Angeles, nije joj ni na kraj pameti bilo ono što je Gospodin pripremio za nju. Ona mu se željela posvetiti skrivena, zaboravljena, željela je biti posljednja od svih, a Gospodin je želio nešto drugačije. Odmah nakon osnutka tog samostana, slijedio je osnutak Karmela u Indiji, a potom i još 9 Karmela samostana u njezinoj rodnoj Španjolskoj.

Toliko je voljela karmelski Red i Reformu sv. Terezije od Isusa da je čitav svoj život posvetila tome da se u njezinim samostanima živi autentičan život koji je svojim kćerima ostavila sv. Terezija od Isusa. U svojoj poniznosti, kada su joj njezine kćeri govorile da im ostavi nešto napisano, odgovarala je da je sv. Terezija napisala sve ono što je bilo potrebno. Njezina je misija bila osnovati tipično terezijanske Karmele koji se pridržavaju prvotnog Pravila, ali i Konstitucija, koje je ostavila napisane svojim kćerima sv. Terezija.

Sveta Maravillas od Isusa kao karmelićanka je živjela 55 godina, a više od 50 godina bila je poglavarica. U svemu tome neizmjerno je trpjela jer je smatrala da ona nema poziv poglavarice, već taj da bude posljednja od svih sestara. Bila je to kušnja koja ju je pratila do zadnjeg dana dugog života. Popularno su je zvali poglavarica „in aeternumˮ.

No ni to nije bilo sve. Veliki je dio svog redovničkog života proživjela u jednoj velikoj, dubokoj tamnoj noći. Prema svemu je imala veliko gađenje, prema molitvi, pokori, baš svemu. Međutim, nije posustala već je postala jedna od duša koja se veoma isticala u molitvi i pokori koja je uistinu bila prevelika. Čitav je svoj život spavala odjevena u habit sjedeći na podu u svojoj ćeliji, a spavala bi svega nekoliko sati. Uvijek je postila. Kada bi jela, bilo je to vrlo malo hrane, a pritom bi u ustima držala pelin da ne osjeti okus namirnica. Neprestano je nosila kostrijet. Bičevala se nekoliko puta dnevno. Izjavila je da „samo Bog zna koliku odbojnost ima prema svemu tome i da sve to čini samo jer ju je Gospodin to tražioˮ.

Njezino je zdravlje, kao posljedica tolikih pokora i duševnih patnji, znatno bilo narušeno te je 11. prosinca 1974. godine preminula u svojoj ćeliji u Karmelu u Aldehueli, posljednjem koji je osnovala. Njezine su posljednje riječi bile: „O kakva je radost umrijeti kao karmelićanka!ˮ

Do konca svoga života bila je vjerna misteriju koji je Bog od nje zahtijevao.

Već za njezina života svjedočilo se o mnogim čudima, no njezina je smrt to daleko više pokazala. Odmah po smrti, započela je sv. Maravillas svoju misiju pomaganja braći i sestrama. Počela su se umnažati tolika čudesa da su redovnice odlučile pokrenuti proces za proglašenje svetom. Napokon, sv. Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 1998., a svetom 2003. godine.

Preuzeto s Zaklada „Sveta Maravillas od Isusa”

SVETAC DANA – SV. DAMAZ I.

Slavimo opet jednog papu sveca. Takvih je bila većina u prvim stoljećima Crkve. Mnogi od njih u doba ljutoga progonstva zapečatiše svoju ljubav prema Kristu i Crkvi vlastitom krvlju i životom. Sv. Damaz, papa, umro je ipak kao priznavalac, ali svetac, koji je vjerno služio Kristu i Crkvi.

