SVETAC DANA – SV. MARAVILLAS OD ISUSA

Maravillas od Isusa rođena je u Madridu 4. studenog 1891. godine. Njezini roditelji, markizi Pidal, pripadali su španjolskoj aristokraciji. Markiz Luis Pidal, njezin otac, u trenutku kada je rođena Maravillas bio je španjolski veleposlanik pri Svetoj Stolici, a potom ministar razvoja. Njegov je rad u korist Crkve neizmjeran. On je onaj koji je 1910. spasio Španjolsku od prekida veza sa Svetom Stolicom.

Majka joj je bila jedna pobožna, mudra i šutljiva žena koja je svojim primjerom usađivala u srce malene Maravillas sjeme duboke pobožnosti. Važna uloga u njezinu djetinjstvu svakako pripada i baki Patriciji koja je unatoč visokom socijalnom statusu, kojemu je pripadala, živjela poput madridskih siromaha, dijeleći tijekom čitavog života svoj novac potrebitim samostanima.

Može se reći da je Maravillas od svojih prvih godina života zapravo poučena onome što je jedino bitno – ljubavi prema bližnjima i vjeri u Boga.

Kako je u to vrijeme među obiteljima visokog socijalnog i ekonomskog statusa bio običaj, Maravillas nikada nije pohađala školu. Njezini su joj roditelji dovodili kući profesorice francuskog i engleskog jezika te profesora glazbene kulture, pa je Maravillas izvrsno pričala ta dva jezika i vrlo vješto svirala klavir. Maravillas je puno voljela životinje pa kada bi boravili na obiteljskom imanju, ona je uvijek bila pastirica. Imala je i svog malenog psića.

Dok su se ostala djeca pretvarala da su kraljevi i markizi, Maravillas se sa svojom braćom pretvarala da su siromasi. Toliko je voljela siromahe da bi se tijekom praznika u San Sebastianu ona i brat prerušavali u siromahe te bi tako odlazili na ulicu. Sav novac koji su joj roditelji davali za mjesečne troškove odlazio je za siromahe kojima je uvijek pomagala provodeći u jednom predgrađu Madrida veći dio dana. Unatoč tome što su njezini roditelji pripadali španjolskoj aristokraciji, Maravillas to nikada ništa nije predstavljalo, nego li sredstvo kojim je mogla pomagati siromasima. Sve svoje malene prijateljice učila je moliti i činiti pokoru.

Maravillas je od malena živjela životom molitve. Već s pet godina položila je svoj doživotni zavjet čistoće te je sanjala o tome da bude poput svetica o kojima joj je čitavog života pričala njezina baka. Uvijek je tvrdila da je milost redovničkog poziva dobila istog trenutka kada je počela rasuđivati.

Kada je napunila deset godina, primila je prvu sv. pričest i pronašla je duhovnika koji ju je duhovno savjetovao sve do njezina ulaska u Karmel. Tada je započela i s čitanjem djela sv. Ivana od Križa i sv. Terezije od Isusa, koje je toliko voljela, da nije mogla misliti na ništa nego na to da će jednom biti karmelićanka. Budući da je Maravillas otvoreno odbijala bračne ponude, počelo se pričati da će biti redovnica. „Napokon su uvidjeli, ono za čim žudim čitavog životaˮ, rekla je Maravillas. Kada je imala 22 godine njezin je otac teško obolio i u vrlo kratko vremena preminuo. Poslije očeve smrti njezin joj je duhovnik rekao da sada nije vrijeme za ući u samostan jer je potrebna svojoj majci. Saznavši sve to, unatoč tome sto je živjela kreposno, majka je bila protiv toga da Maravillas bude redovnica. Međutim, kada je Maravillas oboljela od smrtonosne gripe koja je tada harala Europom, srce njezine majke je smekšalo. Shvatila je da njezina kći mora slijediti volju Božju. Dala joj je dopuštenje za ulazak u samostan, a Maravillas je 12. listopada 1919. stupila u Karmel u Escorialu (Madridu).

Nakon nekoliko godina u samostanu, dok je još bila novakinja, Presveto Srce Isusovo zatražilo ju je da u Cerro de los Angelesu (u Madridu) osnuje Karmel. Na tom mjestu kralj Alfonso XIII. posvetio je čitavu Španjolsku Presvetom Srcu Isusovu. Tamo se nalazio i veliki spomenik Presvetog Srca Isusova koji je „predstavljaoˮ srce čitavog španjolskog naroda i njihovu posvetu onome koji ih nikada nije iznevjerio. Vidjevši jasno volju Božju, uz dopuštenje madridskog nadbiskupa i Svetog Oca, unatoč velikim patnjama i problemima koje je morala podnositi, nije čekala ni trenutka. Izišla je iz samostana u Escorialu s još tri redovnice uzdajući se u Božju providnost. Kada je č. s. Maravillas izišla za osnutak u Cerro de los Angeles, nije joj ni na kraj pameti bilo ono što je Gospodin pripremio za nju. Ona mu se željela posvetiti skrivena, zaboravljena, željela je biti posljednja od svih, a Gospodin je želio nešto drugačije. Odmah nakon osnutka tog samostana, slijedio je osnutak Karmela u Indiji, a potom i još 9 Karmela samostana u njezinoj rodnoj Španjolskoj.

Toliko je voljela karmelski Red i Reformu sv. Terezije od Isusa da je čitav svoj život posvetila tome da se u njezinim samostanima živi autentičan život koji je svojim kćerima ostavila sv. Terezija od Isusa. U svojoj poniznosti, kada su joj njezine kćeri govorile da im ostavi nešto napisano, odgovarala je da je sv. Terezija napisala sve ono što je bilo potrebno. Njezina je misija bila osnovati tipično terezijanske Karmele koji se pridržavaju prvotnog Pravila, ali i Konstitucija, koje je ostavila napisane svojim kćerima sv. Terezija.

