Sveta Faustina je izvanredna vidjelica anđela: Vidjela je serafine, kerubine …

Anđeli nevidljivo pomažu ljudima da razviju duhovnost i ljubav prema Bogu, štite i pomažu, služe čovjeka kojem su dani. Međutim, ponekad Bog dopusti da odabrana duša vidi i čuje svoje nebeske sluge. Taj dar poznavanja anđela dobila je sveta Faustina Kowalska, vjerska mističarka i vidjelica Božjeg milosrđa.

Trinaest godina tješili su je i branili anđeli koji su joj postali najbolji prijatelji.

Faustinin ispovjednik, otac Michael Sopocko, zapisao je u svoj dnevnik da je ona imala veliku pobožnost prema svetim anđelima i da je vidljivo doživljavala njihovu prisutnost.

Pojavljivali su se kao njezini suputnici na njenim mističnim putovanjima u pakao, čistilište i raj.
Naučili su je dobro moliti i razmišljati o Bogu. Ali nikada je nisu razriješili dužnosti, već su je poticali da se trudi i bori s jasnim namjerama djelovanja. Sveta Faustina je imala kontakt sa svetim Mihaelom arkanđelom, Serafima i Kerubima.

Također s anđelom kojeg je zvala “jedan od sedmorice”, anđelom čuvarom svog ispovjednika i anđelima čuvarima drugih ljudi i crkava. U presudnim trenucima svog života uvijek ih je zazivala u pomoć.

A njezini je nebeski prijatelji nikada je nisu iznevjerili, ne samo da su je branili od demonskih napada, nego su je i tješili u teškim trenucima i s ljubavlju je podsjećali na ispunjavanje njezinih dužnosti.

Faustina je svog anđela čuvara susrela, primjerice, u vlaku iz Varšave u Krakow.
I jednom je velika gomila demona, ispunjena mržnjom, blokirala put svetice i ona je preklinjala svog anđela čuvara za pomoć.

A on joj reče: “Ne boj se, ženo moga Gospodara, bez Njegovog dopuštenja ovi ti duhovi neće nauditi.” I odmah su zli duhovi nestali, a njezin ju je anđeo čuvar na vidljiv način otpratio do kuće.

Još jednom je sestra Faustina čula anđeosku pjesmu kada su redovnice samostana obnovile svoje zavjete, u svečanom slavlju. Dok su sestre polagale svoje zavjete, čula je kako anđeli pjevaju različitim tonovima, ‘Svet, Svet, Svet’,u pjesmi tako divnoj da joj nijedan ljudski jezik nije mogao ravnati.

Drugom prilikom, u klanjanju, sestra Faustina je osjetila kako je preplavljena ljubavlju prema Isusu i počela je plakati. I odjednom ugleda anđela velike ljepote, koji joj se obrati i reče: “Ne plači, govori Gospodin.” Pitala ga je tko je on. A on odgovori: “Ja sam jedan od sedam duhova koji dan i noć stoje pred Božjim prijestoljem i daju Mu neprestanu hvalu.” I taj ju je Anđel pratio u vlaku na putu do Vilniusa.

Na tom je putovanju vidjela drugog anđela kako stoji na vratima svake crkve pored koje su prošli, ali bili su okruženi bljeđim svjetlom od svjetla anđela koji ju je pratio, a svaki od tih anđela koji su čuvali crkve pognuo je svoje glave pred anđelom koji je bio blizu nje.

Drugi put, radeći u Kongregaciji u Krakovu kao vratarica, osjetila je strah zbog revolucionarnih nemira i neprijateljskog odnosa prema Crkvi. Zamolila je Gospodina za zaštitu i on joj je rekao: “Kćeri moja, u trenutku kad si prišla vratima naredio sam svom Kerubinu da te zaštiti. Smiri se molim te”. I nakon razgovora vidjela je anđela kojega joj je Gospodin obećao.

Drugom prilikom, anđeo čuvar sestre Faustine upozorio ju je na potrebe umiruće duše. Njezin joj je anđeo čuvar rekao da moli za jednu dušu, a ujutro je znala da je to čovjek čija je agonija upravo u tom trenutku započela.

I od tada joj je Gospodin Isus na poseban način davao do znanja kada je netko trebao molitvu jer je umirao, preko anđela čuvara.

Sestra Faustina se bojala onih dana kad se nije mogla pričestiti. I kad je jednom bila u bolnici, rekli su joj da pričest neće donijeti svećenik, i bila je tužna. Dogodilo se tada nešto neobično, jer se narednih 13 dana pričešćivala kod jednog Serafina.

