Na Trgu Sv. Petra u Vatikanu papa Franjo je, u subotu 30. rujna, predvodio svoj deveti redovni konzistorij na kojemu je imenovao 21 novog kardinala, od kojih je 18 izbornika, a trojica su starija od 80 godina, objavio je portal Katoličkog tjednika Nedjelja.
U svojoj homiliji tijekom konzistorija Sveti Otac razmišljao je o jedinstvu i različitosti u Katoličkoj Crkvi ističući važnost sinodalnosti pod vodstvom Duha Svetoga, “gospodara zajedničkog hoda”.
“Zbor kardinala pozvan je nalikovati simfonijskom orkestru, predstavljajući sklad i sinodalnost Crkve“, kazao je te se osvrnuo na čitanje iz Djela apostolskih o priči o Pedesetnici, u kojoj su apostoli bili ispunjeni Duhom i iskusili dar jezika dok su propovijedali različitim narodima (Dj 2,1-11). Skrenuo je pozornost na sličnost između svih ljudi različitih nacionalnosti i jezika koji su slušali apostole i biskupa i kardinala današnjeg vremena koji potječu “sa svih strana svijeta, iz najrazličitijih naroda”.
Stoga je istaknuo da prije nego što budu „apostoli“, prije nego što budu svećenici, biskupi, kardinali, pastiri trebaju zapamtiti da su „Parćani, Medijci, Elamiti itd.“ poput onih obraćenih Židova, te trebaju biti zahvalni „što su primili milost sv. evanđelje na svom jeziku preko svojih djedova, baka i roditelja, kateheta, svećenika i redovnika“.
“Zaista, mi smo evangelizatori u onoj mjeri u kojoj u svojim srcima njegujemo divljenje i zahvalnost što smo bili evangelizirani, što se mora neprestano obnavljati u našim sjećanjima i u vjeri“, dodao je napominjući da „Duhovi nisu prošlost“, već „stvarateljski čin koji Bog neprestano obnavlja“, te da „Crkva, i svaki kršteni član, živi Božju današnjicu, po djelovanju Duha Svetoga“, javlja Vatican News.
Podsjetivši na sliku o dobro uštimanom orkestru naglasio je kako je dirigent pozvan pomoći “svakoj osobi i cijelom orkestru da razviju najveću kreativnu vjernost”. Zato je pozvao Kardinalski zbor da radi za “sve skladniju i sinodalnu Crkvu” koja se pouzdaje u Duha Svetoga koji “stvara raznolikost i jedinstvo i “sam je sklad”.
S novim kardinalima, Kardinalski će zbor brojati 137 prelata koji imaju pravo glasa na sljedećim konklavama, a tri četvrtine njih izabrao je papa Franjo. To je za 17 više od tradicionalne granice 120 – koju je postavio papa Pavao VI., a koja je već „kršena“. Evo imena novih kardinala:
1. mons. Robert Francis Prevost, OSA, (1955.) prefekt Dikasterija za biskupe, SAD;
2. mons. Claudio Gugerotti, (1955.) prefekt Dikasterija za Istočne Crkve, Italija;
3. mons. Víctor Manuel Fernández, (1962.) prefekt Dikasterija za nauk vjere, Argentina;
4. mons. Emil Paul Tscherrig, (1947.) apostolski nuncij, Švicarska;
5. mons. Christophe Louis Yves Georges Pierre, (1946.) apostolski nuncij, Francuska;
Zajedno s njima Papa je pridružio članovima Kardinalskog zbora dvojicu nadbiskupa i jednog redovnika koji su se istaknuli svojim služenjem Crkvi, a prešli su kanonsku dob kada mogu birati budućega papu (80 godina). To su:
– mons. Agostino Marchetto,(1940.), umirovljeni tajnik Papinskog vijeća za pastoral migranata i selilaca, Italija;
– mons. Diego Rafael Padrón Sánchez, nadbiskup u miru Cumaná (1939.), Venezuela; te
– fra Luis Pascual Dri, OFM Cap., (1927.) ispovjednik u svetištu Naše Gospe od Pompeja u Buenos Airesu, Argentina.
Znatno promijenjena struktura Zbora
Kada bi se konklava održala na 30. rujna, zemljopisni pregled 137 kardinala izbornika pokazao bi sljedeće:
Europa: 53 izbornika (uključujući 15 Talijana)
Sjeverna Amerika: 15 (SAD 11, Kanada 4)
Latinska Amerika: 24
Afrika: 19
Azija: 23
Oceanija: 3
Kad se to usporedi s konklavom koja je Jorgea Maria Bergoglia izabrala za papu 13. ožujka 2013., može se vidjeti koliko je Franjo dosta promijenio kolegij izbornika u proteklih 10 godina. Na konklavi 2013. bilo je nazočno 115 izbornika iz 48 zemalja i pet kontinenata: Europa je imala 60 izbornika (od toga 28 Talijana), Latinska Amerika 19, Sjeverna Amerika 14 (SAD 11, Kanada 3), Afrika 11, Azija 10 i Oceanija 1 (Australija).
Imenovavši 21 novog kardinala, kao što je to učinio i 2022., Franjo je očito uzeo u obzir da će od sada do kraja godine sedam izbornika navršiti 80 godina i tako izgubiti pravo glasa u biranju pape. Također, između 1. siječnja i 31. prosinca 2024. još 13 izbornika navršit će kanonsku dob te neće moći sudjelovati u konklavi. Te bi promjene, dakako, utjecale i na geografsku ravnotežu. Činjenica da će 20 izbornika izgubiti pravo sudjelovanja na konklavi od sada do kraja 2024. znači da bi papa Bergoglio mogao održati još jedan konzistorij krajem 2024.
Tijekom stoljeća bilo je samo 30 kardinala koji su birali pape. Potom je Siksto V., 1586., povećao taj broj na 70. Kardinalski zbor je postupno dozrijevao najviše tijekom 20. st.
