SVETAC DANA – SV. JUAN DIEGO CUAUHTLATOATZIN

Rođen 1474. kao Cuauhtlatoatzin (što u prijevodu znači “orao koji govori”), sveti Juan Diego bio je porijeklom iz Meksika. Nakon očeve smrti, živio je sa svojim ujakom gdje je od svoje 3 godine odgajan u astečkoj poganskoj vjeri.

Od mladosti je već pokazivao znakove mističnog osjećaja za život. Karakterizirao ga je vjerski žar i štovanje Djevice Marije i biskupa Juana de Zumarrage. Također je bio odan i suosjećajan za svog bolesnog ujaka.

Godine 1524. skupina od 12 franjevačkih misionara stigla je u Meksiko. Juan Diego i njegova supruga Maria Lucia prešli su na katoličanstvo i postali prvi kršteni u regiji. Bio je vrlo odan svom novom životu i ta se odanost očitovala u tome kako je hodao na velike udaljenosti kako bi primio vjerske upute od franjevačke misijske postaje u Tlatelolcu.

9. prosinca 1531. godine svetog Juana je posjetila Djevica Marija dok je bio na putu da prisustvuje misi i proslavi blagdan Bezgrešnog začeća. Susreo se s čudesnim prizorom blistave žene koja mu se obratila na njegovom materinjem jeziku kao “Marija vazda Djevica, Majka pravoga Boga”.

Marija je uputila Juana Diega da zamoli lokalnog biskupa da izgradi kapelu u njezinu čast na brdu Tepeyac, gdje je bio poganski hram. Kad je prenio zahtjev biskupu Juanu de Zumarragi, isprva je bio sumnjičav i zamolio je da mu Juan Diego da vremena da razmisli o novostima.

Kasnije tog dana, Djevica Marija se još jednom ukazala Juanu Diegu i on joj je rekao da nije uspio udovoljiti njezinoj molbi. Pokušao joj je objasniti da je on samo obična osoba i da nije ona prava za tako važnu dužnost, ali je Djevica Marija inzistirala da je on čovjek kojeg traži.

Sljedećeg se dana vratio biskupu i još jednom mu ispričao zahtjev koji mu je upućen. Ovoga puta biskup je od njega tražio dokaz da je njegovo viđenje doista stvarno i božansko.

Juan Diego je odmah otišao u Tepeyac gdje mu se Djevica Marija ukazala treći put. Objasnio joj je biskupovu zabrinutost i ona je pristala dati im dokaz sljedeći dan, 11. prosinca.

Dana 11. prosinca Juan Diego nije mogao doći na sastanak jer je njegov ujak bio pogođen bolešću te je morao ostati kod kuće i brinuti se o njemu. Sutradan je krenuo pronaći svećenika za svog bolesnog ujaka i bilo ga je sram susreta s Djevicom Marijom jer je propustio sastanak prethodnog dana.

Ipak, Sveta Majka je pronašla Juana i on joj je objasnio svoju situaciju i rekao da će se vratiti čim nađe svećenika za svog strica. Ona je odgovorila s “No estoy yo qui que soy tu madre?” što je značilo “Zar nisam ovdje, ja koja sam tvoja majka?”

Djevica Marija rekla je Juanu Diegu da će njegov ujak ozdraviti i uputila ga da se popne na brdo i skupi cvijeće koje tamo raste. Iako je bio prosinac i kamenit teren, na brdu je zatekao mnogo cvijeća u cvatu. Zatim je ispunio svoj plašt cvijećem i vratio se Svetoj Majci.

Djevica Marija zatim je posložila cvijeće u plašt Juana Diega i obavijestila ga da će to biti znak koji će pokazati biskupu. Kad je stigao u biskupovu nazočnost, otvorio je svoj plašt i otkrio čudotvornu sliku Majke Božje otisnutu na plaštu punom cvijeća.

Sljedećeg dana, ujak Juana Diega bio je izliječen od svoje bolesti baš kao što je Djevica Marija obećala. Njegov ujak mu je rekao da mu se Marija također otkrila u viziji i ponovio svoj zahtjev za crkvom na brdu Tepeyac. Marija mu je rekla da želi da je zovu Guadalupe.

Crkva je konačno izgrađena na brdu Tepeyac sljedeće godine. Plašt Juana Diega s čudotvornom slikom bio je izložen u crkvi.