Sveta Maravillas od Isusa kao karmelićanka je živjela 55 godina, a više od 50 godina bila je poglavarica. U svemu tome neizmjerno je trpjela jer je smatrala da ona nema poziv poglavarice, već taj da bude posljednja od svih sestara. Bila je to kušnja koja ju je pratila do zadnjeg dana dugog života. Popularno su je zvali poglavarica „in aeternumˮ.

No ni to nije bilo sve. Veliki je dio svog redovničkog života proživjela u jednoj velikoj, dubokoj tamnoj noći. Prema svemu je imala veliko gađenje, prema molitvi, pokori, baš svemu. Međutim, nije posustala već je postala jedna od duša koja se veoma isticala u molitvi i pokori koja je uistinu bila prevelika. Čitav je svoj život spavala odjevena u habit sjedeći na podu u svojoj ćeliji, a spavala bi svega nekoliko sati. Uvijek je postila. Kada bi jela, bilo je to vrlo malo hrane, a pritom bi u ustima držala pelin da ne osjeti okus namirnica. Neprestano je nosila kostrijet. Bičevala se nekoliko puta dnevno. Izjavila je da „samo Bog zna koliku odbojnost ima prema svemu tome i da sve to čini samo jer ju je Gospodin to tražioˮ.

Njezino je zdravlje, kao posljedica tolikih pokora i duševnih patnji, znatno bilo narušeno te je 11. prosinca 1974. godine preminula u svojoj ćeliji u Karmelu u Aldehueli, posljednjem koji je osnovala. Njezine su posljednje riječi bile: „O kakva je radost umrijeti kao karmelićanka!ˮ

Do konca svoga života bila je vjerna misteriju koji je Bog od nje zahtijevao.

Već za njezina života svjedočilo se o mnogim čudima, no njezina je smrt to daleko više pokazala. Odmah po smrti, započela je sv. Maravillas svoju misiju pomaganja braći i sestrama. Počela su se umnažati tolika čudesa da su redovnice odlučile pokrenuti proces za proglašenje svetom. Napokon, sv. Ivan Pavao II. proglasio ju je blaženom 1998., a svetom 2003. godine.

Preuzeto s Zaklada „Sveta Maravillas od Isusa”

SVETAC DANA – SV. DAMAZ I.

Slavimo opet jednog papu sveca. Takvih je bila većina u prvim stoljećima Crkve. Mnogi od njih u doba ljutoga progonstva zapečatiše svoju ljubav prema Kristu i Crkvi vlastitom krvlju i životom. Sv. Damaz, papa, umro je ipak kao priznavalac, ali svetac, koji je vjerno služio Kristu i Crkvi.

Nakon smrti pape Liberija, koji si je ovjekovječio ime gradnjom najveće Gospine crkve u Rimu, Santa Maria Maggiore – Svete Marije Velike, naslijedio ga je na Petrovoj stolici njegov vjerni đakon Damaz, od 366. do 384., a bio je rođeni Rimljanin. Izbor novog pape nije bio ipak jednoglasan. Manjina, koja se nije slagala s pomirljivom politikom pape Liberija prema njegovim rimskim protivnicima, a nadasve prema raskajanim arijancima Istoka, izabrala je đakona Urzina. Opet je došao u Crkvi do izražaja bijedni ljudski čimbenik koji je toliko puta nanio mnogo zla. Došlo je, naime, do krvavog sukoba između dvije stranke pri čemu je bilo i mrtvih glava, te obeščašćenja crkava, tako da je bio potreban zahvat i samoga cara Valentinijana I. i njegova gradskoga prefekta. Napokon je pobijedila stranka zakonitog pape, a Urzin je poslan u progonstvo. No, s time nije bilo sve gotovo. Njegovi pristaše i dalje su rovarili tako da je Urzinu kratkotrajno bio dopušten i povratak u Rim. Damaz je zbog svega toga imao prilično buran pontifikat u kojem je morao mnogo trpjeti.

Za svoga pontifikata Damaz je održao u Rimu tri sinode na kojima se raspravljalo, uz drugo, o obnovi vjerskoga života u svećeništvu i Božjem narodu. U dogovoru s carem Teodozijem god. 381., sazvao je i II. opći sabor i to u Carigradu. Na saboru je definirao božanstvo Duha Svetoga, koje su nijekali makedonijevci. Nicejskom vjerovanju dodano je: “I u Duha Svetoga, Gospodina i životvorca, koji izlazi od Oca, koji se s Ocem i Sinom skupa časti i zajedno slavi, koji je govorio po prorocima…”

“To je vjeroispovijedanje kao nicejsko-carigradsko ušlo kasnije u liturgiju. U starini je bilo vezano samo s krštenjem, tek u VI. st. ušlo je u svetu misu i to najprije u Bizantu, zaslugom patrijarha Timoteja, zatim u Španjolskoj, a u Rimu tek god. 1014., na zahtjev cara Henrika II. Došlo je pri tom do razlike mišljenja – Istok je ovako razumio izlazak Duha Svetoga: On proizlazi od Oca preko Sina; Zapad naprotiv ovako: On proizlazi od Oca i Sina. Kad su na Zapadu dodali ‘Filioque (i od Sina), nisu to smatrali proširenjem, nego samo tumačenjem vjerske istine. Istok, međutim, nazvao je to krivotvorenjem vjeroispovijesti i okrivio Zapad zbog krivovjerja: tako je ono Filioque, uzrokovano nejasnoćom na I. carigradskom koncilu god. 381., postalo još jedan povod za raskol između istočne i zapadne Crkve god. 1054. i ostalo elementom razlike sve do dan-danas…” (August Franzen)

Veliko je djelo pape Damaza što je povjerio jednom od tadašnjih najvećih učenjaka, našem zemljaku sv. Jeronimu, prijevod Svetog pisma na latinski jezik i tako je nastala glasovita Vulgata. Sv. Jeronim izveo je prijevod između god. 383. do 406. Preveo je većinu starozavjetnih knjiga, dok je neke starozavjetne i novozavjetne preuzeo iz staroga latinskoga prijevoda zvanog Itala, a neke je samo ispravio, kao na primjer Evanđelja. Prijevod Vulgata važan je osobito zato što je gotovo isključivo istom po njemu Biblija postala pristupačna cijeloj Europi i što se na njemu temelje svi europski prijevodi gotovo do naših dana. Tridentski sabor proglasio je Vulgatu dogmatski ispravnom i tako je ugled tom prijevodu još više porastao, te je kao službeni prijevod Katoličke Crkve ušao i u sve liturgijske knjige. Tako je ostalo sve do Drugoga vatikanskog sabora.