Papa Pavao VI. imenovao je 143 kardinala, proširujući popis zemalja njihova porijekla, te je tako, primjerice, imenovan prvi kardinal s Novoga Zelanda, Madagaskara, Šri Lanke…
S papom Wojtyłom Kardinalski zbor je u potpunosti postao “globalan”. Tako je on imenovao 231 kardinala iz 70-ak zemalja u devet konzistorija.
Konzistorij 2001. bio je rekordan jer je tada imenovao njih 42.
I tijekom papinstva Benedikta XVI. u Kardinalski zbor je ušlo 90 kardinala u pet konzistorija.
Papa Franjo je, između ostalih, kreirao najmlađega kardinala Dieudonnéa Nzapalaingu, koji je tada, 2016. godine, imao 49 godina, a kao metropolit Banguija ujedno je bio prvi kardinal rođen u Srednjoafričkoj Republici.
Bože, svetog prezbitera Jeronima obdario si nježnom i živom ljubavlju prema Svetom pismu. Daj svome narodu da se obilnije hrani tvojom riječju te u njoj nađe život. Po Gospodinu našem Isusu Kristu, Sinu tvome, koji s tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga, Bog, po sve vijeke vjekova. Amen.
Nadbiskup Kutleša uz 25. obljetnicu beatifikacije kardinala Stepinca: On je Božji dar hrvatskom narodu
‘Stepinac je dar, Božji dar hrvatskom narodu, u jednom od važnijih trenutaka njegove povijesti. Jer, ‘na početku svakoga čovjeka ne stoji slučaj ili sudbina, nego naum Božanske ljubavi’, poručio je u subotu, 30. rujna, između ostalog, u homiliji nadbiskup Kutleša na misi prigodom 25. obljetnice proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca u Hrvatskom nacionalnom svetište Majke Božje Bistričke u Mariji Bistrici.
Prošlo je četvrt stoljeća otkad je Katolička Crkva kardinala Alozija Stepinca proglasila blaženikom. Uz tu prigodu u cijelosti prenosimo homiliju nadbiskupa Dražena Kutleše, a koju je objavila Zagrebačka nadbiskupija.
Draga braćo i sestre, dragi hodočasnici!
Okupila nas je osobito radosna prigoda proslave 25. obljetnice proglašenja blaženim kardinala Alojzija Stepinca. Sveti papa Ivan Pavao II. nazvao je Stepinčevu beatifikaciju povijesnim događajem u životu Crkve i naše nacije.[1]
Crkva je oduvijek častila svoje mučenike jer se u njima očitovao lik samoga Isusa Krista, pravog i izvornog mučenika. Mučenici, slike trpećega Krista, čistoćom su i ljepotom svoje savjesti oduvijek bili prijekor svojim progoniteljima, a izvor udivljenja i poštovanja generacijama koje dolaze.
Stepinac je dar, Božji dar hrvatskom narodu, u jednom od važnijih trenutaka njegove povijesti. Jer, „na početku svakoga čovjeka ne stoji slučaj ili sudbina, nego naum Božanske ljubavi.“[2] Kardinal Alojzije Stepinac postao je zagrebački nadbiskup po Božjoj providnosti, a jer se Bogu svidio, i veliki izvor blagoslova našemu narodu.
Crkva je oduvijek častila svoje mučenike jer se u njima očitovao lik samoga Isusa Krista, pravog i izvornog mučenika.
Blaženi Alojzije Stepinac, slijedeći Isusa Krista, koji je model i uzor svakog mučeništva, dragovoljno polaže svoj život. Bilo mu je jasno da njegovi protivnici ne bi imali nikakve vlasti nad njim da im nije dana odozgor (usp. Iv 19,11). Kao Božji čovjek znao je da je čas tmine i zla, gledan očima vječnosti, kratkotrajan. Svjestan da mu se ništa ne događa mimo Božje providnosti, bio je „u miru“ (Mudr 3,3), iako u ljudskim očima kažnjen, nada mu je bila puna besmrtnosti (usp. Mudr 3,4).
Slobodan od svake ljudske prosudbe i fabriciranih mišljenja vladajuće ideologije o njegovoj krivnji, prepustio je Božjoj providnosti da ga brani. Jer, mučenici nisu robovi ideologija, trendova i utjecaja, nego slobodni ljudi kojima je jedini smjerokaz Isus Krist i njegovo Evanđelje.
Čovjek kojemu je jedini putokaz Bog i njegove zapovijedi i sam postaje svjetlo i orijentir drugima. Mudro je to izrazio Sveti Otac Ivan Pavao II. prilikom beatifikacije: „Svojim ljudskim i duhovnim životnim putem blaženi Alojzije Stepinac svojemu narodu pruža svojevrsni kompas da bi se znao orijentirati. Evo glavnih točaka: vjera u Boga, poštovanje čovjeka, ljubav prema svima sve do praštanja, jedinstvo s Crkvom kojoj je na čelu Petrov nasljednik.“[3]
1. Vjera u Boga, prva je odlika koja blaženog Alojzija Stepinca čini istinski velikim.
Naš blaženik bio je svjestan da biti Kristov nosi rizik njegovu životu. Ali istovremeno zna da ovozemaljski život ima cilj, a taj je cilj jedinstvo s Bogom, ostvareno u punini zajedništva s njime u vječnosti.
Foto: Zagrebačka nadbiskupija
„Znajte, Isus Krist je Bog! Za njega smo spremni umirati svaki dan i svaki čas, a danas je nauka ta, da on uopće nije postojao!“[4], izjavio je u zaključnoj riječi na montiranom sudskom procesu 3. listopada 1946. U više navrata hrabro izjavljuje kako je spreman umrijeti za Boga i za Crkvu.
Kako je moguće svjesno i slobodno odabrati smrt?! Svoj život mirno predaje samo onaj čovjek koji čvrsto vjeruje u nadi da ga na kraju ovoga života čeka Bog. Svojom mirnoćom, strpljivošću i predanjem u Božju providnost blaženi Alojzije Stepinac snažno je posvjedočio vjeru u uskrsnuće. Znao je da kraj njegova života nije ništavilo ni trulež, kao što je to naučavao komunizam, nego upravo suprotno − u Stepinčevu liku snažno nam blista vjera u uskrsnuće. Spašavati svoj život na štetu njegove prave vrijednosti, po cijenu vječnosti i Neba, njemu, jednostavno nije opcija.
