(Moj) Prvi Mladifest
Piše: fra Marko Vukadin/Fra3.net
Potaknut 34. susretom mladih u Međugorju – Mladifestom, donosim vam jednu zanimljivu životnu priču, odnosno preciznije, jedan susret. Susret koji izgrađuje, mijenja i nadahnjuje. I upravo to je ono što opisuje Mladifest u Međugorju kroz sve ove godine.
Susret. Ova riječ možda najbolje opisuje naše poslanje. Zato jer susreti utječu na nas, pomalo nas oblikuju i u tom oblikovanju izgrađuju naš karakter, emocije pa i duhovnost. Gotovo sigurno nas i mijenjaju – mijenjaju naše stavove i mišljenja, planove, a nerijetko nas ti susreti inspiriraju, nadahnjuju, oduševljavaju.
U susretu s drugim, taj drugi mi postaje važniji od mene. U susretu drugoga stavljam na prvo mjesto i tako drugi postaje prvi. I u tom susretu s drugim otkrivam Prvoga. Često se taj Prvi skriva upravo u drugome, a otkriva baš u susretu. Dovoljno je, dakle, da drugi postane prvi.
Zašto započinjem ovaj tekst riječima o susretu? Potaknut 34. susretom mladih u Međugorju – Mladifestom, donosim vam jednu zanimljivu životnu priču, odnosno preciznije, jedan susret. Susret koji izgrađuje, mijenja i nadahnjuje. I upravo to je ono što opisuje Mladifest u Međugorju kroz sve ove godine.
U nastavku ćete moći pročitati razgovor koji je proizišao iz jednog slučajnog susreta s fra Eliasom. Upoznao sam ga u Austriji, baš na njegov imendan. On je svećenik, franjevac, rođen u Koruškoj, južnom dijelu Austrije, trenutno župnik u jednom malom mjestu Maria Lankowitz nedaleko od Graza. Fra Ilija (na hrvatskom) dolazi iz velike obitelji, imao je petero braće i sestara. Nažalost, vrlo rano je ostao bez oca, a te bolne trenutke u njegovoj obitelji opisuje mi sjećanjem na majku koja je tada, doslovno preko noći, posijedila. Iako je fra Elias rođeni Austrijanac, cijeli razgovor odvio se na hrvatskom jeziku. O njegovom životnom putu i o tome kako je i zašto naučio hrvatski te kakve veze ima s Međugorjem i Mladifestom pročitajte u nastavku.
Fra Elias, možete li nam opisati svoj redovnički odnosno svećenički put? Jeste li već kao mali dječak osjetili Božji poziv ili je to došlo kasnije? Kako je to sve teklo?
Nakon tragedije koja je pogodila moju obitelj, ja sam završio osnovnu školu i upisao sljedeću, odnosno zanat za pekara. Bio sam pekar, rano sam se ustajao već oko 4-5 ujutro spremao kruh i raznosio ga od kuće do kuće, od praga do praga. Iako sam još bio vrlo mlad, to je bio moj posao.
Jeste li onda tu u pekari osjetili možda prve klice poziva da postanete svećenik, franjevac?
I da i ne. Zapravo, bilo je to sasvim slučajno, ali stvarno. Jednog dana, dok sam radio u pekari, navratio je jedan moj prijatelj i rekao mi kako želi postati svećenik i da se ide malo raspitati gdje se to treba prijaviti. Pitao me hoću li poći s njim da mu pravim društvo i kako bih mu pomogao raspitati se. Prihvatio sam njegov poziv i tako smo otišli prijaviti njega u svećenike. To je bila gimnazija, kao neko sjemenište za one koji su se kasnije odlučili poći u svećenike. Tamo smo s njima razgovarali i prijavili mog prijatelja kao svećeničkog kandidata.
Međutim, dok smo se vozili prema kući, moj prijatelj je u autu izvadio tu prijavnicu i na njoj je pisalo moje ime i prezime umjesto njegovog. Zaustavio sam se i pitao što to znači, jesam li ja prijavljen za svećenike? On mi je odgovorio da je tako i pitao me želim li se vratiti natrag. Odgovorio sam da ne želim. I tako je s tim mojim „ne“ započelo moje „da“ Bogu.