Papa Damaz, koji je mnogo prijateljevao sa sv. Jeronimom, i sam se okušao na spisateljskom polju. Sastavio je priličan broj natpisa u stihovima koji su bili namijenjeni grobovima svetih mučenika po katakombama, koje su u međuvremenu bile već prilično zatrpane i koje je sveti Papa htio opet otvoriti pobožnim hodočasnicima. Papine je epigrame kaligraf – lijepopisac Furije Dionizije Filocal uklesao u mramor lijepim umjetničkim slovima. Papa je dao na grobovima mučenika sagraditi veličanstvene crkve za koje mu ništa nije bilo odviše dragocjeno. Za sobom je ostavio čuveno djelo: “Carmina”.

Papa Damaz obogatio je i liturgiju uvođenjem svetkovanja crkvene godine, a također je konačno odredio kanon biblijskih knjiga, to jest onih koje su pisane Bogom nadahnute i prema tome sačinjavaju Sveto pismo.

Papa Damaz umro je u dobi od 80 godina, 11. prosinca 384. g., bogat zaslugama i uspješnim djelima. Upravljao je Crkvom 18 godina (neki izvori kažu 20 god.), pripremivši je da bude zrela za oluje koje su je čekale u doba seobe naroda. Pokopan je u crkvi sv. Lovre u Rimu.

Ime Damaz je grčkoga porijekla i znači: “koji znade ukoriti”.
Zaštitnik je od febrilnih bolesti te posebno od tifusa, paratifusa.

Preuzeto s Bitno.net

BLAGDAN GOSPE OD LORETA

Osamnaest milja južno od Ancone, i oko tri milje od jadranske obale Italije, nalazi se grad Loreto (također Loretto) na vrhu brda. Ogromna bazilika s velikom kupolom čini najdragocjenije od svih Papinih “izvanteritorijalnih” posjeda Vatikanske države, čuvajući, kao što to čini, jedno od najsvetijih i najvažnijih Gospinih svetišta — Dom Svete obitelji, “Sveta kuća Loreto.” Na vratima bazilike ispisane su ove riječi: “Cijeli svijet nema svetijeg mjesta… Jer ovdje je Riječ utjelovila i ovdje je rođena Djevica Majka…”Pri ulasku u baziliku, ispod središnje kupole i odmah iza glavnog oltara nalazi se pravokutno zdanje od bijelog mramora, bogato ukrašeno kipovima. Bijeli mramor, međutim, stvara samo zaštitnu koru. Kontrast između vanjskog bogatstva i siromaštva unutrašnjosti je zapanjujući. Unutra su obični, grubi zidovi kolibe iz davnih vremena, trideset stopa duge i petnaest stopa široke i oko petnaest stopa visoke. U središtu Gospine kuće nalazi se replika drvenog kipa Gospe. Originalni, izrađen od libanonskog cedra, stigao je u Loreto zajedno s kućom, ali je u međuvremenu uništen.

Kako je ovo svetište nastalo je fascinantna priča. Ovo je Nazaretska kuća, dom Svete Obitelji, koju su anđeli donijeli iz Nazareta na dalmatinsku obalu i kasnije, isti anđeli, prenijeli u Loreto gdje se danas nalazi zatvorena u upravo opisanoj ogromnoj bazilici. Povijest Loreta temelji se na bogatoj zdravoj tradiciji i pouzdano zabilježenim povijesnim činjenicama. Znamo iz posjeta pouzdanih svjedoka Svetoj zemlji, čija su putovanja pomno zabilježena u dokumentima, da je Sveta kuća u Nazaretu bila netaknuta u Palestini relativno kasno. Sveti Luj, francuski kralj, slušao je misu u Nazaretu 1253. godine u istoj prostoriji u kojoj je anđeo navijestio Kristov dolazak Blaženoj Djevici Mariji.

Sveta zemlja je doživjela svoj posljednji i neuspješni križarski rat 1291. Posljednji kršćanski vojnici povukli su se iz Nazareta iste godine, ostavljajući za sobom najsvetije kuće nezaštićene. S njim se trebalo postupati u skladu s muslimanskom tradicijom pljačke i uništavanja. Može se činiti nategnutim misliti da bi sićušna glinena kuća koju štuje šačica kršćana mogla zaslužiti takav osvetnički bijes. Ali ovo je bila jedinstvena kuća – vidljivo zdanje od blata i slame, ali u svom okviru čuvajući živa sjećanja na svoju kraljevsku kuću – Isusa, Mariju i Josipa.

Prvi napad bio je onaj Turaka Seldžuka 1090. godine. Oni su harali Svetom zemljom, pljačkajući blago koje su u crkvama Svetih mjesta ostavili pobožni kršćanski hodočasnici. Pretvorili su bazilike i crkve u džamije i uništili ono što su smatrali beskorisnim za svoje nesvete svrhe. Među posljednjom klasom zapala je sudbina Santa Case, doma Svete obitelji. Ali kada je Konstantin dao izgraditi prvu baziliku nad svetim mjestom 312. godine, kuća je, zajedno s špiljom koja je bila pričvršćena, pokopana u podzemnoj kripti. I tako je preživio početna skrnavljenja islama.