Nakon smrti pape Liberija, koji si je ovjekovječio ime gradnjom najveće Gospine crkve u Rimu, Santa Maria Maggiore – Svete Marije Velike, naslijedio ga je na Petrovoj stolici njegov vjerni đakon Damaz, od 366. do 384., a bio je rođeni Rimljanin. Izbor novog pape nije bio ipak jednoglasan. Manjina, koja se nije slagala s pomirljivom politikom pape Liberija prema njegovim rimskim protivnicima, a nadasve prema raskajanim arijancima Istoka, izabrala je đakona Urzina. Opet je došao u Crkvi do izražaja bijedni ljudski čimbenik koji je toliko puta nanio mnogo zla. Došlo je, naime, do krvavog sukoba između dvije stranke pri čemu je bilo i mrtvih glava, te obeščašćenja crkava, tako da je bio potreban zahvat i samoga cara Valentinijana I. i njegova gradskoga prefekta. Napokon je pobijedila stranka zakonitog pape, a Urzin je poslan u progonstvo. No, s time nije bilo sve gotovo. Njegovi pristaše i dalje su rovarili tako da je Urzinu kratkotrajno bio dopušten i povratak u Rim. Damaz je zbog svega toga imao prilično buran pontifikat u kojem je morao mnogo trpjeti.

Za svoga pontifikata Damaz je održao u Rimu tri sinode na kojima se raspravljalo, uz drugo, o obnovi vjerskoga života u svećeništvu i Božjem narodu. U dogovoru s carem Teodozijem god. 381., sazvao je i II. opći sabor i to u Carigradu. Na saboru je definirao božanstvo Duha Svetoga, koje su nijekali makedonijevci. Nicejskom vjerovanju dodano je: “I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, koji izlazi od Oca, koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi, koji je govorio po prorocima…”

“To je vjeroispovijedanje kao nicejsko-carigradsko ušlo kasnije u liturgiju. U starini je bilo vezano samo s krštenjem, tek u VI. st. ušlo je u svetu misu i to najprije u Bizantu, zaslugom patrijarha Timoteja, zatim u Španjolskoj, a u Rimu tek god. 1014., na zahtjev cara Henrika II. Došlo je pri tom do razlike mišljenja – Istok je ovako razumio izlazak Duha Svetoga: On proizlazi od Oca preko Sina; Zapad naprotiv ovako: On proizlazi od Oca i Sina. Kad su na Zapadu dodali ‘Filioque (i od Sina), nisu to smatrali proširenjem, nego samo tumačenjem vjerske istine. Istok, međutim, nazvao je to krivotvorenjem vjeroispovijesti i okrivio Zapad zbog krivovjerja: tako je ono Filioque, uzrokovano nejasnoćom na I. carigradskom koncilu god. 381., postalo još jedan povod za raskol između istočne i zapadne Crkve god. 1054. i ostalo elementom razlike sve do dan-danas…” (August Franzen)

Veliko je djelo pape Damaza što je povjerio jednom od tadašnjih najvećih učenjaka, našem zemljaku sv. Jeronimu, prijevod Svetog pisma na latinski jezik i tako je nastala glasovita Vulgata. Sv. Jeronim izveo je prijevod između god. 383. do 406. Preveo je većinu starozavjetnih knjiga, dok je neke starozavjetne i novozavjetne preuzeo iz staroga latinskoga prijevoda zvanog Itala, a neke je samo ispravio, kao na primjer Evanđelja. Prijevod Vulgata važan je osobito zato što je gotovo isključivo istom po njemu Biblija postala pristupačna cijeloj Europi i što se na njemu temelje svi europski prijevodi gotovo do naših dana. Tridentski sabor proglasio je Vulgatu dogmatski ispravnom i tako je ugled tom prijevodu još više porastao, te je kao službeni prijevod Katoličke Crkve ušao i u sve liturgijske knjige. Tako je ostalo sve do Drugoga vatikanskog sabora.

Papa Damaz, koji je mnogo prijateljevao sa sv. Jeronimom, i sam se okušao na spisateljskom polju. Sastavio je priličan broj natpisa u stihovima koji su bili namijenjeni grobovima svetih mučenika po katakombama, koje su u međuvremenu bile već prilično zatrpane i koje je sveti Papa htio opet otvoriti pobožnim hodočasnicima. Papine je epigrame kaligraf – lijepopisac Furije Dionizije Filocal uklesao u mramor lijepim umjetničkim slovima. Papa je dao na grobovima mučenika sagraditi veličanstvene crkve za koje mu ništa nije bilo odviše dragocjeno. Za sobom je ostavio čuveno djelo: “Carmina”.