Slobodan od svake ljudske prosudbe i fabriciranih mišljenja vladajuće ideologije o njegovoj krivnji, prepustio je Božjoj providnosti da ga brani.
Blaženi Alojzije, čovjek poput nas, volio je život, poštovao je svačiji život, neovisno o nacionalnoj, ideološkoj, rasnoj ili klasnoj pripadnosti, ali je znao da vrijednost života nije vezana samo uz horizonte ove zemlje. Znao je – Bog je temelj života, po njemu jesmo, On nas je stvorio i htio. Pa iz toga temelja proizlazi nepovrjedivo dostojanstvo svakoga ljudskog bića.
Svaka filozofija, ideologija ili zakon koji progovara o čovjeku, a da ne uzima u obzir ovu temeljnu istinu završava u laži, a nerijetko i u krvi. Oslobođenje od Boga u ime čovjeka, zapravo, dokida čovjekovo dostojanstvo. Pokazale su to, i dokazale svojim postupcima, sve totalitarne ideologije dvadesetog stoljeća – fašizam, nacizam i komunizam. Iznova to pokazuju „nove“ ideologije. Suvremene ideologije ne inzistiraju na mijenjanju čovjeka „izvana“ modelirajući njegovo društveno uređenje. One to čine mnogo podmuklije, „iznutra“, dovodeći u pitanje zakone upisane u samu bit čovjeka. Ulazeći u samu narav čovjeka, negiraju prirodne zakone, negiraju stvorenost čovjeka kao slike Božje – kao muškarca i žene – dovodeći tako u pitanje temelje obitelji i temelje samog društva.
Dvotisućgodišnje iskustvo Crkve govori da ideologije i sustavi zadojeni mržnjom prema Bogu dolaze i prolaze. Trenutačno javno mnijenje i uvjerenje ne može biti temelj društva ni kriterij istine. Stoga, ni kultura u kojoj živimo „…nikad ne može postati kriterij prosuđivanja, a još manje kriterij istine glede Božje objave.“[5]
Duh Božji u srcima vjernika opire se duhu ovoga svijeta, a „u Spasiteljevu križu, križu Isusovu, u daru Duha Svetoga, u sakramentima koji izviru iz probodenoga Srca Otkupiteljeva (usp. Iv 19,34) vjernik nalazi milost i snagu da uvijek obdržava sveti Božji zakon, i uslijed vrlo teških prilika.“[6]
Blaženi Alojzije prokazao je najveću slabost suvremene Europe – gubitak njezina kršćanskog identiteta.
„Kakav poredak zastupa Katolička Crkva, kad se danas cijeli svijet bori za novi poredak?“, pita se Stepinac i vrlo aktualnim riječima odgovara: „Crkva je za onaj poredak koji je toliko star koliko i Deset zapovijedi Božjih. Mi smo za poredak koji je napisan ne na raspadljivom papiru, nego u savjesti ljudskoj prstom Boga živoga.“[7] Zato, „ne vjerujte svakom duhu“ (1 Iv 4,1), i ne robujte „duhu zablude“ (usp. 1 Iv 4,6) koji stvara zakone po svojim strastima. Blaženi Alojzije Stepinac bio je čovjek prodorna, proročkog duha, koji je slutio da će jednoga dana doći do ujedinjenja Europe. „Što se tiče ujedinjenja Europe, ja sam uvjeren da će do toga jednog dana doći“, kaže on. „To je postulat zdrave pameti, a događaji, u kojima živimo, to pospješuju. Hoću li ja to doživjeti, ne znam, ali želim da takva Europa, bazirana na principima Kristova Evanđelja, donese definitivni mir čovječanstvu, koliko je na zemlji moguće.“[8] Nažalost, poznato nam je da mira nema. I danas bukti rat usred Europe, jer hoćemo mir, ali ne želimo Boga. A, „On je mir naš“ (Ef 2,14), Isus Krist je knez mira (usp. Iz 9,6). Ni Europa ni svijet – bez Boga – bez poštovanja naravnih zakona, bez solidarnosti, nikad neće imati mir.
I prije više od osamdeset godina, blaženi Alojzije prokazao je najveću slabost suvremene Europe – gubitak njezina kršćanskog identiteta, njezinih duhovnih korijena, baštine, običaja, povijesne istine i kršćanskih simbola u javnome prostoru. Europa pokušava živjeti humanizam bez Boga, zaboravljajući da su društvene vrline, socijalna pravednost i solidarnost, briga za bližnjega, skrb o prirodi i ekologija duboko kršćanske vrijednosti. I danas su, itekako, aktualne njegove riječi: „Europska kultura može ozdraviti samo pod jednim uvjetom – da joj se vrati duša, da joj se vrati Isus Krist Bog!“[9]
2. Ljubav prema svakom čovjeku, neovisno o vjeri i podrijetlu, kao i oproštenje mrziteljima, čini Stepinca uistinu velikim.