Ubrzo sam završio školu za pekara, dobio diplomu i upisao se u tu gimnaziju. Prvu godinu uopće nisam znao zašto sam tamo. Dok su svi drugi nekako izgarali od želje da budu svećenici, ja nisam to imao. Prvu godinu, sjećam se, ustajao sam rano, već oko 4 ujutro i išao bih u kapelicu. Sjedio bih i čitao pjesme, prelistavao molitve iz molitvenika ili nešto slično. Nisam baš znao moliti, a svi drugi su mislili kako sam ja pobožan, kako puno molim i rano se ustajem. Ja sam zapravo samo imao naviku ustajati rano jer sam se u pekari morao rano ustajati.
Tako su se iz male pekare krenule razvijati velike stvari. Tu ste prvi put čuli i za jedno malo selo u tadašnjoj državi Jugoslaviji – Međugorje, zbog kojega ste kasnije naučili hrvatski jezik. Sjećate li se vašeg prvog putovanja u Međugorje?
Nakon završene prve godine gimnazije odlučio sam otići u Međugorje. Prvi put sam za Međugorje čuo na radiju. Bile su to vijesti, a tad sam još radio u pekari. Rekli su da se u Jugoslaviji, u jednom malom mjestu, događaju ukazanja Gospe i da su neke svećenike zatvorili u zatvor. Tad sam prvi put čuo za Međugorje, ali sam u međuvremenu bio zaboravio na to.
Kad je završavala prva godina gimnazije u sjemenište je svratio jedan stariji bračni par. Taman su se vratili iz Međugorja. Prepričavali su nam kako im je bilo, što su doživjeli i pokazivali su nam slike, čudo sunca. Ponovno sam se prisjetio onih vijesti s radija. Štoviše, jedan prijatelj mi je rekao da je i on ondje bio i onda sam odlučio – i ja idem u Međugorje! Imao sam oko devetnaest ili dvadeset godina. Nisam puno razmišljao, sjeo sam u vlak i krenuo u Jugoslaviju. Kroz Bosnu sam došao do Sarajeva. Vlak je bio pun ljudi i bilo je strašno, bojao sam se jer je bilo jako opasno, a ja nisam znao ništa reći na hrvatskom. Samo sam cijelim putem ponavljao drugi dio Zdravo Marije, jer mi je prijatelj rekao da se tamo moli na hrvatskom i da naučim Zdravomariju ako želim znati moliti s njima. Odjednom je vlak stao, pokvario se i dugo smo stajali negdje u planinama u mraku. Nekako sam, ne znam ni sam više kako, došao do Mostara i pa autobusom do Međugorja. Tada nije bilo ničega u Međugorju, za razliku od danas. Krenuo sam izlaziti iz autobusa, na nogama sam imao sandale i stao sam na jednu veliku zmiju. Srećom, već je bila mrtva, ali ja sam se svejedno jako prepao.
Krenuo sam dalje pješice i tamo gdje sam ugledao prvo svjetlo sam pokucao i ljudi su me primili. Kasnije sam kod te obitelji dolazio svake godine. Ispočetka sam planirao biti 2-3 dana u Međugorju i otići na more, ali ostao sam tamo 3 tjedna. Jednom dok sam šetao između dva zvonika ugledao sam križ na Križevcu. Tada sam osjetio da želim biti svećenik. Do tog trenutka nisam bio siguran, ali od tada sam bio 100% siguran. Ta tri tjedna sam puno molio, odnosno, kad razmislim, u Međugorju sam naučio kako moliti. Do tada to nisam znao. Prvi put sam molio srcem, nikada nisam molio tako kao u Međugorju. I otada sam išao svake godine u Međugorje, osim godine novicijata kad nisam mogao ići.
Tih godina upoznali ste i naše fratre koji su djelovali u Međugorju, konkretno našeg pokojnog fra Slavka Barbarića. Taman u to vrijeme organizirao se prvi Mladifest u Međugorju. Možete li nam prepričati te događaje?