Papa Damaz obogatio je i liturgiju uvođenjem svetkovanja crkvene godine, a također je konačno odredio kanon biblijskih knjiga, to jest onih koje su pisane Bogom nadahnute i prema tome sačinjavaju Sveto pismo.

Papa Damaz umro je u dobi od 80 godina, 11. prosinca 384. g., bogat zaslugama i uspješnim djelima. Upravljao je Crkvom 18 godina (neki izvori kažu 20 god.), pripremivši je da bude zrela za oluje koje su je čekale u doba seobe naroda. Pokopan je u crkvi sv. Lovre u Rimu.

Ime Damaz je grčkoga porijekla i znači: “koji znade ukoriti”.
Zaštitnik je od febrilnih bolesti te posebno od tifusa, paratifusa.

Preuzeto s Bitno.net

BLAGDAN GOSPE OD LORETA

Osamnaest milja južno od Ancone, i oko tri milje od jadranske obale Italije, nalazi se grad Loreto (također Loretto) na vrhu brda. Ogromna bazilika s velikom kupolom čini najdragocjenije od svih Papinih “izvanteritorijalnih” posjeda Vatikanske države, čuvajući, kao što to čini, jedno od najsvetijih i najvažnijih Gospinih svetišta — Dom Svete obitelji, “Sveta kuća Loreto.” Na vratima bazilike ispisane su ove riječi: “Cijeli svijet nema svetijeg mjesta… Jer ovdje je Riječ utjelovila i ovdje je rođena Djevica Majka…”Pri ulasku u baziliku, ispod središnje kupole i odmah iza glavnog oltara nalazi se pravokutno zdanje od bijelog mramora, bogato ukrašeno kipovima. Bijeli mramor, međutim, stvara samo zaštitnu koru. Kontrast između vanjskog bogatstva i siromaštva unutrašnjosti je zapanjujući. Unutra su obični, grubi zidovi kolibe iz davnih vremena, trideset stopa duge i petnaest stopa široke i oko petnaest stopa visoke. U središtu Gospine kuće nalazi se replika drvenog kipa Gospe. Originalni, izrađen od libanonskog cedra, stigao je u Loreto zajedno s kućom, ali je u međuvremenu uništen.

Kako je ovo svetište nastalo je fascinantna priča. Ovo je Nazaretska kuća, dom Svete Obitelji, koju su anđeli donijeli iz Nazareta na dalmatinsku obalu i kasnije, isti anđeli, prenijeli u Loreto gdje se danas nalazi zatvorena u upravo opisanoj ogromnoj bazilici. Povijest Loreta temelji se na bogatoj zdravoj tradiciji i pouzdano zabilježenim povijesnim činjenicama. Znamo iz posjeta pouzdanih svjedoka Svetoj zemlji, čija su putovanja pomno zabilježena u dokumentima, da je Sveta kuća u Nazaretu bila netaknuta u Palestini relativno kasno. Sveti Luj, francuski kralj, slušao je misu u Nazaretu 1253. godine u istoj prostoriji u kojoj je anđeo navijestio Kristov dolazak Blaženoj Djevici Mariji.

Sveta zemlja je doživjela svoj posljednji i neuspješni križarski rat 1291. Posljednji kršćanski vojnici povukli su se iz Nazareta iste godine, ostavljajući za sobom najsvetije kuće nezaštićene. S njim se trebalo postupati u skladu s muslimanskom tradicijom pljačke i uništavanja. Može se činiti nategnutim misliti da bi sićušna glinena kuća koju štuje šačica kršćana mogla zaslužiti takav osvetnički bijes. Ali ovo je bila jedinstvena kuća – vidljivo zdanje od blata i slame, ali u svom okviru čuvajući živa sjećanja na svoju kraljevsku kuću – Isusa, Mariju i Josipa.