Poznato je, a o tome postoje brojna svjedočanstva svjedoka, da je blaženi Alojzije Stepinac sudjelovao u spašavanju ljudi svih nacionalnosti i vjera, čak i samih komunista. Za blaženika je svaki život bio svet. „Naš bližnji, zvao se kako mu drago, nije šaraf u državnoj mašini, bila ona obojena crveno ili crno, sivo ili zeleno, nego je slobodno dijete Božje, brat naš u Bogu. Zato bližnjemu moramo priznati pravo na život, imetak, čast, jer je pisano – ne ubij, ne ukradi, ne reci lažnoga svjedočanstva na bližnjega svoga.“[10]
U vrijeme njegova sudskoga procesa toliki su ljudi svjetske politike, znanosti, vjere i kulture dali svoja svjedočanstva o Stepinčevoj nevinosti. Tako Winston Churchill u britanskom Parlamentu, 1. studenoga 1946., kaže: „Okolnosti sudskog procesa i osude zagrebačkog nadbiskupa stvorile su na daleko i široko rasprostranjenu tugu.“[11] Louis Breier, predsjednik američkih Židova, 13. listopada 1946. reći će sljedeće: „Ovaj veliki čovjek Crkve bio je optužen da je bio kolaborator nacista. Mi Židovi to poričemo. Mi znamo iz njegove prošlosti, počevši od godine 1934. pa dalje, da je on bio istinski prijatelj Židovima, koji su u ona vremena stenjali pod Hitlerovim progonima i progonima njegovih slugana. On je jedan od rijetkih ljudi u Europi koji su se digli protiv nacističke tiranije u doba kad je to bilo opasno… Govorio je otvoreno i neustrašivo protiv rasnih nürnberških zakona i njegova opozicija nacističkom teroru nije nikada popustila… Iza sv. pape Pija XII., nadbiskup Stepinac bio je najbolji zastupnik progonjenih Židova u Europi.“[12]
Njegova jedina preokupacija bio je čovjek – slika Božja.
Svojim stavovima i ponašanjem blaženi Alojzije Stepinac u mnogočemu je već živio ono što je kasnije izrazio II. vatikanski sabor. Crkva je tako, imajući još živo sjećanje na strahote rata, u svojoj Pastoralnoj konstituciji Gaudium et spes – Radost i nada – jasno izrekla: „Sve što se protivi životu, kao što je ubojstvo, bilo koje vrste, genocidi, pobačaji, eutanazije (…), tjelesna i moralna mučenja, psihološke prisile; sve što vrijeđa ljudsko dostojanstvo (…) svi ti i slični postupci zacijelo su sramotni već sami po sebi, i dok truju ljudsku civilizaciju, više kaljaju one, koji tako postupaju nego one koji nepravdu trpe, i u proturječju su sa čašću Boga Stvoritelja!“[13]
Dubok odnos s Bogom oslobodio je bl. Alojzija od navezanosti na ljudska mišljenja i materijalne probitke pa je njegova jedina preokupacija bio čovjek – slika Božja. Poznata je njegova briga o zbrinjavanju ratne siročadi po samostanima, internatima i dječjim domovima. „Pogledajte tužna lica onih tisuća djece što lutaju naokolo ne znajući ni za oca ni za majku“, kaže u jednoj od svojih homilija. „Sjetite se onih mnogih zaplakanih majka, koje tragaju za izgubljenom djecom. Sjetite se suza silom rastavljene braće i sestara, silom rastavljenih bračnih drugova, popaljenih sela i gradova, toliko uništenih i razorenih dobara.“[14] Srcem osjetljivim za čovjeka pomagao je svima i svugdje, znajući da u svakom čovjeku trpi sam Krist.
No, najveća briga bile su mu duše koje se gube u bezboštvu. „Neka nose i biskupski dvor i župne dvorove i crkve, ali duše nikada!“[15], piše u jednom od svojih pisama. Po uzoru na Dobroga Pastira, bio je istinski čuvar i pastir duša.
Njegovu ljubav nije zaustavila ni otvorena mržnja ni neprijateljstvo. Čuvari u zatvoru, a kasnije u kućnom pritvoru, svjedočili su njegovoj velikoj dobroti i sućuti. A sućut prema progonitelju i ljubav prema mrzitelju očit je znak prisustva Duha Kristova u srcu. Zanos ljubavi njegovim je progoniteljima bio trajan prijekor savjesti.
Po uzoru na Dobroga Pastira, bio je istinski čuvar i pastir duša. On je sigurno čovjek jaka i čista karaktera i uporno stoji za svojim uvjerenjem.
Komunisti koji su ga osudili, znali su da je nepravedno osuđen zbog „političke nužde“. Rekao je jedan od njih: „On je [Stepinac] sigurno čovjek jaka i čista karaktera i uporno stoji za svojim uvjerenjem. Da je bio samo u jednoj stvari popustio, bio bi danas slobodan (…). Nas njegov hrvatski nacionalizam ne bi smetao, i da je proglasio hrvatsku crkvu [odvojenu od Rima], mi bismo ga bili digli do neba.“[16]
3. Ljubav prema papinstvu i Katoličkoj Crkvi treća je odlika koja Stepinca čini velikim.
U tami dvadesetog stoljeća bio je primjer mnogim našim sunarodnjacima. Gledajući svoga kardinala, mnogi su ostali postojani. „Hrvatski katolici, a posebno kler, bili su predmet mučenja i sustavnih nasilja, koji su išli za tim da razore katoličku Crkvu, počevši od najvišeg mjesnog autoriteta. Ono posebno teško doba obilježio je jedan naraštaj biskupa, svećenika i redovnika spremnih umrijeti da ne bi izdali Krista, Crkvu i Papu. Narod je vidio da svećenici nisu nikad gubili vjeru, nadu, ljubav, te su tako ostali uvijek sjedinjeni. To jedinstvo objašnjava ono što je ljudski neobjašnjivo: da tako kruti režim nije mogao slomiti Crkvu.“[17] Kaže papa Benedikt XVI.
Slijedeći Kristov primjer, slušajući glas Dobroga Pastira, zagrebački nadbiskup postao je i sâm pravi pastir i uzor u tom teškom povijesnom razdoblju. Bio je poput Krista, položio je svoj život za jedinstvo Katoličke Crkve. To je ono toliko željeno unutarnje jedinstvo, koje i sam Isus moli od Oca – „da budu jedno“ (usp. Iv 17,11). Jer, isključivo izvanjsko, formalno jedinstvo nema svjedočku snagu niti prenosi pravi duh zajedništva i crkvenosti. Prije svega valja amare Ecclesiam – ljubiti Crkvu – ut cum Ecclesia sentire possit – da bi se moglo s njome osjećati.
Ljubio je Krista u Katoličkoj Crkvi i Papi.