U godinama koje su uslijedile, gomila kršćanskih hodočasnika održavala je na životu pobožnost i štovanje Svete Kuće u kojoj je Riječ Tijelom postala. Zatim, kada su prvi križari stigli kao pobjednici 1100. pod Tancredom, sagradili su novu baziliku.

Tijekom relativnog mira koji je nastupio, hodočasnici su ponovno slobodno obilazili posvećeno tlo. Ali zbog pomiješanih motiva koji su neke od križara privukli u Svetu zemlju, Bog nije blagoslovio sve njihove pokušaje da osiguraju trajan mir za novo latinsko kraljevstvo Jeruzalem. Ukupno je bilo osam križarskih ratova, obilježenih nekim veličanstvenim pobjedama, ali isprekidanim i strašnim porazima. Godine 1219. sveti Franjo Asiški, čiji su duhovni sinovi kasnije trebali biti zaduženi za Svetu kuću, posjetio je ovo “najsvetije mjesto na zemlji” u Nazaretu. Bilo je to tijekom posljednjeg križarskog rata kada je sveti Luj IX. kleknuo na tlo koje je nekada posjećivao naš Gospodin i primio ga u svoje srce u svetoj pričesti. Sveti kralj je to smatrao daleko većom privilegijom od svoje zemaljske kraljevske titule.

Godine 1263. došlo je do drugog uništenja bazilike, ali je Sveta kuća opet čudesno preživjela napade nevjernika. Ali poraženi kršćani na kraju su se povukli 1291. Potpuno uništenje konačno se nadvilo nad nekadašnjim domom Svete obitelji, jer je slobodna vladavina u Svetoj zemlji dana njenim nesvetim stanovnicima. Vječna Mudrost je, međutim, imala druge planove!

Gospa od Loretta

U noći 10. svibnja 1291. pastiri iz Trsata, današnje Hrvatske, razišli su se kako bi čuvali svoja stada. Usamljena polja u Dalmaciji i pastiri koji su ih svakodnevno gazili dobro su se poznavali. Tako je iznenadna pojava kuće koja nije bila tu noć prije izazvala veliku pometnju; večer prije nije bilo nikakve gradnje, niti ikakvog građevinskog materijala. Nisu ni shvaćali da se u njemu nekoć nalazila Jutarnja zvijezda.

Jadni, zbunjeni, mali pastiri, ne sluteći djelovanje Božanske milosti u toj maloj kolibi, radoznalo su je pregledavali. Zidovi nisu svi ravnomjerno dodirivali tlo; polovica ih je lebdjela nad cestom, a ostali su se odmarali u polju. Sićušna je građevina više nalikovala crkvi nego kućnom domu. Kuća je imala drevni oltar, grčki križ i neobičan kip dame. Dok su ulazili u nju, činilo se da je zrak ispunjen nebeskim tamjanom. Doista je tako i bilo. Jer upravo u ovoj kući, iz Jišajeva korijena, procvjetala je mistična ruža.

Shvativši da se ne radi o običnom dagađaju, pastiri su pobjegli u mjesnu crkvu Svetog Jurja kako bi probudili oca Aleksandra Georgeviča. Zbunjeni svećenik, nakon što je sam istražio glinenu “crkvu”, nije mogao ponuditi malo objašnjenja skromnom mnoštvu koje se okupilo. Te je noći umorni stari svećenik, iako teško obogaljen artritisom, proveo sate u molitvi moleći za prosvjetljenje od Najmoćnije Djevice. Dok je spavao, Majka dobrog savjeta nagradila je njegovu poniznost odgovorivši na njegov zahtjev u snu. “Znaj da je ova kuća,” rekla je, “ista ona u kojoj sam rođena i odrasla. Ovdje, na Navještenje, I zamislio Stvoritelja svih stvari. Ovdje je Riječ Vječnog Oca postala Čovjek. Oltar koji je donesen s kućom posvetio je Petar, knez apostola. Ova je kuća sada došla na vaše obale Božjom snagom. A sada, da biste mogli svjedočiti o svemu tome, ozdravite. Vaše neočekivano i iznenadno ozdravljenje potvrdit će istinitost onoga što sam vam objavio.”

Iznenadni nestanak poznate bolesti oca Georgeviča sljedećeg ga je dana prilično uvjerio. Zatim je objavio da ga je ona, koja se zove Zdravlje bolesnika, izliječila i ispričao viziju prethodne noći. Seljaci Trsata sada su sa sigurnošću znali da je ovo sveti mali dom njihova Spasitelja. Shodno tome su ga štovali.

Čuvši za čudesno ukazanje, namjesnik Dalmacije odmah je poslao svoje izaslanike u Nazaret, koji su izvijestili da je Sveta kuća odande doista nestala. Dužina i širina zidova nastambe pronađene u Trsatu točno je odgovarala temeljima ispod bazilike Navještenja u Nazaretu. Ova je bazilika bila izgrađena iznad izvorne Svete kuće u Nazaretu. Tradicija kaže da je istraga otkrila još jedan vrijedan dokaz: kuća pronađena u Tersatu bila je izgrađena od vapnenca, žbuke i cedrovine. Ti su materijali bili uobičajeni u Nazaretu, ali gotovo nedostupni u Dalmaciji.

Onda je iznenada 10. prosinca 1294., tri godine kasnije, kućica nestala jednako misteriozno kao što je i došla. Ovaj put, međutim, anđeli nisu bili toliko uspješni da ga odnesu bez upozorenja! Budni pastiri Trsata prijavili su odlazak. A preko Jadranskog mora, sretne žrtve nesanice, koje su slučajno bile vani te noći, požurile su kući s izvješćima o tajanstvenom prolazu iznad male kuće, koju su uvis nosili anđeli. Čudesnost spektakla dala je naslutiti da je to djelo Sina Kraljice Anđela.