Kao bogoslov opet sam išao preko ljeta u Međugorje. Već sam poznavao neke vaše fratre, sjećam se fra Petra Ljubičića, fra Ivana Landeke, fra Ivana Dugandžića i još mnogih drugih fratara i časnih sestara. Pamtim ih kao jako ljubazne i susretljive, iako nisam puno razgovarao s njima jer su se uvijek žurili. Znate, bilo je jako puno ljudi. Tih godina sam upoznao i fra Slavka Barbarića, ali smo vrlo kratko razgovarali, jer tek je on stalno žurio da pomogne svakoj osobi koja dođe u Međugorje.
Tako sam i sljedeće godine došao u Međugorje s velikom torbom na leđima i šatorom na rasklapanje. U tom šatoru bismo spavali u šumi. Preko puta stare crkve nalazi se šuma i u toj šumi ima jedan oltar, tu se slavi misa na sv. Jakova. Jednom je došao fra Slavko i rekao nam da trebamo maknuti šatore i ako možemo da mu pomognemo donijeti klupe i još neke druge stvari. Sjećam se da sam ga pitao zašto trebamo maknuti šatore jer mi nije bilo jasno što će tu biti, a on mi je samo kratko odgovorio: „Mladi će doći!“. Ja tada nisam shvatio što mu to znači, ali smo ga poslušali i premjestili smo šatore iza crkve, ondje gdje je sada sakristija. Nekad su tu bili vinogradi, ali više ih nema. Tamo smo stavili šatore pa smo imali probleme s policijom, ali mi bismo onda otišli rano ujutro i ne bismo se vraćali cijeli dan tako da ih izbjegnemo.
I tako ste sudjelovali u organizaciji prvog Mladifesta u Međugorju… Kako je izgledao prvi Mladifest, kakav je bio program i koliko je bilo mladih? Po čemu pamtite te dane, taj prvi Mladifest i fra Slavka?
Tih dana pomagali smo fra Slavku oko susreta s mladima. Sjećam se da su mladi krenuli dolaziti i odjednom ih je bila puna šuma. Najviše je, naravno, bilo domaćih, ali već tada se trebalo prevoditi i na njemački i na talijanski jezik. Tu u gaju, odnosno u toj šumi, smo imali predavanja, pjevali smo i družili se. Atmosfera je bila jako dobra, a ja sam bio oduševljen, jer sam znao da toga kod nas nema. Mnogo mladih okupljenih na jednom mjestu i svi slave Gospodina – tih godina toga u Austriji nije bilo.
Iako je brojka mladih koji posjećuju Mladifest danas i tada neusporediva, meni je već tada to bilo veliko. Znam da je fra Slavko imao predavanja, a ne mogu se sjetiti je li već tada dovodio goste za svjedočanstva ili su to bili domaći. Svakako, misa je uvijek bila u crkvi, a Mladifest je tada i narednih godina uvijek završavao do blagdana Preobraženja, šestog kolovoza misom na Križevcu. To je ostalo uvijek isto. Još par godina susreti bi počinjali u gaju, a zatim smo se prebacili u dva velika zelena šatora, oni su bili na mjestu gdje je sada žuta dvorana. Tako se Mladifest iz šume prebacio u šatore bliže crkvi.
Sada kad pogledam prvi Mladifest i Mladifest danas, nikad nisam mogao zamisliti da će to druženje u šumi prerasti u nešto ovako veliko, nešto što nema nigdje na svijetu. Ali imam osjećaj kao da je fra Slavko to znao. On je bio neumoran. Dok sam bio u Međugorju, a kako sam radom u pekari naučio rano ustajati, svako jutro već oko 5 sati išao bih na Križevac. I dok bih se ja tek krenuo penjati, fra Slavko bi već silazio. On je također išao svako jutro, ali mnogo ranije. Kad bismo se susreli, ne bismo progovorili ni riječ, on bi me samo stisnuo za rame, kimnuo glavom i otišao dalje s krunicom u rukama. A jutro tek treba svanuti. To je bio fra Slavko.