Naš blaženik ljubio je Katoličku Crkvu jer je znao da: „Iza Katoličke Crkve stoji Krist, njezin ugaoni kamen, o kojemu je pisano: ‘Ko padne na ovaj kamen, razbit će se, i na koga on padne, smrvit će ga’ (usp. Mt 21,44)“[18] Ljubio je Krista u Katoličkoj Crkvi i Papi. Neuništivost Crkve i snaga Kristova Evanđelja toliko se puta očitovala u trenutcima najvećih progona i mučeništavâ. Po onoj Pavlovoj, „kada sam slab onda sam jak“ (2 Kor 12,10), jer se u nama nastanila snaga Kristova (usp. 2 Kor 12,9).
Danas, u ovoj prigodi, apostolski nuncij stavio je palij zagrebačkom nadbiskupu metropolitu kao znak zajedništva biskupa na razini naše metropolije, ali i znak povezanosti, vjernosti, poslušnosti i zajedništva s Papom, kojemu i ovom prigodom zahvaljujem na toliko puta iskazanom povjerenju.
Kako bi izgledala naša povijest da Katolička Crkva, i naš narod, nije imao ovog velikog i svetog čovjeka?! Upravo zato, zajedno s vama molim danas, utječući se zagovoru Majke Božje Bistričke, blaženoga Alojzija Stepinca i svih svetaca i blaženika našega hrvatskoga naroda, da mi u dio padne obilje Stepinčeva duha (usp. 2 Kr 2,9), da nikada ne prečujem glas Krista Dobroga Pastira, kako bih vam uvijek u svakoj prilici mogao biti poslužitelj milosti po Srcu Isusovu.
Neka to služenje bude na dobrobit hrvatskog naroda i procvat Crkve Božje u svetosti na putu spasenja. Amen.
[1] Usp. Ivan Pavao II., Propovijed na proglašenju blaženim kardinala Alojzija Stepinca, Marija Bistrica, 3.10.1998.
[2] Benedikt XVI., Peti svjetski susret obitelji, Valencija, Španjolska, 9.7.2006.
[3] Ivan Pavao II., Propovijed na proglašenju blaženim kardinala Alojzija Stepinca, Marija Bistrica, 3.10.1998.
[4] Alojzije Stepinac, Završna riječ na sudu, 3.10.1946.
[5] Ivan Pavao II., Fides et ratio, 71.
[6] Ivan Pavao II., Veritatis splendor, 103.
[7] Alojzije Stepinac, Propovijedi, govori, poruke, Zagreb, 1996., str. 179–180.
[8] Alojzije Stepinac, Pismo dr. Ivi Andresu, Krašić, 23.04.1955.
[9] Alojzije Stepinac, Govor na radio Zagrebu, Uskrsni ponedjeljak 1939., u: Katolički list, 90 (1939.) 15, 186.
[10] Alojzije Stepinac, Propovijedi, govori, poruke, Zagreb, 1996., str. 179–180.
[11] Franjo Kuharić, Poruke sa Stepinčeva groba, Zagreb, 1995., str. 110.
[12] Franjo Kuharić, Poruke sa Stepinčeva groba, Zagreb, 1995., str. 110-111.
[13] II. vatikanski koncil, Gaudium et spes, 27.
[14] Alojzije Stepinac, Propovijed na Svi Svete, Zagreb, 01.11.1942.
[15] Alojzije Stepinac, Pismo vlč. Zvonku Starčeviću, Krašić, 12.01.1959.
[16] Franjo Kuharić, Poruke sa Stepinčeva groba, Zagreb, 1995., str. 112.
[17] Benedikt XVI., Molitva II. Večernje u katedrali u Zagrebu, 5.6.2011.
[18] Alojzije Stepinac, Propovijedi, govori, poruke (1941.-1946.), Zagreb, 1996., str. 281.
Podigoh oči i vidjeh. I gle: čovjek, a u ruci mu mjeračko uže. Upitah ga: »Kamo ideš?« Odgovori mi: »Da izmjerim Jeruzalem i da vidim koliko je širok a koliko dug.« I gle, anđeo koji je govorio sa mnom stajaše nepomično, a drugi mu iziđe u susret i reče mu: »Trči, reci onome mladiću ovako: Jeruzalem će biti kao otvoren grad radi mnoštva ljudi i stoke koji će biti u njemu. A ja ću mu — riječ je Jahvina — biti ognjen zid unaokolo.
»Kliči i raduj se, kćeri sionska,
jer evo, dolazim usred tebe prebivat —
riječ je Gospodnja.
U onaj dan mnogi će narodi uz Gospodina prionuti,
i bit će narod moj, a ja ću prebivati usred tebe.«
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Jr 31, 10-12ab.13
Pripjev:
Gospodin nas čuva ko pastir stado svoje.
Čujte o narodi, riječ Gospodnju, objavite je širom dalekih otoka: »Onaj što rasprši Izraela, opet ga sabire i čuva ga ko pastir stado svoje!«
Jer Gospodin oslobodi Jakova, izbavi ga iz ruku jačeg od njega. I oni će, radosno kličuć, na vis Sionski, da se naužiju dobara Gospodnjih.
Djevojke će se veselit u kolu, mlado i staro zajedno, jer ću im tugu u radost pretvoriti, utješit ću ih i razveselit nakon žalosti.
Evanđelje:
Lk 9, 43b-45
Sin Čovječji ima biti predan. Bojahu se upitati ga što znači ta besjeda.
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Dok su se svi divili svemu što je Isus činio, reče on učenicima: »Uzmite k srcu ove riječi: Sin Čovječji doista ima biti predan ljudima u ruke.« Ali oni ne razumješe te besjede, bijaše im skrivena te ne shvatiše, a bojahu se upitati ga o tome.
TRILJ: Rad akademskog kipara Josipa Bosnića, postavljen 2004.g.
Riječ ‘anđeo’ grčkoga je podrijetla i znači ‘glasnik’, vjesnik, (‘angelos’), a imamo je i u korijenu riječi ‘evanđelje’ – što znači ‘dobra vijest’. Anđeli su Božji glasnici, oni su u Božjoj službi, bivaju slani, odašiljani ljudima u pomoć. U Starom zavjetu spominju se uz riječ anđeo ‘kerubini’ i ‘serafini’, a poimence imamo Gabriela (prevedeno: Božja snaga ili Božji junak), Mihaela (prevedeno: Tko je kao Bog?) te Rafael (Bog liječi).
