SVETAC DANA – SV. JOZEFINA BAKHITA

8. veljače Crkva slavi spomendan svete Bakhite, afričke crnkinje koja je morala podnijeti velika životna iskušenja, ali je unatoč njima pokazala nepokolebljivu vjeru i ljubav prema svojim mučiteljima.

Sveta Jozefina Bakhita afrička je svetica iz Sudana, koja je rođena 1869. god. u uglednoj obitelji, ali su ju u dobi od 5 ili 9 godina, dok je pomagala roditeljima u polju, oteli Arapi i prodali trgovcima robljem, te je, postajući vlasništvom raznih robovlasnika, doživljavala velika ponižavanja i mučenja. Kako je od otmice doživjela velike traume, zaboravila je i vlastito ime, pa su joj ime Bakhita dali njezini robovlasnici. Moglo bi se nazvati ironijom činjenica da joj ime znači Sretna. 

Kad joj je bilo 10 godina, prodana je nekom turskom generalu u Sudanu, koji se posebno iživljavao nanoseći joj svakodnevne duboke rane bičevanjem, a također ju je dao tetovirati po trbuhu i grudima, kako bi ju označio kao svoje vlasništvo. Rane koje su nastale od tetoviranja i bičevanja obično je posipao solju, kako bi ostali ožiljci, pa je tako sa svojih 13 godina Bakhita nosila takva 144 biljega ljudske nečovječnosti.

1882. godine prodana je nekom talijanskom konzulu, a on ju je dvije godine poslije odveo u Italiju i ondje predao svomu prijatelju, trgovcu Augustu Michieliju, da mu bude sluškinja. Taj je bio, za razliku od svih prethodnih, pažljiv i obazriv prema budućoj svetici, a u njegovoj je službi provela tri ili četiri godine. U Italiji je upoznala kršćanstvo, a na krštenju je dobila ime Jozefina. Nadahnjivala se na životu i muci svoga Spasitelja, te je svakodnevno sve više rasla u duhovnoj snazi po kojoj je mogla oprostiti svojim mučiteljima.

Njezini su se vlasnici 1887. god. vratili u Afriku, dok je ona stjecajem određenih okolnosti nakon nekoga vremena zadobila slobodu, te je tako mogla još više izgrađivati svoju vjeru. Postala je redovnica, a svojom vedrinom i iznimnom snagom osnaživala je mnoge. Živjela je u samostanu 45 godina, radeći kao sakristanka, vratarica i vrtlarica. Kako joj se život bližio kraju sve je više obolijevala, tako da se na koncu mogla samo kretati u invalidskim kolicima, podnoseći teške muke. Takvu je svoju patnju prinosila Kristu patniku, i na takav način zahvaljivala Bogu što je imala milost suobličivati se svomu Spasitelju. Umrla je 8. veljače 1947., blaženom ju je proglasio sveti Ivan Pavao II. 1992. godine, a osam godina poslije – 2000. proglasio ju je i svetom.

Primjer svete Bakhite nuka nas na razmišljanje o robovlasničkim odnosima u povijesti i čestim velikim tragedijama koje su iza toga stajale, ali nuka nas i na razmišljanje o trgovini ljudima, koja je prilično raširena u naše vrijeme. Iako nam poneki primjeri pokazuju da robovlasništvo u konkretnim prilikama nije nužno moralo biti nepravedno, češće se ipak događalo da su robovi bili ljudi bez ikakvih prava i bez priznanja čovječnosti. O takva dva različita pristupa svjedoči nam i životopis svete Bakhite, prema kojemu su se prvih nekoliko vlasnika odnosili prema njoj na krajnje neljudski način, ali je zadnji pokazao poštovanje i razumijevanje.

Također, valja spomenuti da je u prvo vrijeme Crkve bilo općerašireno robovlasništvo, ali da je vjera u Isusa Krista i gospodarima i robovima davala smisao i snagu da odnosi jednih prema drugima budu u istinskom kršćanskom duhu. O tomu nam na svoj način svjedoči Poslanica Filemonu, a u kojoj sveti Pavao, nazivajući najprije sam sebe sužnjem Isusa Krista, potiče prijatelja Filemona da u bratskoj ljubavi primi nazad svoga roba Onezima, a koji mu je bio neposlušan i odbjegao. Pavlovim posredovanjem i propovijedanjem Onezim je postao kršćanin, a samom je Apostolu pogana puno koristio, no Pavao ga je poslao nazad Filemonu, kojega je također obratio, i to s riječima da ga primi ne kao roba, nego više od roba, kao dragog brata.