Prvi napad bio je onaj Turaka Seldžuka 1090. godine. Oni su harali Svetom zemljom, pljačkajući blago koje su u crkvama Svetih mjesta ostavili pobožni kršćanski hodočasnici. Pretvorili su bazilike i crkve u džamije i uništili ono što su smatrali beskorisnim za svoje nesvete svrhe. Među posljednjom klasom zapala je sudbina Santa Case, doma Svete obitelji. Ali kada je Konstantin dao izgraditi prvu baziliku nad svetim mjestom 312. godine, kuća je, zajedno s špiljom koja je bila pričvršćena, pokopana u podzemnoj kripti. I tako je preživio početna skrnavljenja islama.

U godinama koje su uslijedile, gomila kršćanskih hodočasnika održavala je na životu pobožnost i štovanje Svete Kuće u kojoj je Riječ Tijelom postala. Zatim, kada su prvi križari stigli kao pobjednici 1100. pod Tancredom, sagradili su novu baziliku.

Tijekom relativnog mira koji je nastupio, hodočasnici su ponovno slobodno obilazili posvećeno tlo. Ali zbog pomiješanih motiva koji su neke od križara privukli u Svetu zemlju, Bog nije blagoslovio sve njihove pokušaje da osiguraju trajan mir za novo latinsko kraljevstvo Jeruzalem. Ukupno je bilo osam križarskih ratova, obilježenih nekim veličanstvenim pobjedama, ali isprekidanim i strašnim porazima. Godine 1219. sveti Franjo Asiški, čiji su duhovni sinovi kasnije trebali biti zaduženi za Svetu kuću, posjetio je ovo “najsvetije mjesto na zemlji” u Nazaretu. Bilo je to tijekom posljednjeg križarskog rata kada je sveti Luj IX. kleknuo na tlo koje je nekada posjećivao naš Gospodin i primio ga u svoje srce u svetoj pričesti. Sveti kralj je to smatrao daleko većom privilegijom od svoje zemaljske kraljevske titule.

Godine 1263. došlo je do drugog uništenja bazilike, ali je Sveta kuća opet čudesno preživjela napade nevjernika. Ali poraženi kršćani na kraju su se povukli 1291. Potpuno uništenje konačno se nadvilo nad nekadašnjim domom Svete obitelji, jer je slobodna vladavina u Svetoj zemlji dana njenim nesvetim stanovnicima. Vječna Mudrost je, međutim, imala druge planove!

Gospa od Loretta

U noći 10. svibnja 1291. pastiri iz Trsata, današnje Hrvatske, razišli su se kako bi čuvali svoja stada. Usamljena polja u Dalmaciji i pastiri koji su ih svakodnevno gazili dobro su se poznavali. Tako je iznenadna pojava kuće koja nije bila tu noć prije izazvala veliku pometnju; večer prije nije bilo nikakve gradnje, niti ikakvog građevinskog materijala. Nisu ni shvaćali da se u njemu nekoć nalazila Jutarnja zvijezda.

Jadni, zbunjeni, mali pastiri, ne sluteći djelovanje Božanske milosti u toj maloj kolibi, radoznalo su je pregledavali. Zidovi nisu svi ravnomjerno dodirivali tlo; polovica ih je lebdjela nad cestom, a ostali su se odmarali u polju. Sićušna je građevina više nalikovala crkvi nego kućnom domu. Kuća je imala drevni oltar, grčki križ i neobičan kip dame. Dok su ulazili u nju, činilo se da je zrak ispunjen nebeskim tamjanom. Doista je tako i bilo. Jer upravo u ovoj kući, iz Jišajeva korijena, procvjetala je mistična ruža.

Shvativši da se ne radi o običnom dagađaju, pastiri su pobjegli u mjesnu crkvu Svetog Jurja kako bi probudili oca Aleksandra Georgeviča. Zbunjeni svećenik, nakon što je sam istražio glinenu “crkvu”, nije mogao ponuditi malo objašnjenja skromnom mnoštvu koje se okupilo. Te je noći umorni stari svećenik, iako teško obogaljen artritisom, proveo sate u molitvi moleći za prosvjetljenje od Najmoćnije Djevice. Dok je spavao, Majka dobrog savjeta nagradila je njegovu poniznost odgovorivši na njegov zahtjev u snu. “Znaj da je ova kuća,” rekla je, “ista ona u kojoj sam rođena i odrasla. Ovdje, na Navještenje, I zamislio Stvoritelja svih stvari. Ovdje je Riječ Vječnog Oca postala Čovjek. Oltar koji je donesen s kućom posvetio je Petar, knez apostola. Ova je kuća sada došla na vaše obale Božjom snagom. A sada, da biste mogli svjedočiti o svemu tome, ozdravite. Vaše neočekivano i iznenadno ozdravljenje potvrdit će istinitost onoga što sam vam objavio.”