Upravo ta tri imena – u sebi tako različna – očituju nam posve jasno na koji način možemo i mi iskusiti Božju snagu u svome životu.
Mihael: Tko je kao Bog? – pitanje nad kojim se divimo, a ujedno i priznajemo: Tko je na svijetu, u svemiru tako silan i moćan kao naš Bog? Nitko nije njemu ravan, nitko tako moćan, tako jedinstven i jedincat, kao naš Bog!
Stoga je Mihael i anđeoski prvak. Moćan i snažan pritječe nam u pomoć u borbi protiv zla, grijeha i svih kušnja u životu. Stoga je redovito slikan s mačem u rucim, kojim uništava Staru zmiju, Đavla, Zmaja, Zlo.
Mihael je ujedno i ona snaga u nama samima koja nas stalno stavlja pred upitnik: Tko je Bog za tebe? Koliko ti je Bog bitan, važan u tvome životu? Je li on onaj prvi u tvome životu? Ili pak imaš drugih bogova koje si stavio na Božje mjesto? Možda tvoj posao, tvoj uspjeh, karijera, tvoja mala privatna sreća, gdje želiš da te nitko ne ometa? Tvoje luksuzno vozilo, palača, namještaj, nakit, ljepota?
Mihael je stalni izazov da srušimo u sebi sve lažne bogove i božanstava te da se okrenemo istinskomu, pravomu, jedinomu Bogu. Ocu koji nam prašta sve naše grijehe i promašaje. Samo kad služimo jedinome Bogu, život će nam biti stvarno sretan i ispunjen. Mihael – Mihovil – on je ona zaštitnička Božja snaga koja nas čuva od zla u životu.
Gabrijel – riječ znači “Snaga Božja” ili “Božji junak”. On je anđeo navještenja. Bog ga šalje kad nam želi nešto reći. Kad Bog želi otvoriti naše uši i naša srca za svoju poruku, svoj poziv i zov.
On je tu kad Bog želi nešto promijeniti u nama, kad želi iz staroga učiniti novo, kad se nešto događa što nadilazi naše sposobnosti i naše mogućnosti. Bog nam šalje mogućnost i snagu da počnemo iznova u svome životu.
Anđeo navještenja Gabrijel znamen je Božje sile, sile Božje riječi koja pokreće naše biće i mijenja ga. On naviješta Mariji, i ona postaje Majkom Božjom, i mi čujemo navještaj Božje ljubavi te osjećamo kako nas Božja ljubav obujmljuje. Bog nam oprašta i čovjek može odahnuti.
Pa i kad čujemo poruku o uskrsnuću – svome i Isusovu – ne moramo se brinuti za one koji su otišli ispred nas u vječnost niti se brinuti za svoj vlastiti život. Gabrijel uvijek ohrabruje: Ne boj se! – Ne boj se Zaharija! Ne boj se Marijo! Ili pak ženama na grobu: Ne bojte se. Onaj koga tražite, nije ovdje. Uskrsnuo je. Dakle, riječ ohrabrenja i utjehe, ali i novoga života.
Rafael znači “Bog liječi”. Bog je lijek i liječnik. Već je Gospodin na Sinaju rekao Mojsiju da nikakva bolest ne će nauditi njegovu narodu. U Tobijinoj knjizi Rafael je pratitelj mladoga Tobije. Rafael liječi ljubav između muža i žene, ozdravlja i odnose u obitelji između oca i sina. On liječi slijepoga Tobiju i ranjena sina te ukletu Saru. Vraća roditeljima pouzdanje da Bog prati njihovu djecu na putovima, pa i kad odlutaju ili pak kad misle da su izabrali za brak pogrješnoga partnera. On vraća i tijelu i duši snagu ozdravljenja, u ma kakvoj se neprilici ili krizi nalazili.
Koliko nam puta treba u životu ta iscjeliteljska snaga? Kad smo u žalosti, kad smo u tuzi ili brizi na ljubljenu osobu. Kad se uruši prijateljstvo ili kad se doživi brodolom u braku, kad nas ljudi gorko razočaraju, ljudi u koje smo se pouzdavali. Kad više ne razumijemo svoju djecu, ili kad imamo osjećaj da nas svi ostavljaju, da se od nas udaljuju i otuđuju. Kad smo bolesti i kad nas muče boli. Kad nam ponestaje nade ili smisao u ono što radimo. Kad ne vidimo nikakvu budućnost.
Toliko je toga u nama uništeno – vlastitom ili tuđom krivnjom. Toliko toga ranjeno. I treba znati da je Bog uz nas i da je tu snaga kojoj je ime “Rafael”. Treba biti svjestan da nas Bog nikada ne ostavlja – da nas njegova snaga prati. Uvijek, u svako doba. I da nikada nismo sami na svijetu.
Ali je i pored ovoga što govorimo načelno o anđelima značajno i drugo: Da sami u sebi nosimo, odgojimo anđela koji će drugima pomagati. Biti dobri anđeo, anđeo čuvar, anđeo pomoćnik. Za Majku Terezu su govorili da je Anđeo Kalkute, za s. Emanuelle da je Anđeo Kaira, za Franju da je Anđeo, Glasnik novoga doba. Anđeo kao dobri duh nekomu i nekoga. Možemo biti svi mi.
Međunarodna molitvena inicijativa “Iskra Milosrđa” – molitva krunice Božjeg milosrđa na ulicama, trgovima i raskrižjima gradova svijeta, održala se i ove godine 28. rujna u 15 sati u Čitluku na Trgu žrtava Domovinskog rata gdje se okupilo nekoliko stotina vjernika iz Brotnja. Kako nam je kazao čitlučki župnik fra Miro Šego, nakane ovogodišnje ”Iskre Milosrđa” bile su za svetu Crkvu i za Svetoga Oca da brane sveti poklad vjere, za svećenstvo i za nova duhovna zvanja, za upravitelje naroda da svoju službu vrše na zajedničko dobro svih koji su im povjereni, za mir u Ukrajini i cijelome svijetu, za zatvorenike u kaznionicama, osobito one koji su daleko od Boga, za povrat izbjeglica i prognanika na njihova ognjišta i obnovu njihovih domova, za naše obitelji, naše gradove, naše zemlje.