Ista vjera u Isusa Krista dala je i svetoj Bakhiti snagu da se bez mržnje i gorčine u srcu sjeća svojih tlačitelja, a isto tako da u ljubavi i zahvalnosti požrtvovno služi onom gospodaru koji joj je pristupio prijateljski i s poštovanjem. Pokazuje to kolika i kakva može biti ljubav nadahnuta Kristovim primjerom, odnosno da nema toga staleža i nema tako teških životnih okolnosti zbog kojih bi netko mogao tvrditi da ne može služiti Bogu. Sveta Bakhita nam je svojom ljubavlju, poniznošću i požrtvovnošću jasno ukazala na takav put, razumijevajući dobro svetopisamsku sliku koja nam stavlja pred oči Krista kako pere noge svojim učenicima i time nam svima pokazuje kako trebamo jedni drugima služiti.

No, valja primijetiti kako svi ne slijede takav Kristov primjer, nego naprotiv i danas žele gospodariti ljudskim životima, a u tom smislu valja istaknuti strašne oblike suvremenoga ropstva, koji nisu nimalo blaži od onih nekadašnjih. Takvo se ropstvo češće odnosi na krajnje oblike oduzimanja istinske slobode nekomu u obitelji, na poslu i u drugim naoko redovitijim okolnostima, bilo da je riječ o fizičkim ili psihičkim zarobljavanjima i zlostavljanjima, a još se više odnosi na  umrežene lance trgovine ljudima, koji su doista neizmjerno velika ljaga na licu današnjega svijeta. Takva trgovina ljudima u svojoj je biti robovlasništvo, a po svom intenzitetu i rasprostranjenosti ne zbiva se samo u totalitarnim društvima, nego i u onima koje nazivamo demokratskima. Za tu će pošast papa Franjo reći da je najraširenije ropstvo 21. stoljeća, a podatci govore da je oko 40 milijuna osoba u svijetu izravno izloženo takvoj trgovini, s tim da je primjetan sve veći broj trgovine djecom. S obzirom da je to vrlo unosan posao, čini se da ima poveliki broj onih kojima, mimo ljudskosti i kršćanske ljubavi, to odgovara.

Zbog svega toga već se nekoliko godina 8. veljače obilježava Svjetski dan molitve, razmišljanja i djelovanja protiv trgovine ljudima, a koji je izravno nadahnut životom svete Bakhite, pa je razumljivo da se obilježava na njezin spomendan.

Preuzeto s vjeraidjela.com

SVETAC DANA – BL. PIO IX.

Blaženi Papa Pio IX. rođen je 13. svibnja 1792. godine u Senigaliji, u Italiji kao sin grofa Girolama Mastai Ferrettija. Na dan rođenja kršten je imenom Giovanni Maria (Ivan Marija). Djetinjstvo ovog blaženika nježne fizičke građe i iznimne inteligencije bilo je obilježeno sitnim poniženjima i revnim religijskim životom. 

1809. godine Giovanni Maria odlazi u Rim na studij. Zbog nejasno dijagnosticirane bolesti, koju su neki smatrali epilepsijom, 1812. morao je prekinuti studij. 1815. godine prihvaćen je u Papinsku plemićku gardu, no zbog spomenute bolesti je istog trena otpušten. U tom je trenutku Sv. Vinko Pallotti predvidio da će Giovanni Maria jednog dana postati Papa te da će ga Gospa Loretska osloboditi bolesti.

Nakon što je nakratko služio u obrazovnom institutu Tata Giovanni, 1816. je kao kateheta bio sudionikom nezaboravne misije u Senigalliji, a odmah nakon toga odlučio se pridružiti Crkvenoj državi. Zaređen je za svećenika 1819. godine. Svjestan svog plemićkog statusa, odlučio ga se odreći kako bi služio jedino Crkvi.