Opisala ga je rekavši da je nosio zlatnu haljinu, a preko nje prozirnu surpu i prozirnu štolu.
Kalež je bio od stakla, prekriven prozirnim velom. I čim ju je pričestio, nestao je, i odande je čula anđeosku pjesmu onoga dana kad nije mogao prisustvovati misi. I blizu smrti, jedan Serafin ju je pričestio. Velika svjetlost okruživala je tog Serafina jer je odražavala božanstvo i ljubav Božju. A malo prije pričesti spopala ju je sumnja i molila je Isusa za to.
Stoga je upitala Serafina: “Možeš li me ispovjediti?” A on je odgovorio, “nijedan duh Neba nema takvu moć.” I u tom trenutku Hostija joj je sletjela na usne.

Dana 13. rujna 1935. sveta Faustina primila je krunicu Božanskog milosrđa, a nazočan je bio i anđeo. Te noći, dok je bila u svojoj ćeliji, vidjela je anđela, kojeg je identificirala kao izvršitelja božanskog gnjeva. Opisuje ga kao odjevenog u blistavu odjeću, sa sjajnim licem i oblakom pod nogama. Iz njegovih ruku i iz oblaka izlazili su gromovi i munje koje su prijetile da pogode Zemlju. Suočena s ovom opasnošću za Zemlju, sveta Faustina je počela preklinjati anđela da prestane slati napade. I obeća mu da će svijet činiti pokoru. Ali molba nije uslišana. I osjetila je poticaj u srcu da se moli Bogu za svijet, riječima koje su izvirale iz nje. I odjednom je vidjela da Anđeo ne može izvršiti kaznu koja je planirana da se izvrši.

Sveta Faustina priznaje da nikada prije nije molila takvom snagom. U dnevniku se pojavljuje molitva kojom je molila, “Vječni Oče, prikazujem Ti Tijelo i Krv, Dušu i Božanstvo Tvoga ljubljenoga Sina, Gospodina našega Isusa Krista, za grijehe naše i cijeloga svijeta. Zbog njegove pregorke muke, smiluj se nama i cijelom svijetu”.

Ovo je početna molitva i težnja svake dekade krunice Božjeg milosrđa koju joj je predao Isus. Ovo je također i očita poruka što i kako treba moliti u trenucima neizvjesnsti, straha i grozne tjeskobe. Božje milosrđe je veće od svega, ali trebamo moliti.

U dnevniku Svete Faustine nalazi se više od 70 spomena anđela. Ali ime svetog Mihaela je ono koje je bilo najviše vezano uz njen život.

Dana 29. rujna, na blagdan svetog Mihaela arkanđela, ugleda kraj sebe arkanđela Mihaela koji joj reče ove riječi “Gospodin mi je zapovjedio da se posebno brinem za tebe. Znaj da te zlo mrzi, ali ne boj se. Tko je kao Bog!”

I nestalo joj je iz očiju, ali je nastavila osjećati njegovu prisutnost i pomoć. Ali i sve oko nje ukazivalo je na njegovu prisutnost. Crkva u Vilniusu u kojoj je bila i služila, i gdje je primila sliku Božjeg milosrđa bila je posvećena svetom Mihaelu. Predstojnica koja je primila Svetu Faustinu u samostan zvala se Mihaela. Njen ispovjednik zvao se Mihael, prenosi portal vjera.hr.

Sveta Faustina očito je imala posebnu zaštitu svetog Mihaela i svaki se dan molila svom anđelu čuvaru te molitvu svetom Mihaelu arkanđelu pape Leona XIII.

Sveti anđeli Božji molite za nas!

Tko su i kako žive kartuzijanci, najstroži crkveni red?

„Poglavita želja i cilj našeg zvanja je: u tišini i samoći naći Boga”, k tome jedinome cilju streme kartuzijanci na dva različita načina: kao patri (monasi u klaustru) ili kao braća (monasi – laici)

---

Kartuzijanci (Ordo Cartusiensis), rimokatolički je crkveni red nastao reformom pravila benediktinskog reda 1084. godine. Osnovao ga je sveti Bruno u blizini Grenoblea u Francuskim Alpama. Ondje i danas djeluje Velika Kartuzija, koja funkcionira kao matična kuća Kartuzijanskog reda. Sv. Bruno želio je ustanoviti samostane na osami i u tišini, gdje će se redovnici moći povući iz vreve svijeta i posvetiti se šutnji, samoći, te kontemplativnoj molitvi i liturgiji. Kartuzije se nalaze na tihim i izoliranim mjestima – uglavnom  u planinama i šumovitim područjima.

