Gospina poruka preko Marije Pavlović-Lunetti, 25.05.2023.:
“Draga djeco! Pozivam vas da idete u prirodu i molite da Svevišnji govori vašem srcu i da osjetite snagu Duha Svetoga da bi svjedočili ljubav koju Bog ima za svako stvorenje. Ja sam s vama i zagovaram za vas. Hvala vam što ste se odazvali mome pozivu.”
Sveti Pio iz Pietrelcine, kapucinski svećenik, rodio se na današnji dan 25. svibnja 1887. godine u Pietrelcini, u pokrajini Campania u Italiji. Već je sljedećeg dana kršten i nadjenuli su mu ime Franjo (Francesco).
Djetinjstvo i mladenačku dob proživio je u kući, crkvi, na poljima i u školi. U 12. godini primio je sakrament Potvrde i Prvu pričest. Sa 16 godina, 6. siječnja 1903., ulazi u novicijat Manje braće kapucina u Marcane.
Obukao je redovničko odijelo i krsno ime Francesco zamijenio je novim redovničkim imenom: fra Pio. Položio je privremene redovničke zavjete, a potom, 27. siječnja 1907. god., i doživotne zavjete. Za svećenika je zaređen 10. kolovoza 1910. god. u katedrali u Beneventu. Zatim je, zbog zdravstvenih razloga, ostao kod svojih u Pietrelcini do 1916. godine. U rujnu iste godine poslan je u samostan u San Giovanni Rotondo i tu je i ostao, uz kraće prekide, sve do smrti pružajući ljudima primjer uzornog redovnika.
Dana 5. kolovoza 1918. na sebe prima znakove Muke Gospodinove. Ljudi oko njega postali su svjedoci ovih čudesnih znakova i mnogih drugih karizmatskih darova koje je padre Pio primio od Boga. Fra Pio je živio puninu svoga zvanja doprinoseći svojim služenjem spasenju čovjeka kroz posebno poslanje koje je obilježilo čitav njegov život.
Davao je cijelog sebe drugima i vodio duše Bogu, ispovijedao je i služio svetu Misu koja je za njega predstavljala vrhunac i puninu duhovnosti. Zalagao se oko ublaživanja patnji mnogih obitelji, posebno bolesnih i siromašnih. U tu je svrhu utemeljio ‘Casa Sollievo della Sofferenza’, tj. izgradio ‘Kuću za ublaživanje patnji’. Svečano je bila otvorena 5. svibnja 1956. godine. Bila je to tada najsuvremenija uređena bolnica u Italiji, sa svim odjelima.
Počeo je organizirati ‘Molitvene skupine’ već 1940. godine, ali skupine su procvale između 1947. i 1950. s crkvenim odobrenjem i podrškom pape Pija XII.
Fra Pio je svoje ‘Molitvene skupine’ prozvao ‘rasadištem vjere i ognjištem ljubavi’. Kasnije će ih papa Pavao VI. nazvati ‘velikom rijekom ljudi koji mole’. U tim je molitvenim skupinama ishodište i svim kasnije osnovanim molitvenim skupinama pod različitim nazivima diljem cijeloga svijeta.
Od svoje mladosti fra Pio nije bio potpuno zdrav, posebno ne u posljednjim godinama života. Preminuo je 23. rujna 1968. u dobi od 81 godine. Njegov život bio je obilježen patnjom jer ga je Bog htio pridružiti bolima i patnjama ljudi i Isusa Krista za spasenje svijeta. To se nije očitovalo samo po stigmama, tj. po Isusovim ranama, nego i u cjelokupnom njegovu životu.
Papa Pavao VI. u svom nagovoru višim redovničkim poglavarima kapucinskog Reda istaknuo je veliku popularnost o. Pija rekavši:
‘Gledajte koliku je popularnost stekao, koliko je mnoštvo ljudi okupio oko sebe! Zašto? Zar zato što je bio veliki mislilac? Ili možda zato što je bio veliki učenjak? Ili možda zbog toga što je imao velika sredstva na raspolaganju? Ne! Nego zato što je ponizno služio svete mise, što je ispovijedao od jutra do večeri i zato, što je, kažem to odgovorno, bio predstavnik otiska rana našega Gospodina. Bio je čovjek molitve i patnje.’
(Papa Pavao VI.)
Već za vrijeme zemaljskoga života uživao je veliku popularnost svetosti zbog svojih krjeposti i svoga duha molitve, zbog žrtava i jer se potpuno posvetio za dobro svih duša. Nakon njegove smrti sve se više širio glas o njegovoj svetosti i o čudesima koja su se događala po njegovu zagovoru.
Nije prošlo mnogo vremena i kapucinski Red pokrenuo je proces za njegovo proglašenje blaženim i svetim.
Padre Pio proglašen je blaženim 2. svibnja 1999., na Trgu sv. Petra u Rimu. Obred proglašenja blaženim predvodio je papa Ivan Pavao II., ali ni dva najveća trga u Rimu, Trg svetog Petra i svetog Ivana Lateranskog, nisu mogli primiti sve hodočasnike koji su za tu prigodu došli u Rim. Crkva se padre Pija spominje 23. rujna, a tijelo mu je ostalo neraspadnuto do danas.
Robert Sarah je kardinal Katoličke Crkve, rodom iz Gvineje. Kardinalom ga je proglasio papa Benedikt XVI. 20. studenoga 2010. godine, a papa Franjo ga je 23. studenoga 2014. godine imenovao prefektom Kongregacije za bogoštovlje i disciplinu sakramenata. Godine 2021. usred pandemije kardinal Sarah dao je ostavku na tako važno mjesto Kongregacije, i bio je to znakovit potez s obzirom da je riječ o kardinalu koji je bio jedan od rijetkih unutar Crkve koji se glasno suprotstavljao Zlu, ne samo izvan Crkve nego direktno unutar Crkve progovarao o izdaji i služenju zlome. Bio je hrabar u svom poslanju te redovito upozoravao svijet na poganstvo i njegove posljedice.