Kad je prvi Mladifest završio vi ste tada odlučili dolaziti svake godine, zar ne? S prvim Mladifestom je nekako službeno započelo vaše prijateljstvo s fra Slavkom?
Da, tada me je fra Slavko upitao hoću li doći i dogodine, a ja sam mu odmah odgovorio da sigurno hoću! U to vrijeme sam još bio bogoslov i svako ljeto sam dolazio u Međugorje. Kada su se bližili moji svečani zavjeti, ja sam imao pripreme u Međugorju. Mjesec i nešto dana prijepodnevna predavanja bi mi održao fra Slavko, a poslijepodne fra Petar. To je bilo jako lijepo iskustvo, u Međugorju sam zavolio habit i fratre.
Kasnije sam fra Slavka upitao da mi propovijeda na mladoj misi i on je prihvatio. Došao je u Austriju u moje mjesto i propovijedao mi na mladoj misi. Sjećam se da je jako lijepo propovijedao. Govorio je o tome da sam bio pekar i kako sam radio kruh svaki dan, a sada imam drugi kruh za vječnost. Fra Slavko i ja ostali smo dobri prijatelji i svake godine bismo se ponovno susretali na Mladifestu.
Pretpostavljam da Vas je fra Slavkova smrt iznenadila?
Itekako! Nitko od nas nije mogao vjerovati. Ja sam tada bio u Austriji i kad smo čuli vijest, odmah smo sjeli u auto i krenuli za Međugorje. Bilo je kasno kad smo došli, mrak je već pao. Došli smo do kuće jedne obitelji, sjećam se Slavice Vasilj, kuća joj je blizu žute dvorane, ona nam je tada samo rekla: Fra Slavko je u nebu! Iako smo svi bili još pod šokom, te riječi su tada zvučale nekako smirujuće.
Nakon fra Slavkove smrti ja sam jednako nastavio dolaziti u Međugorje, ni jedan Mladifest nisam propuštao. Svake godine bih se divio kako Mladifest raste, razvija se, odrasta u nešto veće, nešto što u početku ni sam nisam mogao zamisliti. Od prve godine Mladifesta u gaju, šumi preko puta stare crkve, do najvećeg susreta mladih u svijetu. Jer mladi su ipak život Crkve koja na Mladifestu diše punim plućima. To stvarno svako treba doživjeti. Taj mir, tolike milosti koje Međugorje daje i ozdravljenja, fizička, ali još važnije ona duhovna ozdravljenja.
Kad ste spomenuli ozdravljenja, ispričajte nam svoje iskustvo kako ste vi čudesno ozdravili prije dvije godine, a spomenuli ste da su vam praktički već bili organizirali sprovod?
Prije dvije godine, 2021. godine, dobio sam koronu i ozbiljno se razbolio. Nakon tjedan dana stanje se krenulo smirivati i ja sam počeo ozdravljati, međutim, za dva tjedna nešto se pogoršalo. Na mojim plućima doktori su uočili dvije različite mrlje, bilo je to nešto poput nekih bakterija i ja sam hitno trebao obaviti transplantaciju pluća u Beču. Naravno, korona je tada divljala, bile su velike zabrane, mjere opreza, a ja nisam bio cijepljen, tako da nisam mogao otići na transplantaciju. Doktori su rekli da nema šanse da preživim bez zamjene pluća. Stanje se dodatno pogoršalo i ja sam pao u komu. Doktori su tada rekli mojoj obitelji, braći, sestrama i fratrima da se dođu oprostiti od mene jer me više neće vidjeti. Oni su već bili dogovarali sprovod i nitko nije mislio da ću preživjeti. Devet dana sam bio u komi, a onda se probudio 23. prosinca. Doktor je rekao da sam ja Božićno čudo.
Da, tada me je fra Slavko upitao hoću li doći i dogodine, a ja sam mu odmah odgovorio da sigurno hoću! U to vrijeme sam još bio bogoslov i svako ljeto sam dolazio u Međugorje. Kada su se bližili moji svečani zavjeti, ja sam imao pripreme u Međugorju. Mjesec i nešto dana prijepodnevna predavanja bi mi održao fra Slavko, a poslijepodne fra Petar. To je bilo jako lijepo iskustvo, u Međugorju sam zavolio habit i fratre.