Iznenadni nestanak poznate bolesti oca Georgeviča sljedećeg ga je dana prilično uvjerio. Zatim je objavio da ga je ona, koja se zove Zdravlje bolesnika, izliječila i ispričao viziju prethodne noći. Seljaci Trsata sada su sa sigurnošću znali da je ovo sveti mali dom njihova Spasitelja. Shodno tome su ga štovali.

Čuvši za čudesno ukazanje, namjesnik Dalmacije odmah je poslao svoje izaslanike u Nazaret, koji su izvijestili da je Sveta kuća odande doista nestala. Dužina i širina zidova nastambe pronađene u Trsatu točno je odgovarala temeljima ispod bazilike Navještenja u Nazaretu. Ova je bazilika bila izgrađena iznad izvorne Svete kuće u Nazaretu. Tradicija kaže da je istraga otkrila još jedan vrijedan dokaz: kuća pronađena u Tersatu bila je izgrađena od vapnenca, žbuke i cedrovine. Ti su materijali bili uobičajeni u Nazaretu, ali gotovo nedostupni u Dalmaciji.

Onda je iznenada 10. prosinca 1294., tri godine kasnije, kućica nestala jednako misteriozno kao što je i došla. Ovaj put, međutim, anđeli nisu bili toliko uspješni da ga odnesu bez upozorenja! Budni pastiri Trsata prijavili su odlazak. A preko Jadranskog mora, sretne žrtve nesanice, koje su slučajno bile vani te noći, požurile su kući s izvješćima o tajanstvenom prolazu iznad male kuće, koju su uvis nosili anđeli. Čudesnost spektakla dala je naslutiti da je to djelo Sina Kraljice Anđela.

Na današnji dan Tersat u Dalmaciji (Hrvatska), kao i ljudi u talijanskoj regiji Marche, u noći između devetog i desetog prosinca ustaju u 3:00 ujutro uz zvuk radosne zvonjave svojih zvona i zapaliti svoje uobičajene krijesove, dok pjevaju litanije hvale Uzroku naše radosti.

S druge strane mora u Italiji, na obalama Jadrana, mala ravnica zvana Banderuolo, četiri milje od grada Recanati dočekala je Svetu kuću kada su anđeli spustili njezine neravne zidove na šumovito područje. Gotovo da nije trebalo vremena da ljudi čuju za dolazak ove misteriozne kuće u zraku. Tisuće ljudi počele su mu hodočastiti i brzo je stekao reputaciju mjesta liječenja. Ali nažalost, kako se broj hodočasnika povećavao, tako su se povećavali i razbojnici koji su vrebali u okolnoj šumi. Polako je kuća molitve postala okružena jazbinom lopova. Osjećajući isti opravdani gnjev koji Ga je jednom natjerao da izbaci kupce i prodavače iz Kuće svoga Oca, Naš je Gospodin povukao samu Kuću!

Još jednom je tihi lepet krila anđela uzburkao noćni zrak dok su selili dom Kuće zlata. Ovoga puta njezini su se zidovi bez temelja smjestili na otvorenoj livadi na imanju Antici u Recanatiju. Predaja nam kaže da su se nedugo nakon toga zaratila braća posjednici imanja, dva ljuta talijanska seljaka. Uzrok nesuglasica navodno je bio oko same Svete kuće, svaki je tvrdio da posjeduje parcelu koju je zauzimao, ili je možda preuzeo zasluge što je izabrao zemlju zbog svoje osobne svetosti! Tradicija to naziva pukom svađom, ali je bila dovoljna da Utočište grešnika napusti mjesto.No, čim se Santa Casa preselila, braća su se pokajala i pomirila.