Vijest o ukazanju Djevice Marije potaknula je mnoge Indijance da se obrate na kršćansku vjeru. Čak 3000 Indijaca obratilo se svaki dan zbog inspirativne priče Juana Diega i riječi Svete Majke.

Za života svetog Juana Diega dogodila su se mnoga čuda i po njima je postao poznat. Unatoč određenoj popularnosti, ostao je skroman čovjek.

Jedno se čudo dogodilo kada je procesija krenula prema brdu Tepeyac. Usred slavlja jedan od sudionika je pogođen strijelom. Stavili su ozlijeđenog čovjeka pred Marijinu sliku i on je čudesno ozdravio.

Sveti Juan Diego preselio se u mali pustinjak smješten na brdu Tepeyac. Živio je jednostavnim i samotnjačkim životom obilježenim molitvom i radom. U svom udaljenom naselju živio je do svoje smrti 9. prosinca 1548. godine.

Čudesni ogrtač Juan Diega ostao je u dobrom stanju do danas. Bazilika Guadalupe, crkva u kojoj je izložena, jedno je od najposjećenijih vjerskih mjesta na svijetu.

Blaženim ga je proglasio papav Ivan Pavao II. u Vatikanu 9. travnja 1990. Isti je papa blaženog Juan Diega proglasio svetim u Bazilici Gospe Gvadalupske 31. srpnja 2002. u meksičkom glavnom gradu.

BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BLAŽENE DJEVICE MARIJE

„Presveta Djevica Marija bila je od prvog trenutka svoga začeća, posebnom milošću i povlasticom svemogućeg Boga i zaslugama Isusa Krista, Spasitelja ljudskog roda, sačuvana imuna od svake ljage istočnog grijeha.”

Godine 1854., svečana izjava pape Pija IX., “Ineffabilis Deus”, konačno je razjasnila dugotrajno vjerovanje Crkve da je Marija začeta bez istočnog grijeha. Marija je dobila ovu izvanrednu povlasticu zbog svoje jedinstvene uloge u povijesti kao Majke Božje. Odnosno, primila je dar spasenja u Kristu od samog začeća.

Iako je Marija jedinstvena u cijelom čovječanstvu jer je rođena bez grijeha, Crkva ju drži kao uzor cijelom čovječanstvu u njezinoj svetosti i njezinoj čistoći u njezinoj spremnosti da prihvati Božji plan za nju.

Svatko je pozvan prepoznati i odgovoriti na Božji poziv na vlastiti poziv kako bi ostvario Božji plan za svoj život i ispunio poslanje koje mu je pripremljeno od početka vremena. Marijino “Neka mi bude po riječi tvojoj”, kao odgovor na pozdrav anđela Gabrijela, odgovor je koji se od svih kršćana traži na Božji plan.

Svetkovina Bezgrešnog začeća je vrijeme za slavljenje velike radosti Božjeg dara čovječanstvu u Mariji, te za s većom jasnoćom prepoznati istinu da je svako ljudsko biće stvoreno od Boga da ispuni posebno poslanje koje on i samo on može ispuniti.

“Ovako mi dođe riječ Gospodnja: Prije nego te oblikovah u utrobi majčinoj, poznadoh te, prije nego što si se rodio posvetih te, prorok narodima koje te postavih.” (Jeremija 1,5-6)

SVETAC DANA – SV. AMBROZIJE

Da je plemeniti sveti Ambrozije doveo svetog Augustina u Crkvu i da nije učinio ništa drugo osim toga, učinio bi dovoljno. Augustinovo obraćenje bilo je sporo vrenje. Bio je zreo za krštenje kad je providnost stavila njega i njegovu majku Moniku u Ambrozijevu orbitu. Krsteći Augustina, Ambrozije je požnjeo ono što je Duh Sveti dugo uzgajao. Ali Ambrozije je mogao biti mentor samo zato što je prethodno proživio vlastitu kršćansku dramu i zato što je bio vrhunski pripremljen za vodstvo.