Kasnije sam fra Slavka upitao da mi propovijeda na mladoj misi i on je prihvatio. Došao je u Austriju u moje mjesto i propovijedao mi na mladoj misi. Sjećam se da je jako lijepo propovijedao. Govorio je o tome da sam bio pekar i kako sam radio kruh svaki dan, a sada imam drugi kruh za vječnost. Fra Slavko i ja ostali smo dobri prijatelji i svake godine bismo se ponovno susretali na Mladifestu.
Pretpostavljam da Vas je fra Slavkova smrt iznenadila?
Itekako! Nitko od nas nije mogao vjerovati. Ja sam tada bio u Austriji i kad smo čuli vijest, odmah smo sjeli u auto i krenuli za Međugorje. Bilo je kasno kad smo došli, mrak je već pao. Došli smo do kuće jedne obitelji, sjećam se Slavice Vasilj, kuća joj je blizu žute dvorane, ona nam je tada samo rekla: Fra Slavko je u nebu! Iako smo svi bili još pod šokom, te riječi su tada zvučale nekako smirujuće.
Nakon fra Slavkove smrti ja sam jednako nastavio dolaziti u Međugorje, ni jedan Mladifest nisam propuštao. Svake godine bih se divio kako Mladifest raste, razvija se, odrasta u nešto veće, nešto što u početku ni sam nisam mogao zamisliti. Od prve godine Mladifesta u gaju, šumi preko puta stare crkve, do najvećeg susreta mladih u svijetu. Jer mladi su ipak život Crkve koja na Mladifestu diše punim plućima. To stvarno svako treba doživjeti. Taj mir, tolike milosti koje Međugorje daje i ozdravljenja, fizička, ali još važnije ona duhovna ozdravljenja.
Kad ste spomenuli ozdravljenja, ispričajte nam svoje iskustvo kako ste vi čudesno ozdravili prije dvije godine, a spomenuli ste da su vam praktički već bili organizirali sprovod?
Prije dvije godine, 2021. godine, dobio sam koronu i ozbiljno se razbolio. Nakon tjedan dana stanje se krenulo smirivati i ja sam počeo ozdravljati, međutim, za dva tjedna nešto se pogoršalo. Na mojim plućima doktori su uočili dvije različite mrlje, bilo je to nešto poput nekih bakterija i ja sam hitno trebao obaviti transplantaciju pluća u Beču. Naravno, korona je tada divljala, bile su velike zabrane, mjere opreza, a ja nisam bio cijepljen, tako da nisam mogao otići na transplantaciju. Doktori su rekli da nema šanse da preživim bez zamjene pluća. Stanje se dodatno pogoršalo i ja sam pao u komu. Doktori su tada rekli mojoj obitelji, braći, sestrama i fratrima da se dođu oprostiti od mene jer me više neće vidjeti. Oni su već bili dogovarali sprovod i nitko nije mislio da ću preživjeti. Devet dana sam bio u komi, a onda se probudio 23. prosinca. Doktor je rekao da sam ja Božićno čudo.
Tada sam sanjao jedan san. Ne mogu točno razaznati je li to bilo dok sam bio u komi ili poslije, ali sanjao sam Gospu. Vidio sam sebe kako ležim u bolničkom krevetu i Gospu kako drži Isusa u rukama. Ispod je bio neki maleni potok, a okolo drveće i stijene, kao u nekoj dolini. Vidio sam neke ruke koje prinose Gospi novu haljinu. Kasnije sam to protumačio kao postove i molitve mojih župljana za mene. Dosta prijatelja Hrvata mi je kasnije reklo da su postili za mene. I tako sam ozdravio, vjerujem da mi je Gospa tu pomogla. Doktori su kasnije snimali moja pluća i nisu mogli vjerovati – bila su poptuno čista i zdrava, kao u malog djeteta. Tako da mi transplantacija nije trebala, jer su moja pluća ozdravila.