Na današnji dan Tersat u Dalmaciji (Hrvatska), kao i ljudi u talijanskoj regiji Marche, u noći između devetog i desetog prosinca ustaju u 3:00 ujutro uz zvuk radosne zvonjave svojih zvona i zapaliti svoje uobičajene krijesove, dok pjevaju litanije hvale Uzroku naše radosti.

S druge strane mora u Italiji, na obalama Jadrana, mala ravnica zvana Banderuolo, četiri milje od grada Recanati dočekala je Svetu kuću kada su anđeli spustili njezine neravne zidove na šumovito područje. Gotovo da nije trebalo vremena da ljudi čuju za dolazak ove misteriozne kuće u zraku. Tisuće ljudi počele su mu hodočastiti i brzo je stekao reputaciju mjesta liječenja. Ali nažalost, kako se broj hodočasnika povećavao, tako su se povećavali i razbojnici koji su vrebali u okolnoj šumi. Polako je kuća molitve postala okružena jazbinom lopova. Osjećajući isti opravdani gnjev koji Ga je jednom natjerao da izbaci kupce i prodavače iz Kuće svoga Oca, Naš je Gospodin povukao samu Kuću!

Još jednom je tihi lepet krila anđela uzburkao noćni zrak dok su selili dom Kuće zlata. Ovoga puta njezini su se zidovi bez temelja smjestili na otvorenoj livadi na imanju Antici u Recanatiju. Predaja nam kaže da su se nedugo nakon toga zaratila braća posjednici imanja, dva ljuta talijanska seljaka. Uzrok nesuglasica navodno je bio oko same Svete kuće, svaki je tvrdio da posjeduje parcelu koju je zauzimao, ili je možda preuzeo zasluge što je izabrao zemlju zbog svoje osobne svetosti! Tradicija to naziva pukom svađom, ali je bila dovoljna da Utočište grešnika napusti mjesto.No, čim se Santa Casa preselila, braća su se pokajala i pomirila.

Sveta kuća sada je stigla na svoje konačno odredište; konačno, to jest, barem do danas, na brežuljku Loreto, nekoliko milja dalje od svoje prijašnje lokacije, u blizini sela Recanati. Iako nisu baš bili sigurni koja je priča iza toga, ljudi su počeli dolaziti u gomilama kako bi ga štovali. Godine 1295. oko njega je sagrađen jak zid, bilo za zaštitu, bilo da ne bi izmaknuo njihovom skromnom stisku i napravio još jedan noćni izlet! Sama Djevica nad Djevicama 1296. godine jasno je otkrila identifikaciju Njezinog slatkog malog doma svetom pustinjaku koji je živio u blizini. Vlada Recanatija je odmah poslala šesnaest svojih najuglednijih građana u Svetu zemlju da istraže situaciju. Nakon višemjesečne odsutnosti, svita domaćih znanstvenika vratila se s očiglednim činjenicama. Sve što su pronašli u Nazaretu bilo je mjesto, koje se još uvijek štuje, gdje je nekoć stajala kuća. Temelji su bili jednaki temeljima Kuće Loreto: trinaest stopa sa trideset jedan. Opeke lokalnog nazaretskog prebivališta bile su od iste građe kao i Sveta kuća, dok su ostala Recanatijeva prebivališta bila potpuno različita. Predstavnici Recanati bili su uvjereni; ovo je bila Kuća Svete obitelji, čudesno donesena na obale Italije po Božjoj Volji i za Njegovu slavu.

Većina dokaza o prijevodu Svete kuće izašla je na vidjelo putem istražne komisije koju je uspostavio papa Bonifacije VIII., koji je poslao svoje istražitelje u Tersatto i Nazaret, kao iu Loreto. On sam, kao i drugi pape, izjavio je da su povijest i tradicija Loreta “najvrjednije vjerovanja”. Kasnije je Sveta kongregacija obreda odredila 10. prosinca kao blagdan “prijenosa Svete kuće”.

Od 1294. postao je jedno od najvećih Gospinih svetišta, a hodočasnici iz cijeloga svijeta vrve putevima Loreta. Više od 2000 kanoniziranih, blaženih i časne djece Crkve poklonilo se Jedinstvenoj posudi pobožnosti pohodom domu u kojem je rođena i u kojem je odgojila jedinorođenog Sina Božjega. Među njima su: sveti Ignacije Loyola, sveti Franjo Ksaverski, sveti Ivan Berchmans, sveti Filip Neri, sveti Franjo Saleški, sveti Ivan Kapistran, sveti Klement Marija Hofbauer, sveti Alphonsus Maria de Liguori, sveti Louis Marie de Montfort, sveti Benedikt Joseph Labre, Sveta Terezija i sveta Franjo Xavier Cabrini, blaženi John Henry Newman, da spomenemo samo neke. Četrdeset i sedam papa klečalo je ondje tijekom svojih pontifikata, a mnogi drugi došli su moliti prije nego što su uzdignuti na Svetu Stolicu. Više od pedeset papa izdalo je Bule i Papinske zapisnike koji potvrđuju njegovu autentičnost. Stotine papinskih dokumenata dodijelile su joj povlastice, iznimke i ovlaštenja za primanje povlastica. Godine 1669. dobila je vlastitu misu u misalu. Gospine litanije, taj najljepši i najpoetičniji izraz njezinih vrlina i njezine uzvišene uloge za Nebo i Zemlju, nazvane su po ovom svetištu Litanije za Loreto.

To je mjesto mnogih čuda. Oni koji su stoljećima dolazili, moleći za pomoć Tješitelja unesrećenih, obično se kući vraćaju duhovno potpomognuti ili fizički izliječeni. Trojica nasljednika Petrove stolice tjelesno su iskusila dobročinstvo Premilosrdne Djevice i ozdravili. Bili su to papa Pio II, papa Pavao II i papa Pio IX. Čak i danas Njezine milosti nastavljaju pritjecati, jer Gospa još uvijek vrši svoju Kraljičku ulogu zagovarajući svoje podanike koji je mole za pomoć pod naslovom Gospe od Loreta.