Kardinal Robert Sarah i dalje se ne ustručava govoriti jasno i ovaj puta reći da je svijet trenutno svjedok ispunjenja proročanstva sestre Lucije, vidjelice iz Fatime, a koja je upozorila da će se “konačna i zadnja bitka između Boga i Sotone voditi na području braka i obitelji”. On naglašava da ishod borbe ovisi o supružnicima, prenosi vjera.hr
“Borba supružnika je prsa u prsa” koji se, suočavaju zajedno s Crkvom s “gospodarskim i medijskim silama” i “đavolskim posrednicima”. A to je borba koja je “na život ili na smrt”.
Vizija je to koju je gvinejski kardinal razotkrio u svojoj posljednjoj knjizi “Ljubav u braku” i to je jedna od najborbenijih koje je do sada objavio. U njoj se navodi da je Crkva kroz obitelj “posljednji bedem protiv barbarstva”, unutar koje se vodi žestoka bitka.
Na nešto više od 150 stranica prvi dio knjige opisuje glavna “oružja svjetla” s kojima se supružnici moraju oboružati u “borbi našeg vremena” koja se, prije svega, definira kao duhovna.
Kakva sredstva imaju obitelji da se suoče s Golijatom 21. stoljeća?
Donosimo neke od onih koje je kardinal razotkrio:
1. Žrtva supružnika protiv sila zla
U “hedonističkom kontekstu” u kojem riječ žrtva nije u modi i čak izaziva teror”, Sarah podsjeća obitelji da je ovaj pojam u potpunosti upisan “u duhovnu borbu” koju moraju voditi. Toliko, naglašava on, “da se iznad obveze zaštite i promicanja svetosti bračne veze i života, ova borba protiv sila zla odvija u okviru molitve supružnika, uz post i pokoru.”
U tom smislu Sarah ističe da je u sferi bračnog života moguće govoriti o “duhovnosti utjelovljenja” koja, zajedno s obranom ljudskog života i suosjećanjem, “sačinjava jedno od bitnijih obilježja te specifične svetosti” vjernika laika”. Njihov primjer i borba za svetost braka i svetost svega ljudskoga života, dodaje, “vjernike pretvara u baklje istine pred sadašnjom degradacijom društva”.
2. Bitka… kulturna? Iznad svega, mora biti “duhovna”
Za Saraha, “definitivnu borbu Krista protiv Sotone” danas čine njegovi pokušaji “da uništi brak i obitelj”, koristeći “đavolske posrednike ovoga svijeta”. Među njima posebno spominje “one koji nadahnjuju i izglasavaju nepravedne zakone protivne jedinstvu bračne veze i života”. U ovoj borbi, kaže on, kršćanske obitelji moraju se “naoružati” kako bi “pokazale svoju vjeru usred svijeta”, što nije bez rizika. Tko god to čini, “postaje metom žestokih napada svih vrsta”, za koju kardinal napominje da je to “duhovna borba” koja “samo u Gospodinu ima smisla”. Iz tog razloga, “oružje koje se mora nositi nije od čelika ili željeza”, ali kršćanski parovi koji su voljni voditi ovu borbu “moraju se obući u energiju uskrslog, u oružje Božje”.
3. Polje borbe, “klečati pred Bogom”
U kontinuiranoj analogiji rata, Sarah kaže da su oružje i vojnici svjetla trenutno na “bojnom polju”, koje ona naziva “Božjom pustinjom”. Sarah ističe da potrebni “duhovna volja i energija” pri donošenju odluke da se svjesno “prestane sa svim aktivnostima, uključujući profesionalne aktivnosti, odricanje od slobodnog vremena ili najhitnijih stvari” kako bi se posvetilo vrijeme Bogu.
“Za svakog čovjeka, gledati u Boga, razmišljati o njemu, kleknuti i klanjati mu se neizmjeran je odmor.” Nasuprot tome nalazi se bojno polje “svijeta”, zatrpano potrošnom robom i užicima. Zbog toga, uz molitvu i pokoru, poziva kršćane, posebno one u braku da traže “pravu hranu” na pravom mjestu: “Ona se nalazi u nebu i s neba mora sići k nama.”
4. Slijedite “prave” prve kršćane
Kada Sarah opisuje “nasilnu frontalnu borbu između duha svijeta i Duha Svetoga”, on to na razini obitelji i braka uspoređuje sa situacijom koju su doživjeli prvi kršćani, “kontekst prilično sličan onome što poznajemo danas”. Među nekim zajedničkim osobinama, Sarah govori o “trivijalizaciji preljuba, razvoda, privremene građanske zajednice, nevjere, poligamije, homoseksualnosti i legalizacije ‘gay brakova, pobačaja.”
Ako su protivnici kršćanske obitelji tada bili isti kao sada, Sarah poziva da načini kako se s njima nositi budu isti.
“Tadašnji su kršćani odbili svaki kompromis i ostali vjerni Evanđelju, iako se njihovo svjedočanstvo kosilo s dominantnom kulturom. Čvrstoća njihova primjera, snaga njihove vjere i njihova nepokolebljiva privrženost omogućili su im da budu kvasac u poganskom životu. Tijesto je raslo i, malo po malo, čitavi su se narodi obratili” sve dok nije procvjetala civilizacija obilježena kršćanstvom.
5. Upozorenje protiv prilagođavanja svijetu
Suočeni s njihovim primjerom, Sarah upozorava da su u posljednjem desetljeću “napast prilagodbe dominantnom svijetu ili prilagodba crkvenog nauka svijetu”, stvarna prijetnja koju “šire” neki mediji samodopadnih katolika i koja je zahvatila “određeni broj biskupa”.
Suočeni s tom prilagodbom i prijetnjom predaje, Sarah najavljuje “čas borbe između tame i Svjetla, koje poput baklje prenosi samo i isključivo Crkva i koje nikakva oluja neće moći ugasiti.”
6. Ponudite sve Bogu i budite spremni na profesionalno ili društveno mučeništvo
Sarah se također obraća kršćanskim supružnicima kao “Kristovim svjedocima” kako bi ih podsjetio na njihov poziv da “ostaju vjerni, što god bilo, Kristu i Evanđelju života”. Vjernost koja mora biti usporediva s onom mučeništva, uz novinu da “krvoproliće nije jedini” modalitet.
“Život kršćanskog mučenika je život u kojem je sve ponuđeno Bogu, posebno vlastita stručna sposobnost, navodi, na primjer, one koji rade u zdravstvu i odbijaju pobačaj ili žrtva ugleda”, kako bi obranile vrijednosti o kojima se ne može pregovarati i koje se sada gaze.” Ono kršćansko mučeništvo sadašnjeg svijeta je “život u kojem se svega odriče za ljubav Božju”, naglašava.