Ambrozije je bio ugledni Rimljanin, obrazovan u profinjenoj klasičnoj tradiciji svog doba. On je savršeno simbol tolikih učenjaka-biskupa četvrtog i petog stoljeća koji su svjedočili polaganom nestajanju Rima i kršćanskoj zori koja je uslijedila. Krist je prvi put izašao poput sunca nad rimskim ruševinama poganskih hramova za Ambrozijevog života. Ambrozijev otac bio je namjesnik Galije, a obitelj je bila dobro povezana s drugim elitama. Ambrozije je u Rimu studirao latinski, grčki, retoriku, pravo i klasike. Bio je patricij ali i kršćanin, iako nekršten. U mladosti su ga primijetili moćni mentori koji su ga preporučili za ključne civilne dužnosti, a sa samo trideset godina Ambrozije je imenovan guvernerom dviju sjevernotalijanskih provincija. Živio je u Milanu, gdje se prijestolnica preselila iz Rima desetljećima prije, kada je došao njegov veliki trenutak.

Godine 374. umro je arijanski biskup Milana, što je dovelo do sukoba oko toga hoće li njegov nasljednik biti arijanac ili ortodoksni katolik. Ambrozije je bio dobro poznata i omiljena politička figura koja se nalazila na carevom dvoru, pa je poslan da umiri gomilu u crkvi u kojoj su se trebali održati sporni izbori za biskupa. Kada je vjernicima govorio o potrebi mirnih izbora, oni su uzvikivali “Ambrozija za biskupa”. Bio je zapanjen, odbio je tu čast i sakrio se. Na kraju je popustio zahtjevima regionalnih biskupa i cara i prihvatio položaj. Ambrozije je kršten, zaređen u sveti red i posvećen za biskupa Milana, gdje će provesti ostatak svojih dana. Ambrozijev asketizam i velikodušnost povećali su njegovu popularnost. Augustin je napisao da su ga “velike ličnosti držale u časti. ” Ovo rašireno poštovanje dalo je Ambroziju snažan glas kod cara, kojeg je slavno pozvao na pokajanje nakon što su rimski vojnici počinili bezobzirni masakr u Solunu. Također je uvjerio cara, uzvišenim, elegantnim izrazima, da se odrekne podrške poganskih žrtvenika.

Sveti Ambrozije je kasno došao na studij teologije, ali mu je njegova znanstvena izobrazba omogućila da je brzo savlada. Pisao je djela u kojima je vješto opovrgavao arijanstvo, druga tumačeći pravu prirodu Krista i Duha Svetoga, a treća o sakramentima, djevičanstvu, etici, Svetom pismu, pokori i dužnostima klera. Iako nije bio tako originalan mislilac kao Augustin ili Bazilije, Ambrozije je bio uzor obrazovanog, poučavajućeg, propovjedničkog, aktivnog, vladajućeg biskupa pastoralnog srca. U svojim Ispovijestima, Augustin priča kako je pitao Ambrozija o različitim danima posta u Rimu i Milanu. Ambrozije je odgovorio: “Kad sam u Rimu, postim subotom; kad sam u Milanu, ne radim. Slijedite običaje crkve u kojoj se nalazite.” Ovaj mudri savjet mogao bi biti izvor izreke “Kad si u Rimu, radi kao Rimljani.” Autor je mnogih teoloških djela koja se bave pastoralnim i praktičnim moralnim pitanjima. Pisao je crkvene himne (pripisivalo mu se oko 120 himni, od toga je oko 20 autentičnih), a vjerojatno je za njih skladao i napjeve. Neki stručnjaci smatraju da je Ambrozije autor i glasovitog „Te Deuma“. Ambrozijanske himne su melodijski bogato ukrašene, a nastale su stapanjem arhajskoga rimskoga pjevanja i lokalnoga milanskog, s jakim utjecajem orijentalne glazbe. Unaprijedio je liturgiju pa se milanska liturgija sa svojim posebnostima i danas naziva ambrozijanskom. Ambrozije je također mogao biti prvi koji je promovirao antifono pjevanje, u kojem se svaka strana crkve ili zbora izmjenjuje u pjevanju teksta. Nakon dvadeset i dvije uzastopne godine biskupovanja uključenog u najviša pitanja Crkve i Carstva, u srednjim pedesetim godinama, biskup Ambrozije umro je u Milanu, gdje se njegovi posmrtni ostaci još uvijek časte u crkvi posvećenoj njemu u čast.