Italija je, možda više od bilo koje druge europske zemlje, bila poprište građanskih sukoba, ratova i revolucija od trinaestog do osamnaestog stoljeća. Zemlja je bila podijeljena s gradovima koji su se borili protiv gradova, frakcija protiv frakcija, i čovjek protiv čovjeka. Tih šest stoljeća talijanske povijesti najdramatičniji su u formiranju Europe. Ali kako su brojne vojske marširale sa sjevera na jug i s juga na sjever, Kući Loreto i njezinoj mističnoj slici nikada nije bilo našteteno.

Ponovno je bilo jedno od mnogih svetogrđa slobodnozidarske Francuske revolucije oskvrnjivanje ove najsvetije slike Gospe. Francuski revolucionarni direktorij zaplijenio je sve blago Loreta, uključujući i sliku, odnio ih u Pariz i izložio profanoj znatiželji.Ponovno je bilo jedno od mnogih svetogrđa slobodnozidarske Francuske revolucije oskvrnjivanje ove najsvetije slike Gospe. Francuski revolucionarni direktorij zaplijenio je sve blago Loreta, uključujući i sliku, odnio ih u Pariz i izložio profanoj znatiželji. Napoleon III. konačno je vratio kip papi Piju VII., koji ga je prvo ustoličio u Papinskoj palači u Kvirinalu, a zatim ga je, uz veliku svečanost, vratio u Loreto 1802. Tragično, međutim, nesreća 1921. uništila je originalni kip i Nova figura, visoka oko tri stope, tada je izrezbarena iz drveta cedra uzgojenog u vatikanskim vrtovima.

Papa Pio XI ustoličio je ovaj novi kip u rujnu 1924. u Sikstinskoj kapeli. Zatim je svojim rukama okrunio Sveto Dijete i Njegovu Majku, nakon čega je lik bio izložen na jedan dan u bazi1ici Svete Marije Velike u Rimu. Naposljetku, uz veliku svečanost, prenesena je u Loreto. Na blagdane su Gospin lik i Djetešce običavali biti obučeni u zlatne i svilene haljine. Dragulji na ogrtaču bračni su dragulji katoličke carice Marije Terezije Austrijske i neprocjenjive su vrijednosti.

Tu su, dakako, i neizbježni skeptici koji tvrdoglavo odbacuju činjenicu “prijenosa” Svete kuće iz Nazareta u Tersatto i odatle na njezino današnje mjesto. Ali njihove prigovore pobija sama činjenica da nijedna kuća ne bi mogla tako dugo stajati kao ova – pogotovo ne stoljećima – samo na površini zemlje, a da nema ni temelja. Ipak, ostaje činjenica da kuća nije umjetno održavana ni na koji način i nema temelja. U to se može uvjeriti svatko tko posjeti svetište. Tijekom Drugog svjetskog rata udar zračnih valova uništio je još mnogo solidno građenih kuća, starih i modernih, kao i utvrđenih dvoraca. Okolicu Loreta i sam grad bombardirali su saveznici (Amerikanci) nekoliko puta tijekom sukoba, ali Kuća iz Nazareta.

Slatki su bili dani koje je Blažena Djevica Marija provela sa svetim Josipom i Svetim Djetešcem u njihovoj skromnoj kućici. Njihov život unutar glinenih zidova obilovao je siromaštvom, odzvanjao tišinom i poznat po poniznosti. “Njezin stvarni život, kako u Nazaretu tako i kasnije, mora da je bio vrlo običan…” rekla je sveta Terezija, Mali Isusov Cvijet, koja je jednom posjetila Svetu kuću. “Treba nam je pokazati kao nekoga koga možemo oponašati, nekoga tko je živio životom skrivenih vrlina i tko je živio po vjeri kao što i mi moramo.” Ova lijepa i prijeko potrebna lekcija o izvanrednoj svetosti u vrlo običnim okolnostima, upravo je ono što nam skromna i sveta kuća Loreto govori.

SVETAC DANA – SV. JUAN DIEGO CUAUHTLATOATZIN

Rođen 1474. kao Cuauhtlatoatzin (što u prijevodu znači “orao koji govori”), sveti Juan Diego bio je porijeklom iz Meksika. Nakon očeve smrti, živio je sa svojim ujakom gdje je od svoje 3 godine odgajan u astečkoj poganskoj vjeri.

Od mladosti je već pokazivao znakove mističnog osjećaja za život. Karakterizirao ga je vjerski žar i štovanje Djevice Marije i biskupa Juana de Zumarrage. Također je bio odan i suosjećajan za svog bolesnog ujaka.

Godine 1524. skupina od 12 franjevačkih misionara stigla je u Meksiko. Juan Diego i njegova supruga Maria Lucia prešli su na katoličanstvo i postali prvi kršteni u regiji. Bio je vrlo odan svom novom životu i ta se odanost očitovala u tome kako je hodao na velike udaljenosti kako bi primio vjerske upute od franjevačke misijske postaje u Tlatelolcu.

9. prosinca 1531. godine svetog Juana je posjetila Djevica Marija dok je bio na putu da prisustvuje misi i proslavi blagdan Bezgrešnog začeća. Susreo se s čudesnim prizorom blistave žene koja mu se obratila na njegovom materinjem jeziku kao “Marija vazda Djevica, Majka pravoga Boga”.

Marija je uputila Juana Diega da zamoli lokalnog biskupa da izgradi kapelu u njezinu čast na brdu Tepeyac, gdje je bio poganski hram. Kad je prenio zahtjev biskupu Juanu de Zumarragi, isprva je bio sumnjičav i zamolio je da mu Juan Diego da vremena da razmisli o novostima.

Kasnije tog dana, Djevica Marija se još jednom ukazala Juanu Diegu i on joj je rekao da nije uspio udovoljiti njezinoj molbi. Pokušao joj je objasniti da je on samo obična osoba i da nije ona prava za tako važnu dužnost, ali je Djevica Marija inzistirala da je on čovjek kojeg traži.