“Sve prinijeti Bogu“ važna je značajka mučeništva, koje danas ne mora značiti krvavo mučeništvo, ali može značiti gubitak posla, prijateljstva ili položaja radi ostanka vjernosti Kristu i Evanđelju. Osobito u medicinskom polju, odbijajući sudjelovati u pobačaju ili eutanaziji.
7. Željezna i nepokolebljiva predanost Crkvi
Pod tom vizijom mučeništva i sila svjetla, Sarah naglašava da “nitko ne može ostati ravnodušan” na napade na obitelj i poruku Evanđelja. Tako on, primjerice, ističe da je “zaštita embrija uvjet za borbu protiv civilizacije barbarstva i osiguranje budućnosti našeg čovječanstva”, ali ne i jedini: “Potičem vas da slijedite nepokolebljivu crtu Crkve, obranu dostojanstva ljudske osobe. Suprotstavite se lažnom i skandaloznom homoseksualnom braku, onim zastranjenjima koja su medicinski potpomognuta oplodnja i surogat majčinstvo. Borite se energično protiv apsolutno varljive i smrtonosne teorije o spolu.”
8. Gradite neosvojivu tvrđavu ljubavi i molitve supružnika
Suočeni s tim prijetnjama, kršćanska obitelj može se obraniti onim što Sarah naziva “neosvojivom tvrđavom”,” ljubavlju supružnika koji svakodnevno mole zajedno”.
„Dobro ju je pojačati, ali nije uvijek jasno kako moliti i prije svega što reći“, objašnjava kardinal, koji posljednja dva dijela svoje knjige posvećuje izradi tjednog plana za praksu bračne molitve, pa čak i radionicu o “vremenu slušanja” između supružnika.
“Domovi supružnika koji su bračnu molitvu stavili u središte svojih života doživjeli su izvanrednu obnovu koja, u nekim slučajevima, graniči s čudesima. Međutim, molitva ne može biti neredovita, dan da, dan ne, mjesec da, mjesec ne. Pozvani smo je integrirati u svakodnevni život kao susret zajedništva dvoje pod Božjim pogledom. Nekoliko minuta za vječnost ljubavi”, zaključuje.
Ivan je odrastao kao dijete hrvatskih iseljenika, ali je u mislima uvijek bio neraskidivo povezan s Hercegovinom i Međugorjem. Nekoliko je godina obnašao časnu službu Švicarskog gardista i onda se odazvao Božjem pozivu. Ekskluzivno za Bitno.net poručuje: „Možda će netko reći da imam neobičnu biografiju, ali ja mislim da sam jednostavan tip. Važno mi je samo da je u svemu što sam prošao, a tu je možda bilo i neobičnih situacija, Bog uvijek bio na prvom mjestu. Bogu pripada sva slava!“
Don Ivan Šarić rođen je 22. siječnja 1991. godine u Švicarskoj. Njegovi roditelji potječu iz malog mjesta Prisoja pokraj Tomislavgrada, iz kojega su potekla brojna duhovna zvanja, poput novoimenovanog zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutleše. Ivan je odrastao kao dijete „gastarbajtera“. Njegov se otac Stipan 1986. godine, u potrazi za poslom, zajedno sa svojim bratom preselio u Švicarsku. Već je tada hodao s Ivanovom majkom Ljubom, također iz Prisoja, koja je stanovala kod brata u blizini Stuttgarta. Vjenčali su se 1988. godine te nastavili život u švicarskom gradiću Wilu, gdje im se s vremenom rodilo petero djece: Iva, Ivan, Rafael, Marijana i Filip. „Moji roditelji su bili pobožni, vjera im je bila iznimno važna, pa su se trudili da se u našoj obitelji živi kršćanski. Svake smo večeri zajedno molili Anđeo Gospodnji, a zatim i međugorskih sedam Očenaša, Zdravomarija i Slava Ocu. Ljeti smo redovito hodočastili u Međugorje, s kojim smo bili posebno povezani preko poznatog međugorskog svećenika fra Petra Ljubičića, inače mojeg ujaka“, kaže. Objašnjava nam kako je njegova obitelj bila dodatno povezana s hercegovačkim franjevcima koji djeluju u misijama u Švicarskoj. „Hercegovački franjevci nedjeljom su redovito slavili svete mise u našem mjestu, a ja sam između svoje devete i četrnaeste godine jednom mjesečno ministrirao na svetim misama na njemačkom jeziku“, dodaje.
Šarići su dva puta godišnje, najčešće ljeti i za Uskrs, dolazili u rodno Prisoje. Ondje su nastale Ivanove vjerojatno najljepše uspomene. „Sjećam se kako smo danju s djecom igrali nogomet, a ljetne večeri provodili smo moleći Put križa na Kalvariji. Često smo odlazili u Livno i Tomislavgrad te redovito hodočastili u Međugorje“, prisjeća se. Ivan je još kao dječak Međugorje doživljavao kao mjesto gdje bi se došao napuniti. „Moje srce je baš tražilo to mjesto. U početku sam u Međugorje išao s roditeljima, a kasnije, kada sam već bio u Švicarskoj gardi, tamo sam odlazio i s prijateljima.“ Prepričava nam anegdote s ujakom. Fra Petar Ljubičić mu je često pričao o Međugorju, o milijunima ljudi koji se ondje ispovijedaju, Gospinim porukama i ozdravljenjima tijela i duše. Fratar bi svojem nećaku ponekad, onako u šali, spomenuo da ga jednom vidi kao svećenika. „Ma, budimo iskreni, on je to svima govorio, ali kod mene je očito upalilo…“, šali se naš sugovornik.
Ivan je kao dječak uvijek bio miran, tih i povučen, dječak koji se uvijek držao po strani. „Roditelji su mi čak govorili da se boje je li sa mnom sve u redu“, priznaje. U školi se nije ničime isticao, ali to ne znači da je bio loš učenik. Štoviše, uredno je ispunjavao sve svoje dužnosti i trudio se biti poslušan. Premda je oduvijek gajio veliko poštovanje prema svećeničkom pozivu, kao dijete nikada nije mislio da će jednom biti svećenik. „Nekako nisam mislio da će meni pripasti ta čast.“ Završio je srednju tehničku školu za CNC operatera, a nakon toga je završio u vojsci.