Sveta kuća sada je stigla na svoje konačno odredište; konačno, to jest, barem do danas, na brežuljku Loreto, nekoliko milja dalje od svoje prijašnje lokacije, u blizini sela Recanati. Iako nisu baš bili sigurni koja je priča iza toga, ljudi su počeli dolaziti u gomilama kako bi ga štovali. Godine 1295. oko njega je sagrađen jak zid, bilo za zaštitu, bilo da ne bi izmaknuo njihovom skromnom stisku i napravio još jedan noćni izlet! Sama Djevica nad Djevicama 1296. godine jasno je otkrila identifikaciju Njezinog slatkog malog doma svetom pustinjaku koji je živio u blizini. Vlada Recanatija je odmah poslala šesnaest svojih najuglednijih građana u Svetu zemlju da istraže situaciju. Nakon višemjesečne odsutnosti, svita domaćih znanstvenika vratila se s očiglednim činjenicama. Sve što su pronašli u Nazaretu bilo je mjesto, koje se još uvijek štuje, gdje je nekoć stajala kuća. Temelji su bili jednaki temeljima Kuće Loreto: trinaest stopa sa trideset jedan. Opeke lokalnog nazaretskog prebivališta bile su od iste građe kao i Sveta kuća, dok su ostala Recanatijeva prebivališta bila potpuno različita. Predstavnici Recanati bili su uvjereni; ovo je bila Kuća Svete obitelji, čudesno donesena na obale Italije po Božjoj Volji i za Njegovu slavu.

Većina dokaza o prijevodu Svete kuće izašla je na vidjelo putem istražne komisije koju je uspostavio papa Bonifacije VIII., koji je poslao svoje istražitelje u Tersatto i Nazaret, kao iu Loreto. On sam, kao i drugi pape, izjavio je da su povijest i tradicija Loreta “najvrjednije vjerovanja”. Kasnije je Sveta kongregacija obreda odredila 10. prosinca kao blagdan “prijenosa Svete kuće”.

Od 1294. postao je jedno od najvećih Gospinih svetišta, a hodočasnici iz cijeloga svijeta vrve putevima Loreta. Više od 2000 kanoniziranih, blaženih i časne djece Crkve poklonilo se Jedinstvenoj posudi pobožnosti pohodom domu u kojem je rođena i u kojem je odgojila jedinorođenog Sina Božjega. Među njima su: sveti Ignacije Loyola, sveti Franjo Ksaverski, sveti Ivan Berchmans, sveti Filip Neri, sveti Franjo Saleški, sveti Ivan Kapistran, sveti Klement Marija Hofbauer, sveti Alphonsus Maria de Liguori, sveti Louis Marie de Montfort, sveti Benedikt Joseph Labre, Sveta Terezija i sveta Franjo Xavier Cabrini, blaženi John Henry Newman, da spomenemo samo neke. Četrdeset i sedam papa klečalo je ondje tijekom svojih pontifikata, a mnogi drugi došli su moliti prije nego što su uzdignuti na Svetu Stolicu. Više od pedeset papa izdalo je Bule i Papinske zapisnike koji potvrđuju njegovu autentičnost. Stotine papinskih dokumenata dodijelile su joj povlastice, iznimke i ovlaštenja za primanje povlastica. Godine 1669. dobila je vlastitu misu u misalu. Gospine litanije, taj najljepši i najpoetičniji izraz njezinih vrlina i njezine uzvišene uloge za Nebo i Zemlju, nazvane su po ovom svetištu Litanije za Loreto.

To je mjesto mnogih čuda. Oni koji su stoljećima dolazili, moleći za pomoć Tješitelja unesrećenih, obično se kući vraćaju duhovno potpomognuti ili fizički izliječeni. Trojica nasljednika Petrove stolice tjelesno su iskusila dobročinstvo Premilosrdne Djevice i ozdravili. Bili su to papa Pio II, papa Pavao II i papa Pio IX. Čak i danas Njezine milosti nastavljaju pritjecati, jer Gospa još uvijek vrši svoju Kraljičku ulogu zagovarajući svoje podanike koji je mole za pomoć pod naslovom Gospe od Loreta.