Sljedećeg se dana vratio biskupu i još jednom mu ispričao zahtjev koji mu je upućen. Ovoga puta biskup je od njega tražio dokaz da je njegovo viđenje doista stvarno i božansko.

Juan Diego je odmah otišao u Tepeyac gdje mu se Djevica Marija ukazala treći put. Objasnio joj je biskupovu zabrinutost i ona je pristala dati im dokaz sljedeći dan, 11. prosinca.

Dana 11. prosinca Juan Diego nije mogao doći na sastanak jer je njegov ujak bio pogođen bolešću te je morao ostati kod kuće i brinuti se o njemu. Sutradan je krenuo pronaći svećenika za svog bolesnog ujaka i bilo ga je sram susreta s Djevicom Marijom jer je propustio sastanak prethodnog dana.

Ipak, Sveta Majka je pronašla Juana i on joj je objasnio svoju situaciju i rekao da će se vratiti čim nađe svećenika za svog strica. Ona je odgovorila s “No estoy yo qui que soy tu madre?” što je značilo “Zar nisam ovdje, ja koja sam tvoja majka?”

Djevica Marija rekla je Juanu Diegu da će njegov ujak ozdraviti i uputila ga da se popne na brdo i skupi cvijeće koje tamo raste. Iako je bio prosinac i kamenit teren, na brdu je zatekao mnogo cvijeća u cvatu. Zatim je ispunio svoj plašt cvijećem i vratio se Svetoj Majci.

Djevica Marija zatim je posložila cvijeće u plašt Juana Diega i obavijestila ga da će to biti znak koji će pokazati biskupu. Kad je stigao u biskupovu nazočnost, otvorio je svoj plašt i otkrio čudotvornu sliku Majke Božje otisnutu na plaštu punom cvijeća.

Sljedećeg dana, ujak Juana Diega bio je izliječen od svoje bolesti baš kao što je Djevica Marija obećala. Njegov ujak mu je rekao da mu se Marija također otkrila u viziji i ponovio svoj zahtjev za crkvom na brdu Tepeyac. Marija mu je rekla da želi da je zovu Guadalupe.

Crkva je konačno izgrađena na brdu Tepeyac sljedeće godine. Plašt Juana Diega s čudotvornom slikom bio je izložen u crkvi.

Vijest o ukazanju Djevice Marije potaknula je mnoge Indijance da se obrate na kršćansku vjeru. Čak 3000 Indijaca obratilo se svaki dan zbog inspirativne priče Juana Diega i riječi Svete Majke.

Za života svetog Juana Diega dogodila su se mnoga čuda i po njima je postao poznat. Unatoč određenoj popularnosti, ostao je skroman čovjek.

Jedno se čudo dogodilo kada je procesija krenula prema brdu Tepeyac. Usred slavlja jedan od sudionika je pogođen strijelom. Stavili su ozlijeđenog čovjeka pred Marijinu sliku i on je čudesno ozdravio.

Sveti Juan Diego preselio se u mali pustinjak smješten na brdu Tepeyac. Živio je jednostavnim i samotnjačkim životom obilježenim molitvom i radom. U svom udaljenom naselju živio je do svoje smrti 9. prosinca 1548. godine.

Čudesni ogrtač Juan Diega ostao je u dobrom stanju do danas. Bazilika Guadalupe, crkva u kojoj je izložena, jedno je od najposjećenijih vjerskih mjesta na svijetu.

Blaženim ga je proglasio papav Ivan Pavao II. u Vatikanu 9. travnja 1990. Isti je papa blaženog Juan Diega proglasio svetim u Bazilici Gospe Gvadalupske 31. srpnja 2002. u meksičkom glavnom gradu.

BEZGRJEŠNO ZAČEĆE BLAŽENE DJEVICE MARIJE

„Presveta Djevica Marija bila je od prvog trenutka svoga začeća, posebnom milošću i povlasticom svemogućeg Boga i zaslugama Isusa Krista, Spasitelja ljudskog roda, sačuvana imuna od svake ljage istočnog grijeha.”

Godine 1854., svečana izjava pape Pija IX., “Ineffabilis Deus”, konačno je razjasnila dugotrajno vjerovanje Crkve da je Marija začeta bez istočnog grijeha. Marija je dobila ovu izvanrednu povlasticu zbog svoje jedinstvene uloge u povijesti kao Majke Božje. Odnosno, primila je dar spasenja u Kristu od samog začeća.

Iako je Marija jedinstvena u cijelom čovječanstvu jer je rođena bez grijeha, Crkva ju drži kao uzor cijelom čovječanstvu u njezinoj svetosti i njezinoj čistoći u njezinoj spremnosti da prihvati Božji plan za nju.

Svatko je pozvan prepoznati i odgovoriti na Božji poziv na vlastiti poziv kako bi ostvario Božji plan za svoj život i ispunio poslanje koje mu je pripremljeno od početka vremena. Marijino “Neka mi bude po riječi tvojoj”, kao odgovor na pozdrav anđela Gabrijela, odgovor je koji se od svih kršćana traži na Božji plan.

Svetkovina Bezgrešnog začeća je vrijeme za slavljenje velike radosti Božjeg dara čovječanstvu u Mariji, te za s većom jasnoćom prepoznati istinu da je svako ljudsko biće stvoreno od Boga da ispuni posebno poslanje koje on i samo on može ispuniti.

“Ovako mi dođe riječ Gospodnja: Prije nego te oblikovah u utrobi majčinoj, poznadoh te, prije nego što si se rodio posvetih te, prorok narodima koje te postavih.” (Jeremija 1,5-6)

SVETAC DANA – SV. AMBROZIJE

Da je plemeniti sveti Ambrozije doveo svetog Augustina u Crkvu i da nije učinio ništa drugo osim toga, učinio bi dovoljno. Augustinovo obraćenje bilo je sporo vrenje. Bio je zreo za krštenje kad je providnost stavila njega i njegovu majku Moniku u Ambrozijevu orbitu. Krsteći Augustina, Ambrozije je požnjeo ono što je Duh Sveti dugo uzgajao. Ali Ambrozije je mogao biti mentor samo zato što je prethodno proživio vlastitu kršćansku dramu i zato što je bio vrhunski pripremljen za vodstvo.