Na čelu kartuzijanskoga reda je generalni kapitul, na kojem se svake druge godine sastanu svi priori. Između dvaju kapitula red vodi general kojega bira zajednica Velike Kartuzije i koji je ujedno njen prior. Isto tako si i zajednice u drugim samostanima same izaberu priora. Jedinstvo reda jamče generalni kapitul i redovite vizitacije svih samostana.

KARTUZIJANCI O SEBI

Kartuzijanski red je bio ustanovljen na „hvalu slave Božje“, koja je u tome da nas „intimnom ljubavlju sjedini sa sobom“ i da tako donesemo mnogo ploda. To je inače cilj svakog kršćanskog života; no posebnost našega reda je u tome da nema nikakvih drugih ciljeva. K tome cilju je usmjereno svo uređenje života u kartuziji; i to zato da bi mogli „usrdnije tražiti, brže naći i savršenije posjedovati samoga Boga“, te tako dospjeti „do savršene ljubavi“ (Pravila). Zato se odričemo svega što ne pomaže k tome jedinome potrebnome.

Samoća

Isus kaže: „Ako me tko ljubi, čuvat će moju riječ pa će i Otac moj ljubiti njega i k njemu ćemo doći i kod njega se nastaniti“. On živi u nama svojim božanskim životom i po milosti posvećujućoj nas preobražava u Sebe. Samoća, na koju smo mi kartuzijanci pozvani, osigurava idealne uvjete za to intimno ujedinjenje. „U samoći se naime ostvaruje veliko otajstvo Krista i Crkve, kojega odličan primjer nalazimo u Blaženoj Djevici Mariji, i koje se također u cijelini skriva u svakoj vjernoj duši, a u moći samoće se dublje otkriva“ (Pravila).

Klauzura i ustaljenost

S izborom ograničenog životnog prostora (klauzure) nutarnjoj molitvi pridružujemo tijelo da bi molitvom Bogu iskazali potpuno štovanje svime na što on ima pravo. Osim toga, ustaljenost na određenom mjestu (lat. ‘stabilitas loci’) je po monaškom iskustvu nuždan uvjet da bi svoje misli i osjećaje ustalili u Bogu.

Udaljenost od svijeta

„Budući da je naša ustanova potpuno usmerena ka kontemplaciji, mora što savjesnije čuvati svoju udaljenost od svijeta. Izuzeti smo od bilo kakve dušobrižničke dužnosti, bez obzira na nužnost potrebe djelatnog apostolata, kako bi mogli ispunjavati vlastitu zadaću u Kristovom mističnom tijelu“ (Pravila).

Molitva

Mi kartuzijanci nemamo neki jedinstveni uzorak molitvenog života. Pustinjačko zvanje uključuje popriličnu slobodu i spontanost u prijateljskom odnosu s Bogom. Pored liturgijskih i drugih obvezatnih molitava, monah može slobodno crpsti iz bogate riznice katoličke duhovnosti što god mu pomaže većoj prisnosti s Bogom. Inače, u kontemlativnom životu nije toliko važno što mi činimo, već što Bog čini u nama. Zato neka se monah „navikne spokojno osluškivati srce, tako da Bog može ulaziti kroz sva njegova vrata“ (Pravila).

Poslušnost

Najveća zapreka u traženju Boga je sigurno vlastita volja, vlastito „ja“. Njega nastojimo žrtvovati poslušnošću, koja se mora – da bi bila savršena – protegnuti i na vlastitu prosudbu. Takvo korijenito ispražnjenje samoga sebe nam omogućava da se s jednostavnošću i opuštenošću djeteta otvaramo djelovnju Duha Svetoga, da se poistovjetimo s Božjim Sinom koji je došao da bi ispunio Očevu volju, a ujedno nas oslobađa i neuredne brige za se, te nemira i žalosti koji je prate.

Vjera

Naš život se odvija u tami i svjetlosti vjere. U samoći možemo ući u dubinu naše vjere, koju smo primili od Crkve. Tama, u kojoj počnemo svoje putovanje u vjeri, se postupno promijeni u svjetlo vjere, ako se otvaramo susretu s Isusom kao živom osobom te dopustimo da nas potpuno obuzmu On i njegovo Evanđelje. To što vjerujemo ne vidimo, pa ipak nam sadržaj vjere postane tako nazočan da možemo živjeti iz njega. Kada se odrečemo svega što nije u skladu s vjerom, spoznajemo dubinu i sijaj toga što živi u našim srcima.