„Također i za nakane inicijative ”Iskre Milosrđa” u Hrvatskoj koja ove godine sredinom 10. mjeseca organizira susret u Mariji Bistrici da se taj susret dogodi uistinu u iskrenosti srca i snazi Božje ljubavi i Njegovog milosrđa. Molit ćemo, također, i stavljamo u naše nakane i nas osobno koji smo se ovdje okupili. Ova ”Iskra milosrđa” je potakla naše vjernike da se okupljaju svake godine na današnji dan, 28. rujna u 15 sati u zajedništvu sa svim drugim ljudima diljem svijeta koji će se u svojim mjestima i gradovima okupiti da upravo ove nakane budu uslišane po inicijativi, odnosno snazi Božjeg milosrđa. Važnost ove molitve je na poseban način upravo po onome što je i sama s. Faustina u svome Dnevniku zapisala Isusove riječi koje je rekao da se ovaj svijet neće spasiti osim po snazi Njegovog milosrđa. Mislim da je upravo tu sva tajna, snaga i veličina ove molitve, molitve zazivanja milosrđa Božjega za sve nas, za cijeli puk i za cijeli svijet. Prema tome, velika je sreća i milost da smo otvorili svoja srca za ovu molitvu i da se kao vjernici okupljamo u zajedništvu i da zajedno prikazujemo molitvu Gospodinu”, kazao je fra Miro Šego, dok je Borisu Vidoviću iz Međugorja ovo četvrta godina zaredom u kojoj moli pred slikom Milosrdnog Isusa, te nam je rekao što to za njega znači.
„Znači da je Isus milosrdan, znači da je On u svim onim trenucima našim kada nam je teško, kada smo obeshrabreni. On je s nama, On nas toliko voli da nas želi pod svaku cijenu spasiti. I to je izvor naše volje, naše molitve i naše ljubavi koja nam daje snagu. Napomenuti ću da je ove godine prvi put, zahvaljujući fra Goranu Azinoviću koji je otišao u Hrvatsku katoličku misiju u Švicarsku, i tamo pokrenuta ova inicijativa. To se sve širi i hvala Bogu da ljudi sve više mole ovu pobožnost, što je jako važno za naš spas, za naše otkupljenje i da mi ljubimo Isusa kao što ljubi On nas”, kazao je Boris, dok je Antonija Buntić, kako kaže, sasvim slučajno došla na molitvu jer je baš u to vrijeme krenula u obližnji MUP.
„Danas stvarno nisam znala za molitvu, bila sam na MUP-u i evo prispjela na molitvu. Molitva Božjeg milosrđa je nešto s čim sam se ja susrela na početku svoga obraćenja i što je dalo velike plodove u mom životu. Mogu i ispričati i to da kada sam ja počela moliti molitvu Božjeg milosrđa, prvo što je bilo jest da je moj porod koji je bio strašno traumatičan i trajao je dva dana, na kraju dobro završio jer smo bili prilično ugroženi i beba i ja, a druga, po meni puno veća stvar, je bilo kada je tata bolovao od raka pet godina. Bio je jako dobar čovjek, ali s puno rana i nije išao na ispovijed i mise, osim kada se mora. Pet godina sam molila krunicu Božjeg milosrđa za njega svaki dan. To je bilo od mene za Gospodina. On se ispovjedio srijedom, a četvrtkom je prestao pričati jer je imao rak jednjaka i već se to bilo proširilo na grlo, u subotu je primio bolesničko pomazanje, a u nedjelju s nas 23 okupljenih osoba oko njega koji smo molili krunicu Božjeg milosrđa, je umro dok smo molili. Gospodin je obećavao kroz razne načine da samo nastavim i da me neće iznevjeriti, tako da je to jedna molitva koja je za mene baš posebna i koju ne propuštam moliti”, kazala je Antonija, dok je za kraj nekoliko riječi s nama podijelio i Goran Kujundžić, predsjednik Udruge ”Zavjet Gospi”.
„Danas je stvarno bilo lijepo, kao i oba puta kada se ovdje organizira u 15 sati, na Nedjelju Božjeg milosrđa i 28. rujna. Mislim da bi ovo trebalo i češće organizirati, narod se odazvao i točno se vidi koja je ljepota i snaga zajedničke molitve. Ljudi su otišli sretni i mi kao Udruga i dalje ćemo raditi na promicanju ovakvih molitvenih događanja. Trenutno nam je ideja i da napravimo jedno mjesto gdje će trajno biti izložen Presveti oltarski sakrament i gdje će biti trajno klanjanje jer je to još jedna pobožnost koja se promiče u svijetu. Zahvaljujem svima što su se odazvali i Božji blagoslov svima”, kazao je Goran Kujundžić.
Sveti Mihaele arkanđele brani nas u boju protiv pakosti, u zasjedama đavolskim budi nam zaklon.
Ponizno molimo neka mu zapovjedi Bog: Ti vojvodo vojske nebeske, sotonu i druge duhove zla koji svijetom obilaze na propast duša, božanskom krepošću u pakao strovali.Amen
O Bože, koji si među svim arkanđelima i anđelima izabrao Gabrijela, da navijesti tajnu Tvog utjelovljenja: Milostivo nam podaj da mi, koji sudjelujemo u Njegovoj gozbi na zemlji, možemo osjetiti učinak Njegove zaštite na nebu, koji živi i kraljuje s Bogom Ocem u zajedništvu Duha Svetoga u sve vijeke vjekova.Amen
O Bože, koji si dao blaženog arkanđela Rafaela tvome sluzi Tobiji kao suputnika na njegovom putu, podaj nama, svojim slugama, da uvijek možemo biti zaštićeni njegovom skrblju i ojačani njegovom pomoći. Po Gospodinu našem Isusu Kristu Tvome Sinu, koji s Tobom živi i kraljuje u jedinstvu Duha Svetoga u sve vijeke vjekova.