Za sebe kaže da je, za razliku od većine današnjih mladih ljudi, „nekim čudom“ zaobišao onu tipičnu buntovničku fazu u odrastanju. „Uvijek sam bio dečko koji je znao razlučiti što je dobro, a što nije. Kada bi moji prijatelji radili nešto što nije bilo u redu, ja ih nisam kritizirao, nego bih se samo povukao sa strane. To, naravno, ne znači da se ponekad nisam upuštao u nepodopštine, ali sam se trudio biti poslušan i živjeti prema deset Božjih zapovijedi jer mi je vjera uvijek bila važna“, kaže.
Nakon završene osnovne vojne obuke, koja u Švicarskoj traje četiri mjeseca, Ivan je morao odlučiti hoće li narednih pet do šest godina služiti vojni rok nekoliko tjedana godišnje ili će ga „odraditi u komadu“. „Naime, švicarski zakon određuje da se vojska mora služiti tristo dana, a ročnik odlučuje hoće li to odraditi u intervalima ili u komadu. Ja sam se odlučio za drugu opciju. Prva četiri mjeseca služio sam u Wangen an der Aareu, a idućih šest mjeseci u Bremgartenu“, objašnjava. Njegov je otac nekako u to vrijeme kod kuće pokrenuo razgovor o Švicarskoj gardi. Pitao je Ivana što misli o tome kao svome budućem pozivu. Mladiću je objasnio kako ispunjava sve preduvjete: katolik je i švicarski državljanin. „Moram priznati da u početku nisam bio previše oduševljen. Naime, svaki put kada bih na TV-u gledao ‘Urbi et orbi’, promatrao sam švicarske gardiste kako stoje nepomično, poput nekih kipova. To mi se činilo previše strogo i nimalo ljudski. Jednostavno se nisam u tome vidio…“, kaže. Međutim, jednoga je dana, dok je još bio na odsluženju vojnog roka, na oglasnoj ploči ugledao brošuru o Švicarskoj gardi. Odlučio ju je uzeti i u miru proučiti. „Ta brošura mi je proširila vidike. Doznao sam brojne nepoznate činjenice. Švicarska garda nije, kao što sam pogrešno smatrao, nekakav kavez iz kojega se izlazi samo u iznimnim situacijama. Štoviše, švicarski gardisti imaju svoju dinamiku, radne smjene, veliku odgovornost i časnu misiju – čuvaju Svetog Oca. Možda bi to ipak bilo za mene? Dugo sam promišljao i napokon odlučio da ću se prijaviti. Pa što bude – bude“, objašnjava.
Procedura ulaska u Švicarsku gardu prilično je komplicirana. Potencijalni kandidat, osim gore spomenuta dva uvjeta, mora biti star između 19 i 30 godina i visok najmanje 174 cm. Ivan je najprije dobio preporuku župnika, potom obavio liječnički test i nakon toga pristupio selekcijskim razgovorima. Kada je završio u užem krugu kandidata, razgovarao je sa zapovjednikom. „Njega je zanimala moja motivacija. Odgovorio sam mu da mi je vjera iznimno važna, živim sakramentalno, odlazim redovito u Međugorje i velika bi mi čast bila služiti Svetom Ocu. Dodao sam im da volim vojsku i nemam problema s autoritetima“, kaže. Nekoliko tjedana kasnije, u listopadu 2011. godine, Ivan je saznao da je primljen. „Bio sam silno sretan i osjećao sam iznimnu čast. Odmah sam na Facebooku objavio vijest da se uskoro selim u Rim“, kaže.
U Vječni Grad otputovao je u veljači 2012. godine. „Za mene je to bilo ispunjenje mojih snova. Zadivljeno sam promatrao velebnu baziliku svetog Petra koju sam do tada gledao na TV ekranima. Sve mi se činilo toliko nestvarno, čak pomalo zbunjujuće, ali istovremeno jako lijepo“, prisjeća se. Ivan se uselio u zgradu Švicarske garde koja se nalazi kraj Vrata svete Ane. Kontingent je tada brojao oko 110 ljudi. „Većina gardista bili su Švicarci, a nas nekoliko je bilo stranog podrijetla. Ja sam tada bio jedini gardist hrvatskog podrijetla, ali sam od jednog dugogodišnjeg zaposlenika hrvatske redakcije Radio Vatikana doznao kako je prije mene u Gardi bilo četvero Hrvata“, objašnjava.
Švicarski gardisti rade u tri smjene: jutarnjoj, popodnevnoj i noćnoj. „Naša osnovna zadaća jest kontrolirati četiri vatikanska ulaza, paziti na sigurnost Svetog Oca za vrijeme audijencije te osiguravati Apostolsku palaču. Mi se brinemo o sigurnosti kardinala, veleposlanika, predsjednika i državnih delegacija koje posjećuju Vatikan“, kaže. Ivan nam priča kako je na početku službe bio pozicioniran na ulazima u Vatikan, osim Vrata svete Ane, da bi nakon devet mjeseci bio premješten na poziciju kod Apostolske palače i ulaza kod Vrata svete Ane. Radno vrijeme traje osam sati, a ostatak dana gardisti su slobodni. Slobodno vrijeme Ivan je najčešće provodio obilazeći Rim i družeći se s prijateljima, a vikendima bi odlazio na nogometne utakmice i na hodočašća u brojna talijanska svetišta.
Kao švicarski gardist služio je dvojicu papa. Benedikta XVI. pamti kao marljivog radnika koji se uvijek držao protokola. „On nije bio nepredvidljiv i mi smo uvijek znali kamo ide i što će učiniti. Kada bi ulazio u automobil, uvijek bi nam mahnuo rukom i srdačno nas pozdravio“, kaže. Ivan nam prepričava prvi susret s pokojnom papom Benediktom XVI. To se dogodilo nakon zakletve kada su u Vatikan doputovali i Ivanovi roditelji. Svi su bili pozvani na prijem kod Svetog Oca. Ivan mu je prišao i izgovorio: „Sveti Oče, ja sam Ivan. Rođen sam u Švicarskoj, ali potječem iz Hrvatske.“ Ivanov otac mu je poljubio ruku i dodao kako su oni rođeni relativno blizu Međugorja. Papa je reagirao: „A, stvarno?“ Bila je to kratka reakcija, Ivan bi rekao tipično njemačka, ali i vrlo znakovita. Ivan svjedoči da se osjetila simpatija.