Radost

„Koliko koristi i božanske radosti donose svojim ljubiteljima samoća i tišina u pustinji, znaju samo oni koji ih poznaju iz vlastitog iskustva. Tu se krjepki ljudi mogu sabrati u sebi koliko žele i u sebi ostati; marljivo gojiti klice kreposti te se sretni hraniti s rajskim plodovima. Tu zadobiju ono oko, kojega jasni pogled s ljubavlju ranjava Zaručnika; oko koje je – čisto i bistro – zagledano u Boga. Tu svetkuju u razgibanom mirovanju i počivaju u umirenom djelovanju. Tu dijeli Bog svojim atletima željenu plaću za naporni boj: mir koji svijet ne poznaje i radost u Duhu Svetom“ (Sv. Bruno, osnivač kartuzijanskog reda).

Jedinstvo s Kristom

Mi kartuzijanci smo pozvani na život koji je potpuno posvećen kontemplaciji. Naša jedina zadaća je da razvijamo onaj Božji život koji smo primili na krštenju dok ne dosegnemo „mjeru uzrasta punine Kristove“, kad s Apostolom možemo reći: „Živim – ali ne više ja, nego Krist živi u meni“. 

Skriveni apostolat

S time ujedno ispunjavamo ulogu koja nam je povjerena u Crkvi: da poput arterija širimo taj Božji život cijelim mističnim tijelom. „Udaljeni od sviju, a združeni sa svima, stojimo pred živim Bogom u ime sviju“ (Pravila). Naš apostolat je u tome da se u potpunosti darujemo Bogu radi Njega samoga. „Kako bi onda mogli, pa i samo za trenutak, posumnjati u to da takav izraz čiste ljubavi rađa u kartuzijanskom životu nekom izvanrednom misionarskom plodnošću?“ (bl. Ivan Pavao II)

Svjedočenje

Naš život mora biti i svjedočenje. „Po našim zavjetima težimo k Njemu koji Jest i tako svjedočimo svijetu, previše zapletenom u zemaljske stvarnosti, da osim Njega nema Boga. Naš život otkriva da su nebeska dobra nazočna već na ovom svijetu, unaprijed navješćuje uskrsnuće i na neki način već ostvaruje obnovu svijeta“ (Pravila).

Dva različita puta

„Poglavita želja i cilj našeg zvanja je: u tišini i samoći naći Boga“ (Pravila). K tome jedinome cilju streme kartuzijanci na dva različita načina: kao patri (monasi u klaustru) ili kao braća (monasi – laici).

Samoća patara

Patri žive u svojim ćelijama uzduž križnog hodnika, koje napuštaju samo u određenim časovima zborne liturgije ili u rijetkim prilikama zajedničke razonode. Vjernost ćeliji je u kartuzijnskom životu od odlučujućeg značaja. „To je sveta zemlja, mjesto na kojem se, kao čovjek s prijateljem, često razgovara Gospodin sa svojim slugom. Tu se vjerna duša često sjedinjuje s Riječju Božjom, zaručnica sa Zaručnikom; tu se nebesa dotiču sa zemljom, božansko s ljudskim“ (Pravila).

Ćelija patra je zapravo jednokatna kućica s malim vrtom. U prizemlju je radionica opremljena s oruđem potrebnim za rad, jer patri i ručni rad obavljaju u ćeliji. Na katu je predsoblje koje zovemo „Ave Marija“, mala kupaonica te spavaonica (cubiculum) gdje monah proživi većinu svojega vremena: tu moli, uči, jede i spava.

Hrana i post

Monah dobiva hranu kroz prozorčić pored ulaza dvaput na dan, osim u zimsko vrijeme, kada je dobiva samo jednom, a za večeru blaguje kruh i piće. Hrana je dobro pripremljena i obilna. Meso, osim ribljega, monasi nikada ne jedu. Jednom tjedno, obično u petak, imaju „apstinenciju“ kada prežive dan o kruhu i vodi. U došašću i korizmi se odriču i mliječne hrane. Ta posna pravila zahtijevaju doduše nemalo odricanja, nikako pak nisu štetna za zdravlje. Naprotiv, kartuzijanci nerijetko dožive duboku starost. Novaci se postu privikavaju postupno, pod vodstvom magistra novaka.