Gorljiv u služenju najsiromašnijima

Svoju prvu misu slavio je u crkvi sv. Ane u sirotištu Tata Giovanni, na kojem je ostao do 1823. godine u funkciji rektora instituta. Odmah je bio prepoznat kao gorljiv u molitvi, služenju Riječi, slavlju liturgije i u ispovijedanju, a povrh svega u svakodnevnom služenju najsiromašnijima i najpotrebnijima. Divno je ujedinio aktivni i duhovni život: otvoren za pastoralne potrebe, sabran, odan Euharistiji i Djevici Mariji, vjeran svakodnevnoj meditaciji i ispitivanju savjesti.

Godine 1823. napušta sirotište kako bi služio apostolskom nunciju u Čileu, mons. Giovanniju Muzi. Tamo je ostao do 1825. godine, kada je izabran za ravnatelja bolnice sv. Mihaela, velike i složene institucije kojoj je bila potrebna učinkovita reforma. Toj se ulozi potpuno posvetio, što je donijelo više nego zadovoljavajuće rezultate. Istovremeno nije zanemario svoje svećeničke dužnosti. Dvije godine kasnije, u dobi od 35 godina, posvećen je za biskupa Spoleta. 1831. godine revolucija koja je započela u Parmi i Modeni proširila se i na Spoleto. Nadbiskup nije htio prolijevanje krvi te je, koliko je bilo moguće, popravio pogubne učinke nasilja. Kada je mir vraćen, molio je oprost za sve pa čak i za one koji ga nisu zaslužili.

Odbijao je čast papinske službe

1832. godine prebačen je u Imolu. Ostao je rječit propovjednik, ljubazan prema svima, gorljiv oko duhovnog i materijalnog blagostanja svoje biskupije, posvećen svećenstvu i sjemeništarcima, promicatelj obrazovanja mladih, osjetljiv na potrebe kontemplativnog života, posvećen Presvetom Srcu Isusovom i Gospi, dobronamjeran prema svima te čvrst u svojim principima. 1840. primio je kardinalsku mitru u dobi od 48 godina.

Unatoč tome što je odbio takvu čast, u večernjim satima 16. lipnja 1846. Giovanni Maria se našao pod teretom najveće počasti: izabran je za papu i uzeo ime Pio IX.

Imao je težak pontifikat, ali upravo zbog toga je zapamćen kao veliki papa, svakako jedan od najvećih. Svjestan da je “Kristov vikar”, odgovoran za prava Božja i prava Crkve, u svom pontifikatu bio je jasan, jednostavan i dosljedan. Kombinirao je čvrstoću i razumijevanje, vjernost i otvorenost.

Pomilovao je političke zločine

Svoj pontifikat započeo je činom velikodušnosti i kršćanske senzibilnosti: pomilovanjem političkih zločina. Njegova prva Enciklika bila je programska vizija koja je predvidjela “Syllabus”: u njemu je osudio tajna društva, masonstvo i komunizam. Godine 1847. proglašava dekret kojim odobrava slobodu tiska i osniva civilnu stražu, gradsku i općinsku vijećnicu, Državno vijeće i Vijeće ministara. Od tada je neumorno nastavio intervenirati kao Otac svih naroda.

Pitanje talijanske neovisnosti, s kojom je suosjećao, nije se ispriječilo između Princa i Pape što je udaljilo najtvrdokornije liberale. Situacija je eskalirala 15. studenog kada je ubijen premijer Pellegrino Rossi, a Pio IX. se morao skloniti u Gaeti.

Nakon proglašenja Rimske Republike (9. veljače 1849.) preselio se u Portici i kasnije vratio u Rim (12. travnja 1850.). Reorganizirao je Državno vijeće, osnovao Vijeće za financije, odobrio novu amnestiju te ponovno uspostavio katoličku hijerarhiju u Engleskoj i Nizozemskoj.

Definirao je dogmu Bezgrešnog začeća

Godine 1853. osudio je Gallicanove doktrine i utemeljio poznati “Seminario Pio”. Utemeljio je Povjerenstvo za kršćansku arheologiju, definirao dogmu Bezgrešnog začeća 8. prosinca 1854. i blagoslovio obnovljenu baziliku sv. Pavla, koja je bila uništena u požaru 1823. godine.

1856. godine odobrio je plan željeznica u Papinskoj državi, a 24. travnja 1859. godine otvorio je prvi odjeljak između Rima i Civitavecchia. 1857. godine posjetio je Papinsku državu te je posvuda bio srdačno dočekan. Poslao je misionare na Sjeverni pol te u Indiju, Burmu, Kinu i Japan.