Nakon Ratzingerove odluke o povlačenju iz službe, Ivan je tu informaciju doznao od jednog gardista, inače sklonog šali, pa je mislio da se radi o pomalo neobičnom vicu. Međutim, kada je pogledao kroz prozor, osjetio je nekakvu neobičnu atmosferu u Vatikanu. Kasnije im se obratio jedan časnik i objasnio kako se Benedikt XVI. odrekao službe. Uslijedile su konklave i nestrpljivo iščekivanje izbora njegova nasljednika. „Te večeri, 13. ožujka 2013., bili smo u blagovaonici. Nakon večere smo ostali na druženju. U blagovaonicu je uskoro ušao jedan časnik i obavijestio nas da smo dobili novog papu. Svi smo bili zbunjeni. On je nastavio: „Ljudi, obucite odore. Imamo novog papu!“ Uskoro su se začula zvona. Ivan se s kolegama spustio na Trg svetog Petra i slušao Papino obraćanje vjernicima. Tada je doznao da će se budući papa zvati Franjo. Novi papa je vrlo brzo pokazao drukčiji karakter od svojeg prethodnika. Bio je prilično nepredvidljiv, na posao je išao pješice, često se zaustavljao u razgovorima, i švicarskim je gardistima tako ponekad otežavao posao. „Međutim, istovremeno je bio uvijek nasmijan, raspoložen i veselo bi nas pozdravljao.“
U Rimu je često susretao hrvatske hodočasnike kojima bi, kako kaže, kada mu se za to ukazala prilika vrlo rado pristupao. Najprije bi u zraku ugledao hrvatsku trobojnicu i onda bi pozdravio hodočasnike: „Hvaljen Isus i Marija!“ Oni su redovito bili iznenađeni da im se pripadnik Švicarske garde obraća na hrvatskom jeziku. Jednom prilikom je u Rimu susreo svojeg „zemljaka“, zagrebačkog nadbiskupa Dražena Kutlešu. Priča nam da je za njega čuo još kao dijete, a pobliže ga je upoznao kada je s roditeljima prisustvovao njegovom biskupskom ređenju u Puli. Tom prilikom mu je najavio kako se planira pridružiti Švicarskoj gardi. Monsinjor Kutleša je to očito zapamtio pa ga je posjećivao u Rimu. „Na prvom sam susretu baš bio na straži kod bazilike svetog Petra. Stajao sam kao kip. Vidio sam da mi se približava netko poznat. Bio je to biskup Kutleša. Htio sam ga zagrliti, ali to mi nije bilo dopušteno jer sam bio na dužnosti“, prisjeća se.
Premda je u Švicarskoj gardi mogao ostati 25 godina, Ivan se nakon tri i pol godine odlučio povući, i to zbog razloga koji je sve iznenadio: odlučio je postati svećenik. Tu odluku nije donio iznenada. Priča nam da se nije dogodio neki određeni trenutak ili događaj kada je osjetio poziv, nego je taj poziv u njemu očito oduvijek postojao i s vremenom rastao. „Često sam razmišljao o tome što Bog želi od mene. Što želi da za Njega radim? Gdje me Gospodin vidi?“, kaže. Ivan nam priča kako nikada nije imao djevojku jer je oduvijek bio stidljiv i nikada se nije odlučio prići djevojci. Zbog toga je često promišljao o svojoj budućnosti: želi li ga Bog u obitelji ili za oltarom? „Što ako me Gospodin sve ovo vrijeme čuvao samo za sebe? Možda me zaista želi za svećenika?“ ponekad bi pomislio. Na hodočašćima je često preispitivao svoje srce. U tim promišljanjima je shvatio da je kao dječak dugo odlazio u crkvu samo zbog tradicije, reda radi, ali s vremenom ga je tamo nešto počelo privlačiti.
Na Čistu srijedu 2012., kao član Švicarske garde s kolegama je bio na duhovnim vježbama koje će se pokazati važnima za njegovu budućnost. „One su za mene predstavljale dojmljivo iskustvo. Naime, do tada sam vjeru doživljavao kao neku obavezu. Moram ići u crkvu, moram moliti, moram postiti… Ondje sam napokon osjetio i doživio kontemplativnu religioznost. Shvatio sam da vjerovati znači biti u miru, biti spokojan, u slobodi se pribrati i slušati. Bilo je to drukčije od onoga na što sam naviknuo. To me se jako dojmilo“, prisjeća se.
U Vatikanu je upoznao brojne svećenike s kojima je vodio bogate razgovore. Ovdje naglašava brojne hrvatske svećenike, koje je susretao u Zavodu svetog Jeronima. Među njima izdvaja fra Stjepana Brčinu, koji mu je ispričao svoje svjedočanstvo i ubrzo postao prijatelj. „U meni se budila želja za svećeničkim pozivom. To sam morao priznati svojoj obitelji jer su oni često otvarali teme o budućnosti. Pitali bi me koliko planiram ostati u Gardi, što ću nakon toga raditi. Naravno da se u tim razgovorima nije spominjalo svećeništvo. Budući da sam shvatio da me moji vide u policiji ili u nekim poslovima osiguranja, ja se nisam usudio reći istinu. Svoju sam želju najprije priznao ujaku, fra Petru Ljubičiću, koji me je podržao i odigra važnu posredničku ulogu”, kaže.