Nalazimo se nedaleko od Graza u franjevačkom samostanu u mjestu Maria Lankowitz, gdje ste i župnik. Ovo je dosta velik samostan, spomenuli ste da je nekad ovdje bio i franjevački novicijat, a sad u njemu boravite samo vi. Iako, društvo vam prave i razne životinje koje imate iza samostana, ovce, patke, kokoši… Otkud ideja da nabavite životinje i brinete se o njima?
Maria Lankowitz je malo mjesto i ova zemlja je nekada bila vlasništvo njemačkog cara Friedricha III. On je odlučio svoj posjed darovati sv. Ivanu Kapistranu, tako da je ovdje osnovan franjevački samostan. Nekad je ovaj samostan bio premalen, odnosno prepun fratara, a sada je prevelik i prazan. Nažalost, tako je. Svako vrijeme ima svoje breme.
A životinje? Već ranije, kad sam bio u samostanu u Gradišću, imali smo veliki samostan i oko tridesetak ovaca, držali smo svinje, konje i mnogo drugih životinja. Danas moje životinje privlače dosta ljudi, pa čak i one koji više ne idu u crkvu. Takvi najviše dođu s djecom da vide životinje. Životinje su dobre, one vode ljude k Bogu. Ljudi tako dolaze da ih vide, a ja imam priliku malo razgovarati s njima i možda ipak nekoga potaknuti da krene ili da se vrati ponovno Crkvi i u crkvu.
Vraćate li se ove godine u Međugorje na 34. Mladifest? Ima li još nešto po čemu posebno pamtite prvi Mladifest?
Nažalost, ove godine ne mogu ići jer sam ovdje sam i ne mogu ostaviti svoju župu, ali svakako planiram, kad to bude moguće, ponovno se vratiti u Međugorje.
Uz Međugorje me veže mnogo lijepih stvari, događaja, iskustava, a najviše susreta koje i dan-danas pamtim. Sjećam se da me je jednom, dok sam stajao u redu za pričest, ugledala jedna časna sestra i pitala kako to izgledam, jer je moj habit bio potrošen, poderan. Rekla mi je da ne mogu takav hodati i za dva dana mi sašila novi habit. Bila je to časna sestra Dobrila. I svake godine kad bih dolazio u Međugorje ona bi mi sašila novi habit.
Pamtim još susrete do Podbrda, ljudi bi sjedili na kućnom pragu i molili krunicu, bake, djedovi, djeca, svi. U Austriji toga nema, kod nas se moli samo u crkvi, a ljudi u Međugorju su sjedili i molili ispred svojih kuća, u dvorištu. Često bi donosili vode nama koji smo išli na brda i tako nas krijepili. Pamtim toliko lijepih susreta iz Međugorja.
Umjesto očekivanog, klasičnog “što nam imate poručiti za kraj…”, ovaj tekst odlučio sam završiti onako kako sam ga i započeo – sa susretom – o čemu ovaj razgovor zapravo i govori. Ostao sam još malo u samostanu kod fra Eliasa. Ispričao mi je kako se svaki dan iznova uvjerava da se, po susretima s drugima, Bog stvarno brine za njega. Pokazuje mi bocu maslinovog ulja koju je jučer ispraznio i novu, punu bocu. Prije 35 godina pomogao je jednoj ženi muslimanki, tada izbjeglici iz Turske, da se snađe u Austriji i započne novi život sa svojom obitelji. Dan ranije nego što sam ja došao, nakon što je prošlo 25 godina od njihovog zadnjeg susreta, ta žena mu je ponovno došla sa svojim suprugom i odraslom djecom te mu u znak zahvalnosti darovala maslinovo ulje. Objašnjava mi kako Bog preko ljudi, po ovakvim malim stvarima, otkriva svoju veliku prisutnost.
U međuvremenu smo još malo razgovarali o njegovom životnom putu, o Mladifestu i o Međugorju. Iz ovog susreta, dosta toga sam pokušao prenijeti i vama, ali za sve drugo, što je Mladifest i Međugorje potreban je ipak osobni susret. To je najbolja prilika da se uvjerimo, da ga doživimo i da Ga susretnemo!
Dobrodošli na Mladifest, 34. susret mladih u Međugorju!