Samoća braće

Braća žive pravim samotničkim životom, iako je njihova samoća manje vezana uz ćeliju. S radom podupiru samostansku zajednicu u onim potrebama koje su im posebno povjerene (npr. praonica, krojačnica, kuhinja, povrtnjak, razni poslovi održavanja itd.). Zbog njihove pomoći se patri mogu nesmetanije zadržavati u tišini ćelije. Braća posvećuju ručnom radu više vremena negoli patri, no ne više od sedam sati dnevno. Njihov rad je raspoređen tako, da svatko sam, koliko je moguće, radi u tišini. „Duhovna sabranost pri radu vodit će brata ka kontemplaciji… Život brata je prvenstveno usmjeren k tome da, sjedinjen s Kristom, ostaje u njegovoj ljubavi. Neka se dakle, s pomoću milosti svojega zvanja, sa svim srcem trudi, da njegova misao bude uvijek kod Boga, bilo u samoći, bilo u svojim poslovima” (Pravila). Braća žive u posebnom dijelu samostana u dvosobnim ćelijama s kupaonicom. 

Hrana i post

Hrana je dobro pripremljena i obilna. Meso, osim ribljega, monasi nikada ne jedu. Jednom tjedno, obično u petak, imaju braća – koja to žele – „apstinenciju“, kada prežive dan o kruhu i vodi. U došašću i korizmi jedu samo jednom dnevno i odriču se i mliječne hrane. U dane kada obavljaju neko teško djelo smiju doručkovati. Zbog više fizičkog rada je posno pravilo braće manje zahtjevno od patrovskog. Novaci se postu privikavaju postupno, pod vodstvom magistra novaka.

Zajednička liturgija

Radnim se danima patri u crkvi sastaju triput dnevno: noću k jutarnjoj molitvi i pohvalama, koje zajedno traju 2-3 sata, ujutro k zbornoj misi te popodne k večernjoj. Zajedničko bogoslužje je na latinskom jeziku, uvijek je pjevano i bez instrumentalne pratnje. Naš gregorijanski koral je od davnine trajni dio naše baštine. Iz iskustva naime znamo kako blagotvorno utječe na duhovnu ravnotežu. Braća su radnim danima nazočna na jutarnjoj molitvi i svetoj misi. Nisu dužna sudjelovati s pjevanjem, već se mogu s tihom molitvom pridružiti oficiju patara. Nedjeljama i svetkovinama se patri i braća više puta okupe na zajedničkoj liturgiji.

Liturgija u samoći i osobna molitva

Zajedničku molitvu slijedi molitva u samoći, s kojom Bogu darujemo najosobniji hvalni prinos koji nadilazi svaku riječ. U trajnom nastojanju da bi bio sjedinjen s Gospodinom, monah u sebi ostvaruje smisao cijelog bogoslužja, tako da se sav njegov život preoblikuje u jedno samo bogoslužje. Male dnevne časove (prvi, treći, šesti i deveti čas, te povečerje) obavljamo sami u ćeliji. Kada zazvoni na molitvu, svi se sjedinjujemo u jednu samu kuću molitve, u jedinstveni hvalospjev Bogu.

Nedjelje i svetkovine

Nedjeljom i svetkovinama u većoj mjeri dolazi do izražaja bratsko zajedništvo. Zbornu misu svećenici mogu koncelebrirati, a treći, šesti i deveti molitveni čas pjevamo zajedno u crkvi. Nakon sekste (šestog molitvenog časa) imamo u refektoriju (blagovaonici) zajednički ručak koji blagujemo u šutnji, dok netko istovremeno glasno čita duhovna štiva. Nakon none (devetog molitvenog časa) sastajemo se u kapitulu, a nakon toga patri imaju zajednički razgovor do večernje molitve; braća imaju takav razgovor dvaput do triput mjesečno, a inače se kroz to vrijeme zadržavaju u ćeliji.

Šetnja

Jednom tjedno patri imaju dužu šetnju izvan samostanskih zidina. Idući u parovima, mijenjaju se tako da svatko ima priliku govoriti sa svakim. Takvu šetnju imaju braća jednom mjesečno, ako to žele. Osim tih šetnji i drugih nužnih izlazaka (npr. odlazak k liječniku), monasi samostan nikad ne napuštaju. Roditelji i rodbina mogu ih posjetiti jednom godišnje na dva dana ili dvaput godišnje na jedan dan. Telefon i internet ne koristimo za osobne potrebe.

Dnevni red radnim danom

Kartuzijanci danas

Danas na svijetu živi približno 380 kartuzijanaca i kartuzijankâ u 22 samostana, od kojih je 5 ženskih. 5 samostana je u Francuskoj, 4 u Španjolskoj, 3 u Italiji, 2 u Južnoj Koreji, po 1 u Engleskoj, Argentini, Brazilu, Njemačkoj, Portugalu, Sloveniji, Švicarskoj i SAD-u.

Više o kartuzijancima možete pročitati u knjizi Tko su i kako žive kartuzijanci.

Izvor: Kartuzija Pleterje