Nakon toga je o odluci trebalo obavijestiti zapovjednika Švicarske garde. U proljeće 2014. godine Ivan je bio pozvan na razgovor kada ga je zapovjednik htio promaknuti. Rekao je Ivanu kako je zadovoljan njegovom službom i da računa na njega. Ivan mu je tada priznao da ne zna koliko će dugo ostati u Gardi jer namjerava krenuti za svećenika. „Iskreno, njega to nije previše iznenadilo jer ja nisam bio prvi gardist koji je osjetio svećenički poziv. On me je razumio i podržao“, kaže. Ivan priznaje da je neko vrijeme pomišljao želi li djelovati kao svećenik u Švicarskoj ili Hrvatskoj. „Kao djelatnik Švicarske garde shvatio sam da je Crkva u Švicarskoj u krizi. Sve je manje vjernika i svećenika. Osjetio sam da me Bog treba u Švicarskoj. Rekao sam sebi da sam ipak rođen i odrastao u Švicarskoj, pa sam možda dužan pomoći tamošnjoj Crkvi. Stoga sam se prijavio za svećenika u biskupiji St. Gallen.“
Budući da sa završena tri razreda srednje škole nije imao uvjete za upis na studij teologije, našao se u problemu. Pokušao je pronaći neko rješenje. Neko vrijeme je boravio u benediktinskom samostanu, u neposrednoj blizini njegova doma, gdje je u razgovoru s redovnicima doznao za njemačku bogosloviju St. Lambert Lantershofen koja upisuje studente s tri završena razreda srednje škole. Biskupija St. Gallen mu je odobrila studij u Njemačkoj. Nakon četverogodišnjeg studija, ponovno se vraća u St. Gallen, gdje je 2022. zaređen za đakona, a u ožujku ove godine za svećenika.
Svećeničko ređenje je bilo u jednoj od najvećih crkvi u Švicarskoj, u katedrali u St. Gallenu, i okupilo se mnoštvo ljudi. „Pozvao sam valjda sve ljude koje sam tijekom života upoznao. Između ostalih i klapu HRM-a Sveti Juraj, koju sam upoznao 2014. na međunarodnom vojnom hodočašću u Lourdesu. Oni su došli na moje svećeničko ređenje i pjevali na Mladoj misi. Jednostavno sam htio da sudjeluju u mojoj radosti. Poslao sam brojne pozivnice i mnogo se ljudi odazvalo.“ Idućeg dana služio je mladu misu u St. Gallenu, a nakon toga i u rodnom gradu Wilu. Na Uskrsni ponedjeljak je imao dvije sekundicije, a zatim početkom svibnja, u vrijeme prisege Švicarske garde, služio je mladu misu sekundiciju. Krajem srpnja će služiti mladu misu sekundiciju u Njemačkoj u Lantershofenu, gdje je četiri godine bio u bogosloviji, a posljednju mladu misu planira služiti 9. kolovoza u Prisoju.
Za svoje mladomisničko geslo uzeo je riječi iz Prve Ivanove poslanice: „U ovome je ljubav: ne da smo mi ljubili Boga, nego da je On ljubio nas i poslao svojega Sina kao žrtvu pomirnicu za naše grijehe.“ Ivan nam priča kako je na teologiji puno toga naučio o Bogu, o vjeri, o odnosu prema drugima. Dobio je važne brojne spoznaje, ali jedna od tih spoznaja duboko je dotakla njegovo srce. Bila je to misao koja ga je pratila čitav studij. „Mi ne moramo ništa napraviti ili ispuniti neke propise kako bi On nas ljubio. Bog nas unaprijed ljubi! On nas dariva prije nego što ga nešto zamolimo. Ta spoznaja je predivna, ali nam i daje odgovornost. Zbog toga sam napisao diplomski rad na temu naše odgovornosti prema Božjoj ljubavi“, kaže.
Ivan je odrastao kao dijete hrvatskih iseljenika, živio daleko od domovine, ali u mislima uvijek bio neraskidivo povezan s Hercegovinom i Međugorjem. Bio je dobar i poslušan dječak. Nekoliko je godina obnašao časnu službu Švicarskog gardista i onda se napokon, nakon godina promišljanja, odazvao Božjem pozivu. „Možda će netko reći da imam neobičnu biografiju, ali ja mislim da sam jednostavan tip. Važno mi je samo da je u svemu što sam prošao, a tu je možda bilo i neobičnih situacija, Bog uvijek bio na prvom mjestu. Bogu pripada sva slava!“ poručuje. Sebe doživljava kao običnog svećenika koji služi svetu misu, dijeli sakramente i moli za druge. Ivan je možda preskroman, pa ćemo mi to napisati: Ivan je sada Kristov vojnik, ponovno je odjenuo vojničku odoru. Samo u malo drukčijim nijansama.
VII. vazmeni tjedan
Četvrtak, 25. 05. 2023.
Svagdan
ČITANJA:
Dj 22,30; 23,6-11; Ps 16,1-2a.5.7-11; Iv 17,20-26
BOJA LITURGIJSKOG RUHA:
bijela
IMENDANI:
Beda Časni, Grgur, Urban, Magdalena
Prvo čitanje:
Dj 22, 30; 23, 6-11
Treba da i u Rimu posvjedočiš.
Čitanje Djela apostolskih
U one dane: Kad je tisućnik htio točno saznati za što Židovi optužuju Pavla, odriješi ga pa zapovjedi da se sastanu veliki svećenici i sve Vijeće te privede Pavla i postavi ga pred njih.
Pavao je znao da su oni dijelom saduceji, a dijelom farizeji pa povika u Vijeću: »Braćo, ja sam farizej, sin farizeja. Sudi mi se zbog nade, uskrsnuća mrtvih.«
Tek što je on to rekao, nasta razmirica između farizeja i saduceja i mnoštvo se razdijeli. Jer saduceji vele da nema uskrsnuća, ni anđela, ni duha, a farizeji sve to priznaju. Nasta velika graja te ustadoše neki pismoznanci farizejske stranke i zaoštre boj govoreći: »Ništa zlo ne nalazimo na tom čovjeku! A što ako mu je duh govorio, ili anđeo?« Kad razmirica posta još većom, poboja se tisućnik da Pavla ne rastrgaju pa zapovjedi da vojska siđe, otme ga ispred njih i povede u vojarnu.
Iduće noći pristupi mu Gospodin i reče: »Hrabro samo! Jer kao što si za me svjedočio u Jeruzalemu tako treba da i u Rimu posvjedočiš!«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 16, 1-2a.5.7-11
Pripjev:
Čuvaj me, Gospodine, jer se tebi utječem.
Čuvaj me, Bože, jer se tebi utječem.
Gospodinu rekoh: »Ti si moj gospodar!«
Gospodin mi je baština i čaša:
Ti u ruci držiš sudbinu moju.