Italija je, možda više od bilo koje druge europske zemlje, bila poprište građanskih sukoba, ratova i revolucija od trinaestog do osamnaestog stoljeća. Zemlja je bila podijeljena s gradovima koji su se borili protiv gradova, frakcija protiv frakcija, i čovjek protiv čovjeka. Tih šest stoljeća talijanske povijesti najdramatičniji su u formiranju Europe. Ali kako su brojne vojske marširale sa sjevera na jug i s juga na sjever, Kući Loreto i njezinoj mističnoj slici nikada nije bilo našteteno.

Ponovno je bilo jedno od mnogih svetogrđa slobodnozidarske Francuske revolucije oskvrnjivanje ove najsvetije slike Gospe. Francuski revolucionarni direktorij zaplijenio je sve blago Loreta, uključujući i sliku, odnio ih u Pariz i izložio profanoj znatiželji.Ponovno je bilo jedno od mnogih svetogrđa slobodnozidarske Francuske revolucije oskvrnjivanje ove najsvetije slike Gospe. Francuski revolucionarni direktorij zaplijenio je sve blago Loreta, uključujući i sliku, odnio ih u Pariz i izložio profanoj znatiželji. Napoleon III. konačno je vratio kip papi Piju VII., koji ga je prvo ustoličio u Papinskoj palači u Kvirinalu, a zatim ga je, uz veliku svečanost, vratio u Loreto 1802. Tragično, međutim, nesreća 1921. uništila je originalni kip i Nova figura, visoka oko tri stope, tada je izrezbarena iz drveta cedra uzgojenog u vatikanskim vrtovima.

Papa Pio XI ustoličio je ovaj novi kip u rujnu 1924. u Sikstinskoj kapeli. Zatim je svojim rukama okrunio Sveto Dijete i Njegovu Majku, nakon čega je lik bio izložen na jedan dan u bazi1ici Svete Marije Velike u Rimu. Naposljetku, uz veliku svečanost, prenesena je u Loreto. Na blagdane su Gospin lik i Djetešce običavali biti obučeni u zlatne i svilene haljine. Dragulji na ogrtaču bračni su dragulji katoličke carice Marije Terezije Austrijske i neprocjenjive su vrijednosti.

Tu su, dakako, i neizbježni skeptici koji tvrdoglavo odbacuju činjenicu “prijenosa” Svete kuće iz Nazareta u Tersatto i odatle na njezino današnje mjesto. Ali njihove prigovore pobija sama činjenica da nijedna kuća ne bi mogla tako dugo stajati kao ova – pogotovo ne stoljećima – samo na površini zemlje, a da nema ni temelja. Ipak, ostaje činjenica da kuća nije umjetno održavana ni na koji način i nema temelja. U to se može uvjeriti svatko tko posjeti svetište. Tijekom Drugog svjetskog rata udar zračnih valova uništio je još mnogo solidno građenih kuća, starih i modernih, kao i utvrđenih dvoraca. Okolicu Loreta i sam grad bombardirali su saveznici (Amerikanci) nekoliko puta tijekom sukoba, ali Kuća iz Nazareta.

Slatki su bili dani koje je Blažena Djevica Marija provela sa svetim Josipom i Svetim Djetešcem u njihovoj skromnoj kućici. Njihov život unutar glinenih zidova obilovao je siromaštvom, odzvanjao tišinom i poznat po poniznosti. “Njezin stvarni život, kako u Nazaretu tako i kasnije, mora da je bio vrlo običan…” rekla je sveta Terezija, Mali Isusov Cvijet, koja je jednom posjetila Svetu kuću. “Treba nam je pokazati kao nekoga koga možemo oponašati, nekoga tko je živio životom skrivenih vrlina i tko je živio po vjeri kao što i mi moramo.” Ova lijepa i prijeko potrebna lekcija o izvanrednoj svetosti u vrlo običnim okolnostima, upravo je ono što nam skromna i sveta kuća Loreto govori.