Ambrozije je bio ugledni Rimljanin, obrazovan u profinjenoj klasičnoj tradiciji svog doba. On je savršeno simbol tolikih učenjaka-biskupa četvrtog i petog stoljeća koji su svjedočili polaganom nestajanju Rima i kršćanskoj zori koja je uslijedila. Krist je prvi put izašao poput sunca nad rimskim ruševinama poganskih hramova za Ambrozijevog života. Ambrozijev otac bio je namjesnik Galije, a obitelj je bila dobro povezana s drugim elitama. Ambrozije je u Rimu studirao latinski, grčki, retoriku, pravo i klasike. Bio je patricij ali i kršćanin, iako nekršten. U mladosti su ga primijetili moćni mentori koji su ga preporučili za ključne civilne dužnosti, a sa samo trideset godina Ambrozije je imenovan guvernerom dviju sjevernotalijanskih provincija. Živio je u Milanu, gdje se prijestolnica preselila iz Rima desetljećima prije, kada je došao njegov veliki trenutak.

Godine 374. umro je arijanski biskup Milana, što je dovelo do sukoba oko toga hoće li njegov nasljednik biti arijanac ili ortodoksni katolik. Ambrozije je bio dobro poznata i omiljena politička figura koja se nalazila na carevom dvoru, pa je poslan da umiri gomilu u crkvi u kojoj su se trebali održati sporni izbori za biskupa. Kada je vjernicima govorio o potrebi mirnih izbora, oni su uzvikivali “Ambrozija za biskupa”. Bio je zapanjen, odbio je tu čast i sakrio se. Na kraju je popustio zahtjevima regionalnih biskupa i cara i prihvatio položaj. Ambrozije je kršten, zaređen u sveti red i posvećen za biskupa Milana, gdje će provesti ostatak svojih dana. Ambrozijev asketizam i velikodušnost povećali su njegovu popularnost. Augustin je napisao da su ga “velike ličnosti držale u časti. ” Ovo rašireno poštovanje dalo je Ambroziju snažan glas kod cara, kojeg je slavno pozvao na pokajanje nakon što su rimski vojnici počinili bezobzirni masakr u Solunu. Također je uvjerio cara, uzvišenim, elegantnim izrazima, da se odrekne podrške poganskih žrtvenika.

Sveti Ambrozije je kasno došao na studij teologije, ali mu je njegova znanstvena izobrazba omogućila da je brzo savlada. Pisao je djela u kojima je vješto opovrgavao arijanstvo, druga tumačeći pravu prirodu Krista i Duha Svetoga, a treća o sakramentima, djevičanstvu, etici, Svetom pismu, pokori i dužnostima klera. Iako nije bio tako originalan mislilac kao Augustin ili Bazilije, Ambrozije je bio uzor obrazovanog, poučavajućeg, propovjedničkog, aktivnog, vladajućeg biskupa pastoralnog srca. U svojim Ispovijestima, Augustin priča kako je pitao Ambrozija o različitim danima posta u Rimu i Milanu. Ambrozije je odgovorio: “Kad sam u Rimu, postim subotom; kad sam u Milanu, ne radim. Slijedite običaje crkve u kojoj se nalazite.” Ovaj mudri savjet mogao bi biti izvor izreke “Kad si u Rimu, radi kao Rimljani.” Autor je mnogih teoloških djela koja se bave pastoralnim i praktičnim moralnim pitanjima. Pisao je crkvene himne (pripisivalo mu se oko 120 himni, od toga je oko 20 autentičnih), a vjerojatno je za njih skladao i napjeve. Neki stručnjaci smatraju da je Ambrozije autor i glasovitog „Te Deuma“. Ambrozijanske himne su melodijski bogato ukrašene, a nastale su stapanjem arhajskoga rimskoga pjevanja i lokalnoga milanskog, s jakim utjecajem orijentalne glazbe. Unaprijedio je liturgiju pa se milanska liturgija sa svojim posebnostima i danas naziva ambrozijanskom. Ambrozije je također mogao biti prvi koji je promovirao antifono pjevanje, u kojem se svaka strana crkve ili zbora izmjenjuje u pjevanju teksta. Nakon dvadeset i dvije uzastopne godine biskupovanja uključenog u najviša pitanja Crkve i Carstva, u srednjim pedesetim godinama, biskup Ambrozije umro je u Milanu, gdje se njegovi posmrtni ostaci još uvijek časte u crkvi posvećenoj njemu u čast.

Crkvenim naučiteljem proglasio ga je 1298. papa Bonifacije VIII. Prozvan je „pastoralnim doktorom“, a zbog sjajnih govorničkih sposobnosti i slatkorječivosti „mednim doktorom“ pa ga u ikonografiji često prikazuju s pčelama i košnicama. Zaštitnik je pčelara, pčela, svjećara, trgovaca na malo, domaćih životinja, učenika, studenata, školske djece, proizvođača voska, Lombardije, Milana i milanske nadbiskupije te mnogih naselja, učilišta, društava, župa, crkava i kapela širom svijeta i Hrvatske (Nin, Kulturno-umjetničko društvo iz Škrljeva kod Bakra, Pčelarski red Svetog Ambrozija u Koprivnici, Gradski Vrhovci kod Požege).

***

Sveti Ambrozije, tvoja naobrazba, hrabrost i poučavanje postali su uzorom biskupima za mnoga stoljeća. Pomozi svim biskupima da imaju krvava srca, željeznu volju i oštre umove kako bi mogli voditi vjernike jednako uspješno kao ti.