Blagoslivljam Gospodina koji me svjetuje,
te me i noću srce opominje.
Gospodin im je svagda pred očima;
jer mi je zdesna, da ne posrnem.
Stog mi se raduje srce i kliče duša,
pa i tijelo mi spokojno počiva.
Jer mi nećeš ostavit dušu u Podzemlju
ni dati da pravednik tvoj truleži ugleda.
Pokazat ćeš mi stazu života,
puninu radosti lica svoga,
sebi zdesna blaženstvo vječno.
Evanđelje:
Iv 17, 20-26
Da budu savršeno jedno.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Isus podiže oči k nebu i pomoli se:
»Ne molim samo za ove
nego i za one
koji će na njihovu riječ vjerovati u mene:
da svi budu jedno
kao što ti, Oče, u meni
i ja u tebi,
neka i oni u nama budu
da svijet uzvjeruje da si me ti poslao.
I slavu koju si ti dao meni
ja dadoh njima:
da budu jedno
kao što smo mi jedno —
ja u njima i ti u meni,
da tako budu savršeno jedno
da svijet upozna da si me ti poslao
i ljubio njih kao što si mene ljubio.
Oče,
hoću da i oni koje si mi dao
budu gdje sam ja,
da i oni budu sa mnom:
da gledaju moju slavu,
slavu koju si mi dao
jer si me ljubio
prije postanka svijeta.
Oče pravedni,
svijet te nije upoznao,
ja te upoznah;
a i ovi upoznaše
da si me ti poslao.
I njima sam očitovao tvoje ime,
i još ću očitovati,
da ljubav kojom si ti mene ljubio
bude u njima
— i ja u njima.«
Riječ Gospodnja.
Preuzeto s Hrvatski institut za liturgijski pastoral
Evo me, moj svijete, na raskršću
i tvom i mome
Oprostimo se. – Ti plačeš
Moj križ svejedno gori.
Udaljuješ se; bez pozdrava, bez riječi, bez boga
I odlazim prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Snijeg pada
Zemlja raste
A ti poražen toneš
Grad li se, selo, ili neki postiđeni narod
U krčmi
Moj križ svejedno gori
Uzdignut
Razapet
Mračan
Dovikujem ti. – On gori
Dovikujem ti. – Ti strepiš
iskre po tebi pršte
Peku stravične snove
Moj svijete, uzalud stvaran
Moj svijete uzalud ljubljen
Moj svijete
Udaljujem se. Pružam za tobom ruke
Sjene velikih vojski nadiru iz davnina
Zrak su omastile strijele
Razbijen
Usitnjen sanjaš
Neprestane pritištu more
Vjekovi pokapaju svjetlo
Rane otaca izrastaju u kraste
Divna majka Margarita prodaje suze
Majka Margarita
Moj križ svejedno gori
Nosim ga – moj križ a tvoje ime
Nosim ga
Slomljen ma svečan
Puta ne vidim nigdje
Voda po kojoj hodam hlapi
Poda mom bujaju pare
moj križ svejedno gori
Oblistava u beskraj tvoje ime
Udaljujem se
I putujem prema istoj nepoznatoj zvijezdi
Ti toneš po svome snu
A ja koracam
I grcam, i grcam, i gledam prema beskraju
Moj križ svejedno gori
Moj križ a tvoje ime.
Josip Pupačić
Na općoj audijenciji na Trgu svetog Petra Sveti Otac je okupljenim vjernicima istaknuo primjer svetog Andrije Kim Tae-gona, mučenika i prvog korejskog svećenika: svjedočanstvo Evanđelja dano u vremenima progonstva može donijeti mnogo plodova za vjeru, prenosi Vatican News.
[Isus reče učenicima:]„Nije učenik nad učiteljem niti sluga nad gospodarom svojim. Dosta je da učenik bude kao njegov učitelj i sluga kao njegov gospodar. Ako su domaćina Beelzebulom nazvali, koliko će više njegove ukućane. […] Što vam govorim u tami, recite na svjetlu; i što na uho čujete, propovijedajte na krovovima.“ (Mt 10, 24-25.27)
„Sveti Andrija Kim Tae-gon. Njegov je život bio i jest rječito svjedočanstvo revnosti za naviještanje Evanđelja.“. Upravo njemu papa Franjo je posvetio katehezu na općoj audijenciji u srijedu, 24. svibnja nastavljajući predstavljanje vjernicima uzornih svjedoka, koji nas uče apostolskoj revnosti.
Nakon svetog Franje Ksaverskog, o kojemu je Papa govorio prošle srijede, danas je izabrao mučenika i prvog korejskog svećenika. Osvrćući se na azijskog sveca tisućama vjernika okupljenima na Trgu, Papa je pohvalio njegovo pouzdanje u Gospodina i njegovu ustrajnost u širenju Evanđelja unatoč nevoljama i progonima.
Sveti je Otac također podsjetio da su i laici bili ključni za prenošenje vjere u Koreji.
„Kršteni laici su bili ti koji su prenosili vjeru, nije bilo svećenika, jer ih jednostavno nisu imali: došli su kasnije, zato su prvu evangelizaciju provodili laici. Bismo li mi bili spremni za takvo nešto? Razmislimo o tome: zanimljivo je to…“
Papa Franjo je rekao da je od Prije otprilike dvjesto godina Koreja je bila poprište vrlo teškog progona: kršćane se progonilo i zatiralo. „Vjerovati u Isusa Krista, u Koreji onog vremena, značilo je biti spreman svjedočiti sve do smrti“.
Sveti je Otac pozvao da posebno razmislimo o dva konkretna vida njegova života: Prvi je način kojem se morao dovinuti da bi se susreo s vjernicima. S obzirom na ozračje zastrašivanja koje je vladalo, svetac je bio prisiljen pristupati kršćanima na neprimjetan način i uvijek u prisutnosti drugih ljudi, kao da su se poznavali dugo. Zatim, da bi utvrdio je li njegov sugovornik kršćanin, sveti Andrija se poslužio ovim sredstvima: prije svega, postojao je prethodno dogovoreni znak raspoznavanja; susrest ćeš se s tim i tim kršćaninom i on će imati taj i taj znak na odjeći ili u ruci; nakon čega bi on tajno postavio pitanje – ali tihim glasom: „Jesi li Isusov učenik?“.