Crkvenim naučiteljem proglasio ga je 1298. papa Bonifacije VIII. Prozvan je „pastoralnim doktorom“, a zbog sjajnih govorničkih sposobnosti i slatkorječivosti „mednim doktorom“ pa ga u ikonografiji često prikazuju s pčelama i košnicama. Zaštitnik je pčelara, pčela, svjećara, trgovaca na malo, domaćih životinja, učenika, studenata, školske djece, proizvođača voska, Lombardije, Milana i milanske nadbiskupije te mnogih naselja, učilišta, društava, župa, crkava i kapela širom svijeta i Hrvatske (Nin, Kulturno-umjetničko društvo iz Škrljeva kod Bakra, Pčelarski red Svetog Ambrozija u Koprivnici, Gradski Vrhovci kod Požege).

***

Sveti Ambrozije, tvoja naobrazba, hrabrost i poučavanje postali su uzorom biskupima za mnoga stoljeća. Pomozi svim biskupima da imaju krvava srca, željeznu volju i oštre umove kako bi mogli voditi vjernike jednako uspješno kao ti.

SVETAC DANA – SV. NIKOLA

Sveti Nikola je bio biskup koji je živio u četvrtom stoljeću, u mjestu zvanom Myra u Maloj Aziji (danas Turska ). Bio je vrlo bogat čovjek jer su mu roditelji umrli kad je bio mlad i ostavili su mu mnogo novca. Također je bio vrlo ljubazan čovjek i bio je poznat po pomaganju siromašnima i davanju tajnih darova ljudima kojima je to bilo potrebno. Postoji nekoliko legendi o svetom Nikoli, ali ne znamo je li neka od njih istinita!

Najpoznatija priča o svetom Nikoli govori kako je nastao običaj postavljanja čarapa u koje se prvo stavljaju darovi! Ide ovako:

Bio jedan siromah koji je imao tri kćeri. Čovjek je bio toliko siromašan da nije imao dovoljno novca za miraz, pa mu se kćeri nisu mogle udati. (Miraz je svota novca koju mladenkini roditelji isplaćuju mladoženji na dan vjenčanja. To se još uvijek događa u nekim zemljama, čak i danas.) Jedne noći, Nikola je potajno spustio vreću zlata niz dimnjak i u kuću (to je značilo da se najstarija kći tada mogla udati). Torba je pala u čarapu koja je bila obješena kraj vatre da se suši! To se kasnije ponovilo i s drugom kćeri. Napokon, odlučan otkriti osobu koja mu je dala novac, otac se svake večeri potajno skrivao kraj vatre sve dok nije uhvatio Nikolu kako ispušta vreću zlata. Nikola je molio čovjeka da nikome ne kaže što je učinio, jer nije želio skrenuti pozornost na sebe. Ali ubrzo se vijest pročula i kad bi netko dobio tajni dar, mislilo se da je možda od Nikole.

Zbog svoje dobrote Nikola je proglašen svecem. Sveti Nikola nije samo svetac djece nego i pomoraca! Jedna priča govori o tome da je pomagao nekim mornarima koje je zahvatila jaka oluja na obali Turske. Oluja je bjesnila oko njih i svi su ljudi bili prestravljeni da će njihov brod potonuti ispod divovskih valova. Molili su svetog Nikolu da im pomogne. Odjednom je stajao na palubi ispred njih. Naredio je da se more smiri, oluja je utihnula i oni su mogli sigurno otploviti svojim brodom u luku.

Sveti Nikola je bio prognan iz Mire i kasnije bačen u tamnicu za vrijeme progona kršćana od strane cara Dioklecijana, ali je oslobođen u vrijeme kasnijeg cara Konstantina, koji je bio kršćanin. Sveti Nikola je prisustvovao Nicejskom saboru 325. godine (gdje se raspravljalo o kršćanstvu).

Nitko zapravo ne zna kada je Sveti Nikola umro, bilo je to 6. prosinca 343. godine (što se čini najvjerojatnijim), 345. ili 352. godine. Godine 1087. njegove su kosti iz Turske ukrali neki talijanski trgovački pomorci. Kosti se danas čuvaju u crkvi nazvanoj po njemu u talijanskoj luci Bari. Na blagdan svetog Nikole (6. prosinca) pomorci Barija još uvijek nose njegov kip iz katedrale na more, kako bi blagoslovio vode i tako im omogućio sigurnu plovidbu tijekom cijele godine.

1066. godine, prije nego što je otplovio u Englesku, William Osvajač molio se svetom Nikoli tražeći da njegovo osvajanje prođe dobro.