Tradicionalna molitva anđelima čuvarima
Anđele čuvaru mili svojom snagom me zakrili! Prema Božjem obećanju čuvaj mene noću, danjuOsobito pak me brani da mi dušu grijeh ne raniA kad s ovog svijeta pođem sretno da u nebo dođemDa se ondje s tobom mogu vijekom klanjat’ dragom Bogu.
Zahvaljujem ti, Gospodine, iz svega srca, jer si čuo riječi mojih usta. Pred licem anđelâ pjevam tebi, bacam se nice prema svetom Hramu tvojemu.
Zahvaljujem imenu tvojem za tvoju dobrotu i vjernost jer si nadasve uzveličao obećanje svoje. Kad sam te zazvao, uslišio si me, dušu si moju pokrijepio.
Nek ti zahvaljuju, Gospodine, svi kraljevi zemlje kad čuju riječi usta tvojih, nek pjevaju putove Gospodnje: »Zaista, velika je slava Gospodnja!«
Evanđelje:
Iv 1, 47-51
Gledat ćete anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega.
Čitanje svetog Evanđelja po Ivanu
U ono vrijeme: Kad Isus ugleda gdje Natanael dolazi k njemu, reče za njega: »Evo istinitog Izraelca u kojem nema prijevare!« Kaže mu Natanael: »Odakle me poznaješ?« Odgovori mu Isus: »Vidjeh te prije negoli te Filip pozva, dok si bio pod smokvom.« Nato će mu Natanael: »Učitelju, ti si Sin Božji! Ti kralj si Izraelov!« Odgovori mu Isus: »Stoga što ti rekoh: ‘Vidjeh te pod smokvom’, vjeruješ. I više ćeš od toga vidjeti!« I nadoda: »Zaista, zaista, kažem vam: gledat ćete otvoreno nebo i anđele Božje gdje uzlaze i silaze nad Sina Čovječjega.«
Djevice Marijo, Majko lijepe ljubavi, Majko koja nisi nikad ostavila nijedno dijete koje traži pomoć, Majko čije ruke rade bez prestanka za tvoju voljenu djecu, jer su ispunjene božanskom Ljubavi i beskrajnim Milosrđem koje se izljeva iz tvog srca, okreni svoj pogled prepun sućuti prema meni. Vidi čvorove koji guše moj život. Ti poznaješ moju nevolju i žalost. Ti znaš koliko me ovi čvorovi paraliziraju. Marijo, Majko kojoj je Bog povjerio dužnost da razveže čvorove života svoje djece, ja polažem svoj život u tvoje ruke. Nitko, čak ni Zli, ne može oduzeti tvoju milosrdnu pomoć. U tvojim rukama ne postoji nijedan „ čvor“ koji ti ne bi mogla razvezati. Majko, sva moćna, po tvojoj milosti i moći tvoga zagovora kod tvoga sina Isusa, mog Otkupitelja, primi danas ovaj „ čvor“ . . . (imenuj ga, ako je moguće). Na slavu Božju, molim te da ga razvežeš zauvijek. Uzdam se u Te! Ti si jedinstvena Tješiteljica koju mi je Bog dao, ti si Tvrđava mojih slabih snaga, bogatstvo mojoj bijedi, oslobođenje od svega što me smeta da budem s Kristom. Primi moj poziv. Čuvaj me, vodi me, štiti me. Ti si moje sigurno utočište!
Druge godine kralja Darija, šestoga mjeseca, prvoga dana u mjesecu, dođe riječ Gospodnja preko proroka Hagaja Zerubabelu, sinu Šealtielovu, namjesniku judejskom, i Jošui, sinu Josadakovu, velikom svećeniku: »Ovako govori Gospodin nad Vojskama. Narod ovaj govori: Nije još došlo vrijeme da se opet sazda Dom Gospodnji. Zato je došla riječ Gospodnja preko proroka Hagaja: A vama je vrijeme da stanujete u pokrivenim kućama, dok je ovaj Dom razvaljen. I zato, ovako sada govori Gospodin nad Vojskama: Razmotrite svoje putove!
Sijete mnogo, malo dovozite;
jedete, a niste siti;
pijete, a napojit se ne možete;
odijevate se, a nije vam toplo.
Poslenik zarađuje plaću,
a stavlja je u prodrt tobolac!
Ovako govori Gospodin nad Vojskama:
Razmotrite svoje putove!
Idite na goru, dovezite drva
i podignite opet Dom;
bit će mi to milo, i proslavit ću se.
Riječ Gospodnja.
Otpjevni psalam:
Ps 149. 1-6a.9b
Pripjev:
Gospodin ljubi narod svoj.
Pjevajte Gospodinu pjesmu novu, i u zboru pobožnikâ hvalu njegovu! Nek se raduje Izrael Stvoritelju svojem! Kralju svom neka klikću sinovi Siona!
Neka u kolu hvale ime njegovo, bubnjem i citrom neka ga slave! Jer Gospodin ljubi narod svoj, spasenjem ovjenčava ponizne!
Neka se sveti raduju u slavi, neka kliču s ležaja svojih! Nek im pohvale Božje budu na ustima, nek bude na čast svim pobožnicima njegovim!
Evanđelje:
Lk 9, 7-9
Ivanu ja odrubih glavu. Tko je onda ovaj o kom toliko čujem?
Čitanje svetog Evanđelja po Luki
U ono vrijeme: Dočuo Herod tetrarh sve što se događa te se nađe u nedoumici glede Isusa jer su neki govorili: »Ivan uskrsnu od mrtvih«; drugi: »Pojavio se Ilija«; treći opet: »Ustao je neki od drevnih proroka.« A Herod reče: »Ivanu ja odrubih glavu. Tko je onda ovaj o kom toliko čujem?« I tražio je priliku da ga vidi.