Stoga, potvrđuje papa Franjo, „za Andriju Kima, dakle, izraz u kojem je sažet cijeli identitet kršćanina bio je „Isusov učenik“: „Jesi li Kristov učenik?“. Doista, biti Gospodinov učenik znači slijediti njega, slijediti njegov put, a kršćanin je po svojoj naravi onaj koji propovijeda i daje svjedočanstvo za Isusa.
Papa Franjo je nastavio:
„Strast za evangelizacijom, taj veliki apostolski žar: to je dar Duha Svetoga koji nam se daje. Pa čak i ako okolnosti nisu povoljne, kao što je to bilo u Koreji za Andriju Kima, ta se strast ne mijenja, naprotiv, dobiva još veću vrijednost. Sveti Andrija Kim i drugi korejski vjernici pokazali su da svjedočanstvo evanđelja dano u vremenima progona može donijeti mnogo ploda za vjeru“.
Drugi aspekt života svetog Andrije tiče se načina na koji je primao, uvijek tajno, misionare iz inozemstva. Dok je još bio bogoslov, sveti je Andrija morao pronaći način da potajno dočeka svećenike misionare koji su dolazili iz inozemstva. To nije bio lak zadatak, zato što je tadašnji režim svim strancima strogo zabranjivao ulazak na korejsko tlo.
Potom je Papa prepričao epizodu kada je svetac jednom hodao po snijegu, bez jela, toliko dugo da je iscrpljen pao na tlo, te mu je prijetila opasnost od gubitka svijesti i smrzavanja. U tom trenutku odjednom je začuo jedan glas koji mu je govorio: „Ustani, hodaj!“. Čuvši taj glas, Andrija se probudio, vidjevši kao sjenu nekoga tko ga je vodio.
Papa Franjo je kazao da nam to iskustvo velikog korejskog svjedoka daje nam razumjeti vrlo važan vid apostolske revnosti, naime, hrabrost da se ustane kad se padne. Zatim je Sveti Otac postavio pitanje:
„Ali zar sveci padaju? Da! Već od prvih vremena, sjetite se samo svetoga Petra: učinio je velik grijeh, ali je imao snagu u Božjem milosrđu te je ponovno ustao. I kod svetoga Andrije vidimo tu snagu: on je klonuo fizički ali je smogao snage ići sve dalje i dalje kako bi pronosio poruku. Koliko god da situacija bila teška, štoviše možda se ponekad doista može činiti da nema mjesta za evanđeosku poruku, ne smijemo odustati i ne smijemo se odreći toga da provodimo u djelo ono što je bitno u našem kršćanskom životu, a to je evangelizacija“.
Sveti Otac pozvao je prisutne vjernike na Trgu svetog Petra da razmislimo o tome kako svatko od nas može biti evangelizator, gledajući na primjer svetaca, ali onda i na svoje životno okruženje, te je potvrdio:
„Promatraj te velike i misli na svoj mali krug, mislimo na svoj mali krug: evangelizirati obitelj, evangelizirati prijatelje, govoriti o Isusu, ali govoriti o Isusu i evangelizirati srcem punim radosti, punim snage. A nju nam daje Duh Sveti. Pripravimo se da primimo Duha Svetoga o nadolazećoj Pedesetnici i molimo ga za milost, milost apostolske hrabrosti, milost evangeliziranja, da uvijek pronosimo Isusovu poruku“.
Sv. Franjo je 1226. g. sahranjen u crkvi sv. Jurja. Brat Ilija, generalni ministar, isplanirao je gradnju nove crkve gdje bi se tijelo sv. Franje pohranilo.
Sutradan nakon kanonizacije 1228. god. papa Grgur IX. blagoslovio je temeljni kamen. Već je 1230. godine preneseno tijelo sv. Franje u novu crkvu. Crkvu je posvetio papa Inocent IV. 25. svibnja 1253. god. To je čudesno lijepa crkva koju je oslikao Giotto prikazavši različite zgode iz života sv. Franje. Papa Benedikt XIV. dao je crkvi naslov “Patrijarhalne bazilike” i “Papinske kapele”. Ova bazilika s grobom sv. Franje neprestano privlači mase svijeta: svečevih, ali i ljubitelja umjetnosti.
Vjeran je Gospodin u svojim riječima, jer je često u Svetom pismu izjavio da će uzvisiti one koje pronađe slične svome Sinu u poniznosti. A to jasno vidimo ostvareno na uzvišenju svetog Franje. On je naime za života uvijek nastojao biti neugledan u svojim očima i drugih, pa ipak po neprevarljivom sudu Crkve i svečanoj izjavi on se časti i poštuje po cijelom svijetu među prijateljima Božjim, koji zajedno s njim kraljuju na nebu. Tijelo je njegovo, u kojem do smrti nije prestajao provoditi Kristovo mrtvljenje, s neba obdaren posebnim znamenjima i čudesima, tako je štovanjem naroda proslavljeno da je njegov grob zavrijedio veću slavu od glasovitih spomenika velikana ovog svijeta. (Iz Konstitucije “Vjeran je Gospodin” pape Benedikta IV.)
Marijo, moguća djevice,
Ti velika i slavna obrano Crkve,
Ti osobita pomoćnice kršćana,
Ti koja obraćaš neprijatelja,
Ti koja uklanjaš krivovjerja,
Ti nas prati svojom majčinskom zaštitom,
priteci nam u našim potrebama, a u slavu Očeva kraljevstva.
Po Kristu, Gospodinu našem. Amen.
Presveta Djevice Marijo, pomoćnice kršćana, kako je dobro doći do tebe i moliti za vječnu pomoć.
Ako zemaljske majke zaborave svoju djecu,
kako bi nas mogla ti, najdraža naša Majko zaboraviti?
Budi nam pomoć, molimo te, u svim našim potrebama, u svakoj boli, a osobito u svim našim kušnjama.
Molimo tvoju neprekidnu pomoć svima onima koji trpe.
Pomozi slabima, izliječi bolesne, obrati grešnike.
Neka po tvom zagovoru rastu duhovna zvanja.
Zauzmi se za nas, o Marijo, pomoćnice kršćana, da se uteknemo tebi ovdje na zemlji i da te možemo voljeti i vječno ti biti zahvalni na nebu. Amen!