U međuvremenu nad njim su se nadvili tamni oblaci talijanskog „Risorgimenta“ (pokreta za revolucionarnim ujedinjenjem Italije), pijemontski aneksi koji su demantirali Papinsku državu i izvlaštenje Saveza. No, usprkos svemu, nepokolebljivo je nastavio pokazivati ​​svoju ljubav i brigu za sve. 1862. osnovao je dikasterij koji bi se bavio problemima Istočno katoličke Crkve; 1864. objavio je Syllabus koji ukorava suvremene propuste; 1867. slavio je 18. stogodišnjicu mučeništva Petra i Pavla; 1869. primio je priznanje cijelog svijeta za zlatni jubilej svoga svećeničkog ređenja. Kasnije te godine otvorio je Prvo vatikansko Ekumensko vijeće, biser svoga pontifikata, i zatvorio ga 18. srpnja 1870. godine.

Posvetio je Crkvu Presvetom Srcu Isusovu

Padom Rima (20. rujna 1870.) i njegove moći, ožalošćeni Papa osjećao se kao zatvorenik Vatikana, odupirući se “Zakonima jamstva”, ali odobravajući “Djelo kongresa”. Posvetio je Crkvu Presvetom Srcu Isusovu, disciplinirao sudjelovanje katolika u političkom životu pod motom Non Expedit – ni birač niti biran obnovio katoličku hijerarhiju Škotske. Pateći od lošeg zdravlja, zadnje se obratio rimskim svećenicima 2. veljače 1878. Dana 7. veljače najduži pontifikat u povijesti završio je svetom smrću.

Ostat će zapamćeno da je Pio IX. svojim mudrim savjetima pomagao don Boscu utemeljiti Salezijansku družbu te si je zaslužio nadimak „Don Boscov papa“.

Preuzeto s zenavrsna.com

SVETAC DANA – SV. PAVAO MIKI I MUČENICI IZ NAGASAKIJA

Crkva 6. veljače obilježava spomendan Sv. Pavla Mikija, japanskog isusovca mučenika i njegovih sunarodnjaka mučenika iz Nagasakija, koji su svoj život položili za vjeru Kristovu.

Pavao Miki rodio se oko 1562. u Tsunokuniju nedaleko Kyota. Kršten je s pet, a u Družbu je ušao s 20 godina. Dobro je poznavao budizam pa mu je to pomoglo u radu s domaćim stanovništvom. Postao je glasovit kao vrsni propovjednik i vjeroučitelj. Zahvaljujući njemu mnoštvo duša iz svih slojeva japanskog društva prigrlilo je katoličku vjeru.

Svoj život posvetio je nasljedovanju Krista raspetoga i službi naviještanja Evanđelja. O tome svjedoče njegova brojna pisma, osobito ona iz zatočeništva. Jedan od tadašnjih japanskih vlastodržaca, Toyotomi Hideyoshi, u strahu pred utjecajem stranaca i širenja kršćanstva, počeo je 1587. žestoko progoniti misionare i japanske katolike. Pavao Miki zatvoren je u prosincu 1596. On i njegova braća po vjeri morali su pješačiti oko 1 000 kilometara od Kyota do Nagasakija. Putem su ih zlostavljali, vrijeđali i psovali, a oni su slavili Svevišnjeg, molili i pjevali Tebe Bože hvalimo.

Kad su stigli u Nagasaki, japanski grad s najvećim brojem katolika, Miki je 5. veljače 1597. razapet na križ. Svoju posljednju propovijed izrekao je s križa, opraštajući svojim progoniteljima i ubojicama, ponosan što je Japanac i katolik. Uz njega su razapeti i japanski isusovci Joan Soan de Gotó i Santiago Kisai te još 23 mučenika, među njima šest franjevačkih misionara i 17 japanskih laika.

Tog dana, 5. veljače 1597., 26 osoba završilo je život smrću na križu, poput svoga božanskog Učitelja. Razapeti su na brdu u okolici Nagasakia, kasnije nazvano Sveto brdo. Sve njih 1627. blaženima je proglasio papa Urban VIII., a svetima 1862. papa Pio IX. Posvećene su im brojne župe i crkve u Japanu, ali i diljem svijeta.

Preuzeto s nedjelja.ba