Posebno je štovan na kršćanskom Istoku. Zaštitnik je Rusije, Grčke, Sicilije, djece, pomoraca, ribara, trgovaca, pekara, ljekarnika, farmaceuta, putnika, bačvara, badnjara, zatvorenika, zarobljenika, nekadašnjih kradljivaca, lučkih radnika, strijelaca, lađara, pivara, čistača cipela, sudaca, konjušara, pokajničkih ubojica, mladenaca, crkvenjaka, vlasnika zalagaonica, trgovaca i proizvođača parfema, hodočasnika, radijskih i televizijskih djelatnika, studenata i udavača te mnogih zemalja, biskupija, gradova, naselja, župa, crkava i kapela diljem svijeta i hrvatskih krajeva.

SVETAC DANA – SV. SABA

Saba je rođen 439. u Mutalasci blizu Cezareje u Kapadokiji (današnja središnja Turska). Roditelji su mu bili pobožni kršćani, ali pošto je bio vojnik, otac je morao otići u Aleksandriju i poveo sa sobom svoju ženu. Ostavio je dječaka sa ženinim bratom i njegovom ženom, ali pošto oni nisu dobro postupali s dječakom, Saba je otišao u obližnji samostan gdje ga je opat dobro pazio i poučio ga monaškom putu. Saba se odlučio zamonašiti, a kada mu je bilo osamnaest godina, otišao je u Jeruzalem da vidi sveta mjesta i posjeti pustinjake koji su tamo živjeli. Ali opat Eutimije ga je poticao da živi u zajednici sa životom molitve i fizičkog rada. Kad mu je bilo trideset, dopustio mu je da svaki tjedan provede pet dana sam u špilji i da se vikendom vraća u zajednicu. Pomagao je samostan pletući pedeset košara tjedno od palminog lišća.

Kad je Eutimije umro, Saba je proveo četiri godine sam u pustinji blizu Jerihona, gdje mu je potok Cedron davao vodu, a lokalno stanovništvo donosilo mu hranu. Pritisan da osnuje zajednicu, postavio je lauru, ili kompleks pustinjačkih koliba oko središnje crkve, na mjestu koje se danas zove Mar Saba . Kad mu se pridružilo stotinu i pedeset redovnika, on je nevoljko pristao da ga zaredi jeruzalemski patrijarh u dobi od 53 godine. Redovnici su dolazili čak iz Armenije i Egipta. Došla je i njegova majka, danas udovica, koja je osigurala gostinjsku kuću i dvije bolnice. Godine 493. patrijarh je Sabu postavio za arhimandrita ili vođu nad svim palestinskim redovnicima.

Godine 511. novi ga je patrijarh s ostalima poslao u izaslanstvo caru Anastaziju u Carigrad, ali ga je stražar na vratima odbio misleći da je prosjak. Sjedio je odvojeno i kad je car pročitao blistav izvještaj o njemu od patrijarha i upitao ga gdje je, Saba je primljen i ondje je proveo zimu suprotstavljajući se monofizitskoj herezi.

Kad mu je bilo devedeset godina, Saba je ponovno otišao u Carigrad u ime novog jeruzalemskog patrijarha Petra, kako bi prosvjedovao protiv nasilnog ugnjetavanja carskih trupa zbog pobune Samarijanaca. Car Justinijan ga je lijepo primio i ponudio da obdari njegove samostane. Saba je odbio, ali je tražio smanjenje poreza za Palestinu, hostel za hodočasnike u Jeruzalemu i zaštitu redovnika od pljačkaša, na što je car pristao.

Saba se vratio kući i imenovao svog nasljednika te ležao četiri dana prije nego što je umro. Preminuo je u Jeruzalemu na današnji dan, 5. prosinca 532, u dubokoj starosti od 93 godine. Kao sveca ga časti i istočna i zapadna Crkva. Njemu u čast u Rimu, na Aventinu, sagrađena je lijepa bazilika, a njegove relikvije godinama su se nalazile u Veneciji. Kako bi posvjedočio ljubav prema istočnoj kršćanskoj braći, papa Pavao VI. odobrio je 1965. da se te relikvije prenesu u samostan svetog Sabe u Jeruzalemu. Svetom Sabi posvećena je župa Kaštel kod Buja (Istra).